Zamislite da se, odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, za Međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić, jednu od svakako značajnijih glazbeno-kulturnih manifestacija u zemlji, “kako bi se izbjegla arbitrarnost, odnosno kako bi se postigao što veći stupanj objektivnosti prilikom odabira”, ukine ocjenjivački sud, te da o najboljim mladim pijanistima odlučuju, “prema internom dogovoru sa svojim članovima i suradnicima” Hazu, Matica hrvatska, Muzička akademija u Zagrebu, niže muzičke škole [Read more…]
Neraspoređeni
Mnogi se još živo sjećamo javne prepiske Stanka Lasića i Igora Mandića u časopisu Vijenac, u ljeto 1997., i epistole u kojoj je Lasić ustvrdio da će srpska književnost u budućnosti (njemu i nama) biti jednako strana i nezanimljiva kao i bugarska. [Read more…]
SDP nije učinio ništa da spriječi ekstremiste
Zahvaljujući čitavom nizu faktora, ali prije svega upornom i višegodišnjem djelovanju klerikalaca i nacionalista, s pokroviteljima u HDZ-u i vrhu Katoličke crkve te nespremnosti SDP-a i ostatka društva da se tome odupru, hrvatsko društvo se toliko pomaknulo udesno, da su nekoć nezamislive stvari postale normalne i svakodnevne. [Read more…]
Slobodan Šnajder: ”Lako podnosimo nesreću drugoga”
U samo dva mjeseca poznati dramatičar i publicist, dugogodišnji autor novolistovske kolumne ”Opasne veze” Slobodan Šnajder dobio je pet iznimno značajnih književnih nagrada koje nose imena velikana ovih prostora – Meše Selimovića, Mirka Kovača, Petra Kočića, Radomira Konstantinovića i jedinu domovinsku – Tportalovu. [Read more…]
Otvoreno o problemima Crkve, o čemu se inače šuti
Frano Prcela, ”Bogozaborav – Razmišljanja o aktualnim izazovima Crkve”, Synopsis, Sarajevo-Zagreb, 2014.
Postavljati važna i nužna vjerska, crkvena i društvena pitanja i nije neka rabota kojoj su bezrezervno i bez moraliziranja skloni crkveni ljudi u Hrvatskoj. Štoviše, sindrom šutnje i prešućivanja, sindrom nedostatka crkvene kao i građanske kuraže nadvio se nad gotovo cjelokupni javni crkveni prostor. [Read more…]
O poslijeratnom Jasenovcu
Opaska uredništva: Donosimo dijelove knjige Slavka Goldsteina ”Jasenovac – Tragika, mitomanija, istina” koja je izašla u izdanju Frakture iz Zaprešića (4)
Zalaznica ustaške posade napustila je Jasenovac 1. svibnja 1945., a dan kasnije prethodnica Jugoslavenske armije bez borbe je ušla u opustošeno mjesto. [Read more…]
Moramo se suprotstaviti autoritarnim i totalitarnim tendencijama
Govor Zorana Pusića, predsjednika AFL-a RH, na Skupštini, u subotu 2. travnja 2016. u Novinarskom domu u Zagrebu.
”Na osnivačkoj skupštini Antifašističke lige prije godinu dana rečeno je da je ono što danas čini antifašizam aktualnim društveno okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna, dapače demokratska politička opcija. U kojem se protiv političkih neistomišljenika, manje-više neuvijeno, zaziva fizičko nasilje i u kojem nije više pitanje hoće li do takvog nasilja doći, nego kada će doći.
Rekli smo da su temeljna načela AFL-a promocija onih etičkih i društvenih vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao. To znači kritiku svih totalitarizama u prošlosti, pa i onih koji su presudno pridonijeli pobjedi nad nacizmom i fašizmom i svim njihovim kvislinškim inačicama.
To znači suprotstavljanje autoritarnim i totalitarnim tendencijama prije svega u hrvatskom društvu danas.
