autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Mladi znaju da su nas vođe vješto varale i da su im budale vjerovale

Autor: Josip Kregar / 10.11.2016. Leave a Comment

AUTOGRAF Josip Kregar BBPonekad na seminaru zaigram sa studentima, za razonodu, sljedeću igru. Kažem: Zamislite da nekim nesretnim slučajem tragedija zadesi našu zemlju i ona ostane bez vodstva; bez Predsjednice, bez Premijera i bez Sabora. Bili ste u razgledanju Sabora kad je došla ta tužna vijest, a proširila se glasina da su studenti, mladi i obrazovani, preuzeli vlast. Vi tako slučajem postanete vlada. [Read more…]

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: biskupi, državljanstvo, generali, Josip Kregar, novine, Policajci, Porok Pravde, Vlada

70 godina Sportskih novosti

Autor: Miljenko Jergović / 05.07.2015. Leave a Comment

Miljenko Jergović by Ivan PosavecPrvi broj SN revije izašao je u srijedu 13. listopada 1976. Na naslovnoj stranici bila je fotografija – je li je snimio Radiša Mladenović? – spornog jedanaesterca na utakmici kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Argentini, koju su u Sevilli odigrale reprezentacije Španjolske i Jugoslavije. Istoga dana sam uz SN reviju, koju ću kupovati sljedećih osam godina, sve do ljeta 1984, i kolekcionirati komplete na tavanu kuće na Sepetarevcu, kupio prvi broj Sportskih novosti u životu. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Blaž Slišković, Hrvatska, Joško Domorocki, Miljenko Jergović, Neven Bartičević, nogomet, novine, opsada, osvrt dana, Sarajevo, SN, Sporstki novosti, sportski kladioničari, Štef Lamza, tradicija

Ništa osobno

Autor: Boris Dežulović / 25.06.2015. Leave a Comment

Boris Dežulović

Boris Dežulović

Nakon što mi je glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije, u funkciji automatske sekretarice člana Uprave Joška Popovca, telefonom otkazao suradnju u tom listu – obrazloživši odluku odštetom koju izdavač mora platiti zbog mog teksta u čuvenom ”slučaju gnjide“ – a nakon razgovora u kojemu ste mi pokušali objasniti pozadinu cijelog slučaja i sanirati nastalu štetu, [Read more…]

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Agrokor, Boris Dežulović, Davor Krile, EPH, financije, financijski gubitak, HDZ, ideologija, Joško Popovac, Karamarko, književni ogledi, Kolinda Grabar Kitarović, korporativna komunikacija, MIlorad Dodik, Miroslav Kutle, Nezavisne novine, novinarstvo, novine, otkaz, profit, Slobodna Dalmacija, telekom, Tihomir Dujmović, ugled

Luka Ostojić: ”Sudbina medija u kulturi je iznimno teška”

Autor: Mirna Jasić / 11.04.2015. Leave a Comment

Luka Ostojić HOR 1 Foto Oslobodjenje.ba

Luka Ostojić Foto: Oslobodjenje.ba

(Opaska uredništva: Razgovor s izvršnim urednikom dvotjednika za kulturu ”Zarez”, a koji je pod naslovom ”Svi permanentno paničare” objavljen u ”Novostima”, donosimo kao oblik podrške tom važnom mediju koji je nepravedno žigosan čak i iz djela tzv. medija za pitanja civilnoga društva kakav je portal H-Alter koji se pak specijalizirao u cipelarenju kolegica i kolega). [Read more…]

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Andreja Zlatar Violić, H-ALTER, intervju tjedna, kultura, Luka Ostojić, Ministarstva Kultura, Mirna Jasić, novine, Zagreb, Zarez

Edip na Facebooku

Autor: Miljenko Jergović / 15.02.2015. Leave a Comment

Posljednje godine života majka je provela na Facebooku. Otkriće društvenih mreža ne samo da je bilo posljednji veliki događaj u njenom životu, nego je tada, 2009. godine, u svojoj šezdeset i osmoj, nakon dva srušena braka, desetak rasturenih veza, jednoga neurednog i plitkog majčinstva i tolikih zapuštenih poznanstava i neuspjelih prijateljstava, pronašla idealan oblik svoje društvenosti.

 

Imala je dvjestotinjak prijatelja prema kojima je bila dobra i brižna, i koji je – što je veoma važno – nijednog trenutka nisu opterećivali. Bili su njeni tamagočiji, a ona će im ostati do kraja odana.

Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka

 

Dok je bolovala, uzdajući se u čudo odravljenja, zamišljala je kako će doći do svoga radnog stola, sjesti za kompjutor, svim svojim virtualnim prijateljima i prijateljicama objaviti da joj je bolje. Posljednjih devet mjeseci provela je bez cigareta i Facebooka. Nikotin joj nije nedostajao, ali prijatelji jesu.
Dvije su godine otkako je umrla, a meni još uvijek na privatnu mail adresu stižu elektronski obrasci u kojima mi ona nudi – prijateljstvo na Facebooku.

 

To, možda, i ne bi bilo tako čudno i zazorno da imam profil na Facebooku ili da sam prisutan na nekoj drugoj društvenoj mreži, ali ne samo da nije tako, nego mi baš nikada nije na um palo da na takav način komuniciram.

 

Mrtva se majka od žive razlikuje po tome što je živa znala da ne želim biti na Facebooku. Njene posmrtne ponude mogao bih ovako shvatiti: Facebook je garant čovjekove besmrtnosti, jer, eto, i moja mrtva majka okolo nuđa prijateljstva. Ponudu njenoga hladnog srca morat ću, na žalost, da odbijem. Osim što u njoj ima nečega incestuoznog, ne želim biti na društvenim mrežama. I naravno: ne zanima me ni prizivanje duhova.

