Gospodin biskup Košić je sisačkim domaćinima očitao lekciju – od vjeronauka u vrtićima preko HAVC-a i branitelja do problema s ”antifašistima”, od katastrofalne administracije do nezaposlenosti i odlaska mladih. I o tome kako je netko ”nama” (katolicima) ”ukrao Božić” u ime komercijalizacije i zabave zagrmio je biskup izazvan tim novim poganstvom. [Read more…]
Koliko činimo za napaćene ljude?
Aziz ef. Hasanović
Bajramska poruka, 24.9.2015.
Kurban – bajram je jedan od najvećih blagdana u muslimana koji nosi brojne poruke, upućuje nas na žrtvu na putu dobra, razvijanje strpljivosti, a posebno osjećaja suosjećanja s drugima i nužnosti pružanja pomoći onima koji su u potrebi. [Read more…]
Prijetnje političkih vampira
Papa Franjo o ljubavi i nježnosti te o pretvaranju oružja u plugove, hrvatski duhovnici o ratu koji traje. Suprotno uobičajenom shvaćanju Božića kao blagdana blagih vijesti, zajedništva i pomirenja, neki su hrvatski biskupi zagadili svetu noć porukama mržnje: grleći se s osuđenim ratnim zločincima, zalupili su vrata najvišim predstavnicima legalno potvrđene državne vlasti, javno im dovikujući neka im na mise ne dolaze.
Navodno veliki katolici prijete krvavim Božićem. Isus se ove godine u Hrvatskoj nije rodio kao mirotvorac, nego kao mrki, do zuba naoružani ratnik.
Hrvatska za nekoliko dana ulazi u novo ljeto koje je okruglih sedamdeset godina udaljeno od okončanja Drugog svjetskog rata i dva puna desetljeća od završetka Domovinskog rata. Ali, za razliku od ostatka svijeta, ovdje se davno zaključeni ratni konflikti smatraju nezavršenima. Čak se ponovno pokušavaju otvoriti.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća
U normalnim zemljama obljetnica se 1945. obilježava s mišlju da se nekadašnji rat nikada više ne vrati. U Hrvatskoj upravo suprotno, da bi se nekadašnji ratovi ponovno prizvali i vratili. Davno završene vojne ovdje ne pripadaju prošlosti. Ovdje se ponovno rade mobilizacije i ljudi pozivaju u ratni stroj.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća.
U preslikavanju situacije iz onoga vremena pokušava se, kao prvo, ponovno nametnuti pitanje države kao još uvijek neriješeno. Tako ovih dana jedan utjecajni član HDZ-a, komplimentirajući šefu svoje stranke, tvrdi da je Tomislav Karamarko, doslovce, državotvoran. To ga, kao, čini dobrim čovjekom i političarom, pogodnim da upravlja današnjom Hrvatskom.
Što danas, gotovo dvadeset i pet godina nakon formiranja samostalne hrvatske države, znači biti državotvoran? To znači optirati za nešto što je već realizirano! Hrvatska država postala je činjenicom prije skoro četvrt stoljeća. Kako je to notorno i neporecivo, onda se stalno pokušava proizvesti atmosfera njene ugroženosti.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a ovdje se stalno podgrijava sumnjičavost u njenu izvjesnost. Na sve se strane otkrivaju urote i zaplotnjaci, antihrvatski elementi. Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan.
Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan
Samo u tom je kontekstu moguće razumjeti i božićnu propovijed nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je s oltara zagrebačke katedrale ovom prilikom obnarodovao vlastitu varijantu prokazivanja nekih navodnih unutarnjih neprijatelja. Njegova više politička nego vjerska teorija zavjere tvrdi da snage koje naziva “ideolozima razvaline” namjerno uništavaju Hrvatsku. Hrvatska, dakle, nije ugrožena nizom loših vlasti, od kojih su neki pokrali državu, drugi se pokazali nesposobnima nositi s teškom ekonomsko-socijalnom krizom, nego se, po kardinalu Bozaniću, hrvatska država namjerno podriva i ruši iznutra.
Na istom je tragu i njegovo nazivanje branitelja koji prosvjeduju pod šatorom na Savskoj “čuvarima temelja kuće”. Veterani sigurno imaju velike zasluge za obranu i opstanak Hrvatske, ali pretvarati bilo koju društvenu skupinu u kerbere države, to je nespojivo s demokratskim poretkom. Takvim se porukama u braniteljskim redovima raspiruje nezdravi solunaški, subnorovski ili provoborački refleks.
Usto, implicira se postojanje onih od kojih državu treba čuvati, što proizvodi atmosferu općeg sumnjičenja. Tako Bozanićeva homilija neodoljivo podsjeća na retoriku bivšeg jugorežima: borački se redovi pozivaju neka budu uvijek budni jer neprijatelj nikada ne spava.
Suprotno forsiranoj potrazi za državnim neprijateljima, hrvatskoj državi ne prijeti nikakva opasnost. Ni izvana ni iznutra. Prijeti joj mogućnost da bude doživljena kao promašen projekt jer se pokazuje neuspješnom. Ako je danas moguće govoriti o nekakvoj državotvornosti, onda je prije svega treba mjeriti po poštovanju institucija hrvatske države. U čemu su veliki državotvorci nerijetko vrlo tanki.
Drugo, 1991. godina pokušava se u Hrvatsku vratiti i upornim reanimiranjem davno, prije dvadeset godina moćnom pobjedom zaključenog rata. Može se razumjeti kad pobijeđeni žive u prošlosti i sanjaju revanš. Ali nešto je jako trulo u Hrvatskoj kad se jednom dobiveni rat ponovno želi voditi. Rat koji teče izgleda da je trajna čežnja hrvatskih nacionalista.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma
Mnoge parole koje u posljednje vrijeme prebukiraju hrvatski javni prostor zvuče kao reprint one zloslutne o tome da “ni oružane bitke nisu isključene”. Treba li podsjećati da je s tom najavom Slobodan Milošević svojedobno pokrenuo agresiju?
Ali, hrvatske su granice mirne, pa kako nema nikakva znaka izvanjske invazije, pokušava se zametnuti rat iznutra. Jedan umirovljeni admiral govori o “unutarnjoj agresiji”, tražeći ponovno, doslovce, oslobađanje Hrvatske. Jedan biskup priziva novu Oluju i aktualnu vlast naziva zločinačkom te uspoređuje s nacistima. Politička i stranačka utakmica pokušava se pretvoriti u drugo poluvrijeme Domovinskog rata.
Histerično se traga za mrskim neprijateljem u “našim redovima”. Oni koji su prije dvadeset i nešto godina bili skupa, u istom rovu, sada su odjednom na suprotnim stranama. U vukovarskoj koloni sjećanja, među ljudima koji su se došli pokloniti žrtvama, traži se nekakva navodno peta kolona. Neki se vukovarski heroji ili njihovi potomci proglašavaju četnicima ili jatacima velikosrpske agresije. Branitelji na Savskoj plakatiraju da ovoga puta ratuju protiv Jugoslavena, kao što su 1991. ratovali protiv Jugoslavije. Premda je Jugoslavena u Hrvatskoj, saznajemo, jedva tristotinjak. Šačica jada, reklo bi se.
Za potpaljivanje ratnog ozračja koriste se i pitanja koja nikako nemaju veze s ratom. Nevjerojatan je postupak jednog studentskog kapelana koji je bolno pitanje pobačaja iskoristio da bi u božićnoj noći širom Hrvatske poslao poruku kako “rat nije gotov”, jer “preko Dunava opet dolaze da ubijaju našu djecu”.
Čovjek koji je u Crkvi zadužen za rad s mladima jednu je posve izmišljenu priču o tome da liječnici s one strane Dunava u Hrvatskoj rade abortuse, jer domaći ginekolozi, pozivajući se na priziv savjesti, to odbijaju, dakle takvu je ekplozivnu mješavinu don Stojić, bez ikakve provjere, plasirao u javnost mobilizirajući mržnju i zagovarajući stanje permanentnog rata u Hrvatskoj. Očito, sva su sredstva dozvoljena, samo da rat u glavama nikad ne stane.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina
Treće, kao neriješeno se pitanje, koje datira još s početka devedesetih, odjednom počeo postavljati i projekt, uvjetno rečeno, nacionalne pomirbe. Šef HDZ-a, aspirirajući najmanje na funkciju premijera, a moguće i kancelara, koncept pomirbe djece ustaša i partizana prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana proglasio je propalim i gura svoj plan lustracija.
Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe, skrojena po mjeri uglavnom nemodernih država, imala je mnogo političkih deficita, a neki su njeni aspekti, poput miksanja kostiju, bili i civilizacijski potpuno neprihvatljivi. Naslijeđe dva u prošlosti teško sukobljena ideološka bloka i danas opterećuje Hrvatsku. Linija nacionalne podjele iz Drugog svjetskog rata, s vremenom prilično izblijedjela, kao da se opet produbljuje.
Moderne i demokratske zemlje takve terete prošlosti rješavaju sredstvima pravne i demokratske države i tolerantnog društva. Ali i takva falična, Tuđmanova je ideja superiorna politici koju njegovi stranački nasljednici danas zagovaraju.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Papa Čovićevih siromaha
Nezaboravan je to doživljaj bio za Dragana Čovića i njegovu svitu. Prolaziti kroz vatikanske hodnike u strogo određenoj koloni. Ići jedan iza drugoga, u potpunoj tišini, pored švicarskih gardista i papinih časnih ljudi. Slijediti upute prefekta koji dirigira kada se hoda a kada se stoji. Hodati, stajati, hodati, stajati… ”Kao da prolaziš kroz povijest…” – zapisati.