I to znači ustrajno djelovanje kako bi zlo koje je inherentno vezano za fašizam bilo kao takvo prepoznato i kako bi u što manjoj mjeri bilo preneseno u budućnost.
Na osnivačkoj skupštini Antifašističke lige prije godinu dana rečeno je da je ono što danas čini antifašizam aktualnim društveno okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna, dapače demokratska politička opcija. U kojem se protiv političkih neistomišljenika, manje-više neuvijeno, zaziva fizičko nasilje i u kojem nije više pitanje hoće li do takvog nasilja doći, nego kada će doći
Rekli smo i to da je zajednički nazivnik ljudi i organizacija koje čine Ligu kritičnost prema svakom obliku autoritarne vlasti i osuda svakog oblika totalitarizma, ali njen naziv, Antifašistička liga RH, je izabran zato što totalitarne tendencije ugrožavaju današnje hrvatsko društvo gotovo isključivo od strane ekstremne desnice koja krivotvori povijest kako bi mogla relativizirati zloćudnost ideja vezanih za ustaštvo, hrvatsku verziju fašizma.
Jer se u svojoj uskogrudnoj i sebičnoj pragmatičnosti okreće idejama koje potiču strah i netrpeljivost, koje po mnogo čemu sliče idejama zastupanim u NDH, idejama koje kratkoročno možda homogeniziraju dio biračkog tijela, ali na dulji rok dokazano donose patnju i nesreću za sve.
Što bi se moglo dodati poslije godinu dana? Da su se izrečena upozorenja pokazala pomalo kao proročanstva Kasandre. Razni ugledni komentatori prozivali su nas zbog širenja panike, čak zazivali pravnu državu da nas sudski goni zbog lažnog upozoravanja na opasnost od fašizacije (”Zoran Pusić tvrdi da je ‘danas u Hrvatskoj i Europi prirodno govoriti o antifašizmu… jer postoje radikalne desne stranke koje imaju ideje, a pomalo i postupke koji su karakteristični za fašizam i nacizam’. To je niska objeda za koju bi g. Pusić trebao zakonski odgovarati da ga itko shvaća ozbiljno” (Matko Marušić: ”Fantomi fašizma danas”, Vijenac, svibanj, 2015.).
A u isto vrijeme pred očima su nam se izrečena upozorenja realizirala.
Jedna od osnovnih zadaća demokratske države je štititi svoje građane, osigurati slobodu od straha. A jedan od prepoznatljivih simptoma da politički sistem klizi prema totalitarizmu je induciranje straha u društvu.
I metode su poznate.
Dovoljno je dati otkaze onima koji pogrešno misle da bi kriterij trebao biti profesionalnost, a ne podobnost. Ako to ne ide glatko, uvijek će se naći režimu skloni batinaši koji će taj proces pospješiti. Ili će se dogoditi fizički napadi na neke osobe u javnosti poznate kao kritičari režima, kao što su se dogodile simultane provale u stanove Olivera Frljića i njegove djevojke ili fizički nasrtaj na Antu Tomića
Dovoljno je dati otkaze onima koji pogrešno misle da bi kriterij trebao biti profesionalnost, a ne podobnost. Ako to ne ide glatko, uvijek će se naći režimu skloni batinaši koji će taj proces pospješiti. Ili će se dogoditi fizički napadi na neke osobe u javnosti poznate kao kritičari režima, kao što su se dogodile simultane provale u stanove Olivera Frljića i njegove djevojke ili fizički nasrtaj na Antu Tomića.
Režim će se u početku ograđivati, njihovi parlamentarni zastupnici će se u Saboru čuditi o kakvim se tu pritiscima uopće radi. Dok su to ”njihovi” batinaši, radit će se o neciviliziranim postupcima koji su za osudu, ali uz komentar da su žrtve napada same izazivale svojim djelovanjem, pisanjem, zapravo svojim postojanjem opravdani gnjev.
