Protivnici Istambulske konvencije ignorantski ponosno govore da priznaju samo konvenciju koja je diktirana od Boga. Tvrde da je to kraj podjele ljudi po spolu. Tvrde da se želi ubiti Isusa. Mora da su propustili neku lekciju vjeronauka. Isusa su razapeli prije dva milenija i sada ne trpi muke niti ga se može dvaput ubiti. [Read more…]
Kvaliteta života u novostambenim naseljima i lokacijama u zagrebačkoj mreži naselja
Knjiga pod nazivom “Kvaliteta života u novostambenim naseljima i lokacijama u zagrebačkoj mreži naselja” (The Quality of Living in New Housing Estates in the Settlement Network of Zagreb) nastala je kao rezultat istoimenog projekta financiranog od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (2013.-2015.), te u sklopu tzv. programskih sredstava na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ).
Istoimeno terensko i anketno istraživanja provedeno je u proljeće 2014. godine i za osnovni cilj imalo je nastavak dugogodišnjih istraživanja (od 1970-ih godina) o kvaliteti života koje je IDIZ provodio u grupi za sociologiju sela, grada i prostora. Također je pristup provedenog istraživanja bio osim, nastavka i komparacije, prilagoditi i modificirati najvažnije elemente kvalitete života novom tranzicijskom kontekstu u kojem se Hrvatska nalazi već više od dva desetljeća i u kojem je doživjela značajne promjene na svim poljima života.
Segment kvalitete života i stanovanja je zbog prijelaza na tržišnu ekonomiju i privatno vlasništvo doživio velike promjene posebno u domeni socijalnog stanovanja, javnog vlasništva i javne infrastrukture koji su evidentno postali najugroženiji. U prilog tome govore i rezultati istraživanja predstavljeni u nastavku knjige. Stoga je bilo potrebno istražiti upravo trenutne uvjete života stanovnika u novim i novoizgrađenim (od 1990-ih godina) stanovima i naseljima te također istaknuti njihove prednosti i nedostatke.
Autori radova u zborniku: Anđelina Svirčić Gotovac, Jelena Zlatar i Branimir Krištofić.
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
***
Naslov: Kvaliteta života u novostambenim naseljima i lokacijama u zagrebačkoj mreži naselja/ The quality of living in new housing estates in the settlement network of Zagreb
Autori: Anđelina Svirčić Gotovac, Jelena Zlatar
Izdavač: Institut za društvena istraživanja
Godina izdanja: 09/2015.
Broj stranica: 191 str.
Uvez: Meki uvez
ISBN 978956218677
(Više novih knjiga na Moderna vremena info).
Ne religijskoj hipokriziji
Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.
Nakon knjige Religija i moć u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili duhovnoj sferi tih odnosa, teolog Alen Kristić objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Osobito pak u religijskoj praksi naših prostora.
Knjiga Tiranija religijskog sadrži sedam ogleda i dva polemička teksta kompatibilna osnovnom tonu knjige, koji i naslovom i podnaslovom ”Ogledi o religijskom bezboštvu“ tretiraju isto – tranzicijsko življenje religijskoga u javnom društvenom životu.
Kao što već i sami naslov i podnaslov sugeriraju, autor nastavlja, uglavnom na konkretnim praksama i to dominantno u hrvatskom i bh. društvu, istraživati postratno i tzv. tranzicijsko življenje društvenih nadmetanja za moć između političkih i religijskih struktura, te nerijetko njihovu interesnu simbiozu u kojoj se blasfemično sakralizira političko, a vulgarizira i politizira religijsko.
Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem
Cijela je stvar na našim prostorima fenomenološki dramatično nova, budući da dolazi nakon sloma komunizma i ideološki proklamiranog ateizma, ali jedva da je, osim po praksama, drukčija od već viđenih oblika demoniziranja i tiraniziranja drugog i drukčijeg i to gotovo istim metodama, kojima se služio i prethodni sustav u iste ili slične svrhe.
Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem.
U tom i takvom milieu autor zagovara potpuno novu političku i religijsku kulturu, onu koja bi bila kompatibilna tako često spominjanim i neiskreno proklamiranim, a nužno potrebnim transfromacijama društva koje se kune da u sebe želi integrirati temeljne europske (sekularne) vrijednosti.
Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora.
Teističkog terora koji bi pokrio, okupirao, više nego u prethodnom sustavu, ukupnu i javnu i privatnu sferu čovjekova življenja, u kojoj pritom njegovi subjekti sami glume religizonost, a hipokrizija im je jedina ideološka konstanta.
Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora
I sve se to najčešće realizira u snažnoj sprezi civilne i religijske vlasti koje i kad su prividni društveni takmaci, zajednički žive poziciju stvarne volje za moći i one vulgarno-praktične terorizirajuće moći.
Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog. Takvo što odavno funkcionira po matricama za koje smo mislili da su nestale sa srednjim vijekom, što malo koga više iznenađuje ako se pogleda na atomizirane i feudalizirane društvene strukture u kojima se realizira stvarna funkcionalna moć na našim prostorima danas.
Dakako, ove je fenomene, ekstrahirane iz dnevnih praksi naših prostora, u svome istraživanju autor ”profiltrirao“ i samjerio s recentnim filozofskim, teološkim ili religiološkim autorima, pokazujući koliko nam reducirano-rigidnu praksu propovijedaju i kao mjeru življenja zadaju religijski i politički moćnici ovoga svijeta.
Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju društvenog milieua. A najboljim autorima i praksama na koje ukazuje i na koje se poziva, demonstrira ne samo vlastitu visoku kompetenciju, obrazovanost nego i snažnu društvenu odgovornost kakvu je u nas, izuzme li se jedino možda sociolog religije Željko Mardešić, čiji je Kristić duhovni srodnik, malo tko pokazao.
Na pravi to način pokazuju i autorovi čisto teološki tekstovi kao što su sjajan pogovor Bonhoefferovoj Etici, tekst o Svjetskom ethosu ili tekst o mirotvorstvu kao temeljnoj vrijednosti (je li baš?) ili barem neiskorištenoj šansi suvremenih religija, napose onih jednobožačkih, tzv. abrahamske provenijencije.
Alen Kristić, sad već etabliran autor vrlo respektabilnih knjiga na našim prostorima, pokazuju to sve tri njegove autorske knjige, ali i brojni tekstovi izvan njih, kao, na posebno snažan način i ova nova, piše rijetko vrijedna i snažno angažirana djela. Ona koja se ljudi iz religijskih struktura zbog vlastite hipokrizije uglavnom ne usuđuju, a kakva oni iz civilnih struktura uglavnom ne znaju pisati.
Istina o radu Documente
Povodom izjave gospodina Đure Glogoškog, predsjednika Udruge 100-postotnih hrvatskih ratnih vojnih invalida I. skupine, prema kojoj se “prepuštanjem uređivanja popisa civilnih žrtava jednoj udruzi otvara velika mogućnost manipulacije u smjeru davanja prava pripadnicima agresorske vojske”, a s ciljem što točnijeg informiranja javnosti, u nastavku vam prosljeđujemo sljedeće informacije.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija koja se godinama sustavno bavi prikupljanjem dokumenata i podataka o svim poginulim, ubijenim i nestalim ljudima za vrijeme rata, Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata.
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću nikada na sebe nije preuzela, niti ima namjeru to učiniti, izradu Registra civilnih žrtava Domovinskoga rata. Kao organizacija (…) Documenta je pozvana sudjelovati u Radnoj skupini Ministarstva branitelja, čiji je cilj i izrada Registra civilnih žrtava rata
Registar civilnih žrtava je bio i ostaje obvezom državnih institucija, a ne organizacija civilnog društva poput Documente.
Documenta je radi transparentnosti rada vezanog za dokumentiranje žrtava rata i u svrhu što točnijeg i preciznijeg utvrđivanja poimeničnog popisa žrtava uputila poziv Ministarstvu branitelja da zajedno javno objavimo rezultate naših istraživanja kako bi se mogli usporediti i biti podložni provjeri i ispravcima svih zainteresiranih aktera. Odgovor na taj poziv još uvijek čekamo.
U svojim istraživanjima, posebno istraživanju ljudskih gubitaka u Republici Hrvatskoj u Domovinskom ratu, Documenta se koristi svim dostupnim relevantnim izvorima koji sadrže podatke o ljudima koji su u ratu stradali, što uključuje intervjue s obiteljima žrtava, izvode iz matičnih knjiga rođenih i umrlih, fotografije spomenika, knjige i publikacije braniteljskih udruga, različite znanstvene publikacije, razne dokumente institucija RH, različite medijske izvore, ali i izvore sa srpske strane.
Prema našim metodološkim kriterijima za svaku informaciju s kojom javno izlazimo tražimo provjeru iz tri neovisna izvora te za svaki izvor radimo evaluaciju valjanosti tog izvora u usporedbi s drugim izvorima koji su dostupni. Pokušaj objektivnog utvrđivanja poimeničnog popisa svih hrvatskih građana koji su izgubili život u ratu ili se još uvijek vode kao nestali moguć je tek uz korištenje svih dostupnih i višestruko međusobno uspoređenih i provjerenih izvora.
Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život
Nikada nam nije bio cilj izrada bilo kakvog popisa koji bi služio ostvarivanju nepripadajuće materijalne koristi pripadnicima Srpske vojske Krajine, već pokušaj stvaranja poimeničnog popisa svih ljudi koji su prije rata u Hrvatskoj živjeli, odnosno imali prebivalište, a tijekom i zbog rata izgubili život.
U proteklih dvadeset godina sve zakonodavne inicijative u vezi obeštećenja civilnih žrtava rata bile su nedovoljne, zbog čega su mnoge žrtve, neovisno o njihovoj nacionalnosti, ostale bez odgovarajuće podrške; stoga se Documenta, zajedno sa Koordinacijom udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata, udruženjem Protiv zaborava i ostalim organizacijama koje okupljaju obitelji civilnih stradalnika, zalaže za hitno donošenje nacionalnog programa i posebnog zakona.
Civilno stradanje u našem društvu treba biti prepoznato i kompenzirano. Civili nisu akteri rata; njih je sukob zatekao i oni trpe posljedice. Civili neovisno o tome na kojoj su se strani rata zatekli nikako ne mogu biti agresori.
Eugen Jakovčić
Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
O rodnoj ideologiji
(Napomena uredništva: Nismo do sada objavljivali dokumente ali to činimo iznimno zbog važnosti teme i zbog toga što bismo željeli potaknuti raspravu. Ograđujemo se pak od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi i osobito smo začuđeni što tako značajan dokument nema ozbilnije znanstvene aparature već donosi samo nekoliko usputnih fusnota).
Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije
”Muško i žensko stvori ih!”
1. Čovjek pred izazovom novih mogućnosti što mu ih pružaju suvremena znanost i tehnika
Crkva je u svojoj dvotisućljetnoj povijesti, izvršavajući zapovijed svojega Učitelja: ”Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenomu” (Mk 16, 15), neprestano pratila čovjeka u njegovim životnim traženjima, mukama i lutanjima. Pritom je više puta prelazila razne kulturalne pragove i u svjetlu Božje riječi i zakona koje je Bog u trenutku čovjekova stvaranja upisao u njegovu narav prosuđivala kulture, svjetonazore i ideologije s kojima je dolazila u dodir. Tako ona i danas služi čovjeku u susretu sa suvremenom relativističkom i laicističkom kulturom i različitim izazovima i odgovornostima koje pred njega stavljaju suvremena znanstvena i tehnička dostignuća. U svezi s time spomenut ćemo samo pitanja o početku i kraju ljudskoga života, složenu problematiku genetskoga inženjeringa te različita druga bioetička pitanja, kao i probleme i opasnosti što proistječu iz bezobzirnoga manipuliranja prirodom.
