novinarstvo s potpisom
Ivica Grčar
Da je 15. prosinca 2017. godine prekinuto zasjedanje i raspuštena 59. skupština Hrvatskog novinarskog društva kao (slobodni) novinar upisan u Registar profesionalaca koji se oporezivo bave novinarstvom i član te udruge doznao sam u slučajnom uličnom susretu. [Read more…]
Ivica Grčar
Poreza na nekretnine malo ima, pa malo nema, a onda iz Vlade opet oprezna najava: ”Vidjet’ ćemo”.
Prihodi od poreza na nekretnine, međutim, ne mogu nadoknaditi manjak novca u državnom proračunu Republike Hrvatske zbog toga što su prihodi od gospodarenja hrvatskim prirodnim resursima preusmjereni u dividende globalnih korporacija, kao ni manjak prihoda zbog transferiranja u inozemstvo dobiti najprofitabilnijih hrvatskih poduzeća, primjerice, telekomunikacijskih, energetskih, turističkih i ostalih. [Read more…]
Novinarski dom
Astrid Versto, nova veleposlanica Kraljevine Norveške u Hrvatskoj (koja je i sama bila novinarka), Sindikat norveških novinara i Hrvatsko novinarsko društvo organizirali su u utorak 8. prosinca Okrugli stol u Domu novinara u Zagrebu o novinarskoj neovisnosti i praksi u Hrvatskoj. [Read more…]
Marina Karlović-Sabolić, ”Milanović – Mladić koji je obećavao”, Profil, Zagreb, 2015.
”…Krize rađaju lidere. Oni inspiriraju naciju u teškim vremenima. Njihove ideje mijenjaju zemlju nabolje, njihovo ponašanje utire put novim vrijednosnim kodovima. Nema nikakve sumnje da je ovaj mladi Zagrepčanin sinjskih korijena i vatrene naravi sebe smatrao upravo takvim liderom. [Read more…]
Saborski Big Brother. Eto tako bi se najjednostavnije moglo okarakterizirati jutro u sabornici otpočeto zahtjevom HDZ zastupnika da se raspravi “slučaj Linić” i moguća zloupotreba tajnih službi od strane vladajuće koalicije. Nagrada u ovom eliminacijskom realityju istina nije stotinu tisuća eura kao što je to slučaj na komercijalnim televizijama koje možemo pratiti, već izborni poeni. [Read more…]
Ivica Grčar
Kolumna (rubrika) ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, kršenju ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd. [Read more…]
Svakoga dana u svakom pogledu sve smo gluplji. Sve manje napredujemo. I što je možda još strašnije, svakoga dana u svakom pogledu sve manje očekujemo. Od države čiju su samostalnost generacije sanjale (ja ne, meni je potaman bilo i u prošloj). Od sustava koji je, kakti, trebao biti efikasniji od prethodnog, a stvarno je u svemu lošiji i neuspješniji. Od egoističnih poslodavaca, tih suvremenih robovlasnika koji se do sadizma surovo odnose pema svojim radnicima (a Spartaka 21. stoljeća niotkud), tako strašno da prebacivanje u privatni sektor svakom sindikalistu zvuči kao prijetnja, a ne kao mogućnost opstanka radnih mjesta.
Povremeno mi se čini kao da je netko drogirao i hipnotizirao četiri i pol milijuna ljudi, uvjerio ih kako je normalno da ni oni, ni njihova djeca ne rade, nemaju posao i budućnost, da je opravdano mjesecima ne isplatiti plaće u državnim tvrtkama, da je potpuno prirodno da, ako “imaš sreće”, raditi za tri, pet ili rijetkih sedam, osam tisuća kuna, nemati ni vikend, ni nedjelju, ni petak ni svetak – rekla bi moja baka – i još ne dobiti naknadu za odrađeno u slobodno vrijeme i na blagdan.