Stanje u medijima, s obzirom na to da u velikoj mjeri mediji formiraju javno mnijenje, ključno je za stanje u društvu i uopće za funkcioniranje demokracije. A pokušaj da se mediji učine režimski podobnim također je prepoznatljiv simptom totalitarizma.
Možemo se složiti s uskršnjom porukom kardinala Bozanića da ”zlo želi vladati medijskim svijetom”. Pogotovo ako je to, s obzirom na utjecaj Crkve u medijima i vrstu napisa koji se učestalo pojavljuju u Glasu Koncila, oštra samokritika.
Međutim, kako postoje određene razlike između vrha hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj i pape Franje, bojim se da ćemo na kršćansko preispitivanje vlastitih postupaka i samokritičnost Crkve u Hrvatskoj morati još pričekati.
Naš stav je da je u modernoj demokraciji dužnost države da se brine da mediji budu slobodni. Prije svega od nje same. A onda i od moćnih institucija, poput crkve ili raznih korporacija, koji mogu imati svoje medije, ali je država dužna osigurati slobodno, sekularno i nepristrano informiranje kao bitnu komponentu održive demokracije.
Sloboda kulturnog stvaralaštva legitimacija je slobodnog društva. Politika i ovdje treba to osigurati, a ne se u to petljati. Ocjena prvog potpredsjednika hrvatske Vlade o nekvaliteti intendanta kazališta primjer je koji bi se skladno uklopio u Goebelsovo ili Ždanovljevo vrijeme
Sloboda kulturnog stvaralaštva legitimacija je slobodnog društva. Politika i ovdje treba to osigurati, a ne se u to petljati. Ocjena prvog potpredsjednika hrvatske Vlade o nekvaliteti intendanta kazališta primjer je koji bi se skladno uklopio u Goebelsovo ili Ždanovljevo vrijeme. A gromoglasni muk kojim je Ministarstvo kulture popratilo izbor Rijeke za prijestolnicu europske kulture u 2020. godini rječito govori o veličini problema.
Razvoj događaja ukazuje na to da je trend u današnjoj Hrvatskoj, posebno u spomenutim područjima, zabrinjavajući. Da ide u suprotnom smjeru od vrijednosti čija obrana i promocija je i smisao postojanja AFL-a. Više o tome reći će kolegice i kolege koje smo zamolili da govore o stanju u tim specifičnim područjima.
Zahvaljujem.”
(Opaska uredništva: U nastavku su govorili Sanja Tabaković iz Šoah akademije i Židovske općine Zagreb, Vilim Matula iz inicijative Kulturnjaci 2016 i Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva).
Moramo se suprotstaviti autoritarnim i totalitarnim tendencijama
Govor Zorana Pusića, predsjednika AFL-a RH, na Skupštini, u subotu 2. travnja 2016. u Novinarskom domu u Zagrebu.
”Na osnivačkoj skupštini Antifašističke lige prije godinu dana rečeno je da je ono što danas čini antifašizam aktualnim društveno okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna, dapače demokratska politička opcija. U kojem se protiv političkih neistomišljenika, manje-više neuvijeno, zaziva fizičko nasilje i u kojem nije više pitanje hoće li do takvog nasilja doći, nego kada će doći.
Rekli smo da su temeljna načela AFL-a promocija onih etičkih i društvenih vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao. To znači kritiku svih totalitarizama u prošlosti, pa i onih koji su presudno pridonijeli pobjedi nad nacizmom i fašizmom i svim njihovim kvislinškim inačicama.
To znači suprotstavljanje autoritarnim i totalitarnim tendencijama prije svega u hrvatskom društvu danas.
I to znači ustrajno djelovanje kako bi zlo koje je inherentno vezano za fašizam bilo kao takvo prepoznato i kako bi u što manjoj mjeri bilo preneseno u budućnost.
