novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
Čudo se ipak dogodilo. Unatoč maksimalno mobiliziranoj državno-partijskoj mašineriji, ogromnim financijskim sredstvima, vojsci klijenata zainteresiranih za svoj vlastiti opstanak, fantazmagoričnoj armiji od 515.000 ratnih veterana, klerikalnoj mobilizaciji vjernika i ostalih nacionalističkih fanatika, dosadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije uspjela biti reizabrana. [Read more…]
Ivica Grčar
Da je 15. prosinca 2017. godine prekinuto zasjedanje i raspuštena 59. skupština Hrvatskog novinarskog društva kao (slobodni) novinar upisan u Registar profesionalaca koji se oporezivo bave novinarstvom i član te udruge doznao sam u slučajnom uličnom susretu. [Read more…]
Ivica Grčar
Poreza na nekretnine malo ima, pa malo nema, a onda iz Vlade opet oprezna najava: ”Vidjet’ ćemo”.
Prihodi od poreza na nekretnine, međutim, ne mogu nadoknaditi manjak novca u državnom proračunu Republike Hrvatske zbog toga što su prihodi od gospodarenja hrvatskim prirodnim resursima preusmjereni u dividende globalnih korporacija, kao ni manjak prihoda zbog transferiranja u inozemstvo dobiti najprofitabilnijih hrvatskih poduzeća, primjerice, telekomunikacijskih, energetskih, turističkih i ostalih. [Read more…]
Novinarski dom
Astrid Versto, nova veleposlanica Kraljevine Norveške u Hrvatskoj (koja je i sama bila novinarka), Sindikat norveških novinara i Hrvatsko novinarsko društvo organizirali su u utorak 8. prosinca Okrugli stol u Domu novinara u Zagrebu o novinarskoj neovisnosti i praksi u Hrvatskoj. [Read more…]
Marina Karlović-Sabolić, ”Milanović – Mladić koji je obećavao”, Profil, Zagreb, 2015.
”…Krize rađaju lidere. Oni inspiriraju naciju u teškim vremenima. Njihove ideje mijenjaju zemlju nabolje, njihovo ponašanje utire put novim vrijednosnim kodovima. Nema nikakve sumnje da je ovaj mladi Zagrepčanin sinjskih korijena i vatrene naravi sebe smatrao upravo takvim liderom. [Read more…]
Saborski Big Brother. Eto tako bi se najjednostavnije moglo okarakterizirati jutro u sabornici otpočeto zahtjevom HDZ zastupnika da se raspravi “slučaj Linić” i moguća zloupotreba tajnih službi od strane vladajuće koalicije. Nagrada u ovom eliminacijskom realityju istina nije stotinu tisuća eura kao što je to slučaj na komercijalnim televizijama koje možemo pratiti, već izborni poeni. [Read more…]
Ivica Grčar
Kolumna (rubrika) ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, kršenju ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd. [Read more…]
Svakoga dana u svakom pogledu sve smo gluplji. Sve manje napredujemo. I što je možda još strašnije, svakoga dana u svakom pogledu sve manje očekujemo. Od države čiju su samostalnost generacije sanjale (ja ne, meni je potaman bilo i u prošloj). Od sustava koji je, kakti, trebao biti efikasniji od prethodnog, a stvarno je u svemu lošiji i neuspješniji. Od egoističnih poslodavaca, tih suvremenih robovlasnika koji se do sadizma surovo odnose pema svojim radnicima (a Spartaka 21. stoljeća niotkud), tako strašno da prebacivanje u privatni sektor svakom sindikalistu zvuči kao prijetnja, a ne kao mogućnost opstanka radnih mjesta.
Povremeno mi se čini kao da je netko drogirao i hipnotizirao četiri i pol milijuna ljudi, uvjerio ih kako je normalno da ni oni, ni njihova djeca ne rade, nemaju posao i budućnost, da je opravdano mjesecima ne isplatiti plaće u državnim tvrtkama, da je potpuno prirodno da, ako “imaš sreće”, raditi za tri, pet ili rijetkih sedam, osam tisuća kuna, nemati ni vikend, ni nedjelju, ni petak ni svetak – rekla bi moja baka – i još ne dobiti naknadu za odrađeno u slobodno vrijeme i na blagdan.
