Što pobjeda Josepha Bidena, koji će 20. siječnja 2021. postati predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, znači za zemlje zapadnog Balkana – šestorku koja čeka na članstvo u Europskoj uniji (Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Albaniju)? [Read more…]
Točka loma: Todorić je surfer koji se prometnuo u dno
Ovih nekoliko redaka želim posvetiti priči koja je recentno uzdrmala političko-ekonomsku sferu Cropolisa: gospodarstveno-politički fenomen Agrokor. Agrokor je autentična priča o tome kako je gospod(ar)stvo Hrvatske uništilo hrvatsko gospodarstvo. [Read more…]
Goran Borković: ”Zabavno je da nas Hasanbegović pažljivo čita”
U ponedjeljak, 21. novembra u Zagrebu predstavljena je prva crowdfunding kampanja za medije u Hrvatskoj, koju je pokrenuo neprofitni portal Forum.tm.
Kampanja pod nazivom ”Neka vide da nas ima” postavljena je na platformi Indiegogo i traje mjesec dana, a okvirni cilj bio je da se prikupi 5000 dolara. [Read more…]
Slavko Goldstein: “Ideolog nove desničarske Hrvatske je Hasanbegović”
Intelektualac, publicist i pisac objasnio što se zbiva u Hrvatskoj, tko su pravi ideolozi ultrakonzervativnog pokreta u našoj politici te zašto smatra da se mora snažno stati u obranu demokracije. [Read more…]
Šteta što na mjestu Bože Petrova nije Mate Rimac
Apsolutna zvijezda prestižnog sajma automobila u Ženevi bio je mladi hrvatski poduzetnik i entuzijast Mate Rimac. Predstavljajući svjetskoj publici svoje super brze električne automobile Concept_One i Concept_S u Ženevi je djelovao kao najbolji gospodarski ambasador Hrvatske s jasnom vizijom uspjeha. [Read more…]
O Alešu Debeljaku s ljubavlju: Kako postati čovjek
Petak 29. siječnja osvanuo je sunčan, neuobičajeno topao siječanj bližio se kraju. Iza mene je bio tjedan koji nije bio lijep poput toga jutra, tjedan u kojem se nova Vlada dva puna dana nije mogla odlučiti hoće li ili neće smijeniti čovjeka koji je prijetio registrima izdajnika, koji je sam priznao da namjenski kredit troši nenamjenski i da ne nabrajam dalje, tjedan u kojem su središtem Zagreba, nedaleko od paviljona nekadašnjeg Zagrebačkog zbora, koračali ljudi koji su huškali na nasilje, koji su uzvikivali ustaške pozdrave zazivajući vremena u kojima se ljude obilježavalo. [Read more…]
Jezivije od horora
”Izborna šutnja”, Drago Hedl, Ljevak, Zagreb, 2014.
Kad god na uvodnim stranicama knjige pročitate tipizirano upozorenje kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima slučajna, odnosno, kako je sve izmišljeno, instiktivno krenete prema traženju paralela između radnje i zbilje. One su nakon ovakvih “disclaimera” gotovo zakonomjerne.
Prvo što tražite jest “ključ” a onda prema njemu dešifrirate slojeve zagonetke. Fjodor Mihajlović Dostojevski obratnu je postavku – kako nema ničeg fantastičnijeg od stvarnosti – ugradio u same temelje vlastite poetike.
Ruski je pisac nadahnuće tražio u crnim kronikama svoga vremena, u novinskim izvješćima prezrenog žanra, pa je neobično originalne motive, likove, fabule i radnje za “Karamazove”, “Demone” ili “Zločin i kaznu” nalazio u novinskim i sudskim zabilješkama o zločinima počinjenim po sobičcima Petrograda, mračnim ulicama oko Nevskog prospekta ili obalama rijeke Neve.
Drago Hedl objavio je prvi krimić, ”Izborna šutnja”, u kojemu opisuje mračne događaje u koje su upletene štićenice ženskog doma i neki osječki političari zamućene fizionomije, ali prepoznatljivih kontura…
Sličan postupak primjenjuje i Drago Hedl, čiji roman “Izborna šutnja” kreće od polazišne točke prema kojoj je najbolji okvir za krimić s elementima (socijalne) strave upravo kriminogena stvarnost u kojoj je užas postao do te mjere svakodnevan da se općinstvo naviklo na suživot s njim.
