Republika Hrvatska ima dva rođendana! Službeni rođendan Republike Hrvatske, Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan 30. svibnja. Na taj je dan 1990. održana svečana, konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora. Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije, taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države.

 

Nažalost, našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja (na slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. i na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991, na kojem je 94 posto građana glasovalo za neovisnost) bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države. Velikosrpska agresija, četverogodišnja okupacija trećine hrvatske države (1991–1995) i njezino postupno oslobođenje (ratnim pobjedama, ali i diplomatskim umijećem i neumijećem), prisilili su nas da državu rađamo i gradimo na rate, u dugom razdoblju od 1990. do 1998. godine. Baranja i istočni podunavski dio postali su dijelom hrvatske države tek 1998!

 

Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“:

 

Prvi: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, istog dana zamrznuta na tri mjeseca.

Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“

 

Drugi: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na ”tajno“ saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba predsjednikove) dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i Ante Marković predsjednik Vlade SFRJ.

 

Na ”tajnom“ zasjedanju u INA-inu podrumu Sabor je usvojio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, koju je napisao Vladimir Šeks.

 

Datum završetka ratne operacije Oluja (5. kolovoza 1995), kojom je oslobođen velik dio okupirane zemlje, ozakonjen je 2002. kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, iako je bilo logičnije da se taj dan smatra Danom pobjede, a da se Dan domovinske zahvalnosti poveže s danom ”pada“ Vukovara 18. studenog 1991. Naknadno je 5. kolovoza proglašen i Danom hrvatskih branitelja.

 

Blagdanska revolucija

 

Bilo je logično očekivati, jer je zbog toga i dobila biračku podršku, da se koalicijska vlast nakon 3. siječnja 2000. ozbiljno pozabavila ispravljanjem bitnih slabosti Prve republike: tim pojmom označavam vladavinu Franje Tuđmana u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. S pravom se očekivalo da će nova vlast graditi Drugu republiku!

 

U tadašnjim okolnostima to je značilo parcijalnu, ali suštinsku ”detuđmanizaciju” države. Narod je očekivao, prije svega, da će nova vlast promijeniti nakaradni i gospodarsko destruktivni model ”pretvorbe“ i da će pohapsiti i pravedno osuditi organizirane kriminalce i ratne profitere. Očekivao je da će oduzeti svu protuzakonito stečenu imovinu. Očekivao je da će nova vlast modernizirati, profesionalizirati i pojeftiniti državu.

 

Očekivao je da će državu-gospodara postupno pretvarati u državu-slugu hrvatskih građana i naroda. Očekivao je, dakako, i da ta nova vlast neće provoditi nove revolucije i da neće odbaciti ”korisnu prošlost“ Prve republike.

Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države

 

Ta očekivanja birača i naroda nisu, nažalost, ispunjena, jer su se političari ”novog smjera“ počeli baviti obrednom ”detuđmanizacijom“: neukim povijesnim revizionizmom, prepuštanjem svakog tko je poželio ući u arhiv Ureda predsjednika Republike i odande ”posuditi“ transkripte Tuđmanovih razgovora, ishitrenim promjenama državnih blagdana i već usvojenih obreda.

 

Izgradnja Druge republike stavljena je sasvim u drugi plan, a egzorcističko rušenje Prve republike u prvi.

 

Vlast je svoju intelektualnu sterilnost, vodstvenu nesposobnost i birokratsku dosadu pune dvije godine liječila tako što se zabavljala različitim – egzorcističkim ukidanjima: ovlasti predsjednika Republike, predsjedničke garde, Oltara domovine, starog naziva Sabora (naziv Hrvatski državni sabor promijenjen je u Hrvatski sabor) itd.

 

Nakon dvije godine činilo se kao da je dugi boravak u oporbi u uvjetima potpune saborske poniženosti – jer je tamo vladao zakon terora većine – novu vlast osakatio i onesposobio za pozitivno mišljenje i djelovanje. Tek nakon dvije godine pozitivno su počeli misliti i djelovati neki ministri, primjerice Antun Vujić i Radimir Čačić.