 

Kada bi mi se, doista, javila iz groba, ne samo ona nego i svi moji mrtvi, uključujući Krležu, Thomasa Manna i Aliju Đerzeleza, ne bih otvorio profil na Facebooku.

 

Nekoliko mi se puna u životu dogodilo da neke ljude smatram prijateljima. Osim u dva-tri slučaja bila je to fatalna greška, zamjena identiteta, lažno predstavljanje. Ali što je to s dvjestotinjak, uglavnom nabrzinu stečenih prijateljstava moje pokojne majke? Ili s tisućom prijatelja koliko ih, kako sam čuo, imaju neki moji poznanici?

U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka. Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije

 

Jedna od stvari koja se majci sviđala na Facebooku, i koja ju je istinski uzbuđivala, tako da je i mene – još dok je bila živa – krenula nagovarati da se otisnem na društvene mreže bila je što su joj se javljali ljudi iz njene rane mladosti, i još neka daleka izgubljena rodbina.

 

Zamisli koga bi sve opet mogao sresti, govorila je, dok je mene hvatao užas od toga da mi se život tako presuvrati i preokrene, i da mi se vrate sva ona lica iz ranih vremena, iz djetinjstava i osnovnih škola, uključujući, zlo i naopako, i sve one moje prve i neostvarene ljubavi. Sve što mi od toga treba imam u sjećanju i u uspomenama.

 

Ono što je baš valjalo iskoristio sam u pričama, romanima, novinskim člancima, i zašto sve to oživljavati putem Facebooka?

 

Facebook je stvorio opasnu iluziju o popularnosti, i o njenoj važnosti u ljudskome životu. Facebook je, drastičnije od tabloida, stvorio iluziju o važnosti takozvanog javnog mišljenja u svemu i svačemu. A javno mišljenje može i smije biti važno samo – na biralištima i pri brendiranju higijenskih uložaka.

 

Dobro, ne samo higijenskih uložaka, nego i svih drugih potrebnih i bespotrebnih proizvoda.

 

U svemu drugom, mišljenje javnosti ne samo da je suvišno, nego je i opasno, jer je javnost uvijek, ali baš uvijek – huškačka.

 

Danas huškaju na Olivera Frljića, sutra će huškati na nekog drugog, i već se sasvim uklonilo s pameti da bi o kazališnim predstavama smio govoriti samo onaj koji ih je i gledao, i ima tri dana škole i gledateljskog iskustva da ih i razumije, a da se Frljića može uniziti i poništiti samo ako se ponište svi koji su u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni, ali i širom Europe hvalili i nagrađivali njegove predstave.

 

Trebalo bi pokrenuti pješaštvo i avijaciju da se od Olivera Frljića načini nedarovitog provokatora, kojeg treba protjerati nazad u njegov Travnik (ili u Tuzlu – kako u posljednje vrijeme njegovu zavičajnost pogrešno navode pojedini Facebook hejteri…).

Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom

 

Ako je za tu stvar dovoljno “mišljenje javnosti” iskazano uz pomoć Facebooka, tada imamo ozbiljan problem. Tada je Facebook zamijenio ljudska prava i demokraciju. Ali ne moramo o Frljiću, možemo i o Židovima, Srbima, homoseksualcima, antifašistima… Ako javnosti prepustimo pravo na mišljenje, tada nitko tko nije javnost neće imati prava da misli. A javnost nisu oni koji misle svojom, a ne javnom ili Facebook glavom.

 

Postoje zanimanja čiji je smisao da budu mimo javnosti, uz dlaku, ili – kako se to nekad lijepo govorilo – mimo svijeta. Recimo, već spomenuta profesija kazališnog redatelja je upravo takva. Ili profesija novinara. Pisca.

 

Kada ste političar, naročito u demokratski zapuštenoj zemlji, vaše je da težite za simpatijom što većeg broja punoljetnih pripadnika svoje zajednice, ali kada ste pisac, svejedno u kakvoj zemlji, ne samo da ne trebate nikom biti simpatični, nego je simpatičnost simptom da ste promašili s profesijom. Na pravog se novinara njegov čitatelj ljuti. Prave su novine one s kojima se čitatelj svakoga jutra svađa, ali ih, ipak, kupuje.

 

To je razlika između novina i Facebooka: na Facebooku svi su prijatelji, čak i ako su hejteri, ili baš zato što su hejteri, dok u novinama prijatelja nema, a ne bi smjelo biti ni hejtera. Novine su sve ono što Facebook ne želi i ne može biti.

 

Novine su javna platforma niza individualnih glasova, Facebook je privatna plaforma na kojoj se uspostavlja kolektivno mišljenje. Facebook je trg na kojem svatko može reći što misli, i svatko tko ima guzicu na trgu i Facebooku ima pravo na mišljenje, dok bi novine trebale biti – akademija.

Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva

 

Trebale bi, ali, na žalost, uglavnom nisu. Novine su posljednja brana individualnog mišljenja pred javnim mnijenjem. Bez novina nema demokracije. Bez obzira na eventualnu urednu izbornu proceduru, bez novina se demokracija pretvara u ruljokraciju.

 

Prije tačno deset godina, ožujka 2005, Facebook je izašao izvan ograda sveučilišnog kampusa na Harvardu, i postao javna stvar. Nekoliko mjeseci kasnije, u kolovozu, registrirana je internetska domena Facebook.com, a u prosincu iste godine mreža je imala već pet i pol milijuna korisnika. Danas ih je milijarda i pol, živih, ali i mrtvih.

 

Na Facebooku još uvijek nije reguliran fenomen umiranja i sahranjivanja, pa nam zato mrtve majke nude nešto što se žive ne bi usudile. Ne bi Edip bludno zgriješio da se nije petljao po društvenim mrežama. Ne bi s uma sišao, a za njim i bogatija polovica čovječanstva.