Na osnivačkoj skupštini Antifašističke lige prije godinu dana rečeno je da je ono što danas čini antifašizam aktualnim društveno okruženje u kojem se javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna, dapače demokratska politička opcija. U kojem se protiv političkih neistomišljenika, manje-više neuvijeno, zaziva fizičko nasilje i u kojem nije više pitanje hoće li do takvog nasilja doći, nego kada će doći
Rekli smo i to da je zajednički nazivnik ljudi i organizacija koje čine Ligu kritičnost prema svakom obliku autoritarne vlasti i osuda svakog oblika totalitarizma, ali njen naziv, Antifašistička liga RH, je izabran zato što totalitarne tendencije ugrožavaju današnje hrvatsko društvo gotovo isključivo od strane ekstremne desnice koja krivotvori povijest kako bi mogla relativizirati zloćudnost ideja vezanih za ustaštvo, hrvatsku verziju fašizma.
Jer se u svojoj uskogrudnoj i sebičnoj pragmatičnosti okreće idejama koje potiču strah i netrpeljivost, koje po mnogo čemu sliče idejama zastupanim u NDH, idejama koje kratkoročno možda homogeniziraju dio biračkog tijela, ali na dulji rok dokazano donose patnju i nesreću za sve.
Što bi se moglo dodati poslije godinu dana? Da su se izrečena upozorenja pokazala pomalo kao proročanstva Kasandre. Razni ugledni komentatori prozivali su nas zbog širenja panike, čak zazivali pravnu državu da nas sudski goni zbog lažnog upozoravanja na opasnost od fašizacije (”Zoran Pusić tvrdi da je ‘danas u Hrvatskoj i Europi prirodno govoriti o antifašizmu… jer postoje radikalne desne stranke koje imaju ideje, a pomalo i postupke koji su karakteristični za fašizam i nacizam’. To je niska objeda za koju bi g. Pusić trebao zakonski odgovarati da ga itko shvaća ozbiljno” (Matko Marušić: ”Fantomi fašizma danas”, Vijenac, svibanj, 2015.).
A u isto vrijeme pred očima su nam se izrečena upozorenja realizirala.
Jedna od osnovnih zadaća demokratske države je štititi svoje građane, osigurati slobodu od straha. A jedan od prepoznatljivih simptoma da politički sistem klizi prema totalitarizmu je induciranje straha u društvu.
I metode su poznate.
Dovoljno je dati otkaze onima koji pogrešno misle da bi kriterij trebao biti profesionalnost, a ne podobnost. Ako to ne ide glatko, uvijek će se naći režimu skloni batinaši koji će taj proces pospješiti. Ili će se dogoditi fizički napadi na neke osobe u javnosti poznate kao kritičari režima, kao što su se dogodile simultane provale u stanove Olivera Frljića i njegove djevojke ili fizički nasrtaj na Antu Tomića
Dovoljno je dati otkaze onima koji pogrešno misle da bi kriterij trebao biti profesionalnost, a ne podobnost. Ako to ne ide glatko, uvijek će se naći režimu skloni batinaši koji će taj proces pospješiti. Ili će se dogoditi fizički napadi na neke osobe u javnosti poznate kao kritičari režima, kao što su se dogodile simultane provale u stanove Olivera Frljića i njegove djevojke ili fizički nasrtaj na Antu Tomića.
Režim će se u početku ograđivati, njihovi parlamentarni zastupnici će se u Saboru čuditi o kakvim se tu pritiscima uopće radi. Dok su to ”njihovi” batinaši, radit će se o neciviliziranim postupcima koji su za osudu, ali uz komentar da su žrtve napada same izazivale svojim djelovanjem, pisanjem, zapravo svojim postojanjem opravdani gnjev.
Stanje u medijima, s obzirom na to da u velikoj mjeri mediji formiraju javno mnijenje, ključno je za stanje u društvu i uopće za funkcioniranje demokracije. A pokušaj da se mediji učine režimski podobnim također je prepoznatljiv simptom totalitarizma.