Zabilježiti i da je ”put pored impresivnih dvorana do vrhovnog poglavara više od milijarde katolika iz cijelog svijeta prepun mističnosti”. I da sve izgleda svečano. I da je u Vatikanu Božić.
Nije baš Božić, kao što se nekima u toj koloni – valjda zbog sve te mistike impresivnih dvorana, a možda i zbog prefektova dirigiranja kada stati a kada hodati – pričinja, ali je Advent. Došašće. Dolazi Dragan Čović. Na ulazu u knjižnicu dočekuje ga papa Franjo.
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj
Reutersov fotograf, da ne kažem paparazzo, hvata Dragana Čovića skoro u polučučnju, dok papinu ruku ljubi tako predano kao da, božeprosti, glođe prsten. Na slici taj trenutak vječnosti djeluje kao vječnost trenutka. Ali i toj vječnosti, baš kao i svemu što čovjek vječnim zove, ipak dođe kraj.
Dragan Čović se uspravlja, premda se tren ranije činilo da ga je ukočilo u križima. Papa privlači ruku k tijelu, premda je tren ranije izgledalo da taj rukoljub nikada neće prestati…
Sve je na svome mjestu i sve blista. Blista prsten na papinoj ruci. Blistaju svi zubi u Čovićevu širokom osmijehu.
Potom se sjeda pa se razgovara. A razgovara se poduže, srdačno i prijateljski. Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku.”
Ali ljudi iz državnikove svite, obuzeti mističnim ozračjem vatikanskih dvorana, i ne pomišljaju na te što rogobore po Bosni i na te što, čim Čović zine, hvataju autobuse za Njemačku. Sva svita sad sjedi tu, pri Svetoj Stolici, i gleda u Jorgea Bergoglija kao u papu i u Dragana Čovića kao u Boga. I sluša svita kako svježe ustoličeni državnik službeno poziva rimskoga pontifeksa u posjet Bosni i Hercegovini.
Razgovara se o Temeljnom ugovoru što ga je Bosna i Hercegovina potpisala sa Svetom Stolicom, ali ga još nije počela provoditi. O statusu Hrvata u državi kojom supredsjeda Dragan Čović. Državnik o kojemu se, tamo u Bosni, ispredaju ne priče već jednadžbe: ”Svaki put kad Čović kaže da se bori za interese Hrvata u BiH, 60 Hrvata iz Livna i Rame sjedne na autobus za Njemačku”
U svojim glavama svita već sklapa sliku Papina uzvratnog posjeta Draganu Čoviću: ”Ako se taj susret dogodi, ilustrirat će dramatičnost stanja katolika u BiH. Jer, papa Franjo uglavnom odlazi u one države u kojima su kršćani manjina i ugroženi.”
I čita svita iz Čovićeva poziva silnu želju da papa, uz Sarajevo, posjeti i Mostar. Da dođe u Hercegovinu, gdje su ”katolici većina, ali su i kao takvi ugroženi”. Pa da se pod golemim križem bez Krista na Humu dogodi prekretnica u papinu zemaljskom hodu. Da nakon već rutinskih obilazaka ugroženih manjina krene u duhovnu avanturu borbe za prava ugroženih većina.
Dragan Čović za to vrijeme ne dopušta mislima da odlutaju. Čeka prigodu da papi Franji prenese pozdrave svojih kolega iz državnoga predsjedništva i svih ljudi iz BiH, a posebno – pazite sad ovo! – ”onih koji danas teško žive”. I čeka Dragan Čović da u ime svoje, i u ime svih koji žive jednako teško kao i on, Svetome Ocu uruči poklon: statuu Katarine Kosače-Kotromanić, blaženice i posljednje bosanske kraljice, rad kipara Florijana Mićkovića.
Papa zauzvrat Čoviću – tronut njegovom empatijom za sve ljude koji danas u BiH teško žive – poklanja reljef na kojemu je prikazan sveti Martin dok na pleća siromaha stavlja svoj ogrtač. ”Političari i čelnici država i vlada trebali bi ogrnuti siromašne”, poručuje Papa svome gostu.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište
Poruka je stigla u prave uši, a sveti Martin u prave ruke. Dragan Čović od tog trenutka više ne razmišlja kako s gole kože siromaha zgrnuti i ono što se još nije uspjelo zgrnuti – dakle, samu tu kožu – već kako i čime da ih ogrne. Ali on ogrtača nema.
Sve što ima je obiteljska kuća vrijedna tri milijuna eura, koju je izgradio u mostarskoj zaštićenoj zoni, među sebi sličnima koji žive toliko teško da ni pogledom ne mogu spojiti kraj s krajem svojega posjeda. Tu kuću je teškom mukom podigao nakon što se godinama zlopatio u kadrovskom stanu dobivenom za odano služenje Savezu komunista, na jedvite jade krpajući novac iz brojnih korupcijskih afera i smišljajući kako skrenuti tok rječice Radobolje, da teče kroz njegovo dvorište.
I kako da sada – samo da bi uslišao papinu poruku – to imanje pretvori u ogrtače za siromahe? Kako da Radobolju vrati u njezino korito? Sve mu se to čini prekompliciranim i nedostojnim vatikanske mistike koja ga je prožela do kostiju…
Jer zar je to, zabogamiloga, ono što od njega očekuju ljudi koji teško žive? Zar im nije olakšao život samim tim što se potrudio da papi isporuči njihove pozdrave, i to bez da je uoči puta za Rim išao od siromaha do siromaha i od svakoga ubirao em pozdrav em pozdravarinu?
Zar siromasima nije dovoljno što im je Dragan Čović udijelio milost da svoje osobne pozdrave papi prošverca kao da su njihovi? I što će im, pobogu, stvarniji ogrtač od toga?
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Moj obračun sa Šeksom
Republika Hrvatska ima dva rođendana! Službeni rođendan Republike Hrvatske, Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan 30. svibnja. Na taj je dan 1990. održana svečana, konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora. Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije, taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države.
Nažalost, našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja (na slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. i na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991, na kojem je 94 posto građana glasovalo za neovisnost) bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države. Velikosrpska agresija, četverogodišnja okupacija trećine hrvatske države (1991–1995) i njezino postupno oslobođenje (ratnim pobjedama, ali i diplomatskim umijećem i neumijećem), prisilili su nas da državu rađamo i gradimo na rate, u dugom razdoblju od 1990. do 1998. godine. Baranja i istočni podunavski dio postali su dijelom hrvatske države tek 1998!
Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“:
Prvi: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, istog dana zamrznuta na tri mjeseca.
Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“
Drugi: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na ”tajno“ saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba predsjednikove) dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i Ante Marković predsjednik Vlade SFRJ.
Na ”tajnom“ zasjedanju u INA-inu podrumu Sabor je usvojio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, koju je napisao Vladimir Šeks.
Datum završetka ratne operacije Oluja (5. kolovoza 1995), kojom je oslobođen velik dio okupirane zemlje, ozakonjen je 2002. kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, iako je bilo logičnije da se taj dan smatra Danom pobjede, a da se Dan domovinske zahvalnosti poveže s danom ”pada“ Vukovara 18. studenog 1991. Naknadno je 5. kolovoza proglašen i Danom hrvatskih branitelja.
Blagdanska revolucija
Bilo je logično očekivati, jer je zbog toga i dobila biračku podršku, da se koalicijska vlast nakon 3. siječnja 2000. ozbiljno pozabavila ispravljanjem bitnih slabosti Prve republike: tim pojmom označavam vladavinu Franje Tuđmana u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. S pravom se očekivalo da će nova vlast graditi Drugu republiku!
U tadašnjim okolnostima to je značilo parcijalnu, ali suštinsku ”detuđmanizaciju” države. Narod je očekivao, prije svega, da će nova vlast promijeniti nakaradni i gospodarsko destruktivni model ”pretvorbe“ i da će pohapsiti i pravedno osuditi organizirane kriminalce i ratne profitere. Očekivao je da će oduzeti svu protuzakonito stečenu imovinu. Očekivao je da će nova vlast modernizirati, profesionalizirati i pojeftiniti državu.
Očekivao je da će državu-gospodara postupno pretvarati u državu-slugu hrvatskih građana i naroda. Očekivao je, dakako, i da ta nova vlast neće provoditi nove revolucije i da neće odbaciti ”korisnu prošlost“ Prve republike.
Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države
Ta očekivanja birača i naroda nisu, nažalost, ispunjena, jer su se političari ”novog smjera“ počeli baviti obrednom ”detuđmanizacijom“: neukim povijesnim revizionizmom, prepuštanjem svakog tko je poželio ući u arhiv Ureda predsjednika Republike i odande ”posuditi“ transkripte Tuđmanovih razgovora, ishitrenim promjenama državnih blagdana i već usvojenih obreda.
Izgradnja Druge republike stavljena je sasvim u drugi plan, a egzorcističko rušenje Prve republike u prvi.
Vlast je svoju intelektualnu sterilnost, vodstvenu nesposobnost i birokratsku dosadu pune dvije godine liječila tako što se zabavljala različitim – egzorcističkim ukidanjima: ovlasti predsjednika Republike, predsjedničke garde, Oltara domovine, starog naziva Sabora (naziv Hrvatski državni sabor promijenjen je u Hrvatski sabor) itd.
Nakon dvije godine činilo se kao da je dugi boravak u oporbi u uvjetima potpune saborske poniženosti – jer je tamo vladao zakon terora većine – novu vlast osakatio i onesposobio za pozitivno mišljenje i djelovanje. Tek nakon dvije godine pozitivno su počeli misliti i djelovati neki ministri, primjerice Antun Vujić i Radimir Čačić.