Roman, ne slučajno, počinje opisom idiličnog praskozorja na Dravi u Osijeku, koje prekida slučajno otkriće trupla utopljenice, mlade djevojke koja je, kako će se poslije pokazati, bila štićenica doma.
Nakon tog uvoda, na 350 stranica vješto pisanog, dinamičnog romana, u kojemu je sve, košarkaški rečeno “čista igra” (nema stanki, praznog hoda) slijedi opis događaja koji su, kako se frazerski veli, potresli Osijek.
To je naš “LA povjerljivo” – izmišljena priča djelomično je zasnovana na stvarnom događaju, tužnoj sudbini maloljetnica iz doma za odgoj mladeži i djece. Prostori u kojima se događa roman stvarni su, stvarni su i neki likovi, ali su nazvani drukčijim imenima.
”Izborna šutnja” vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova…
To je čar literature: ne morate se, kao u novinarstvu, strogo držati činjenica. Sve vam je dopušteno, gospodar ste sudbine svojih junaka. A kad roman izađe, onda tu sudbinu dijelite s njima – kaže pisac Hedl.
”Na omotu Hedlove ‘Izborne šutnje’ trebalo bi pisati: ovo nije hrvatski krimić, ovo je istinski krimić koji se odmah može pretočiti u skandinavsku televizijsku seriju”, piše, u blurbu, Denis Kuljiš.
”‘Izborna šutnja’ Drage Hedla vješto je i intrigantno ispričana priča o svijetu političara i narkomana, pedofila i plaćenih ubojica, sumnjivih poduzetnika i njihovih mutnih poslova i bešćutna društva koje ne pokazuje ni trunku empatije prema nemoćnima. Upleteni su spremni posegnuti za mračnim metodama da bi ostali neotkriveni”, primjećuje pak Ivica Vrkić.
Pročitate li Hedla, vidjet ćete u 3D o čemu je riječ, a zanemarite li početni disclaimer, možda otkrijete i vezu fiktivnih likova i stvarnih figura grada na Dravi…
(Prenosimo iz tjednika Express).
Osovina Moskva-Peking
Rusija i Kina namjeravaju se suprotstaviti miješanju drugih zemalja u unutarnje poslove i protiv su jezika jednostranih sankcija. To se navodi u zajedničkoj izjavi lidera dviju zemalja nakon razgovora Vladimira Putina i Xija Jinpinga u Šangaju u utorak 20. lipnja.
Rusija je jako zabrinuta zbog pojačane djelatnosti NATO-a na svojim granicama jer to ne pridonosi, kažu u Kremlju, sigurnosti u Europi. S druge, pak, strane, Peking je američkom veleposlaniku uručio prosvjed zbog podizanja optužnice protiv petero kineskih vojnih časnika koje Washington tereti za krađu trgovačkih tajni, objavilo je u utorak kinesko Ministarstvo vanjskih poslova i upozorilo Amerikance da mogu očekivati i druge akcije.
Putin je izjavio da će Moskva i Peking zajednički odgovoriti Zapadu u tehnološkoj sferi zahvaljujući vojnotehničkoj suradnji i stvaranju klastera na ruskom Dalekom istoku: u ekonomiji će promet robe dostići 200 milijardi dolara, a na političkom planu Kina se protivi antiruskim sankcijama Zapada
Moskva i Peking su preko Putina i Xija Jinpinga naglasile potrebu poštivanja povijesnog nasljeđa zemalja, njihovih kulturnih tradicija, društvenopolitičkog ustrojstva, sistema vrijednosti i samostalno izabranih putova razvoja, kao i potrebu suprotstavljanja miješanju u unutarnje poslove drugih država i odbacivanja jezika jednostranih sankcija.
Osim toga, Rusija i Kina namjeravaju proširiti suradnju u naftnom segmentu i što prije isporučiti ruski prirodni plin Kini. Ruski predsjednik Vladimir Putin je bio u dvodnevnom posjetu Kini, a posljednjih mjeseci narasla su očekivanja obje strane da se konačno potpiše ugovor o Gazpromovoj isporuci plina kineskom CNPC-u. Radi se o godišnjoj isporuci 38 milijardi kubičnih metara prirodnog plina tijekom 30 godina.