Možemo se složiti s uskršnjom porukom kardinala Bozanića da ”zlo želi vladati medijskim svijetom”. Pogotovo ako je to, s obzirom na utjecaj Crkve u medijima i vrstu napisa koji se učestalo pojavljuju u Glasu Koncila, oštra samokritika.
Međutim, kako postoje određene razlike između vrha hijerarhije Katoličke crkve u Hrvatskoj i pape Franje, bojim se da ćemo na kršćansko preispitivanje vlastitih postupaka i samokritičnost Crkve u Hrvatskoj morati još pričekati.
Naš stav je da je u modernoj demokraciji dužnost države da se brine da mediji budu slobodni. Prije svega od nje same. A onda i od moćnih institucija, poput crkve ili raznih korporacija, koji mogu imati svoje medije, ali je država dužna osigurati slobodno, sekularno i nepristrano informiranje kao bitnu komponentu održive demokracije.
Sloboda kulturnog stvaralaštva legitimacija je slobodnog društva. Politika i ovdje treba to osigurati, a ne se u to petljati. Ocjena prvog potpredsjednika hrvatske Vlade o nekvaliteti intendanta kazališta primjer je koji bi se skladno uklopio u Goebelsovo ili Ždanovljevo vrijeme
Sloboda kulturnog stvaralaštva legitimacija je slobodnog društva. Politika i ovdje treba to osigurati, a ne se u to petljati. Ocjena prvog potpredsjednika hrvatske Vlade o nekvaliteti intendanta kazališta primjer je koji bi se skladno uklopio u Goebelsovo ili Ždanovljevo vrijeme. A gromoglasni muk kojim je Ministarstvo kulture popratilo izbor Rijeke za prijestolnicu europske kulture u 2020. godini rječito govori o veličini problema.
Razvoj događaja ukazuje na to da je trend u današnjoj Hrvatskoj, posebno u spomenutim područjima, zabrinjavajući. Da ide u suprotnom smjeru od vrijednosti čija obrana i promocija je i smisao postojanja AFL-a. Više o tome reći će kolegice i kolege koje smo zamolili da govore o stanju u tim specifičnim područjima.
Zahvaljujem.”
(Opaska uredništva: U nastavku su govorili Sanja Tabaković iz Šoah akademije i Židovske općine Zagreb, Vilim Matula iz inicijative Kulturnjaci 2016 i Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva).
Moj obračun sa Šeksom
Republika Hrvatska ima dva rođendana! Službeni rođendan Republike Hrvatske, Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan 30. svibnja. Na taj je dan 1990. održana svečana, konstitutivna sjednica Hrvatskoga sabora. Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije, taj je dan izabran kao službeni rođendan hrvatske države.
Nažalost, našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja (na slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. i na referendumu o neovisnosti 19. svibnja 1991, na kojem je 94 posto građana glasovalo za neovisnost) bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države. Velikosrpska agresija, četverogodišnja okupacija trećine hrvatske države (1991–1995) i njezino postupno oslobođenje (ratnim pobjedama, ali i diplomatskim umijećem i neumijećem), prisilili su nas da državu rađamo i gradimo na rate, u dugom razdoblju od 1990. do 1998. godine. Baranja i istočni podunavski dio postali su dijelom hrvatske države tek 1998!
Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“:
Prvi: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, istog dana zamrznuta na tri mjeseca.
Nakon smjene vlasti 2000, na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, što nije nevažno za ovu priču, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva ”rođendana“
Drugi: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na ”tajno“ saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba predsjednikove) dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i Ante Marković predsjednik Vlade SFRJ.
Na ”tajnom“ zasjedanju u INA-inu podrumu Sabor je usvojio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, koju je napisao Vladimir Šeks.
Datum završetka ratne operacije Oluja (5. kolovoza 1995), kojom je oslobođen velik dio okupirane zemlje, ozakonjen je 2002. kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, iako je bilo logičnije da se taj dan smatra Danom pobjede, a da se Dan domovinske zahvalnosti poveže s danom ”pada“ Vukovara 18. studenog 1991. Naknadno je 5. kolovoza proglašen i Danom hrvatskih branitelja.
