1.Zastupnik u Hrvatskome saboru nije potkupljiv. Zastupnik u Hrvatskome saboru je ličnost visokih moralnih standarda, osoba od integriteta koja se, usprkos svim pritiscima, ucjenama ili pokušajima podmićivanja, čvrsto drži svojih uvjerenja. [Read more…]
Lora Vidović: ”Porasli su etnička netolerancija i govor mržnje”
Neprihvaćanje vašeg izvješća o radu za prošlu godinu, koje ste prezentirali u Saboru, oporbeni su političari više puta komentirali kao nečuvenu situaciju kakva se još nikada nije dogodila. No treba li joj se, s obzirom na politiku aktualne vlasti, čuditi – govori se da je to ionako put prema vašoj smjeni? [Read more…]
Niti znamo, niti više pitamo zašto je Sanader otišao, a Orešković došao
Koliko je ono već dana prošlo otkako je predsjednica države izrekla vrlo ozbiljne optužbe na račun bivšeg šefa Sigurnosno obavještajne službe i bivšeg premijera? Da podsjetim: “Lozančić je bio osobni Milanovićev obavještajac”, rekla je Kolinda Grabar-Kitarović, ne kao privatna osoba u nekom privatnom, slučajno snimljenom razgovoru, nego vrlo službeno, kao Predsjednica Republike Hrvatske, u službenoj izjavi na televiziji. [Read more…]
Njihove se domovine zovu INA i MOL
Moja mjera tuge zbog zloupotreba crkvenih oltara u političke svrhe odavno je prepunjena do ravnodušnosti. Uostalom, neka se za evanđeosku čistoću i svetost crkvenih prostora i liturgijskih obreda bore oni pravi, iskreni i praktični vjernici koji u crkve još odlaze. Ne znamo koliko ih ima i jesu li tiha manjina ili većina. Ali, ovih smo dana dobili još jedan vrlo uvjerljiv dokaz da postoje. Ispisale su ga tri žene. [Read more…]
Začuđujući stav teologinje A.M. Gruenfelder o vjeronauku u školi
Tekst/kolumna teologinje Anne Marie Gruenfelder, objavljen na portalu autograf.hr pod naslovom Zašto ipak zagovaram vjeronauk u školama?, mogao bi začuditi ljude koji prate njezin rad jer vrvi pokušajima argumentacije vrlo sumnjive kvalitete kojima se pokušava obraniti neobranjivo, te mi ne preostaje drugo nego da se iz svoje sekularističke vizure pozabavim nekima od spornih tvrdnji i loše argumentiranih teza iznesenih u njemu.
Аnna Maria Gruenfelder tako tvrdi:
”Školski vjeronauk je, odnosno trebao bi biti, predmet koji zbog neprovjerljivosti temelja teološke misli i pomanjkanja iskustvene potvrde spoznaja prisiljava – prvo: na kreativno razmišljanje, a drugo: na disciplinirano izlaganje misaone metode.”
Prvo, teologinja Gruenfelder bi se trebala odlučiti govori li o tome što ”školski vjeronauk” jest ili o tome što on treba biti. Opasno je i neodgovorno zamagljivati i zanemarivati tu krucijalnu razliku između dviju ovdje vrlo nezgrapno spojenih tvrdnji. Ako govorimo o konfesionalnom vjeronauku, čiji je oblik zacementiran Ugovorom Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, moramo katoličkom vjeronauku prići kao činjenici sa zadanim osobinama koje ne možemo tek tako mijenjati, a ako netko priželjkuje drugačiji vjeronauk i vjeruje da je tako nešto moguće, onda bi ta osoba trebala osmisliti i predložiti način na koji ćemo postojeće stanje zamijeniti alternativom.
U protivnom pohvala u postojećim uvjetima nemogućem boljem vjeronauku umjesto kritike realno postojećeg samo pridonosi učvršćivanju statusa quo, odnosno izbjegavanju kritike i rada na promjeni realnog podmetanjem njegovog nepostojećeg idealnog para. Narav konfesionalnog vjeronauka praktički je nemoguće mijenjati u postojećim konstelacijama moći i postojećem zakonodavnom okviru (Vatikanski ugovori), zbog čega i imamo vjeronauk kakav imamo.