Da stvar bude još i gora, intelektualno osmišljavanje ”obredne revolucije“ prepušteno je neuspješnom filmskom redatelju, scenaristu i filmskom kritičaru Ivi Škrabalu, koji je, usput govoreći, snimio film kojega naslov sve govori: Slamarke divojke. Da se razumijemo, Ivo je privatno drag i simpatičan čovjek, ali je dobio poslanje za koje naprosto nije imao dostatna znanja i iskustva. Ipak se tu radilo o prevrednovanju hrvatske povijesti, a on je, na pravnom fakultetu, magistrirao na temi – Bangladeša.
Uvelike zbunjen novom situacijom, prevelikim ovlastima i malim znanjima, on je ”scenarij“ za blagdansku revoluciju napisao na temelju povlačenja vulgarnih povijesnih i pojmovnih paralela između dvjestogodišnje američke i desetogodišnje hrvatske povijesti. Tako su, eto, rođeni blagdani, spomendani i neradni dani ”novog smjera“.
Da se razumijemo, nije mi ni na kraj pameti javno prizivati ili zagovarati još jednu blagdansku revoluciju. Previše je u nas stvarnih, životnih problema, da rijetkim pametnim i odgovornim ljudima u državnoj upravi i na vlasti predlažem još jedno prekrajanje povijesti, obreda i kalendara.
Ipak, kao jedan od brojnih još živih sudionika i svjedoka nekih od tih ”blagdanskih“ događaja, moram, obzirno i pristojno, ukazati na paradoksalnost nekih od postojećih blagdana i spomendana: njihovih naziva i datuma.
Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”. On ih ovako opisuje: ”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”
Naime, u plagijatorskom i imitatorskom diletantizmu blagdanske revolucije iz 2002. ne krije se samo neznanje i infantilna apokaliptična deluzija političara ”novoga doba“ kako još jednom ”povijest počinje baš s nama“. Ako se samo malo zagrebe po površini sitnih ”koalicijskih“ zloća, površnosti, intelektualne lijenosti i neznanja, lako se otkriva znatno ozbiljniji neposredni razlog blagdanske revolucije: nedostatak razuma.
Intelektualni deficit politike ”novog doba“ posljedica je okolnosti što vodeći mudroslovni bardovi vlade Ivice Račana nisu bili ni Vlado Gotovac, ni Dražen Budiša, ni Ivo Banac, čak ni Antun Vujić i Zlatko Kramarić, već istinski intelektualni ”gorostasi“: Goran Granić, Goranko Fižulić, Radimir Čačić i Vesna Pusić.
Tu i tamo, Račanova je vlada znala u fušu angažirati ili priupitati za mišljenje i ponekog načitanog muža ili gospođu, primjerice Antu Čičin Šaina, Mirjanu Kasapović, Jasnu Omejec ili Gorana Radmana, ali to su bili rijetki petci, češće subote ili neradne nedjelje.
Ipak, neznanje nije glavni razlog čudačke blagdanske revolucije. Njezini su glavni uzroci dvije lako shvatljive ljudske slabosti: povrijeđene ljudske taštine i – kolektivni zastupnički strah.
Veliki zastupnički strah
Čini mi se da je upravo kolektivni veliki strah (kako ga u Travničkoj kronici naziva Ivo Andrić) natjerao zastupnike na saborsko zasjedanje (8. listopada 1991) u jednom, danas tuđinskom, mađarskom, korporativnom podrumu. U zgradi INA-e u Šubićevoj ulici, na broju 29.
Taj ih je strah odvratio od ideje da se saboruje na jedinom legitimnom mjestu: u Hrvatskom saboru na Trgu Svetoga Marka. Danas se nadnevak i mjesto njihova utočišta zakonski slave kao simboli hrvatske neovisnosti i slobode. Dakako, kad su jedanaest godina poslije donosili Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, zastupnici, među kojima je bilo mnoštvo podrumaša, pronašli su dovoljno osobnih razloga da taj skup proglase junačkim, državotvornim i, dakako, povijesnim.
Mnogi od njih i danas vjeruju kako je njihov tadašnji odlazak u podrum bilo junaštvo, za hrvatsku povijest znatno važnije od svih podrumskih dana koje su stotine tisuća ratnika i civila proveli u podrumima i bojišnicama Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Pakraca, Sunje, Lipika, Lovasa, Vinkovaca ili Gospića.
Njihovo je vjerovanje ljudski moguće razumjeti i objasniti, ali je nezgoda u tome što je njihovo priviđenje pretvoreno u zakon iza kojeg danas stoji državna sila. Navika će se već nekako udomaćiti: ljudi stanuju cijeli život u ulici koja nosi ime neke od povijesnih ličnosti o kojoj ništa ne znaju. Tako će se s vremenom naviknuti slaviti Dan državnosti i Dan neovisnosti po novom, novosmjernom kalendaru, ne pitajući se odveć što i koga slave. Za djecu i preumorne radnike ionako je najvažnije da se tih dana ne radi.
Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote
Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države.
Zakašnjeli osvetnici
Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”.
On ih ovako opisuje:
”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”
Postoji i danas velik broj aktivnih političara ‘‘novoga smjera“, koji su 2000. došli na vlast, koji su u doba ”tuđmanizma“ doživjeli različita poniženja: oporbenih, ali i HDZ-ovih. Promjene koje možemo nazvati banalnom detuđmanizacijom velikim su dijelom pokrenuli upravo ti – zakašnjeli osvetnici.
Zakonskim mijenjanjem povijesti, oni su tražili kakvu-takvu okrepu i simboličko obeštećenje za poniženja na koja su šutke pristajali ili su na njih bili primorani u vrijeme dok je Tuđman bio živ i dok je Hrvatskom bjesnio rat.
Ne samo što je Tuđman oporbene političare i stranačke otpadnike (ali i neovisne intelektualce i novinare) ponižavao pogrdnim nazivima, javno ih vrijeđajući kao jude, farizeje, zabludjelu ovčad, gusane, stoku sitna i krupna zuba, već im naprosto nije želio, ni pod koju cijenu, prepustiti vlast. Vlast im nije dao ni onda kad su je, ruku na srce, pošteno, demokratski, na slobodnim izborima, zaradili.
U Zagrebu je, primjerice, u doba takozvane zagrebačke krize od 1995. do 1997. demonstrativno odbio potvrditi čak četvoricu oporbenih kandidata za gradonačelnika koji su imali potporu vijećničke većine u gradskoj skupštini: Gorana Granića, Jozu Radoša, Dražena Budišu i – Ivu Škrabala. Svi, osim Dražena Budiše, odmetnuli su se u zakašnjele osvetnike.
Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike). U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija
Zakonsko cijepanje ”Tuđmanova“ Dana dr-žav-no-sti na Dan državnosti i Dan neovisnosti na bitnoj i metaforičkoj razini znači, nažalost, veliku uvredu hrvatskoga duha i državotvorne tradicije. I zbog mjesta na kojem je održano i zbog sadržaja i stila Odluke koja je tamo izglasana.
Da su kojim sretnim slučajem danas živi Miroslav Krleža, A. G. Matoš, Antun Šoljan ili Veselko Tenžera, o tom bi bizarnom događaju mogli pisati jedino tragikomične eseje rugalice.
O blagdanskoj revoluciji iz 2002. odavno sam kanio nešto javno napisati, kao sudionik ranoga razdoblja stvaranja hrvatske države, ali i kao svjedok i kritičar ”Prve republike“. Koristim stoga kao povod Dan državnosti po Tuđmanovu kalendaru (30. svibnja 1990) da napokon nešto kažem o ”revoluciji“ za koju se, krležijanski, može reći da je zapravo bila – politička laž.
A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote. To je ljudski i razumljivo, ali nije razlog za naknadno pravljenje važnim i busanje u junačka prsa autora i prvoborca za hrvatsku neovisnost.
Umjesto da saborsko zasjedanje, baš zbog raketiranja Zagreba 7. listopada 1991, istog tog dana ili sutradan – staloženo, prkosno i uznosito – održe u zgradi Hrvatskoga sabora, prihvaćajući minimalni rizik eventualnoga novog raketiranja i da tom gestom iskažu minimalnu solidarnost s tisućama hrvatskih ratnika koji su tih dana i mjeseci ginuli za slobodu hrvatskog naroda i neovisnost Republike, narodni su zastupnici naprosto pobjegli – u podrum!
Od tih davnih dana do danas neki od viđenih i moćnih podrumaša od javnosti skrivaju činjenicu da tog dana, kad je u mađaronskom podrumu čitana i izglasana Odluka o raskidu državnopravnih sveza, tamo nije bio jedan prilično važan hrvatski političar: dr. Franjo Tuđman.
Kad sam ga jedne davne nedjelje 1997. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku pitao zašto tamo nije bio i što misli o ”Šeksovoj deklaraciji“, rezignirano je odmahnuo rukom i rekao: ”Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” (Inače, važno je znati i to da se predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora privremeno preselio u ratno sklonište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.)
Zanimljivo je da neki i dan-danas potiho šire glasinu kako Tuđman nije došao (u podrum!) jer je bio pod stresom zbog raketiranja Banskih dvora koje je slučajno preživio.
Što se mjesta izglasavanja Odluke tiče, kazat ću samo ovo: bilo bi sramotno za hrvatski narod, posebice za hrvatske državotvorne sanjare i mučenike, da su za neovisnost Republike najzaslužniji zastupnici koji su, kako kaže Ivo Andrić u Travničkoj kronici, ”začarani magijom straha” završili u mračnom podrumu.