Čak meni osobno drag, i u svom fahu neosporno sposoban političar, bivši ministar, a sadašnji saborski zastupnik Slavko Linić, u ponovo pokrenutoj “Piramidi” Željke Ogreste veli kako nije mobbing, već upravo nedostatak posla problem hrvatskog radnika…
No, nije u pravu. Problem je i jedno i drugo. Podcijenjen, ponižen, obespravljen, ugnjetavan i preplašen čovjek, na kojoj god poziciji radio, ne može i neće biti produktivan u punini svojih mogućnosti.
U nas je, nažalost, puno životom preplašenih ljudi. Opravdano. Puno je i tvrtki, gotovo većina (malo je onih poput Jadranskog galenskog laboratorija), ustrojeno na način da ima vlasnika, nekolicinu za naše prilike dobro plaćenih kvazi managera, a u stvarnosti nekreativnih klimavaca i goniča robova, i na stotine jadnika koji se plaše svoje sjene. Boje se otvoreno zahtijevati ono što im pripada; godišnji u punom trajanju, dnevnicu, prekovremene, plaćeni rad nedjeljom, odlazak na bolovanje kad im se dijete razboli… Univerzalni moto hrvatskih poslodavaca je “Ili se pokloni ili se ukloni” –- trećeg nema. Zato nam i jest ovako.
A kad je frka, kad se dugovi nagomilaju, goniči robova i poslodavci, vlasnici skriveni zatamnjenim staklima BMW-a, mercedesa, audija i inih čuda na četiri kotača snize ton, mole za strpljenje, lojalnost tvrtki, razumijevanje za kašnjenje plaća. I kako nada umire posljednja, a posla drugdje nema, radnici i bivaju lojalni, strpljivi, šute i čekaju. Na ulice izlaze uglavnom prekasno, kad spasa više nema – ni njima ni firmi…
Možda ih ima, no ja ne znam ni za jednog vlasnika koji je prodao BMW, jahtu ili vilu, svejedno, kako bi mogao isplatiti minimalce, ali zato znam mnoge koji su odmah posegnuli za smanjenjem plaća – a potom naravno i ljudi. Njihove privilegije, treba li to uopće i spominjati, uvijek su i u svim situacijama za razliku od radničkih prava neupitne.
Iz Rijeke, iz medijske kuće koja tiska najstarije novine u Hrvata, dolazi primjer bez presedana. Vlasnik, čije su istarske firme redom propale, zapošljava se u novinskoj kući, ne za tisuću i šesto kuna, već za plaću – vele za naše prilike – dobru i to u trenutku kad ta “njegova” tvrtka (očito Zagrebačka banka ne može pronaći novog vlasnika), zahtijeva predstečajnu nagodbu (dokumente treba predati do 30. rujna)…Kad nema profita, dobra je i plaća.
Mnogi su, uključujući i mene, uz otpremnine odlazili iz novina u kojima su proveli čitav život ne bi li se smanjio pritisak i tvrtka za neke nove generacije opstala usprkos dugovanjima Glasa Istra i Zadarskog lista, prepolovljenoj prodaji i bitno smanjenim prihodima od marketinga. No prije novih generacija valjalo je udomiti vlasnika…
Hajde recite, na ovom mom primjeru, zar nismo svaki dan sve naivniji i gluplji.
I onda, gle čuda, vlasnik godinu dana nakon odlaska velikog broja ljudi uz novog direktora zapošljava i sebe – a navodno dolazi i treći čovjek izvana kao zamjenik direktora zadužen za redakciju. Nitko od njih nije “beba”. Svi su iz pedeset i neke…
Njih trojica u brutu pojest će zasigurno znatan dio sredstava “ušteđenih” prethodnim odlascima…
Pa kažite, zar nisu onda svi ti ljudi koji šute i trpe zbog datuma rođenja iz osobne o kojem je pjevao samo Đorđe Balašević (pada mi napamet kako samo direktori i vlasnici nikad nisu prestari iako su, kao i neki od nas, rođeni tisuću devetsto pedeset i neke), zbog djece, kredita, nezaposlenog muža ili sina – suvremeno roblje? Šutljivo roblje. Roblje bez Spartaka. Nikome se ne gine za pravu stvar!
