novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Vicevi se lako i brzo zaboravljaju. Ali iza nekih, ne nužno i najduhovitijih, ostane poneka scena ili rečenica. Tako je iza jednog davnog bosanskog vica o muškoj seksualnoj imaginaciji ostalo ono: “Mah’o ti ne mah’o, ja samo nju vidim!” Ona je, vjerojatno pogađate, vagina, ali pod čuvenijim hrvatskim i srpskim, a bogme i bosanskim te crnogorskim nazivom, prihvaćenim i od braće Slovenaca i Makedonaca. [Read more…]
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.
Elem, borili se Mujo i Suljo u ratu zajedno s braćom mudžahedinima, kad pogodi neprijateljski metak Sulju u nogu, i ovaj stane glasno kukati, jaukati i zapomagati. “Šuti, Suljo, šta si se usro zbog noge”, okrene mu se Mujo. “Eno Ali Hamzu metak pogodio posred čela, pa se ne žali!”
Eh da, cijela je jedna mitologija – sjetit ćete se – ispisana o neviđenoj fanatičnosti i hrabrosti arapskih mudžahedina, što su od ljeta devedeset druge počeli stizati u pomoć svojoj muslimanskoj braći u Bosni i Hercegovini. Ledili su krv u žilama ustaškim i četničkim dušmanima, pa ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišali na njihove rovove, ne žaleći se ni kad ih metak pogodi posred čela.
Još negdje u arhivi imam novine iz devedeset treće, i reportažu napravljenu negdje oko Starog Viteza, s pričom kako su mudžahedini u jednom takvom jurišu našli u rovu mrtvog ustašu. Umro od straha, vele, prije nego su i došli do njega.
Nije takvih boraca Bosna i Hercegovina vidjela još od… jebiga, od Drugog svjetskog rata. Mudžahedini su, zapravo, primijetili ste to, preuzeli taktiku Titovih partizana: pucaš prema neprijateljskoj živoj sili sve dok ne ispucaš posljednji metak, a onda iskočiš iz rova i goloruk, samo s domovinom u srcu, slobodom u mislima i pjesmom na usnama, povedeš juriš na neprijatelja.
Dobro uvježban i moralno-politički vaspitan borac može u tom jurišu primiti i do četrdeset metaka u prsi, ali on neće pasti prije nego uleti u dušmanski rov i golim rukama ne podavi najprije pedesetak pripadnika neprijateljske žive sile, a onda i samog sebe, da im živ ne padne u ruke.
Neki je mudžahedin, pričalo se, u takvom jednom jurišu od eksplozije granate ostao bez obje ruke, pa ih onako ranjen i krvav pokupio s tla i njima sâm samcat podavio osam ustaša. Velimir Bata Živojinović, recimo – da je koju godinu mlađi – bio bi odličan mudžahedin.
Tako je barem izgledala romantična predaja o hrabrim borcima iz odreda El-Mudžahid. Dolazile su, istina – u početku stidljivo, a onda sve češće – i one manje romantične priče, o teroru što su ga borci sa zelenim vrpcama oko glave provodili među zarobljenicima i civilima, ali i vlastitim suborcima koji su se odbijali ponašati u skladu s njihovim tumačenjem svijeta, od ratnog prava do islama. Iz toga doba datira jedna od najnesretnijih bošnjačkih zabluda, ona o mudžahedinima koji im valjaju u ratu, a onda malo “prebacuju” u miru.
Danas je, naime, jasno kako mudrom i dobrom babi Aliji Izetbegoviću mudžahedini iz arapskih zemalja i nisu trebali u ratu, koliko u miru: nisu mu trebali da ubijaju ustaše i četnike, koliko da bosanske muslimane “privedu” njihovoj vjeri.
“Pružili ste Bošnjacima pomoć ne samo u borbi nego u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”, zborio je tih dana u jednom govoru za pripadnike odreda El-Mudžahid general Rasim Delić: “Zbog toga je pomoć islamskog svijeta za ovaj narod, koji se nalazi na granici islama i hrišćanstva, i dalje neophodna, i biće neophodna dok islam ne pobijedi na ovom svijetu!”