Čak meni osobno drag, i u svom fahu neosporno sposoban političar, bivši ministar, a sadašnji saborski zastupnik Slavko Linić, u ponovo pokrenutoj “Piramidi” Željke Ogreste veli kako nije mobbing, već upravo nedostatak posla problem hrvatskog radnika…
No, nije u pravu. Problem je i jedno i drugo. Podcijenjen, ponižen, obespravljen, ugnjetavan i preplašen čovjek, na kojoj god poziciji radio, ne može i neće biti produktivan u punini svojih mogućnosti.
U nas je, nažalost, puno životom preplašenih ljudi. Opravdano. Puno je i tvrtki, gotovo većina (malo je onih poput Jadranskog galenskog laboratorija), ustrojeno na način da ima vlasnika, nekolicinu za naše prilike dobro plaćenih kvazi managera, a u stvarnosti nekreativnih klimavaca i goniča robova, i na stotine jadnika koji se plaše svoje sjene. Boje se otvoreno zahtijevati ono što im pripada; godišnji u punom trajanju, dnevnicu, prekovremene, plaćeni rad nedjeljom, odlazak na bolovanje kad im se dijete razboli… Univerzalni moto hrvatskih poslodavaca je “Ili se pokloni ili se ukloni” –- trećeg nema. Zato nam i jest ovako.
A kad je frka, kad se dugovi nagomilaju, goniči robova i poslodavci, vlasnici skriveni zatamnjenim staklima BMW-a, mercedesa, audija i inih čuda na četiri kotača snize ton, mole za strpljenje, lojalnost tvrtki, razumijevanje za kašnjenje plaća. I kako nada umire posljednja, a posla drugdje nema, radnici i bivaju lojalni, strpljivi, šute i čekaju. Na ulice izlaze uglavnom prekasno, kad spasa više nema – ni njima ni firmi…
Možda ih ima, no ja ne znam ni za jednog vlasnika koji je prodao BMW, jahtu ili vilu, svejedno, kako bi mogao isplatiti minimalce, ali zato znam mnoge koji su odmah posegnuli za smanjenjem plaća – a potom naravno i ljudi. Njihove privilegije, treba li to uopće i spominjati, uvijek su i u svim situacijama za razliku od radničkih prava neupitne.
Iz Rijeke, iz medijske kuće koja tiska najstarije novine u Hrvata, dolazi primjer bez presedana. Vlasnik, čije su istarske firme redom propale, zapošljava se u novinskoj kući, ne za tisuću i šesto kuna, već za plaću – vele za naše prilike – dobru i to u trenutku kad ta “njegova” tvrtka (očito Zagrebačka banka ne može pronaći novog vlasnika), zahtijeva predstečajnu nagodbu (dokumente treba predati do 30. rujna)…Kad nema profita, dobra je i plaća.
Mnogi su, uključujući i mene, uz otpremnine odlazili iz novina u kojima su proveli čitav život ne bi li se smanjio pritisak i tvrtka za neke nove generacije opstala usprkos dugovanjima Glasa Istra i Zadarskog lista, prepolovljenoj prodaji i bitno smanjenim prihodima od marketinga. No prije novih generacija valjalo je udomiti vlasnika…
Hajde recite, na ovom mom primjeru, zar nismo svaki dan sve naivniji i gluplji.
I onda, gle čuda, vlasnik godinu dana nakon odlaska velikog broja ljudi uz novog direktora zapošljava i sebe – a navodno dolazi i treći čovjek izvana kao zamjenik direktora zadužen za redakciju. Nitko od njih nije “beba”. Svi su iz pedeset i neke…
Njih trojica u brutu pojest će zasigurno znatan dio sredstava “ušteđenih” prethodnim odlascima…
Pa kažite, zar nisu onda svi ti ljudi koji šute i trpe zbog datuma rođenja iz osobne o kojem je pjevao samo Đorđe Balašević (pada mi napamet kako samo direktori i vlasnici nikad nisu prestari iako su, kao i neki od nas, rođeni tisuću devetsto pedeset i neke), zbog djece, kredita, nezaposlenog muža ili sina – suvremeno roblje? Šutljivo roblje. Roblje bez Spartaka. Nikome se ne gine za pravu stvar!
Ucijenjeni životom, šute na moju žalost i oni čije je posao da govore, da svjedoče javno o apsurdima društva koje je, kakti, trebalo biti efikasnije od prethodnog. Istina, riječki novinari imali su jedan blijedi pokušaj pobune koji je, eto, neslavno završio zapošljavanjem vlasnika u dvočlanoj upravi.