Jedna od mnogih posljedica te čovjekove preuzetnosti je i aktualna antropološka revolucija, koja svoj najradikalniji izraz i oblik ima u tzv. rodnoj ideologiji. Čini se da se u toj ideologiji ostvaruje upravo ono što je predviđao E. Fromm kada je govorio da ćemo, nakon polaganoga umiranja Boga u prošlom stoljeću, u našem stoljeću svjedočiti smrti čovjeka
Znanost i tehnika oslobodile su u znatnoj mjeri čovjeka od hirova prirode, što je u njemu stvorilo dojam da može njome posve ovladati i podložiti je sebi, i to ne samo prirodu izvan sebe, nego i svoju vlastitu narav. Pretpostavka za to bila je obezvrjeđivanje naravnoga zakona, čime se željelo ukloniti svaku zaprjeku ljudskoj samovolji. Tako se čovjek, pod dojmom moći koju je postupno zadobivao, a uvjeren da ne postoji nikakav naravni, unaprijed zadani, poredak stvari, sve više počeo stavljati na mjesto Boga i prisvajati sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca, čija je sloboda apsolutna. Ne samo prema učenju Biblije (usp. Post 3), nego i prema povijesnom iskustvu, to je glavni uzrok svih ljudskih nesreća.
Naime, pokušavajući po svojoj mjeri radikalno preoblikovati svijet, pa i samu svoju narav, te sebe postaviti za apsolutnoga gospodara života i smrti, za mjerilo istine i laži, za zadnji kriterij dobra i zla, čovjek dovodi u opasnost sebe i sve stvoreno. Analizirajući posljedice takvih čovjekovih nastojanja, francuski teolog H. de Lubac je rekao: ”Nije istina da čovjek ne može organizirati zemlju bez Boga. Istina je da je on bez Boga može, na kraju krajeva, organizirati samo protiv čovjeka. Isključivi humanizam je nehumani humanizam.”1
Jedna od mnogih posljedica te čovjekove preuzetnosti je i aktualna antropološka revolucija, koja svoj najradikalniji izraz i oblik ima u tzv. rodnoj ideologiji. Čini se da se u toj ideologiji ostvaruje upravo ono što je predviđao E. Fromm kada je govorio da ćemo, nakon polaganoga umiranja Boga u prošlom stoljeću, u našem stoljeću svjedočiti smrti čovjeka.2
Stoga mi, hrvatski biskupi, želimo ovom porukom skrenuti pozornost upravo na tu radikalnu i u krajnjoj liniji veoma nehumanu revoluciju, revoluciju koju se pokušava, kao širu lepezu ”kulture smrti”, na sve načine usaditi u ljudsko društvo s ciljem da se posve izmijene ne samo temelji zajedničkoga života i njegove nosive vrijednosti, nego i sam čovjek. Na to nas potiče i obvezuje kako osjećaj zbunjenosti mnogih pojedinaca, vjernika i onih koji se tako ne izjašnjavaju, tako i zabrinutost mnogih obitelji i zajednica koje susrećemo u različitim prigodama. Uvjereni smo da svatko komu je stalo do istinskoga čovjekova dobra ne može ostati ravnodušan prema tom učenju. Svima zato želimo izložiti i ponuditi biblijsko-kršćanska uvjerenja i učenje vezano uz pitanja koja otvara rodna ideologija.
Mi, hrvatski biskupi, želimo ovom porukom skrenuti pozornost upravo na tu radikalnu i u krajnjoj liniji veoma nehumanu revoluciju, revoluciju koju se pokušava, kao širu lepezu ”kulture smrti”, na sve načine usaditi u ljudsko društvo s ciljem da se posve izmijene ne samo temelji zajedničkoga života i njegove nosive vrijednosti, nego i sam čovjek. Na to nas potiče i obvezuje kako osjećaj zbunjenosti mnogih pojedinaca, vjernika i onih koji se tako ne izjašnjavaju, tako i zabrinutost mnogih obitelji i zajednica koje susrećemo u različitim prigodama
Želimo ih podijeliti s vjernicima i sa svim ljudima dobre volje koji zajedno s nama dijele istu tjeskobu i zabrinutost, jer se samo zajednički možemo oduprijeti opasnosti koja prijeti čovjeku i njegovoj budućnosti na zemlji. Činimo to uvjereni da je, pred obiljem različitih ponuda i izazova kojima je izložen današnji čovjek i cjelokupno društvo, nužno oblikovati jasne kriterije razlučivanja i ispravna odabira. A upravo je ispravno oblikovanje savjesti ono područje na kojemu, kako je papa Benedikt XVI. istaknuo u svojemu govoru u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (4. lipnja 2011.), Crkva današnjem društvu može pružiti najdragocjeniji doprinos.3
2. Čovjek u vrtlogu rodne ideologije
Rodnu ideologiju susrećemo pod različitim nazivima: rodna teorija, rodna perspektiva, gender-ideologija i drugo. Iako je ta ideologija danas raširena i prisutna u brojnim područjima života, krajnji cilj koji se njome želi ostvariti često nije tako lako uočljiv. Naime, pobornici te ideologije svoje djelovanje označavaju kao ”plemenito nastojanje i borbu protiv diskriminacije” ili govore o ”zalaganju za uspostavu slobode i jednakopravnosti” ili pak ”za ostvarenje tolerantnosti”. Pomnijim promatranjem rodne ideologije mogu se razotkriti njezini ciljevi i metode kojima se služi.
2.1. Novo shvaćanje seksualnosti
U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze. Polazeći od tvrdnje Simone de Beauvoir, jedne od idejnih začetnica rodne ideologije, da ”se ženom ne rađa, ženom se postaje”, rodna ideologija kaže da mi zapravo nismo žene i muškarci na temelju prirodnih činjenica koje nas određuju. Radikalno odvajanje spola i roda tvori teorijsko uporište rodne ideologije. Muški i ženski rod (gender), u tumačenju te ideologije, razvija se unutar određenoga društvenoga konteksta. Kao takav podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima. Prema tome, dva roda, muški i ženski, nisu čovjeku prirodno urođeni, već su mu na neki način nametnuti.
2.2. ”Rod je fluidna kategorija”
Ako je rod društveno konstruiran, on je podložan promjenama. To znači da postojeći društveni konstrukt, kažu zastupnici te ideologije, treba razgraditi. To treba učiniti jer je čovjek – ujarmljen u dvorodnost (muško – žensko) – izgubio svoju elementarnu slobodu. Za nju se treba ponovno izboriti, što će uspjeti kada se dokinu muškost i ženskost kao rodne kategorije. Takva rodna ”sloboda” znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi. Zato se rod treba shvatiti kao fluidnu kategoriju, kao kontinuum u kojemu nema ni stalnosti ni stabilnosti. On je nepredvidiv i ničim određen – osim samovoljom čovjeka koja se ovdje doživljava kao najveći doseg ljudske slobode koja se u konačnici nameće kao zadnji kriterij svakoga osobnoga izbora. Rod je, posegnemo li za usporedbom, sveden gotovo na razinu profesije koja se mijenja prema želji ili potrebi. Takvo shvaćanje roda otkriva se kao jedna od perjanica suvremene diktature relativizma.
U rodnoj ideologiji suočavamo se s novim poimanjem ljudske seksualnosti, zapravo s novom ideologijom seksualnosti. Rodna ideologija smjera na same čovjekove korijene. Bez čvrstoga uporišta u biologiji, tradiciji i kulturi, ona polazi od pretpostavke da je čovjek po sebi bezrodno biće. Njegov spol jest nešto što je biološki zadano, ali njegov rod s time nema nikakve veze. Polazeći od tvrdnje Simone de Beauvoir, jedne od idejnih začetnica rodne ideologije, da ”se ženom ne rađa, ženom se postaje”, rodna ideologija kaže da mi zapravo nismo žene i muškarci na temelju prirodnih činjenica koje nas određuju
Polazeći od takvoga shvaćanja čovjeka, postaje razumljivo da ideologizirano shvaćanje čovjeka vodi u ideologizirano shvaćanje roda koje vodi u otvoreno nijekanje smisla i značenja spola i spolne različitosti u oblikovanju osobnoga identiteta pojedinca. Irelevantnost tih različitosti prepoznaje se i u govoru o braku i obitelji, a najdramatičnije se očituje u pokušajima izjednačavanja homoseksualnih zajednica s heteroseksualnim brakom. Rodne ideologije rade na tome da se brak, kao zajednica muškarca i žene, i obitelj, kao intimna zajednica ljubavi i potpunije čovječnosti, zamijene proizvoljnim tipovima ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji”.
3. Taktike rodne ideologije
Iako smo nerijetko svjedoci njezina gruba i bezobzirna nametanja, rodna ideologija više teži suptilnom ucjepljivanju u najrazličitije društvene pore. Rodna ideologija se širi prema točno razrađenom planu. Okosnicu toga plana čine ”zakon postupnosti”, ideologiziranje temeljnih pojmova, usmjerenost na odgojno-obrazovni sustav, implementacija u zakonodavstvo, napadi na svaku religiju i Crkvu te odbijanje rasprave o praksi ”tjelesnih užitaka” i njihovim rizičnim čimbenicima, a umjesto toga ustrajanje na ”ljudskim pravima”, ”slobodi izbora” i ”nediskriminaciji”.
3.1. Djelovanje prema zakonu postupnosti
Rodna se ideologija ne uvodi odjednom, nego korak po korak. Cilj joj je da čovjek promijeni svijest o sebi kao dvorodnom biću. Da bi se to postiglo, promicatelji rodne ideologije usredotočuju se na ona područja u kojima ta svijest spontano niče i razvija se. To su brak i obitelj. Te se naravne institucije pokušava relativizirati slijedeći psihološko-pedagoški zakon postupnosti. Najprije im se mijenja postojeći sadržaj i značenje. Sljedeći je korak, koji se danas tek ”potiho” najavljuje, rastakanje, odnosno nestanak tradicionalnoga poimanja braka i obitelji. S tim se ciljem poduzimaju različite inicijative kojima je cilj odvojiti djecu od njihovih obitelji i od utjecaja obiteljskoga odgoja. Tako se želi u procesu odrastanja djece oslabiti i onemogućiti prirodnu identifikaciju s majkom i ocem koja je vrlo važna za oblikovanje muškoga, odnosno ženskoga identiteta.
3.2. Ideologiziranje temeljnih pojmova
S taktikom postupnosti usko je povezano ideologiziranje pojmova i nasilje na jezičnom području. To se čini uvođenjem novih, često dvosmislenih pojmova, kao i prekrajanjem starih – nekim oblikom ”lingvističkoga inženjeringa” s vrlo profinjenim metodama. Naime, određene se riječi potiskuju iz upotrebe, što dovodi do njihova zaborava, a onda i do gubitka njihova autentičnoga smisla i značenja. Upravo je to stvarni smisao i cilj zamjenjivanja riječi ”majka”, ”otac”, ”supružnici” riječima ”roditelj 1”, ”roditelj 2”, ”partner A”, ”partner B” ili ”C”…
Sve to pridonosi razaranju jedino prihvatljivoga pojma braka i obitelji, onoga utemeljenoga na ljudskoj naravi i na biblijskom nauku, kao i stvaranju fluidnoga spolnoga identiteta. Imajući u vidu važnost značenja i upotrebe spomenutih pojmova, možemo razumjeti zbog čega je u Hrvatskoj u određenim krugovima pružan tako snažan otpor i protivljenje da se referendumom izglasa i zatim u Ustav unese definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene. Kolika je važnost takvoga ishoda referenduma pokazuje i činjenica da se pobornici rodne ideologije s njime ne mire, nego nastavljaju na drugi način i dalje voditi svoju borbu protiv njegova biološkoga i iskonskoga društvenoga značenja.
3.3. Usmjerenost na odgojno-obrazovni sustav
Ako je rod društveno konstruiran, on je podložan promjenama. To znači da postojeći društveni konstrukt, kažu zastupnici te ideologije, treba razgraditi. To treba učiniti jer je čovjek – ujarmljen u dvorodnost (muško – žensko) – izgubio svoju elementarnu slobodu. Za nju se treba ponovno izboriti, što će uspjeti kada se dokinu muškost i ženskost kao rodne kategorije. Takva rodna ”sloboda” znači da rod ne može biti uvjetovan nikakvom biološkom datošću. On ne može biti ni vremenski ograničen. Čovjek će moći birati i formirati svoj rod prema vlastitim željama i prohtjevima. Moći će biti što god želi i dok god to želi. Zato se rod treba shvatiti kao fluidnu kategoriju, kao kontinuum u kojemu nema ni stalnosti ni stabilnosti
Rodna se ideologija obraća najvećim dijelom djeci i mladeži. Naime, nije lako urušiti prirodan i ”stabilan” rodni identitet zrelih muževa i žena. Iako ga nije lako razoriti, ipak se agresivnim, ali podmuklim djelovanjem može i to postići ili makar utjecati na stvaranje iskrivljenoga poimanja spolnoga i rodnoga identiteta muškarca i žene. U tom svjetlu moramo promatrati i prosuđivati panerotizaciju društva i kulture, kao i toleriranje ili čak poticanje raznih devijantnih načina seksualnoga ponašanja (npr. pornografijom i sl.).