 

Da stvar bude još i gora, intelektualno osmišljavanje ”obredne revolucije“ prepušteno je neuspješnom filmskom redatelju, scenaristu i filmskom kritičaru Ivi Škrabalu, koji je, usput govoreći, snimio film kojega naslov sve govori: Slamarke divojke. Da se razumijemo, Ivo je privatno drag i simpatičan čovjek, ali je dobio poslanje za koje naprosto nije imao dostatna znanja i iskustva. Ipak se tu radilo o prevrednovanju hrvatske povijesti, a on je, na pravnom fakultetu, magistrirao na temi – Bangladeša.

 

Uvelike zbunjen novom situacijom, prevelikim ovlastima i malim znanjima, on je ”scenarij“ za blagdansku revoluciju napisao na temelju povlačenja vulgarnih povijesnih i pojmovnih paralela između dvjestogodišnje američke i desetogodišnje hrvatske povijesti. Tako su, eto, rođeni blagdani, spomendani i neradni dani ”novog smjera“.

 

Da se razumijemo, nije mi ni na kraj pameti javno prizivati ili zagovarati još jednu blagdansku revoluciju. Previše je u nas stvarnih, životnih problema, da rijetkim pametnim i odgovornim ljudima u državnoj upravi i na vlasti predlažem još jedno prekrajanje povijesti, obreda i kalendara.

 

Ipak, kao jedan od brojnih još živih sudionika i svjedoka nekih od tih ”blagdanskih“ događaja, moram, obzirno i pristojno, ukazati na paradoksalnost nekih od postojećih blagdana i spomendana: njihovih naziva i datuma.

Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”. On ih ovako opisuje: ”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”

 

Naime, u plagijatorskom i imitatorskom diletantizmu blagdanske revolucije iz 2002. ne krije se samo neznanje i infantilna apokaliptična deluzija političara ”novoga doba“ kako još jednom ”povijest počinje baš s nama“. Ako se samo malo zagrebe po površini sitnih ”koalicijskih“ zloća, površnosti, intelektualne lijenosti i neznanja, lako se otkriva znatno ozbiljniji neposredni razlog blagdanske revolucije: nedostatak razuma.

 

Intelektualni deficit politike ”novog doba“ posljedica je okolnosti što vodeći mudroslovni bardovi vlade Ivice Račana nisu bili ni Vlado Gotovac, ni Dražen Budiša, ni Ivo Banac, čak ni Antun Vujić i Zlatko Kramarić, već istinski intelektualni ”gorostasi“: Goran Granić, Goranko Fižulić, Radimir Čačić i Vesna Pusić.

 

Tu i tamo, Račanova je vlada znala u fušu angažirati ili priupitati za mišljenje i ponekog načitanog muža ili gospođu, primjerice Antu Čičin Šaina, Mirjanu Kasapović, Jasnu Omejec ili Gorana Radmana, ali to su bili rijetki petci, češće subote ili neradne nedjelje.

 

Ipak, neznanje nije glavni razlog čudačke blagdanske revolucije. Njezini su glavni uzroci dvije lako shvatljive ljudske slabosti: povrijeđene ljudske taštine i – kolektivni zastupnički strah.

 

Veliki zastupnički strah

 

Čini mi se da je upravo kolektivni veliki strah (kako ga u Travničkoj kronici naziva Ivo Andrić) natjerao zastupnike na saborsko zasjedanje (8. listopada 1991) u jednom, danas tuđinskom, mađarskom, korporativnom podrumu. U zgradi INA-e u Šubićevoj ulici, na broju 29.

 

Taj ih je strah odvratio od ideje da se saboruje na jedinom legitimnom mjestu: u Hrvatskom saboru na Trgu Svetoga Marka. Danas se nadnevak i mjesto njihova utočišta zakonski slave kao simboli hrvatske neovisnosti i slobode. Dakako, kad su jedanaest godina poslije donosili Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, zastupnici, među kojima je bilo mnoštvo podrumaša, pronašli su dovoljno osobnih razloga da taj skup proglase junačkim, državotvornim i, dakako, povijesnim.

 

Mnogi od njih i danas vjeruju kako je njihov tadašnji odlazak u podrum bilo junaštvo, za hrvatsku povijest znatno važnije od svih podrumskih dana koje su stotine tisuća ratnika i civila proveli u podrumima i bojišnicama Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Pakraca, Sunje, Lipika, Lovasa, Vinkovaca ili Gospića.