Blagdanska revolucija
Bilo je logično očekivati, jer je zbog toga i dobila biračku podršku, da se koalicijska vlast nakon 3. siječnja 2000. ozbiljno pozabavila ispravljanjem bitnih slabosti Prve republike: tim pojmom označavam vladavinu Franje Tuđmana u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. S pravom se očekivalo da će nova vlast graditi Drugu republiku!
U tadašnjim okolnostima to je značilo parcijalnu, ali suštinsku ”detuđmanizaciju” države. Narod je očekivao, prije svega, da će nova vlast promijeniti nakaradni i gospodarsko destruktivni model ”pretvorbe“ i da će pohapsiti i pravedno osuditi organizirane kriminalce i ratne profitere. Očekivao je da će oduzeti svu protuzakonito stečenu imovinu. Očekivao je da će nova vlast modernizirati, profesionalizirati i pojeftiniti državu.
Očekivao je da će državu-gospodara postupno pretvarati u državu-slugu hrvatskih građana i naroda. Očekivao je, dakako, i da ta nova vlast neće provoditi nove revolucije i da neće odbaciti ”korisnu prošlost“ Prve republike.
Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države
Ta očekivanja birača i naroda nisu, nažalost, ispunjena, jer su se političari ”novog smjera“ počeli baviti obrednom ”detuđmanizacijom“: neukim povijesnim revizionizmom, prepuštanjem svakog tko je poželio ući u arhiv Ureda predsjednika Republike i odande ”posuditi“ transkripte Tuđmanovih razgovora, ishitrenim promjenama državnih blagdana i već usvojenih obreda.
Izgradnja Druge republike stavljena je sasvim u drugi plan, a egzorcističko rušenje Prve republike u prvi.
Vlast je svoju intelektualnu sterilnost, vodstvenu nesposobnost i birokratsku dosadu pune dvije godine liječila tako što se zabavljala različitim – egzorcističkim ukidanjima: ovlasti predsjednika Republike, predsjedničke garde, Oltara domovine, starog naziva Sabora (naziv Hrvatski državni sabor promijenjen je u Hrvatski sabor) itd.
Nakon dvije godine činilo se kao da je dugi boravak u oporbi u uvjetima potpune saborske poniženosti – jer je tamo vladao zakon terora većine – novu vlast osakatio i onesposobio za pozitivno mišljenje i djelovanje. Tek nakon dvije godine pozitivno su počeli misliti i djelovati neki ministri, primjerice Antun Vujić i Radimir Čačić.
Da stvar bude još i gora, intelektualno osmišljavanje ”obredne revolucije“ prepušteno je neuspješnom filmskom redatelju, scenaristu i filmskom kritičaru Ivi Škrabalu, koji je, usput govoreći, snimio film kojega naslov sve govori: Slamarke divojke. Da se razumijemo, Ivo je privatno drag i simpatičan čovjek, ali je dobio poslanje za koje naprosto nije imao dostatna znanja i iskustva. Ipak se tu radilo o prevrednovanju hrvatske povijesti, a on je, na pravnom fakultetu, magistrirao na temi – Bangladeša.
Uvelike zbunjen novom situacijom, prevelikim ovlastima i malim znanjima, on je ”scenarij“ za blagdansku revoluciju napisao na temelju povlačenja vulgarnih povijesnih i pojmovnih paralela između dvjestogodišnje američke i desetogodišnje hrvatske povijesti. Tako su, eto, rođeni blagdani, spomendani i neradni dani ”novog smjera“.
Da se razumijemo, nije mi ni na kraj pameti javno prizivati ili zagovarati još jednu blagdansku revoluciju. Previše je u nas stvarnih, životnih problema, da rijetkim pametnim i odgovornim ljudima u državnoj upravi i na vlasti predlažem još jedno prekrajanje povijesti, obreda i kalendara.