Naime, članice EU-a pokušavaju smanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu zbog ukrajinske krize, pa su Rusiji važna nova tržišta. Analitičari procjenjuju vrijednost tog ugovora na otprilike 400 milijardi dolara. Kineski državni mediji prenijeli su u ponedjeljak Putinove riječi da su pripreme za plinski ugovor ušle u “završnu fazu”, dok je ruski plinski div Gazprom priopćio tijekom vikenda da je “na korak” do sporazuma. Mislilo se da se neće postići dogovor, ali se to ipak dogodilo. Stvoren je energetski div.
Dakle, Rusija je našla novo tržište za svoj plin koji bi 2018. godine plinovodom ”Moć Sibira” preko Vladivostoka stizao u Kinu, u područje Pekinga, gdje je najviše potrošača. Dogovor je to dviju zemalja koji je okrunjen posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Kini. ”Zapad je zaboravio zaključati stražnja vrata, gurnuo je Rusiju u plinski posao s Kinom”, piše Russia Today. Pregovori Rusije i Kine počeli su još 2004., ali nije bilo velikog napretka; sporna je bila cijena plina kao i financiranje sibirskog plinovoda koji će stajati između 22 i 30 milijardi dolara.
Rusija je našla novo tržište za svoj plin, koji bi 2018. godine plinovodom ”Moć Sibira” preko Vladivostoka stizao u Kinu, u područje Pekinga, gdje je najviše potrošača. Dogovor je to dviju zemalja koji je okrunjen posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Kini. ”Zapad je zaboravio zaključati stražnja vrata, gurnuo je Rusiju u plinski posao s Kinom”, piše Russia Today. Pregovori Rusije i Kine počeli su još 2004., ali nije bilo velikog napretka; sporna je bila cijena plina kao i financiranje sibirskog plinovoda koji će stajati između 22 i 30 milijardi dolara
Ruski mediji navode da bi cijena plina za Kinu bila podjednaka cijeni koju plaća EU – oko 380 dolara za tisuću prostornih metara. Rusi bi, dakle, godišnje iz Kine zaradili više od 14 milijardi dolara. No drugi misle da Rusija mora popustiti Kini u pogledu cijene kako bi smanjila svoju ovisnost o europskom tržištu.
Inače, pregovori između Ukrajine, Rusije i Europske unije o rješenje spora između Kijeva i Moskve oko isporuke plina trebali bi se održati 26. svibnja u Berlinu, najavio je u ponedjeljak europski povjerenik za energiju Guenther Oettinger njemačkoj TV postaji ARD. Podsjetimo, prvi trostrani pregovori u Varšavi 2. svibnja nisu završili postizanjem ikakvog dogovora. Ruski predsjednik Vlade Dmitrij Medvedev je u intervjuu za Bloomberg Europi zaprijetio obustavom isporuke plina ukoliko Ukrajina ne podmiri svoje dugove. ”Možemo sada plin preusmjeriti i na istok”, poručio je Medvedev.
U rusko-kineskim odnosima nema političkih problema i prepreka za suradnju, rekao je predsjednik Rusije Vladimir Putin u intervjuu za vodeće kineske medije uoči posjete Šangaju. Istaknuo je da su ruski i kineski stavovi o glavnim globalnim i regionalnim pitanjima ”bliski ili potpuno identični”, naglašavajući da je suradnja između dviju država ”bolja nego ikada u našoj višestoljetnoj povijesti”.
Putin je izjavio da će Moskva i Peking zajednički odgovoriti Zapadu u tehnološkoj sferi zahvaljujući vojnotehničkoj suradnji i stvaranju klastera na ruskom Dalekom istoku: u ekonomiji će promet robe dostići 200 milijardi dolara, a na političkom planu Kina se protivi antiruskim sankcijama Zapada.