Ucijenjeni životom, šute na moju žalost i oni čije je posao da govore, da svjedoče javno o apsurdima društva koje je, kakti, trebalo biti efikasnije od prethodnog. Istina, riječki novinari imali su jedan blijedi pokušaj pobune koji je, eto, neslavno završio zapošljavanjem vlasnika u dvočlanoj upravi.
Sada svakoga dana u svakom pogledu sve više nazaduju, ali šute. Šutjet će vjerojatno i kad im stečaj zakuca na vrata i ulica, štrajk i Lalovčev oprost bankarskih i telekomunikacijskih dugova postane jedini izlaz.
Iako plaćeni da govore, reći će dolazeća generacija zbog koje je valjalo sačuvati tvrtku, šutjeti su znali kao nitko na svijetu.
Boris Lalovac, čuvar državnih kuna koji je prije nekoliko mjeseci na tom mjestu naslijedio Slavka Linića, odlučio nas je porezno rasteretiti. Jer ipak, kriza je ušla u svoju šestu godinu, krajnje je vrijeme da se ljudima pomogne.
Dok krizirate ne valja naprečac smišljati rješenja i donositi odluke. Sve valja pažljivo prostudirati, posavjetovati se s mudrim sijedim glavama na kakvim priobalnim simpozijima, angažirati stručnjake bjelosvjetskog ugleda, u konačnici razmotriti sve opcije i sa supružnikom. Rješenje će se možda čekati malo duže, ali bude li ono briljantno nitko neće zamjeriti.
Istina je da je Lalovac tek nešto više od dva mjeseca u ministarskoj fotelji, no ne treba se zavaravati, dotad je bio Linićeva desna ruka, pa sasvim sigurno od svog prvog dana u Ministarstvu promišlja načine da popravi budžetsku krvnu sliku, ali i da olakša život onima koji mu pune blagajnu.
Nije poznato koliki su resursi utrošeni na smišljanje poreznog rasterećenja koje bi moglo pomoći onim malobrojnim sretnicima koji još imaju posao, no rezultat je tu. Bar ga najavljuju mediji, još uvijek neslužbeno, ali jasno je da im je Lalovac dao izračune.
A oni kažu da će hrvatski radnik na minimalcu (a takvih je, prema državnim podacima, u lipnju bilo 80.481) ovom reformom biti rasterećen za nekih 30 kuna.
Prerano je prognozirati hoće li to prouzročiti navalu na bankare sa zahtjevima za otvaranje štednih računa ili će pošteno iskrizirani radnici krenuti tu veću plaću nemilice trošiti u novim i starim trgovačkim centrima. Šteta je samo što je ova reforma došla tek na izmaku turističke sezone, jer da je stupila na snagu samo koji mjesec ranije, svi bi se oni Nijemci, Nizozemci, Poljaci ili Japanci našli u problemu gdje ljetovati sad kad su najljepše more okupirali rasterećeni domaćini.
Iako bi Lalovčeva reforma, jasno, prvenstveno imala u vidu one kojima je rasterećenje najpotrebnije, prema sadašnjim bi najavama okrznula i one koji se u Hrvatskoj nazivaju srednjim slojem.
Istina, kako se radi još uvijek o neslužbenom prijedlogu nije još potpuno jasno kojim će se brojkama to točno pisati. Jutarnji list tako javlja da bi oni s neto plaćom od 5500 kuna mogli računati na nekih 30 kuna više, Večernji list tvrdi da bi radnici s neto plaćom od 4500 do 7 tisuća kuna profitirali od 78 do 152 kune, a Tportal kalkulira da bi oni kojima mjesečna neto primanja iznose 5.498,48 kuna nakon reforme mogli primati čak 363,44 kune više.
