novinarstvo s potpisom
Vladimir Pavlinić
”Sablast kruži Europom – sablast komunizma” – upravo prije 170 godina objavili su to svijetu Marx i Engels. Nova sablast za novo stoljeće krenula je na pobjednički pohod – ne samo Europom: sablast čistoće. [Read more…]
Sanja Modrić
Naše bi zdravstvo već bilo pjesma Havaja da se ministar Milan Kujundžić ovoliko naprezao protekle dvije godine svoga za nas totalno nekorisnog mandata kao što to čini sada da bi uvredama i prijesnim prijetnjama ponizio i zastrašio sve svoje kritičare. [Read more…]
Jurica Pavičić
Foto: Jutarnji list
Kad su 90-ih na prostoru Jugoslavije počeli bratoubilački ratovi, u javnoj se komunikaciji isprva stidljivo, a potom sve češće pojavljivala jedna općekorištena fraza. “Prije se”, kazivala je ta fraza, “nije znalo tko je tko.” [Read more…]
Kad sam bio mlad i apolitičan, bilo mi je beskrajno dosadno i odbojno pratiti što se događa u politici i strankama, tada stranci, jer bila je samo jedna. No volio sam čitati. Svaki dan posuđivao sam usput knjige u knjižnici na Krvavom mostu. Lijepa, mala i ugodna knjižnica, a ja sam knjige posuđivao prema naslovu. [Read more…]
Robert Podolnjak
(Opaska uredništva Autografa: Smatrajući vrlo nekorektnom izjavu Zorana Milanovića da su u Mostu ljudi koji su ”promijenili pet stranki i dva prezimena“, odnosno problematičnim dio razgovora s novinarom Aleksandrom Stankovićem u emisiji Nu2 od prošle nedjelje, a u kojoj se Milanović osvrće na zastupnika Mosta Roberta Podolnjaka kao o Srbinu koji to eventualno želi kriti, donosimo pismo Roberta Podoljnaka koje je objavljeno 17. lipnja 1992. u Varaždinskim vijestima u kojem pojanšnjava da je Hrvat i zašto je preuzeo majčino prezime odnosno napustio prezime Jovanović. Tekst u Varaždinskim vijestima je aktualizirao Ivica Kruhoberec 18. siječnja 2016.).
Prof. dr. Robert Podolnjak ne želi javno komentirati istup Zorana Milanovića u Nedjeljom u 2, a posebice navode tehničkog premijera da su njegovi motivi bili čisti kad je ustvrdio da su u Mostu što ne čudi jer je o promjeni prezimena ovaj varaždinski profesor ustavnog prava opširno progovorio još prije gotovo 25 godina, i to upravo na stranicama Varaždinskih vijesti.
Naime, 10. lipnja 1992. godine Varaždinske vijesti donose komentar ”Tko mijenja ime a ćud ne” u kojem se ukazuje na to da je u Varaždinu predano 120 zahtjeva za promjenu imena te se pita tko je to traži i zašto, odnosno koja je pozadina toga. Posebno naglašava da Srbi u Varaždinu nisu ugroženi pa da stoga nije jasno čemu takvi zahtjevi zbog kojih bi se Hrvatska mogla opet prozivati za ”pohrvaćenje“.
Na taj članak novinarke Anice Jeremić reagirao je Podolnjak pismom ”Bez generaliziranja” koje je objavljeno 17. lipnja 1992. godine na drugoj stranici Varaždinskih vijesti, a u kojem objašnjava da je Hrvat koji je igrom okolnosti nosio srpsko prezime, a koje nije bilo ni rođeno prezime njegovog oca i djeda.
U nastavku donosimo Podolnjakovo reagiranje iz 1992. u cijelosti.
”Poštovano Uredništvo! U Varaždinskim vijestima od 10. lipnja, na str. 16, objavljen je članak Tko mijenja ime, a ćud ne, u kojem Vaša novinarka Anica Jeremić iznosi tvrdnju kako varaždinski Srbi masovno mijenjaju svoja srpska imena i prezimena u hrvatska. Autorica to ocjenjuje ne samo moralno diskutabilnim činom, već, štoviše, političkim problemom, jer se po njoj radi o prljavoj i pokvarenoj igri svojevrsne pete kolone u našem gradu, a i šire.