Ono što je tada moglo izgledati kao generalov nespretni gramatički lapsus i brkanje posvojnih pridjeva “njihova” i “svoja” – o mudžahedinima koji Bošnjake vraćaju “svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojoj kulturi i svojim običajima” – pokazat će se kao strategija: borci iz Saudijske Arabije, Afganistana, Jemena ili Irana zaista nisu Bošnjake vraćali njihovoj vjeri, njihovoj tradiciji, običajima i kulturi, već – svojoj. “Dok islam”, shvatili ste, “ne pobijedi na ovom svijetu.”
Govorio je to, podsjećam, general Rasim Delić: govorio je to, podsjećam, lijepih dvadeset godina prije kalifa Bagdadija.
Rezultati su vidljivi danas, dvadeset godina kasnije, kad potpredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo donosi u Tužilaštvo dvije hiljade stranica dokumentacije o ratnim zločinima što su ih mudžahedini u sastavu Armije BiH počinili nad srpskim civilima u Vozući septembra 1995, i kad su Bošnjaci, eto, osupnuti iznenadnim otkrićem kako su slavni hrabri mudžahedini, sve valjda s pjesmom na usnama, silovali žene i ubijali civile i djecu, plaćajući i po hiljadu maraka za klanje zarobljenih Srba.
Da, bilo je to davno – odreda El-Mudžahid više nema, ali eno Bošnjaka vraćenih njihovoj vjeri, tradiciji, običajima i kulturi. Eno njihova generala Rasima Delića i “vrhovnog komandanta” Alije Izetbegovića u mitovima, legendama, narodnoj predaji i srcu bošnjačkog patriota, eno najzad Sakiba Mahmuljina – ratnog komandanta Trećeg korpusa, što je, prema Kebinim dokumentima, izravno zapovijedao mudžahedinima – u fotelji zamjenika federalnog ministra obrane, eno i Šefika Džeferovića, tadašnjeg načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, odgovornog za zataškavanje zločina u Vozući, danas gospodina predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine.
A eno bogami i veterana odreda El-Mudžahid Huseina Bilala Bosnića kako po Bosni kupuje dulume zemlje za sebe, svoje žene, djecu i vojnike, eno na kraju dvadesetogodišnjeg historijskog kruga mladih Bošnjaka i Bošnjakinja kako u Siriji dušmanima lede krv u žilama, i ne mareći za kuršume i strah, sve prkosno pjevajući, jurišaju na njihove rovove.
Pa će biti valjda tamo negdje i neki general da im zahvali što su sirijskim muslimanima “pružili pomoć ne samo u borbi nego i u vraćanju svojoj vjeri, svojoj tradiciji, svojim običajima i svojoj kulturi”.
I u toj kulturi onoga crnog vica, čut ćete ga već, kad je ono borac Islamske države negdje u Siriji pitao mudžahedina Muju bi li mu za hiljadu maraka dao zarobljenog Bašarovog vojnika da ga kolje, a ovaj mu odgovorio: “Bih, ali otkud mi hiljadu maraka?”
(Prenosimo iz Oslobođenja).
S neandertalcima znanost nije načistu. Dugo se mislilo da su oni preci ljudi, no u posljednje vrijeme pojavila se teorija kako su ta uspravna, čovjekolika, rudimentarno razumna stvorenja širokih koščatih lica ustvari naši rođaci, slijepi rukavac naše vrste, kako su u kamenom dobu živjeli usporedno s Homo sapiensima, dok u jednome trenutku nisu neobjašnjivo iščeznuli. Nagađa se da smo ih upravo mi, u slijepom šovinizmu, istrijebili. Poznajući ljude, mislim da bi to lako moglo biti istinito.
Koješta je tu nejasno, ali paleontolozi se trude rasvijetliti njihovu zagonetku. Malim pijucima iskopavaju rijetka nalazišta i četkicama bojažljivo čiste kosti i primitivno oružje. Takav je jedan lokalitet plitka špilja u kršu iznad Kaštela, u općini Labin Dalmatinski. Unatrag trideset sedam godina tu se pretražuju ostaci neandertalaca, a mjesto je u stručnoj literaturi, u svim knjigama i člancima poznato po imenu Mujina pećina.
Bogzna zašto je baš Mujina? Nagađam po nekakvom čobanu koji je tu sklanjao koze od kiše, a njega su svi u mjestu zvali šaljivim nadimkom Mujo, premda je on ustvari bio Nikola ili Mate. Znate već kako je duhovit naš narod, nema sela bez najmanje jednoga Muje.