Teologinja Gruenfelder bi se trebala odlučiti govori li o tome što ”školski vjeronauk” jest ili o tome što on treba biti. Opasno je i neodgovorno zamagljivati i zanemarivati tu krucijalnu razliku između dviju ovdje vrlo nezgrapno spojenih tvrdnji
Drugo, tvrdnja da usvajanje nauka koji karakterizira ”manjak iskustvene potvrde” prisiljava ”na kreativno razmišljanje i disciplinirano izlaganje misaone metode” naprosto nije utemeljena, a i sama posljednja sintagma ostaje prilično neodređena – tvrdnja bi svakako dobila na težini da je Gruenfelder objasnila o kojoj se točno ”misaonoj metodi” radi te u čemu se sastoji kvaliteta i vjerodostojnost upotrijebljene metode.
Uz to, sama praksa vrlo često pokazuje da se vjeronauk poučava u svom krajnje ideologiziranom obliku, pri čemu se učenike tjera da neprovjerene i sporne (često itekako političke) tvrdnje prihvaćaju kao činjenice bez propitivanja ili mogućnosti odbacivanja takvih tvrdnja uslijed njihove neutemeljenosti. Zar kreativnost ne može bolje pobuditi kvalitetno odrađena nastava predmeta poput likovnog i glazbenog odgoja, čija je satnica smanjena upravo radi uvođenja konfesionanog (prvenstveno katoličkog) vjeronauka u osnovne škole?
Gruenfelder nadalje iznosi niz problematičnih tvrdnji o odnosu znanosti, filozofije i vjeronauka:
”Učenici moraju naučiti kako prirodnoznanstvene metode primjenjivati na sadržaje koji ne omogućavaju iskustvenu provjeru, prepoznati domet takva razmišljanja i njegove granice.”
Ovo pak budi prilične nedoumice – kako vjeronauk (ili bilo koji drugi predmet) može ikoga naučiti primjeni prirodnoznanstvene metode na predmet za čije propitivanje naprosto ne postoji izgrađena valjana prirodnoznanstvena metoda?
Primjena metode koja ne odgovara predmetu proučavanja ozbiljna je metodološka pogreška i teologinja Gruenfelder bi to trebala znati. Ili je možda mislila na prirodoznanstveno proučavanje nekih teoloških tvrdnji koje impliciraju određene tvrdnje o fizičkoj stvarnosti, pri čemu bi se prirodnoznanstvena metodologija mogla eventualno upotrijebiti radi osporavanja i odbacivanja? Teološke tvrdnje koja je u suprotnosti s prirodnoznanstvenim činjenicama? Čisto sumnjam da je Gruenfelder htjela reći da se tako nešto radi ili da bi se trebalo raditi na satovima vjeronauka.
Nadalje, Anna Maria Gruenfelder tvrdi:
”Vjeronauk ima svoje mjesto u kozmosu znanosti ako i kad pomaže spoznaji da iskustveni svijet nije cijela stvarnost, nego tek dio nje. S istim argumentom branim i mjesto teološke znanosti na sekularnim sveučilištima.”
”Slikovito rečeno, djeca će naučiti da pored realnih predmeta postoji još jedna stvarnost, da krov ima rupu kroz koju mogu progurati glavu i ugledati nove obzore.”
Tvrdnja da usvajanje nauka koji karakterizira ”manjak iskustvene potvrde” prisiljava ”na kreativno razmišljanje i disciplinirano izlaganje misaone metode” naprosto nije utemeljena, a i sama posljednja sintagma ostaje prilično neodređena – tvrdnja bi svakako dobila na težini da je Gruenfelder objasnila o kojoj se točno ”misaonoj metodi” radi te u čemu se sastoji kvaliteta i vjerodostojnost upotrijebljene metode
”Zornije nego realne znanosti teološka misao pokazuje kako nema znanja bez preduvjeta koji više nisu predmet dokazivanja. Nema znanosti bez nedokazivih temelja, a pitanje ‘Zašto ima nešto, a ne ništa’ (M. Heidegger) upućuje na temelj, ispod i iza kojega nema više metode kojima možemo dokazati istinitost odgovora.”