Sporazumi koji su potpisani u Šangaju između ruskog i kineskog lidera svakako će utjecati na raspoloženje Europe prema Moskvi. Iako su oni uglavnom ekonomskog karaktera, posjet Putina Kini ima veliki geopolitički podtekst. Potpisujući energetske i druge dokumente, Rusija i Kina kao da na taj način pojačavaju centre snage u svijetu. Kina, koja je zauzela službeno neutralnu poziciju u pitanju Ukrajine, de facto prijateljski podržava poziciju Moskve. Tu kinesku strategiju formuliramo kao ”prijateljsku neutralnost”
Sporazumi koji su potpisani u Šangaju između ruskog i kineskog lidera svakako će utjecati na raspoloženje Europe prema Moskvi. Iako su oni uglavnom ekonomskog karaktera, posjet Putina Kini ima veliki geopolitički podtekst. Potpisujući energetske i druge dokumente, Rusija i Kina kao da na taj način pojačavaju centre snage u svijetu. Kina, koja je zauzela službeno neutralnu poziciju u pitanju Ukrajine, de facto prijateljski podržava poziciju Moskve.
Tu kinesku strategiju formuliramo kao ”prijateljsku neutralnost”. Rezultati posjeta mogu biti kompenzacija za moguće zapadne ekonomske sankcije Rusiji. Osim sporazuma koji ulaze u službeni paket izdvojiti treba i poluslužbeni dio pregovora. Moguće je da se taj dio neće objavljivati. Poznato je, naime, da je predsjednik Viktor Janukovič još u prosincu prošle godine potpisao s Kinom ozbiljan investicijski ugovor o izgradnji velike dubokovodne građanske luke na Krimu te još nekoliko velikih investicijskih projekata.
Jasno je da će ti milijarderski ugovori biti preformulirani u rusko-kineske. Osim toga, tu treba dodati još i inicijativu Krima za izgradnju mosta preko Kerčenskog tjesnaca. Sumiramo li perspektive posjeta, možemo reći da ovo nije samo početak ekonomskog nego i daljnjeg političkog zbližavanja Rusije i Kine.
No hoće li Kina prijeći od politike ”prijateljske neutralnosti” na otvoreniju podršku političke djelatnosti Rusije? To će se dogoditi samo u slučaju da američki predsjednik Barack Obama nastavi s velikom konfrontacijskom politikom u Aziji. Poznato je da je nedavno posjetio Japan, Južnu Koreju i druge države. U Japanu je izjavio da otoci, oko kojih se vodi rasprava između Pekinga i Tokija, u potpunosti pripadaju Japancima, što je razjarilo Kineze.
No hoće li Kina prijeći od politike ”prijateljske neutralnosti” na otvoreniju podršku političke djelatnosti Rusije? To će se dogoditi samo u slučaju da američki predsjednik Barack Obama nastavi s velikom konfrontacijskom politikom u Aziji (…) U Japanu je izjavio da otoci, oko kojih se vodi rasprava između Pekinga i Tokija, u potpunosti pripadaju Japancima, što je razjarilo Kineze
Čak štoviše, SAD je gotovo zaprijetio da će vojnim putem braniti suverenitet Japana, budući da ti otoci ulaze u zonu dogovora o sigurnosti između Amerike i Japana. Odnosno, govorilo se o mogućem stvaranju, reći ćemo tako, ”kolektivnog azijskog NATO-a” antikineskim raspoloženjem.
U tom smjeru Amerikanci vuku i Vijetnam i Filipine. Ako se taj trend i dalje bude razvijao, ako Peking jasno vidi da se na njegovim južnim granicama de facto i de iure formira neprijateljski vojno-politički blok, koji čak poduzima vojne akcije, onda će se, naravno, format rusko-kineskog strateškog plana promijeniti.
Dakle, je li mogućnost vojnog saveza između Rusije i Kine realna? Ipak, teško da će doći do klasičnoga vojno-političkog saveza. To je i za sada odbacio i sam Putin govoreći o tomu da su ”blokovski dani završeni”. No ipak, postoji jasan 9. članak famoznog rusko-kineskog sporazuma o strateškom partnerstvu i međusobnom djelovanju, koji govori o režimu konzultacija o sigurnosti u slučaju postojanja prijetnji za jednu od strana.
Po svemu sudeći, taj će se članak dopuniti, proširiti i obnoviti. Već postoji godišnja institucija velikih kopnenih i vojno-morskih bilateralnih rusko-kineskih vježbi. U sljedećih 3-5 godina sporazum će se dopunjavati novim člancima iz oblasti sigurnosti i strateške suradnje.
(Članak je izvorno napisan za tjednik Express i naknadno je proširen).
Mučenje u čak 141 zemlji!