Djeca i mladež izloženi su danas nebrojenim negativnim primjerima i utjecajima te planskim odgojno-obrazovnim programima i smjernicama koje oni nisu, u životnoj fazi u kojoj se nalaze, sposobni razumjeti, što u njima stvara osjećaj zbunjenosti i konfuziju. A to i jest cilj pobornika rodne ideologije. Naime, u takvom je kontekstu djeci i mladima otežano pravilno oblikovati vlastitu spolnost, što za posljedicu ima lutanja i traženja samih sebe unutar ”kontinuuma roda”.
Smjernice takve naravi mogle se prepoznati i u dijelu 4. modula Zdravstvenoga odgoja (spolni odgoj), koji se i dalje kroz školski program nastoji nametnuti našoj djeci, čak i protiv volje njihovih roditelja. U svemu tome nemalo zbunjuje činjenica kršenja relevantnih međunarodnih i domaćih pravnih akata (npr. Opća deklaracija o ljudskim pravima, čl. 26, paragraf 3; Ustav RH, čl. 63), koji roditeljima daju ne samo pravo, nego i dužnost odgajanja vlastite djece. Umjesto da se ta prava i dužnosti poštuju, oni se, kako vidimo, uvođenjem programa te praksom koja se na njih oslanja posve ignoriraju i osporavaju.
Treba istaknuti da tako stvorena situacija nije slučajna. I ovom prilikom želimo naglasiti da roditelji imaju prirodno i zakonsko pravo i dužnost odgajati svoju djecu u skladu sa svojim svjetonazorom i vrijednosnim sustavom, odnosno vjerom. Svatko tko im to osporava ili onemogućava, čini prema njima tešku nepravdu i krši jedno od njihovih temeljnih prava. Stoga je posve razumljivo da je ideološko nametanje i upletanje u područje odgoja u više europskih zemalja potaknulo žestoke reakcije i prosvjede roditelja i mnogih drugih kojima je stalo do ispravnoga i cjelovitoga odgoja budućega naraštaja.
3.4. Implementacija u zakonodavne sustave
Rodnu ideologiju se implementira ne samo u odgojno-obrazovne, već i u zakonodavne sustave. Njezini pobornici žele utjecati na zakonodavstvo i putem njega. To se čini preko različitih međunarodnih institucija, počevši od UN-a preko europskih krovnih institucija pa sve do zakonodavstava pojedinih zemalja. Zajedno s nekim drugim suvremenim svjetonazorskim trendovima, rodna se ideologija etablira kao svojevrsna duhovna diktatura koja beskompromisno guši osobnu i društvenu slobodu. Tu se antropološku revoluciju nameće ”odozgor prema dolje”, širi se od raznih centara moći i nastoji zahvatiti čitavo čovječanstvo. Zakoni koji promiču rodnu ideologiju kao u pravilu žele redefinirati brak i obitelj s ciljem izjednačavanja istospolne zajednice s heteroseksualnim brakom. U sljedećem se koraku, kako se to može vidjeti u nekim zemljama, uvode zakoni koji istospolnim zajednicama omogućuju i posvajanje djece. Ti se zakoni donose prema spomenutoj taktici postupnosti, uvodeći drukčiji pogled na vrijednosti i legalizirajući nove načine ponašanja.
Djeca i mladež izloženi su danas nebrojenim negativnim primjerima i utjecajima te planskim odgojno-obrazovnim programima i smjernicama koje oni nisu, u životnoj fazi u kojoj se nalaze, sposobni razumjeti, što u njima stvara osjećaj zbunjenosti i konfuziju. A to i jest cilj pobornika rodne ideologije. Naime, u takvom je kontekstu djeci i mladima otežano pravilno oblikovati vlastitu spolnost, što za posljedicu ima lutanja i traženja samih sebe unutar ”kontinuuma roda”
U svojim temeljnim postavkama rodna se ideologija ne samo razlikuje od temelja kulture i civilizacije u kojoj je čovjek tijekom mnogih tisućljeća rastao i u kojoj se društvo oblikovalo, nego je i u dubokoj suprotnosti sa zakonima ljudske naravi i s kršćanskom, odnosno biblijskom vizijom čovjeka. Htjeli bismo stoga ne samo upozoriti na zablude rodne ideologije, nego i pokazati temelj na kojemu će i današnji čovjek moći graditi svoj identitet i s njim povezano dostojanstvo i ljepotu ljudskoga življenja.
4. Čovjek je stvoren kao muškarac i žena
Viziju čovjeka, njegove naravi i njegova poslanja kršćanin otkriva već na prvim stranicama Biblije. Božje stvaralačko djelo svoj vrhunac doseže u stvaranju čovjeka. On je dio stvorene prirode, ali i biće kojemu Bog posvećuje posebnu brigu i pažnju. Sve što je stvoreno čovjek nadilazi svojom produhovljenom naravi, svojim vječnim određenjem i upućenošću na transcendenciju, na svojega Stvoritelja. Jedino je čovjek, među svim stvorenjima, kako čitamo na početku Biblije, stvoren ”na sliku Božju” (Post 1, 27). Time je njegovo dostojanstvo uzdignuto do neslućenih visina. Čovjek, međutim, kaže biblijski pisac, nije stvoren sam i nije sam sebi dostatan. Bog čovjeka stvara u različitosti spolova, kao muško i žensko: ”muško i žensko stvori ih” (Post 1, 27). Nakon što ga je stvorio, Bog iznova potvrđuje da čovjek, stvoren kao muškarac i žena, odgovara njegovu naumu: ”I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1, 31).
U muškarcu i ženi prepoznajemo njihovu različitost, ali i uzajamnu usmjerenost, komplementarnost koja je neodvojiva od njihove naravi. Spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći – dva su lica jedne te iste ”ljudske” stvarnosti. Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda.
Tu temeljnu istinu o sebi samome i o svojoj naravi čovjek nije nikad dovodio u pitanje. Oni do kojih nije prispio kršćanski navještaj svojim su razumom – polazeći od naravi stvorenoga svijeta i čovjeka – spoznali temeljne oznake i kriterije čovjekove egzistencije. Čak i ako je u pojedinim razdobljima bilo devijacija, one su uvijek, prije ili kasnije, prepoznate kao takve.
5. Muškarac i žena – jedinstvo u različitosti
Biti žena ili biti muškarac način je postojanja, a ne tek puki ”atribut” ljudskoga bića. Čovjek je biće koje komunicira, daje i prima, u čemu njegova spolnost ima vrlo veliko značenje. Tako će različitost muškarca i žene svoj osobit smisao dobiti u njihovu uzajamnom sjedinjenju. Na tu usku povezanost i jedinstvo koje su pozvani ostvarivati upućuje i sam Isus: ”Dvoje njih bit će jedno tijelo” (Mt 19, 5). Različitost muškarca i žene nije zaprjeka, već poseban put ostvarenja bračnoga i obiteljskoga zajedništva. To zajedništvo svoj blagoslov dobiva u daru/rođenju novoga ljudskoga bića. Bračno zajedništvo muškarca i žene prirodno je okruženje za nastanak i rast ljudskoga života.
U rodnoj se ideologiji mogu prepoznati antropološke posljedice spolnoga, bračnoga i obiteljskoga relativizma koji ide do te mjere da se niječu prirodne datosti čovjeka. Značenje i ”govor” tijela gotovo se potpuno zanemaruje. Rodna ideologija suprotstavlja se i ”ljudskoj ekologiji”. Na tu je činjenicu upozorio i papa Benedikt XVI
Upravo ta iskonska zajednica muža i žene mjesto je prvih koraka i prvih riječi, prvih spoznaja svijeta i početnih koraka vjere. Zato je značenje majke i oca u obitelji i u odgoju nemjerljivo. Nikada ne će moći ”jedan otac” ili ”više očeva” zamijeniti majku u obitelji. Ali isto tako ni ”jedna majka” ili ”više majki” ne mogu zamijeniti oca u obitelji. Njihova je uloga nezamjenjiva i komplementarna. Ako igdje, onda u obitelji čovjek ima priliku učiti živjeti u različitosti i prihvaćati drugoga. Obitelj je, kaže papa Franjo, temeljna stanica društva, mjesto ”gdje se uči suživotu u različitosti i pripadnosti drugima”.4 Ona je škola solidarnosti i ljubavi, ambijent darivanja i prihvaćanja.
6. Istina o čovjeku upisana je u samoga čovjeka
U rodnoj se ideologiji mogu prepoznati antropološke posljedice spolnoga, bračnoga i obiteljskoga relativizma koji ide do te mjere da se niječu prirodne datosti čovjeka. Značenje i ”govor” tijela gotovo se potpuno zanemaruje. Rodna ideologija suprotstavlja se i ”ljudskoj ekologiji”. Na tu je činjenicu upozorio i papa Benedikt XVI. koji kaže: ”Očigledno je duboka zabluda ove teorije i antropološke revolucije koja u njoj nalazi svoj temelj. Čovjek niječe da ima narav koju predodređuje njegova tjelesnost, koja obilježava ljudsko biće. On sam niječe vlastitu narav i odlučuje da mu ona nije predodređena datost nego nešto što on sam sebi stvara. Muškarac i žena kao datost stvaranja, kao narav ljudske osobe, više ne postoje. Čovjek poriče vlastitu prirodu. On je sada samo duh i volja. Manipulacija prirodom koju, kada se odnosi na okoliš, danas osuđujemo, postaje ovdje, kad je u pitanju on sam, čovjekov temeljni izbor.”5
Benedikt XVI. dobro uočava da se tu događa nešto gotovo nepojmljivo, ali nažalost stvarno. Naime, dok čovjek s jedne strane danas sve više osjeća da ipak ne može do beskraja manipulirati prirodom, nego da mora, ako je želi spasiti i sačuvati, koliko-toliko poštivati zakonitosti koje su u nju upisane, s druge strane, kad se radi o njegovoj vlastitoj prirodi, to ne želi i ne će, nego se i dalje prema njoj i zakonima u nju upisanima odnosi posve samovoljno. Danas se s pravom zgražamo zbog neodgovorna odnosa prema prirodi i zbog nebrojenih oblika manipuliranja njome. Isto tako zabrinuti smo za budućnost našega planeta. No kad je u pitanju sam čovjek, kao da nestaju zgražanje i osuda, a manipuliranje i eksperimentiranje njegovom vlastitom prirodom postaju pohvalni i poželjni. Kako to razumjeti? Kako objasniti toliku zabrinutost za budućnost prirode, a poigravati se budućnošću čovjeka, koji je kruna svega što je Bog stvorio? Tko tako zasljepljuje čovjeka i poigrava se njime?!
7. Čovjek, remek-djelo stvaranja
Činjenica da je čovjek stvoren kao osoba na sliku Božju ili – kako je rekao papa Franjo – da je ”remek-djelo stvaranja”6 otkriva veličinu čovjekova dostojanstva. Istina njegove naravi, to da je stvoren i da postoji kao muško i žensko, prožima i treba prožimati čovjeka u potpunosti. U protivnom, ne će moći otkrivati bogatstvo vlastite spolnosti, nego će stalno biti izložen opasnosti da mu netko drugi kaže ”tko je on”. Rodna ideologija tako s jedne strane apsolutizira ljudsku slobodu, a s druge strane lišava čovjeka temeljnoga oslonca na kojemu počivaju njegov identitet i dostojanstvo.