 

Njihovo je vjerovanje ljudski moguće razumjeti i objasniti, ali je nezgoda u tome što je njihovo priviđenje pretvoreno u zakon iza kojeg danas stoji državna sila. Navika će se već nekako udomaćiti: ljudi stanuju cijeli život u ulici koja nosi ime neke od povijesnih ličnosti o kojoj ništa ne znaju. Tako će se s vremenom naviknuti slaviti Dan državnosti i Dan neovisnosti po novom, novosmjernom kalendaru, ne pitajući se odveć što i koga slave. Za djecu i preumorne radnike ionako je najvažnije da se tih dana ne radi.

 

Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.

A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote

 

Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države.

 

Zakašnjeli osvetnici

 

Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”.

 

On ih ovako opisuje:

 

”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”

 

Postoji i danas velik broj aktivnih političara ‘‘novoga smjera“, koji su 2000. došli na vlast, koji su u doba ”tuđmanizma“ doživjeli različita poniženja: oporbenih, ali i HDZ-ovih. Promjene koje možemo nazvati banalnom detuđmanizacijom velikim su dijelom pokrenuli upravo ti – zakašnjeli osvetnici.

 

Zakonskim mijenjanjem povijesti, oni su tražili kakvu-takvu okrepu i simboličko obeštećenje za poniženja na koja su šutke pristajali ili su na njih bili primorani u vrijeme dok je Tuđman bio živ i dok je Hrvatskom bjesnio rat.

 

Ne samo što je Tuđman oporbene političare i stranačke otpadnike (ali i neovisne intelektualce i novinare) ponižavao pogrdnim nazivima, javno ih vrijeđajući kao jude, farizeje, zabludjelu ovčad, gusane, stoku sitna i krupna zuba, već im naprosto nije želio, ni pod koju cijenu, prepustiti vlast. Vlast im nije dao ni onda kad su je, ruku na srce, pošteno, demokratski, na slobodnim izborima, zaradili.

 

U Zagrebu je, primjerice, u doba takozvane zagrebačke krize od 1995. do 1997. demonstrativno odbio potvrditi čak četvoricu oporbenih kandidata za gradonačelnika koji su imali potporu vijećničke većine u gradskoj skupštini: Gorana Granića, Jozu Radoša, Dražena Budišu i – Ivu Škrabala. Svi, osim Dražena Budiše, odmetnuli su se u zakašnjele osvetnike.

Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike). U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija

 

Zakonsko cijepanje ”Tuđmanova“ Dana dr-žav-no-sti na Dan državnosti i Dan neovisnosti na bitnoj i metaforičkoj razini znači, nažalost, veliku uvredu hrvatskoga duha i državotvorne tradicije. I zbog mjesta na kojem je održano i zbog sadržaja i stila Odluke koja je tamo izglasana.

 

Da su kojim sretnim slučajem danas živi Miroslav Krleža, A. G. Matoš, Antun Šoljan ili Veselko Tenžera, o tom bi bizarnom događaju mogli pisati jedino tragikomične eseje rugalice.

 

O blagdanskoj revoluciji iz 2002. odavno sam kanio nešto javno napisati, kao sudionik ranoga razdoblja stvaranja hrvatske države, ali i kao svjedok i kritičar ”Prve republike“. Koristim stoga kao povod Dan državnosti po Tuđmanovu kalendaru (30. svibnja 1990) da napokon nešto kažem o ”revoluciji“ za koju se, krležijanski, može reći da je zapravo bila – politička laž.

 

A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote. To je ljudski i razumljivo, ali nije razlog za naknadno pravljenje važnim i busanje u junačka prsa autora i prvoborca za hrvatsku neovisnost.

 

Umjesto da saborsko zasjedanje, baš zbog raketiranja Zagreba 7. listopada 1991, istog tog dana ili sutradan – staloženo, prkosno i uznosito – održe u zgradi Hrvatskoga sabora, prihvaćajući minimalni rizik eventualnoga novog raketiranja i da tom gestom iskažu minimalnu solidarnost s tisućama hrvatskih ratnika koji su tih dana i mjeseci ginuli za slobodu hrvatskog naroda i neovisnost Republike, narodni su zastupnici naprosto pobjegli – u podrum!

