Žena je evidentno prešla šezdesetu. Odjeća joj je bila čista, očuvana, ispeglana. Nosila ju je s puno dostojanstva, možda čak i s mrvicom previše, kao da preko tog ruba pokušava doprijeti do sjećanja iz boljih dana. Pokreti su joj bili polagano samouvjereni, odmjereni do točke kada se nadovezuju jedan na drugi u neprekinutom baletu svakodnevice. [Read more…]
Marisanje žena je (na)rodna ideologija
U redu u apoteci većina je bila šmrkava, s upaljenim očima i pucajućim kašljem u prsima. Prehlade su nas otjerale u minuse na računima pretvarajući ljekarne u trgovine na veliko, ali i u velika mrijestilišta zaraze, bazene slinavih i podbuhlih. Ni zrna solidarnosti nisam osjetio u tim kolonama u kojima je trajala bitka za ranjenike. [Read more…]
Kamo sreće da je Hrvatska močvara, ali ona je nešto puno besprizornije
Prema Anićevu rječniku močvara je velika površina tla pod stajaćom vodom i pod vegetacijom koja uspijeva na takvom tlu. U pravilu to je iznimno plemenito područje koje buja životom i jamči ravnotežu ukupnom odnosu snaga u prirodi. [Read more…]
Globalno zatupljivanje
Da je bar apsurd to što je građanski odgoj završio kao međupredmet. Uvesti ga ili odbiti, to bi značilo barem nekakav stav, ali ovako…
No, to je posve logična posljedica mentaliteta koji niti zna niti može biti išta drugo nego ni vrit ni mimo. Ostaviti građanski odgoj u predvorju obrazovnog sustava, tražiti neutralnu varijantu zdravstvenog odgoja, odustajati od bilo kakvih reformi i prije no što ih se najavi, karakterna je crta ne samo hrvatskih vlasti, nego i cijelog naroda. Jednostavno, mi se bojimo tražiti ono što nam pripada, a još više se bojimo toga da bi nam nešto i moglo pripasti.
Pitanje građanskog odgoja najmanje je pitanje formalnog obrazovanja jer, budimo iskreni, malograđanski odgoj toliko je duboko pustio korijene u obiteljskim, religijskim, kulturnim i općedruštvenim tradicijama da ga ni šest nastavnih sati tjedno u udarnom terminu i pod prijetnjom mature ne može pobijediti.
Ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati
Ipak, ono što se napravilo građanskom odgoju koji se, dakle, obespredmetilo da ne bi nikad ni postao predmetom, simbolika je koja zauvijek otvorenom drži dilemu je li postojanje građanske kulture posljedica građanskog odgoja ili je građanski odgoj preduvjet postajanja građanske kulture. Na sreću, to nikad nećemo doznati.
Najbolje je praviti se da se ništa ozbiljno ne događa. Premda se u društvu odvijaju ogromna previranja što će, posve neizbježno, dovesti do konačnog puknuća, možda i na naizgled perifernom pitanju.
Socijalna motivacija ne može biti zanemarivana. Njezini odjeci sve su razgovjetniji. Mnogima će u tom kontekstu građanski odgoj izgledati upravo kao dimna, društvena bomba, što ona na razini školske satnice doista može biti, ali na razini samoodređivanja jednog društva ona je vjerno ogledalo pomanjkanja njegove smjelosti, polakog, ali konstantnog odustajanja od poduzimanja mjera koje bi možda i mogle biti rizične, ali bi barem svjedočile o spremnosti na suočavanja s rizikom promjena.
Samo u toj točki počinje ili završava naša predvidljivost. Uostalom, ovdje se od ljudi očekuje da budu katolici, ali se od katolika ne očekuje da budu vjernici. Forma je puno važnija od sadržaja kada treba stvoriti prevladavajuću pasivnost utopljenu u većinskom stavu onih koji nemaju svoje mišljenje. Ljudima je teško razmišljati izvan koordinata autoriteta ma kako se on zvao i kako ga definirali.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja
Bog ili predsjednik predsjedništva, prosječnom građaninu skroz je svejedno ako su upute koje emitira za potrebe svrsishodnog ponašanja dovoljno jasne da se bez propitivanja mogu slijediti.