Problemima odnosa iskustva i zbilje, mišljenja i znanja, odnosno temeljnih postavki na kojima znanje počiva na teorijski i metodološki utemeljen način bave se filozofske discipline gnoseologija i epistemologija i ja bih svesrdno podržala uvođenje takvih sadržaja u programe osnovnih i srednjih škola.
Međutim, nije jasno zašto bismo u javnom obrazovanju kod obrade navedenih tema prednost davali konfesionalnom vjeronauku, odnosno jednom religijskom nauku direktno povezanom sa zemaljskim interesima onih koji taj nauk kontroliraju (prema spomenutom Ugovoru Svete Stolice i RH katolička hijerarhija samostalno oblikuje program školskog vjeronauka i odlučuje o njegovom provođenju) ispred puno ideološki neutralnije i teorijski utemeljenije filozofije?
Zamjena filozofije katekizmom u javnim obrazovnim institucijama grubo je podmetanje usporedivo s onim gdje se u našoj, već debelo klerikaliziranoj državi, na javnom natječaju za docenta etike na javnom sveučilištu (Stomatološkom fakultetu u Zagrebu) traži teolog, a ne etičar, kako bi prema važećem Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima, poljima i granama trebalo biti.
Sekularna država upravo mora zaštiti znanstveno utemeljen i ideološki daleko nepristraniji karakter proučavanja ovih pitanja u vlastitim javnim obrazovnim i znanstvenim institucijama u okviru filozofije.
Evidentno je klerikalno teološko posezanje za ovim područjima čija je glavna namjera jačanje crkvenog utjecaja i moći, odnosno guranje crkvene ideologije u javne znanstvene i obrazovne institucije RH na račun sekularne znanosti, uključujući i filozofiju, što za posljedicu ima sustavnu diskriminaciju i jačanje klerikalnog utjecaja i privilegija na račun svih ostalih građana, osobito skupina koje Katolička crkva tradicionalno diskriminira.
Relevantna promjena koncepta bi bila zamjena vjeronauka religijskom kulturom koja bi bila religijski nepristrana i čiji bi program i nastava podlijegali u potpunosti svjetovnim institucijama RH. Konfesionalni vjeronauk pod kontrolom crkvene hijerarhije to naprosto ne može biti
Anna Maria Gruenfelder poteže i pitanje uloge vjeronauka u uspostavljanju odnosa prema drugima i drugačijima:
”Važan dio vjeronauka je funkcija mosta prema ljudima, svjetonazorima, drugim vjeroispovijestima, prema inovjercima kao i prema nevjernicima.”
Zar predmet religijske kulture, u okviru kojeg bi se učenici upoznavali s razvojem religije i različitim religijama (ali i s drugačijim životnim filozofijama), ne bi puno bolje pridonio upoznavanju različitosti od konfesionalnog vjeronauka na kojem se djecu uči da je jedna religija istinita, a svi drugi svjetonazori više ili manje pogrešni?
”Religija nije, naime, samo znanje, nego i ritual, zajedništvo, za život s presudnim događajima ljudskog života i ophođenje s njima.”
Da, religija nije ni samo to – religija je često prožeta i ideologijom, natopljena je borbom za ovozemaljsku moć, nije lišena od diskriminacijskih ideja i praksi i o tome treba poučiti djecu umjesto da im se kroz čitavo obrazovanje servira jedna uljepšana pristrana i sasvim nekritička slika jedne religije.
” ‘Vjeronauk u crkve!’ zahtijevaju protivnici školskog vjeronauka. Nisam sigurna da su domislili sve posljedice te rigoroznosti. Trebali bi biti svjesni da se društvo i škola u tom slučaju odriču svojega prava na kontrolu sadržaja vjeronauka.”
Ne znam kako teologinja Gruenfelder nije upoznata s činjenicom da se Republika Hrvatska, potpisavši sa Svetom Stolicom Ugovor o suradnji na području obrazovanja i kulture, odrekla kontrole sadržaja i provedbe nastave vjeronauka koja je stavljena pod kontrolu crkvene hijerarhije i kanonskog prava.
Kao posljedicu imamo vjeroučitelje koji su ujedno i razrednici, ravnatelji škola, a kojima posao ovisi o mandatu koji izdaje dijecezanski biskup, čime Crkva preuzima dobar dio kontrole javnih škola. Na tom tragu je i pokušaj ugovora o zajedničkim studijima Filozofskog fakulteta i Katoličkog bogoslovnog fakulteta, čime bi se dalje povećao ionako velik utjecaj crkvene hijerarhije na javno obrazovanje u RH.
