novinarstvo s potpisom
Miljenko Jergović
Foto: Goran Stanz
Trumpova Melanija pošla je, negdje prema granici, da obiđe djecu koju njezin muž čuva u kavezima. U općoj medijskoj limunadi to je predstavljeno kao njezino protivljenje njegovoj antiimigrantskoj politici, a onda i kao njezina osveta zbog njegovog neprikladnog ponašanja u braku. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Prvi proljetni vikend provodio sam u Gdanjsku, na velikom pjesničkom festivalu – tamo gdje je Dorta Jagić prije nekoliko godina osvojila najvažniju pjesničku nagradu kojim je od tko zna kojeg vremena čašćen neki hrvatski pjesnik – sudjelovao sam na tribini o slobodi i izbjeglištvu, koja se održavala u veličanstvenom Centru europske solidarnosti, sagrađenom prije nekoliko godina u spomen na onu poljsku Solidarnošć iz Gdanjska 1980, i sve u svemu sjajno sam se provodio, sve dok me neki vrag nije natjerao da u hrvatski pretraživač na svom iPhoneu upišem pojam – Gdanjsk, i pročitam natuknicu na hrvatskoj Wikipediji. [Read more…]
Postoje korisne poslovice. Na primjer: Šutnja je zlato. Kaže se i da lijepa riječ otvara vrata. Riječ je oružje. Međutim kada se radi o poslovicama, one više zbunjuju nego što otkrivaju istinu. Šutnja je kukavica. Vrata otvara kvaka ili intervencija snagom. Riječ je oružje, naizgled nježno, ali opasno poput otrova. Djeluje. Teško se braniti od nuklearne bombe, od otrovnog pera i zmijskog jezika. [Read more…]
Foto: Jutarnji list
Kamenovanje srbijanskog premijera Aleksandra Vučića zasjenilo je sve što se jučer dogodilo u Srebrenici, izbivši u prvi plan i svih inozemnih vijesti.
Čin je bio divljački, nespojiv s bilo kakvim boljim običajem na Balkanu (gdje se govorilo: gost u kuću, Bog u kuću, pa makar koliko gost bio mio ili nemio), napokon i neopisivo stupidan: tragične, goleme bošnjačke žrtve, radi kojih se okupio svijet, gurnute su u drugi plan, a u prvi plan je, u poziciju žrtve, gurnut Vučić. Došao je izraziti kajanje, sada je on taj kojemu se ispričavaju. [Read more…]
Izjava ministra obrazovanja Vedrana Mornara da bi studenti po završenom studiju trebali biti dužni ostati u Hrvatskoj ili isplatiti državi cijenu svoga školovanja izazvala je opravdani gnjev javnosti. Njegova zamisao zadire i u sâm Ustav, u odredbe o slobodi kretanja (članak 32. stavak 2.) i dostupnosti obrazovanja (članak 65. stavak 1.) Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila.
No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom, a taj mentalitet i ta drskost suštinski su uzroci ove žalobne stvarnosti, sveopće propasti hrvatskog društva.
Hrvatska politička elita je, o kojoj god stranci da je riječ, jedinstvena u svojem sustavnom, opsesivnom i bezuvjetnom otporu slobodnom tržištu, privatnoj inicijativi i poduzetništvu.
Takvom ekonomskom filozofijom – koja zapravo nije ekonomska filozofija nego banalna potreba za gomilanjem moći – politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate. Što je najgore, na vidiku nema znakova da će politička elita odustati od svoje vlastohlepne ekonomske politike čime je građanima Hrvatske osim svega oduzela i nadu.
U takvom dakle kontekstu i u takvoj situaciji ministar obrazovanja snatri o uvođenju tržišnih zakonitosti tamo gdje im nije i ne smije biti mjesto, upravo na području koje civilizirane države štite ili bi trebale štititi od tržišta. (Anglosaksonska tradicija je drugačija, ali njene prednosti i mane spadaju u drugu temu).
Zlostavljanje realnog sektora visokim porezima i suvišnom administracijom može, a besplatno obrazovanje ne može. Za poduzetnike nema tržišne slobode dok se istodobno čezne za uvođenjem kupoprodajnih pravila u obrazovanje. Kod nas je sve naopako.
Bezuvjetna dostupnost znanja i obrazovanja svima i svakome (jasno, pod uvjetom da zadovoljavaju izvjesne preduvjete koji nipošto nisu tržišne naravi) jedno je od najvećih dostignuća moderne civilizacije.