Može li se na takav način generalizirati o motivima i razlozima 120 osoba i imputirati im najcrnje namjere? I na temelju kakve provjere i činjenica autorica može biti sigurna u osnovanost svojih tvrdnji i optužbi? Kako je navedenim člankom jedna privatna i osobna stvar pojedinca pretvorena u javno i političko pitanje odnosno problem, to zaslužuje da se na nj javno i odgovori.
Jedan sam od onih koji su promijenili svoje prezime, i to još u listopadu prošle godine, ali ne zbog toga što bih bio Srbin, već stoga što sam — Hrvat. Ranije prezime, po ocu (Jovanović) zamijenio sam za majčino djevojačko prezime (Podolnjak).
Jovanović je vjerojatno najčešće i možda najsrpskije (ako se tako može reći) od svih tipičnih srpskih prezimena i malotko neće biti u uvjerenju da netko tko se tako preziva — nije Srbin. No, upravo na mojem primjeru može se dokazati kako to može biti i zabluda.
Naime, moj djed po ocu, koji je živio u Srijemskoj Mitrovici, ostavši bez roditelja kao malo dijete usvojen je od čovjeka koji se preživao Jovanović. Prema zakonu, u vrijeme bivše Austro-Ugarske, usvojenik je zadržavao svoje ime i vjersku pripadnost, a djed je, osim toga, bio kršten u katoličkoj crkvi i zvao se Ivan (ne Jovan).
Krajem 1944. godine strijeljali su ga partizani, jer je bio čuvar u Srijemsko-mitrovačkoj kaznionici.
Moj otac, Vjekoslav, rođenje 1933. godine i također bio kršten u katoličkoj crkvi, a 1957. godine doselio se u Varaždin. Da li se on smatrao Srbinom ili Hrvatom? Dokumenti koje Vam u prilogu dostavljam, a služe samo kao potvrda istinitosti mojih navoda, neosporno doka-zuju da je bio Hrvat po nacionalnosti. U Matičnoj knjizi rođenih, u kojoj sam ja upisan 9. lipnja 1958. godine, stoji da su mi oba roditelja hrvatske nacionalnosti (kasnije se podaci o nacionalnosti više nisu unosili, a nema ih niti u izvodima iz Matične knjige rođenih).
Nadalje, u mojem krsnom listu od 26. srpnja 1958. godine oba su mi roditelja navedena kao rimokatolici. U očevoj vojnoj knjižici iz 1953. godine (prije negoli je došao u Hrvatsku!) piše da je po nacionalnosti Hrvat (kasnije se nacionalnost nije upisivala ni u vojne knjižice). Prema tome, je li osoba koja se izjašnjavala kao Hrvat, a katolički je krštena, vjenčana i sahranjena — može biti Srbinom?! Ostavljam da to čitatelji sami prosude.
Zašto sam ipak promijenio prezime? Svakako ne zbog neke ugroženosti, već stoga što to prezime, htjeli ili ne htjeli, izaziva — i još će dugo izazivati — negativne konotacije. Osim toga, to nije rodno (izvorno) prezime mog djeda pa onda ni oca, već usvojeno, a ja ne želim da moje dijete cijelog života nosi hipoteku tog prezimena.
A neposredan povod što sam promijenio prezime bio je taj — da su ljudi u mojem susjedstvu na temelju provjerenih činjenica pričali kako je i moj otac među onim jugo-oficirima u varaždinskim vojarnama koji uništavaju Varaždin. Međutim, moj je otac bio otpušten iz bivše JNA još 1955. godine, i to kao običan vojnik, a preminuo je prije šest godina.
Vjerujem da se i u onih preostalih 119 slučajeva krije dosta sličnih sudbina, te da su brojni i različiti motivi koji su svakog pojedinca posebno naveli da promijeni svoje ime ili prezime, a ne isključivo jedan — biti peta kolona ili municija za neprijateljsku propagandu. Iako u Vašem članku niste izravno imenovali nikoga, indirektno ste ipak prozvali 120 osoba, a medu njima i mene.