Sada svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduju, ali šute. Šutjet će vjerojatno i kad im stečaj zakuca na vrata i ulica, štrajk i Lalovčev oprost bankarskih i telekomunikacijskih dugova postane jedini izlaz.
Iako plaćeni da govore, reći će dolazeća generacija zbog koje je valjalo sačuvati tvrtku, šutjeti su znali kao nitko na svijetu.
Boris Lalovac, čuvar državnih kuna koji je prije nekoliko mjeseci na tom mjestu naslijedio Slavka Linića, odlučio nas je porezno rasteretiti. Jer ipak, kriza je ušla u svoju šestu godinu, krajnje je vrijeme da se ljudima pomogne.
Dok krizirate ne valja naprečac smišljati rješenja i donositi odluke. Sve valja pažljivo prostudirati, posavjetovati se s mudrim sijedim glavama na kakvim priobalnim simpozijima, angažirati stručnjake bjelosvjetskog ugleda, u konačnici razmotriti sve opcije i sa supružnikom. Rješenje će se možda čekati malo duže, ali bude li ono briljantno nitko neće zamjeriti.
Istina je da je Lalovac tek nešto više od dva mjeseca u ministarskoj fotelji, no ne treba se zavaravati, dotad je bio Linićeva desna ruka, pa sasvim sigurno od svog prvog dana u Ministarstvu promišlja načine da popravi budžetsku krvnu sliku, ali i da olakša život onima koji mu pune blagajnu.
Nije poznato koliki su resursi utrošeni na smišljanje poreznog rasterećenja koje bi moglo pomoći onim malobrojnim sretnicima koji još imaju posao, no rezultat je tu. Bar ga najavljuju mediji, još uvijek neslužbeno, ali jasno je da im je Lalovac dao izračune.
A oni kažu da će hrvatski radnik na minimalcu (a takvih je, prema državnim podacima, u lipnju bilo 80.481) ovom reformom biti rasterećen za nekih 30 kuna.
Prerano je prognozirati hoće li to prouzročiti navalu na bankare sa zahtjevima za otvaranje štednih računa ili će pošteno iskrizirani radnici krenuti tu veću plaću nemilice trošiti u novim i starim trgovačkim centrima. Šteta je samo što je ova reforma došla tek na izmaku turističke sezone, jer da je stupila na snagu samo koji mjesec ranije, svi bi se oni Nijemci, Nizozemci, Poljaci ili Japanci našli u problemu gdje ljetovati sad kad su najljepše more okupirali rasterećeni domaćini.
Iako bi Lalovčeva reforma, jasno, prvenstveno imala u vidu one kojima je rasterećenje najpotrebnije, prema sadašnjim bi najavama okrznula i one koji se u Hrvatskoj nazivaju srednjim slojem.
Istina, kako se radi još uvijek o neslužbenom prijedlogu nije još potpuno jasno kojim će se brojkama to točno pisati. Jutarnji list tako javlja da bi oni s neto plaćom od 5500 kuna mogli računati na nekih 30 kuna više, Večernji list tvrdi da bi radnici s neto plaćom od 4500 do 7 tisuća kuna profitirali od 78 do 152 kune, a Tportal kalkulira da bi oni kojima mjesečna neto primanja iznose 5.498,48 kuna nakon reforme mogli primati čak 363,44 kune više.
Iako će mnogima zvučati nevjerojatno, ali u Hrvatskoj doista postoje ljudi koji su zaposleni, svakog mjeseca na vrijeme dobiju plaću koja u netu iznosi 11 ili više tisuća kuna. Vjerojatno se, baš poput nekih od vas, tome iskreno čude, pa su njih odlučili dodatno nagraditi za sve one grozote koje su proživjeli krizirajući zajedno sa siromašnom bagrom. Pa će njihov mjesečni neto prihod podebljati s još bar 700, odnosno 1400 kuna, ovisno o mediju koji procjene objavljuje.
Tako će mjesečna ”povišica“ ovih najbogatijih u najgorem slučaju iznositi koliko i dvogodišnja ”povišica“ onih na minimalcu.