Jezik slobode
Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji
Ako čak zanemarimo kukavno mjesto zastupničkog saborovanja 8. listopada 1991. (kladim se da je to bilo prvo i posljednje podrumsko saborovanje Hrvata) i pozornost usmjerimo povijesnim okolnostima, svrsi, retorici i općem ozračju dvaju političkih događaja, svaki razuman čovjek mora zaključiti da je konstitutivno zasjedanje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. bio povijesni događaj, dok je podrumsko saborovanje 8. listopada 1991. bila tek jedna od mnogih važnih saborskih političkih (ne)zgoda.
Usmjerimo prvi analitički pogled na Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, usvojenu u podrumu INA-e. Već sam naziv te kratke, dosadne i teško čitljive saborske odluke, koja se obredno u Saboru čita svakog 8. listopada, pokazuje da u tom papirku ne stanuju ni sloboda, ni neovisnost. Kratica bi Odluke izgledala ovako: OORDSSORIPSFRJ. Ona sve kazuje.
Čak da taj mrtvi, činjenično nepotkovan i stilski uškopljen papir čitaju Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Barbara Kolar, Duško Ćurlić ili Ivo Gregurević, nitko od njih ne bi bio kadar iz njega iscijediti dašak slobode, trunku ponosa ili zrnce ljepote.
Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike).
U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija. Ne spominju se hrvatski ratnici. Prava se čovjeka spominju samo u odnosu na ”nacionalne manjine”.
U Odluci postoji i bjanko-odluka o apriornom priznanju svih republika bivše SFRJ ”temeljena na načelu uzajamnosti”. U Odluci nije bilo mjesta za božanske Gundulićeve stihove ”O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o”, koje je planetarno popularni pjevač i vođa irske rock-grupe U2 Bono (Paul David Bono Hewson) uspio ugurati u veličanstvenu baladu o patnji Sarajeva Miss Sarajeva.
Ukratko. Odluka je napisana jezikom i stilom koji sramote hrvatski književni jezik, znanstvenu tradiciju i zdrav razum.
Nasuprot tom povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića), nasuprot ”povijesnom“ dokumentu za koji nitko nije mario u doba kad je pisan i izglasan, stoji istina povijesna priča o starom Danu državnosti, koji se zbio 30. svibnja 1990.
Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana možda je najbolje izraziti riječima njemačkog (židovskog) filozofa, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892–1940), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani ”slavom trenutka, njegovom aurom”.
Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?
Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata.
Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu bana Josipa Jelačića kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak. Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video i audiozapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na Trga bana Josipa Jelačića. Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom, a, ruku na srce, i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu.
Dio videodokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama i riznicama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli ”slavu trenutka” Waltera Benjamina.
Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije.
Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.
Podrumari
Izmišljanje Dana neovisnosti i njegovo premještanje iz Sabora u podrum mađarske naftne kompanije na simboličkoj razini znači barem dvije stvari.
Prvo: podrumaši su tim činom naglo, nepravedno i bez pravih razloga povećali vlastite zasluge za postignuće neovisnosti hrvatskog naroda i države. Dakako, kako tamo nije bilo Tuđmana, njegove su zasluge (intelektualne, jer nije pisao Odluku, i politički, jer tamo nije bio) ionako bile ravne ništici.
Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu
Još i važnije, kako su je vlastodršci ”novog smjera“ vrijednost političkih dionica ”birtijaša“ (s Plješivice) i ”barakaša“ (iz Savske) sveli na tržišnu i moralnu ništicu, PODRUM je postao slamka političkog spasa za mnoge dojučerašnje HDZ-ove stranačke otpadnike. Jedan od pisaca Božićnog ustava, Vladimir Šeks, postao je autorom Deklaracije o neovisnosti. Čovjek sa smislom za crni humor mogao bi kazati: metaforički hrvatski Thomas Jefferson.
Među dvojicom pisaca traktata o nacionalnoj neovisnosti ima pokoja sitna razlika, ali ima i sličnosti. Jefferson je američku Deklaraciju o neovisnosti napisao u 33. godini, a Šeks saborsku Odluku o ”razdruživanju“ u svojoj 48.
Prvi je projektirao velebnu vilu u Monticellu, na imanju od 5.000.000 četvornih metara, a drugi je jedva skucao novac za skromnu vikendicu, s roštiljem i bazenom. Jefferson je bio vlasnik 800 robinja i robova, a Šeks si jedva može priuštiti kućnu pomoćnicu. Prvi je u vili imao poseban lift kojim su mu robovi iz podruma slali rujna francuska vina, a drugi takva vina ni u snu ne može sebi priuštiti. O vinskom liftu i ne razmišlja jer u vikendici nema vinskoga podruma, a nema ni robova i ropkinja.
Drugo: simbolični gruntovni vlasnik i ključar hrvatske državne neovisnosti od sada do daljega mađarska je naftna kompanija INA. Povijest se hrvatske državnosti na toj simboličnoj i metaforičnoj razini vratila na davni, mađaronski iskon. Pretvorena je u farsu.
Umjesto zaključka
Što kazati na kraju? Danas, kad se zapravo ne zna kada je ”rođena“ Republika Hrvatska, kad je stekla neovisnost, a kad državnost (štoviše, znatno bi lakše bilo dokazati kako ona do danas nije ostvarila punu neovisnost i državnost), ne može se kazati koliko je danas stara, odnosno mlada. Ako kao mjerilo državnosti i suvereniteta uzmemo međunarodno priznanje, ipak možemo kazati da će Republike Hrvatska 15. siječnja 2010. navršiti osamnaest godina. Postat će punoljetna (opaska uredništva: Letica je ovaj tekst objavio 4. lipnja 2009.). Valja se nadati da će do tada u svom glavnom gradu dobiti trg i znamen.
Tek što Republika zakorači u punoljetnost (2010) njezini će vladari vjerojatno završavati pregovore o njezinoj ”udaji“ za Europsku Uniju. Kako su i Europa i Hrvatska imenice ženskoga roda, mogao bi to biti čudan i zanimljiv brak.
Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje
Da zaključim. Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu. Nije riješila ni granična pitanja sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom. Ima, već po tradiciji, problema s pridjevima.
Države, naime, mogu biti svakojake: dobre (demokratske, pravne, države blagostanja) ili zle i (na)opake (totalitarne, policijske, kriminalne, mafijaške, pa i banana-države). Mogu služiti vlastitom narodu, štititi ga i paziti ili ga mogu pljačkati, terorizirati, mučiti i ubijati. Građani se prema državi, s pravom i bez opravdanja, mogu odnositi kao da im je majka ili maćeha, žena ili ljubavnica.
Hrvati su nakon tisuću godina previše očekivali i premalo su spremni žrtvovati za taj predmet žudnje. Danas je vrijeme da se javno o državi počnu postavljati obična, zdravo-razumska pitanja: Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?
Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje.
(Članak prenosimo iz Matičina dvotjednika za kulturu Vijenac gdje je pod naslovom ”Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka” objavljen u broju 398. od 4. lipnja 2009.).
Gdje nestaju razum i životi
Pazite ovo. Najprije jedan skup u Brezovici, a onda drugi skup na Jazovki. Vijesti su bile tipično lipanjske, vrijeme kada se ideološko-logička besmislenost hrvatskog društva doslovno razgrana između blagdana i praznika. Upinjanje da me se uvjeri je li Brezovica logično vodila Jazovki ili je Jazovka Brezovičin vrhovni sud bili su naši i kokoš i jaje zbog čega nam život tu već stotinjak godina i izgleda poput kokošinjca; neuredan, usran, raščerupan, s postavljenim prečkama na koje, mislim na one više, pod svaku cijenu i bez obzira na sve želimo sletjeti.
Pritom kokodačemo, kukuričemo, kljucamo jedni drugima oči, hvatamo za vratove i očajno grčevito lupamo krilima. Jama-šuma, šuma-jama. Ispada da mi se cijelo postojanje odvija u trokutu povijest – šuma – jama. Je li to “hrvatski trokut”, začarano područje u kojem se gube rezon, razum i životi da nikada više ne budu pronađeni. Misteriozno mjesto gdje nema smisla tragati za logikom, nego jednostavno treba udahnuti, zaroniti i pokušati isplivati gdje će te već struja odnijeti.
Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio
Teško se miriti s time, s odvratnim osjećajem nemoći koji donosi neprekidno ponavljanje povijesti. Odrastao sam uz grobnice, obilaske masovnih stratišta, klanjanja žrtvama, polaganja vijenaca i paljenja svijeća. I taman kada sam pomislio da sam pionirski obišao sva masovna stratišta u ovoj državi pao je socijalizam, došla demokracija i gle čuda – broj grobnica se odjednom udvostručio.
Ispalo je da sam do nekih svojih dvadesetih obišao tek pola krvlju naplavljenog područja i trebalo je početi novu turu. U tom trenutku svojevrsne samospoznaje da sam, kako god okrenem i bez obzira na koju se vojsku pozivao, potomak ubojica, postalo mi je jasno i to da naši preci, da bi napunili sve te jame, nisu stigli raditi ništa drugo nego haračiti i ubijati. I da, povremeno su morali povaliti neku istomišljenicu radi potomstva, tek toliko da druga strana dugoročno ima koga hvatati i masakrirati.
Da bismo postali sudionici u zločinu, moju se generaciju uvjeravalo kako se sve to činilo za naše dobro i da i mi moramo paziti kakav ćemo svijet ostaviti svojim potomcima. Hvala vam, pređi, ali iskreno vjerujem kako je bolje onima koji dolaze poslije nas, ako budu imali sreće, ne ostaviti nikakav svijet, kamoli ovakav. Da nam se djeca vucaraju po šumama i oko jama, nije to budućnost koju zamišljam za mlade niti smatram da ima previše inteligencije u imperativu nastavljanja pradjedovskih ratova i štafetnog prenošenja mržnje.