Držim da ste takvim tendencioznim napisom povrijedili moje osobno dostojanstvo, ugled i čast, kao i moje obitelji, pa stoga zahtijevam da — u skladu s člankom 39. Zakona o javnom informiranju — objavite ispravak spomenute informacije, jer ću u protivnom biti prisiljen podnijeti tužbu nadležnom sudu.”
Ovom reagiranju tadašnji urednik Varaždinskih vijesti mr. Ernest Fišer dao je pripomenu:
”Budući da iz pisma g. Podolnjaka jasno proizlazi — a dokazuju to i fotokopije dokumenata koje je dostavio Uredništvu — da on zaista nije pohrvaćeni Srbin, nego Hrvat koji je zbog više sile, nesvojevoljno, nosio (sve donedavno) drugo prezime, jasno je također da se na njega (i njegovu obitelj) spominjana pretpostavka iz spornog članka (o mogućim slučajevima pete kolone u Varaždinu medu pohrvaćenim Srbima) – svakako NE ODNOSI.
Dakle, što se njega (i obitelji) tiče, već samim objavljivanjem njegova pisma izvršen je ispravak spornog članka, s tim da mu se i ispričavamo ukoliko je zbog toga članka dosad doživio možebitne neugodnosti. Međutim, upravo zbog načela da se ni slučaj g. Podolnjaka ne smije generalizirati, a pogotovo zbog brojnosti zahtjeva za promjenom srpskih imena ili prezimena u hrvatska, ne može se dokraja niti isključiti mogućnost i opravdanosti zaključka kakvog je izvela naša novinarka.”
(Prenosimo iz Varaždinskih vijesti).
Foto: Wikipedija
Premijer na odlasku, Zoran Milanović, bio je gost Aleksandra Stankovića u emisiji HRT-a Nedjeljom u 2. Poznati voditelj sa svojim gostom razgovarao je o parlamentarnim izborima koji su iza nas, neuspjeloj koaliciji s Mostom i situaciji u SDP-u uoči unutarstranačkih izbora koji im predstoje. [Read more…]
Da politika nije igra za političke maloljetnike, maestralno je u četvrtak prijepodne, onako urbi et orbi, hrvatskome građanstvu pokazao SDP! Bio je to politički meč za pamćenje. Nokaut u prvoj rundi, pa stoga ne čudi ni Milanovićev “give me five” Kotromanoviću po izlasku iz sabornice. [Read more…]
Novi ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar odustajanjem od uvođenja građanskog odgoja kao novog školskog predmeta te zadržavanja zdravstvenog odgoja u postojećim gabaritima predviđenih sati razredne zajednice – čime su zapravo u koš bačene velike ”reforme“ i pripadajući kurikulumi novih predmeta bivšeg ministra Jovanovića – očekivano je izazvao burne reakcije dijela hrvatske javnosti.
Naravno, onog dijela koji je skandalizirao a onda i doslovno raspizdio ministrov zahtjev za ”audijenciju“ kod crkvenih velikodostojnika netom nakon imenovanja na novu funkciju. Odustajanje od dvaju ”spornih“ predmeta i njihovih kurikuluma doživljava se naime kao ustupak Crkvi i spuštanje gaća sekularne države pred jačim protivnikom: Kaptolom i konzervativnim građanskim udrugama poput “U ime obitelji” i “Vigilare”.
Mada sam svjetonazorno za građanski i ”seksualni“ odgoj u školama te duboko uvjeren da ministar obrazovanja u sekularnoj državi ne treba ”ići pod mišljenje“ na Kaptol, nisam baš siguran da je odustajanje od uvođenja u škole baš tako loša vijest.
Više je razloga tome. Kao prvo lošom komunikacijom s javnošću i traljavom pripremom Jovanovićevo je ministarstvo samo sebi – ali i idejama koje zastupa – dalo pljusku. Bez grešaka u koracima i Jovanovićevih osobnih gafova, teško da bi bilo i Željke Markić i njezine udruge “U ime obitelji”.