 

(Prenosimo s autorova portala).

 

Filed Under: OSVRT Tagged With: demokracija, facebook, iluzija, majka, Miljenko Jergović, novine, osvrt dana, prijatelji

Crkveni ostanak u ormaru

Autor: Tihomir Ponoš / 20.09.2014. Leave a Comment

Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica.

 

Dakle, ta rečenica doslovce glasi ”zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić primio je u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu, gospođu Kolindu Grabar Kitarović, kandidatkinju za predsjednicu Republike Hrvatske”. Priopćenja Tajništva Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije i inače su štura i rasterećena informativnog sadržaja, ali na ovome priopćenju sastavljaču valja čestitati.

Malo tko u Hrvatskoj se može pohvaliti takvom medijskom efikasnošću kakvu ima Katolička crkva. Ne treba se tome posebno čuditi, uostalom Crkva je i izmislila propagandu, ali Katolička crkva u Hrvatskoj, njen vrh, blizu je ostvarenja maksimalnih ciljeva minimalnim sredstvima. To se zove efikasnost, a ta je efikasnost vidljiva iz jedne jedine rečenice i njenih posljedica

 

Rečeno je mnogo toga, rečeno je tko (Josip Bozanić s pripadajućim titualama i Kolinda Grabar Kitarović s pripadajućom političkom željom), što (primio ju je), gdje (u Nadbiskupskom dvoru u Zagrebu), kada (u ponedjeljak, 15. rujna 2014. godine), ali nije rečeno zašto, nije rečeno o čemu se razgovaralo. Međutim, ono što nije izrijekom rečeno jest poručeno.

 

Odmah se u javnosti i medijima počelo nagađati o samoj svrsi tog susreta i upravo u tome krije se taj maksimalan učinak postignut minimalnim naporom. Manje-više jednoznačan je zaključak da je Katolička crkva u Hrvatskoj (istina ne službeno jer je riječ o nadbiskupu zagrebačkom, a ne o Hrvatskoj biskupskoj konferenciji) u predizbornoj predsjedničkoj kampanji stala na stranu izazivačice Kolinde Grabar Kitarović.

 

Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija.

 

Crkva izbjegava izravno se izjasniti koga podržava na izborima, pa se redovito svi zajedno s vrhom Katoličke crkve igramo mimikrije – oni se kao nisu izjasnili koga podržavaju, a mi to kao ne znamo koga podržavaju. Ništa sporno ne bi bilo u tome da se Katolička crkva izrijekom izjasni za pojedinog kandidata.

Besadržajna obavijest o primanju sama po sebi protumačena je kao poruka koja glasi ”mi smo uz Kolindu Grabar Kitarović i mi smo za nju”. Na žalost, Crkva umjesto da se izravno odredi koga podržava na predsjedničkim izborima, odlučila se za način komunikacije kakav inače prakticira državna Sjevernokorejska novinska agencija

 

Uostalom, zašto ne bi podržala deklariranu vjernicu koja s Pantovčaka pokušava izgurati deklariranog agnostika. Logika stvari kaže da bi Katoličkoj crkvi trebao biti bliži netko tko je njen vjernik, nego netko tko nije. Opasnosti od nekakvog pretjeranog utjecaja na ishod izbora nema: Stjepan Mesić sigurno nije bio preferirani kandidat Crkve na izborima, i to dva puta, a to nije bio ni Ivo Josipović na prošlim izborima.

 

Ni Ivica Račan i njegova koalicija nisu bili obljubljeni u crkvenim krugovima, pa su pobijedili na parlamentarnim izborima, o ”omiljenosti” Zorana Milanovića i njegova koalicije u crkvenim krugovima nepotrebno je i pisati.

 

Takvim informiranjem javnosti Katolička crkva nastoji zadržati privid svoje političke nevinosti i navodne političke neutralnosti (u ovom slučaju otišlo se toliko daleko da nije navedeno ni čija je to kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović) iako baš ništa loše, dapače, nema u tome da, jezikom seksualnih manjina, izađu iz ormara.

 

Dok se to ne dogodi priopćenja će i prečesto sličiti na ona Sjevernokorejske novinske agencije, a ono od 12. rujna 2014. godine glasi (prenosimo u cjelosti): Aleksandar Toršin, prvi potpredsjednik Vijeća federacije Rusije i njegova pratnja otputovali su u petak kući.

 

(Prenosimo s portala Novoga lista).

Filed Under: OSVRT Tagged With: agencija, autograf.hr, Crkva, Hrvatska, Josip Bozanić, kardinal, katolik, Kolinda Grabar Kitarović, medij, nadbiskup, nadbiskupija, Novi list, novine, ormar, osvrt, predsjednik, Stjepan Mesić, Tihomir Ponoš, Zagreb

D. Radović i S. Petrović

Autor: Milan Vlajčić / 04.09.2014. Leave a Comment

Jubileji su utešni, napisao je gotovo pre pola stoleća veliki pesnik, nepravedno zanemaren i lucidni komentator kulturnih prilika Dušan Matić.

 

Šta je pisac hteo da kaže? Pokazao je na nekoliko primera da su jubileji, okrugle godišnjice, sećanja na značajna imena kulture prilika da im se ukaže hommage. Ne zbog njih, odlutalim u aleje sećanja, koja Francuzi oslovljavaju lepim imenom Jelisejska polja, po Jeliseju, mitskoj ličnosti helenske Grčke. Njima mi više nismo važni, ali oni mogu biti važni nama, kulturi koja na njima počiva.