Kako bilo, nitko nazivom nalazišta nije pretjerano razbijao glavu, sve do prije godinu ili dvije, kad su se Labinjani pobunili, priznali kako ih to vrijeđa. Mujina pećina, smatrali su, slala je krivu poruku o njihovu poštenom, od davnih vremena kršćanskom, katoličkom mjestu. Uzrujavala ih je pomisao da bi turist namjernik mogao pomisliti da među njima živi ili je živio nekakav nekrst, musliman, Mustafa, za prijatelje Mujo, te su došli pred krašku rupu i stavili novu tablu: Jurina pećina.
Nećete u Čavoglave, niste ni prije, kao što pjesnik reče.
Usprkos imenu prihvaćenom u znanstvenoj literaturi i ne znajući baš ništa o paleontologiji, dapače, ozbiljno dvojeći da su neandertalci ikad i živjeli, jer je njima župnik na vjeronauku o postanku života na Zemlji ispričao nešto potpuno drugačije, seljaci su samovoljno odlučili da nije Mujo nego Jure.
Jedan je rudimentarno razuman lokalni hadezeovac tada izašao pred novinare i kazao kako su i vlastitim životima spremni to braniti, a ja njegovu prijetnju ne bih olako shvatio. Povijesno nam iskustvo, napokon, kazuje da su ljudi ovdje i za manju pizdariju ginuli.
Bilo je to, kažem, prije godinu ili dvije, ali ja sam tek nekidan čuo.
Nije, dakle, da opisujem aktualni događaj, no i danas, uvjeren sam, vrijedi pisati o tome. Nema tu ništa zastarjelo, takve su teme vječne.
Sve je u nas aktualno. I Zrinski i Frankopani, i Tomislavi i Trpimiri još su s nama, a ako je potreba, i čupavi, gologuzi neandertalci će oživjeti u našoj zaustavljenoj povijesti.
Čak i za nekakva sirota bića koja su prije pedeset tisuća godina noktima čeprkala korijenje iz smrznute zemlje i okretala vjeverice i guštere na ražnju iznad otvorenog plamena u jednoj vlažnoj kraškoj špilji, postavit će se u jednom trenutku pitanje svih pitanja: Nego, bogareti, jesu li oni naši ili njijovi?
Čitava se ljudska povijest tumači kroz tu dvojbu, pa će i Vučedolska golubica, keramički artefakt iz bakrenog doba, načinjen šezdesetak tisuća godina prije Krista, nekako postati simbol hrvatske borbe i stradanja, a neandertalce ćemo pokrštavati, davati im ispravna, lijepa katolička imena.
I kad to čujete, dođe vam vrlo uvjerljiva ona teorija da su naši preci Homo sapiensi istrijebili svoje rođake neandertalce. Sve je jednako, onda u paleolitiku kao i danas, na početku dvadeset prvog stoljeća, slijepi će se šovinizam nasiljem dići protiv drugoga i drugačijeg, samo što su onda imali koplja s grubo obrađenim kamenim šiljcima, a danas živimo u luksuzu strojnih pušaka koje ispaljuju zapanjujuće mnogo metaka u minuti.
Živio je tako u rupi iznad Kaštela, u Labinu Dalmatinskom, jedan neandertalac Mujo sa ženom i četvero djece, sve dok mu jednoga dana nisu došli neki ljudi i rekli da on, ako mu je draga živa glava na ramenima, više nije Mujo, nego Jure.
I on se pokorio, premda se njegov mizerni i gladni život tom činjenicom ništa nije promijenio.
Onda su koji mjesec kasnije pred pećinu došla još dva gospodina, obrijana i začešljana, u tamnim odijelima i kravatima, a žena je viknula:
“Mujo… ovaj, Jure, trebaju te neki ljudi!”
“Jeste li se ikad upitali zašto smo mi ovdje, koji je smisao našeg života i ima li išta nakon ovoga, kad jednog dana umremo…?” počeo je Jehovin svjedok pružajući neandertalcu novi broj Kule stražare.
“E, ljudi, nemojte ako Boga znate!” zavapio je Jure bespomoćno.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Zvuči gotovo nevjerojatno da se čak i onima koje držimo obrazovanim, tolika desetljeća nakon što su neki pojmovi kompromitirani ili su promijenili značenje (ustaša, četnik, nacionalist), mora objašnjavati kako se u njihovoj uporabi mora biti osjetljiv, krajnje pažljiv.
