novinarstvo s potpisom
Zoran Pusić
Devetog studenog ove godine osamdeseta je godišnjica Kristallnachta, pogroma njemačkih i austrijskih Židova koji je potakla i, kao ”spontane demonstracije”, organizirala nacistička stranka. [Read more…]
Zoran Pusić
Devetog studenog ove godine osamdeseta je godišnjica Kristallnachta, pogroma njemačkih i austrijskih Židova koji je potakla i, kao ”spontane demonstracije”, organizirala nacistička stranka. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Austrija, godina je 1934. Teška vremena za članove i simpatizere Njemačke nacionalsocijalističke radničke stranke. Kancelar Engelbert Dollfuss je aktom od 1. svibnja proglasio jednostranačku državu, na čelu s Domovinskom frontom (Vaterländische Front). Ukinuti su u biti slobodni izbori, a Dollfuss je u najužoj sprezi s Katoličkom crkvom propisao državnu ideologiju, [Read more…]
Boris Dežulović
Kad u Splitu, recimo, sudac – jedan iz Šukerova osječkog lobija, zloglasnih dakle crnokošuljaša sa zviždaljkama što godinama već teroriziraju cijelu ligu – autoritativno pokaže na bijelu točku, to je za Mamićeve igrače po prilici jednak poklon kao kad Branimir Glavaš pred hrvatskim kolumnistima postroji svoju stranačku crnu legiju: za sociofenomenologe opće prakse to je čisti penal. Jedina je razlika što Split faula u šesnaestercu nije vidio, dok je Glavašev penal u Osijeku čist kao suza. [Read more…]
28. kolovoz 1947, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger, (fusnota 1)
Naširoko sam razmišljao o tomu što ste mi rekli prilikom mojeg posjeta Todtnaubergu i želim Vam s tim u vezi otvoreno pisati.
Rekli ste mi da ste se od 1934. od nacističkog režima u potpunosti distancirali, da ste u svojim predavanjima dali iznimno kritične opaske te da Vas je nadzirao Gestapo. Vjerovat ću Vašim riječima. Ali ostaje činjenica da ste se 1933. i 1934. tako snažno identificirali s režimom da ste danas još uvijek u očima mnogih jedan od njegovih najvećih duhovnih podupiratelja. Vaši vlastiti govori, spisi i djela iz ovoga perioda tomu su dokaz. Vi ih se nikada niste javno odrekli – niti nakon 1945.
Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima. Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu što se dogodilo.
Tako nešto nikada niste rekli – makar ne izvan privatne sfere. Ja sam Vas zajedno s mnogim drugima kao filozofa cijenio te sam od Vas beskrajno mnogo naučio. Ali mi ne uspijevamo razdvojiti Heideggera-filozofa i Heideggera-čovjeka – to bi proturječilo Vašoj vlastitoj filozofiji.
Filozof se u političkome može zavarati – tad će svoju zabludu otvoreno razložiti. Ali on se ne može zavaravati oko režima koji je ubio milijune Židova – samo jer su bili Židovi, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju krvavu suprotnost. Režim koji je po svemu bio smrtna karikatura svake zapadne tradicije, koju ste Vi sami tako uvjerljivo razložili i branili. A ukoliko režim nije bio karikatura, nego zbiljsko ispunjenje ove tradicije – ni tada nije bilo zablude, tada ste morali optužiti čitavu ovu tradiciju i odreći je se. (…)
Trebate li stvarno tako ući u povijesti? Svaki pokušaj borbe protiv ovog kozmičkog nesporazuma nailazi na opći otpor spram ozbiljnog bavljenja jednim nacističkim ideologom. Zdrav razum ljudi (kao i njihov duh) koji potvrđuje ovaj otpor, usteže se od toga da u Vama vidi filozofa jer filozofiju i nacizam drži nespojivima. Pri tom je uvjerenju on u pravu. Još jednom: s poistovjećivanjem Vaše osobe i Vašeg djela s nacizmom (time i s gašenjem Vaše filozofije) možete se jedino tada boriti (i mi se možemo jedino tada boriti), kada date javno priznanje svoje promjene i konačne preobrazbe.