Tri desetljeća nakon usvajanja Konvencije UN-a protiv mučenja gotovo polovica stanovništva diljem svijeta strahuje da bi mogla postati žrtvom mučenja ako završi u pritvoru, a tortura je registrirana u zatvorima i logorima u čak 141 zemlji na svijetu, navodi se u izvješću koje je objavio Amnesty International početkom tjedna u Londonu, a prenosi HINA.
Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću.
Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica, čupanje noktiju… To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila, od Nigerije i DK Kongo do Turske i Irana
Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja. Četiri od pet ispitanika želo jasne zakone za sprečavanje torture, a 60 posto podržava ideju da mučenje nije opravdano ni u kojim okolnostima. Međutim, većina ispitanih u Kini i Indiji smatra da bi ponekad tortura mogla biti opravdana.
Amnesty navodi da je 155 zemalja ratificiralo Konvenciju protiv mučenja, pokrenutu prije 30 godina, ali da mnoge vlade i dalje ne ispunjavaju preuzete obveze. “Tri desetljeća od Konvencije i više od 65 godina od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima mučenje ne samo da je živo, nego cvate”, upozorava Amnesty u izvješću “Mučenje u 2014. – 30 godina prekršenih obećanja”.
Organizacija navodi, i to je najstrašnije, da je dobila podatke o torturi u 141 zemlji, a izvješće daje primjere od Nigerije, Venezuele i Turske do Meksika, Brazila i Ukrajine. Osumnjičeni pripadnici islamističkih skupina u najvećoj su opasnosti da budu mučeni u zemljama središnje Azije i Rusije. Organizacija navodi i da je proteklih godina Ukrajina bila “najgori prijestupnik” među bivšim sovjetskim republikama.
Što se tiče Afrike, ondje tortura “buja”, a samo je 10 od 55 zemalja tog kontinenta usvojilo zakone kojima se ona kažnjava. “Afričke vlade još moraju priznati da imaju problem, a tek ga onda početi rješavati”, ističe se u izvještaju. Amnesty najavljuje da će u idućem razdoblju njegov angažman biti posebno usmjeren na pet zemalja u kojima je mučenje učestalo – Meksiko, Filipini, Maroko sa Zapadnom Saharom, Nigerija i Uzbekistan.
Amnesty je anketirao 21.000 ispitanika u 21 zemlji i otkrio da je zabrinutost zbog mučenja najveća u Brazilu i Meksiku, gdje je 80 posto, odnosno 64 posto ljudi reklo da bi strahovalo od mučenja u slučaju da budu uhićeni. Najmanje od toga strahuju u Australiji i Britaniji (16 posto, odnosno 15 posto stanovnika). “Iako su vlade zakonom zabranile tu neljudsku praksu… mnoge od njih provode mučenja ili ga olakšavaju u praksi”, navodi Amnesty u novom izvješću. Čak 44 posto ispitanika strahuje da bi bilo izloženo torturi u svojim zemljama u slučaju uhićenja
Organizacija je pozvala države da prekinu zlostavljanje, da pritvorenima omoguće medicinsku i pravnu pomoć i provedu bolji nadzor zatvora. Također pozivaju vlasti da prekinu politiku nekažnjavanja torture i neovisno istraže slučajeva mučenja. “Prije 30 godina AI je vodio svjetsku kampanju protiv zlostavljanja koja je rezultirala Konvencijom UN-a. Otad je ostvaren velik napredak, ali je obeshrabrujuće to što je i danas potrebna svjetska kampanja kako bismo osigurali da će ta obećanja biti ispunjena”, zaključio je Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala.
No, vratimo se ne na strahu od mogućeg mučenja, već slučajevima stvarne torture. Elektrošokovi, teške batine, silovanja, teška poniženja, simulirane egzekucije, paljenje kože, onemogućavanje sna, prisilno gutanje vode, droge, lavež pasa tik do lica…
To je samo dio uhodana repertoara mučenja u zatvorima od Meksika i Brazila do Turske i Irana. Mučenje je, podsjetimo, nanošenje psihološke ili fizičke patnje (nasilje, mučenje, bol) ljudima putem drugih osoba. Uglavnom kao sredstvo za određenu namjenu, npr. za dobivanje izjave, priznanja, dobivanje informacije ili u svrhu slamanja otpora žrtve mučenja.