Ne, ne mislim ovdje na nogometaše, ni na one koji su protiv ćirilice, a iz auta im trešti muzika (zašto ne glazba, reći će najbolje Mujo odgovarajući na pitanje koju muziku voli: ”Volim svaku muziku, osim glazbe”), najžešća muzička ćirilica (govorim metaforički i izvan političke korektnosti!), nego na one tzv. desne intelektualce (ako ovo nije oksimoron?) koji bi branili i najveći vlastiti nacionalistički balvan, a tuđi bi im se nacionalistički trun u oku činio neoprostivo velikim.
Ne, samo ne recite da fašistički poklici na stadionu, lupanje ćiriličnih tabli po Hrvatskoj, desnokatolička agresija na gay-populaciju ili nečuveni napadi na fra Ivu Markovića nakon njegova gostovanja na HTV-u nisu iz istog zmijskog legla.
I nikakav problem s njima i njihovim svjetonazorskim deklariranjem, da se usto ne deklariraju kršćanima i da ne demonstriraju ku-klux-klanovsku agresiju. A čuli smo je iz anonimnog pisma koje je u Saboru Hrvatske nedavno pročitano, vidjeli na stadionima, u atacima na ćirilicu, a vidimo je i u pokušaju da se hrvatski Ustav pretvori u diskriminirajući pravni akt ili u bjesomučnim napadima na dio bosanskih franjevaca koji ne prestaju. I uvijek su i metoda i verbalni arsenal isti.
Nevjerojatno je, a tako istinito, da su fašizam, staljinizam, te kršćanski i islamski fundamentalizam u jednome podudarni. U svom mrziteljskom pokliku: ”Ubij, ubij pedera!”, koji nije ništa drukčiji od bilo kojeg ”ubij” – Srbina, Židova, nevjernika i slično. Pa čak i vlastitog člana koji ne misli na njihov način, kao, evo, Hrvata i katolika, čak svećenika fra Ivu Markovića.
Jer, fra Ivo je loš ili nikakav Hrvat, fratar, kršćanin, katolik, čovjek samo zato što nastoji braniti vrijednosti koje su branili Isus i Franjo, a koje on skromno nastoji slijediti. A ”veliki” katolici, oni s velikim titulama, pa i biskupi Svete Majke Katoličke Crkve (koje samotituliranje!) zamjeraju mu što brani autentičnost njihovih svetinja i naučavanje njihovih šefova: praštanje, toleranciju, suživot i s neprijateljima, ljudskost…
A, gle, njih nigdje nema da osude zločin, pljačku, mržnju, prijestupe protiv svih sedam grijeha koje su sami proklamirali. Šutjeti o nepojamnim pljačkama ili šutnjom stati u obranu pozdrava koji nije fašistički sam po sebi, ali u ime kojega je učinjen povijesno veliki zločin, izdaja je vlastitog moralnog poslanja.
Mogu li ti ljudi zamisliti da danas neki njemački nogometaš nakon pobjede svoje reprezentacije kaže ”Sieg heil” što samo tako nevino znači ”Živjela pobjeda”!? Naravno da ne, jer to Nijemcu ne znači patriotizam, nego prizivanje mračne povijesti.
Ni Srbinu ili Bošnjaku takvo što ne bi oprostili. Ali prešućivati vlastito zlo? E!? To smo već vidjeli na primjeru zataškavanja pedofilije… I da nije bilo ogromnih financijskih izdataka zbog tog, trajalo bi to još…
Problem suvremenoga hrvatstva u Hrvatskoj i BiH nisu kriminalne skupine koje su ga milenijskom pljačkom gurnule u hedervarijevska ili karađorđevićevska vremena, nego, eto, istospolna ljubav, fra Ivina tolerancija ili najobičnije poštivanje zakona o ravnopravnosti pisama.
Takvim velikim kršćanima (od koga li su učili svoje kršćanstvo?), pa i ljudima iz Crkve, kvislinštvo je što fra Anđeo Zvizdović i fra Josip Markušić, kao i nekoć njihovi osnivači, izlaze pred zemaljsku vlast (caru carevo, bogu božje) tražiti pravo ispovijedanja svojih uvjerenja. Je li Isus možda dizao ustanak protiv rimskog cara ili Franjo protiv sultana?