Ovog ću Vam tjedna poslati jedan paket. Moji su me prijatelji ustrajno odvraćali od toga da pomažem čovjeku koji se identificirao s režimom koji je milijune mojih istovjernika poslao u plinske komore (da se izbjegnu nesporazumi, želim primijetiti da ja od početka rata nisam bio antinacist samo kao Židov, već i zbog političkih, društvenih i intelektualnih razloga; to bih bio čak i da sam bio ‘čisti arijevac’). Protiv tog argumenta se ništa ne može reći. Svojoj sam se vlastitoj savjesti ispričavao time što šaljem paket čovjeku kod kojeg sam od 1928. do 1932. učio filozofiju. Svjestan sam da je to loš izgovor. Filozof 1933. i 1934. ne može biti puno drukčiji od onog prije 1933, utoliko manje ukoliko se uzme u obzir da ste Vi filozofski utemeljili i izrazili svoju obranu nacističke države i Führera.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
20. siječanj 1948, Freiburg
Dobio sam paket koji ste navijestili u Vašem pismu od 28. kolovoza. Zahvaljujem Vam na njemu! Vjerujem da je u skladu s Vašom voljom i umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodijelio bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a – op. prev.) niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime također zahvaljujem na pomoći!
Ako iz Vašeg pisma dobro razabirem da Vam je ozbiljno stalo do toga da donesete ispravan sud o mome djelu i mojoj osobi, tada mi upravo Vaše pismo pokazuje koliko je težak razgovor s ljudima koji od 1933. više nisu bili u Njemačkoj i koji početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđuju s njegovog kraja. U vezi glavnih točaka Vašeg pisma želim reći sljedeće:
1. O 1933: od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu čitavog života, izmirenje društvenih suprotnosti i spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma. Te su misli izrečene u mom Rektorskom govoru (jeste li ga u cijelosti pročitali?), u predavanju O biti znanosti i u dva govora docentima i studentima ovdašnjeg sveučilišta. Tomu treba dodati još jedan poziv na izbore od otprilike 25 do 30 redaka, objavljen u ovdašnjem studentskom časopisu. Pojedine rečenice u njima danas smatram zastranjenjem. To je sve.
2. 1934. sam uvidio svoju zabludu te se iz protesta protiv države i partije odrekao svojeg rektorstva. Da se prvo (Heideggerova aktivnost u partiji – op. prev.) koristilo u propagandne svrhe, kako u tuzemstvu, tako i u inozemstvu, te da se ovo drugo (ostavka – op. prev.) iz jednako propagandnih razloga prešućivalo, nije mi bilo poznato i ne može me se zbog toga kriviti.
3. U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica.
4. U svojim sam predavanjima i vježbama od 1933. do 1944. zauzeo toliko jednoznačno stajalište da nijedan od mojih učenika nije potpao pod nacističku ideologiju. Moji će radovi iz ovoga perioda, ako se jednom pojave, tomu posvjedočiti.
5. Priznanje nakon 1945. meni se činilo nemoguće jer su nacistički pristaše svoju promjenu uvjerenja izjavili na najodvratniji način; ja s njima, međutim, nemam ništa zajedničko.
6. Teškim, ali opravdanim prigovorima koje iznosite o “režimu koji je ubio milijune Židova, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju suprotnost” mogu samo dodati, da kad bi umjesto “Židova” stajalo “istočni Nijemci”, tada bi isto vrijedilo za jedne od saveznika, s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. poznato svjetskoj javnosti, dok je krvavi teror nacista pred njemačkim narodom uistinu bio držan u tajnosti.
Za kraj Vas molim da razmislite o tome da i danas postoji jedna lažna propaganda, npr. raznose se glasine koje proturječe istini. Upravo sam saznao za besmislene klevete o meni i mom radu.