Koristi se i kao sredstvo zastrašivanja, odmazde, kazne ili kao sredstvo ispitivanja. Mučenje se također koristi kao manipulativno sredstvo prisile i kontrole pojedinca ili skupine ljudi. Predstavlja kršenje ljudskih prava. Prema Ženevskoj konvenciji ne smiju biti mučeni ratni zarobljenici (civilno stanovništvo i vojnici). Unatoč tim konvencijama organizacija Amnesty International, ponavljamo, ima dokaze da dvije trećine zemalja potpisnica sporazuma ne poštuju dosljedno Konvenciju.
Posljednjih mjeseci ”snage reda” su bile osobito posvećene raznim metodama torture protiv demonstranata, ne samo pritvorenika ili zatvorenika, na ulicama Brazila, Meksika i Venezuele, gdje je bilo osobito teško. U neredima u ožujku 550 mladih demonstranata je ranjeno gumenim mecima, a uhićeno je i izvrgnuto torturi čak 2157 demonstranata od kojih je na slobodu izišlo tek 66! Poseban sadizam pokazuje i policija Bolivije.
Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja, koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolaciju, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj
Nedavno je visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Navi Pillay osudila često mučenje zarobljenika u sirijskim zatvorima i pritvornim centrima nekih oružanih skupina. Čak i djecu muče elektrošokovima i čupaju im nokte da bi saznali gdje su im roditelji – borci.
Izvješće upozorava na široke razmjere mučenja i zlostavljanja u vladinim zatvorima, kao i u pritvornim centrima nekih oružanih skupina kao što su Islamska država u Iraku i na Levantu, Front al-Nosra, Ahrar al-Šam, Asifat al-Šamal i Liva al-Tavhid. Ljudi se često drže u pritvoru u tajnosti, na neodređeni rok i često se prebacuju iz jednog centra u drugi, a muče se na sve zamislive načine. Mučenje širokih razmjera je, prema UN-u, zločin protiv čovječnosti.
Iako su pomalo zaboravljene torture iz doba Busheva rata protiv terorizma u zatvoru Guantanamo i u brojnim tajnim, pa i plutajućim zatvorima CIA-e, neke se metode nastavljaju, upozorava AI. Nakon izvještaja o kršenjima ljudskih prava koja provodi američka vojska u Guantanamu, Iraku i Afganistanu, pojavila su se pitanja o tome da li određene metode i procedure zatvaranja i ispitivanja spadaju u metode mučenja.
Zaključak stručnjaka je da se agresivne tehnike ispitivanja ili procedure zatvaranja koje uključuju negiranje osnovnih potreba, izlaganje teškim vremenskim uvjetima, forsiranje stresnih tjelesnih položaja, navlačenje vreće preko glave ili povezivanje očiju, izolacija, ograničavanje pokreta, skidanje do gola, prijetnje, ponižavanje i druge psihološke manipulacije koje dovode do osjećaja tjeskobe, straha i bespomoćnosti kod zatvorenika ne razlikuju mnogo od fizičkog mučenja kada su u pitanju stupnjevi mentalne patnje koju prouzrokuju, temeljni mehanizmi traumatskog stresa i njihov dugotrajni traumatski utjecaj.
Takvi stresovi zadovoljavaju kriterij ”teške mentalne patnje”, koja je suštinska za definiranje mučenja u međunarodnim konvencijama.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express).
Afrika plače
Noževima, mačetama, granatama i puškama, time raspolažu pobješnjeli kršćani milicijske postrojbe antibalaka koje su okružile posljednju grupu od oko 1300 muslimana u kvartu PK12, u glavnom gradu Srednjoafričke Republike – Bangui.
Tim su muslimanima domovi spaljeni. Oko njih je tanki pojas ”ničije zemlje”. Muslimane štite mirovne snage UN-a sastavljene od vojnika iz Konga i Burundija u sastavu Mirovne misije afričke unije MISCA. Francuske trupe, koje su ušle u zemlju koncem prošle godine, bespomoćno promatraju pokolje i napore da UN-ove snage izvuku preostale muslimane iz te enklave prema sjeveru zemlje (mahom nastanjen muslimanima) da bi im spasio život.