Dakle, ne radi se o državnoj kontroli religijskog obrazovanja, nego o uvođenju crkvene kontrole u nastavni proces u javnim školama, što predstavlja najgrublji oblik kršenja sekularnosti u javnim institucijama RH koje bi trebale u potpunosti čuvati svoj sekularni karakter kako bi u njima i pred njima svi građani naše države bili jednaki, odnosno kako bi služile njima, a ne npr. hijerhiji religijske institucije koja je zahvaljujući Vatikanskim ugovorima po mnogo čemu izvan i iznad hrvatskih civilnih zakona.
Gruenfelder ignorira realne uvjete u kojima se vjeronauk u hrvatskim javnim školama provodi kao i ponašanje Crkve koje ne ulijeva nadu da bi se postojeći oblik vjeronauka mogao promijeniti
”Nedostatak aktualnog vjeronauka – forsiranje nacionalnog identiteta – ne bi trebao biti argument za potiskivanje vjeronauka u crkvene prostorije. Naprotiv, nedostacima se može doskočiti promjenom koncepta: Bogu je bitna osoba, pojedinac; poštivanje njega urodit će uzajamnim poštivanjem”, tvrdi Gruenfelder nadalje ignorirajući realne uvjete u kojima se vjeronauk u hrvatskim javnim školama provodi kao i ponašanje Crkve koje ne ulijeva nadu da bi se postojeći oblik vjeronauka mogao promijeniti.
Relevantna promjena koncepta bi bila zamjena vjeronauka religijskom kulturom koja bi bila religijski nepristrana i čiji bi program i nastava podlijegali u potpunosti svjetovnim institucijama RH. Konfesionalni vjeronauk pod kontrolom crkvene hijerarhije to naprosto ne može biti.
Autorica je docentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i članica upravnog odbora Protagore, Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta.
Apel za razvijanje kulture sjećanja
Upućujemo apel hrvatskoj javnosti za pamćenje svih žrtava. Nakon tri jasenovačke komemoracije koje su održane ove godine, što je očit primjer dubokih podjela i nepovjerenja koje vlada u hrvatskom društvu, predstoji obilježavanje sjećanja na ubijene na Križnom putu koja će se održati na blajburškom polju na kojem su zarobljeni pripadnici domobrana, ustaša, četnika, bjelogardijaca i drugih kolaboracionističkih snaga nacističkog i fašističkog režima, kao i članova njihovih obitelji. [Read more…]
Suprotstavimo se zagađivanju Hrvatske
Jasenovac na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, 22. travanj 2016.
Dragi prijatelji, poštovane građanke i građani,
Neposredni povod ovom skupu je bojkot službene komemoracije na koji su se odlučili Koordinacija židovskih općina, Srpsko narodno vijeće, Savez antifašističkih boraca i Antifašistička liga.
Kad je krajem 2000. godine, nakon 11 godina naših nastojanja, ovom trgu vraćeno ime Trg žrtava fašizma, nisam mislio da ćemo se više ikada zbog sličnih razloga i sličnih prijepora izazvanih u hrvatskom društvu okupljati na ovom trgu.
Zašto su se Koordinacija židovskih općina, Srpsko narodno vijeće i organizacije antifašista odlučile da ne prisustvuju na službenoj komemoraciji? Ta odluka nije bila laka i ni jedna od organizacija nema od te odluke nikakve koristi.
Prvi potpredsjednik Vlade nedolazak na službenu komemoraciju naziva politizacijom žrtava i jeftinim dnevnim politikanstvom, drugi potpredsjednik Vlade izjavljuje da zbog tog nedolaska ”pate žrtve Jasenovca”, a predsjednik Sabora optužuje one koji bojkotiraju službenu komemoraciju da ”rade podijelu na kostima žrtava”.