Srdačan pozdrav,
M. Heidegger
13. svibanj 1948, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger,
dugo nisam bio siguran bih li Vam trebao odgovoriti. Imate pravo: razgovor s ljudima koji od 1933. nisu bili u Njemačkoj očito je vrlo težak. Samo, čini mi se da razlog tomu ne treba tražiti u našem nepoznavanju njemačkih okolnosti pod nacizmom. Mi smo te okolnosti vrlo dobro upoznali – možda čak i bolje nego ljudi u Njemačkoj. Neposredan kontakt koji sam 1947. imao s mnogim ovakvim ljudima ponovno me o tome iznenadio.
Također se ne radi o tome da mi “početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđujemo s njegovog kraja”. Mi smo znali, a sâm sam to i vidio, da početak već sadrži kraj, da već jest kraj. Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro bih rekao: problem spoznaje, istine.
Vi, filozof, zamijenili ste likvidaciju zapadnog tubitka s njegovom obnovom? Nije li ova likvidacija bila očita već u svakoj riječi ‘Führera’, u svakoj gesti i djelu SA-a (fusnota 2) puno prije 1933.? Ali želim ući samo u jedan paragraf Vašega pisma jer bi moja šutnja možda mogla biti protumačena kao priznanje:
Vi pišete da se sve što sam rekao o istrebljenju Židova jednako tako tiče i saveznika ako umjesto “Židovi” stoji “istočni Nijemci”. Ne stojite li s ovom rečenicom izvan dimenzije u kojoj je još uopće moguć razgovor među ljudima – izvan logosa? Jedan je zločin moguće objasniti, izjednačiti, ‘shvatiti’ tek u potpunosti izvan ove ‘logičke’ dimenzije, tvrdeći da su i drugi također tako nešto učinili.
Nadalje, kako je moguće mučenje, sakaćenje i uništavanje milijuna ljudi postaviti na isti stupanj kao i prisilno preseljavanje skupina stanovnika koji ovakva nedjela nisu pretrpjeli (izuzev možda nekoliko iznimnih slučajeva)?
Stvari danas stoje tako da u razlici između nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i ljudskosti.
Temeljem Vašeg argumenta, da su saveznici zadržali Auschwitz i Buchenwald sa svime što se u njima nalazilo za “istočne Nijemce” i naciste – tada bi računica bila u redu! No, ako je razlika između neljudskosti i ljudskosti reducirana na taj propust, tada je to svjetskopovijesna krivnja nacističkog sustava koji je svijetu demonstrirao što se nakon dvije tisuće godina zapadnog tubitka može s čovjekom činiti. Izgleda kao da je sjeme palo na plodno tlo: možda još doživimo dovršenje toga što je 1933. započeto. Hoćete li Vi to ponovno smatrati “obnovom”, ne znam.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
Prepiska je objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih. S njemačkog preveo Alen Sućeska, Čemu, Vol.X No.20, Studeni 2011.
Peščanik.net, 12.01.2014.
———–
(Prenosimo s portala Peščanik)
Hajde da se malo poigramo onom znamenitom jedanaestom Marksovom zapove… pardon, tezom o Fojerbahu. Elem, pokušajmo ovako: ‘‘filozofi su svet samo različito komplikovali, a radi se o tome da se on pojednostavi“. Ne, nikako! Filozofsko ‘‘pojednostavljivanje“ sveta teško da može ne voditi u terciranje mesijanizmima i totalitarizmima. Dobro, hajde da obrnemo: ‘‘filozofi su svet samo različito pojednostavljivali, a radi se o tome da ga treba zakomplikovati“. E, to već nekako bolje zvuči. Preopasno je ignorisati nepodnošljivu ne-lakoću ljudskog tu-bitka…
Dakako, svet je onakav kakav je bez obzira na ovu ili onu filozofsku intervenciju; ne može se sam svet zakomplikovati (ili pojednostaviti) jer interpretacija nema tu moć neposrednog upliva na objekt svog interesovanja, ali se to može učiniti s njegovim tumačenjem, i s vrednovanjem čovekovih postupaka u svetu (u koji je bačen).
