novinarstvo s potpisom
Papa Franjo
Prije 75 godina u Vilniusu je potpuno uništen geto, i to je bio vrhunac uništenja Židova koje je trajalo već dvije godine. Tog se događaja spomenuo papa Franjo u podnevnom nagovoru na kraju mise slavljene u Parku Santakos u Kaunasu. [Read more…]
Foto: Wikipedija
Recepcionar u ginekološkoj ordinaciji, samac, neostvareni pjesnik, sitan ženskaroš, snažne socijalne imaginacije, u svakodnevnim intervalima zamišlja se kao predsjednik izraelske vlade ili pisac prevratnih članaka u ljevičarskom Haaretzu, Efrajim Nisan zvani Fajma uzaludnik je, svojevrsni moderni pikaro, jurodivi navjestitelj sudnjega dana, suvremeni čovjek rastrgan ritmovima modernog doba, spolni egzistent, emocionalno upropašten i nezreo, zrcalni odraz samoga pisca, Amos Oz koji se ruga Amosu Ozu.
U Izraelu “Fajma” je objavljen 1991, godinama pred sporazum iz Osla, kada je još postojala forma, makar i utopistička, mira između Palestinaca i Izraelaca, i kada je Jaser Arafat u kolektivnom američko-izraelskom političkom imaginariju doživljavan poput današnjega Hamasa.
U međuvremenu, u protekle dvadeset tri godine, likvidiran je mirotvorac Jicak Rabin, sklopljen je i propao jedan povijesni dogovor, ratoborcima su šakom i kapom dijeljene Nobelove nagrade za mir, podizana su židovska naselja na okupiranim teritorijima, oko palestinskog geta podignut je zid kao oko koncentracijskog logora, stradale su tisuće i tisuće nedužnih ljudi, uglavnom Palestinaca, ali i Izraelaca, koji su mirno pili kavu ili ručavali u kvartovskom restoranu, i odmah zatim ih više ne bi bilo.
Ali ništa od onoga što se dogodilo nije narušilo ili barem rekontekstualiziralo političku aktualnost romana “Fajma”. Ta knjiga mogla je biti napisana jučer.
Jedino što je u međuvremenu drukčije jest to što se iz javnosti povukla i u povijest preselila generacija koja se sjeća vremena koje je prethodilo arapsko-židovskoj mržnji. Danas žive i djeluju samo oni koji su se s tom mržnjom rađali kao s antropološkom činjenicom vlastitoga individualnog i kolektivnog postojanja. To je ono čega se plaši Fajma, u čemu predosjeća konačnu propast, i što ga opsesivno prati kroz njegove dane.
“Fajma” je intenzivan, u-sebe-uvlačeći roman, od kojeg je teško odustati, a prati se kao spoj književnoga artizma i golog života. Oz varira introspektivne i outrospektivne zahvate, ispisujući priču čija privlačnost proizlazi iz nelagodne koju stvara.
Fajmi se jednom davno raspao brak. Žena je otišla s kolegom s posla, Amerikancem, stručnjakom za mlazne avione. Danas s malim sinom, neobičnim albino dječakom, žive u Jeruzalemu. Fajma ih posjećuje, prijateljuje s njima na neki svoj pomaknut način, bolno je blizak s dječakom Dajmijem.
Kad navečer roditelji izlaze, Fajma dolazi da čuva dijete. U poglavlju “Priče pred spavanje” Dajmi mu se povjerava kako je s prijateljima zaklao psa. Učili su na vjeronauku kako je Abraham žrtvovao sina Isaka, pa su sagradili oltar, ukrasili ga cvijećem, i na oltaru žrtvovali nesretnoga psa lutalicu.
Dugo su ga klali nožem za kruh. Događaj je vrlo plastično opisan, onako kako ga je dječak prenio Fajmi, a “Priča pred spavanje” stoji izvan romana, kao zaseban umjetnički tekst, koji se pamti kao malo što.
Ovaj ga je čitatelj pročitao u kasno augustovsko subotnje popodne, u polurashlađenoj sobi hotela Pula u Puli. Okolnosti čitanja ne može zaboraviti, kao ni priču koja se u sjećanju transformira i pretvara u nešto drugo, što će temi Ozovog romana biti sukladno, u nekom dugom, unutarnjem čitateljskom dijalogu.
Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjivo mrzimo Židove.
Glas Koncila, sve na podlozi svetoga teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH.