Iako će mnogima zvučati nevjerojatno, ali u Hrvatskoj doista postoje ljudi koji su zaposleni, svakog mjeseca na vrijeme dobiju plaću koja u netu iznosi 11 ili više tisuća kuna. Vjerojatno se, baš poput nekih od vas, tome iskreno čude, pa su njih odlučili dodatno nagraditi za sve one grozote koje su proživjeli krizirajući zajedno sa siromašnom bagrom. Pa će njihov mjesečni neto prihod podebljati s još bar 700, odnosno 1400 kuna, ovisno o mediju koji procjene objavljuje.
Tako će mjesečna ”povišica“ ovih najbogatijih u najgorem slučaju iznositi koliko i dvogodišnja ”povišica“ onih na minimalcu.
Vjerojatno su posve slučajno među ovima prvima i Lalovac i svi ostali ministri, svi saborski zastupnici, predsjednici države, Vlade, Sabora, sudova, direktori i članovi državnih agencija i tko zna koliko još onih što mukotrpno rade da prežive čitav mjesec. Koji peglaju službene kartice u otmjenim restoranima, na posao se voze u službenim limuzinama, besplatno telefoniraju i rodbini u inozemstvu, lutaju svijetom na račun poreznih obveznika…
Sreća je da u ovim kriznim vremenima imamo socijaldemokratsku vladu koja ne misli na svoje dupe već kvalitetnim rješenjima pokušava s ruba ponora spasiti nepreglednu gomilu svojih izmorenih građana. Istina, najprije su to pokušali povećanjem stope PDV-a, podizanjem cijene svih energenata i još ponekim mudrim potezom.
No, za sve koji su preživjeli te crne dane blagoslov stiže u obliku mudre, blagotvorne i nadasve pravedne porezne reforme. Koja, gle čuda, neće pomoći svima, nego samo njima.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Mogli smo u ponedjeljak i bez tona odgledati televizijski prilog iz Rijeke, a bilo bi nam savršeno jasno da je Zoran Milanović pobijedio na teškom gostovanju i da se u Zagreb vraća sa sva tri boda. Na pitanja novinara kako je prošlo višesatno nadmetanje s riječkim SDP-ovcima Milanović nije želio odgovoriti.
Nije ni trebao. Njegov osmijeh bila je sigurna potvrda da je “pokorio” Rijeku i da je pobuna u stranci definitivno propala. Kao i sjećanje na druga Slavka… Lišenu konteksta tu bismo vijest primili manje-više neutralno.
No, Milanović nije samo predsjednik SDP-a – on je (i) predsjednik Vlade. I zbog toga ima nešto uznemirujuće u tom njegovom blaženom riječkom osmijehu.
Uznemirujuća je, naime, i sama pomisao da je digao ruke od države, da mu je prioritet srediti situaciju u stranci, zatvoriti bokove i kao “veliki vođa” dočekati prvo parlamentarne, a potom i unutarstranačke izbore.
Milanovićeva turneja u kojoj od početka srpnja (a turneja će trajati sve do sredine kolovoza!) putuje po Hrvatskoj isključivo kao šef SDP-a – nikako kao predsjednik Vlade – s jasnim ciljem neutraliziranja unutarstranačkih protivnika upućuje na zaključak da je Vlada digla ruke od svega.
Da će se do kraja mandata baviti samo popravljanjem javnog imidža, egzotičnim interpretacijama statističkih podataka, mantranjem da će 2015. biti “godina gospodarskog oporavka” te da će ministri (i premijer) prakticirati politiku nezamjeranja – odnosno nečinjenja. Izgleda da je Vlada odustala od upravljanja državom i da nas sve skupa voze na “autopilotu”.
Naši vrli ministri zajedno s premijerom odlučili su, dakle, da do kraja mandata neće povući nijedan potez koji bi dodatno ugrozio njihove izborne šanse. A to u praksi znači da neće učiniti ama baš ništa. Barem ništa bitnoga. Cinici bi rekli da je to samo dokaz konzistentnosti vlade Zorana Milanovića koja ni u prve dvije i pol godine mandata nije učinila ništa veliko i važno.