Bi li to građanski odgoj promijenio? Jasno da ne bi, ali je otklonjena i najmanja mogućnost za dobivanje informacije koja bi mogla promil znatiželjnih navesti na razmišljanje.
To je luksuz koje si nijedno društvo ne želi dopustiti ma kako se taj mogući školski predmet zvao.
Ma znate, ne prijeti danas svijetu globalno zatopljivanje, nego mu prijeti globalno zatupljivanje.
Koliko dugo slušamo o nužnosti rasterećivanja djece što se nastave tiče? Svako malo nas netko uvjerava kako je to nužno za dječju dobrobit, a meni se čini da se rasterećenje svodi na puko oduzimanje znanja. Uskoro nećemo imati poluobrazovane ljude, nego ćemo, s obzirom na to da se smisao znanja danas svodi na informiranje, imati temeljito dezinformirane ljude. “I upadljivo glupe”.
Građanski odgoj nikako ne bi smio biti kontra vjeronauku koji danas nije ništa drugo nego predvojnička obuka, religijski ONiDSZ i, ako se novi predmet htio uvesti isključivo ideološke ravnoteže radi, onda je jednostavnije ukinuti i vjeronauk. Kad smo već kod rasterećenja.
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo
Novi predmet morao bi biti model koji će i vjeronauk tjerati da se mijenja i da postane medijem širenja vidika za sve one koji ga iskreno žele pohoditi, a prestane biti ideologija dogme u kojoj se “kaptolska” i “kumrovečka škola” razlikuju tek u nedalekim lokacijama, ne i u metodologiji. Može li ta tendencija biti boguugodna ili je postala oličenjem hrvatskog prokletstva nagle neodlučnosti?
Društvo koje ostavljamo iza sebe, uokvireno u trenutačne i ne pretjerano jasne granice hrvatske države, isprebijano je tolikom količinom nesuvisle i zle gluposti da je sila koja ga još drži na okupu pravo čudo. No, rastakanje se nastavlja, ubijanje u pojam i odgajanje pokornih pokojnika sustavno se provodi.
Mijenjanje takvog stanja više nije pitanje građanskog odgoja ni građanske hrabrosti, nego je to pitanje samopoštovanja svakog pojedinca. Ako ga je ostalo.
I samopoštovanja i pojedinca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Ljevičari, pravi domoljubi
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist.
Sve ono što se nekad vezalo uz hrvatski nacionalni pokret treba ostaviti u 19. stoljeću, vremenu budnica i davorija, kojim nas još danas unesrećuju i dosadno trabunjaju oni što se vole smatrati političkom i analitičkom desnicom. Čuvajte se takvih.
Oni vam ne govore ono što je istina, nego govore ono što biste voljeli čuti. Oni su kapitalistički hipnotizeri što imaju zadatak uspavati vas, skretati pozornost na sporedne teme, kvazikonzervativizmom konzervirati postojeće stanje, ispaljivati bogougodne fraze za interes svjetovnih šefova. Pa to naplaćuju.
Da kod nas postoje autentična politička desnica i ljevica umjesto ovih indigo-dublera, onda ne bi bilo nikakve sumnje da jedino pravi ljevičar može biti hrvatski nacionalist
Njihova tragedija jest u tome ne samo da nisu autentični glasovi svog naroda, nego, naravno, nisu ni autentična desnica.
S druge strane nazovi ljevica zadovoljit će se s nekoliko doskočica iz područja opće političke kulture, poslušno fingirajući društvenu bipolarnost, nevješto skrivajući da i ona, kao i “desnica”, rokću nad istim koritom. Pamet ne može imati ideologiju niti ideologija može imati pamet.
Ipak, glasovi o kojima govorim pridonose monokromatskom svijetu bez alternative i uvjeravaju nas da je on baš takav. No, da postoji nešto što bi se moglo jasno i pošteno politički odrediti, nešto što bi tražilo izlaz, nudilo rješenje, proizvelo izbor svijetu bez izbora, onda bi to, po zdravoj logici, mogla jedino ljevica.