 

Od tih davnih dana do danas neki od viđenih i moćnih podrumaša od javnosti skrivaju činjenicu da tog dana, kad je u mađaronskom podrumu čitana i izglasana Odluka o raskidu državnopravnih sveza, tamo nije bio jedan prilično važan hrvatski političar: dr. Franjo Tuđman.

 

Kad sam ga jedne davne nedjelje 1997. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku pitao zašto tamo nije bio i što misli o ”Šeksovoj deklaraciji“, rezignirano je odmahnuo rukom i rekao: ”Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” (Inače, važno je znati i to da se predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora privremeno preselio u ratno sklonište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.)

 

Zanimljivo je da neki i dan-danas potiho šire glasinu kako Tuđman nije došao (u podrum!) jer je bio pod stresom zbog raketiranja Banskih dvora koje je slučajno preživio.

 

Što se mjesta izglasavanja Odluke tiče, kazat ću samo ovo: bilo bi sramotno za hrvatski narod, posebice za hrvatske državotvorne sanjare i mučenike, da su za neovisnost Republike najzaslužniji zastupnici koji su, kako kaže Ivo Andrić u Travničkoj kronici, ”začarani magijom straha” završili u mračnom podrumu.

 

Jezik slobode

Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji

 

Ako čak zanemarimo kukavno mjesto zastupničkog saborovanja 8. listopada 1991. (kladim se da je to bilo prvo i posljednje podrumsko saborovanje Hrvata) i pozornost usmjerimo povijesnim okolnostima, svrsi, retorici i općem ozračju dvaju političkih događaja, svaki razuman čovjek mora zaključiti da je konstitutivno zasjedanje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. bio povijesni događaj, dok je podrumsko saborovanje 8. listopada 1991. bila tek jedna od mnogih važnih saborskih političkih (ne)zgoda.

 

Usmjerimo prvi analitički pogled na Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, usvojenu u podrumu INA-e. Već sam naziv te kratke, dosadne i teško čitljive saborske odluke, koja se obredno u Saboru čita svakog 8. listopada, pokazuje da u tom papirku ne stanuju ni sloboda, ni neovisnost. Kratica bi Odluke izgledala ovako: OORDSSORIPSFRJ. Ona sve kazuje.

 

Čak da taj mrtvi, činjenično nepotkovan i stilski uškopljen papir čitaju Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Barbara Kolar, Duško Ćurlić ili Ivo Gregurević, nitko od njih ne bi bio kadar iz njega iscijediti dašak slobode, trunku ponosa ili zrnce ljepote.

 

Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike).

 

U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija. Ne spominju se hrvatski ratnici. Prava se čovjeka spominju samo u odnosu na ”nacionalne manjine”.

 

U Odluci postoji i bjanko-odluka o apriornom priznanju svih republika bivše SFRJ ”temeljena na načelu uzajamnosti”. U Odluci nije bilo mjesta za božanske Gundulićeve stihove ”O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o”, koje je planetarno popularni pjevač i vođa irske rock-grupe U2 Bono (Paul David Bono Hewson) uspio ugurati u veličanstvenu baladu o patnji Sarajeva Miss Sarajeva.

 

Ukratko. Odluka je napisana jezikom i stilom koji sramote hrvatski književni jezik, znanstvenu tradiciju i zdrav razum.

 

Nasuprot tom povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića), nasuprot ”povijesnom“ dokumentu za koji nitko nije mario u doba kad je pisan i izglasan, stoji istina povijesna priča o starom Danu državnosti, koji se zbio 30. svibnja 1990.

 

Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana možda je najbolje izraziti riječima njemačkog (židovskog) filozofa, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892–1940), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani ”slavom trenutka, njegovom aurom”.

Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?

 

Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata.

 

Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu bana Josipa Jelačića kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak. Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video i audiozapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na Trga bana Josipa Jelačića. Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom, a, ruku na srce, i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu.

 

Dio videodokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama i riznicama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli ”slavu trenutka” Waltera Benjamina.

 

Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije.

 

Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.

 

Podrumari

 

Izmišljanje Dana neovisnosti i njegovo premještanje iz Sabora u podrum mađarske naftne kompanije na simboličkoj razini znači barem dvije stvari.

