“Ja za njih navijam kao da su naši”, reče on u jednom času. “Oni, sine, i jesu naši”, objasnim mu ja. “Sve je to naš narod.” Zapiljimo se ponovno u televizore i psujemo i u očaju se hvatamo za kosu, a mene tek koju minutu kasnije obasja spoznaja kako je naš kratki razgovor zacijelo sličan razgovoru koji su jednom negdje svakako morali voditi Franjo Tuđman i njegov stariji sin Miroslav.

 

Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo.

 

Prvo je gorljivo upirao realizirati teritorijalne žudnje staroga, da bi se u ostatku života šeprtljavo izvlačio kako pokojni tatek nije baš tako mislio.

Valja biti oprezan što govorite mladićima, naročito o Bosni i Hercegovini. Tuđman je sinu, jednako kao i ja svojemu, jednom nepromišljeno kazao da je to naše i na kraju, bože te sačuvaj, nije moglo gore ispasti. Nesretnog je Miroslava to za čitav život zajebalo

 

Gledam ponovno, po tko zna koji put, jednu snimku iz 1997. na YouTubeu.

 

Uvijek kad se poželim nasmijati, stavim taj videozapis sa splitskog aerodroma, kad je takozvana Viteška skupina avionom Nizozemskog kraljevskog zrakoplovstva otpremljena u Haag.

 

Dario Kordić, vođa te šačice siročića, izlazi pred novinare i čita patetičnu, patriotsku izjavu: “Skupina Hrvata iz središnje Bosne jutros dragovoljno odlazi u Haag.

 

Čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nedužnost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i države, koja je izložena strahovitim pritiscima međunarodne zajednice.

 

Mi smo kao građani Federacije Bosne i Hercegovine i hrvatski državljani došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska Vlada biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu.

 

Izdržat ćemo sve ovo kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!”

 

Otraga, pod nosom aviona, za to vrijeme stoje Miroslav Tuđman, Ivić Pašalić, Ljubo Ćesić, Markica Rebić i još desetak špijunskih i policijskih ništarija i s dlanovima u krilu vidno se dosađuju.

Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen. Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek

 

Kordić završava i nitko mu ne plješće. Nitko ga neće zagrnuti trobojnicom, u suzama ga poljubiti i pružiti mu Bibliju i krunicu. Pred novinare zatim izlazi Pašalić, no njegova je izjava žalosno nesadržajna.

 

Predsjednikov savjetnik činovnički suho govori o ispunjavanju međunarodnih obaveza koje je Hrvatska preuzela, ne pozivajući se ni na velikoga Boga ni na vječnu domovinu.

 

Nema tu ni spomena da su Kordić i društvo naši momci, da su se borili za nas i da će za nas, to jest za Pašalića, Rojsa, Rebića, Miroslava Tuđmana i njegova tatu, spremno robijati.

 

Osim toga, na tome je tužnom, izdajničkom skupu uočljiv i izostanak svećeničkih lica. Nitko, zanimljivo, iz Biskupske konferencije tada, u listopadu 1997., nije došao ispratiti Darija Kordića und Jaranen.

 

Od Tuđmanova “jamstva pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu” naposljetku je, kao što znamo, ispao krasni drek.

 

Istina, Kupreškići su oslobođeni, ali ostatak grupe opako je nadrljao. Kordić je dobio četvrt stoljeća zatvora i dvije trećine od toga u tišini pošteno odslužio, a da se svih ovih godina nitko nije pretjerano uzrujavao njegovom tragičnom sudbinom.

Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima

 

Pašaliću, Rojsu i Rebiću život je tekao u zdravlju i veselju. Pekli su rakiju, zidali vikendice, sastajali se s ljubavnicama u motelskim sobama, grlili tamburaše na zavičajnim večerima i radili sve drugo što normalni muškarci inače rade, dok je naš Dario u ćeliji pobožno čitao Matejevo evanđelje i Poslanicu svetog Pavla apostola Rimljanima.

 

Miroslav Tuđman je, doduše, mnogo pisao o hrvatskoj politici u BiH, ali više da bi obranio uspomenu na oca nego što se bavio njegovim zlosretnim pijunima.

 

I dogodilo se na kraju što se dogodilo. Vratio se Dario, di je bija da je bija, lipo mu je bilo, a na zagrebačkom aerodromu dočekala ga sila svijeta, biskupi i zastave. Vratili su mu herojstvo uskraćeno prije sedamnaest godina.

 

Hoda okolo i svi mu radosno nazdravljaju i u oba ga obraza ljube. Zatekao se tako, bilo je u novinama prije nekoliko dana, u jednom otmjenom zagrebačkom restoranu i na večeri s Miroslavom Tuđmanom.

 

Kad sam to pročitao, nisam se mogao ne zadiviti snazi kršćanskog oprosta.

 

Da sam ja na Kordićevu mjestu, nakon svega što su mi napravili, s Miroslavom Tuđmanom ne bih se želio ni u istoj županiji naći.

 

Ako će Dario Kordić sada s Miroslavom Tuđmanom večeravati, nije ni trebao izlaziti s robije.

 

Jebeš mi sve, ljepše mu je bilo u zatvoru.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije. Od ove subote kolega Ante Tomić postaje stalni kolumnist našega portala. Zahvaljujemo se glavnom uredniku Slobodne Dalmacije i kolegi Tomiću što ćemo redovno prenositi kolumne koje Ante objavljuje utorkom u splitskom dnevniku).