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije. Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu
Nacionalna inteligencija kao kategorija, jasno, ne postoji pa sve ovisi o volji pojedinca da ne ispada gluplji od vlastite nacije.
Međutim, to nije lako, pogotovo ne u uvjetima kada se kolektivni duh patnje uzdiže do ekskluzivnog legitimiteta pripadnosti nekome ili nečemu.
Bez obzira na to što je “najusamljeniji čovjek, najjači čovjek”, ljudima nikada nije lako ostati samima. Osjećaju se nelagodno u svom individualitetu jer se iza sebe ne mogu sakriti. Zato se i danas šulja po Brezovici i izviruje iz Jazovke, ne da bi se suočili sa samima sobom nego da bismo špijali što radi druga strana.
Kolektiv nikada nije mogla obuzeti pamet, ali njime vrlo lako zavlada ludilo. Zbog toga prema pradjedovskom naslijeđu osjećam iskreno gađenje, jer me i iz tjeskobe svojih grobova traže da se određujem prema njihovim parametrima.
Ono što sam bez ikakve greške ipak od njih mogao naučiti i što prihvaćam jest da fašizam može spavati pod bilo kojim ideološkim znakom. Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama. Uglađenost u obavljanju prljavih poslova i uništavanja života može dobiti oku i savjestima ugodnu formu, ali to ne znači da to nije i dalje ostalo uništavanje života.
Moje mi je pak vrijeme pokazalo da je najopasniji ipak onaj fašizam čiji se amblem ne nosi na kapama nego u aktovkama
U tom svjetlu ideologija prošlog biva strašilom za budućnost i sve se svodi na proces udomljavanja pokornosti. Zato je i primijenjen atensko-antički model demokracije koja nije iznjedrena da bi jamčila slobodu slobodnih, nego je netko proračunato procijenio kako baš taj model može prevladavajuću masu robova držati pokornom u iluziji slobode.
Dok se ne riješi okova prošlosti, dok ne dokine ideologiju i religiju i dok nacionalni kolektiv ne ostavi u nekoj šumi ili zakopa u jami, pojedinac neće biti slobodan. Bez obzira na to za koga glasao i koliko puta godišnje izlazio na izbore.
Vrijeme u kojem živimo ne krije istine u epohalnim događajima nego u svakodnevici. Zato se stvari i ne mijenjaju, jer smo kroz banalizaciju svakodnevice uvjereni u vlastitu neznatnost. Pa nam pradjedovi i dalje komandiraju životima, određujući pravila ponašanja shodna perspektivi parcela na kojima su zaglavljeni, čineći da i mi ništa ne možemo vidjeti osim – zemlje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Reisman napastovao Tito
Još se jasno sjećam toga blagog, toplog svibanjskog popodneva 1991. u Zadru. Srpski pobunjenici ubili su policajca Franka Lisicu, mladog dečka iz obližnjeg Bibinja, a konsternirani i gnjevni Bibinjci prvo su došli na Narodni trg i kamenjem porazbijali prozore na Općini. Onda je krenulo po cijelom gradu.
Prvo je, mislim, prasnuo kiosk beogradske Borbe kod mosta i, kako je već u zgodama poput ove uobičajeno, zavladao je opći grabež. Stajao sam na pločniku pedesetak metara dalje, ispred tadašnjeg Studentskog kluba, i gledao prolaznike kako trče sretno grleći šteke cigareta, ispočetka skupljih, Marlbora i Winstona, zatim nešto jeftinijih, Filtera 160 i Benstona, a kad su se naposljetku pojavili jadničci s krdžom, Opatijom i niškom Drinom, lijepo se moglo vidjeti kako je taj izvor na izmaku.
Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat
Svjetina je do mraka skršila, ispreturala i opljačkala sve lokale srpskih poduzeća u Zadru, dućane tekstila, cipela i elektronike, kao i kafiće i pizzerije koje su držali Srbi. Ništa nije ostalo. Dvadeset tri godine kasnije još mi je u uspomeni živ taj dan kad sam definitivno shvatio da nema jebene šanse da izbjegnemo rat.
Nekoliko mjeseci kasnije počelo je za stvarno i mnogi Bibinjci su obukli uniforme i uzeli puške, borili se srčano i neustrašivo, spremno i nesebično ginuli za domovinu. Oni su naprosto takvi ljudi. Prvi će jurnuti u tučnjavu. Nikoga se ne boje. Sa strastvenim, naglim Bibinjcima nema zajebancije, znali su svi u Zadru.
Ima jedna šaljiva priča o njima, zvuči gotovo nevjerojatno, ali nekoliko estradnih ljudi mi je potvrdilo njezinu istinitost. Kad god bi bio nekakav koncert u diskoteci u zadarskom kraju, i Bibinjci se progurali u prve redove, i podigli ruke okrećući šaku, gestom pokazujući kao da pojačavaju gas na motociklu, izvođač na pozornici smjesta bi shvatio njihovu neverbalnu poruku. Bio je to izraz muzičke želje koju je svaki, bez obzira na senzibilitet i žanr, morao ispuniti ako mu je draga živa glava na ramenima. Jura Stublić, Gibonni, Jasmin Stavros, Željko Bebek, Neki to vole vruće, Tony Cetinski i Magazin, nijedan od njih nije, majci, otišao iz diska, a da nije otpjevao Bibinjcima najmiliju pjesmu, “Motore” od Divljih jagoda.
Ipak, u jednoj prilici ti neobuzdani i naprasiti Bibinjci bili su zagonetno tihi i krotki. U selu su desetljećima poštovali i častili župnika don Nedjeljka Ivanova, premda je on silovao dječake. Svi su to, naravno, znali jer je takvu gadost teško sakriti u malom mjestu kao što je Bibinje. Vidio sam to i u mome Donjem Prološcu, gdje smo također imali župnika pedofila. Kad sam o tome čitao u novinama, bio sam vjerojatno jedini koji nije imao pojma kakav je prljavi vragolan, sriću mu đava odnio, naš fra Ante. Drugi su u gostionici godinama šaputali o tome. Ali, eto, nije im bilo zgodno zvati policiju. Nije red. Gdje ćeš na svećenika…
Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice
Baš kao u mene u Donjem Prološcu, i u Bibinju su šutke trpjeli seksualnog grabežljivca u sakristiji. Nitko nije razbio prozore na župnoj kući ili ponižavao don Nedjeljka da im pjeva “Motore” od Divljih jagoda. Pa ni kad su se javile dvije njegove sirote žrtve, danas odrasli muškarci, koji su se valjda morali odseliti iz Bibinja da bi otvoreno progovorili o svojim stravičnim dječačkim traumama, u selu nije buknuo skandal. Sve je prošlo veoma diskretno.
Crkva je, istina, oprezno odmaknula popa od mališana, zabranila mu službu i priznala kako Nedjeljko Ivanov, blago rečeno, nije najčednija osoba na svijetu, ali na tome je sve ostalo. Civilne vlasti, na primjer, nisu ni pomislile da gnjusni zločin sankcioniraju u kaznenom postupku.
Nekadašnji bibinjski dušebrižnik umirovljeničke dane provodi u udobnosti i spokoju apartmana u svećeničkom domu Zmajević u centru Zadra, odmah do katedrale. Navode ga čak na internetu kao stanovnika ove cijenjene ustanove. Ima i telefon. Nazovite ga, najbolje 28. prosinca. Don Nedjeljku će biti drago ako ga se sjetite na katolički Blagdan nevine dječice.
Čitajući o ovome neobičnom slučaju netko bi neupućen ili stranac, putnik namjernik u Lijepoj našoj, pomislio možda kako mi ovdje pretjerano ne marimo ako matori čudaci dečkićima diraju pišulince, ali, naravno, jedva da je išta dalje od istine. Hrvatice i Hrvati su odgovorne i zabrinute majke i očevi. Mi želimo da naša djeca odrastaju u sigurnoj i zdravoj sredini, zaštićeni od perverzija, a to se vrijedno pedagoško nastojanje vjerojatno najzornije zrcali u oštroj kritici dijela roditelja navodno isuviše slobodnom spolnom odgoju u školama. Mogao bih vam osobno posvjedočiti o tome, žalac te kritike u jednoj sam prilici i sam osjetio.
U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar. Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”
Evo, baš u Zadru desetak entuzijasta okupljenih u Kulturno-umjetničkom društvu “Bleke i konji”, pod vodstvom stanovitog Enija Meštrovića, lani je na karnevalu čitav grad oblijepilo plakatom s fotomontažom vrlo nastranog homoseksualnog odnosa Željka Jovanovića, Borisa Dežulovića i mene. Čudnovatom su akcijom, ako vam je slučajno promakao njezin nesvakidašnje slaboumni smisao, željeli kazati kako lijeva vlast, odnosno ministar Jovanović, u sprezi s komentatorima iz liberalnih medija, Dežulovićem i mojom malenkošću, neće imati mira dok svu nevinu hrvatsku nejač ne baci u duboki kal razvrata.
U Hrvatskoj se zbog nekog razloga upravo takvi čine najgorim perverznjacima, ljevičari, liberali, ateisti, agnostici, pacifisti, socijalisti i komunisti. Nema pedofila koji nije jugonostalgičar.