 

Ukazati hommage značajnoj stvaralačkoj ličnosti prilika je da se podsetimo na dela koja nisu zamakla u spokoj tihog zaborava. Nažalost, negovanje kulturne memorije, sa retkim izuzecima, u nas je uglavnom prepušteno onima koji (poput ovog potpisnika, budimo iskreni) mogu samo da podsete na današnji značaj određene ličnosti, na delo koje zaslužuje ozbiljnu proveru i dokaz da je odolelo zubu vremena. To će reći da ima šta da nam otkrije od svog neumitnog sjaja. To naravno u ozbiljnoj kulturi nije dovoljno jer – gde su kulturne institucije da i one nešto obave? Ove poslednje najčešće ne daje ni traga ni glasa.

Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame

 

Ovih dana (16. avgusta) navršile su se tri decenije kako nas je napustio veliki Dušan Radović, pesnik, dramski i tv-pisac, nepotkupljivi satiričar, hroničar epohe, čiji oštar uvid u nevolje čoveka neuprljanog političkim igrama i marifetlucima i danas deluje poražavajuće aktuelno.

 

Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame.

 

Jedino se plašio prostakluka i pasa. Ne i političara koji su ga pred smrt osudili na ćutanje.

 

Sredinom avgusta u medijima su se javili znani i neznani da se prisete Duška. Bilo je nekoliko zanimljivih svedočenja, ali i mnogo neobaveznih, lako mistifikatorskih tekstova. Kad se sve sabere, stekao bi se utisak da je Radović samo šetao gradom i jedva čekao da sretne nekoga da mu saopšti nešto od svojih misli i jada. To naknadno, nepouzdano sećanje je endemska disciplina na ovim našim prostorima.

 

Prisetimo se kako je posle smrti Ive Andrića, povučenog čoveka koji za života nijedan intervju nije dao novinarima, odjednom nastala lavina prisećanja na silne susrete sa ovom spisateljskom brbljivicom!

 

Duško Radović, strastveni šetač po beogradskim bulevarima i sokacima, uvek je delovao natušteno i namrgođeno, ponesen svojim mislima i nevoljama. Imao je sužen krug prijatelja, ali i među njima se retko javljao svojom rečju, uvek sažetom i aforističnom. Često sam ga sretao između Beograđanke (sa Radiom St B na vrhu) i Pravnog fakulteta, nije gledao unaokolo, i sa njim sam imao nekoliko kratkih razgovora samo kad se on meni obratio. I uvek je pitao šta mi se događa, bio je brižan za druge, a pamtim šta mi je rekao na moje pitanje: ‘‘Ništa mi nije teško, dok sve zavisi od mene, ali mi je muka kad moram da budem ljubazan sa budalama i neznalicama“.

 

Ali pošto je uvek delovao natušteno, baš kao na karikaturi kojom ga je ovekovečio njegov dugogodišni saradnik i sjajni karijaturista Dušan Petiričić, bio je na puškomet daleko od ‘‘profesionalnih brisača znoja sa lica“, kako je jedan sloj spektakularnih dušebrižnika (uvek dobro materijalno zbrinutih) sjajno označio Duškov ispisnik, legenda kulturnog novinarstva Dragoslav Zira Adamović.

I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“ Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“

 

Ali, uz svu tu vrevu, ako ste očekivali da će bilo koji izdavač obnoviti neko izdanje Radovićevih knjiga, gorko ste se prevarili. U knjižarama ništa od ovog pisca, bogatiji i razmetljiviji izdavači jure sigurnije probitke, domaće ‘‘hitove“ (u ozbiljnijim kulturama hit se na kraju dokazuje na tržištu, u nas je to od početka razmetljiva i obmanjivačka marketinška oznaka). A te hitove ispisuju najčešće zvezde turbo-kulture, tv-voditeljke i (s)plavuše koje lansiraju nezasitni tabloidi. Radoviću u tako strogom društvu naprosto nema mesta.

 

Mnogi su i ovih dana pominjali onaj sramotni, traumatični trenutak kad je odlukom partijskih moćnika Radovićev pozdrav ‘‘Beograde, dobro jutro“ uklonjen sa radio talasa. Dogodilo se to krajem novembra 1982. uoči Dana Republike (29. novembar)

 

Ali tri zbirke Radovićevih tesktova iz serije ‘‘Beograde, dobro jutro“ zastaju sasvim neočekivano kod 1978. godine. Slično se dogodilo i u dragocenoj hrestomatiji svih Radovićevih tekstova ‘‘Baš svašta“ (1116 stranica sitnog, dvostubačnog sloga) koju je sastavio Miroslav Maksimović. I ovde pregled Radovićevih komentara staje sa 1978. Ni u piščevoj zaostavštini, pa ni u arhivama matične stanice nema tragova šta je Duško izgovarao sve do 1982. Neverovatno!

 

E, pa stvar nije propala. U svojoj arhivi ovaj potpisnik ima transkripte svih Radovićevih tekstova, sve do ključne emisije koja je izbezumila partijske moćnike. Otkud meni to? Jednostavno, bio sam od onih koji su svakog jutra sačekivali Duškovo obraćanje svima nama, a jednostavnim pritiskom na dugme magnetofona snimio sam sva njegova upozorenja, do poslednjeg!

 

I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“

 

Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“.

Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje

 

Ili ovako: ‘‘Čuvajmo rukovodioce, jer nemamo druge. Za svakog povređenog rukovodioca biće streljano pedeset novinara“. U ovom surovom ogledalu koje i danas deluje korozivno našla se i ova Duškova napomena: ‘‘Neki mladi ljudi postali su činovnici visokog ranga. Njihova obaveza nije da tumače i štite interese svojih vršnjaka, već da se bore protiv njih“.

 

Duško Radović, naš savremenik.