Sada se u Srednjoafričkoj Republici nalazi 5000 afričkih mirotvoraca i 1600 francuskih vojnika. Smatra se da je više od 20 posto stanovništva ove zemlje od gotovo 4,6 milijuna stanovnika ostalo bez doma, a veliko je pitanje hoće li država ostavi u jednom komadu. Malo tko još vjeruje u tu mogućnost
Sada se u Srednjoafričkoj Republici nalazi 5000 afričkih mirotvoraca i 1600 francuskih vojnika. Smatra se da je više od 20 posto stanovništva ove zemlje od gotovo 4,6 milijuna stanovnika ostalo bez doma, a veliko je pitanje hoće li država ostavi u jednom komadu. Malo tko još vjeruje u tu mogućnost.
Europske kolonijalne sile podijelile su u drugoj polovici 19. stoljeća Afriku, a područje današnje Srednjoafričke Republike pripalo je Francuskoj koja je velika područja zemlje iznajmila privatnim plantažerima, što je uzrokovalo nekoliko pobuna domaćeg stanovništva. Godine 1960. zemlja je postala neovisna. Od tada do danas u zemlji se izmijenilo nekoliko predsjednika koji su na vlast redovito dolazili vojnim udarom. Francuska je uglavnom podržavala te autoritarne vladare u zamjenu za stabilnu opskrbu uranom za njen nuklearni program.
Nakon nekoliko slobodnijih izbornih ciklusa u 1990-ima zemlja se vratila umjerenom autoritarizmu poslije državnog udara 2003., u kojem je na vlast došao korumpirani kršćanski predsjednik François Bozizé, koji je također svrgnut u državnom udaru 2013. godine. Na vlast tada dolazi vođa pobunjenika Michel Djotodia, koji je s položaja odstupio 10. siječnja 2014. zbog pritiska stranih sila.
Zbog sukoba između kršćana antibalaka i poraženih muslimana iz pokreta Seleka sve učestalije stižu upozorenja o mogućoj humanitarnoj katastrofi. S druge strane, borbe u glavnom gradu su nakratko utihnule nakon što su rivalske frakcije položile oružje pod pritiskom francuskih vojnika.
Godine 1960. zemlja je postala neovisna. Od tada do danas u zemlji se izmijenilo nekoliko predsjednika koji su na vlast redovito dolazili vojnim udarom. Francuska je uglavnom podržavala te autoritarne vladare u zamjenu za stabilnu opskrbu uranom za njen nuklearni program
Ovo je scena iz svakodnevnice: stanoviti ”Ludi pas” (kršćanin) primjećuje potencijalnu žrtvu kako sjedi u mini-busu i odluči ju pratiti. Putem mu se pridružuje sve više i više ljudi dok se nije našao na čelu rulje od nekih 20 mladića. Prisilili su vozača da zaustavi vozilo i izvukli muslimana na ulicu, gdje su ga pretukli, izboli i na kraju zapalili. Postoje snimke na kojima se vidi kako jedan iz rulje jede žrtvinu nogu. Nitko ga nije ni pokušao spriječiti.
Kanibalizam je iznimno rijedak, ali opet se pojavio Srednjoafričkoj Republici. Čovjek koji se nahranio mesom drugog čovjeka izjavio je da je to napravio iz osvete zbog ubojstva članova svoje obitelji. Bio je bijesan jer su muslimani ubili njegovu trudnu suprugu, šurjakinju i njenu bebu. Sektaško nasilje u stalnom je porastu. Pobunjenike Seleka optužuju da napadaju kršćanske civile koji su zbog toga formirali obrambene skupine znane pod imenom antibalaka. Te skupine optužuju za zločine nad članovima muslimanske manjine.
U Srednjoafričkoj Republici postoje velike zalihe zlata, dijamanata i drugih minerala, ali je zemlja rastrgana. Zbog svega mnogi žive u potpunom siromaštvu. Napadi i pljačke uobičajeni su u glavnom gradu, a prijelazna vlada, u kojoj su neke pobunjeničke skupine, nije uspjela uvesti red. Zemlja se nalazi u izvanrednom humanitarnom stanju, dok međunarodna zajednica samo ravnodušno promatra.