Napokon, jednaku stvar tvrdi i američka znanstvenica Judith Reisman, koju je u Hrvatsku nedavno pozvala konzervativna katolička organizacija “Ne dirajte djecu!”, a koja se prije nekoliko dana u u Samostanu školskih sestara franjevki obratila i mnoštvu svojih zadarskih poklonika. I tu se opet uzrujano kričalo kako će liberali i komunisti uništiti naše nevine i čiste kršćanske tradicije.
Ne znam zašto, ali nitko se na tome uvaženom skupu nije sjetio bivšeg bibinjskog župnika. A prilika je zapravo idealna. Ako su već uzeli ime “Ne dirajte djecu!” – baš super, tu je za njih, po mjeri, jedan takav, što je dirao djecu, a nekažnjen još uvijek živi u neposrednoj blizini.
Dragi čuvari ćudoređa, trebali ste uzeti u lijevu ruku baklju, a u desnu vile, sjekiru ili kakvu drugu oštru alatku, i poći lijepo iz samostana na Arbanasima preko cijelog grada, povesti sa sobom usput svakako i onoga imbecila Enija Meštrovića, i u centru pozvoniti na adresi Trg svete Stošije 1, a kad se javi usnuli portir, ljubazno ga zamoliti da vam zovne don Nedjeljka Ivanova, jer da dragog starčića neodgodivo trebate zbog jedne stvari.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Apel verskim autoritetima
APEL VERSKIM AUTORITETIMA:
Recite onima koji znaju da otkriju mesta masovnih, kolektivnih i pojedinačnih grobnica
Patrijarhu srpskom Irineju
Episkopu zvorničko-tuzlanskom Hrizostomu
Kardinalu Vinku Puljiću
Reis-ul-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću
Međureligijskom vijeću BiH
Svim verskim predstavnicima
Svima koji se osećaju ljudima
Poštovana gospodo,
ovih dana svedoci smo niza događaja i aktivnosti vezanih za obeležavanje verskih praznika tokom kojih se vernici podsećaju na moral, etiku i ljudsko dostojanstvo, tačnije, na izvorne vrednosti koje, uz razlike u nijansama, propovedaju sve monoteističke religije.
Bez obzira na to da li se radi o vernicima ili ljudima drugačijih opredeljenja, bez obzira o kojoj veri ili blagdanu se radi, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim inspirativna obraćanja verskih autoriteta koji šalju poruke mira i zajedništva, nade i vere u budućnost, poruke slobode, tolerancije i ljubavi prema čoveku.
U obraćanju svakog verskog poglavara teško je naći reč sa kojom se čovek ne bi složio i prihvatio je, pa se postavlja pitanje iskrenog odnosa prema porukama koje nam se šalju, a bez iskrenosti nema ni ljubavi.
Za velike praznike i blagdane oživljavaju se sećanja na one koji su živeli pre nas, obilaze se groblja i mezarja, a mnogi tek tada postaju svesni da su posmrtni ostaci mnogih koji bi trebali biti tamo još uvek zarobljeni u jamama, škrapama, šumama, koritima reka, jezerima, ispod prekrasnih polja i livada i ko zna gde još
Za velike praznike i blagdane oživljavaju se sećanja na one koji su živeli pre nas, obilaze se groblja i mezarja, a mnogi tek tada postaju svesni da su posmrtni ostaci mnogih koji bi trebali biti tamo još uvek zarobljeni u jamama, škrapama, šumama, koritima reka, jezerima, ispod prekrasnih polja i livada i ko zna gde još.
U svim ratovima postoje žrtve čiji posmrtni ostaci nikada ne budu pronađeni, ali zbunjuje činjenica da su mnoge žrtve poslednjeg rata otkrivene u lako pristupačnim predelima i na mestima koja su nam bila pred očima, a da se za njih saznalo tek nedavno.
Bosna i Hercegovina nije ni Atlantik ni Pacifik, pa je teško verovati da za najveći broj mesta koja svedoče o strahotama koje su nam se događale u nedavnoj prošlosti ne postoji mnogo još uvek živih svedoka. Oni koji raspolažu informacijama o tome, a nisu ih do sada otkrili, pali su na testu iskrenosti prema sebi i prema drugim ljudima, zanemarujući činjenicu da je bol svake majke na svetu isti, ali oni se mogu uspraviti i vratiti veru u čoveka, ako ih vi pozovete da to učine.
Proteklih godina bili smo svedoci bezuspešne potrage za žrtvama proteklog rata u okolini Prijedora, po planinama oko Bihaća, po jamama Hercegovine, u isušenom koritu Drine i na drugim lokacijama. Tragajući za žrtvama kopa se po Trebeviću i na drugim mestima, prekopavaju se lokaliteti u Sarajevu (Alipašino Polje i gradska deponija u Buća Potoku), vrše se iskopavanja u blizini Donjeg Vakufa i ko zna gde sve…
Sve vas pozivam da snagom svog autoriteta i ugleda pozovete vernike, ali i sve ljude dobre volje, da smognu snage i da ulože napor kako bi bila zadovoljena žeđ za istinom onih koji iščekuju vesti o svojim najmilijima. Oni koji tragaju su već dugo svesni da smiraj jedino mogu očekivati kroz informaciju o tačnoj lokaciji mesta na kojem se ovozemaljski ostaci njihovih najmilijih nalaze
Ali uspeh je ograničen ili ga uopšte nema. Sa svakim zahvatom mašine raste nada rodbine i prijatelja da će baš tu, na tom mestu, biti pronađen bar trag onoga što bi omogućilo dženazu ili sahranu, te tako zatvorilo nepodnošljivu težinu traganja za onima kojih nema među živima niti im se zna mesto trajnog počivališta. I onda često tragova nema, sledi novo razočarenje, nova patnja i suze… A oni samo žele dostojanstveno da sahrane ono što je ostalo od njihovih bližnjih, kako bi svi pronašli svoj mir…
Ima li šta humanije od toga? Svesna sam da neke žrtve nikada neće biti pronađene, ali što je broj otkrivenih veći, to je sveopšta patnja onih koji za njima tragaju manja. Ožiljci ostaju kako bi svedočili o jednom strašnom vremenu, ali rane moraju zaceliti.
Državni organi u ovoj oblasti su uradili što su mogli ili bar ono što misle da je trebalo. Rezultati postoje, ali su daleko od onih koji su neophodni zemlji u kojoj treba da nastupi iskreno pomirenje, bez kojeg nema napretka, a živeti se mora.
Zbog toga vas sve pozivam da snagom svog autoriteta i ugleda pozovete vernike, ali i sve ljude dobre volje, da smognu snage i da ulože napor kako bi bila zadovoljena žeđ za istinom onih koji iščekuju vesti o svojim najmilijima. Oni koji tragaju su već dugo svesni da smiraj jedino mogu očekivati kroz informaciju o tačnoj lokaciji mesta na kojem se ovozemaljski ostaci njihovih najmilijih nalaze.
U Božjoj misli svi ljudi su braća. Uverena sam da će svaki iskreni vernik na to pristati i pri tome će se postideti razloga zbog kojeg to do sada nije učinio, ako je informaciju posjedovao
Pozivam vas da u svom delokrugu rada, na svim nivoima i kroz praktične oblike delovanja (liturgije, mise, hutbe i na druge načine) pozovete vernike da daju doprinos otkrivanju mesta gde se nalaze posmrtni ostaci onih za kojima živi tuguju i koje još uvek traže.
U kontekstu ratnih stratišta podsetite vernike na divnu priču koju poznaju sve svete knjige, priču o Kainu i Abelu te kako je Bog dao putokaz bratoubici Kainu za pokajanje, a čin njegovog pokajanja je bio zakopavanje u zemlju tela ubijenog brata.
U Božjoj misli svi ljudi su braća. Uverena sam da će svaki iskreni vernik na to pristati i pri tome će se postideti razloga zbog kojeg to do sada nije učinio, ako je informaciju posjedovao.
Ako ste do sada pozivali vernike na takvo nešto, izvinjavam se na svom neznanju o tim pozivima, ali nije zgoreg na dobro pozivati i beskonačno mnogo puta. Ako, pak, niste, nadam se da ćete to sada učiniti i pokazati da verski poglavari imaju istinsku želju za pomirenjem na ovim prostorima.
U Sarajevu, 21. 4. 2014.
Pesah: posvemašnja pobjeda
Najveći ili najvažniji židovski vjerski blagdan Pesah, koji se ove godine slavi od večernje 14. travnja do noći 22. travnja, prilika je da se informiramo i da naša redakcija židovima čestita.
To je spomen na izlazak koji je izbavio Hebreje iz egipatskog ropstva. Nakon što su postali sjedioci, Izraelci su u Kanaanu ujedinili pashalnu večeru sa sedmodnevnim svetkovanjem Blagdana beskvasnih kruhova (macot).
Pasha je postala jednim od velikih hodočašća liturgijske godine. U židovstvu ona dobiva vrlo bogat smisao, što ga do kraja razjašnjava Targum o Izl 12,42: Izrael izvučen iz ropstva podsjeća na svijet izvučen iz kaosa, na Izaka izvučena iz lomače i čovječanstvo što ga očekivani Mesija izvlači iz bijede.
Svi Božji zahvati u prošlosti bude nadu da će u budućnosti nastupiti onaj odlučni zahvat. Konačni spas ukazuje se kao novo stvaranje, kao neopozivi izlazak, kao posvemašnja pobjeda nad zlom, kao opet nađeni raj. Božji izaslanik komu je zadaća izvesti taj preobražaj svijeta često je viđen kao Mesija, tako da židovi svake pashalne noći očekuju njegov dolazak
Te perspektive nalaze u Bibliji mnogobrojne oslonce. Stvaranje i otkupljenje doista se često povezuju, osobito u velikom uskrsnom Halelu: Ako Bog može razdvojiti Crveno more, može to zato što je u početku razdvojio iskonski ocean.