O opasnostima simplicizma, elem, čini nam se da sve već znamo. Neprijatelji složenosti i neprijatelji nijansi po pravilu su i neprijatelji intelektualne i svake druge ljudske slobode. Međutim, važi li to uvek i bezuslovno i beziznimno? Postoji li onaj trenutak nakon kojeg se mišljenje i zastupanje složenosti stvari, bića & pojava degeneriše u nedostojno opravdavanje glupih, kukavičkih ili čak huljskih postupaka? Kada i kako komplikovanje postaje jednako samoodbrambenom praznoslovlju, ergo – laži iz niskih pobuda?
Ovih je dana sajt pescanik.net preneo, u prevodu Alena Sućeske, kratku prepisku između Herberta Marcusea i Martina Heideggera iz 1947. i 1948., otkrivenu u Marcuseovom arhivu. Vreme je, dakle, posleratno; nacističku vladavinu i rat Marcuse je proveo u emigraciji i u aktivnom otporu nacizmu (radio je čak za američku vojsku), a Heidegger je u početku Hitlerom i nacizmom bio vrlo glasno i javno oduševljen, a posle se povukao u kulu od slonovače i proveo vreme Hitlerove vladavine kao neosporavana nacionalna veličina, doduše ne sudelujući direktno u propagandi režima i njegove genocidne ideologije, ali joj se takođe ni ne suprotstavljajući na bilo koji (javno vidljiv) način. Štaviše, ni posle rata Heidegger se ne izjašnjava na iole relevantan način o svom odnosu prema hitlerizmu.
Dva znamenita filozofa srela su se u Nemačkoj 1947, ali izgleda da svoje pozicije nisu uspeli da razjasne oči u oči, pa je bila potrebna njihova epistolarna dopuna. Marcusea zbunjuje i jedva prikriveno razgnevljuje upravo ta Heideggerova ‘‘olimpijska“ tišina, i od pisca Bitka i vremena prilično neuvijeno traži jasnije očitovanje.
Heidegger pokušava da ‘‘objasni“ da to nije baš tako kako se Marcuseu pričinjava, i da je M. H. ipak učinio ovo ili ono što je bilo uz dlaku režimu, ali biće da i sam uviđa slabašnost sopstvene argumentacije; tačnije, Heidegger drži da je s njegovom argumentacijom sve u najboljem redu i da on sebi generalno nema šta da predbaci osim možda poneki preeuforičan izraz u najranijim godinama naci-vladavine, ali da to ni Marcuse ni bilo ko u poziciji koja liči na Marcuseovu (poziciji, to jest, pre svega egzistencijalnoj, tek onda intelektualnoj) eto, neće moći – a možda ni hteti – razumeti na pravi način. Jer, vajka se M. H., teško je objasniti neke stvari ljudima koji nisu vreme 1933-1945. proveli u Nemačkoj, i koji ‘‘početak nacionalsocijalističkog pokreta prosuđuju s njegovog kraja“.
Naknadnom pameću, što bi se reklo. Pa onda objašnjava kako je od Hitlera i nacista očekivao ‘‘duhovnu obnovu čitavog život, izmirenje društvenih suprotnosti“, spas od komunizma etc, pa se posle razočarao, ‘‘uvidio zabludu“ i čak se, iz protesta, ‘‘odrekao rektorstva“ (što je impresivna žrtva whatsoever, ne?).
A šta se tu tako složeno i suptilno ima za razumeti? – pita se na to Marcuse, napominjući kako je, kada je nacizam u pitanju, bilo jasno vidljivo ‘‘da početak već sadrži kraj, da već jest kraj“. Kako od siledžija i varvara, koji svoje varvarstvo i zlikovačke namere nisu nikada ni krili nego su se, naprotiv, njima ponosili, očekivati bilo kakav ‘‘preporod“? Pa se onda kasnije ‘‘razočarati“ i misliti da je sada sve u redu, da si izravnao račune sa sobom i drugima?