Obrazovanje i znanje nisu roba već civilizacijsko nasljeđe koje pripada svima. (Know-how, patenti te intelektualno i autorsko vlasništvo su nešto drugo, da ne bude zabune). Dužnost je države da ih svima poslušno i ponizno stavi na raspolaganje i da se ništa ne usudi tražiti zauzvrat.
Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati. No, građaninu koji poslije završene srednje škole redovno i uredno studira, država ne smije imati pravo naplaćivati ništa niti je se smije ticati što će taj građanin učiniti sa svojom diplomom i svojim obrazovanjem kada ih jednom stekne.
Istina, štetno je po neko društvo da ga po završenom studiju napuštaju mladi stručnjaci. To se dade jednostavno riješiti. Dovoljno je da politička elita upravlja državom tako da ona postane privlačna za ljude i kapital, dakle politički potpuno inkluzivna i ekonomski otvorena, s bezuvjetno zajamčenim građanskim i poduzetničkim slobodama. Time bi se međutim doveli u pitanje njeni ideološki temelji jer je nastala kao isključivi zabran jedne jedine društvene (etničke) grupe.
Država koja nije privlačna svima, štoviše, država u kojoj se pomisao kako pripada samo nekima ne smatra sramotnom, u posljednjoj konzekvenci ne može biti korisna nikome. Nacionalizam je skupa zabava. I ne isplati se.
Na stranu rasprava o dostupnosti obrazovanja kao civilizacijskoj vrednoti kojoj nije mjesto na tržištu. Na stranu i činjenica, koju priznaje i sâm ministar, da je zamisao o zatočeništvu u Hrvatskoj nakon završenog školovanja pravno i praktično neprovediva. Najgori od svega su lakoća kojom pripadnici političke elite posežu za ucjenama i njihova drskost u raspolaganju sudbinama i slobodom građana.
To je ključ za razumijevanje ove krize koja je osim ekonomske, intelektualne i moralne supstance progutala i budućnost.
Kada je država drska i samodopadna umjesto ponizna i samozatajna i kada joj prevelik broj građana umjesto sumnje i opreza poklanja bezuvjetnu ljubav, ona prije ili kasnije postaje mjesto gdje nitko ne želi doći ili ostati, niti itko iz nje smije izići.
(Prenosimo s tportala).
”Glupost na vlasti”, da parafraziram naslov jedne urnebesne komedije Ateljea 212 iz sedamdesetih, pod nadmoćnom maršalskom palicom nepravedno zaboravljene Mire Trailović. Tad je podsmeha na račun večite vladavine gluposti bilo koliko hoćete na tom mestu, sa kultnim komedijama Aleksandra Popovića (”Krmeći kas”, ”Druga vrata levo”, ”Kape dole!”; ove poslednje dve je sama Mira uklonila sa repertoara na ljubezni predlog partijskih tela), Duška Kovačevića, Brane Crnčevića… Branina komedija ”Kafanica, sudnica, ludnica” postala je paradigma naše javne scene, političke i kulturne podjednako.
Krleža je poodavno glupost nazvao diluvijalnom silom, izazvavši vo vremja ono priličnu uznemirenost među partijskim moćnicima, dodavši pri tom da glupost i u socijalizmu ostaje glupost. Uznemirenost nije bila bez osnova jer se vladajući lezilebovski sloj (kasta, interesno udruženje ako hoćete) isticao u proizvodnji budalaština i blesavom parafraziranju ofucanih partijskih floskula.
Kad je reč o gluposti, valja biti oprezan, jer, kako je dobro upozorio Flaubert, ”glupost je nešto nepokolebljivo, ništa je nije napalo, a da se nije o nju razbilo”. Filozofija i praksa dvorske lude nemaju dodirnih tačaka sa njom, jer, i pre Erazma i posle njega, govor lude je okolišno nagrizanje vladajućih dogmi, tabua i ukorenjenih stereotipa.
Kad je sredinom sedamdesetih u časopisu Delo objavljen senzacionalni esej Leszeka Kołakowskog ”Propovednik i dvorska luda”, do Nolita, izdavačke kuće bez premca, stigla su mračna upozorenja da paze šta rade. Kołakowski je već našao utočište na Britanskim ostrvima, a baš u to vreme krenula je partijska kampanja protiv Praxisa i sedmorice beogradskih filozofa osumnjičenih da su oni zamislili i poveli Lipanjska gibanja na Beogradskom univerzitetu 1968. Birokratski um je samo tako mogao da zamisli 50-ak hiljada studenata kao pokorno stado koje je lako nahuškati na nešto.