State Department govori o ”situaciji pred genocid” budući da su pripadnici Seleke mahom muslimanske vjeroispovijesti, a većinsko stanovništvo države (oko 80 posto) kršćanske je vjere. No religijski pretekst tek je jedno od objašnjenja (…). Pariz je indirektno i odgovoran za ono što se događa u SAR-u. Riječ je o puno puta viđenom scenariju zapadnih sila koje eksploatiraju afričke resurse
Bivšu francusku koloniju Le Monde opisuje kao ”nestabilnu zemlju podložnu čestim državnim udarima i napadima gerilskih skupina”. Ta se šarolika koalicija pobunjenika i plaćenika službeno raspala u rujnu, nakon čega su uslijedili brojni napadi na civilno pučanstvo. Organizacija Human Rights Watch govori o naoružanim bandama koje pljačkaju i pale sela te o međusobno nekoordiniranim kriminalnim bandama zbog čega je nemoguće saznati točan broj žrtava.
State Department govori o ”situaciji pred genocid” budući da su pripadnici Seleke mahom muslimanske vjeroispovijesti, a većinsko stanovništvo države (oko 80 posto) kršćanske je vjere. No religijski pretekst tek je jedno od objašnjenja. The Economist navodi da je Srednjoafrička Republika država bogata mineralima i da bi daljnja nestabilnost u strateški bitnoj državi (bez izlaza na more) mogla dovesti do daljnjeg uplitanja krijumčara, trgovaca drogom i oružjem te terorističkih skupina.
UN upozorava da čak polovici stanovništva (2,3 milijuna) treba humanitarna pomoć, navodi brojku od 400.000 izbjeglica, od kojih je 68.000 već prebjeglo u susjedne drave, najviše u Kongo i Čad. Unatoč brojim otporima unutar Francuske, njene vojne snage iskrcavaju se u Srednjoafričkoj Republici da odigraju ulogu policajca. SAR je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu.
Škole i bolnice su rijetke, stanovništvo je ogromnom većinom nezaposleno, ljudi masovno umiru od u bolesti iskorijenjenih u većem dijelu svijeta, veći dio glavnog grada Banguia nema asfaltirane ceste, put od Banguia do najbližeg sela zbog loših putova može trajati satima, a situaciju u ostalom dijelu zemlje teško je i dočarati.
U međuvremenu su stvari izmaknule kontroli. Civili su izloženi zvjerstvima koje čine i muslimanski borci iz Seleke i kršćanske snage koje sebe nazivaju antibalaka (protiv mača). (…) Sve se to događa samo nekoliko tjedana nakon što se u Ruandi svečano, a u povodu 20. godišnjice genocida, izgovaralo ”Nikad više”
Ali dok UN šalje Francuze da zaštite civile i smire situaciju, Pariz je indirektno i odgovoran za ono što se događa u SAR-u. Riječ je o puno puta viđenom scenariju zapadnih sila koje eksploatiraju afričke resurse. SAR obiluje prirodnim resursima kao uran, sirova nafta, zlato, dijamanti, a svrgnuti Boazize nije bio poslušan partner Francuzima. Pariz je pomogao pobunjeničku muslimansku grupu Seleka ne bi li zaštitio interese francuskih kompanija koje tamo crpe sirovine.
Srednjoafrička Republika etnički je mozaik s više od 80 naroda. Gospodarstvom SAR-a dominiraju nekomercijalna poljoprivreda i šumarstvo. Više od polovice izvoznih prihoda donose aluvijalni dijamanti, ali brži razvoj te i drugih gospodarskih djelatnosti koči nedostatak prometne infrastrukture, nepovoljan zemljopisni položaj bez izlaza na more i loše upravljanje gospodarstvom uz veliku korupciju. Raspodjela nacionalnog bogatstva iznimno je neravnomjerna.
U međuvremenu su stvari izmaknule kontroli. Civili su izloženi zvjerstvima koje čine i muslimanski borci iz Seleka grupe i kršćanske snage koje sebe nazivaju antibalaka (protiv mača). Nova predsjednica Catherine Samba-Panza teško se nosi s krizom, zemlja joj se raspada. U prosincu 2013. je u osveti ”zub za zub” ubijeno na tisuće ljudi, a nepoznat broj je ubijen u tjednima koji su uslijedili. Sve se to događa samo nekoliko tjedana nakon što se u Ruandi svečano, a u povodu 20. godišnjice genocida, izgovaralo ”Nikad više”. Eto, genocid se opet ponavlja.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)