Telefonski pozivi s lošim vijestima događaju se obično predvečer, govorio je jedan moj prijatelj, kojemu je u kasno ljeto 1945. javljeno da mu je ubijen brat.

 

Bio sam aktivist Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava u kolovozu 1995., u trenutku kada je taj odbor bio zatrpan mnogim lošim vijestima. Takvih vijesti bilo je toliko da je HHO morao uvesti telefonska dežurstva tokom vikenda, jer su ljudi s raznih strana javljali o tragedijama koje su se događale posljednjih dana rata u Hrvatskoj.

 

Sjećam se da je bila nedjelja popodne, 27. kolovoza: u uredu HHO-a zrak je bio težak od sparine, ali ono zaista loše bila je tužna i zastrašujuća atmosfera kraja rata u kojemu se puno toga ružnog događalo, kada su mnogi obični ljudi bili u opasnosti. To su bili oni ljudi, po nacionalnosti Srbi, koji nisu željeli bježati nakon zadnjih akcija Hrvatske vojske i policije na Kordunu, u Lici i Dalmaciji.

Strah i hrabrost bili su u tim teškim vremenima spojeni u jednoj točki: nesumnjivo je bila velika odvažnost u kolovozu 1995. prijaviti ubojstvo sedmoro ljudi “krive” nacionalnosti u Gošiću kraj Kistanja proskribiranoj organizaciji kakav je bio HHO, ali samo je goli strah nagnao tog čovjeka da u prvoj rečenici, prijavljujući nešto što se svugdje pred Bogom i pred ljudima zove zločin, kaže “ja sam Hrvat”

 

U tu nedjelju popodne duge zrake zalazećeg sunca probijale su kroz spuštene rolete ureda HHO-a u Zagrebu. Vidjela se prašina u zraku i gomile papira koje su se ocrtavale svugdje uokolo. Osjećao se ustajali vonj duhana, neopranih šalica kave i ljudskog znoja, jer puno je nesretnih ljudi tih dana prošlo kroz prostorije HHO-a.

 

Tada je zazvonio telefon.

 

Bio je to glas starijeg čovjeka. Prva rečenica je glasila: “Želim vam najprije reći da sam ja Hrvat.” Nakon toga, drhtavim je glasom rekao da se upravo vratio iz sela Gošića kraj Kistanja, gdje je zatekao sedmoro ubijenih staraca, nabrojavši ih imenom i prezimenom.

 

Ono “Hrvat” značilo je da je u ženidbenim vezama s nekima od stradalih Srba i – to sam shvatio kasnije – da mu nacionalna identifikacija daje pravo da uopće može govoriti.

 

U predstavljanjima tih godina, “Hrvat” je značilo neku vrstu dokaza etničke pravovjernosti, u odnosu na neku vrstu nacionalne hereze ili nečeg “domoljubno lošeg” što je netko svojom izjavom upravo htio učiniti.

 

Strah i hrabrost bili su u tim teškim vremenima spojeni u jednoj točki: nesumnjivo je bila velika odvažnost u kolovozu 1995. prijaviti ubojstvo sedmoro ljudi “krive” nacionalnosti u Gošiću kraj Kistanja proskribiranoj organizaciji kakav je bio HHO, ali samo je goli strah nagnao tog čovjeka da u prvoj rečenici, prijavljujući nešto što se svugdje pred Bogom i pred ljudima zove zločin, kaže “ja sam Hrvat”.

 

Takvih “etničkih” predstavljanja bilo je tih godina dosta; kao što je to bio onaj čovjek koji je došao u ured HHO-a i rekao da je porijeklom Hrvat, Hercegovac nastanjen u Vinkovcima, koji je želio ispričati drugu stranu priče o početku rata u Slavoniji.

Bilo je i onih koji su došli u ured HHO-a i naglasili da su Hrvati, a onda prijavili da su im pripadnici Hrvatske vojske opljačkali vikendicu, pokraj koje su mjesecima bili na položajima. “Gospodine, razumijem da su mi odnijeli stari auto ispred kuće, valjda im je trebao, ali zašto su mi odnijeli sve štokove s vrata i prozora”, govorili su. Takvih ljudi koji bi najprije istaknuli svoju “pravu” nacionalnost, a tek onda ispričali “krivu” priču, bilo je tih godina dosta

 

Ili onaj koji je najprije morao reći da je Hrvat da bi ispričao što se događalo iza zidova zgrade za obuku specijalnih jedinica u Lučkom početkom 1990-ih, ili pak onaj koji je kroz plač govorio da je Hrvat i dragovoljac Domovinskog rata, ali da se nije borio za Hrvatsku u kojoj bi morao mrziti svog najboljeg prijatelja zato što je Srbin…

 

Bilo je i onih koji su došli u ured HHO-a i naglasili da su Hrvati, a onda prijavili da su im pripadnici Hrvatske vojske opljačkali vikendicu, pokraj koje su mjesecima bili na položajima. “Gospodine, razumijem da su mi odnijeli stari auto ispred kuće, valjda im je trebao, ali zašto su mi odnijeli sve štokove s vrata i prozora”, govorili su. Takvih ljudi koji bi najprije istaknuli svoju “pravu” nacionalnost, a tek onda ispričali “krivu” priču, bilo je tih godina dosta.