Već nekoliko meseci čitam opsežnu knjižurinu, senzacionalan poduhvat dvojice francuskih pisaca i istraživača. Reč je o ”Leksikonu gluposti” (izdavač novosadski Stylos, prevod Ivane Utornik, 874 str. velikog formata, u dvostubačnom slogu). Ovu kabastu knjigu, nije je lako čitati u krevetu (moja prokleta navika još iz studentskih dana), sastavili su Jean-Claude Carrière i Guy Bechtel. Carrière je poznat kao scenarista najznačajnijih Bunuelovih filmova, ali i kao koautor, zajedno sa Umbertom Ecom, izvanredne knjige ”Nikad se nećete otarasiti knjiga” (biblioteka Gradac, Čačak).
Iza njih stoji, kako u duhovitom predgovoru kažu, stotinak godina čitanja i desetak godina traganja za glupostima i ”greškama u zaključivanju”, kako glasi podnaslov njihovog enciklopedijskog poduhvata, prvog te vrste na trusnom području koji su sami označili. U opsežnoj bibliografiji navode više stotina knjiga, enciklopedija, od francuskog Laroussa do medicinskih, istoriografskih, pojedinačnih antologija bizarnosti i uvrnutih misli.
Ima nekoliko posebnih istraživanja gluposti, tri su objavljena i u nas. Dve knjige Paula Taborija, ”Umjetnost gluparenja” i ”Povijest ljudske gluposti”, objavio je zagrebački Naprijed (1975. i 1983.), a beogradski Rad je objavio knjigu Andréa Glucksmanna ”Glupost” 1986., u za današnje pojmove senzacionalnom tiražu od 3 hiljade primeraka! Danas slične knjige dožive tiraž od jedva 500 primeraka. To je dobra priprema za ovu knjigu, ali ko ih nema u svojoj kućnoj knjižnici, teško će ih naći, sem možda u nekoj javnoj biblioteci.
Autori s ponosom ističu da im je ideju za ovaj nepregledan poduhvat dala čuvena knjiga Gustava Flauberta ”Buvar i Pekiše”, koja prati dirljive napore dvojice prijatelja da svojim skromnim snagama obuhvate i pojme mudrost sveta. To je veoma zabavna knjiga, u kojoj se pisac narugao svakom naporu da se objasni sve i s v e, pa je na kraju pridodat Rečnik izanđalih misli koje su poslužile kao radni model za ovu knjigu.
Pripremajući svoj enciklopedijski rad, Carrière i Bechtel su najpre probrali 6 hiljada tekstova, ali su onda suzili izbor na 3500 jedinica. Pojmovi su složeni po abecednom redu, od Adama do Žuljeva, s tim što neki pojmovi i imena zapremaju i po nekoliko stranica, kao na primer Shakespeare, Rabelais, Stendhal… Svaki tekst ima u dnu oznaku izvora odakle je preuzet sa godinom izdanja.
U predgovoru autori naglašavaju da za razliku od pameti (koja nije svima data u istom razmeru, kako se mislilo u epohi prosvetiteljstva), protiv gluposti niko nije pelcovan. Zato su se opredelili za pojmove koji ne podležu novim naučnim otkrićima (od poimanja Zemlje kao ravne ploče do Zemlje kao kozmičke pojave). Glupost, po njima, mora da bude autentična, zabavna za svako logično čitanje, ili, kako je Baudelaire dobro nagovestio: ”Glupost je ukras lepote”.
Kao i danas, kad glupost preovladava javnom, medijskom i političkom scenom, tako bejaše i u pređašnjim vremenima. Po autorima, glupost deluje fascinantno kad je nađete kod vrhunskih mislilaca kao što su Balzac, Nietsche, Montaigne, Flaubert, Dostojevski, Voltaire, Renan, Freud, Churchill, a od poznatih enciklopedija najčešći rasadnik gluposti je Larousse, veliki univerzitetski rečnik 19. veka, Pariz 1874.
Sada dolazi zabavniji deo ovog teksta jer ću iz obilja navesti nasumice odabrane gluposti najvećih mislilaca naše civilizacije.
Neprikosnoveni Voltaire je rekao o engleskom jeziku: ”To je galimatijas više drugih jezika”.