Udruge kojoj su, nemojmo se lagati, nespretnost Jovanovića, ali i Milanovićeve vlade dale formalni razlog za postojanje te platformu za ostvarenje nekih drugih ciljeva koji sa školstvom nemaju blage veze. Odustajanje od ”spornih“ kurikuluma stoga i nije tako loša vijest. Naravno, pod uvjetom da se novi ministar zatvaranjem jednog, u biti marginalnog fronta kani posvetiti ključnim problemima u odgojno-obrazovnom resoru.
U kojem je odavno kaos na svim razinama. Od podcijenjenih i slabo plaćenih učitelja i profesora poniženih ne samo mizernim plaćama već i sveopćim odnosom prema jednoj, navodno itekakao važnoj profesiji (pri čemu ni djeca ni njihovi roditelji nisu bez grijeha), besmislenih programa prepunih nikome potrebnih ”brojki i slova“ pa do promašaja zvanog državna matura.
Hrvatskim školama ne trebaju predmeti zatrpani sitničarenjem i bizarnim podacima koji se teško bubaju napamet, ali brzo zaboravljaju a još manje državna matura koja inzistiranjem na njima guši svaku mogućnost profesora da u vlastitoj redakturi odvoje nebitno od bitnoga.
Ne bi li, kad su već programi suhoparni i zagušeni viškom informacija, klincima dali pročišćene sadržaje koji potiču logično zaključivanje, nude sliku cjeline i – u konačnici – rezultiraju usvojenim znanjem, a ne naštrebanim činjenicama.
A kad smo već kod činjenica valja biti brutalno iskren pa pljunuti onu jednu neospornu ravno u oči: svaka nova generacija je nepismenija od prethodne.
Ne samo zbog elementarnog nepoznavanja pravopisa i sve mizernijeg riječnika, već i nesposobnosti verbaliziranja. Jasnog i suvislog izražavanja bez stotinu ”komunikacijskih“ štaka koje i govorni jezik pretvaraju u ”tvitanje“.
Ako smo od Amerikanaca već uzeli mažoretkinje i junk-food, cheer-leadersice i gangsta-look, nismo li mogli posegnuti i za nekom domaćom inačicom školskog natjecanja u „spelingu“ i njegovanje govorničkih vještina. Možda čak i u posebnom predmetu.
Najlakše je naravno uprijeti prstom u tehnologiju i za sve kriviti ”novo doba“ s novim dominantnim komunikacijskim kanalima.
Jer eto mlađarija i u kafiću sjedeći za istim stolom komunicira SMS porukama punim skraćenica, a ne razgovorom, knjige se sve manje čitaju, a lektira – točnije sažeci i zaključci – prepisuje s interneta.
Doduše, kakav nam je program obavezne lektire, nije ni čudo jer tinejdžer koji s veseljem čitaju o Harryju Potteru ili se (eto prave blasfemije!) zakače za skandinavske krimiće, Iana Rankina ili klasike poput P.D.James, mora ispaliti na živce kad mu za pozitivnu ocjenu serviraju, kako je to sjajano zapisao jedan anonimni sudionik rasprave na webu, ”imperfektne forme nerazumljivog starohrvatskog (…) i neke čudesne nerazumljive tekstove koje naša djeca čitaju pomoću rječnika i padaju na državnoj maturi zbog nepoznavanja – što ono biješe – staroistarskog dijalekta koji je govorilo 100-tinjak piščevih suvremenika na cijeloj kugli ovoj našoj zemaljskoj“.
Naravno, predmet hrvatskog jezika, nije nikakva iznimka već samo zgodna ilustracija besmislenih i sve besmislenijih programa. I njihova rezultata.
Za prolaz na državnoj maturi ispitanik će morati odgovoriti i na tako ”krucijalna“ pitanja poput onog o vrsti dragog kamena u prstenu glavnog lika ili o boji papučica madame Bovary, ali će – a da nikog to zapravo ne brine – srednje školovanje završiti s pasivnim poznavanjem materinjeg jezika i dvojbenom pismenošću.
Zbog Facebooka i Twittera, zbog smartphonea i tableta? Ne, već zbog šugavih školskih programa i promašenih im prioriteta.