Spasiti Jakovljeve sinove može zato što je najprije spasio njegove pretke. Abraham, smatra se, očekuje izlazak, a zalog tog izlaska za nj je Izakov spas. Izak pak, smatra se, prinesen je na Sionu, kao i kasnije pashalno janje, on je pošteđen mača, kao kasnije Izrael. Izaka je spasio ovan, Izraela janje; Izak svojim Obrezanjem prolijeva krv, krv već bogatu pomirnom vrijednošću, kao što će to kasnije biti krv pashalnih žrtava.
Svi Božji zahvati u prošlosti bude nadu da će u budućnosti nastupiti onaj odlučni zahvat. Konačni spas ukazuje se kao novo stvaranje, kao neopozivi izlazak, kao posvemašnja pobjeda nad zlom, kao opet nađeni raj. Božji izaslanik komu je zadaća izvesti taj preobražaj svijeta često je viđen kao Mesija, tako da židovi svake pashalne noći očekuju njegov dolazak.
Pesah je najveći Jevrejski praznik koji se praznuje u spomen na oslobođenje Jevreja iz misirskog robstva.
U hebrejskom jeziku Pesah se još naziva:
– Hag A-macot (praznik prijesnih, beskvasnih hljebova) jer je u vrijeme praznika izričito zabranjeno jelo s kvascem, pa čak i posjedovanje bilo čega kvasnog.
– Zeman Herutenu (u doslovnom prijevodu: praznik naše slobode, a u slobodnom prijevodu odgovara našem praznik slobode).
– Hag Haariv (praznik proljeća zato što uvijek pada u proljeće. Po jevrejskom, lunarnom, kalendaru, praznik počinje 15., a završava 22. nisana).
Pesah je jedan od tri hodočasna praznika kada svi Jevreji koji imaju mogućnost, hodočaste u Jerusalem. U vrijeme postojanja hrama svaki punoljetni muškarac bio je obavezan doći u sveti grad.
Praznik se čestita sa: kod sefarada – Buen moed i Lešana habaa bi Jerušalajim (dobar praznik i dogodine u Jerusalemu), a kod aškenaza – Hag sameah vekašer (radostan i košer praznik)
Slavlje blagdana započinje veče prije prvog dana praznika (erev hag) večerom koja se zove “Seder veče”. Seder je hebrejska riječ koja znači red, a Seder večera je praznična, obredna večera, na kojoj se molitve, čitanje Hagade i svi drugi običaji obavljaju po strogo utvrđenom redu. I hrana se servira na “Kearat Seder”, to je veliki tanjur na kojem je postavljeno sve što je potrebno za jelo tokom večere.
Kako je Pesah praznik koji se proslavlja u porodici, za vrijeme Seder večere svi ukućani se okupljaju oko trpeze na kojoj su postavljena jela koja simbolično podsjećaju na robovanje Izraelaca u Egiptu i na njihovo izbavljenje. U svim jevrejskim porodicama za trpezom tokom Seder večere ostavlja se jedno prazno mjesto i jedna čaša vina za proroka Eliju. Postoji vjerovanje da će se prorok Elija vratiti kao vjesnik dolaska Mojsije.
Običaj je i da se za vrijeme večere vrata od kuće ostavljaju otvorena kao znak dobrodošlice svakom dobronamjernom putniku namjerniku. Seder počinje domaćinovim pozivom siromašnima da dođu i s njima podijele sve što ima na trpezi.
Čitanje Hagade je osnovni dio Sedera. Hagada opisuje događaje koji se odnose na praznik, hronološki iznoseći istoriju dolaska izraelskih plemena u Misir, njihovo oslobađanje iz ropstva i objašnjava svrhu Pashalne žrtve za vrijeme Drugog hrama. Ona govori i o upotrebi beskvasnog hljeba (Macesa), gorkih trava (Maror), i ostalog jela koje se nalazi na trpezi. U njoj su sadržani odlomci iz Bivlije, Midraša, stare legende i anegdote, molitve i pjesme zahvalnice, a završava se popularnom pjesmom “Had gadja”.
Praznik se čestita sa:
kod sefarada: Buen moed i Lešana habaa bi Jerušalajim (dobar praznik i dogodine u Jerusalemu)
kod aškenaza: Hag sameah vekašer (radostan i košer praznik)”.
(Drugi dio osvrta prenosimo s portala Jevrejske opštine Sarajevo)
Musliman u katedrali
Ujutro, na Badnji dan, nazvao me urednik agencije Anadolija, dobri moj prijatelj Amir, pa, isprva okolišajući, reče mi naposljetku da će svi dopisnici agencije, pa eto i ja, posjetiti katoličke crkvene hramove da fotografiraju polnoćke na kojima se slavi Kristova pojavnost. Dakle, da svjedoče jednom od veličajnih događaja kršćanstva. Točno u ponoć, dobrohotno, ali i po zadatku, imao sam čast da budem u zagrebačkoj katedrali i da fotografiram nadbiskupa, svećenike i narod koji dočekuje Božić.
Razumljivo, eto, obvezao me profesionalni vuzul. Ali, ja pritom nisam profesionalni musliman, i koliko znam, to sam iz uvjerenja. No, dobro, pomislih, ionako posvuda ističu kako je Božić kulturološka i civilizacijska tekovina zapadne Europe. Znači, ako odem u crkvu, nisam prisutan na misi, ja se tada kulturno i civilizacijski uzdižem; da se izrazim riječima dokonih evangelističkih mudraca prije nego što krenu na promociju knjige ”Kruh i vino”, zbornika suvremene hrvatske duhovne poezije.
Uostalom, što ne bih išao u katedralu, radikal (bilo koje vrste) nisam, ondje se slavi Bog, a Bog je jedan, pa neću li istom dokazati i svoje opredjeljenje da mogu sa svima pod nebeskim svodom voditi dijalog, da nikoga drugačijeg od sebe ne izostavljam i ne omalovažavam. Oboružao sam se, dakle, dovoljnom količinom argumenata i hrabro krenuo na polnoćku.
Uostalom, što ne bih išao u katedralu, radikal (bilo koje vrste) nisam, ondje se slavi Bog, a Bog je jedan, pa neću li istom dokazati i svoje opredjeljenje da mogu sa svima pod nebeskim svodom voditi dijalog, da nikoga drugačijeg od sebe ne izostavljam i ne omalovažavam. Oboružao sam se, dakle, dovoljnom količinom argumenata i hrabro krenuo na polnoćku
U katedrali bijaše gužva, kao što sam i očekivao. Vješto zaobilazim mjesto na ulazu, gdje se katolici križaju prskajući svetom vodicom, i ne želim da to izbjegavanje shvate kao postupak uljeza. U rukama držim agencijski Nikonov fotoaparat, angažiran sam, snimam jaslice, vjernike u molitvi, sve radim da vjernici ne primijete moje nesnalaženje u crkvi… odajem dojam da sam jedan od angažiranih i zaposlenih novinara. Što i jesam.
S druge strane, iz glave mi ne izlazi da sam musliman koji je ušao u katedralu na za katolike jedan od najsvetijih dana u godini. Zašto sam se tog trenutka osjećao, pitam se, kao da je netko nevidljivi pokušao zagnjuriti moju glavu u rijeku Jordan?
U jednom trenutku primijetio sam da ulazi sve više i više ljudi te me uhvatila panika da će možda zakrčiti ulaz, a da ja neću moći izaći, kao iz zagrebačkog tramvaja u koji sam ušao ne plativši kartu, a kondukter mi puše za vratom. Što ako ne izađem na vrijeme, a kondukter kaže nešto kao ”u ime Isusa, sina Božjeg i samog Boga” pa svi kleknu. To se tada zove klečeća kompozicija. Šta ću sad? – pomislih – šta ću ako usred katedrale jedini ostanem samodopadno stojeći?
Što ako me pritom snimi hrvatska televizija i to istom gleda hrvatski muftija Aziz ef. Hasanović te pritom pomisli da sam se pretvorio u eksponat živih jaslica. Ili još gore, ako me na ovoj svetoj misi vide kakvi islamski radikali, mogli bi izdati i fetvu na kojoj piše da sam postao miss katolika. S druge strane, kako bih ja uopće kleknuo na nešto što se, u ovom trenutku kosi s mojim poimanjem monoteizma. U meni odzvanja zavodljivi tevhid: nema Boga do Boga, Alah je jedan.
Tada odlučih da ću prevariti dežurnu urednicu agencije Anadolija, jer ću fotografirati prije nego što počne misa i potom zbrisati od svih konduktera. Ali, ne ide to tako lako, jer ni jedan se svećenik, a kamoli nadbiskup, za oltarom nije pojavio prije ponoći. I tako je jedan musliman ostao stajati usred katedrale, u moru monoteističke braće katolika, a polnoćka je tek započela.
Što ako me pritom snimi hrvatska televizija i to istom gleda hrvatski muftija Aziz ef. Hasanović te pritom pomisli da sam se pretvorio u eksponat živih jaslica. Ili još gore, ako me na ovoj svetoj misi vide kakvi islamski radikali, mogli bi izdati i fetvu na kojoj piše da sam postao miss katolika. S druge strane, kako bih ja uopće kleknuo na nešto što se u ovom trenutku kosi s mojim poimanjem monoteizma. U meni odzvanja zavodljivi tevhid: nema Boga do Boga, Alah je jedan
Vjerojatno se na snimkama Hrvatske televizije može vidjeti Nikonov fotoaparat i jedna ruka koja gorljivo okida iznad glava vjernika, pokušavajući naciljati nadbiskupa i njegovu bogoslužnu svitu, što bi zadovoljilo svakog urednika. Ali, koliko sam god gorljivo škljocao fotoaparatom, slike su bile mutne. Gorljivo fotografirajući pobojao sam se da bi ljudi mogli pomisliti da sam atentator kao kakav Ali Agca.