 

Kada sam te nedjelje popodne, 27. kolovoza, zapisao sve što je taj čovjek rekao, obavijestio sam nadležne u HHO-u o strašnom događaju u selu Gošiću i sve nakon toga je više-manje poznato. Naravno, nije poznato tko su bili zločinci koji su, metkom iz blizine, ubili ovo sedmoro ljudi prosječne dobi od 70 godina, ali slučajevi ubojstava srpskih civila, kao što su Varivode i deseci drugih mjesta, u kojima su počinitelji “nepoznati”, bili su tih mjeseci masovni.

 

Tako je primjerice terenska ekipa HHO-a početkom 1996. izvijestila o pronalasku tijela starice u dobi od 92 godine i njezinog sina od oko 60 godina u jednom seocetu kraj Udbine. Pronašli su ih u snijegu, nekoliko metara ispred kućnog praga: “Starica je imala crnu haljinu i crni kaput, a oko nogu, kao i njezinom sinu, bila je omotana bodljikava žica…”

 

Ili slučaj iz susjednog sela, kamo ih je odvela kći čija je majka u svojoj kući bila živa zapaljena: “Ovdje je bio šporet, ovo je šerpa u kojoj sam majci grijala ručak. Ovdje je bio krevet u kojem je ležala majka jer je bila nepokretna. Čula sam našeg psa kako laje i jedan vojni transporter. Ovo je brdo iza kuće na koje sam pobjegla. Sljedeće što sam vidjela je naša kuća koja gori kao šibica…”

Ljudi koji su radili u HHO-u tih godina i koji su bili zatrpani ljudskim tragedijama, često preko mjere koju su mogli izdržati, zaista se nisu bavili ničijim nacionalnim porijeklom. Ono što su pronalazili bili su ljudi u nesreći ili raspadnuta tijela, a ne Srbi, “četnici” ili Jugoslaveni. I uvijek su to bili civili a ne vojnici i gotovo uvijek stariji a ne mladi ljudi. U crnohumornom tonu, aktivisti su svoje očajničke misije nazivali “borba za svaku baku” i nije ih zanimalo je li baka “srpska”, “hrvatska” ili “makedonska”

 

Ljudi koji su radili u HHO-u tih godina i koji su bili zatrpani ljudskim tragedijama, često preko mjere koju su mogli izdržati, zaista se nisu bavili ničijim nacionalnim porijeklom. Ono što su pronalazili bili su ljudi u nesreći ili raspadnuta tijela, a ne Srbi, “četnici” ili Jugoslaveni.

 

I uvijek su to bili civili a ne vojnici i gotovo uvijek stariji a ne mladi ljudi. U crnohumornom tonu, aktivisti su svoje očajničke misije nazivali “borba za svaku baku” i nije ih zanimalo je li baka “srpska”, “hrvatska” ili “makedonska”.

 

Što se pak tiče stava o prirodi režima u tzv. Krajini, Srpsko narodno vijeće još je 1990-ih bilo više nego jasno: “‘RSK’ nikad nije dobila međunarodno priznanje, kao što nije imala ni unutrašnju demokratsku legitimaciju. Uz ekonomsku bijedu i opće bezakonje karakterizirale su je teror te progoni i brojna ubojstva nesrpskog stanovništva.”

 

Konačno – to ljudi opterećeni nacionalističkim predrasudama nikada neće razumjeti – u ukupnom broju svih koji su se javljali HHO-u za pomoć u 1990-ima, Srba je bilo tek oko 50 posto.

 

Kao što se sjećam Hrvata kojima je HHO 1994. dostavljao pomoć u okupiranom Kninu, tako se sjećam zagrebačkih Roma, Bošnjaka oko Siska i Albanaca porijeklom s Kosova koji su čitav život živjeli u Hrvatskoj, ali nisu mogli dobiti domovnicu i prijetila im je deložacija. Ti ozbiljni ljudi, patrijarhalnog ponosa, plakali su kao mala djeca.

 

Kako plaču najrazličitiji ljudi u punoj životnoj snazi pamti samo svemir i oni koji su slušali njihove jecaje.

 

Ta potmula jeka nakon puno godina govori nam da se, nažalost, tek na strašnom mjestu najdublje ljudske napuštenosti i poniženosti krije mogućnost ljekovitog obrata u ljudskoj savjesti, opterećenoj zločinima i etničkom mržnjom.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).