Na kraju ove poruke obraćamo se vama, draga mladeži, riječima Andréa Frossarda, člana Francuske akademije: ”Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavljen u položaj kakva ranije nije bilo. Nećete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu poput europskih pokreta otpora, ili kineskih studenata za pravdu u ime siromašnih i potlačenih; nećete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskog bića, morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži… Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi i, ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikad dana – jest ona iz Svetog pisma i Objave, ona koja je na početku naše civilizacije i poštovanja dostojanstva čovjeka, uz koje stoljećima barem riječima pristajemo. Svaka druga definicija snižava ljudsku osobu”
Znajući to, ne dopustimo da ni mi koji ispovijedamo vjeru u Boga Stvoritelja, ni ikoji čovjek, a pogotovo nitko od malenih, tj. djece i mladeži, ne upadne u tu smrtonosnu mrežu. Nemojmo se bojati biti ljudima kakvima nas je Bog zamislio i stvorio. Nemojmo preotimati Bogu njegovo mjesto i ulogu. Ne stavljajmo se na Božje mjesto. Prihvatimo biti njegova stvorenja, njegova djeca. To je jedini put do istinske slobode, sreće i ljudske punine.
8. Pružajmo svjedočanstvo života
Najbolji odgovor na izazov nove ideologije jest autentičan navještaj i življenje evanđelja. To je najbolja zaštita protiv mentaliteta i duha rodne ideologije jer učvršćuje svijest kršćanina o njegovu ”čovještvu” kakvo je izišlo iz ruku Božjih. To je svijest da smo djeca Božja, da smo jednakovrijedna braća i sestre (”muško i žensko”) kojima je povjerena budućnost čovječanstva i svega stvorenoga. Mi smo Božja ”slika” preko koje on na jedinstven način želi biti prisutan u svijetu. Taj je svijet on stvorio. Štoviše, nakon što je bio grijehom narušen, po Sinu svojemu Isusu Kristu, obnavlja ga i spašava.
Ta svijest mora prožeti svakoga od nas. Prožeti njome, ne ćemo moći ne osjetiti potrebu svojim životom i radom humanizirati ljudsko društvo, biti stvarateljima humanijega svijeta. Iz te perspektive nije ni moguće drukčije djelovati. Tako ćemo otkriti da navještaj evanđelja znači živjeti one vrijednosti – ljubav, vjernost, brak i obitelj – koje su odgovor na duboku čežnju ljudskoga srca.
Na kraju ove poruke obraćamo se vama, draga mladeži, riječima Andréa Frossarda, člana Francuske akademije: ”Vaš se naraštaj, dragi mladi, nalazi uoči dana kad će biti stavljen u položaj kakva ranije nije bilo. Nećete se trebati boriti za istinu kao Solženjicin i ruski disidenti, za slobodu poput europskih pokreta otpora, ili kineskih studenata za pravdu u ime siromašnih i potlačenih; nećete trebati samo braniti dostojanstvo ljudskog bića, morat ćete se izjasniti o samoj njegovoj srži… Vi ćete se morati pitati o ljudskoj naravi i, ako niste zaboravili naučavanje svojih Crkava, znat ćete da jedina ispravna definicija koja je o njoj ikad dana – jest ona iz Svetog pisma i Objave, ona koja je na početku naše civilizacije i poštovanja dostojanstva čovjeka, uz koje stoljećima barem riječima pristajemo. Svaka druga definicija snižava ljudsku osobu.”7
Stoga vas, dragi mladi, kao i sve do kojih ova naša poruka dođe, pozivamo da se čvrsto držite te jedine ispravne definicije čovjeka, da prema njoj živite, a svaku drukčiju, lažnu i čovjeka nedostojnu, odlučno odbacujete. ”Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih!” (Post 1, 27). To je čovjekovo dostojanstvo i identitet koji smo svi pozvani živjeti i jedni drugima svjedočiti!
U Zagrebu 15. listopada 2014.
Biskupi Hrvatske biskupske konferencije
________________
1 H. de Lubac, Il dramma dell’umanesimo ateo, tal. pr., Brescia 1982., 9.
2 E. Fromm, Psicanalisi della società contemporanea, tal. pr., Milano 1960., 386.
3 Usp. Govor Pape Benedikta XVI. na susretu s predstavnicima civilnog društva, akademske zajednice, kulture, poduzetnika, diplomatskog zbora i s poglavarima vjerskih zajednica, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, 4. lipnja 2011., u: Zajedno u Kristu. Pohod pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, Zagreb 2012., 73.
4 Papa Franjo, Evangelii gaudium – Radost evanđelja, br. 66.
5 Govor pape Benedikta XVI. predstavnicima Rimske kurije 21. prosinca 2012.
6 Homilija pape Franje u Domu sv. Marte 28. veljače 2014.
7 André Frossard, Bog u pitanjima, hrv. pr., Split, 2009., 142–143.
Utopija škotske države
Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako ”sav novac ide u Pariz”, da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske.
Taj začudan proces toliko je odmakao da se u Škotskoj 18. rujna održao referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum ”najdemokratskiji” oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet.
Demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda
No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.
Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, ”narodnoj volji” (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki ”narod” ima pravo na ”svoju” državu. Zašto ”narod”, a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?
Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države.
Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika ”pogrešnih” etničkih skupina koje su se zatekle na ”drugoj strani” nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma.
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije
U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.
Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija.
Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad ”svojim” himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?
Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.
Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke
Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi.
Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi.
Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.
Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna.
Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru.
Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.
Prenosimo s tportala).
Socijalna konstrukcija zla
Svakodnevno se koristimo pojmom zla. Taj pojam služi nam veoma često da bismo se odredili prema dobru, da bismo zapravo znali što je dobro.
Zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je ljudsko djelovanje zlo. Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: što je za jedne zlo, za druge je veoma dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera.
U tome se smislu bavim temeljnim određenjem pojma zla, njegovim zanimljivim curricululom vitae, te potom koristeći se s pet ključnih socioloških pojmova 1) socijalno djelovanje, 2) kultura, 3) moć, 4) socijalna struktura društva i 5) socijalna integracija tražim odgovor na pitanje kako je pojam zla nastajao tijekom povijesti i što je najviše utjecalo na njegovu društvenu relevantnost.
Uvod
Zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je ljudsko djelovanje zlo. Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: što je za jedne zlo, za druge je veoma dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera
Kako je već u sažetku navedeno, svakodnevno se koristimo pojmom zlo i izvedenicama iz tog pojma. Frekventnost toga pojma je jako visoka. Gotovo da ne prođe jedan dan, čak i jedan sat, a da ne spomenemo taj pojam, ili neku od njegovih mnogobrojnih izvedenica. U mnogo slučajeva služi nam da bismo se odredili prema Dobru, da bismo zapravo znali što je Dobro. Taj pojam je negativna definicija Dobra.
No temeljno pitanje glasi: što je to ZLO i kako ono nastaje: čovjekovim djelovanjem ili Božjim davanjem? Ako je Bog najveće Dobro, zašto bi stvarao Zlo. Ako ga je već stvorio, zašto ga konačno ne pobijedi? Ili, budimo posve iskreni pa recimo: jesu li Dobro i Zlo dvije jednakovrijedne strane ljudske egzistencije u kojoj nema pobjednika?
Tragajući za odgovorom na gore navedeno pitanje u ovome radu polazim od temeljne konstatacije da je zlo vezano isključivo za čovjeka, da je njegov, a ne Božji proizvod, i da stoga zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno da zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je to ljudsko djelovanje zlo.
Dakle, ZLO nije negdje na drugome svijetu, u podzemlju ili nadzemlju, odnosno zlo nije izvan ljudskoga djelovanja. Ono je, kazano rječnikom katoličke molitve Ispovijedam se: misao, riječ, djelo i propust kojim je drugome učinjeno ili nije učinjeno nešto što drugi ne prihvaća kao dobro.
Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: ono što je za jedne veliko zlo, za druge je neizmjerno dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera. Izraelci su, npr. ”privatizirali” Jahvu da on u njihovo ime čini zločine nad drugim narodima samo da bi se oni, Izraelci, izlazeći iz tzv. egipatskoga ropstva dočepali obećane zemlje. Sva zla djela što ih je Jahve činio drugim narodima i plemenima tijekom navedenoga putovanja ”izabranoga naroda”, bila su prema, biblijskim izvješćima, na dobrobit Izraelaca.
Biti u kategoriji ”izabranoga naroda” znači moći činiti drugome nešto što će za Tebe biti dobro, ne obazirući se što će to za druge biti neizmjerno zlo. Tako je bilo ne samo u Vukovaru i Srebrenici, nego i u Ahmićima, ali i u Uzdolu
Dakle, biti u kategoriji ”izabranoga naroda” znači moći činiti drugome nešto što će za Tebe biti dobro, ne obazirući se što će to za druge biti neizmjerno zlo. Tako je bilo ne samo u Vukovaru i Srebrenici, nego i u Ahmićima, ali i u Uzdolu.
Istina, postoji nekoliko oblika bavljenja i razmatranja problema zla, npr. s filozofskoga, zatim s biblijskog stajališta gdje o njemu postoje metafizičke predodžbe, zatim sa sistematsko-teološkog te s teološko-etičkog.1
U ovome članku pokušat ću to učiniti sa sociološkoga stajališta.
U tome smislu najprije ću dati temeljna određenja pojma zla, njegov zanimljivi curricululom vitae. Zatim ću tražiti odgovor na pitanje kako je pojam zla nastajao tijekom ljudske povijesti i što je najviše utjecalo na njegovu društvenu relevantnost. To traženje odgovora uradit ću koristeći se s pet ključnih socioloških pojmova:
1) U kojem smislu možemo reći da je zlo uistinu socijalno djelovanje, dakle koliko je ono sastavni dio svakodnevnoga ljudskog djelovanja?
2) U kojem smislu je zlo sastavni dio prevladavajuće nacionalne kulture u kojoj živi dana društvena zajednica, te koliko je zlo izraz naslijeđene tradicije i promocija uvriježenih stereotipskih shvaćanja nekih određenih društvenih skupina?
3) Koliko je zlo posljedica postojanja i korištenja moći od strane onih moćnijih, odnosno koliko je ono dio legalne i legitimne društvene strukture?
Zanimljivo je da ne postoji uopće sadržajni pojam sociologije zla koja bi se bavila njegovim nastankom u nekom određenom društvu te stoga i ne postoji Sociologija zla. Istina postoji zacijelo devijantno ponašanje, koje ako ga raščlanimo, ne mora i ne može biti uopće označeno u svim segmentima kao zlo-djelo
4) Je li zlo sastavni dio socijalne, političke, ekonomske, dogmatsko-religijske strukture društva?
5) U kojoj mjeri je zlo važan dio, odnosno jedan od najvažnijih dijelova socijalne integracije, socijalnog ”zbijanja redova” (a što se posebno očituje u odnosu nekih vjerskih (katoličkih, pravoslavnih, islamskih i židovskih) velikodostojnika prema počiniteljima ratnih zločina.2
Poduzeta analiza postojanja zla kao društvenim konsenzusom određenog socijalnog djelovanja pokazuje da je zlo ponajprije socijalno djelovanje, jer je dakle upravljeno prema drugome, što ne znači da ne može biti upravljeno i prema samome sebi, što katkad (samoubojstvo) može za pojedinca biti ”spasenje”, ”oslobođenje”, odnosno rješenje nagomilanih problema, a za njegove najbliže, najveće zlo koje je mogao učiniti, itd., itd.
Bilo bi zanimljivo istražiti, kakvo je u kontekstu navedenih pet socioloških pojmova razumijevanje Zla (ili Dobra) u temeljenim postavkama svake od trenutnih svjetskih religija (kršćanske: katoličke, pravoslavne, protestantskih konfesija), islamske, židovske, zatim budizma, hinduizma, taoizma, džainizma, ali i New Agea) i kakav je njihov stav prema zlima odnosno (zlo)djelima njihovih članova poredanih po hijerarhiji onih koji su ih učinili i jesu li i u kojem vremenu neko od zlodjela svojih članova i sakralizirale.