U središnjem dnevniku HTV-a antisemitizam se ispostavlja kao ideologija humanizma, a Židove urednik i novinar optužuju za vladavinu svjetskim novčarskim tokovima. Večernji list piše da bi “svijet bio napredniji da je pobijedio Hitler”. I tako hrvatska javnost ubija psa, i započinje novu eru, novi ciklus mržnje, pod visokim pokroviteljstvom crkvenih i svjetovnih vlasti.
Jesmo li morali postati ološ da bismo bili prihvaćeni kao narod među narodima, tako se, otprilike, pita Fajma, čitajući vijest o ubojstvu arapskoga dječaka, starca, poštara.
A onda sebe zamišlja kao predsjednika Izraela, kako odlazi u arapsko selo Dar Jesen, i povodom godišnjice masakra drži govor: “Ne ulazeći u detalje koja od strana treba da snosi veću krivicu, mi, izraelski Jevreji, razumemo patnju kroz koju su prolazili palestinski Arapi poslednjih četrdeset godina, i spremni smo da učinimo sve što je razumno da bismo zaustavili dalje samoubistvo.”
Reakcija svijeta bila bi moćna, govor bi odjeknuo u svakoj arapskoj kući, u svakoj izbjegličkoj izbi, pa bi se počelo odmotavati klupko emocija, ljudi bi pohrlili jedni drugima u zagrljaj, preobraženi tom unutrašnjom potrebom da se okupaju u svojoj i tuđoj dobroti.
Fajma o tome razgovara s ljudima. Misle da je maštar, fantast, netko tko se bavi stvarima na koje nema utjecaja, nastoji preusmjeriti tokove sudbine, što je uzaludno kao soliti more. Ili misle da je Fajma budala i da Arape, naprosto, treba ubijati dok su mali, dok ne narastu i ne ojačaju, da ih treba tlačiti, ponižavati, davati im najgore poslove, poraziti ih do kraja da prihvate mir, onakav kakav odgovara Izraelu.
Ali njemu su, ipak, najgori oni koji misle da on sve to radi, govori, misli, zbog Arapa. Ne, kaže, nije me briga za njih. Ja to radim zbog nas, samo zbog nas. Na to odmahuju rukom, sliježu ramenima, smatraju ga dobrodušnim čudakom, gubitnikom i maštarom, nesređenim i neurednim sredovječnim mužem, koji popravlja svijet umjesto da popravi i sredi vlastiti život.
“Došlo je vreme da prestanemo da se osećamo kao narod. Da prekinemo s polascima. Da ostavimo te koještarije. Pozvao me je glas i ja sam krenuo. Kud god nas pošalju – mi ćemo da krenemo. To su polufašistički motivi. Ti nisi narod. Niti sam to ja. Niko nije narod. Ni ujutru ni uveče. Kad smo već kod toga, mi svakako nismo narod. Mi smo pre svega vrsta plemena. (…) Mi smo primitivno pleme. Šljam, to smo mi. Oni, međutim, Nemci, Francuzi, Britanci, ni oni nemaju prava da nas gledaju s visine.”
Viče tako Fajma, viče svakodnevno, na oca, na prijatelje, na poznanike i taksiste, u pokušaju da ih uvjeri u nešto u što oni neće povjerovati, pa makar ih njihovo nevjerovanje vodilo u propast. To je ono sa čime se ovaj čitatelj identificira, pa prihvaća Fajmin glas kao svoj vlastiti, i pretvara se u recepcionara u ginekološkoj ordinaciji. Jer, doista, sa stanovišta zdravog razuma i književnosti, korisnije je biti recepcionar u jeruzalemskoj ginekološkoj ordinaciji, nego čitatelj i pisac u Zagrebu.
Doista, poput Fajme, koristim svaku priliku da kažem koju o antisemitima iz Glasa Koncila i iz Informativnog programa Hrvatske televizije, te o tihom, pristajućem i pasivnom antisemitizmu predsjednika ove zemlje, premda znam da bi mi bilo bolje da o svemu tome šutim, da koristi od govora nema, ni od zaustavljanja društva koje bi tako rado oživjelo svoju 1941.
Uostalom, kada bih sve to preskočio, možda bih nekoga i nagovorio da čita ovaj roman? I možda bi se i sam čitajući ga pretvorio u Fajmu, kao što se ja, evo, pretvaram u Fajmu?