Vjerojatno su posve slučajno među ovima prvima i Lalovac i svi ostali ministri, svi saborski zastupnici, predsjednici države, Vlade, Sabora, sudova, direktori i članovi državnih agencija i tko zna koliko još onih što mukotrpno rade da prežive čitav mjesec. Koji peglaju službene kartice u otmjenim restoranima, na posao se voze u službenim limuzinama, besplatno telefoniraju i rodbini u inozemstvu, lutaju svijetom na račun poreznih obveznika…
Sreća je da u ovim kriznim vremenima imamo socijaldemokratsku vladu koja ne misli na svoje dupe već kvalitetnim rješenjima pokušava s ruba ponora spasiti nepreglednu gomilu svojih izmorenih građana. Istina, najprije su to pokušali povećanjem stope PDV-a, podizanjem cijene svih energenata i još ponekim mudrim potezom.
No, za sve koji su preživjeli te crne dane blagoslov stiže u obliku mudre, blagotvorne i nadasve pravedne porezne reforme. Koja, gle čuda, neće pomoći svima, nego samo njima.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Mogli smo u ponedjeljak i bez tona odgledati televizijski prilog iz Rijeke, a bilo bi nam savršeno jasno da je Zoran Milanović pobijedio na teškom gostovanju i da se u Zagreb vraća sa sva tri boda. Na pitanja novinara kako je prošlo višesatno nadmetanje s riječkim SDP-ovcima Milanović nije želio odgovoriti.
Nije ni trebao. Njegov osmijeh bila je sigurna potvrda da je “pokorio” Rijeku i da je pobuna u stranci definitivno propala. Kao i sjećanje na druga Slavka… Lišenu konteksta tu bismo vijest primili manje-više neutralno.
No, Milanović nije samo predsjednik SDP-a – on je (i) predsjednik Vlade. I zbog toga ima nešto uznemirujuće u tom njegovom blaženom riječkom osmijehu.
Uznemirujuća je, naime, i sama pomisao da je digao ruke od države, da mu je prioritet srediti situaciju u stranci, zatvoriti bokove i kao “veliki vođa” dočekati prvo parlamentarne, a potom i unutarstranačke izbore.
Milanovićeva turneja u kojoj od početka srpnja (a turneja će trajati sve do sredine kolovoza!) putuje po Hrvatskoj isključivo kao šef SDP-a – nikako kao predsjednik Vlade – s jasnim ciljem neutraliziranja unutarstranačkih protivnika upućuje na zaključak da je Vlada digla ruke od svega.
Da će se do kraja mandata baviti samo popravljanjem javnog imidža, egzotičnim interpretacijama statističkih podataka, mantranjem da će 2015. biti “godina gospodarskog oporavka” te da će ministri (i premijer) prakticirati politiku nezamjeranja – odnosno nečinjenja. Izgleda da je Vlada odustala od upravljanja državom i da nas sve skupa voze na “autopilotu”.
Naši vrli ministri zajedno s premijerom odlučili su, dakle, da do kraja mandata neće povući nijedan potez koji bi dodatno ugrozio njihove izborne šanse. A to u praksi znači da neće učiniti ama baš ništa. Barem ništa bitnoga. Cinici bi rekli da je to samo dokaz konzistentnosti vlade Zorana Milanovića koja ni u prve dvije i pol godine mandata nije učinila ništa veliko i važno.
U tom su smislu smiješne, čak i pomalo bezobrazne izjave ministara u kojima uvijek iznova tvrde da će iduća – u ovom slučaju 2015. – biti godina gospodarskog oporavka kao izravna posljedica provedenih reformi.
Ma kojih reformi?!
Milanovićeva vlada nije htjela, znala, uspjela – ili sve pomalo – u dvije i pol godine povući nijedan snažan (reformatorski) potez. I zato se još uvijek koprcamo u recesiji, zato i dalje imamo skupu i nedovoljno efikasnu državu, zato se ne otvaraju pristojno plaćena radna mjesta, zato nam je realna neto plaća svake godine nekoliko postotaka manja…
I dok u vođenju države naši ministri izgledaju kao bogobojazni ministranti, u svojim su strankama pravi lavovi. Svu energiju troše na unutarstranačke smicalice, državom upravljaju samo ako baš moraju i ako im ostane nešto “force” nakon stranačkog hrvanja.
Iz partija neustrašivo izbacuju neposlušne, frču ruke neodlučnima, bore se za opstanak svim sredstvima. Vlast u stranci puno im važnija od pozicije u Vladi – bila ona premijerska ili potpredsjednička sasvim je svejedno. Jer nema samo Zoran Milanović problem. Vesna Pusić ima čak i veći jer se prvoj potpredsjednici Vlade njen HNS doslovno raspada.
Naši vladari svakodnevno nam poručuju: država se smije raspasti, ali partija nikada!
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