I uvodno još jedna zanimljivost:
Rječnik hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje; Zagreb, 2000) pokazuje sljedeću situaciju: pojam Zlo ima 87, a pojam Dobro tek 37 izvedenica:
ZLO: zloba, zloban, zlobnički, zlobnik, zlobno, zlobnost, zločest, zločestoća, zločin (zao čin), zločinac/zločinka, zločinački (npr. djelo, pothvat), zločinstvo, zloća, zloćko (a to je onaj ”moj mili i dragi zloćko”, reći će cure za svoje malo nestašnije momčiće), zloćudan, zloćudnost, zlodjelo, zloduh, zloglasan, zloglasnik, zloguk (zloguki prorok), zlohotan, zlohotnik, zlokoban, zlokobni, zlonamjeran, zlonamjernik, zlonamjerno, zlonamjernost, zlopamtilo, zlopatiti, zlopaćenje, zlopatnički, zlopatnik, zloporaba, zloporabiti, zlorabiti, zloslutan, zloslutnik, zloslutno, ali kako je ovo moguće: zlosretan, zlosretnik, zlostavljati, zlostavljanje, zlotvor, zlotvoran, zlotvorski, zlouporaba, zlouporabiti, zloupotreba, zloupotrebljavati, zlovolja, zlovoljan, zlovoljnik, zlovoljno, zlovoljnost, zlurad, zluradost.
Pojedinac može znati, i u najvećem broju slučajeva, jako dobro zna, koliku će patnju i bol nanijeti žrtvi čineći joj zlodjelo, dok će s druge strane također osjećati ushićenje i veliko zadovoljstvo, pače smatrat će da je to za njega Bogu ugodno djelo, jer je uspio drugome nanijeti zlo i, i u takvim slučajevima osvetiti mu se. Znam, postavit ćete pitanje: a odakle je zlo, iz čega izvire pa da bi se njime netko bavio?
DOBRO: dobrobit, dobročinac, dobročinitelj, dobročiniteljski, dobročinstvo, dobroćudan, dobroćudno, dobroćudnost, dobrodošao, dobrodošlica, dobrodušan, dobrodušje, dobrodušno, dobrodušnost, dobrohotan, dobrohotno, dobrohotnost, dobronamjeran, dobronamjerno, dobronamjernost, dobrostiv, dobrostivo, dobrostivost, dobrostojeći, dobrosusjedski, dobrota, dobrotom, dobrotvor, dobrotvoran, dobrotvorno, dobrovolja, dobrovoljac, dobrovoljački, dobrovoljan, dobrovoljno, dobrovoljnost, dobrovoljstvo.
I još nešto: Zanimljivo je, međutim, da ne postoji uopće sadržajni pojam sociologije zla koja bi se bavila njegovim nastankom u nekom određenom društvu te stoga i ne postoji Sociologija zla. Istina postoji zacijelo devijantno ponašanje, koje ako ga raščlanimo, ne mora i ne može biti uopće označeno u svim segmentima kao zlo-djelo.
Neka ovaj tekst posluži kao (do)prinos utemeljivanju posebne sociologije – Sociologije zla koja bi se bavila društvenim značenjem zla u ljudskome društvu, kao što sam to učinio i potičući sociologe da se bave Sociologijom umiranja i smrti, što mi je u konačnici i uspjelo ostvariti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.
1) ZLO kao socijalno djelovanje
U sociologiji se pri definiranju pojma socijalno djelovanje koristi definicija Maxa Webera koji polazi sa stajališta da su tim pojmom obuhvaćena ”sva smislena ljudska djelovanja usmjerena prema djelovanjima drugih osoba, odnosno smislena ljudska djelovanja koja se usklađuju prema djelovanjima drugih ili koja se prema njima usmjeravaju”. Kazano drugim riječima, ”čovjek pojedinac svome djelovanju u odnosu na drugu osobu daje određeni smisao i temeljem toga smisla koji sociologija nastoji razumjeti i objasniti (zato se i zove razumijevajuća sociologija) može se ocjenjivati nakana pojedinačnih aktera”.
Svaki razuman čovjek svome djelovanju daje smisao. Ni zlo se ne čini na besmislen način. Inače riječ bi bilo o nesvjesnom zločinjenju. Prije nego što ga počini, pojedinac sasvim svjesno osmišljava njegovo činjenje i sasvim svjesno određuje prema kome će njegovo djelovanje, dakle sasvim svjesno određuje prema kome će izvođenje zlog djela biti usmjereno, i što je jako važno, koje će posljedice za žrtvu imati provedba toga zlodjela.
Iako miroljubive, svim trima abrahamovskim religijama (islamu, judaizmu i kršćanstvu) kao i društvima koja su izgrađena na etičkim i moralnim vrijednostima tih religija, strukturalno su imanentna nasilna djela. Potrebno je, stoga, sasvim jasno reći da zla djela nisu činjena samo u dalekoj povijesti kada su bila ”opskrbljena” religijskom legitimacijom, nego da se čine i danas, uz proslavu npr. ubojstva Osame bin Ladena
Pojedinac može znati, i u najvećem broju slučajeva, jako dobro zna, koliku će patnju i bol nanijeti žrtvi čineći joj zlodjelo, dok će s druge strane također osjećati ushićenje i veliko zadovoljstvo, pače smatrat će da je to za njega Bogu ugodno djelo, jer je uspio drugome nanijeti zlo i, i u takvim slučajevima osvetiti mu se. Znam, postavit ćete pitanje: a odakle je zlo, iz čega izvire pa da bi se njime netko bavio?
2) ZLO kao sastavni dio prevladavajuće kulture
Eduard Kale pod kulturom podrazumijeva svekoliko očitovanje života jedne zajednice, sva događanja i sva njezina kulturna očitovanja – duhovna, materijalna i organizacijska (Kale, 1992:389). U kulturi svakoga društva točno je određeno koje se djelo počinjeno protiv drugih osoba smatra zlim činom.
U okviru zapadnoeuropske, kršćanske kulture, dakle u duhovno-religijskom okruženju kojem i sami želimo pripadati, tek prije 150 godina određeno je, npr. koja su to djelovanja čije neposredno izvršenje čini povredu temeljnih normi te kulture a koja je moguće nazvati ratni zločin. Da budem precizniji: to se dogodilo ne tako davne 1864. godine kada je dvanaest država usvojilo tzv. Ženevsku konvenciju ”radi ublažavanja patnji u ratu nastradalih osoba”.3 Međutim, tek nakon završetka Drugoga svjetskog rata donesene su važeće odredbe Sporazuma koje su na snagu stupile tek 1950., a nadopunjene s dva dodatna protokola 1977. godine.
Iz toga proizlazi sasvim nedvojben zaključak da su društvene, odnosno narodnosne i religijske zajednice, tijekom svoga postojanja i razvoja izgradile vlastite sustave vrijednosti čije kršenje ima teške posljedice za žrtvu.
Ako bismo sada htjeli pobrojati koje su to vrijednosti koje su na ovim prostorima stvorile narodnosne i religijske zajednice, vidjeli bismo da suvremena društva imaju gotovo isti sustav vrijednosti, dakle svoju egzistenciju i društveno djelovanje temelje na poštivanju vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života, kao i drugih vrijednosti koji iz toga proizlaze: slobode, rada, pravednosti, solidarnosti, braka i obitelji, intelektualne raznolikosti, nacionalnog i religijskog pripadanja, ljubavi prema drugome i drukčijemu te posebno, kad je riječ o hrvatskoj kulturi, ljubavi prema majci kao simbolu opstanka i trajnosti, čuvarici doma i domovine, jer je zbog stalnih ratova i stradanja majka bila i ostala stožerna čuvarica doma i opstojnosti (Kale, 1992:400).
Nitko od predstavnika islamske, katoličke ili pravoslavne vjerske zajednice još nije javno osudio zločine koje su pripadnici tih vjerskih zajednica počinili u ime njihovih temeljnih uvjerenja i vjerovanja. Nitko, dakle, nije progovorio o svojim zločincima. Dapače, njih se posjećuje u haškome zatvore, tamo se održavaju misna slavlja, skupljaju se prilozi za njihovu obranu, traže se ”najnoviji” i ”najsvježiji” dokazi o njihovoj nevinosti, itd., itd.
Međutim, peta Božja zapovijed glasi ”Ne ubij!”. Članovi većine religijskih zajednica ispovijedaju svoj negativan stav prema ubojstvu ljudske osobe. Kako su epske narodne pjesme sastavni dio naše kulturne tradicije, vidljivo je prema njihovim sadržajima (npr. u narodnim epskim pjesmama o Marku Kraljeviću, Mijatu Tomiću, Ivi Senkoviću, Aliji Đerzelezu, itd.) da grijeh nije bilo ubiti npr. Turčina, Vlaha, Ugarina, zatim u novije vrijeme da nije grijeh bilo ubiti Talijana, Nijemca, Bošnjaka, Hrvata, Srbina. Za pravoslavce, ali i za katolike i muslimane, sve to ubijanje bilo je ”Bogu ugodno djelo”. Značilo je ono uvijek pobjedu nad ”krvnim” neprijateljem, što je opet omogućivalo širenje vjere islamske, kršćanske ili katoličke, odnosno širenje bratstva i jedinstva.
To i ne čudi kada se zna da pobjednici uvijek pišu povijest i određuju što je bilo junaštvo, a što kazneno djelo, ratni zločin. Potrebno je samo pogledati npr. holivudske filmove o A. Hitleru i njegovoj vojsci i saveznicima kao i sovjetske filmove o V. I. Lenjinu i J.V. Staljinu ili jugoslavenske o J. B. Titu i njegovim partizanima, zatim filmove o nacionalnim borcima za slobodu, kao npr. o Che Guevari i drugima da bi se uvidjelo da stradavanje drugih, pobijeđenih, nije uopće važno, i da se stradanje drugoga uopće ne akceptira kao zlo. Ono je sastavni dio procesa stjecanja pobjede nad protivnikom.
No, postavlja se pitanje: ako suvremena društva imaju gotovo identičan vrijednosni sustav, kako se onda moglo dogoditi ono što se dogodilo, kako su se mogli dogoditi toliko strašni ratni zločini kroz povijest – bilo bi teško nabrajati, ali npr. od vjerskih ratova u srednjemu vijeku pa do holokausta, vukovarske Ovčare, Škabrnje, Srebrenice, Ahmića, Uzdola?
Odgovor je prilično jasan, ali nimalo ugodan za uho: u svim tim slučajevima počinitelji zlih djela bili su uvjereni u nacionalnu i, posebice, u religijsku legitimaciju, religijsko opravdanje i sakralizaciju ne samo rata kao nastavka politike drugim sredstvima, nego i njihovih zločina, jer su bili uvjereni, odnosno jer su ih nacionalni i posebno vjerski vođe i vojni zapovjednici uvjerili da to što čine i nije zločin nego rodoljubno djelo u ime viših nadnaravnih nacionalnih i svetih religijskih vrijednosti.
Iako miroljubive, svim trima abrahamovskim religijama (islamu, judaizmu i kršćanstvu) kao i društvima koja su izgrađena na etičkim i moralnim vrijednostima tih religija, strukturalno su imanentna nasilna djela. Potrebno je, stoga, sasvim jasno reći da zla djela nisu činjena samo u dalekoj povijesti kada su bila ”opskrbljena” religijskom legitimacijom, nego da se čine i danas, uz proslavu npr. ubojstva Osame bin Ladena.
Ako neka društvena skupina odredi da nešto jest zlo(djelo) tada ga se može promatrati kroz pet ključnih socioloških pojmova. U tome smislu zlo (zli čini) može se promatrati i istraživati kao 1) socijalno djelovanje, zatim 2) kao sastavni dio prevladavajuće kulture, potom 3) kao izraz i promocija moći moćnijih te 4) kao dio legalne i legitimne socijalne strukture, odnosno 5) kao važan dio socijalne integracije
Cijeloj toj morbidnoj američkoj kršćanskoj fascinaciji počinjenim zlom ubojstva (bez provedene procedure suđenja) makar i zločinca nedostaje mrtvo tijelo da bi obredni ritual bio potpun. A to se čini temeljem židovsko-kršćanske paradigme o izlasku izraelskoga naroda iz Egipta.
Smatrajući sebe ”izabranim narodom Božjim”, zadaća Amerikanaca bi prema toj zamisli bila – u ime Boga (kršćanskoga, naravno) donositi demokraciju u sve dijelove svijeta, a time i u Irak, Afganistan, Pakistan, Siriju i to preko tuđih, ali i leševa članova vlastite zajednice.