Pitanja koja bi danas trebalo istaknuti kao ona od posebnog nacionalnog interesa apsolutno su socijalna pitanja. Za “igre gladi” u Hrvatskoj nitko ne vidi epilog ni artikulaciju koja bi omogućila stavljanje interesa čovjeka, a ne interesa kolektiva (bilo nacionalnog što je magla, bilo korporativnog što je provalija) u prvi plan.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza
Počevši sa Zakonom o radu koji će štititi radnika, s obzirom na to da su to pitanja s najvećim nacionalnim nabojem. U stvari, bila bi kada bismo odlučili štititi svakog Hrvata kao građanina i činjenicu, a ne kako ga se štiti danas, kao potpunu fatamorganu.
Odavno je prošlo vrijeme da nacionalnom interesu pristupamo kao totemu, nečemu ekskluzivnom, kojem pristup imaju odabrani vračevi. Nacionalni interes posve je jasan, ali baš zbog toga ga se ne smije doticati jer bi ozbiljno bavljenje njime rušilo ustaljeni poredak u kojem, recimo, kakve li bedastoće, Udruga poslodavaca nastupa kao socijalni partner.
Ljudi s plaćama koje su više od sto tisuća kuna mjesečno trebali bi generirati socijalni razum i osjetljivost?! Prema kome?! Pa oni ni sami sebe, zbog novca koji im pleše pred očima, ne mogu sagledati realno, a kamoli da onima koji rade za njih imaju namjeru osigurati poštene plaće i uvjete za taj rad. Jedino što su uspjeli proizvesti svih ovih godina je svijet bez slobodne volje u kojem se izvrsno snalaze.
S druge strane, narod sve više traži artikulaciju svojih problema, glas koji će u njihovo ime viknuti, alternativu koja će otvarati izlaze. Od SDP-a je više ne očekuju pa su se u jednom trenutku okrenuli laburistima. Ovi su ih brže-bolje izdali, kao što će to vjerojatno napraviti i ORaH, jer svi oni u početku zvuče obećavajuće, ali svi stanu na frtalj ili na pola puta, nitko nema jaja ići do kraja.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom
Kada počnu kalkulirati, odreknu se prava na autentično transformiranje trenutka u kojem se živi loše u budućnost u kojoj bi se trebalo živjeti bolje. I ljudi to prepoznaju i bježe od njih. Dosta im je svijeta bez izlaza i pognutih glava u ime trobojnice.
Zastava, himna, grb su etikete, iživljene i operetne simbolike lažne hrvatske državnosti. Nezaposlenost, glad, kontejneri, diktat izvana ovostoljetni su hrvatski reliquiae reliquiarum, podsjetnik da je, iako smo ostali bez svega, još ostavljen uski pojas iluzije na kojem se i dalje nastavlja ova nacionaltalačka kriza.
Zavezani lancima lažnog domoljublja odanost domovini moramo manifestirati kroz odnos prema jugoslavenskim prošlostima, a ne prema hrvatskoj budućnosti pa se isplela prava mreža laži u kojoj postavljati socijalna pitanja u ovoj državi znači biti Jugoslavenom. Fuj!
I za sve bivše Jugoslavije i za takvu Hrvatsku u kojoj se domoljublje određuje strahom i služi za ušutkavanje. Društvena apatija i jest zavladala zato što se strah od gladi uvukao u sve pore. A kada se pojavi ideja koja će rušiti taj poredak užasa i pokornosti, posve lakonski moći će ustvrditi: Ovih se dana osjećam tako domoljubno.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Gdje nestaju razum i životi
Pazite ovo. Najprije jedan skup u Brezovici, a onda drugi skup na Jazovki. Vijesti su bile tipično lipanjske, vrijeme kada se ideološko-logička besmislenost hrvatskog društva doslovno razgrana između blagdana i praznika. Upinjanje da me se uvjeri je li Brezovica logično vodila Jazovki ili je Jazovka Brezovičin vrhovni sud bili su naši i kokoš i jaje zbog čega nam život tu već stotinjak godina i izgleda poput kokošinjca; neuredan, usran, raščerupan, s postavljenim prečkama na koje, mislim na one više, pod svaku cijenu i bez obzira na sve želimo sletjeti.