S ovog mjesta možemo upozoriti političare koji su na vodećim pozicijama vlasti u Hrvatskoj danas da je najbesramnija politizacija žrtava Jasenovca i jeftino politikanstvo upravo prešučivanje političkog konteksta koji je do tih žrtava doveo. Jer žrtve Jasenovca i ostalih ustaških logora nisu žrtve prirodne nepogode, pa čak ni osvete. One su žrtve politike i ideja koje su vladale u NDH, a čiji otvoreni apologeti sjede u današnjoj Vladi RH.
S ovog mjesta možemo upozoriti političare koji su na vodećim pozicijama vlasti u Hrvatskoj danas da je najbesramnija politizacija žrtava Jasenovca i jeftino politikanstvo upravo prešučivanje političkog konteksta koji je do tih žrtava doveo. Jer žrtve Jasenovca i ostalih ustaških logora nisu žrtve prirodne nepogode, pa čak ni osvete. One su žrtve politike i ideja koje su vladale u NDH, a čiji otvoreni apologeti sjede u današnjoj Vladi RH
Razlog nedolasku na službenu komemoraciju je istovjetan razlogu zbog kojeg smo se mi danas okupili ovdje. Da upozorimo na niz konkretnih događaja u posljednjih pola godine, na odnos Vlade prema tim događajima i na opasne promjene u hrvatskom društvu koje se događaju kad se ekscesi ekstremista počinju doživljavati kao legitimna politička opcija.
Tu opasnost osjeća sve više ljudi u hrvatskom društvu. Večeras Kulturnjaci 2016. organiziraju u petnaestak gradova diljem Hrvatske čitanje dijelova eseja Umberta Eca, Ur-fašizam.
U njemu Eco navodi desetak karakterističnih pojava i trendova u društvu (zapravo 14, ali neke se preklapaju) koji, prema Ecu, trebaju biti signal za uzbunu kad se pojave i prepoznaju jer svaka od njih potencijalno služi kao osnova oko koje se fašizam može ”kristalizirati“.
Jedna od njih je antiintelektualizam, gdje je poticanje kritičkog mišljenja krajnje sumnjivo kao izdaja tradicionalnih vrijednosti, a kultura dobra samo dok promovira nacionalizam i nacionalističko-povijesne mitove.
Druga je potreba za neprijateljem, jer tek kroz postojanje neprijatelja nacionalisti ostvaruju pravi, isključivi, nacionalni identitet. Idealni neprijatelj je onaj koji se može identificirati i kao unutrašnji i kao vanjski; takvim stavovima rasizam, šovinizam i ksenofobija prirodan su izbor.
Zatim antiindividualizam i kult naroda i vođe – oca nacije, kome dugujemo poslušnost, a on nas oslobađa odgovornosti vezano za samostalno donošenje odluka.
Među takve upozoravajuće pojave vrlo bi se skladno uklopio potpredsjednik parlamenta koji maršira na čelu gomile koja urla ”Za dom – spremni“ i upada u Agenciju za elektronske medije da bi zastrašili članove Vijeća za elektronske medije koji su se usudili kazniti Z1 s tri dana zabrane emitiranja zbog eklatantnog govora mržnje i poticanja na nasilje od strane novinara te televizije Marka Juriča.
Ili postupak ministra kulture koji umjesto da poslije tog događaja traži smjenu potpredsjednika Sabora traži smjenu Vijeća za elektronske medije.
Ili postupak dijela Vlade prema intendantu riječkog kazališta čije kazalište i publiku mora policija čuvati od nahuškanih ”kritičara“ koji pozdravljaju fašističkim pozdravom i otvoreno prijete i sprovode fizičko nasilje. Gdje Vlada ni jednom riječju ne osuđuje to nasilje nego – intendanta!
Nije ništa novo da je mnoge ljude moguće homogenizirati raspirujući strahove i netrpeljivost prema drugim i drugačijim. Pošto je to moguće uvijek će se naći političara koji će na tako induciranim strahovima i mržnji homogenizirati svoje birače
Ili fizički nasrtaj na novinara zbog njegovih satiričnih tekstova nad čime se vlast generalno zgraža ali konkretno proglašava da je novinar sam kriv što je svojim tekstovima izazvao fizički napad na sebe.
Ili svima poznato sramotno toleriranje skandiranja ustaškog pozdrava na nogometnim utakmicama.