U tom su smislu smiješne, čak i pomalo bezobrazne izjave ministara u kojima uvijek iznova tvrde da će iduća – u ovom slučaju 2015. – biti godina gospodarskog oporavka kao izravna posljedica provedenih reformi.
Ma kojih reformi?!
Milanovićeva vlada nije htjela, znala, uspjela – ili sve pomalo – u dvije i pol godine povući nijedan snažan (reformatorski) potez. I zato se još uvijek koprcamo u recesiji, zato i dalje imamo skupu i nedovoljno efikasnu državu, zato se ne otvaraju pristojno plaćena radna mjesta, zato nam je realna neto plaća svake godine nekoliko postotaka manja…
I dok u vođenju države naši ministri izgledaju kao bogobojazni ministranti, u svojim su strankama pravi lavovi. Svu energiju troše na unutarstranačke smicalice, državom upravljaju samo ako baš moraju i ako im ostane nešto “force” nakon stranačkog hrvanja.
Iz partija neustrašivo izbacuju neposlušne, frču ruke neodlučnima, bore se za opstanak svim sredstvima. Vlast u stranci puno im važnija od pozicije u Vladi – bila ona premijerska ili potpredsjednička sasvim je svejedno. Jer nema samo Zoran Milanović problem. Vesna Pusić ima čak i veći jer se prvoj potpredsjednici Vlade njen HNS doslovno raspada.
Naši vladari svakodnevno nam poručuju: država se smije raspasti, ali partija nikada!
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
“Da ima Vlade, ovoga ne bi bilo”, tako je, negdje između rezigniranosti i ogorčenosti, mučnu 12-satnu sjednicu Glavnog odbora SDP-a na kojoj je iz stranke izbačen Slavko Linić komentirao jedan od stranačkih doajena.
Za svih 98 pristiglih članova Glavnog odbora (od ukupno 101) bila je to vrlo neugodna i dramatična sjednica na kojoj su sa svih strana pljuštale teške riječi, uvrede i optužbe.
Završila je iznenađujućim prijedlogom predsjednika stranke SDP-a Zorana Milanovića da se o Linićevom isključenju iz stranke glasa tajno, nakon cijelog dana neizvjesnih nagađanja hoće li izjašnjavanje biti javno ili tajno. Kalkulacije su govorile da na javnom glasanju Milanovićev prijedlog glatko prolazi, dok tajno može ići u korist Liniću s obzirom na nezadovoljstvo članova zadnjim događanjima u stranci, ali i ukupnim radom stranke i Vlade.
Činjenicu da je, nakon što su brojni diskutanti u raspravi zatražili tajno glasanje, na kraju, iznenadivši sve, predložio i Milanović, gotovo su svi protumačili time što je ogromna većina članova Glavnog odbora dobro obrađena i preparirana za glasanje po njegovoj volji, no, pokazalo se da je šef SDP-a i Vlade prilično kockarskog duha. Nakon predugog dana u kojem su mu prvi put u sedam godina brojni članovi stranke bez imalo uvijanja sasuli u facu što misle o njemu, njegovu radu i rezultatima, a i on njima uzvraćao uglavnom istom mjerom, očito mu je prekipjelo i odlučio zaigrati hazarderski.
Lako je moguće da se sada zbog takve odluke kaje, jer mu je rezultat tek 50 prema 47 u njegovu korist, zorno pokazao da je stranku potpuno raskolio. Ipak, treba mu odati priznanje da je pristao, suprotno njegovim navadama, saslušati sve oštre kritike na svoj konto i nakon toga, kao krunu demokratskog odlučivanja, omogućio tajno izjašnjavanje, što inače nije običaj u radu Glavnog odbora stranke.
Sjednici GO SDP-a prethodili su Milanovićevi telefonski pozivi članovima tog najvišeg stranačkog tijela između dvije konvencije i razgovori koji su varirali od nagovaranja do prijetnji i ucjena pojedinim glavnoodbornicima kako bi se priklonili njegovoj opciji.
