Zoran Ferić, “Na osami blizu mora”, VBZ, Zagreb, 2015.                      

Zoran Ferić uz mnoge druge “titule” svakako zaslužuje i onu autora najiščekivanijih naslova domaće proze. Razlog nije samo u činjenici da je riječ o jednom od najtalentiranijih i najcjenjenijih pripovjedača, već i u rasponu njegovih tematskih interesa koji uvijek idu daleko od mainstreama srednje generacije pisaca, i to prema prostorima bizarnog i grotesknog, pa i ekscesnog.

Više nema potrebe uz njegove knjige spominjati pojmove kao što su hipohondrija, pedofilija, prostitucija, crni humor i sl. jer su to već toliko opća ferićevska mjesta da ih se, vjerujem, i sam autor zasitio. Uglavnom, svaka nova knjiga razlog je za znatiželjno uzbuđenje, jer je posve sigurno kako ona neće biti nešto obično ili nedajbože dosadno.

“Na osami blizu mora” proza je u kojoj Ferić iskazuje svoj raskošni talent u idejnom i formalnom smislu i razvija (ali ne i reciklira!), glavne tematske i stilske osobitosti svoga prepoznatljivog rukopisa

“Na osami blizu mora” knjiga je oko koje možemo eventualno raspravljati radi li se o romanu ili zbirci ulančanih pripovijesti koje se spajaju u “labavi roman” povezan likovima, atmosferom i inteligentno rasutim motivima koji se stapaju u cjelinu.

No ništa drugo u toj knjizi nije upitno, iako će se možda nekome, na prvi i površan pogled, učiniti kako je riječ o ponešto umirenijem i manje ekscesnom Feriću, pa će to povezivati sa “zrelošću” koja navodno odbacuje određene slojeve ludila i provokacije, no kako rekoh taj je pogled samo površan. Jer premda “utišan”’ naizgled idiličnom otočkom, ljetnom atmosferom i sentimentalnim uvođenjem motiva “galebarenje” koji nije tu samo kako bi otvorio prostor scenama slobodnog seksa, nego i prizvao izgubljeno vrijeme povezano s mladošću i drukčijom vizurom promatranja svijeta, Ferić je i ovdje opako svoj, pa ako to doista tako shvaćate i – ekscesan.

U savršeno ispripovijedanim, doziranim, jezično diferenciranim i napetim pričama/poglavljima sublimirana je ključna sintagma ove knjige, koja se nimalo slučajno pojavljuje u prvoj i posljednjoj priči – “sloboda koja je pomalo i smrt”. Nova Ferićeva proza, smještena pod zajedničkim kišobranom ležernog i popističnog naslova, sva je nastala u tom beskrajno tužnom procjepu između galebarenja kao metafore užitka, mladosti i slobode te tuge i smrti koje vrebaju u prikrajcima svakog bezazlenog ljetnog dana koji miriše na ležernost, opuštanje i seks.

Zoran Ferić uz mnoge druge “titule” svakako zaslužuje i onu autora najiščekivanijih naslova domaće proze. Razlog nije samo u činjenici da je riječ o jednom od najtalentiranijih i najcjenjenijih pripovjedača, već i u rasponu njegovih tematskih interesa koji uvijek idu daleko od mainstreama srednje generacije pisaca, i to prema prostorima bizarnog i grotesknog, pa i ekscesnog

Od prve priče smještene na početak ljeta koji je povezan s dolaskom na otok, do zadnje u kojoj je to ljeto (ali i životi Ferićevih likova!) još samo “bablje” i može ga se završiti isključivo grotesknim sprovodom jednog od likova, pravog otočkog galeba, ovu sam prozu čitala kao beskrajno melankoličnu priču o tome kako nas život vodi nevjerojatnim putevima s mnoštvom zavoja na kojima čekaju iznenađenja, tragični preokreti, maleni trenuci zadovoljstva, neočekivani susreti, ali je cilj toga puta samo jedan – baš to “bablje ljeto”, nakon kojeg će ionako sve prekriti vlažna zemlja i sivilo.

Svašta se događa s Ferićevim likovima (u centru pozornosti su četiri muška i dva ženska lika, od kojih jedan, uspješan pisac, koketira s autobiografskim aluzijama), toliko da je oko njih moguće isplesti napete fabule, a galebarenje i s njime povezan osjećaj pobjede koji ne donosi obaveze samo je jedan aspekt stvari.

U pričama, u kojima se kao i uvijek fino prožimaju eros i thanathos, u ljubavničkom se zagrljaju spajaju mladić i starija gospođa, bratić i sestrična, majka s dečkom svoje kćeri, prostitutka i mušterija, ali nad svima njima uvijek lebdi taj tipični Ferićev tamni anđeo, onaj iz ofsajda, koji ih podsjeća na mrtve sinove i muževe, invalide, živote provedene u laži, pa i pokoji pad aviona.

Sve je naizgled uobičajeno, do trenutka kad iznad sebe ne ugledaš taj oblak koji ima oblik “mongoloidnog vaserkopfa”. Ili kada shvatiš da te žena koju si volio izdala na svim mogućim razinama, ali bez nje si nemoćan jer ne možeš odrezati vlastite nokte na ruci.

Sve je naizgled uobičajeno, do trenutka kad iznad sebe ne ugledaš taj oblak koji ima oblik “mongoloidnog vaserkopfa”. Ili kada shvatiš da te žena koju si volio izdala na svim mogućim razinama, ali bez nje si nemoćan jer ne možeš odrezati vlastite nokte na ruci

Svaka je od ovih priča svojom dubinom mogla biti samostalan roman, no Ferić se odlučuje na pripovijedanje u kojem se ulančavaju najvažniji fragmenti, highlightovi života njegovih likova. Oni griješe, varaju, vole, ostavljaju, pate, putuju, pišu, ali zapravo čitavo vrijeme teže za tim da uhvate “dušu ljeta”, sublimaciju smisla i barem trenutne sreće, za koju se čini da je tu, odmah iza ugla, ali stalno nekamo izmiče.

“Na osami blizu mora” proza je u kojoj Ferić iskazuje svoj raskošni talent u idejnom i formalnom smislu i razvija (ali ne i reciklira!), glavne tematske i stilske osobitosti svoga prepoznatljivog rukopisa.

Spomenuta “zrelost” možda je u tome što više ne inzistira na hiperbolizaciji “kataloga užasa”, kako je to bilo u ranim radovima, a to rezultira sljedećim – prije smo njegovu prozu mogli čitati kao crni humor, a ova knjiga doista više ne izaziva nikakav smijeh, jer dijagnoza je sada konačna – život je klopka!

A ova je knjiga sjajan mamac koji vas uz neizmjeran čitateljski užitak neprimjetno vodi do nje. I puno dalje.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).