 

Ali, pošto se svi pisci i kritičari jednoglasno slažu (hm, jednoglasno, tu je već nešto sumnjivo) da je reč o velikom i značajnom pesniku, pomislili biste da je dobio mesto u nekoj od savremenih antologija. Ali, tamo ni traga! Strpali su ga u ladicu pesnika za decu, ogradili prostor da bi svojim pajtosima, generacijskim i zavičajnim drugarima otvorili prostor. I ne samo to, ima antologičara koji su i sebe svrstali u izbor. A što ne bi – skromnost i samokritičnost su na ovom delu Balkana osobine naivčina i budala!

 

Da je neko od antologičara samo pročitao Radovićevu knjigu ‘‘O plakanju“ (Rad, 1986., 94 str.), video bi da je reč o melanholičnoj misaonoj poeziji koja pripada vrhuncima savremene srpske lirike.

 

Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje. Država, bačena već decenijama u ruke onih kojima je autentična kultura, sem one gučansko-turbo-narodnjačke, deveta rupa na svirali, nema ni volje ni snage da se filmskim nasleđem pozabavi na dostojanstven način.

 

Na dvadesetu godišnjicu smrti Alesandra Saše Petrovića, 20. avgusta Jugoslovenska kinoteka stavila je na program ovu novu kopiju, a u novom zdanju, u Uzun Mirkovoj, zajedno sa pomenutom Fondacijom priredila okrugli sto posvećen delu velikog reditelja. Aleksandar Saša Petrović (1929.-1994.) je među najznačajnijim filmskim autorima Evrope u drugoj polivini stoleća. Čovek ogromne filmske i likovne kulture, izvrstan esejista, pesnik i memoarista ostavio je filmsko delo koje je početkom sedamdesetih presečeno kad je pod udarom birokratskog udara na tzv. ‘‘crni film“ Petrović otišao u izgnanstvo i vratio se posle desetak godina. Tragična sudbina stvaraoca!

 

Ali kad se pogleda njegovo dokumentarni opus ‘‘Let mrtve ptice“, fantastična poema o životu i smrti, ‘‘Putevi“ posvećeni slikarskoj viziji Save Šumanovića, potom jedan od najboljih ratnih filmova druge polovine stoleća ‘‘Tri“, kultni ‘‘Skupljači perja“, da ne ređamo dalje, Sašina poetika zaslužuje najveće poštovanje.

Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika, ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika. Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane…

 

Na okrugli sto o delu Saše Petrovića tog tropskog dana došlo je stotinjak filmskih radnika, kritičara i novinara. Ne sanjajući da će ubrzo uslediti hladan tuš, skandal bez presedana!

 

Nije jasno ko je sastavljao spisak govornika, ali ko je slutio šta će se dogoditi! Izbor prvog govornika, profesora Petra Volka, bio je vrlo nesrećan jer je njegovo učešće u čuvenom linču, izbacivanju Saše Petrovića sa Filmske akademije, bilo prilično ambivalentno, da ne pominjem težu reč.

 

Sam PV je odmah ukazao da nije bio sa Sašom u dobrim odnosima (prosto se čudim zašto!), a onda se zakačio za ključni, traumatičan i sramotan trenutak u progonu Žike Pavlovića i Saše Petrovića sa Fakulteta (simboličan povratak na mesto zločina). I onda je kazao, parafraziram naravno, da je sporni film ‘‘Plastični Isus“ Petrović ocenio najvišom ocenom i dodao skandalozni stav: da profesori i ne moraju da vide i pročitaju ono što ocenjuju, mogu oni to i na poverenje!

 

Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom: Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika.

 

Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane. Ostali su, to saznajem kasnije, zadržali akademski mir (svaka im čast, mi smo valjda napustili tu svečanost iz puke obesti!) kao da se ništa neprirodno nije dogodilo. Čak je, doznajem, meni nepoznati doktor filma na kraju Volkovog izlaganja zahvalio govorniku na dragocenom doprinosu!

 

Kad smo se pribrali posle izlaska, ovaj potpisnik i njegova dva prijatelja, sapatnika iz kulturnog novinarstva (ukupno, 150-ak godina praćenja kulturnih zbivanja) zaključili su da se veći kulturni skandal nije dogodio u našim životima.

 

Dok su neki partijski jurišnici i poslušnici napredovali u svojim univerzitetskim karijerama, Petrović je u izgnanstvu režirao ‘‘Grupni portret s damom“, a po povratku, sredinom osamdesetih, započeo za RTV Beograd osmodelnu tv-seriju ‘‘Seobe“, po velikom eposu Miloša Crnjanskog. Projekat je zapao u nevolje, inostrani koproducenti su zaplenili deo snimljenog materijala, a Saša Petrović nije dočekao da vidi premijeru filma ‘‘Seobe“ (zapravo prva dva dela serije), jer se već u maju 1994. našao pod udarom neizlečive bolesti.

 

Da ima Boga i gornjeg sveta, da je Saša imao prilike da prati šta se tog dana događalo pod krovom Jugoslovenske kinoteke, verovatno bi zaključio: ponovo su simbolički pucali u mene!

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autograf.hr, Beo-dijagnoze, Beograd, Branka Petrović, časopis, D. Radović, drama, kolumna, Legenda, Milan Vlajčić, novine, pesnik, Poletarac, politika, radio, rukovodioc, S. Petrović, serija, spomenik

Čovjek od jednoga komada

Autor: Miljenko Jergović / 06.07.2014. Leave a Comment

Od sredine lipnja smjenjivali su se kiša i sunce, vrelo ljeto s danima rane jeseni. Jednoga takvog sparnog i teškog četvrtka iznenada je umro Boško Zatezalo. Samo ga je ukinulo, rekli bi u Bosni.

 

U neka mlada vremena bio je akviziter. Nakon preokreta 1991. osnovao je izdavačku kuću V.B.Z. Započeo je kao autsajder, kojeg u ta doba konzumskoga ponosa neće u svoja društva primati nacionalne ni kulturne elite. Tako je i ostalo.