 

Prvo: podrumaši su tim činom naglo, nepravedno i bez pravih razloga povećali vlastite zasluge za postignuće neovisnosti hrvatskog naroda i države. Dakako, kako tamo nije bilo Tuđmana, njegove su zasluge (intelektualne, jer nije pisao Odluku, i politički, jer tamo nije bio) ionako bile ravne ništici.

Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu

 

Još i važnije, kako su je vlastodršci ”novog smjera“ vrijednost političkih dionica ”birtijaša“ (s Plješivice) i ”barakaša“ (iz Savske) sveli na tržišnu i moralnu ništicu, PODRUM je postao slamka političkog spasa za mnoge dojučerašnje HDZ-ove stranačke otpadnike. Jedan od pisaca Božićnog ustava, Vladimir Šeks, postao je autorom Deklaracije o neovisnosti. Čovjek sa smislom za crni humor mogao bi kazati: metaforički hrvatski Thomas Jefferson.

 

Među dvojicom pisaca traktata o nacionalnoj neovisnosti ima pokoja sitna razlika, ali ima i sličnosti. Jefferson je američku Deklaraciju o neovisnosti napisao u 33. godini, a Šeks saborsku Odluku o ”razdruživanju“ u svojoj 48.

 

Prvi je projektirao velebnu vilu u Monticellu, na imanju od 5.000.000 četvornih metara, a drugi je jedva skucao novac za skromnu vikendicu, s roštiljem i bazenom. Jefferson je bio vlasnik 800 robinja i robova, a Šeks si jedva može priuštiti kućnu pomoćnicu. Prvi je u vili imao poseban lift kojim su mu robovi iz podruma slali rujna francuska vina, a drugi takva vina ni u snu ne može sebi priuštiti. O vinskom liftu i ne razmišlja jer u vikendici nema vinskoga podruma, a nema ni robova i ropkinja.

 

Drugo: simbolični gruntovni vlasnik i ključar hrvatske državne neovisnosti od sada do daljega mađarska je naftna kompanija INA. Povijest se hrvatske državnosti na toj simboličnoj i metaforičnoj razini vratila na davni, mađaronski iskon. Pretvorena je u farsu.

 

Umjesto zaključka

 

Što kazati na kraju? Danas, kad se zapravo ne zna kada je ”rođena“ Republika Hrvatska, kad je stekla neovisnost, a kad državnost (štoviše, znatno bi lakše bilo dokazati kako ona do danas nije ostvarila punu neovisnost i državnost), ne može se kazati koliko je danas stara, odnosno mlada. Ako kao mjerilo državnosti i suvereniteta uzmemo međunarodno priznanje, ipak možemo kazati da će Republike Hrvatska 15. siječnja 2010. navršiti osamnaest godina. Postat će punoljetna (opaska uredništva: Letica je ovaj tekst objavio 4. lipnja 2009.). Valja se nadati da će do tada u svom glavnom gradu dobiti trg i znamen.

 

Tek što Republika zakorači u punoljetnost (2010) njezini će vladari vjerojatno završavati pregovore o njezinoj ”udaji“ za Europsku Uniju. Kako su i Europa i Hrvatska imenice ženskoga roda, mogao bi to biti čudan i zanimljiv brak.

Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje

 

Da zaključim. Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu. Nije riješila ni granična pitanja sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom. Ima, već po tradiciji, problema s pridjevima.

 

Države, naime, mogu biti svakojake: dobre (demokratske, pravne, države blagostanja) ili zle i (na)opake (totalitarne, policijske, kriminalne, mafijaške, pa i banana-države). Mogu služiti vlastitom narodu, štititi ga i paziti ili ga mogu pljačkati, terorizirati, mučiti i ubijati. Građani se prema državi, s pravom i bez opravdanja, mogu odnositi kao da im je majka ili maćeha, žena ili ljubavnica.

 

Hrvati su nakon tisuću godina previše očekivali i premalo su spremni žrtvovati za taj predmet žudnje. Danas je vrijeme da se javno o državi počnu postavljati obična, zdravo-razumska pitanja: Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?

 

Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje.

 

(Članak prenosimo iz Matičina dvotjednika za kulturu Vijenac gdje je pod naslovom ”Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka” objavljen u broju 398. od 4. lipnja 2009.).