Pazite ovo. Najprije jedan skup u Brezovici, a onda drugi skup na Jazovki. Vijesti su bile tipično lipanjske, vrijeme kada se ideološko-logička besmislenost hrvatskog društva doslovno razgrana između blagdana i praznika. Upinjanje da me se uvjeri je li Brezovica logično vodila Jazovki ili je Jazovka Brezovičin vrhovni sud bili su naši i kokoš i jaje zbog čega nam život tu već stotinjak godina i izgleda poput kokošinjca; neuredan, usran, raščerupan, s postavljenim prečkama na koje, mislim na one više, pod svaku cijenu i bez obzira na sve želimo sletjeti.

 

Pritom kokodačemo, kukuričemo, kljucamo jedni drugima oči, hvatamo za vratove i očajno grčevito lupamo krilima. Jama-šuma, šuma-jama. Ispada da mi se cijelo postojanje odvija u trokutu povijest – šuma – jama. Je li to “hrvatski trokut”, začarano područje u kojem se gube rezon, razum i životi da nikada više ne budu pronađeni. Misteriozno mjesto gdje nema smisla tragati za logikom, nego jednostavno treba udahnuti, zaroniti i pokušati isplivati gdje će te već struja odnijeti.

Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio

 

Teško se miriti s time, s odvratnim osjećajem nemoći koji donosi neprekidno ponavljanje povijesti. Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio.

 

Ispalo je da sam do nekih svojih dvadesetih obišao tek pola krvlju naplavljenog područja i trebalo je početi novu turu. U tom trenutku svojevrsne samospoznaje da sam, kako god okrenem i bez obzira na koju se vojsku pozivao, potomak ubojica, postalo mi je jasno i to da naši preci, da bi napunili sve te jame, nisu stigli raditi ništa drugo nego haračiti i ubijati. I da, povremeno su morali povaliti neku istomišljenicu radi potomstva, tek toliko da druga strana dugoročno ima koga hvatati i masakrirati.

 

Da bismo postali sudionici u zločinu, moju se generaciju uvjeravalo kako se sve to činilo za naše dobro i da i mi moramo paziti kakav ćemo svijet ostaviti svojim potomcima. Hvala vam, pređi, ali iskreno vjerujem kako je bolje onima koji dolaze poslije nas, ako budu imali sreće, ne ostaviti nikakav svijet, kamoli ovakav. Da nam se djeca vucaraju po šumama i oko jama, nije to budućnost koju zamišljam za mlade niti smatram da ima previše inteligencije u imperativu nastavljanja pradjedovskih ratova i štafetnog prenošenja mržnje.

Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije. Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu

 

Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije.

 

Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu.

 

Bez obzira na to što je “najusamljeniji čovjek, najjači čovjek”, ljudima nikada nije lako ostati samima. Osjećaju se nelagodno u svom individualitetu jer se iza sebe ne mogu sakriti. Zato se i danas šulja po Brezovici i izviruje iz Jazovke, ne da bi se suočili sa samima sobom nego da bismo špijali što radi druga strana.

 

Kolektiv nikada nije mogla obuzeti pamet, ali njime vrlo lako zavlada ludilo. Zbog toga prema pradjedovskom naslijeđu osjećam iskreno gađenje, jer me i iz tjeskobe svojih grobova traže da se određujem prema njihovim parametrima.

 

Ono što sam bez ikakve greške ipak od njih mogao naučiti i što prihvaćam jest da fašizam može spavati pod bilo kojim ideološkim znakom. Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama. Uglađenost u obavljanju prljavih poslova i uništavanja života može dobiti oku i savjestima ugodnu formu, ali to ne znači da to nije i dalje ostalo uništavanje života.

Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama

 

U tom svjetlu ideologija prošlog biva strašilom za budućnost i sve se svodi na proces udomljavanja pokornosti. Zato je i primijenjen atensko-antički model demokracije koja nije iznjedrena da bi jamčila slobodu slobodnih, nego je netko proračunato procijenio kako baš taj model može prevladavajuću masu robova držati pokornom u iluziji slobode.

 

Dok se ne riješi okova prošlosti, dok ne dokine ideologiju i religiju i dok nacionalni kolektiv ne ostavi u nekoj šumi ili zakopa u jami, pojedinac neće biti slobodan. Bez obzira na to za koga glasao i koliko puta godišnje izlazio na izbore.

 

Vrijeme u kojem živimo ne krije istine u epohalnim događajima nego u svakodnevici. Zato se stvari i ne mijenjaju, jer smo kroz banalizaciju svakodnevice uvjereni u vlastitu neznatnost. Pa nam pradjedovi i dalje komandiraju životima, određujući pravila ponašanja shodna perspektivi parcela na kojima su zaglavljeni, čineći da i mi ništa ne možemo vidjeti osim – zemlje.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).