Osobito agilni u lobiranju među članstvom za Linićevo isključenje, ne baš najsuptilnijim metodama, bili su ministri Gordan Maras, Siniša Hajdaš Dončić i Tihomir Jakovina, koji bi bez Milanovića tavorili u tko zna kojem zapećku. Koliko je porazno i bijedno stanje u SDP-u i na što ju je Milanović sveo govore i off the record priznanja nekoliko članova Glavnog odbora novinarima da su protiv Linićeva protjerivanja, ali da “nisu u poziciji tako glasati”.
Nakon glasanja koje je pokazalo da je Milanović u potpunosti rascijepio stranku, šef stranke se ipak vrlo kratko pojavio pred novinarima i vidno nervozan i uznemiren u nekoliko sekundi dao izjavu: “Ispričavam se hrvatskoj javnosti što smo ih danas terorizirali cijeli dan s ovim. Žao mi je. Sada ćemo se još ozbiljnije baviti hrvatskim problemima, a ovo nisu hrvatski problemi”, i okrenuo se na peti i otišao uskrativši mogućnost pitanja.
Prije njega iz središnjice stranke istrčala je jedna članica Glavnog odbora, uplakana, očito silno nesretna zbog odluke koju su stranački drugovi upravo donijeli.
Linić je kazao kako mu je žao, ali da poštuje odluku stranke i Glavnog odbora. “Što se tiče gluposti Zorana Milanovića da osnivam stranku, to su samo gluposti. Ostajem čvrsto uz SDP, čak i kada nisam član”, poručio je razočarano. Nezadovoljstvo odlukom nije krio ni predsjednik GO-a Josip Leko koji je ustvrdio kako se “raskol u stranci na ovom pitanju ne može negirati. Taj raskol je na ovom pitanju dubok, no, pitanje je da li se na pitanju isključenja Slavka prelamaju dublji odnosi unutar SDP-a, to moramo vidjeti”.
Kako bi provjerio je li stranka ovako suštinski podijeljena i na drugim temama, izrazio je nadu kako će to utvrđivati na skoroj novoj sjednici GO-a, na kojoj bi se trebalo tražiti i “novo okupljanje u SDP-u”.
Za Zlatka Komadinu riječ je o evidentnoj podjeli stranke. ” Ovo su dva SDP-a i dva svijeta”, kazao je, dodavši kako lider stranke ne dijeli stranku. “Ovo je Pirova pobjeda, a SDP je izgubio. Ovo nije raskol nego demokratsko izjašnjavanje – vrlo jasno, pola-pola”, nije okolišao Komadina, koji je uvjeren kako se SDP nije izjašnjavao o Liniću nego o Milanoviću.
Bitan je karakter upravljanja strankom, a ne Linić, i ovo je poruka Zoranu Milanoviću, kazao je Komadina, dodavši kako će o Milanovićevom legitimitetu odlučiti oni koji trebaju, te da članice i članovi trebaju preuzeti odgovornost i odlučiti o sudbini “svih njih”. Pritom se nije izjašnjavao hoće li isprovocirati prijevremene unutarstranačke izbore jer “on uvijek gradi, nikad ne ruši”.
Neovisno o mogućim nalazima nadležnih tijela za afere koje je Milanović Liniću putem svojih medijskih snajperista natovario na vrat, odluka Glavnog odbora definitivno ulazi među najtužnije i najružnije epizode u životu SDP-a. No, svakako Linićeva osobna i politička sudbina u drugom je planu, a u prvi je ušla puno šira slika koja vrišteći upozorava kako su i stranka i država postali taoci ozbiljnih karakternih malformacija i zabrinjavajuće liderske podkapacitiranosti čelnika SDP-a i Vlade.