Razumiju li ti kritičari, koji su k tome ”veliki” vjernici, išta od onoga što tobože zastupaju? Ili samo oponašaju židovske nezadovoljnike koji su od Isusa očekivali da bude novi Juda Makabejac, a on ih iznevjerio…
Da, točno, može se biti ustanik (ustaša!) i ginuti ili biti izbjeglica, može se biti i izdajnik, ali se može biti – mirotvorac… E, izgleda je to najveći krimen! Izgleda je bolje biti kriminalac u Remetincu ili zločinac u Haagu, nego mirotvorac ili peder!
A tko će onima koji dijele lekcije fra Ivi reći da su izdajnici i svoje vjere (v. Prva Petrova, 2, 21-24) i svoje nacije i svih njezinih povijesnih svetinja, čak zločinci. (Čitajte im samo poruke!) Njihovi nam inspiratori duguju objašnjenje zašto bi Stepincu bilo primjereno rukovati se s Pavelićem, a Markušiću ne s Titom? Zašto bi Franjin izlazak pred sultana bio razumljiv, ali ne i fra Anđelov? Zašto bi bilo izdajnički to što fra Josip Markušić od Maršala traži prava za svoju zajednicu, a ne to što biskup Šarić kukavički ostavlja svoju biskupiju (a mogao je postati mučenik i svetac)?
A što tek reći o trčanju današnjih predstavnika Crkve u zagrljaj političkim moćnicima? Znaju li da tako aboliraju pljačke moćnika (a hoće da su moralna vertikala društva), da se tako plaća šutnja Crkve koja je samo jednom zamucala o ”grijehu struktura” a svakodnevno se bavi zavirivanjem u spavaće sobe hrvatskih građana?
Zato što je seks oružje pomoću kojeg patrijarhat funkcionira, reći će jedan mudri čovjek, i ako im se to otme kontroli, postaju suvišni svi ti fašistički, komunistički, katolički, islamski i ini fundamentalisti. Ovo današnje desno ludilo, histeriju, oni proizvode u svojoj frustraciji, zbog gubljenja kontrole nad društvom. Dokad?
Stara bosanska šala ide otprilike ovako:
“Mujo, što tako sjediš i razmišljaš?
Jok, samo sjedim.”
Smiješno je zato što je istinito; a zato što je istinito, ujedno je i strašno. Jer, zašto sjedi i ne razmišlja? Znajući Bosance, ne zato što je glup, već zato što ga tlači muka: teška muka, nemušta, neosviještena. Bosanski humor nosi tu oporu notu nastojanja da se preživi usprkos istraumatiziranosti koja bi ljude slabije od samih Bosanaca – ma kojoj naciji pripadali – već davno satrla.
Obrana i zaštita – prvi samostalni film Bobe Jelčića (i novi vrhunski doprinos podžanru hrvatskog filma u cijelosti posvećenog BiH, podžanru koji inače nema pandana u svjetskoj kinematografskoj povijesti) – ne samo da mučaljive ljude stavlja u žižu svoga dramskog interesa, već iz njih crpi temelj svog oblikovnog postupka.
To ne znači da Slavko, protagonist filma, samo sjedi i šuti. Naprotiv, govori često, govori svašta, ali u krugovima, bez poante, najčešće na onaj tipičan način koji Bogdan Diklić tako točno tumači: negiranjem problema, pa njegovim sklanjanjem pod masku obzira, topline i pristojnosti, pa proplamsajem bijesa. A da cijelo to vrijeme nije ni jednom riječju oblikovao u misao ono što ga zaista tišti.
Obrana i zaštita želi proniknuti u misterij bosanske neartikuliranosti, jer to je ona krajnja zagonetka zemlje gdje su svi bili najtopliji ljudi na svijetu prije nego što su se počeli klati. Kao i Slavko, film okoliša oko stvarnog problema, ne usuđujući ga se prikazati, držeći ga cijelo vrijeme u podsvijesti, u idu, gdje očekivano narasta do monstruoznih razmjera. Slavko bi htio prijeći s hrvatske na bošnjačku stranu Mostara kako bi prisustvovao prijateljevoj dženazi, ali uvjeren je da bi ga to uništilo u očima sunarodnjaka, jer neki već govorkaju da je “više njihov nego naš”. Ne znamo je li tako; ali on vjeruje da jest.