Grubo sam gurnuo jednu plahu bakicu, stao na nogu gospođi koja je držala kćerkicu za ruku, i ciljao nadbiskupa, direktno posred lijepa i nevina čela. A nadbiskup Bozanić nikako da mi uđe u fokus i riješi me muke.
”Vjerujem u jednoga Boga!” započe svećenik. ”Mašallah, i ja, da te dragi Alah nagradi”, pomislih. No, odmah potom svećenik reče: ”I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno”, čuo sam svećenika kako ispovijeda svoju vjeru.
”Estagfirullah, oprosti mi Bože”, nečujno rekoh. Šta ću sada? Počeo sam se neumjereno znojiti, da i dalje molim za oprost, da proučim suru Ihlas koja kaže da je Alah jedan, da nije rodio i nije rođen, da mu nitko ravan nije? Opet, počnem li tako činiti, u sebi kontrirati nadbiskupovu pomoćniku koji čita iz evanđelja, nisam li uljez? Šta bih ja mislio o nekom katoliku koji je došao na Bajram snimiti muftiju po zadatku, a u sebi mrmlja kršćanske molitve da bi se obranio od ”nevjerničkog” islama.
Ne ide to tako. Ja sam došao njima, a ne oni meni. Umah se uplaših da sam poprilično nezreo musliman, jer, ako sam siguran u svoje vjerovanje, čega se imam plašiti. Od te misli, od tog straha, počela su mi klecati koljena.
Jao, samo ne koljena, to je simbol klečanja pred oltarom, sjetih se. I onda shvatih da sam definitivno nezreo, prekorim se da sam jedan muslimanski vještac u katedrali, da sam uljez, da svojim mislima kvarim nečiji najsvetiji blagdan. I bi mi žao zbog toga.
I neka mi još jednom netko kaže da je Božić kulturološki i civilizacijski blagdan, ma odmah ću ga slikati za potrebe agencije Andolija i okačiti uz sliku nadbiskupa Bozanića. Molim vas, ako to jest tako, očekujem na sljedećem Bajramu u zagrebačkoj džamiji ekskurziju prijatelja iz Širokog Brijega i Ljubuškog.
Božić je naprosto vjerski blagdan, baš kao i Bajram, sve ostalo je blasfemična komercijalizacija, osvjetovljenje onoga što je za nekoga sveto. U tom smislu shvatih da sva ona kamarila božićnih pjesama, filmova, jingleova i reklama na radiju i televiziji nije ništa drugo nego jedna vrsta rasprodaje svetoga, meni muslimanu neprihvatljivo i gadljivo upravo kao što je i svakom iskrenom katoliku koji drži do svoje vjere
Božić je naprosto vjerski blagdan, baš kao i Bajram, sve ostalo je blasfemična komercijalizacija, osvjetovljenje onoga što je za nekoga sveto. U tom smislu shvatih da sva ona kamarila božićnih pjesama, filmova, jingleova i reklama na radiju i televiziji nije ništa drugo nego jedna vrsta rasprodaje svetoga, meni muslimanu neprihvatljivo i gadljivo upravo kao što je i svakom iskrenom katoliku koji drži do svoje vjere.
Polnoćka se nastavila, a ja se spasonosno sjetih svoga dede Ibrahima. Ne mogu se zakleti, ali koliko me pamćenje služi, s njime sam prvi put ušao u crkvu. Imao sam možda desetak godina i nazočili smo svadbi u jednom malom mjestu, negdje u Hrvatskom zagorju. Kada je počeo obred, zbunjen nastalom situacijom, upitah dedu šta da radim. On mi reče: ”Vid’, ovako k’o ja, ukipi se, sklopi ruke na stomaku, i samo stoj… ne miči se i mirno”. Tako sam i učinio, stajao sam pokraj dede Ibrahima u crkvi, poput korintskog stupa, u grču, osjećajući da, kako god okrenem, neka sam vrsta uljeza. Ljudi se vesele svadbi, a ja stojim k’o kip, ili, rekli bi – ”što si se ukipio k’o da si drvena Marija”. Na kraju ja osto Mursel, a moj dedo zagorski Imbra toliko se ukipio u seosku bunu koja se odvijala kod Gornje Stubice, a završila u Muzeju seljačkih buna. To je zapravo put od ustanika Matije Gupca do bošnjačkog tukca.
Tako sam učinio u katedrali, ukipio se, poput tukca, a dok su se vjernici križali, ja sam intenzivno fotografirao. Međutim, čuo sam zazivanje oprosta s oltara: ”Gospodine, smiluj se, Kriste, smiluj se… moj grijeh, moj, grijeh, moj preveliki grijeh.” Dok sam pokušavao obuhvatiti nadbiskupa fotoaparatom, učinilo mi se prikladnim da na trenutak stanem, jer treba se pokajati, uvijek se treba pokajati, gdje god bio. Doduše, mene katolički oprost ne lišava grijeha, ali opet, osjetio sam se krivim što katolicima, makar mišlju, kvarim blagdan. Srcem sam se tada utopio među katolike i zatražio oprost za svoje ružne misli.
I bi mi lakše. Nije moje srce od kamena. Nisam kip. Ovdje se slavi Bog. Zatim je svećenstvo zapalilo tamjan i počelo pjevati božićne pjesme i, neću lagati, osjetio sam radost i veselje. To je bio i konačni dokaz na nisam zlonamjeran, da nisam muslimanski uljez i vještac u katedrali, jer ”vrag bježi od tamjana i križa”, zar ne.
Pomiren s katolicima, ali i sa samim sobom, kao da je završio taj moj mučni unutarnji križarski rat. I kako to obično biva, barem u mome slučaju, kada osjetim srčanu radost, želim je dijeliti s onima oko sebe. Međutim, okrenuh se uokolo da podijelim osmijeh i uvidjeh da se nitko ne smije. Pjevuši se ”aleluja, aleluja”, a lica vjernika su smrtno ozbiljna i u krajnjoj kontradikciji s onim o čemu pjevaju. O čemu je problem? Tako znači, nisam jedini kip u katedrali, nisam jedina ”drvena Marija”. I što da potom pomislim? Možda da su svi oni neki prikriveni muslimani, ili sam ja prikriveni katolik ili…
Zabrinjavajuće je naše doba, rekoh, kao i količina svjetovnih i popularnih sadržaja koji vjeru koriste za svoje marketinške potrebe. Primjerice, jučer ste mogli vidjeti popularnu pjevačicu kako se trlja o vatrogasnu šipku, a već sutradan s kikicama pjeva božićne pjesme
Uspio sam na koncu uslikati sve što je potrebnom zaradivši tako za svoj ”kruh svagdašnji”, i na jedvite jade, kroz gužvu, izašao iz katedrale. Na zagrebačkim ulicama nije bilo ozbiljnih lica. Iz kafića se čula dreka i slavlje. ”Sretan Božić”, ljubili se pa potom popadali mrtvi pijani po pločnicima. To su, dakle, oni koji Božić doživljavaju kao kulturološki i civilizacijski blagdan, kao i oni koji slave ”Dan žena”.
Bez previše razmišljanja zaključujem da su mi ozbiljna lica iz katedrale ipak srodnija i prihvatljivija od onih iz kafana. Zaključujem da u kafanu ne ulazim, a da sam u katedralu, bez obzira na sve nedoumice i unutarnje borbe, ušao. Međutim, još uvijek mi nije jasno zašto su toliko ozbiljni dok se pjeva ”Radujte se narodi kad čujete glas da se Isus porodi u blaženi čas…”
Odgovor nalazim u prispodobi s odlascima u Begovu džamiju u Sarajevu. Poznato je da centralnu sarajevsku džamiju, baš kao i u katedrale na mise, često posjećuje viđenija politička i društvena krema. Njih pak prate oni koji bi tek željeli biti viđeniji. Neki će reći da ta kamena i hladna lica, tu vrstu poslušnosti nasuprot spontanosti, na mjestima gdje bi trebali sijati od radosti, nasljeđuju od nekadašnjih odlazaka na sastanke komunističke partije.
No, vjerujem da ta igra pretvaranja traje oduvijek i da nije novost ni kod katolika ni kod muslimana. Zabrinjavajuće je naše doba, rekoh, kao i količina svjetovnih i popularnih sadržaja koji vjeru koriste za svoje marketinške potrebe. Primjerice, jučer ste mogli vidjeti popularnu pjevačicu kako se trlja o vatrogasnu šipku, a već sutradan s kikicama pjeva božićne pjesme. Aiiii! Kad se vužge ta vatrica – koji će to vatrogasni odred ugasiti?
No, mimo centralnih džamija i katedrala, ima mjesta na kojima nema ni fotoreportera ni kamera, na koja dolaze oni koji znaju da su uvijek viđeni. Ta spoznaja me utješila jer znam da ni zagrebačka katedrala ni Begova džamija u Sarajevu ne stanu u moje srce. Iako Bog sve vidi i Najveći je, znam, ove građevine su naprosto premale za sve viđenije koji bi u njih željeli ući. Što je džamija manja, što je crkva manja, tim lakše nađe put do nečijeg srca.
(Prenosimo s portala 6yka.com)