Ili nereagiranje Katoličke crkve na stalno prisutnu blasfemiju gdje njeni vjernici crtaju simbol križa zajedno sa simbolom ustaške terorističke organizacije. Zadnji put prije par dana kad su takvim grafitima oskrnavljeni spomenici ustaškim žrtvama u Dotršćini. ”U“ s križem praćeno je grafitom kukastog križa jer za razliku od nekih hrvatskih povjesničara i nekih hrvatskih političara crtači tih grafita točno znaju o kakvoj se ideologiji kod ustaštva radi.
I tko dalje i tako dalje …
Nije ništa novo da je mnoge ljude moguće homogenizirati raspirujući strahove i netrpeljivost prema drugim i drugačijim. Pošto je to moguće uvijek će se naći političara koji će na tako induciranim strahovima i mržnji homogenizirati svoje birače.
Nije posebno čudno da kod takvih ljudi postoji ideološka naklonost prema režimima koji su se tim metodama služili u prošlosti. I to je poveznica između današnje politike dijela hrvatske Vlade i njenog, blago rečeno, nereagiranja na pokušaje nasilne i ideološki motivirane revizije povijesti.
Ja vjerujem da bi za veliku većinu onih koji su patili i stradali u Jasenovcu, od svake upaljene svijeće ili donesenog cvijeta bila neusporedivo važnija naša opredijeljenost i naša odlučnost da se suprotstavimo relativizaciji zločinačkog karaktera ideja koje su do njihovog stradanja vodile
Dapače, neki od njenih članova u toj reviziji vrlo aktivno sudjeluju. To je razlog zašto politika koja bi danas ograničavala medijske slobode i slobodu govora, koja bi danas uvodila nacionalno domoljubnu podobnost, koja bi odgoj osnivala na propisanim mitovima, a ne na kritičkom mišljenju pokazuje sklonost prema umanjenju zločinačkog karaktera ustaškog režima pa ako treba i falsifikatima, od raznih članaka i publikacija Društva za istraživanje trostrukog Jasenovca do Sedlar-Hitrecovog filma.
A što se tiče odavanja počasti žrtvama Jasenovca i ostalih ustaških logora iz Drugog svjetskog rata o tome možemo imati različita mišljenja i to se može učiniti na različite načine.
Ja vjerujem da bi za veliku većinu onih koji su patili i stradali u Jasenovcu, od svake upaljene svijeće ili donesenog cvijeta bila neusporedivo važnija naša opredijeljenost i naša odlučnost da se suprotstavimo relativizaciji zločinačkog karaktera ideja koje su do njihovog stradanja vodile.
Da se suprotstavimo zagađivanju današnje Hrvatske s najmračnijim dijelom njene prošlosti. I da danas branimo vrijednosti u čijoj obrani je i antifašizam nastao i bez kojih nema pristojne demokracije, bez kojih društva tonu u strah, a države u tiraniju.
Hvala.
(Govor Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige RH, na skupu ”Jasenovac na Trgu žrtava fašizma, održanog u petak 22. travnja u Zagrebu).
Suprotstavimo se zagađivanju Hrvatske
Jasenovac na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, 22. travanj 2016.
Dragi prijatelji, poštovane građanke i građani,
Neposredni povod ovom skupu je bojkot službene komemoracije na koji su se odlučili Koordinacija židovskih općina, Srpsko narodno vijeće, Savez antifašističkih boraca i Antifašistička liga.
Kad je krajem 2000. godine, nakon 11 godina naših nastojanja, ovom trgu vraćeno ime Trg žrtava fašizma, nisam mislio da ćemo se više ikada zbog sličnih razloga i sličnih prijepora izazvanih u hrvatskom društvu okupljati na ovom trgu.
Zašto su se Koordinacija židovskih općina, Srpsko narodno vijeće i organizacije antifašista odlučile da ne prisustvuju na službenoj komemoraciji? Ta odluka nije bila laka i ni jedna od organizacija nema od te odluke nikakve koristi.
Prvi potpredsjednik Vlade nedolazak na službenu komemoraciju naziva politizacijom žrtava i jeftinim dnevnim politikanstvom, drugi potpredsjednik Vlade izjavljuje da zbog tog nedolaska ”pate žrtve Jasenovca”, a predsjednik Sabora optužuje one koji bojkotiraju službenu komemoraciju da ”rade podijelu na kostima žrtava”.