Cenjeni profesor Sorbonne Antoine de Rivarol napisao je 1784: ”Engleska književnost (…) ne vredi ni pišljiva boba”.
Balzac je o Stendhalu, jednom od najvećih stilista u svetskoj književnosti, napisao: ”Njegova dugačka rečenica je loše konstruisana, njegova kratka rečenica nije zaokružena. On pomalo piše u Diderotovom stilu, koji uopšte nije bio pisac”.
A najveći francuski kritičar 19. stoleća Saint-Bev kaže za Balzaca: ”Po svemu sudeći, do kraja će se baviti onim što je započeo… stotinama tomova koje niko neće čitati”. Flaubert piše dve godine uoči Balzakove smrti: ”Kakav bi čovek bio Balzak kada bi znao da piše!”
Tri stoleća posle Rabelaisove smrti, Saint-Bev piše ovako: “Imao je ono što žene, pa čak ni one najbestidnije, ne praštaju: on je prljav i dobrovoljno se valja u pogani”. A o Rabelaisu Voltaire odseca: ”Njegova knjiga je gomila najvulgarnijih gadosti, koje jedan kaluđer može ispovraćati”.
Veliki nemački filozof Arthur Schopenhauer nije bio nežan prema Francuzima: ”Svi delovi sveta imaju svoje majmune, a Evropa ima Francuze”.
Za Shakepearea je Voltaire ovako nakitio: ”Zamislite nešto najmonstruoznije, i naći ćete to kod Šekspira”. Diktator književnog ukusa u prvoj polovini 20. stoleća André Gide umuje o Hamletu: ”Po povratku iz Nemačke on ni ne zna ništa drugo doli da mudruje. Smatram da je nemačka filozofija odgovorna za njegovu neodlučnost”. Ovo je zapisano u čuvenom Gidovom ”Dnevniku” 1932., a ova knjiga postoji i u našem izdanju.
U Opštoj Laroussovoj enciklopediji (1903.) čuveni francuski kritičar Emile Fage napisao je o Flaubertu ovu neverovatnu rečenicu: ”Autor Salambe bio je sin čuvenog doktora Bovarija…“ Pazite, to nije bila beleška u novinama, već deo enciklopedijske knjige, što znači da su ovu glupost progutali mnogobrojni redaktori Laroussove kuće.
O Isusu je u Francuskoj često bila citirana izjava nadbiskupa Pariza, velečasnog de Kellena (1778.-1830.): ”Ne samo da je Isus Hrist bio božji sin, nego je i sa majčine strane bio iz odlične porodice”.
Čuveni francuski kritičar s kraja 19. stoleća Gilles Lemaitre napisao je u svojim ”Pozorišnim impresijama o Ibsenu: ”Nije suviše ni nekoliko puta ponoviti da je sva suština njegove filozofije u Žorž Sand”.
Jedan od najuticajnijih francuskih kritičara u Francuskoj, prva polovina 20.stoleća, Paul Sude kao kritičar Le Tempsa napisao je o Alfredu Jarryju: ”Da je živeo i oslobodio se izvesnih manija, imao bi talenta”. Dodajući još: ”Kralj Ibi je najobičnije nizanje bede”.
S pravom često citiran autor u ovoj knjizi, Voltaire još kaže za Shakespearea: ”Šarlatan sa smislom za humor”.
O Chopenovoj umetnosti berlinski muzički kritičar L.Relstab napisao je: ”Da je gospodin Šopen tu muziku stavio pred nekog maestra, ovaj bi je, nadamo se, pocepao i bacio mu je pred noge, a to je ono što i mi, simbolično, želimo da učinimo”.
Uzgred, ovaj ”Leksikon gluposti” nije ni slovom zabeležen u srpskoj štampi. Jedan od razloga: izdavač nije novinarima podelio besplatne primerke (ja sam kupio i nikad ne čekam izdavače da mi nešto udele). Drugi razlog: lakše je zabeležiti pesničku knjigu nekog od nekoliko hiljada zvaničnih srpskih pesnika. Pogotovu ako te takav presretne na ulici ili te pozove na pićence.
Kad bi neko seo i počeo da priprema rečnik gluposti sastavljen od ”mudrosti” domaćih akademika, intelektualnih gorostasa u tabloidnoj štampi, ne bi znao odakle da krene i dokle će stići. Ali koga bi to uopšte zanimalo, jer mediji svakog dana dolivaju nove bisere kojima nema kraja.