 

Zatezalo je trgovac, cerili su se čim bi ga se spomenulo. Kao da oni knjige izdaju iz misionarskih i prosvjetiteljskih razloga, a jedini on je, eto, trgovac. Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara.

Nije imao talenta, možda ni prilike, da se uklopi u klijentelističke tokove institucija nacionalne kulture, i da tako osigura i zaštiti svoje poduzeće. Do novca za plaće morao je dolaziti sam. Nije bio dobrotvor ni radnička majka, ali nije znao dijeliti otkaze. Nedostajalo mu je snage za činjenje zla. To nužno ne znači da je bio dobar čovjek, ali za zlo nije imao dara

 

Prilagođavao se. Govorio je spajajući novostečene zagrebačke sa zavičajnim goranskim naglascima. Neke su mu riječi bile tvrdo seljačke. Nije im ih bilo drago čuti. Ili suprotno tome, jest, drago im je bilo i čuti i znati da im Boško Zatezalo neće biti konkurencija u redu za beriva u Runjaninovoj 2. Imao je blag i bezazlen smiješak, jednu od onih neponovljivih grimasa koje se stoljećima nasljeđuju, i rodovski su, porodični znak. Isto tako smiješi se Boškov sin.

 

Kada su se doba nakratko promijenila, pa se učinilo da će i Hrvatskoj trebati knjige i živa kultura, Zatezalo se prometnuo u velikog izdavača dobrih naslova. Ali i tada je štedio na svim troškovima, na zalistima i predlistima, nije razumio čemu služe prazne stranice u knjizi, i zašto sve nije duplo jeftinije nego što jest. Bio je elementarno štedljiv čovjek, a galantan u restoranima i na putovanjima. Proturječan u mnogo čemu. Kada je nestalo varke, fatamorgane hrvatskoga izdavaštva i književnosti, Zatezalo skoro da je i prestao objavljivati ozbiljne knjige. Snalazio se i spašavao tvrtku.

 

Neko vrijeme bili smo bliski. U V.B.Z.-u sam objavio četiri knjige: obje Historijske čitanke, izbor kratkih priča i “Transatlantic mail” sa Semezdinom Mehmedinovićem. Birao sam naslove za jednu malu ediciju koja je nosila moje ime. Predložio sam Bošku pokretanje književne nagrade, i godinama sudjelovao u radu žirija. A onda su se vremena ponovo uskovitlala, dogodile su se stvari preko kojih nisam htio preći, te sam se udaljio bez riječi prepirke i ružnog pogleda.

Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta

 

Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, preko Hrvatske televizije i novina na mene pokrenuta ustaška hajka, u kojoj su sudjelovali mnogi koje ovdje smatraju piscima, Boško Zatezalo mi je na privatnu mail adresu uputio pismo podrške i povjerenja, i supotpisao neke od svojih urednika. Bila je to lijepa, ali beskorisna gesta. Ako me je trebalo spašavati, moglo se to raditi samo javno. Ali kako bi Boško to mogao učiniti? Ne, naravno da njemu nisam zamjerio. Dobro je biti nespašen pred ovdašnjima i pred hrvatskom književnošću, onakvom kakva danas jest. Ali dobro je i biti živ, dok god se može.

 

Boško Zatezalo pokušavao je svoju tvrtku širiti na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Sloveniju. Osnivao je tvrtke kćeri, otvarao knjižare, postavljao urednike i direktore, na Beogradskome sajmu knjiga zakupio je štand među velikim i moćnim srpskim izdavačima, u središnjem izlagačkom krugu. Svaki put, na svakome novom početku, činilo se da ga ništa i nitko ne može zaustaviti. A onda bi veliki zamah nekako onemoćao i oslabio, nastupala su razočaranja, podcjenjivali su ga i rugali mu se oni koji su ga do jučer hvalili…

 

Zatezalo je bio žrtva svoje štedljivosti. I žrtva velikih, vrlo ambicioznih i materijalno raskošnih planova. Rastrgnut između krajnosti, paradoksalnih i suprotstavljenih ambicija, nagona i osjećaja, živio je, radio i planirao kao jedini autentični hrvatski poduzetnik u izdavaštvu, jedini koji nije imao ni Tuđmana, ni Vujića, ni otužnu Zarezovu La mammu da mu stvara imperij.

Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili

 

Vjerovao je u tržišnu privredu, u obrt sredstava, u kamatne stope i u vrijednost nekretnina. U svome zagrebačkom predgrađu, tamo na putu prema aerodromu, sagradio je lijepu poslovnu zgradu i magazin za knjige. Uzdao se u logiku tržišta, u taj viši, nebeski poslovni zakon, koji će na kraju poravnati sve zemaljske nepravde i svaku protekciju i klijentelizam. U to je vjerovao kao što božjak vjeruje u svog Boga i u njegovu pravdu. Idealna žrtva ekonomske krize.

 

Ovakvi nagli odlasci obično ostavljaju dojam kako je nešto između nas ostalo neizgovoreno ili nedorečeno. Najednom, onako plitko i funeralno, krene nas mučiti savjest što nismo komplimentirali odlazećega. Nismo mu rekli koliko ga cijenimo, nismo mu živome halalili, oprostili dugove i sitne ljudske podlosti. U slučaju Boška Zatezala, ne osjećam ništa od toga. Znao je što o njemu mislim, kao što je znao i zašto smo se rastali. Ništa od toga se ne mijenja djelovanjem njegove smrti. Što na lijep način govori o njemu, a ne o meni.

 

Iako nam to ranije ne bi na um palo, Boško je bio načinjen od jednoga komada. Boško je bio Boško, nikada nije bio netko drugi. Zato za njim ne ostaju neizgovorene riječi, zato mu ne dugujemo komplimente, niti geste one vazda zakašnjele ljudskosti. I da smo bili svjesni kako je i on smrtan, ne bismo se prema njemu drukčije odnosili.

Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da  je živ. Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama…

 

Uskoro, nakon što se zemlja slegne, pričat će se opet iste anegdote o Bošku Zatezalu. Većina tih, uglavnom istinitih pričica govorit će o njegovoj štedljivosti. Recimo, Boško je u V.B.Z. uveo jedno neobično, po suradnike vrlo iritantno pravilo da se pri honoriranju prijevoda, koji se svugdje plaćaju prema broju prevedenih slovnih mjesta, ne računaju razmaci.

 

U tom načinu da se uštedi bilo je neke šašave metafizike – biva ne prevode se razmaci između riječi, pa ih onda ne treba ni plaćati – sve dok se nije našao domišljat prevoditelj koji je Zatezalu poslao svoj prijevod tako što je prethodno ukinuo razmake među riječima, i tekst pretvorio u beskrajnu gusjenicu od slova i interpunkcija. Pa neka si gazda udara razmake i entere ako ih ne misli platiti.

 

Kako ova priča djeluje nad živim Boškovim grobom? Smijemo li se nasmijati? Ili da sačekamo da povorka prođe? Ne treba čekati. Ničega sramnog u ovome nema. Najviše što za tog čovjeka možemo učiniti jest da o njemu pričamo onako kako bismo pričali da  je živ.

 

Pokoj vječni neka je hrvatskim akademicima, i život vječni daruj im Gospodine! A Bošku Zatezalu da poživi u našim vicevima, pričama i podbadanjima, danas kada je slobodan od zemaljskih dugova, kamata i od onoga neljudskog straha kako da sljedećeg mjeseca isplati plaće.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: adresa, autograf.hr, autor, Boško Zatezalo, Bosna, hajka, Hrvatska, institucija, izdavač, kamata, knjiga, kultura, mail, Miljenko Jergović, novine, osvrt, otkaz, pisac, plaća, televizija, urednik, ustaša, VBZ, Zagreb

Ima života i bez nogometa

Autor: Ante Tomić / 23.06.2014. Leave a Comment

Evo me već drugi dan u Beču i još se ne mogu naviknuti, zapanjeno se okrećem ne shvaćajući gdje sam se to našao. Nema velikih televizijskih ekrana na pločnicima ni zastavica na automobilskim krovovima i retrovizorima, konobarice u kafićima ne nose kopačke i štucne, a muškarci piju pivo jer im se naprosto sviđa okus fermentiranog ječmenog slada, a ne stoga jer je njihova patriotska obaveza napiti se ako njihovi pobijede ili, još više, izgube.

 

Ovdje su, u najkraćem, svi savršeno ravnodušni na Svjetsko prvenstvo. Volio bih da sada mogu reći kako je narod koji je čovječanstvu dao Mozarta, Mahlera, Haydena i oba Straussa, Freuda, Klimta i Schielea aristokratski prezreo prostačku pučku razbibrigu poput natjeravanja kožne mješine po ledini, ali to, bojim se, ne bi bila istina.

 

Razlog je nezainteresiranosti za Mundijal prije u činjenici da se Austrija na njega nije plasirala.

Može se i bez nogometa. Austrija sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja

 

Kako bilo, jedno je sigurno. Bečlije bez ostatka potvrđuju.

 

Može se i bez nogometa. Zemlja sasvim dobro funkcionira i ako propusti najveći događaj u povijesti svemira. Nije bogzna kakav nedostatak kada vas to zaobiđe. Ima emocija i mimo strahovite živčane uznemirenosti, vrištanja i plakanja, trganja odjeće iz ushita ili očaja.

 

Austrijanci lijepo mogu doživjeti prazninu i besmisao svojih mizernih egzistencija i bez gorčine da ih je japanski sudac sramotno okrao.

 

Štoviše, oni mi se čine mirniji i sretniji jer ne moraju trpjeti to sranje, jer slobodno vrijeme ispunjavaju budalaštinama koje manje bole.

 

Kasnije im je lakše vratiti se u stvarni svijet, posvetiti onome što je za njih i njihove obitelji sudbinski mnogo važnije od dvojbe između Eduarda i Jelavića.

 

Austrijanci su, blagoslovljeni bili, pošteđeni i šaljivih afera kao što je novinska objava nekolicine razgaćenih nogometaša kraj bazena.

 

Noćas kasno u hotelskoj sobi našao sam te skrivećki uslikane prizore na svim portalima i, neću vas lagati, s velikim zanimanjem sve ih pogledao.

 

Sa svim onim zelenilom muška je nogometna golotinja djelovala nešto pastoralno i mitološki, bila je to kao nekakva gej verzija slavne Balaševićeve balade o lepoj protinoj kćeri. Paparazzo tu, čučeći u grmlju, tiho pjeva:

Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek

 

Nisu znali gde sam ja,

Da ih krišom gledam kroz trsku i šaš,

A preko Amazone noć je pala…

 

Mnogi su bili zgranuti voajerskom drskošću medija, no mene ona nije začudila.

 

Nalazim je, naprotiv, vrlo predvidivom. Sportski novinari predstavljaju se, istina, kao nedvojbeno heteroseksualne osobe, oni su mačo svinje koje ponosno prde i podriguju, ali uvijek sam mislio kako tu mora biti nešto zatajeno, nešto o čemu bi psihoanaliza na koncu donijela zanimljiv pravorijek.

 

Nije bez vraga ako muškarci oduševljeno i ganuto pričaju o tjelesnim vještinama drugih muškaraca ili ako orgazmički zaurlaju u trenutku savršene sreće kad lopta jurne u protivničku mrežu.

 

Kad vam muškarac reče da je nogomet bolji od seksa, on bi možda želio kazati da nogomet na određeni način i jest seks, ali, eto, khm… nešto nepriličan.