Nije cilj književnosti da objašnjava ili opravdava zbilju. Ali katkad se i to dogodi. “Fajma” (ili “Fima”, u prijevodima na druge europske jezike) roman je o izraelsko-palestinskom sukobu, premda u njemu nema Židova ni Arapa, nema rata, pobjednika ni poraženih. Bolje knjige o tom sukobu nema, jer velika književnost može artikulirati ono što ne mogu ni historiografska publicistika ni politički i diplomatski pregovarači. Najprije, velika književnost ne može nikad biti politički pristrasna. Samo anđeli i Amos Oz u svakom će trenutku nepristrano svjedočiti o Palestini i Izraelu.
Roman nije preveden na hrvatski, a na srpskom je objavljen 2005, u posrednom prijevodu s engleskog. Izdavač je danas zamrla Narodna knjiga, u čijoj se knjižari, u Cetinjskoj ulici u Beogradu, može kupiti i Ozov “Fajma”. Priča o čovjeku koji nakon svakog jela pije gastale, a kada piša, povlači vodu, pokušavajući uskladiti svoj mlaz s punjenjem i pražnjenjem vodokotlića.
(Prenosimo s autorova portala).
Milan Mladenović je na albumu ‘‘Katarina II“ 1984. godine otpjevao (misleći na Sarajevo) pjesmu koja nosi jednostavan naziv: ”Geto”, a u njoj govori o tome kako je biti rođen u getu. Htijući ili ne, pjesmom je anticipirao ono što će se desiti sedam ili osam godina kasnije kada je cijeli svijet koji smo do tada poznavali reorganiziran u geta. Historija post-jugoslavenskih država je historija getoizacije.
Geto, koji smo do tada doživljavali samo u poeziji, je postao stvarnost u logorima koji su još jednom sablaznili svijet. Isti onaj svijet koji sebe samoljubno voli nazivati civiliziranim, a u kojem čike u skupim odijelima svoje političke uspjehe mjere brojem mrtvih neprijatelja. Par godina kasnije ti su logori, kao svojevrstan oblik fizičkog geta, zatvoreni. Rat je prestao, a getoizacija je preživjela i počela da prevrednuje naše svjetove.
Najpoznatiji geto u historiji čovječanstva je Varšavski geto. Njegova je poezija poezija ljudske borbe za slobodu, za prevazilaženje granica i zidova. Varšavski geto je simbol stradanja, ali je simbol i ljudskog otpora zatvaranju. U Varšavskom je getu počela pobuna Jevreja. Kao dvostruki simbol on postoji desetljećima, ambivalentan i poetičan. Ambivalentna je i priroda geta. Gdje god se pojavi geto, pojavi se i otpor protiv geta. U svijetu utemeljenom na principima moći svaki se otpor nastoji ugušiti. Većina, nažalost i uspijeva.
U poratnim godinama, misli se na posljednji rat koji je nastao raspadom bivše domovine Jugoslavije (a veliko je pitanje može li domovina uopće biti bivša), geta na Balkanu postoje na dva načina.
Geta u Bosni i Hercegovini ne postoje kao strogi fizički zidovi koje smo kao djeca gledali u filmovima o Drugom svjetskom ratu i od kojih smo zazirali s jezom nadajući se pobjedi dobrih. Geta u BiH ne postoje ni kao zidovi koji niču širom Palestine ograđujući ljude jedne od drugih.
Geta u BiH postoje na najopasniji način, na onaj način koji onemogućava otpor getu. Geta u BiH, ali i drugim post-jugoslavenskim republikama, danas postoje kao procesi neprestane getoizacije i to prije svega na nacionalnoj osnovi. Zašto je ta getoizacija neprestana? Zbog toga što je, čim se naruše granice geta, potrebno podići nove. Ispravnije bi bilo reći da se granice geta ovdje i ne ruše u pravom smislu te riječi. Umjesto toga one same dotrajavaju jer ne postoji ni jedan geto kojeg vrijeme nije demantiralo. Zbog toga je očevima ratova potrebno neprestano dizati nove zidove među ljudima.
Već je rečeno da geta na Balkanu ne postoje u formi klasičnog zida. Čime se onda grade ta geta? Njihov je osnovni gradivni materijal strah. Strah od bilo čega drugog ili stranog. Strah od narušavanja vlastitog čistog poretka. Zato procesi getoizacije, koji su u BiH dovedeni do najviših razmjera, postoje na dva načina. Prvi je proces getoizacije, a drugi je proces samogetoizacije. Kako im i sama imena kazuju, ta se dva procesa razlikuju po tome što getoziranje neke skupine vrše drugi. Samogetoiziranje vrši sama ta skupina kako bi se zaštitila od prodora bilo čega izvana. A i ti su procesi dvoznačni: getoiziranje je istovremeno i samogetoiziranje. Evo i kako.