Slavko Linić sigurno nije posljednja žrtva Milanovićeva stila, načina rada i odnosa prema ljudima. Već idući kapitalac koji bi uz veliku Milanovićevu “pomoć” mogao pasti predsjednik je države Ivo Josipović. Osim što je sam prema građanima ovoga društva u pet godina mandata počinio grijeh nečinjenja, stradati na izborima za pola godine mogao bi pogotovo zbog toga što je kandidat prilično raspolućene stranke koju vodi Milanović. Upravo zato, prema neslužbenim izvorima, osobno se vrlo angažirao na pronalaženju alternativnih kadrovskih rješenja u SDP-u, za sada, očito, neuspješno.
Svjestan da mu je izrazito nepopularan premijer koji vodi Vladu bez vidljivih rezultata i stranku čiji rejting iz mjeseca u mjesec ozbiljno ponire ozbiljan uteg na nogama u izbornoj utrci, dao se navodno s antimilanovićevcima u potragu za novom mandatarom, kako bi se problem riješio bez prijevremenih izbora. Liderska pozicija u izvršnoj vlasti navodno je nuđena Toninu Piculi i Josipu Leki. Odbili su. Josipoviću na izborima SDP treba, iako će nastupati kao kandidat šire političke i društvene platforme.
Morat će očito pristati i na Milanovića, jer će mu za pobjedu nad ozbiljno nadirućom kandidatkinjom HDZ-a Kolindom Grabar Kitarović trebati sva moguća SDP-ova infrastruktura i novac. Ipak, teško će sa sebe sprati biljeg kandidata stranke u rasulu koja sebe i državu iscrpljuje u međusobnom gloženju.
Morat će se na neki način distancirati od njih kako na njega ne bi prešao golemi odijum koji SDP i Vlada sada na sebi nose, ali se istovremeno predstavljati i kao njihov kandidat. Bit će zanimljivo gledati to batrganje. Za početak, vjerojatno će, kao i u prvoj kampanji, od Milanovića tražiti da se na skupovima ne pojavljuje uz njega i ne reducira mu šanse.
Žrtva će biti i sam SDP, jer će tenzično stanje samo snažiti, a stranka se gušiti u unutarnjim trvenjima, međusobnim sabotažama i bojkotu, što će neminovno imati ozbiljnih posljedica i na rad Vlade. Usto, Milanović je uspješno srušio i mit o puno većem koalicijskom potencijalu SDP-a u odnosu na HDZ. Dok Tomislav Karamarko strpljivo i uporno radi na okrupnjavanju svega živog od centra nadesno, Milanović je uspio sve svoje potencijalne partnere nakon idućih izbora rastjerati. Redom su se svi izjasnili kako su spremni razmisliti o postizbornoj koaliciji sa SDP-om, ali samo onome kojemu na čelu nije lažni ljevičar Milanović.
Koalicijski kapacitet dotučen mu je i činjenicom da mu se strateški partner HNS vrti između dva i tri posto, što je u zoni statističke pogreške. HSU je interesna stranka koja se obraća ponajprije umirovljeničkoj populaciji i u pravilu odlaze onima s većim šansama za formiranje parlamentarne većine, neovisno o političkom predznaku, kao i osam zastupnika nacionalnih manjina. Svi oni svoje interese ostvaruju isključivo sudjelovanjem u vlasti. Vjerojatne dvije do tri ruke IDS-a teško da će biti od presudne važnosti.
SDP, dakle, sa Zoranom Milanovićem više ne može ni na jedne izbore kani li i dalje ostati relevantna stranka. Članovi stranke, žele li, još uvijek imaju vremena riješiti taj problem. Pitanje je samo imaju li i mudrosti ili uistinu nisu u stanju razmišljati dva koraka unaprijed, nego se zadovoljavaju svojim sinekurama koje će za golemu većinu njih trajati još najduže godinu i pol.
A dok traje velika kanibalistička fešta u SDP-u, HDZ-ovci se komotno mogu zavaliti u fotelje i uz kokice i pivo s guštom pratiti bratoubilački rat u SDP-u, i samo opušteno čekati da im, ničime izazvana i nikako zaslužena, vlast padne u krilo.
(Prenosimo s portala forum.tm).