Naravno da je seksualni odgoj važan. Baš kao i građanski odgoj koji bi trebao dati elementarne poduke o toleranciji. Jer, kvragu, mnogo je važniji sadržaj nego li pismenost (i ispravno korištenje ”ć“ i ”č“) u do bola vulgarnoj psovci ”prčim ti mater pedersku/komunjarsku/jugonastalgičarsku/srpsku…“ mada iskreno sumnjam da bi novi predmeti uz stare ”štreberske“ metode bili išta drugo osim novog TIPSS-a ili, još i prije, novog vjeronauka.
Ili, pak samo novo opterećenje za ionako pretrpane školske satnice od kojih bi, u konačnici, bilo više štete nego li koristi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Prije nekoliko tjedana, u kasne poslijepodnevne sate, baš dok sam se dizao s ručka, privukao mi je pozornost ženski glas koji je dopirao iz televizora: “Čujte, ja sam već u godinama kada moram razmišljati o svojoj budućnosti”. Kako sam i prije navršene pedesete prestao razmišljati o svome futuru, baš me zanimalo koje je dobi dama zaokupljena takvim brigama. Podigao sam pogled i opazio ljupku staricu kojoj čovjek ne bi dao ni devedeset, premda sam se u nastavku priloga imao prilike obavijestiti kako su gospođi ravno 104 godine.
Sve otada ne izlazi mi iz glave taj čarobni vitalizam žene koja je umirovljena valjda još dok je ovom zemljom vladao Khuen Hedervary, a i dalje radosno iščekuje svako novo jutro puna planova za budućnost.
Cijeli svoj radni vijek što ga je provela kao učiteljica glazbe ona je redovito uplaćivala zdravstveno osiguranje. Svaki mjesec s njezine skromne plaće odlazila je pinka u fondovsku škrabicu za, ne daj, bože, ako je napadne kakva bolest, da si može priuštiti liječenje, a da pritom ne dospije na prosjački štap.
Desetljećima je tako liferovala svoj novac ne primajući ništa zauzvrat, sretna što ne mora pohoditi liječnike. No kako godine, u njezinu slučaju i cijela stoljeća, neumoljivo teku, ona je, eto, dospjela do praga dobi kada mora početi razmišljati o, za sada samo teorijskoj, mogućnosti da će u dogledno vrijeme možda ipak morati pohoditi nekog specijalista.
A taj ‘‘izlet” što ga je 104 godine odgađala bit će uskoro bitno skuplji nego što je bio do sada. Najavljujući nove, značajno više tarife, ministar Rajko Ostojić je, među ostalim, kazao i sljedeće: “Cijena usluge od 40 ili 50 kuna nije realna ako pregled obavlja sveučilišni profesor, internist ili kirurg. Dakle, tražimo realnu cijenu usluga.”
Ta opaska čovjeka mora iznervirati iz barem dva razloga. Prvo stoga što ležerni ministar sustav javnoga zdravstva, stvoren i razvijan našim – ponavljam, našim! – novcem, izjednačava s komercijalnim servisom iza kojega stoji privatni kapital. Realna cijena usluge je iznos koji će vam obračunati u medicinskoj ustanovi koju su utemeljili ljudi s dovoljno poduzetničkoga duha i još više novca.
Ne želite li tratiti ni vrijeme ni živce koristeći se uslugama beznadno tromog javnog sustava, nema problema, izvolite platiti privatnu ‘‘prečicu”. No onima koji si taj luksuz ne mogu priuštiti u najmanju je ruku drsko prijetiti se plaćanjem takozvane realne cijene usluge.
Ostojićeva obrana novoga cjenika još i više nas mora uznemiriti pročitamo li je kao neku vrstu korisnoga naputka za rješavanje financijskih problema i u drugim vladinim resorima.
Zašto, primjerice, i ministar obrazovanja ne bi posegnuo za istom formulom, pa počeo razmišljati o realnoj cijeni usluga školovanja naše djece?! Materinski jezik i matematika ne predaju osobe bez ikakvih kvalifikacija, nego, dapače, visokoobrazovani kadrovi iza kojih, u nekim slučajevima, stoje cijela desetljeća predanoga rada i nagomilano golemo pedagoško iskustvo. Unatoč svemu, usluge što ih oni pružaju našim potomcima mi ne plaćamo ni prebijene lipe. Pa dokle ćemo tako? – mogao bi se upitati Željko Jovanović.