S ovog mjesta možemo upozoriti političare koji su na vodećim pozicijama vlasti u Hrvatskoj danas da je najbesramnija politizacija žrtava Jasenovca i jeftino politikanstvo upravo prešučivanje političkog konteksta koji je do tih žrtava doveo. Jer žrtve Jasenovca i ostalih ustaških logora nisu žrtve prirodne nepogode, pa čak ni osvete. One su žrtve politike i ideja koje su vladale u NDH, a čiji otvoreni apologeti sjede u današnjoj Vladi RH.
S ovog mjesta možemo upozoriti političare koji su na vodećim pozicijama vlasti u Hrvatskoj danas da je najbesramnija politizacija žrtava Jasenovca i jeftino politikanstvo upravo prešučivanje političkog konteksta koji je do tih žrtava doveo. Jer žrtve Jasenovca i ostalih ustaških logora nisu žrtve prirodne nepogode, pa čak ni osvete. One su žrtve politike i ideja koje su vladale u NDH, a čiji otvoreni apologeti sjede u današnjoj Vladi RH
Razlog nedolasku na službenu komemoraciju je istovjetan razlogu zbog kojeg smo se mi danas okupili ovdje. Da upozorimo na niz konkretnih događaja u posljednjih pola godine, na odnos Vlade prema tim događajima i na opasne promjene u hrvatskom društvu koje se događaju kad se ekscesi ekstremista počinju doživljavati kao legitimna politička opcija.
Tu opasnost osjeća sve više ljudi u hrvatskom društvu. Večeras Kulturnjaci 2016. organiziraju u petnaestak gradova diljem Hrvatske čitanje dijelova eseja Umberta Eca, Ur-fašizam.
U njemu Eco navodi desetak karakterističnih pojava i trendova u društvu (zapravo 14, ali neke se preklapaju) koji, prema Ecu, trebaju biti signal za uzbunu kad se pojave i prepoznaju jer svaka od njih potencijalno služi kao osnova oko koje se fašizam može ”kristalizirati“.
Jedna od njih je antiintelektualizam, gdje je poticanje kritičkog mišljenja krajnje sumnjivo kao izdaja tradicionalnih vrijednosti, a kultura dobra samo dok promovira nacionalizam i nacionalističko-povijesne mitove.
Druga je potreba za neprijateljem, jer tek kroz postojanje neprijatelja nacionalisti ostvaruju pravi, isključivi, nacionalni identitet. Idealni neprijatelj je onaj koji se može identificirati i kao unutrašnji i kao vanjski; takvim stavovima rasizam, šovinizam i ksenofobija prirodan su izbor.
Zatim antiindividualizam i kult naroda i vođe – oca nacije, kome dugujemo poslušnost, a on nas oslobađa odgovornosti vezano za samostalno donošenje odluka.
Među takve upozoravajuće pojave vrlo bi se skladno uklopio potpredsjednik parlamenta koji maršira na čelu gomile koja urla ”Za dom – spremni“ i upada u Agenciju za elektronske medije da bi zastrašili članove Vijeća za elektronske medije koji su se usudili kazniti Z1 s tri dana zabrane emitiranja zbog eklatantnog govora mržnje i poticanja na nasilje od strane novinara te televizije Marka Juriča.
Ili postupak ministra kulture koji umjesto da poslije tog događaja traži smjenu potpredsjednika Sabora traži smjenu Vijeća za elektronske medije.
Ili postupak dijela Vlade prema intendantu riječkog kazališta čije kazalište i publiku mora policija čuvati od nahuškanih ”kritičara“ koji pozdravljaju fašističkim pozdravom i otvoreno prijete i sprovode fizičko nasilje. Gdje Vlada ni jednom riječju ne osuđuje to nasilje nego – intendanta!
Nije ništa novo da je mnoge ljude moguće homogenizirati raspirujući strahove i netrpeljivost prema drugim i drugačijim. Pošto je to moguće uvijek će se naći političara koji će na tako induciranim strahovima i mržnji homogenizirati svoje birače
Ili fizički nasrtaj na novinara zbog njegovih satiričnih tekstova nad čime se vlast generalno zgraža ali konkretno proglašava da je novinar sam kriv što je svojim tekstovima izazvao fizički napad na sebe.