Za stvarnu situaciju u Mostaru nisam bio stručnjak do ovog filma, a svakako nisam ni nakon njega. Iz Obrane i zaštite može se zaključiti da je Slavkova želja teže ostvariva od prijelaza Berlinskog zida nekoć: da je grad tako podijeljen etničkom netrpeljivošću da bi fizički prijelaz Neretve bio znak nacionalne izdaje. Slavko se užasne kad načas ugleda Most, premda mu je prišao izokola, da izbjegne ljude kojima ne vjeruje, ljude na njegovoj strani rijeke koja bi se mogla zvati Stiksom, kad s obje njezine strane ne bi bio pakao. Stranac bi to mogao zaključiti, a ja jesam stranac, i možda i jest tako.
Ali Obrana i zaštita mudro odbija biti dokumentarac o stvarnom stanju Mostara 2012. godine. Film govori samo o Slavku i stvarima koje ga tište – uz odlazak na dženazu, tu je i kafkijanski neostvariva želja za sastankom s izvjesnim Draganom, sa svrhom koja ostaje posve neznana. Tu je i odnos sa suprugom i sinom pun kivnje što kipti ispod površine, narušen razlozima poteklim očito davno prije dana čiju radnju film prati. Tu je cijelo pitanje prijelaza rijeke – jer makar do prijelaza dolazi, ne vidimo kako dolazi. Ni o čemu od toga ne saznajemo dovoljno da se potpuno suživimo sa Slavkovim razlozima, ali potpuno smo se u stanju suživjeti s njegovim emocijama. Između nemuštosti protagonista i namjerne nemuštosti filma gotovo da i nema razlike. Film je lik, lik je film.
S druge strane može se ustvrditi i da je to Jelčićevo nadahnuto rješenje ujedno i ono koje ga je lišilo dijela tereta s kakvim se suočavaju narativniji filmaši. Postaviti tabulu rasu namjesto dobrog dijela eksplikatornih elemenata radnje mnogo traži od gledatelja, a utoliko manje od redatelja. A, što je najgore, prikazivanje “malog čovjeka”, tako omiljeno u balkanskim kinematografijama, uvijek nosi sa sobom opasnost ostavljanja dojma snishodljivosti prema protagonistima. Nijedan se lik u Obrani i zaštiti ne ponaša racionalno, napokon. Znači li to da ih film smatra budalama? Ne, koliko god to objašnjavalo reakcije gledatelja – neizbježno podijeljenih na one koji smatraju da se film vrti i razlaže svoju temu, i one koji smatraju da se film samo vrti.
Dosljedno držanje Slavkove vizure, dosljedno prikazivanje njegovih mentalnih barijera, nije kod Jelčića čin omalovažavanja, već stvarnog suosjećanja. Taj jedan moralni, nadnacionalni čin na koji se Slavko odluči – taj odlazak na dženazu – pokazat će se za njega preteškim, i povesti ga na put gubitka preostale ljudskosti.
Slavko se možda užasne Mosta, ali rijeku nekako prijeđe: ne vidimo kako ju je prešao, jer nije bitno to, nego njegova užasnutost upravo tim simbolom premošćivanja. To što je sad fizički obnovljen ne dokida spomen na njegovu suštinsku duhovnu srušenost; to je bar jedan dio Slavkova bremena koje gledatelj može podijeliti s njim, koliko god ne znao što je sve još taj čovjek u ratu i nimalo mirnom poraću izgubio.
Slavko u dva navrata tijekom filma poželi umrijeti: film ga doista prikazuje kako umire, što šokira i oduzme svaku orijentaciju gledatelju, stavljajući ga doista u Slavkovu kožu. I, napokon, kad Slavko u klimaksu filma zazvuči kao da prolazi solomonski karakterni obrat, jer kreće artikulirati sinu nešto od muke koja ga tišti, sin, nakon duge šutnje, izvrijeđa oca, kazavši mu da mu ga je dosta, jer stalno priča jedno te isto. Ispostavlja se da je i to malo artikulacije sve samo ne iskaz svježeg razmišljanja. Da se čak i nekadašnje racionalno poimanje težine okolnosti sad istopilo u čistu, nesnosnu emociju. Nije ni čudo da Slavko s krajem filma ostaje u predvorju neke birokratske strukture koja bi ga kao trebala riješiti neke njegove muke. Ne znamo racionalno o čemu se radi, ali osjećamo koliko je to uzaludno.
To možda i jest Jelčićeva poanta. To svakako jest poanta sadašnje bosanske muke, u kojoj Bosna i Hercegovina, kao hrabra, a nemoguće izmorena zemlja, sjedi neartikulirana nasred Balkana i samo gleda, ne u budućnost, nego u prazno.