Analizirajući, pak, sopstvenu poziciju, Marcuse spominje (nebiranu) egzistencijalnu okolnost svog jevrejstva – po sebi dovoljnu za gasnu komoru u režimu koji je Heideggeru u početku delovao tako obećavajuće… – ali potom napominje ključnu stvar: da bi bio antinacista, od početka i bez ostatka, sve i da je ‘‘čisti ‘arijevac’“ (što je tvrdnja čija se tačnost, dakako, ne može pozitivno dokazati, ali ipak poseduje visoku verodostojnost s obzirom na ukupni Marcuseov angažman). Tu etička pozicija samosvesnog pojedinca nadvisuje puke biografske datosti i pripadnosti, i to je veoma važno mesto ove prepiske.
Heidegger na ovo nema šta da odgovori jer se na tu i neke druge Marcuseove napomene iz njegove kože naprosto ne može odgovoriti a da se ili ne pređe crta koju je sam Heidegger odredio i pošteno se osvesti sopstvena pozicija – što M. H.-u ne pada ni na kraj pameti – ili da se vlastiti pojmovno-jezični aparat ne uruši do kraja u sopstvenu samoskrivljenu ništavnost.
Ima, međutim, jedan “nefilozofski” detalj u ovoj prepisci koji nam takođe govori jako mnogo, samo ga treba čitati. Ne treba zaboraviti na “stvarnosne” okolnosti njihove prepiske. Marcuse je u bogatoj Americi koja je upravo dobila rat, Heidegger u poraženoj, porušenoj, polugladnoj Nemačkoj; koliko god bio deo privilegovanog sloja, ni sam ne može stajati baš sjajno u tom trenutku.
Marcuse mu piše: “Ovog ću Vam tjedna poslati jedan paket”. Potom kaže da su ga mnogi prijatelji odvraćali od slanja pomoći čoveku koji se identifikovao s ubilačkim režimom etc., što je po Marcuseu argument kojem se nema šta dodati, ali da se, eto, “svojoj… vlastitoj savjesti ispričavao time što šaljem paket čovjeku kod kojeg sam od 1928. do 1932. učio filozofiju”.
Ima nečega razmetljivog u ovim Marcuseovim rečima, i ima neke potrebe da se Heideggeru nekako zagorča pomoć koja mu se šalje; ima u tome, ako hoćete, i očajničke potrebe simboličkog ratnog pobednika da ponizi poraženog, ali ne zato što je poražen, nego zato što su nepopravljive posledice zla kojem je na neki način i sam pomogao da se uspostavi, da bude i stvarno i moguće.
Heidegger, međutim, odgovara: “Dobio sam paket koji ste navijestili u Vašem pismu od 28. kolovoza. Zahvaljujem Vam na njemu! Vjerujem da je u skladu s Vašom voljom i umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodijelio bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a, op. prev) niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime također zahvaljujem na pomoći!”
Šta ovde imamo? Marcuse je pomalo zloban kad zamotava paket pomoći u pridike (ma koliko opravdane), što nije baš dično, ali je ljudski razumljivo i uistinu je sitnica u kontekstu u kojem se sve odvija. Međutim, Heideggerovoj je olimpskoj, samopravedničkoj gordosti to više nego previše: ne samo da neće za sebe uzeti ništa od te pomoći docirajućeg pobednika, nego će se potruditi da ništa od nje ne dođe do bilo koga ko bi mogao biti bilo kako povezan s naci-režimom. Šta uvređeni Hajdeger time poručuje svom kolegi? Eto, misliš da smo kužni, pa u redu, nećemo ništa od tebe, daćemo sve onima koji su ti košer…
Zgoda s paketom kao da ne samo objašnjava dotadašnji, nego i simbolički usmerava budući Heideggerov odnos prema sopstvenoj intelektualnoj, etičkoj, naposletku građanskoj odgovornosti u godinama nacizma: ne tražim ništa i ništa vam neću dati, jer tražite isuviše visoku cenu! A koja je to zapravo cena? Ozbiljno promišljanje moralnih i praktičnih konsekvenci sopstvene pozicije. Pokazuje se da je za mnoge intelektualce u XX veku ta (više nego razumna i korektna) cena neprihvatljiva, a biće da ni u XXI nije ništa drugačije.