Ili svima poznato sramotno toleriranje skandiranja ustaškog pozdrava na nogometnim utakmicama.
Ili nereagiranje Katoličke crkve na stalno prisutnu blasfemiju gdje njeni vjernici crtaju simbol križa zajedno sa simbolom ustaške terorističke organizacije. Zadnji put prije par dana kad su takvim grafitima oskrnavljeni spomenici ustaškim žrtvama u Dotršćini. ”U“ s križem praćeno je grafitom kukastog križa jer za razliku od nekih hrvatskih povjesničara i nekih hrvatskih političara crtači tih grafita točno znaju o kakvoj se ideologiji kod ustaštva radi.
I tko dalje i tako dalje …
Nije ništa novo da je mnoge ljude moguće homogenizirati raspirujući strahove i netrpeljivost prema drugim i drugačijim. Pošto je to moguće uvijek će se naći političara koji će na tako induciranim strahovima i mržnji homogenizirati svoje birače.
Nije posebno čudno da kod takvih ljudi postoji ideološka naklonost prema režimima koji su se tim metodama služili u prošlosti. I to je poveznica između današnje politike dijela hrvatske Vlade i njenog, blago rečeno, nereagiranja na pokušaje nasilne i ideološki motivirane revizije povijesti.
Ja vjerujem da bi za veliku većinu onih koji su patili i stradali u Jasenovcu, od svake upaljene svijeće ili donesenog cvijeta bila neusporedivo važnija naša opredijeljenost i naša odlučnost da se suprotstavimo relativizaciji zločinačkog karaktera ideja koje su do njihovog stradanja vodile
Dapače, neki od njenih članova u toj reviziji vrlo aktivno sudjeluju. To je razlog zašto politika koja bi danas ograničavala medijske slobode i slobodu govora, koja bi danas uvodila nacionalno domoljubnu podobnost, koja bi odgoj osnivala na propisanim mitovima, a ne na kritičkom mišljenju pokazuje sklonost prema umanjenju zločinačkog karaktera ustaškog režima pa ako treba i falsifikatima, od raznih članaka i publikacija Društva za istraživanje trostrukog Jasenovca do Sedlar-Hitrecovog filma.
A što se tiče odavanja počasti žrtvama Jasenovca i ostalih ustaških logora iz Drugog svjetskog rata o tome možemo imati različita mišljenja i to se može učiniti na različite načine.
Ja vjerujem da bi za veliku većinu onih koji su patili i stradali u Jasenovcu, od svake upaljene svijeće ili donesenog cvijeta bila neusporedivo važnija naša opredijeljenost i naša odlučnost da se suprotstavimo relativizaciji zločinačkog karaktera ideja koje su do njihovog stradanja vodile.
Da se suprotstavimo zagađivanju današnje Hrvatske s najmračnijim dijelom njene prošlosti. I da danas branimo vrijednosti u čijoj obrani je i antifašizam nastao i bez kojih nema pristojne demokracije, bez kojih društva tonu u strah, a države u tiraniju.
Hvala.
(Govor Zorana Pusića, predsjednika Antifašističke lige RH, na skupu ”Jasenovac na Trgu žrtava fašizma, održanog u petak 22. travnja u Zagrebu).
Otvoreno o problemima Crkve, o čemu se inače šuti
Frano Prcela, ”Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve”, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014.
Postavljati važna i nužna vjerska, crkvena i društvena pitanja i nije neka rabota kojoj su bezrezervno i bez moraliziranja skloni crkveni ljudi u Hrvatskoj. Štoviše, sindrom šutnje i prešućivanja, sindrom nedostatka crkvene kao i građanske kuraže nadvio se nad gotovo cjelokupni javni crkveni prostor. [Read more…]
Jasenovac 15.04.2016.
Bio je to kadiš za žive. Glavni rabin Hrvatske Luciano Moše Prelević predvodio je molitvu za sve stradale u Jasenovcu pod režimom zločinačke paradržavne tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske, ali bile su to riječi za sve one koji danas u Hrvatskoj ne pristaju na “relativizaciju i revitalizaciju ustaštva”, [Read more…]
- « Previous Page
- 1
- …
- 9
- 10
- 11
- 12
- 13
- Next Page »