Prethodna dva mjeseca je u BiH bila aktuelna priča o djeci iz Konjević-polja čiji su se roditelji pobunili protiv aparthejda koji provodi vlast u Republici Srpskoj. Naime, toj je djeci bilo uskraćeno izučavanje nacionalne grupe predmeta. Da stvar bude još gora, tu su grupu predmeta učili po “srpskom” planu i programu. A, ovo “srpskom” stoji pod navodnicima jer su svi naši planovi i programi odavno besmisleni i više usmjereni na zatvaranje i militarizaciju dječjih umova nego na otvaranje vidika. Taj ih je plan i program učio o vjekovnom stradanju srpskog naroda i o “turčenju” njihovih djedova.
Suštinsko pitanje koje se nameće je zašto europska javnost koja tobože bdije nad ljudskim pravima nije ni na koji način reagirala na očiti aparthejd u kojemu žive bošnjačka djeca u RS-u? Kako je moguće da u jednoj savremenoj i sekularnoj europskoj državi društvena institucija kakva je osnovna škola nosi ime Svetog Save ili bilo kog drugog svetog lika? A takve pojave postoje i u Federaciji BiH. Roditeljima niko nije pomogao. Bošnjački su im političari, shvatajući važnost predizborne godine, ponudili da osnuju isturena odjeljenja federalnih škola u kojima će se učiti po “bošnjačkom” planu i programu.
Roditelji i djeca iz Konjević-polja su dobili bitku, ali su izgubili rat. Umjesto jednog, republičkosrpskog geta, ponuđen im je geto njihovog vlastitog naroda. Dobili su bitku da im se djeca ne obrazuju po planu i programu koji će kao najveću vrijednost nuditi svetosavlje. Izgubili su rat protiv getoizacije kao procesa.
Vlasti RS-a su uspjele getoizirati tuđu djecu, ali su time getoizirala i vlastitu jer djeca u tom entitetu više neće ići skupa u školu. Stvorena su dva nepomirljiva dječja entiteta. Getoizacija uvijek podrazumijeva i samogetoizaciju. Zatvarajući drugog, zatvaramo sebe. Zbog toga je iskustvo slobode drugog nužno i naše iskustvo slobode.
Mnogo neposrednija forma autogetoizacije predstavlja svjesno samozatvaranje. Takvo nešto smo opet imali priliku vidjeti ovih dana i to baš, kakvog li čuda, u obrazovnim institucijama Republike Srpske. Naime, Ministarstvo obrazovanja tog entiteta je odlučilo da djeca od sada idu na ekskurziju samo unutar Republike Srpske.
Ta odluka i ne čudi s obzirom na to da ju je donio Goran Mutabžija, ministar koji je na otvaranju škole u Manjači, mjestu gdje je nekada bio zloglasni logor, rekao da je Petar Kočić ugaoni kamen Republike Srpske! Takve tandenciozne interpretacije književnosti su mnogo puta u historiji dovele do toga da iz navodnog ugaonog kamena izraste zid. Zid geta. Uostalom, zašto bi djeca iz Republike Srpske odlazila u Pariz ili Firencu kada imaju Andrić-grad čiji je jedinstveni paradoks u tome što je ta opskurna kič-varošica sve ono što Andrić nikada nije bio?
Problem s getima u ex-yu državama je u tome što su to geta u glavama. Jednostavnije rečeno, to su mentalna geta koja se ne mogu srušiti lako kao zidovi. Iza rušenja zidova je stajala ideja oslobađanja. Sloboda je postojala u glavama i mogla je biti ostvarena u činu rušenja. Mentalni geto je najteže razbiti. Posebno ga je teško razbiti u uslovima u kojima su sada bivše jugoslavenske države. Problem nemogućnosti izlaska iz geta kao paradigme se zrcali u problemu djece iz Konjević-polja.
Iz jednog je post-jugoslavenskog geta moguće izaći samo ulaskom u drugi geto. Problem getoizacije postaje aporija kada se uvedu profesionalni aktivisti i istjerivači iz geta koji s podrugljive visine gledaju na stada oko sebe zaboravljajući da su i oni postali geto jer su izgradili najopasniju osobinu koja je pretpostavka geta. Ekskluzivnost.