Pritom kokodačemo, kukuričemo, kljucamo jedni drugima oči, hvatamo za vratove i očajno grčevito lupamo krilima. Jama-šuma, šuma-jama. Ispada da mi se cijelo postojanje odvija u trokutu povijest – šuma – jama. Je li to “hrvatski trokut”, začarano područje u kojem se gube rezon, razum i životi da nikada više ne budu pronađeni. Misteriozno mjesto gdje nema smisla tragati za logikom, nego jednostavno treba udahnuti, zaroniti i pokušati isplivati gdje će te već struja odnijeti.
Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio
Teško se miriti s time, s odvratnim osjećajem nemoći koji donosi neprekidno ponavljanje povijesti. Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio.
Ispalo je da sam do nekih svojih dvadesetih obišao tek pola krvlju naplavljenog područja i trebalo je početi novu turu. U tom trenutku svojevrsne samospoznaje da sam, kako god okrenem i bez obzira na koju se vojsku pozivao, potomak ubojica, postalo mi je jasno i to da naši preci, da bi napunili sve te jame, nisu stigli raditi ništa drugo nego haračiti i ubijati. I da, povremeno su morali povaliti neku istomišljenicu radi potomstva, tek toliko da druga strana dugoročno ima koga hvatati i masakrirati.
Da bismo postali sudionici u zločinu, moju se generaciju uvjeravalo kako se sve to činilo za naše dobro i da i mi moramo paziti kakav ćemo svijet ostaviti svojim potomcima. Hvala vam, pređi, ali iskreno vjerujem kako je bolje onima koji dolaze poslije nas, ako budu imali sreće, ne ostaviti nikakav svijet, kamoli ovakav. Da nam se djeca vucaraju po šumama i oko jama, nije to budućnost koju zamišljam za mlade niti smatram da ima previše inteligencije u imperativu nastavljanja pradjedovskih ratova i štafetnog prenošenja mržnje.
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije. Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije.
Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu.
Bez obzira na to što je “najusamljeniji čovjek, najjači čovjek”, ljudima nikada nije lako ostati samima. Osjećaju se nelagodno u svom individualitetu jer se iza sebe ne mogu sakriti. Zato se i danas šulja po Brezovici i izviruje iz Jazovke, ne da bi se suočili sa samima sobom nego da bismo špijali što radi druga strana.
Kolektiv nikada nije mogla obuzeti pamet, ali njime vrlo lako zavlada ludilo. Zbog toga prema pradjedovskom naslijeđu osjećam iskreno gađenje, jer me i iz tjeskobe svojih grobova traže da se određujem prema njihovim parametrima.
Ono što sam bez ikakve greške ipak od njih mogao naučiti i što prihvaćam jest da fašizam može spavati pod bilo kojim ideološkim znakom. Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama. Uglađenost u obavljanju prljavih poslova i uništavanja života može dobiti oku i savjestima ugodnu formu, ali to ne znači da to nije i dalje ostalo uništavanje života.
Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama
U tom svjetlu ideologija prošlog biva strašilom za budućnost i sve se svodi na proces udomljavanja pokornosti. Zato je i primijenjen atensko-antički model demokracije koja nije iznjedrena da bi jamčila slobodu slobodnih, nego je netko proračunato procijenio kako baš taj model može prevladavajuću masu robova držati pokornom u iluziji slobode.
Dok se ne riješi okova prošlosti, dok ne dokine ideologiju i religiju i dok nacionalni kolektiv ne ostavi u nekoj šumi ili zakopa u jami, pojedinac neće biti slobodan. Bez obzira na to za koga glasao i koliko puta godišnje izlazio na izbore.
Vrijeme u kojem živimo ne krije istine u epohalnim događajima nego u svakodnevici. Zato se stvari i ne mijenjaju, jer smo kroz banalizaciju svakodnevice uvjereni u vlastitu neznatnost. Pa nam pradjedovi i dalje komandiraju životima, određujući pravila ponašanja shodna perspektivi parcela na kojima su zaglavljeni, čineći da i mi ništa ne možemo vidjeti osim – zemlje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Bolje masoni nego jarani
Zabavna je ova Hrvatska. Sad ćete imati predsjedničke izbore na kojima će, kako stvari stoje, glavni konkurenti biti komunjara i članica Trilateralne komisije. I sad se pošten glasač mora odlučiti kad u svakom slučaju masoni kolo vode. U jednom jedinom zaokruživanju skupit će se sve predrasude i frustracije koje iz njih proizlaze. A predrasude su posvojena djeca neznanja, neukosti i strahova koji se na njima lako zasiju. Josipović kao “crveni” i Kolinda kao članica Trilaterale, globalne organizacije koja koketira sa svjetskim centrima razgranate mreže tajnih moći, vlade nad vladama i ljudima. Čini se da nam nije ostavljen nikakav izbor.
Osim da se skrušeno molimo po crkvama. To će nam pomoći, jer to uvijek pomaže. No što u stvari znademo o tajnim društvima, osim da su, naravno, tajna? Kakva to zla iskustva imamo s njima? Kolike su nesreće posljedica njihovih opskurnih djelovanja, a koliki su jad izazvale organizacije koje javno slavimo i u čije se toteme, idole i vođe kunemo? Kolika su ti na sceni samo vanjska pokrića za tajne rabote?
Predrasude su posvojena djeca neznanja, neukosti i strahova koji se na njima lako zasiju. Josipović kao “crveni” i Kolinda kao članica Trilaterale, globalne organizacije koja koketira sa svjetskim centrima razgranate mreže tajnih moći, vlade nad vladama i ljudima. Čini se da nam nije ostavljen nikakav izbor
Ljudska povijest premrežena je nesuvislim, logici i moralu posve stranim potezima pa ih je najlakše opravdati zakulisjem, izvanjskim, tajnim djelovanjem, a ne posve jednostavnim objašnjenjem da smo to mi. Priznati si kako ljudskost nije najveći stupanj humanosti, naravno, nije lako, ali to je početak objektivnog sagledavanja činjenice da su Hrvatskoj posve sigurno više zla učinila zavičajna nego tajna društva.
Kada pogledamo koja su imena u ne tako dalekoj povijesti bila pripadnici tajnih društava; recimo koji su to hrvatski biskupi, književnici, kipari, znanstvenici, umjetnici, političari bili masoni i kad pogledamo rezultate njihova djelovanja, teško je povjerovati da su svi sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu kojim su se okomili na najsvetije tradicijske temelje ovog naroda.
Osim što mislim da je tradicija nešto najgore što se čovjeku ikada dogodilo i da je doista treba rušiti i podrivati na svakom koraku budući da iz nje proizlaze neodrživa pravila ponašanja i svetinje koje to nisu, a nalažu klečanje pred njima, uvjeren sam da je baš to tradicionalno, nepopustljivo konzervativno otjeralo u jednom trenutku pamet u ilegalu i odredilo joj da stvari na bolje mijenja decentno.
Jasno, ne gajim iluziju, nijedna ljudska organizacija, javna ili tajna, nije lišena glavne opasnosti, a to je već spomenuta ljudskost pa se i najsvetija ideja može pretvoriti u blato. Ono što želim reći da se konačno i jednom zauvijek treba osloboditi predrasuda i ostaviti mogućnost da možda, makar samo malo možda, stvari odudaraju od tradicionalne podjele dobro – loše.
Kada pogledamo koja su imena u ne tako dalekoj povijesti bila pripadnici tajnih društava; recimo koji su to hrvatski biskupi, književnici, kipari, znanstvenici, umjetnici, političari bili masoni i kad pogledamo rezultate njihova djelovanja, teško je povjerovati da su svi sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu kojim su se okomili na najsvetije tradicijske temelje ovog naroda
Svijet je mjesto prožimanja. Dobro i zlo lako zamijene mjesta u društvenoj iskoristivosti, ali ne mogu promijeniti vlastitu suštinu. Zlo ostaje zlo čak i onda kada vas na sav glas uvjerava da radi za vaše dobro. Osvrnite se malo i razmislite koliko vas je njih javno i glasno uvjeravalo da radi za vas i što ste imali od toga. U pravilu, najdragocjenija je kroz život ona pomoć kojoj se ne nadate, koja je diskretna i koja u toj diskreciji ne traži ropsku zahvalnost.
Na spominjanje tajnih društava padat ćemo u katatoničnu nacionalnu euforiju, dok ćemo zloglasna, neformalna ali čitljiva zavičajna društva prihvaćati s odobravanjem. Premda bi nam iskustvo trebalo govoriti da nas je baš svakovrsno rođaštvo i jaranstvo uvaljivalo u najveća govna i da nema sumnjivije organiziranosti s dalekosežno opasnijim posljedicama kao što je zavičajno organiziranje.
Ono ne samo da uporno sprečava logičnu integraciju u društveni global, nego tipičnom agresivnom inferiornošću društvo dovodi u stadij radikalne osvetoljubivosti. Dodamo li tome poslovne planove, ihaj, sve se svodi na folklorno-interesnu razinu iz čijeg kola mogu isplesati jedino glasne, zaslinjene, supijane i novca gladne grupe.
Zadnje namjere zavičajnih društava nisu ništa manje tajanstvene od namjera tajnih društava. I dok kod tajnih društava imamo dilemu postaješ li velik čovjek tek kad postaneš njihov član ili njihov član postaneš zato što si već velik čovjek, kod zavičajnih društava te dileme nema; naš si i samim time možeš biti koristan bez obzira na to kakav karakter kriješ u sebi. Činjenica da si “naš” onemogućuje ti razvoj da postaneš svoj, da u svijetu različitosti potražiš vlastiti identitet i njime, svojom autentičnošću pridoneseš toj različitosti. Jer u svijetu bez različitosti i zavičaj postaje mjesto iz kojeg nema smisla otići.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Aleksandra Zec je naša
”Hrvatstvo je značilo vitešku borbu s argumentima za pravdu, zakonitost, ustavnost, čovječju slobodu, a protiv svakoj surovosti, bezakonju, samovolji i zulumu.” Trudio sam se što točnije citirati rečenicu čiji je autor Josip Horvat, jer čitajući je danas, pitam se jesmo li podcijenili ubojice, hulje, lopove, licemjere u nama ili smo precijenili vlastito nacionalno viteštvo.
Kako god, jedna od najdevalviranijih riječi u proteklih 25 godina je Hrvatska i sve njezine pridjevske izvedenice. Iskorištavana, blaćena, zloupotrebljavana, ogađena od ekipe koja je u ratu ubijala i haračila, u miru pljačkala i izvlačila, galameći u oba slučaja da je to što rade za našu stvar.
Jedna od najdevalviranijih riječi u proteklih 25 godina je Hrvatska i sve njezine pridjevske izvedenice. Iskorištavana, blaćena, zloupotrebljavana, ogađena od ekipe koja je u ratu ubijala i haračila, u miru pljačkala i izvlačila, galameći u oba slučaja da je to što rade za našu stvar
Siguran sam da to nije bila moja stvar, kao što sam siguran i u to da se pred mene postavila dilema i da sam ja morao preuzeti odgovornost za odluku “neovisna Hrvatska, ali mora biti ubijena Aleksandra Zec”, Hrvatska bi još i danas bila u Jugoslaviji.
Moje je prokletstvo uvjerenje da nema tako svete političke ideje kao što je svet svaki život. Nikada ne bih mogao za bilo koju iracionalnu vrijednost poput države, nacije, religije žrtvovati čovjeka do sebe. Za te su stvari zadužene “velike povijesne osobe”, pa ispada da je njihova osnovna odlika da su to ljudi bez savjesti.
U moje ime nitko nije smio ubijati, u moje ime nitko ne bi smio tražiti opravdanje za ubijanje i pristajem biti Hrvatom isključivo ako moja nacionalnost nikoga oko mene ne čini prestravljenim, ako zbog nje ne mora spuštati pogled, ako se u slobodi mog nacionalnog ponosa ja osjećam ponosno, a svi oko mene slobodno. U svakom drugom slučaju moja nacionalnost postaje moj sram i moje samoodređivanje na krvi drugog.
Zato i danas sve ono što se događalo u posljednjem ratu, kao i ono što se događalo u svim prethodnima u kojima su se nacije kupale u krvavim kataklizmičnim lokvama, vidim kao gomilanje ljudske patnje u tragedijama pojedinačnih umiranja. I nema tu mojih i njihovih u smislu trobojnica i uniformi, jer svi oni koji su ubijali, palili, pljačkali, odvodili i prokazivali ljude nikada ne mogu biti moji, nikada ne mogu ući u Horvatovu vitešku definiciju hrvatstva koliko god ona naivno zvučala.
Siguran sam i u to da se pred mene postavila dilema i da sam ja morao preuzeti odgovornost za odluku “neovisna Hrvatska, ali mora biti ubijena Aleksandra Zec”, Hrvatska bi još i danas bila u Jugoslaviji
Pogotovo tu nema mjesta za one koji su ubijali djecu, apsolutno nedužne male duše što im se život tek otvarao pred očima. U Hrvatskoj ih je ubijeno 402. I Aleksandra Zec je među njima. O Aleksandri su ispisane stranice tekstova, uključujući i ovu, napravljena je kazališna predstava, sudilo se, isplaćena je odšteta, a sve nema nikakvog smisla jer se to dogodilo prekasno. Onda kada je bilo bitno, Aleksandra Zec je bila sama.
Četvrt stoljeća nakon što je okrutno ubijena društvo još nije dokraja kategoriziralo njezinu sudbinu, ma koliko se god trudilo u toj uvredljivoj namjeri. Kategorizirati nečiju smrt statistike i definicije radi drugo je ubijanje iste osobe. Pojmovi koji se vežu uz ovu tragediju, poput “naša” ili “njihova”, ponovo mrcvare tu nesretnu djevojčicu ne dopuštajući joj mirno počivanje ni u smrti u koju su je surovo gurnuli.
I sve njih 402 smo najčešće koristili prema potrebi, ekshumirali smo ih kao argumente i kao kapital, kao temelj karijerama ili objedama, dokazujući preko njih drugima koliko smo dobri i uvjeravajući sebe da nismo loši. Jedina istina od koje se u ovoj plitkoj stvarnosti mora krenuti da bi se uopće nekamo došlo je da je i okrutno ubijena Aleksandra Zec bila hrvatsko dijete.
Priču o Aleksandri Zec doživljavam i kao priču o svakom ubijenom djetetu, kao nepovratnu nepravdu i tugu za koje utjehu ne nalaze 402 obitelji u ovoj zemlji. I ako nekoga mogu smatrati svojim, onda su to njih 402. Jesu li oni svi Hrvati? Mogu li ih više uvrijediti nego da ih i mrtve dijelim i razgrćem?
Bila nam je susjeda, djevojčica iz Zagreba i iz kvarta i da, ako se to ovdje još mora naglašavati, bila je naša. Doslovno naša, kao što je naše i onih 402-oje okrutno ubijenih dječaka i djevojčica za koje nebeska pravda gradi nove odraze u savjestima, vrišteći nam u uho da nema te Hrvatske za koju bi trebalo poginuti ijedno dijete.
Zato priču o Aleksandri Zec doživljavam i kao priču o svakom ubijenom djetetu, kao nepovratnu nepravdu i tugu za koje utjehu ne nalaze 402 obitelji u ovoj zemlji. I ako nekoga mogu smatrati svojim, onda su to njih 402. Jesu li oni svi Hrvati? Mogu li ih više uvrijediti nego da ih i mrtve dijelim i razgrćem?
Nikada neću biti nikome toliko blizak kao njima u trenutku kada su nas napuštali. Znao ih poimence ili ne, oni su tada bili ja i ja sam tada bio oni. S njihovim odlaskom svijet je nestajao u gašenju sjaja u malim očima. Bismo li danas mogli pogledati u te oči, a da se ne zacrvenimo zbog svega onoga kako smo živjeli nakon njih?
Bi li olakotna okolnost za počinjene grozote bilo to što su oni koji su ih činili možda i mogli vrištati da su naši, ali nisu mogli ni šaptati da su svi svoji? Prelagano za bijeg iz predumišljaja, a preteško da Aleksandra Zec napokon pronađe svoj spokoj što joj ga remeti prokletstvo nacionalnih zamjenica.