Kao nekoć Georg Bush (mlađi) tako danas Obama drži da se kao predsjednik SAD-a nalazi u ulozi Božjega namjesnika i da u toj ulozi treba ispunjavati već dobro pripremljeni Božji plan, a to u ovom slučaju znači, osvetiti se za 11. rujna i uspostaviti pravdu. Bilo je to, onda, moglo bi se reći, ”religijsko poravnanje” posljedica također u ime religije islama dvije godine ranije izvršenoga terorističkog napada na njujorški World Trade Center, 11. rujna 2001. godine. Uz malu napomenu, da je tim danom na Zapadu prekinuta tzv. ”pobožna bezbožnost”, kako je A. Holl nazvao posljedice toliko promoviranoga i hvaljenog procesa sekularizacije.
3) ZLO kao izraz i promocija moći moćnijih
Onaj koji je bio jači, tko je imao moć nametnuti svoju volju, svoj način življenja, svoju kulturu, svoju religiju, bez obzira na zla koja je počinio u ime tih kulturnih, religijskih i civilizacijskih vrijednosti, njega povijest spominje. Žrtve počinjenoga zla tek su uvjerljiva svjedočanstva snage i moći počinitelja zloga djela.
Promatramo li samo povijesni tijek nastanka pojma ZLO, vidjet ćemo da su pobjednici određivali što bi to bio i što bi trebalo biti zlo djelo. Bilo je to uvijek devijantno ponašanje koje se u različitim vremenima različito etički i moralno vrednovalo.
Već na prvim stranicama Biblije, gdje se govori o Edenu, u Rajskome vrtu, o izgonu iz Eve i Adama, prepoznaje se koje ljudsko djelovanje nije bilo poželjno. Istina Bog provodi svoju pravdu – izgoni Evu i Adama, ali taj Božji čin, koliko god bio pravedan, njega Eva i Adam ocjenjuju zlim, jer su od toga trenutka trebali u znoju lica svoga zarađivati kruh svoj (čini se da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao i u njihovu okruženju mnogima taj dio Božje kazne još nije postao uvjerljiv), odnosno da će u trudovima svojim rađati djecu svoju. Kako opravdati Boga? Zašto je morao činiti zlo djelo, kažnjavati Evu i Adama? Zašto im nije dao još jednu šansu?
Moć Velikih i Jačih diktira definiciju zla. Što u daljnjoj razradbi znači: mi smo ti koji posjedujemo demokratske stečevine i koji znamo što je Dobro, a što Zlo, i koji temeljem toga znanja određujemo što jest, a što nije zlo djelo, te tko ga i u kojoj zemlji može ili ne može počiniti, kada i u kojim okolnostima.
4) ZLO kao dio legalne i legitimne socijalne strukture
Posebno zanimljiv zaključak predstavlja tvrdnja da su jedan od veoma važnih, ako ne i jedan od najvažnijih i najsnažnijih kohezijskih elemenata pojedinačnih etničkih zajednica na području bivše države danas upravo zla djela naših, njihovih, vaših zlopočinitelja. A, kako vidimo tako će biti i ubuduće
U razradbi uloge socijalne strukture u počinjenju zloga djela, ovdje ću se osvrnuti na intervju Philipa Zimbardoa, objavljen na internetskim stranicama portala h-alter pod naslovom ”Nesvjesnost zla”.4 U intervjuu se polazi od postavke da ”ljudi koji čine zlo na razini sustava” (nedavna povijest južnoistočne Europe, ali i prekjučerašnja zbivanja u Pakistanu s ubojstvom Bin Ladena to zorno potvrđuju) te ”vjeruju da tako spašavaju naciju, odnosno zajednicu, te je štite od katastrofe”.
Riječ je o autoru, kako se u uvodniku ovoga intervjua navodi, planetarno poznatog “Stanfordskog zatvorskog eksperimenta”, u kojem je šezdesetih godina 20. stoljeća psiholog Zimbardo odlučio izvršiti jedan eksperiment sa svojim studentima kako bi dokazao tezu da čovjek po sebi nije zao ni dobar, nego se ljudi ponašaju na jedan ili drugi način ovisno o situaciji. U tu svrhu organizirao je dvije skupine od po 10 studenata, uradio psiho-testove da vidi jesu li svi ”pri svojoj”. Jedna skupina trebala je ”glumiti zatvorenike”, a druga ”zatvorske čuvare”.
Pokus je trebao trajati najduže dva tjedna. Međutim, događaji tijekom trajanja ovoga eksperimenta su pokazali da su se studenti već nakon tjedan dana u potpunosti poistovjetili sa svojim ulogama pa je morao prekinuti eksperiment da bi ”zaustavio ekstremna, sadistička zlostavljanja ‘zatvorenika’ od strane ‘zatvorskih čuvara’.” Pokus koji daje uznemirujuće implikacije o etici i ljudskoj prirodi – poput onih da nitko nije po sebi dobar ili zao, nego se ljudi ponašaju na jedan ili drugi način ovisno o situaciji.
Naravno, ne može sve ovo poslužiti za točnu dijagnozu, ali u svakome slučaju pokazuje koliko sustav može utjecati na ponašanje pojedinaca, posebno kad je riječ o modernim državama koje se i održavaju neprekinutim ratovima, kao što su to činili i svi dosadašnji imperiji. Jer, kad ne bilo njihovih zala i kad ne bi bilo žrtava, ne bi bilo mogućnosti opstanka mnogih suvremenih demokratskih carstva, pa tako ni američkog, britanskog, francuskog itd.
5) ZLO kao važan dio socijalne integracije
U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji trenutna suđenja u Den Haagu ljudima koji su nama kao kolektivitetima – naciji, religijskoj, braniteljskoj, kulturnoj zajednici – nanijeli velika zla, a isto tako i suđenja ”našim” ljudima, koji su drugima nanijeli ista zla, pokazuju koliko je Zlo, barem kad su (smo mi) Hrvati u pitanju, više ujedinjujuće negoli Dobro.
Ovim člankom željelo se pokazati da zlo kao takvo uopće ne postoji, nego da je određeno definicijom kojom ga definiraju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku što jest a što nije zlo, zla misao, zla riječ, zlo djelo i zlo nastalo propustom
To se pokazalo početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. Zlo koje su nanosili provoditelji velikosrpske politike na okupiranim područjima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine toliko je bilo integrirajuće snažno da se nije pitalo tko iz kojega ideološkoga područja potječe. Obrana Domovine od Zla bila je integrativni čimbenik. Katolička crkva, na primjer, stala je u tome vremenu u obranu Dobra.
Slično se događa i sada. Haške presude ponovno ujedinjuju hrvatsku populaciju, ali i srbijansku i bošnjačku. Podršku im, i to nesebičnu, daju mnogi uglednici vjerskih zajednica, bez obzira na činjenicu što su osuđenici suđeni za uistinu počinjena zla djela.
Činjenično: nitko od predstavnika islamske, katoličke ili pravoslavne vjerske zajednice još nije javno osudio zločine koje su pripadnici tih vjerskih zajednica počinili u ime njihovih temeljnih uvjerenja i vjerovanja. Nitko, dakle, nije progovorio o svojim zločincima.
Dapače, njih se posjećuje u haškome zatvore, tamo se održavaju misna slavlja, skupljaju se prilozi za njihovu obranu, traže se ”najnoviji” i ”najsvježiji” dokazi o njihovoj nevinosti, itd., itd. A najbolji dokazi su oni koji dolaze iz redova onih s kojima su haški uznici ratovali, s kojima su sve do jučer, ali i danas još uvijek, ”krvni neprijatelji”.
Međutim, sve se to moglo dogoditi na takav način isključivo zato jer su ”ratni zločinci”, kao i uvijek do sada u židovsko-kršćanskoj tradiciji, bili izbavitelji naroda iz tuđinskoga ropstva. U takvome slučaju radilo bi se prema Wehlerovu mišljenju 1) o adaptiranoj predodžbi o ”izabranom narodu”, zatim 2) o ”obećanoj”, ”svetoj zemlji”, 3) o smrtnom neprijateljstvu protivnika koji bi mogli spriječiti ”izabrani narod” da uđe u obećanu zemlju te 4) o povijesnoj misiji koju ”izabrani narod”, odnosno njegov vođa trebaju ispuniti ”na svetom tlu buduće nacionalne države” (Wehler, 2005:34-35).
A o čemu je riječ?! Riječ je, kazat će mnogi danas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, o hrvatskome, bošnjačkome, srpskom branitelju, ”našem vitezu”, junaku, sudioniku stvaranja hrvatske države, Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Republike Srpske, obrani Bosne i Hercegovine od srpskih i hrvatskih agresora, o čovjeku besprijekorne biografije kojeg naši dojučerašnji neprijatelji sumnjiče da je počinio djela ratnoga zločina.
Kako nema neke neutralne instance koja bi u ovome slučaju donijela približno ispravan pravorijek, na ovim prostorima je svakome prepušteno da ranija, ali i najnovija djelovanja proglašavaju herojskim ili zločinačkim činima. Granica između herojstva i zločinstva time je postala toliko bliska, rekli bismo da zločinstvo i herojstvo idu istom crtom. Odlučujuće u svemu tome jest to tko će kojim imenom nazvati zbivanja s druge strane crte razdjelnice
Kako nema neke neutralne instance koja bi u ovome slučaju donijela približno ispravan pravorijek, na ovim prostorima je svakome prepušteno da ranija, ali i najnovija djelovanja proglašavaju herojskim ili zločinačkim činima. Granica između herojstva i zločinstva time je postala toliko bliska, rekli bismo da zločinstvo i herojstvo idu istom crtom. Odlučujuće u svemu tome jest to tko će kojim imenom nazvati zbivanja s druge strane crte razdjelnice.
A, zapravo, sve je počivalo na sljedećem određenju: rat u BiH (1991-1995) u svim je nacionalnim religijama (hrvatskom katoličanstvu, srpskom pravoslavlju i bošnjačkom islamu) našao zagovornike osobne žrtve za dobrobit nacije. Hrvatski branitelji s krunicom oko vrata polagali su život na Oltar Domovine, srpski borci ginuli su ”za krst časni i veru pravoslavnu”, a Bošnjaci muslimani ratovali uz povike “Allahu Ekber” (Alah je velik).
I kamo nas je to odvelo? Do ponora!
Zaključak
Ovim člankom željelo se pokazati da zlo kao takvo uopće ne postoji, nego da je određeno definicijom kojom ga definiraju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku što jest a što nije zlo, zla misao, zla riječ, zlo djelo i zlo nastalo propustom.
Međutim, ako neka društvena skupina odredi da nešto jest zlo(djelo) tada ga se može promatrati kroz pet ključnih socioloških pojmova. U tome smislu zlo (zli čini) može se promatrati i istraživati kao 1) socijalno djelovanje, zatim 2) kao sastavni dio prevladavajuće kulture, potom 3) kao izraz i promocija moći moćnijih te 4) kao dio legalne i legitimne socijalne strukture, odnosno 5) kao važan dio socijalne integracije.
Promatran kroz svih pet socioloških pojmova ratni zločin se pokazuje uistinu kao besprijekorno socijalno djelovanje koje svoje uporište ima u okviru postojeće bošnjačke, hrvatske odnosno srpske kulture i kulturne tradicije.
Navođenjem najnovijih, ali i onih nešto starijih primjera, vidljivo je da definiciju nekoga djelovanja kao ratni zločin određuju oni najmoćniji, oni koji posjeduju vojnu, ali i oni koji posjeduju duhovnu moć. Također, zlo je moguće ako je bilo ili ako još uvijek jest dio socijalne strukture, što u našim društvima jest činjenica. No, posebno zanimljiv zaključak predstavlja tvrdnja da su jedan od veoma važnih, ako ne i jedan od najvažnijih i najsnažnijih kohezijskih elemenata pojedinačnih etničkih zajednica na području bivše države danas upravo zla djela naših, njihovih, vaših zlopočinitelja.
A, kako vidimo tako će biti i ubuduće.
________________________
1Lexikon für Theologie und Kirche, 2. Bd., (Barclay-Damodos), Herder, Freiburg-Basel-Wien, 2009.
2O toj temi pisao sam u tekstu Društvena konstrukcija ratnoga zločina, objavljenom u časopisu/magazinu Status, Mostar, 2011.
3U kolovozu 1949. donesene su četiri ženevske konvencije: 1) Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, 12. kolovoza 1949.; 2) Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, 12. kolovoza 1949.; 3) Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima, 12. kolovoza 1949.; 4) Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata, 12. kolovoza 1949.