 

Mislim, ja nikoga ne osuđujem. Sve je to meni, Bože mili, ljudski. Naprosto, njih su dvojica u Brazilu iza ručka popili više nego inače i slušajući ciku i raskalašeni kikot s bazena, jednome je došla neobična zamisao.

Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio. Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili

 

“Ajmo gledat dečke kako se goli kupaju.”

 

“Ajmo”, dočekao je drugi spremno.

 

“Ali, nismo zato pederi”, ogradio se prvi oprezno.

 

“Bože sačuvaj”, potvrdio je drugi konsternirano. “Mi to radimo u interesu javnosti.”

 

“Ja volim ženske”, dodao je prvi, da ne bude nikakve zabune.

 

“I ja isto.”

 

Isključimo li homoerotsku znatiželju, teško je pojmiti što bi nekoga potaknulo da sakriven u žbunju snima nekolicinu golih dvadesetogodišnjaka. Drugačiji motiv ne nalazim ni u onih koji su te slike objavili, a objavili su ih svi, s izuzetkom možda Glasa koncila.

 

I zbog toga nas sve skupa treba biti sram. Riječ je o prvorazrednoj svinjariji, nepristojnosti bez presedana. Ti mladići, baš kao ni itko drugi, ne zaslužuju da ih njihovi roditelji i djeca takve gledaju u novinama i na internetu. Ipak, na njihovu mjestu ja se ne bih dulje ljutio.

 

Zloslutno će zvučati, ali možda će fotografije njihovih čvrstih muških stražnjica naposljetku biti jedino veselje koje su oni svojim obožavateljima u Brazilu napravili.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Ante Tomić, autograf.hr, Brazil, Eduardo, Freud, Hayden, internet, Jelavić, Klimt, Mahler, Mozart, nogomet, novine, osvrt, Prvenstvo, psihoanaliza, Schiele, Slobodna Dalmacija, sport, Strauss, život

KRIZA

Autor: Aleksandar Stanković / 30.04.2014. 1 Comment

Na okretištu tramvaja dva prijatelja od 40-ak godina razgovaraju. Dovijaju se načinu kako naći novac. ‘‘Slušaj, stari, imam jedan stari mountain bike koji bismo mogli malo srediti, oprati, popraviti i staviti na Njuškalo. Možda dobijemo sto kuna, pa svakom pola. Šta kažeš?“ ”Može ‘‘, odgovara ovaj drugi. Uto dolazi tramvaj. Uz obećanje da će sutra razraditi plan akcije razdvajaju se. Jedan od njih stavlja ruke u džepove, drugi se penje u tramvaj i razmišlja kako će potrošiti 50 kuna.

 

 

ZADUŽBINA

Zadužio sam poznanika. Učinio sam mu uslugu, a da on to ne zna. Od tog događaja prošlo je par mjeseci. Sa zaduženim se ponekad sretnem i zadržimo se u kraćem razgovoru. Drugi put se samo pozdravimo kad se sretnemo. Mahnemo si rukom ili učinimo neku gestu dajući do znanja da smo uočili onog drugog. U posljednje vrijeme sve više me proganja osjećaj da bih poznaniku nekako trebao objasniti što sam učinio za njega. Želim da mi na neki način izrazi zahvalnost. Uopće, potreba da se potvrđujem kod drugih ljudi ovaj tjedan je nešto izraženija nego tjedan prije.

 

 

RASTANAK

Rastaju se Vlado Kalember i Ana Rucner. Novine naravno pišu o tome. Uz gomile tekstova koji donose najnovije vijesti o tome kako je došlo do razlaza jedan je posebno zanimljiv. U njemu se govori o neverbalnoj komunikaciji para i to u vremenima kada još nismo znali da su u bračnoj krizi. Autoru teksta posebno je zapeo za oko poljubac koji je Kalember uputio Ani Rucner u jednoj televizijskoj emisiji, pa kaže: ‘‘Analiza neverbalne komunikacije sada već bivšeg para otkrila je da je bila riječ o isforsiranom poljupcu. Ona skoro da se izmiče dok ju on ljubi.“ Ova posljednja rečenica mogla bi biti predložak za finu literaturu. Opisujući tako zamah rukom jedne starije gospođe, Kundera je napisao ‘‘Besmrtnost“.

 

 

KNJIGE

47 posto Hrvata ne čita niti ih knjige zanimaju. Sto novinskih komentatora koristi ovaj podatak da bi se nad njime čudili, da bi osuđivali nepismenu rulju koja ne mari za knjigu. Kako im ne dosadi uvijek biti u pravu, uvijek s iste visine docirati o potrebi čitanja kao pretpostavci izvrsnosti. Čitaj ako hoćeš, ako nećeš, nemoj. Nije li čitanje privatna stvar? Šta me briga jel’ nacija načitana ili ne? Uopće, šta me briga za naciju? Matija Babić ponekad se hvali kako u životu nije pročitao ni jednu knjigu. S Matijom Babićem na kavi mogu izdržati pola sata. S većinom načitanih ni deset minuta.

Filed Under: POLUPJESNIK I BOLESNIK Tagged With: Aleksandar Stanković, Ana Rucner, autograf.hr, bolesnik, dug, Hrvatska, knjiga, komunikacija, kriza, Kundera, Matija Babić, novinar, novine, pjesnik, rastanak, razvod, televizija, Vlado Kalember, zadužbina

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. Čas autonomije

    Čas autonomije

    zoran-daskalovic
  2. Posvađani blizanci

    Posvađani blizanci

    marinko-culic
  3. Emil Matešić: I Haški tribunal može biti umjetničko nadahnuće

    Emil Matešić: I Haški tribunal može biti...

    ana-grbac

Novosti | Arhiva

Drago Pilsel Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT