novinarstvo s potpisom
Boris Labar
Čitao sam zanimljiv članak Dore Kršul u Telegramu o štancanju doktorata u našoj akademskoj zajednici. Veliki broj doktorata iz ekonomije na Sveučilištu u Osijeku u usporedbi sa značajno većim Fakultetom u Zagrebu, ili nešto većim fakultetima u Splitu i Rijeci jasno ukazuje na neujednačenost kriterija. Ili je tomu nešto drugo razlog?! [Read more…]
Bauk moralne bijede kruži Hrvatskom. Bijeda se vozi u automobilima od milijun kuna, cijepi se preko i mimo reda, siluje slabije od sebe, uništava sveučilišta, maltretira žene, pokriva se sjajem nevinosti crkvenih oltara, nikada dosta oprosta, nikada dosta para. [Read more…]
Dragan Markovina
Poznata izreka da vrč ide na vodu dok se ne razbije je prvo što mi je palo na pamet kad sam pročitao podatak da je na hrvatskim sveučilištima preostalo čak 11 tisuća slobodnih mjesta u okviru upisnih kvota. Riječ je o skoro trećini predviđenih mjesta, što znači da je došlo do kolapsa sveučilišnog sustava. [Read more…]
Miroslav Šeparović
Ivica Grčar (Priredio), ”Državom i pravom protiv akademske čestitosti – U navođenju izvora korištenih u znanstvenim radovima – Izvještaji i dokumenti”, Zagreb, Ivica Grčar – Vlastita naklada, 2018. [Read more…]
Rada Borić
Foto: Kvinnatillkvinna.se
S izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, Radom Borić, dugogodišnjom feminističkom aktivisticom razgovaramo povodom jubileja ove organizacije koja već dvadeset godina edukativnim, izdavačkim i aktivističkim projektima radi na podizanju svijesti žena kao i na njihovoj boljoj vidljivosti u društvu i većoj angažiranosti u političkom, odnosno, javnom životu. [Read more…]
Neugodno mi je. Na cesti mi prilaze ljudi i grubim riječima govore o sudstvu. Njima je lakše kad kažu nekoliko standardnih psovki, pokažu nevjericu u pravdu, te s podsmijehom pitaju kakve to pravnike obrazujemo. Još i dodaju aluzije o tome da postoji zavjera šutnje prikrivena frazom o ne komentiranju sudskih postupaka. [Read more…]
O elitnom američkom sveučilištu Notre Dame se vrlo malo zna u Hrvatskoj, a još manje u našim susjednim zemljama. Nešto će znati oni malobrojni koje zanima život velikog hrvatsko-američkog skulptora Ivana Meštrovića koji je svoju slavnu karijeru i životni put završio kao istaknuti profesori artist in residence na prelijepom kampusu u South Bendu u državi Indiani. Osobno, kad god se nađem u tim krajevima, redovito pogledam neke od poznatih skulptura, a posebice se odem diviti i pokloniti Meštrovom remek-djelu Pieta u prekrasnoj sveučilišnoj Bazilici Svetoga srca. [Read more…]
U prošloj kolumni o Mostaru Anno Domini 2015. spomenuo sam sintagme ”podijeljeni grad” i ”podijeljeni osjećaji”, koje sam prije pet godina preuzeo iz reportaže hamburškog tjednika Die Zeit o Mostaru, pa ih ugradio u naslov mojih predavanja ”Podijeljeni grad i podijeljeni osjećaji” za njemačke socijaldemokrate, kao i njemačke i švicarske studente tijekom njihovih posjeta Mostaru. [Read more…]
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.
”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.
Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.
Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!
U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.
Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.
Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.
Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.
Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.
Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.
Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.
Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.
Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.
Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.
Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!
Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.
U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.
Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Nedavno je na Sveučilištu u Zagrebu održana doista lijepa svečanost na kojoj nikom nisu zasmetale ceremonijalne toge i zlatne ogrlice. Bio je to prikladan izvanjski znak odavanja zaslužene počasti 90-godišnjem skladatelju Milku Kelemenu na njegovoj promociji u počasnog doktora.
Nekoliko dana kasnije na Trgu maršala Tita održana je mnogo veća svečanost: predstavljanje novezgrade Muzičke akademije, a neki je dan istim trgom od Sveučilišta do Hrvatskog narodnog kazališta prošla i svečana procesija kao dio rituala inauguracije novog rektora. O ove dvije posljednje svečanosti mišljenja su već bila podijeljena, a vrlo je lako objasniti i zašto. Ne zbog masovnosti i mnogo većeg broja promatrača, pa time i dojmova, niti zbog zatvaranja prometa u središtu grada.
Problem je u tome što su obje svečanosti bile okvir za sadržaj prepun rupa. Primjerice, da je zgrada Akademije tom svečanošću doista bila otvorena i da su u nju već sljedeće jutro ušli studenti i profesori, čitava bi parada imala mnogo više smisla. Ovako, kada će se na pravo otvorenje i useljenje čekati još barem nekoliko mjeseci, to je bilo predstavljanje nečega što bi moralo biti, ali to još uvijek nije.
Što se inauguracije novog rektora tiče, vraćanje u život starih rituala ostavlja mjesta sumnji da se opet kreće naopakim putem davanja prednosti formi pred sadržajem. Kada bi ta svečanost uistinu bila vanjski znak neupitne izvrsnosti, domaćeg i međunarodnog ugleda, kao i suverene autonomije Sveučilišta od raznih političkih i interesnih utjecaja, vjerujem da nitko ne bi uzvanicima brojao zalogaje i računao im cijenu.
Ali, dok takvog sadržaja nema, nego ga tek treba izgraditi, onda iznošenje bogato ukrašenog okvira u svijesti mnogih promatrača postaje znak neprilične razmetljivosti. Najkraće i najjednostavnije rečeno, ne kupuje se i ne izlaže se okvir za sliku koja tek treba biti naslikana. Crkva je majka svih rituala i od nje barem u jednoj stvari treba učiti.
Nigdje liturgija nije raskošnija nego u katedralama s najkićenijim biskupskim ruhom. Ali isto tako i svaka župa ima kakav-takav oltar, zvonik, dvije-tri procesije godišnje, proslave zajedničkih blagdana i svoja lokalna proštenja na koja rado dolaze mnogi ljudi, bez obzira na dubinu, površnost ili izostanak bilo kakvih vjerskih osjećaja. Tu je forma u velikoj mjeri već odavno nadomjestila sadržaj, ali to nijednom svećeniku na terenu, ako je doista duhovan i evanđeoski čovjek, nije zapreka da okvir ispuni plemenitim sadržajem čovjekoljublja nadahnutog vjerom u dobrog i milosrdnog Boga.
Sveučilišta su, baš poput katedrala, vrh jedne piramide, velike, stoljećima građene mreže prosvjetiteljstva, znanja i kulture. Nije rektor biskup, niti je predsjednik HAZU prispodobiv kardinalu, ali i oni imaju svoju bazu u ljudima na terenu koji su odabrali težak i plemenit posao sijača prvih klica znanja i kulture.
I zato svi rektorski rituali, inauguracije u crnim togama i sa zlatnim lancima vrijede upravo onoliko koliko cijenimo svaku učiteljicu i učitelja u najudaljenijem i najzabačenijem selu u kojem još postoji škola, ta kuća u kojoj počinje put svih budućih profesora, znanstvenika, umjetnika, dekana, rektora, akademika i nobelovaca. Ako su se ti ljudi, u svojim malim sredinama i školama, podjednako seoskim i gradskim, dan nakon paradne inauguracije novog rektora najvećeg i najvažnijeg hrvatskog sveučilišta osjetili važnijima, poštovanijima, ponosnijima i ohrabrenima, onda je rektor Boras u pravu.
Možda se i on tog dana, na vrhuncu svoje akademske karijere, sjetio od koga je naučio prvo slovo od kojeg je sve počelo. Ali, to nije dovoljno da se priroda stvari i logika okrenu naopako, a mi vratimo u vrijeme kada se od podanika očekivalo da se osjećaju to bogatijima što je u kraljevoj kruni više dragulja. U toj prispodobi kraljevstvo novog rektora zemlja je sprženog duha i poniženog znanja.
Odnosno, bila bi takva kada u njoj ne bi bilo ljudi niklih iz starog sjemena na preostalim naslagama dobre i plodne zemlje, onih koji rastu iz vlastite znatiželje i otvorenosti prema svijetu duha, znanja i kulture. Od takvih je ljudi i gospođa Jadranka Srdoč iz Slatine, rodnog mjesta Milka Kelemena, koju sam upoznao upravo na proslavi skladateljevog počasnog doktorata.
Ona je bila među ljudima koje je Kelemen svojim duhom i glazbom osvojio još 1994. godine kada se prvi put, baš onda kada je to bilo najpotrebnije, vratio u Slatinu. Već dvadeset godina, uz svesrdnu maestrovu pomoć i sudjelovanje kad god mu to zdravlje dopusti, ona u Slatini organizira Dane Milka Kelemena.
Bio sam duboko impresioniran kada sam prije deset dana u Slatini vidio crkvu sv. Josipa punu publike svih naraštaja na otvorenju dvadesetog izdanja festivala. Oni su svojim živim zanimanjem i pažnjom jednako kao i gostujući umjetnici bili zaslužni za uspjeh koncerta. Pod ravnanjem Zdravka Šljivca, također Slatinčana, anđeoske su Zvjezdice pjevale i Bacha i Mozarta.
Ali, na samom su početku, u mraku u kojem je tinjala tek dirigentova svijeća, vrisnule do zvijezda početak Kelemenove skladbe “Orion, Venus, Andromeda”. Za nastanak te skladbe također je zaslužna gospođa Srdoč i sasvim je na mjestu to što ju je na kraju koncerta Zdravko Šljivac pred svima rasplakao buketom cvijeća i iskrenom zahvalom za sve što je učinila.
Bilo je lijepo na tom koncertu vidjeti i slatinskog gradonačelnika, jednako kao i oba slatinska župnika u prvoj klupi. Tu nije riječ samo o par dana u godini. Slatina je osim festivala prije dvadeset godina dobila i svoju prvu, sve uspješniju glazbenu školu.
Ove je godine u gradskom muzeju otvorena i Kelemenova soba, a sam gradonačelnik Ivan Roštaš prepričavao nam je, kao svoje, ambicije svoje vrijedne sugrađanke da se u Slatini izgradi jedan pravi međunarodni centar za suvremenu glazbu. Kelemen je svjetski umjetnik i putnik, građanin svijeta, ali to što radi njegova rodna Slatina čini ga hrvatskim skladateljem barem u jednakoj mjeri, ako ne i više nego počasni doktorat povrh svih ostalih priznanja.
U metropoli, kojoj je Kelemen podario i Muzički biennale, posljednjih se godina i desetljeća njeguje izrada provincijalno kitnjastih, a praznih okvira, dok je u provincijskim mjestima poput Slatine okvir skroman, ali su zato namjere i želje njihovih ljudi, baš kao i sadržaj koji stvaraju, svjetski. I još jedan znak.
Milko Kelemen ovog je ljeta napisao svoju najnoviju skladbu i posvetio je violinistu Goranu Končaru, Zagrebačkim solistima i Zagrebu. Naslov joj je “A Zagreb Imagination”. Ali, djelo je praizvedeno u Slatini i ostat će po svoj prilici još jedan dar Slatine Zagrebu, kao što je i sam Kelemen.
Ne zaboravite da pridjev provincijalan znači dvije stvari. Jedna je zemljopisni položaj, a druga je stanje duha koji redovito daje prednost formi pred sadržajem.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