4”Nesvjenost zla”, na: www.h-alter.org, pristupljeno 12. srpnja 2014.
________________________
Korištena literatura
– Holl, Adolf ”Religion ist Krieg” (2010), u: www.wien.gv.at, pristupljeno 31.01.2011.
– Jukić, Jakov (1993) ”Društvo, rat, religija”, u: Grubišić, Ivan (ur.), Konfesije i rat. Zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 2. – 4. prosinca 1993.
– Kale, Eduard (1992) ”Kulturni identitet Hrvatske” u: Hrvatska revija, 42 (1992),3-4, 386-403.
– Kehrer, Günther (1988) ”Einführung in die Religionssoziologie”. Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft
– Krück, Jochen (2009) ”Personelle Statusfragen des internationalen Strafrechts unter besonderer Berücksichtigung hors de combat befindlicher Kombattanten & privater Militär- und Sicherheitsfirmen im bewaffneten Konflikt” (Doktorska disertacija). Wien, Rechtswissenschaften an der Universität Wien.
– Kuhne, Hans-Heiner / Esser, Robert / Gerding, Marc (2007) ”Völkerstrafrecht”. Osnabrück, Julius Jonscher Verlag
– Markešić, Ivan (2009) ”Crveni križ”, u: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine. Mostar, Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine
– Markešić, Ivan (2008) ”Jesu li religija i rat dvije odvojene Društvene zbiljnosti?”, u: Društvena istraživanja, Vol. VI. 2, kolovoz 2008, str. 185-202.
– Sack, Firtz / Lindenberg, Michael (2001) ”Abweichung und Kriminalität”, u: Joas, Hans, ur. (2001) Lehrbuch der Soziologie. Frankfurt/New York, Campus Verlag
(Prenosimo s portala prometej.ba)
Gdje nestaju razum i životi
Pazite ovo. Najprije jedan skup u Brezovici, a onda drugi skup na Jazovki. Vijesti su bile tipično lipanjske, vrijeme kada se ideološko-logička besmislenost hrvatskog društva doslovno razgrana između blagdana i praznika. Upinjanje da me se uvjeri je li Brezovica logično vodila Jazovki ili je Jazovka Brezovičin vrhovni sud bili su naši i kokoš i jaje zbog čega nam život tu već stotinjak godina i izgleda poput kokošinjca; neuredan, usran, raščerupan, s postavljenim prečkama na koje, mislim na one više, pod svaku cijenu i bez obzira na sve želimo sletjeti.
Pritom kokodačemo, kukuričemo, kljucamo jedni drugima oči, hvatamo za vratove i očajno grčevito lupamo krilima. Jama-šuma, šuma-jama. Ispada da mi se cijelo postojanje odvija u trokutu povijest – šuma – jama. Je li to “hrvatski trokut”, začarano područje u kojem se gube rezon, razum i životi da nikada više ne budu pronađeni. Misteriozno mjesto gdje nema smisla tragati za logikom, nego jednostavno treba udahnuti, zaroniti i pokušati isplivati gdje će te već struja odnijeti.
Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio
Teško se miriti s time, s odvratnim osjećajem nemoći koji donosi neprekidno ponavljanje povijesti. Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio.
Ispalo je da sam do nekih svojih dvadesetih obišao tek pola krvlju naplavljenog područja i trebalo je početi novu turu. U tom trenutku svojevrsne samospoznaje da sam, kako god okrenem i bez obzira na koju se vojsku pozivao, potomak ubojica, postalo mi je jasno i to da naši preci, da bi napunili sve te jame, nisu stigli raditi ništa drugo nego haračiti i ubijati. I da, povremeno su morali povaliti neku istomišljenicu radi potomstva, tek toliko da druga strana dugoročno ima koga hvatati i masakrirati.
Da bismo postali sudionici u zločinu, moju se generaciju uvjeravalo kako se sve to činilo za naše dobro i da i mi moramo paziti kakav ćemo svijet ostaviti svojim potomcima. Hvala vam, pređi, ali iskreno vjerujem kako je bolje onima koji dolaze poslije nas, ako budu imali sreće, ne ostaviti nikakav svijet, kamoli ovakav. Da nam se djeca vucaraju po šumama i oko jama, nije to budućnost koju zamišljam za mlade niti smatram da ima previše inteligencije u imperativu nastavljanja pradjedovskih ratova i štafetnog prenošenja mržnje.
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije. Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije.
Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu.
Bez obzira na to što je “najusamljeniji čovjek, najjači čovjek”, ljudima nikada nije lako ostati samima. Osjećaju se nelagodno u svom individualitetu jer se iza sebe ne mogu sakriti. Zato se i danas šulja po Brezovici i izviruje iz Jazovke, ne da bi se suočili sa samima sobom nego da bismo špijali što radi druga strana.
Kolektiv nikada nije mogla obuzeti pamet, ali njime vrlo lako zavlada ludilo. Zbog toga prema pradjedovskom naslijeđu osjećam iskreno gađenje, jer me i iz tjeskobe svojih grobova traže da se određujem prema njihovim parametrima.
Ono što sam bez ikakve greške ipak od njih mogao naučiti i što prihvaćam jest da fašizam može spavati pod bilo kojim ideološkim znakom. Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama. Uglađenost u obavljanju prljavih poslova i uništavanja života može dobiti oku i savjestima ugodnu formu, ali to ne znači da to nije i dalje ostalo uništavanje života.
Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama
U tom svjetlu ideologija prošlog biva strašilom za budućnost i sve se svodi na proces udomljavanja pokornosti. Zato je i primijenjen atensko-antički model demokracije koja nije iznjedrena da bi jamčila slobodu slobodnih, nego je netko proračunato procijenio kako baš taj model može prevladavajuću masu robova držati pokornom u iluziji slobode.
Dok se ne riješi okova prošlosti, dok ne dokine ideologiju i religiju i dok nacionalni kolektiv ne ostavi u nekoj šumi ili zakopa u jami, pojedinac neće biti slobodan. Bez obzira na to za koga glasao i koliko puta godišnje izlazio na izbore.
Vrijeme u kojem živimo ne krije istine u epohalnim događajima nego u svakodnevici. Zato se stvari i ne mijenjaju, jer smo kroz banalizaciju svakodnevice uvjereni u vlastitu neznatnost. Pa nam pradjedovi i dalje komandiraju životima, određujući pravila ponašanja shodna perspektivi parcela na kojima su zaglavljeni, čineći da i mi ništa ne možemo vidjeti osim – zemlje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Nenasilno djelovanje (3)
Utjecaj nenasilne akcije
Broj i opseg nenasilnih akcija eksponencijalno su narasli u 20. stoljeću. Nenasilne akcije su u odnosu na nasilne metode dobile na važnosti u industrijaliziranim društvima, jer se njima može intervenirati ciljano i ograničeno u živote procese, dok oružane metode ne nude tu mogućnost ako se radi o velikoj akciji.
Vlade u pravilu imaju monopol na nasilje. Oporbeni pokreti se nemaju priliku naoružati, a u visokoindustrijaliziranim područjima se i ne mogu voditi gerilske borbe. Samo bi još vojska mogla pokušati državno-pravnim putem smijeniti vladu i promijeniti politički sistem, ali onda se često nađe pred problemom da joj građani mogu uskratiti suradnju u upravljanju i u industrijskoj proizvodnji. Godine 1920. u Njemačkoj Kappov državni udar nije završio uspješno zbog nenasilnog odbijanja suradnje građana.
Vlade u pravilu imaju monopol na nasilje. Oporbeni pokreti se nemaju priliku naoružati, a u visokoindustrijaliziranim područjima se i ne mogu voditi gerilske borbe. Samo bi još vojska mogla pokušati državno-pravnim putem smijeniti vladu i promijeniti politički sistem, ali onda se često nađe pred problemom da joj građani mogu uskratiti suradnju u upravljanju i u industrijskoj proizvodnji
Agitacijski terorizam u 21. stoljeću doduše igra važnu ulogu u svijesti javnosti, ali čini se da strateški vodi u slijepu ulicu, jer je gotovo nemoguće prijeći iz skrivenih pojedinačnih akcija u gerilsku borbu. Za gerilski rat potrebno je raspolagati nekontroliranim područjima za povlačenje kakva se jedva mogu naći u visokoindustrijaliziranim zemljama.
U industrijskom društvu je građanski neposluh ekvivalent oružanoj borbi oporbenih snaga. Za njega je karakteristično da se sudionici akcije pozivaju na višu razinu pozitivnog prava, ili prirodnog prava ili slobodu savjesti kada javno krše zakon.
Neposluh je “civilan” kada se otpor vrši tako da je “pristojan, iskren, skroman, mudar, tvrdoglav, ali dobroćudan, nije nikada kriminal niti ispunjen mržnjom”. (Gandhi 1922.).
Glavna je razlika između građanskog neposluha i provokativnog, potencijalno nasilnog kršenja pravila – koje se obično naziva neredi – u tome što se oni koji vrše građanski neposluh ne suprotstavljaju nasilno sankcijama svojih protivnika, u pravilu policiji i u pravilu ih ne nastoje izbjeći tako da ih prevare.
Ne preuzimaju manire uličnih borbi, ne primjenjuju takozvanu samoobranu niti se služe varanjem, jer to pokreće neželjene reakcije nositelja akcije, njihovih protivnika i promatrača.
Glavna je razlika između građanskog neposluha i provokativnog, potencijalno nasilnog kršenja pravila – koje se obično naziva neredi – u tome što se oni, koji vrše građanski neposluh, ne suprotstavljaju nasilno sankcijama svojih protivnika, u pravilu policiji, i u pravilu ih ne nastoje izbjeći tako da ih prevare. Ne preuzimaju manire uličnih borbi, ne primjenjuju takozvanu samoobranu niti se služe varanjem, jer to pokreće neželjene reakcije nositelja akcije, njihovih protivnika i promatrača
Osporava se učinak nasilne akcije, za koju Frantz Fanon tvrdi kako je oslobađajuća, jer sustavna uporaba nasilja u nekoj oslobodilačkoj organizaciji vodi do hijerarhijskih struktura, usmjerava u ilegalni rad i potiče sve veće nepovjerenje, tako da nakon borbe u samoj organizaciji ostaju diktatorske, a ne demokratske strukture. Primjena nasilja se odbija osim toga i zato što obično vodi do eskalacije nasilja i povećanja žrtava.
U nenasilnom djelovanju nema garancije da će protivnik odustati od represije, ali se očekuje da će u cjelini biti manje žrtava oslobodilačke borbe ako se uvijek odgovori nenasilno, čak i na ekstremno nasilje, i tako ne daje protivniku nikakvo dodatno opravdanje za njegove represivne postupke.
Indijska borba za neovisnost nenasilnim sredstvima stajala je, uključujući i britansku reakciju na indijske sporadične nasilne akcije, oko 8000 ljudskih života; a alžirski rat za neovisnost oko 150.000 do 200.000 mrtvih u populaciji koja je 30 puta manja.
Konačno, odbacuju se metode nasilja, jer protagonisti nenasilnog otpora uviđaju da su protivnici neslobodni, otuđeni ljudi. Nenasilno ponašanje treba izraziti solidarnost s protivnicima kao ljudskim bićima. Ali snaga uvjerljivosti nenasilne akcije ne ovisi samo o spremnosti njenih protagonista na patnju i žrtvu nego i o tome da li alternativa koju nudi u postojećem nepravednom sustavu koristi zadanim ciljevima i stvarno funkcionira.
Vladajući sloj se može navesti na isprobavanje ponuđenih novih struktura obično tek kada nenasilne akcije spriječe dominantan sustav u funkcioniranju, a novi sistem se dijelom već počne prakticirati zahvaljujući inovaciji i uzurpaciji uloga.