Ako se sustav zdravstvene zaštite – do jučer svima jednako dostupan javni servis – polako ali sigurno pretvara u neku vrstu klasnoga privilegija, zašto bismo obrazovanje dijelili džabe, jednako gospodi koja ga mogu masno platiti kao i fukarama bez kinte u džepu?!
Naša politička vrhuška, bez obzira na njezin nominalni ideološki predznak, rado ponavlja onu mantru kako u kapitalizmu nema besplatnoga ručka. S marljivošću koja zapanjuje oni rade na otkrivanju uvijek novih modela naplate tog sve jadnijeg obroka.
Pritom, međutim, zaboravljaju na činjenicu kako poreze – uz ostalo, ako ne i prije svega – plaćamo upravo zato da bismo si osigurali abonentski status pri javnoj trpezi. Nevoljko pristajemo da nas svakog mjeseca sve više gule, jer znamo da ćemo zauzvrat nešto i dobiti: recimo, pristojno liječenje i solidno obrazovanje.
Ni jedno ni drugo nama ne pada s neba, nego smo izdašno platili puno prije nego što nam je prva usluga uopće pružena. Zato bih najljubaznije preporučio ministrima: ako nas već morate derati novim nametima, jer je državna blagajna beznadno prazna, a vi je ne znate puniti drukčije negoli drenažom naših novčanika, poštedite nas barem grotesknog dociranja kojim bi nam, kao, trebali otvoriti oči.
S otimanjem se nekako i možemo pomiriti, ne morate nam još i vrijeđati zdravu pamet.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Iako je još jučer glatko otpilio Karamarkov zahtjev za smjenom ministara financija i gospodarstva, iako će za koji dan možda na isti način otpiliti tisuće učitelja koji peticijom traže smjenjivanje ministra Jovanovića, premijer Milanović neće moći još dugo ignorirati svaku pomisao o rekonstrukciji kabineta. Ako ništa drugo, na rekonstrukciju će ga nagnati rastuća nezaposlenost. Nakon kraćeg sezonskog oporavka, negativni trendovi na tržištu rada nastavljaju se i poslije pune dvije godine otkako je SDP-ova koalicija preuzela vlast. Nezaposleni su treća po veličini socijalna skupina, koja doduše nema moćne sindikate ni druge lobističke zagovornike, ali je baš takva, zatomljena i nečujna, opasna za stabilnost ekonomije, a onda i same Vlade.
Nezaposleni, doduše, ne šalju zahtjeve za smjenom ovog ili onog ministra, ali kad se njihov udio poveća u odnosu na radno stanovništvo i umirovljenike, zatrest će cijeli financijski sustav, s njime i Milanovićevu ekipu. Na premijeru je da odluči – hoće li pasivno čekati taj trenutak ili će pojačanim timom pokušati spriječiti stihijsko urušavanje. Iako se u idućoj godini najavljuje ekonomski rast, još nismo čuli prognoze o skorom rastu zaposlenosti, niti na to upućuju postojeći podaci.
Dapače, čak je i sam ministar rada Mrsić rekao da će se trend povećanja nezaposlenosti nastaviti. Ako bi broj ljudi bez posla rastao tempom kojim je rastao prošlog mjeseca, potkraj ožujka 2014. nezaposlenih će biti više od 400 tisuća. Radna se mjesta gase u gotovo svim sektorima, čak i u turizmu, a iduće godine tu vojsku nezaposlenih pojačat će otpuštanja kroz outsourcing u javnom sektoru.
Rastom nezaposlenosti rast će i pritisak prema Milanoviću da mijenja sebe, ministre ili sve zajedno. Ta vrsta pritiska daleko je snažnija od one koju povremeno primijeni oporba u parlamentu, kojoj su zahtjevi za smjenom pojedinih ministara standardni politički alat. I početkom ovog mjeseca HDZ je od Milanovića zatražio da smijeni Linića i Vrdoljaka. No još ni jedan premijer nije micao ministre na zahtjev oporbe, a baš svaki je tijekom mandata iz ovog ili onog razloga morao rekonstruirati Vladu.