Nenasilni otpor također može dovesti do pojave fašistoidnog protupokreta koji koristi terorističke metode. Važan strateški zadatak nenasilne kampanje je sprečavanje i zatomljivanje takvih reakcija. Za razliku od gerilske borbe, u nenasilnoj kampanji se nastoji izbjeći polariziranje društva. Strateški cilj je pridobiti što širu skupinu sudionika i simpatizera, ali i motivirati drugu stranu da se uklopi u ono što je neminovno, a da ne izgubi dostojanstvo
Nastup nenasilnih protagonista je doveo do razvoja i diversifikacije represivnih mjera te do određene prilagodbe nenasilnim metodama. Postoje slučajevi u kojima će se policija dogovoriti sa sudionicima nenasilne akcije oko pravila u postupanju s prosvjednicima u građanskom neposluhu ili kršenju reda i neće koristiti protiv sit-in protesta palice, vodene topove ni suzavac, nego će demonstrante policajci odnijeti, eventualno im uzeti otiske prstiju i prijaviti ih ili ne.
Nenasilni otpor također može dovesti do pojave fašistoidnog protupokreta koji koristi terorističke metode. Važan strateški zadatak nenasilne kampanje je sprečavanje i zatomljivanje takvih reakcija. Za razliku od gerilske borbe, u nenasilnoj kampanji se nastoji izbjeći polariziranje društva. Strateški cilj je pridobiti što širu skupinu sudionika i simpatizera, ali i motivirati drugu stranu da se uklopi u ono što je neminovno, a da ne izgubi dostojanstvo. Gene Sharp govori o ”elegantnom priklanjanju neizbježnome”.
Konačno, kažimo nešto i o nenasilnoj politici sigurnosti (društvena obrana).
Gandhijev viši politički cilj nije bio samo raspuštanje engleske kolonijalne vladavine i njena zamjena indijskom parlamentarnom, demokratskom, nacionalnom državom nego nova nenasilna indijska politička zajednica koja se temelji na “sarvodaya” (blagostanju za sve i ukidanju otuđenja ).
Nadao se da bi iz nenasilnih akcija, borbe za neovisnost i iz nenasilnih promjena za socijalnu pravdu unutar zajednice – a to uključuje ukidanje kasti i diskriminacije žena – mogla izrasti politička zajednica koja bi bila nenasilna, demokratska, koja bi mogla opstati i bez jake naoružane policije i vojske unatoč vanjskim prijetnjama i dugim vjerskim i društvenim sukobima.
Nadao se Gandhi da bi iz nenasilnih akcija, borbe za neovisnost i iz nenasilnih promjena za socijalnu pravdu unutar zajednice – a to uključuje ukidanje kasti i diskriminacije žena – mogla izrasti politička zajednica koja bi bila nenasilna, demokratska, koja bi mogla opstati i bez jake naoružane policije i vojske unatoč vanjskim prijetnjama i dugim vjerskim i društvenim sukobima
Mislio je na mrežu nenasilnih interventnih grupa koje bi postojale u svakom kutku zemlje. Mreža bi se trebala aktivirati čim nastupe neredi iznutra ili ugrožavanje izvana. Takvu organizaciju nazvao je Shanti Sena, doslovno “mirovna vojska”, mislio je na mrežu lokalno organiziranih mirovnih brigada i radnih skupina sastavljenih od muškaraca i žena.
Kao odgovor na sudjelovanje Savezne Republike Njemačke u NATO savezu njemački prigovarači savjesti su pokušali prenijeti u Europu Hladnog rata Gandhijevu ideju Shanti Sene. U mirovnom pokretu se diskutiralo o tim konceptima pod pojmom “društvena obrana”. Osnovna ideja bila je da ne treba na prvom mjestu braniti teritoriji, nego samoodređenje i to nenasilnim otporom u društvenim institucijama.
Ta ”društvena obrana“, koju podržava država, a nosi društvo, treba se okrenuti protiv stranih agresora, kontrarevolucija i državnih udara. Prvo predstavljanje te vrste obrane objavila je 1962. u Stuttgartu grupa Nenasilna civilna vojska, a kasnije ju je proučila studijska grupa udruženja njemačkih znanstvenika Civilian Defence (društvena obrana).
Nakon iskustva nenasilnog otpora protiv okupacije Čehoslovačke 1968. o konceptu društvene obrane se naveliko diskutiralo u njemačkom mirovnom pokretu. Pod utjecajem Rolanda Vogta i Petre Kelly usvojili su ga na neko vrijeme i zeleni kao svoj specifičan sigurnosni koncept. Godine 1989., zahvaljujući zajedničkom djelovanju više pacifističkih udruga, u Mindenu je došlo do osnivanja Saveza za društvenu obranu (Bund fuer soziale Verteidigung e.V), čiji je izričit cilj potpuno zamijeniti vojsku uvježbavanjem nenasilnog otpora i spremnosti na civilnu službu miru.
(Preuzeto sa Rand.hr – KRAJ)
Nenasilno djelovanje (2)
Metode nenasilnog djelovanja
Mnogobrojne su metode nenasilne direktne akcije. Gotovo svaki veći, produljeni sukob stvara sebi svojstvene oblike akcije. Nenasilne akcije se mogu dokazati u ranim pisanim dokumentima. U zadnjih sto godina je ipak došlo do eksplozije društvenih otkrića ovog tipa. Poznati primjer je ljudski lanac protivnika atomskog naoružavanja između Ulma i Stuttgarta, koji je kasnije potaknuo prosvjed protiv sovjetske vlasti u Latviji. Društvene promjene uče jedna od druge i dalje razvijaju više ili manje isprobane oblike akcije.
Američki sociolog Gene Sharp je sastavio enciklopedijski katalog u kojem je definirao 198 metoda i potkrijepio ih povijesnim primjerima. Taj katalog nije nipošto potpun. Postoje nebrojene varijante poznatih osnovnih oblika nenasilne akcije, kao što su npr. prosvjedni marš, štrajk, bojkot, upad u ograđene prostore.
Američki sociolog Gene Sharp je sastavio enciklopedijski katalog u kojem je definirao 198 metoda i potkrijepio ih povijesnim primjerima. Taj katalog nije nipošto potpun. Postoje nebrojene varijante poznatih osnovnih oblika nenasilne akcije, kao što su npr. prosvjedni marš, štrajk, bojkot, upad u ograđene prostore
Zajedničko je svim tim metodama ono što ih razlikuje od manje brojnih vrsta oružane akcije: kod svih nenasilnih akcija se radi o personalnim akcijama, što znači da svaki sudionik istupa u svoje ime kao prepoznatljiva, civilna osoba i kao takva ne slijedi ničije naredbe, nego svoja vlastita uvjerenja. Svaka osoba odlučuje u bilo koje vrijeme samostalno da li će sudjelovati u akciji takvog ili nekog drugačijeg oblika ili će se suzdržati.
Unatoč želji da grupa bude složna, a disciplina dobrovoljno prihvaćena, vrijedi pravilo koje je formulirao Gandhi: ”Svatko je svoj vlastiti general”. To načelo se nalazi u stalnoj napetosti s iskustvom da učinak pojedinih akcija često ovisi o tome da se ujedini velik broj pojedinaca i slijedi zajedničke, uvježbane obrasce ponašanja.
Prosvjedne demonstracije – u obliku javnih skupova, povorki, bdijenja i simboličnih akcija koje zorno prikazuju sukob – ili čak štrajkova glađu ili akcija posta s religijskom podlogom žele ”pitanje spora tako dramatizirati da ga se više ne može ignorirati” (M.L.King). Protestnim akcijama trebale bi biti predstavljene po mogućnosti i alternative kojima se teži.
Demonstracije kao takve ne donose neposredno društvene promjene, ali političkim protivnicima često pokazuju gubitak njihove opće legitimnosti, te ih motiviraju na reakcije koje mogu izaći u susret zahtjevima ili pojačati tlačenje.
Prosvjedne demonstracije – u obliku javnih skupova, povorki, bdijenja i simboličnih akcija koje zorno prikazuju sukob – ili čak štrajkova glađu ili akcija posta s religijskom podlogom žele ”pitanje spora tako dramatizirati da ga se više ne može ignorirati” (M.L.King). Protestnim akcijama trebale bi biti predstavljene po mogućnosti i alternative kojima se teži
Nenasilne akcije, koje niti artikuliraju samo protest niti predstavljaju konstruktivne alternative, nego borbeno i direktno interveniraju u postojeće društvene sustave, mogu se (sa sociološkog stanovišta) rangirati s obzirom na pojedinu intervenciju u postojeći društveni sustav. Mjere borbe koje direktno zahvaćaju društveni sistem kako bi motivirale protivnika na pregovaranje o strukturnim promjenama mogu se svesti pod pojam nesuradnje (non cooperation) s vladajućim strukturama.
Gandhi je nakon Prvog svjetskog rata tražio od svojih sugrađana masovni otpor (ne suradnju) engleskim kolonijalnim vlastima. Nadao se brzom slomu engleske kolonijalne vladavine. Smatrao je da treba izbjegavati i britansko obrazovanje, odbiti službe i priznanja kolonijalnih gospodara te bojkotirati engleske tkanine.
Najčešći i najvažniji način nesuradnje je još uvijek štrajk u mnogim inačicama – od bijelog do općeg.
Nesuradnja se često kombinira s osnivanjem institucija kritičnih prema društvu, paralelnih s etabliranim, postojećim ustanovama. Govori se o legalnoj inovaciji uloga, koja može prerasti u građanski neposluh ako se ta inovacija zabrani. Čak i u političkim sistemima koji teže totalitarnoj kontroli stanovništva postoje gotovo uvijek neke ustanove koje znaju kako izbjeći tu kontrolu i omogućuju neovisno iskazivanje slobodne volje. U komunističkim državama, ali i u južnoafričkim aparthejd sistemima tu konstruktivnu ulogu preuzimale su crkvene ustanove.
U okviru nenasilnih kampanja uvijek su jako važni mediji koji kritički prenose informacije. Počelo je s letkom luteranske reformacije, nastavilo se i dalje sve do zidnih novina, grafita i alternativnih novina.
Internet otvara nove načine širenja informacija i prevladavanja monopola na tisak i mjera cenzura. Može se u roku od nekoliko dana sakupiti na internetu stotine tisuća potpisa protiv određene mjere vlade, na primjer smrtne kazne ili ukidanja zabrane lova na kitove. Ovo kratkoročno globalno fokusiranje određenih osoba na određenu temu je važna inovacija novijeg vremena
Internet otvara nove načine širenja informacija i prevladavanja monopola tiska i nadilaženje cenzure. Može se u roku od nekoliko dana na internetu sakupiti stotine tisuća potpisa protiv određene mjere vlade, na primjer smrtne kazne ili ukidanja zabrane lova na kitove. To kratkoročno globalno fokusiranje određenih osoba na određenu temu je važna inovacija novijeg vremena.
Građanski neposluh i građanska uzurpacija se smatraju najoštrijim mjerama borbe. Gandhi ih je definirao kao ”adekvatnu zamjenu za oružani ustanak”. To se odnosi na kršenje nepravednih zakona s ciljem poticanja vlade da ih izmijeni ili ukine.
Često prijestup ne čini samo izostanak djelovanja, kao što je prigovor savjesti ukoliko postoji opća vojna obaveza, nego su to ilegalne intervencije u društvenom sustavu. Primjeri su go-in, sit-in. Masovno sjedenje na cestama, zauzimanje praznih zgrada/stanova, okupacije industrijskih objekata, zauzimanje i prenamjena složenih društvenih institucija kao što su sveučilišta, poljoprivredne površine i postrojenja, vojna vježbališta ili prometni putovi i postrojenja za skladištenje radioaktivnog otpada.
Kada neposluhom građani interveniraju u ”civilnom” obliku, može se govoriti o civilnoj uzurpaciji u kojoj pobunjenici preuzimaju društvene uloge koje im nisu pripadale u dotadašnjem društvenom sistemu. Ako se uspiju pokrenuti mase na civilnu uzurpaciju, stvara se pored uspostavljenog sustava vlasti ili vladajućeg oblika ekonomije civilna, nenasilna protu-moć ili alternativni oblik gospodarske aktivnosti.
Ako ti strukturni oblici građanskog neposluha u kratkom vremenu uspiju angažirati za sebe veliku većinu stanovništva i prisiliti vlade na pregovore i ustupke, može se govoriti o nenasilnoj revoluciji. Jedan primjer je prijelaz iz komunističkog režima u Istočnoj Njemačkoj do slobodnih izbora 1990. koji je uspio kao dogovor za ”okruglim stolom”.
(Preuzeto sa Rand.hr – Nastavlja se)