Negdje u svibnju ove godine, HDZ je tražio od Milanovića da makne potpredsjednicu Vlade Vesnu Pusić i ministra Željka Jovanovića zbog izjava o Ustavnom sudu. Milanović se nije niti osvrtao na te zahtjeve, kao što se nije osvrtao ni na puno ozbiljnije traženje smjene ministra poljoprivrede. Odlazak Tihomira Jakovine nije tražila samo Hrvatska seljačka stranka, za koju bi se moglo reći da s takvim zahtjevom podilazi članstvu.
Odlazak ministra poljoprivrede u momentu najveće ogorčenosti tražile su udruge poljoprivrednih proizvođača. Milanović nije popustio. Seljaci su se povukli sa zahtjevom, a mnogi od njih povukli su se i iz posla. Statistike o padu proizvodnje mlijeka i mliječnih proizvoda, o padu proizvodnje jaja i mesa, čak i onih malobrojnih poljoprivrednih proizvoda koje Hrvatska nije morala uvoziti, Milanovića nisu navele da promijeni mišljenje.
Tihomir Jakovina, kojeg se smatra najslabijom karikom u Vladi, koji je u medijskim prognozama među prvim kandidatima za izlazak iz Milanovićeva kabineta, zaštićen je snažnom političkom podrškom. On nema rezultate, ali je u vrhu stranke dobro umrežen. U istom tom stranačkom vrhu ne razmišlja se na način da bi recimo slab ministar možda mogao biti dobar na nekoj drugoj poziciji te da se rekonstrukcija može izvesti bez osobnog poniženja, čak i na obostrano zadovoljstvo. Neki članovi Vlade, poznato je, od početka nisu bili zagrijani za mjesto u izvršnoj vlasti. Nakon što su unatoč tomu izdržali pune dvije godine, povratak u saborske klupe i njima bi donio olakšanje.
Vlada je trenutačno u zamahu privatizacije kojom nastoji aktivirati domaći kapital. Nakon dugog niza godina, tijekom kojeg je energetika neshvatljivo zanemarivana, sad se i u tom području nešto mijenja. Kontakti s Katarom i ugovori s Azerbajdžanom govore da sad napokon postoji jasna ideja o tome što se hoće, a da postoji i neka snaga koja će to provesti. Ali sve to neće bitno utjecati na nezaposlenost, sigurno ne u kraćem, možda ni u srednjem roku.
Da bi se situacija na tržištu rada počela popravljati, potrebno je puno sitnih poteza kakvima se ovih dana na primjer hvali ministar poduzetništva i obrta Maras. Mala i srednja poduzeća nose vitalnost nacionalne ekonomije. Maras nabraja što je sve učinio za taj segment gospodarstva, a onda mu posao pokvari mali drvni prerađivač, tvrdeći da se bez političkih veza u javnom šumskom poduzeću ne može nabaviti drvna sirovina. Šume nisu u ovlasti Ministarstva poduzetništva i obrta i tu će se priča završiti, bar dok i jednog drugog ministra netko ne natjera da obavi svoj dio posla. Ili dok ga ne smijeni.
Okolnosti za prebiranje po ministarskom sastavu zapravo su vrlo povoljne. Nakon dvije godine na vlasti, vlade bivaju politički oslabljene, a naklonost birača često se usmjerava prema oporbi. Milanoviću se to još nije dogodilo, unatoč svim lošim ekonomskim pokazateljima. Ljudi će, doduše, reći da su nezadovoljni Vladom, ali u anketama o političkim preferencijama, SDP je i dalje u stabilnoj prednosti pred najvećom oporbenom strankom.
S takvim rezultatom na sredini mandata, Milanović još ima šanse rekonstrukcijom nešto postići. On još nije u gubitničkoj fazi, u kojoj ni smjenjivanje pojedinih ministara ne donosi spas. Iz anketa o popularnosti stranaka reklo bi se da za njega još nije kasno, ali rastuća nezaposlenost znači da vrijeme curi.