Ipak, kao jedan od brojnih još živih sudionika i svjedoka nekih od tih ”blagdanskih“ događaja, moram, obzirno i pristojno, ukazati na paradoksalnost nekih od postojećih blagdana i spomendana: njihovih naziva i datuma.
Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”. On ih ovako opisuje: ”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”
Naime, u plagijatorskom i imitatorskom diletantizmu blagdanske revolucije iz 2002. ne krije se samo neznanje i infantilna apokaliptična deluzija političara ”novoga doba“ kako još jednom ”povijest počinje baš s nama“. Ako se samo malo zagrebe po površini sitnih ”koalicijskih“ zloća, površnosti, intelektualne lijenosti i neznanja, lako se otkriva znatno ozbiljniji neposredni razlog blagdanske revolucije: nedostatak razuma.
Intelektualni deficit politike ”novog doba“ posljedica je okolnosti što vodeći mudroslovni bardovi vlade Ivice Račana nisu bili ni Vlado Gotovac, ni Dražen Budiša, ni Ivo Banac, čak ni Antun Vujić i Zlatko Kramarić, već istinski intelektualni ”gorostasi“: Goran Granić, Goranko Fižulić, Radimir Čačić i Vesna Pusić.
Tu i tamo, Račanova je vlada znala u fušu angažirati ili priupitati za mišljenje i ponekog načitanog muža ili gospođu, primjerice Antu Čičin Šaina, Mirjanu Kasapović, Jasnu Omejec ili Gorana Radmana, ali to su bili rijetki petci, češće subote ili neradne nedjelje.
Ipak, neznanje nije glavni razlog čudačke blagdanske revolucije. Njezini su glavni uzroci dvije lako shvatljive ljudske slabosti: povrijeđene ljudske taštine i – kolektivni zastupnički strah.
Veliki zastupnički strah
Čini mi se da je upravo kolektivni veliki strah (kako ga u Travničkoj kronici naziva Ivo Andrić) natjerao zastupnike na saborsko zasjedanje (8. listopada 1991) u jednom, danas tuđinskom, mađarskom, korporativnom podrumu. U zgradi INA-e u Šubićevoj ulici, na broju 29.
Taj ih je strah odvratio od ideje da se saboruje na jedinom legitimnom mjestu: u Hrvatskom saboru na Trgu Svetoga Marka. Danas se nadnevak i mjesto njihova utočišta zakonski slave kao simboli hrvatske neovisnosti i slobode. Dakako, kad su jedanaest godina poslije donosili Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, zastupnici, među kojima je bilo mnoštvo podrumaša, pronašli su dovoljno osobnih razloga da taj skup proglase junačkim, državotvornim i, dakako, povijesnim.
Mnogi od njih i danas vjeruju kako je njihov tadašnji odlazak u podrum bilo junaštvo, za hrvatsku povijest znatno važnije od svih podrumskih dana koje su stotine tisuća ratnika i civila proveli u podrumima i bojišnicama Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Pakraca, Sunje, Lipika, Lovasa, Vinkovaca ili Gospića.
Njihovo je vjerovanje ljudski moguće razumjeti i objasniti, ali je nezgoda u tome što je njihovo priviđenje pretvoreno u zakon iza kojeg danas stoji državna sila. Navika će se već nekako udomaćiti: ljudi stanuju cijeli život u ulici koja nosi ime neke od povijesnih ličnosti o kojoj ništa ne znaju. Tako će se s vremenom naviknuti slaviti Dan državnosti i Dan neovisnosti po novom, novosmjernom kalendaru, ne pitajući se odveć što i koga slave. Za djecu i preumorne radnike ionako je najvažnije da se tih dana ne radi.
Podrumari očito vjeruju da njihov strah zaslužuje blagdansku slavu i besmrtnost, ali njih ne zaslužuju tri milijuna Hrvata koji su 19. svibnja 1991. izišli na referendum kako bi glasovali za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote
Da je u njima malčice intelektualnog i političkog poštenja, lako bi zaključili kako bi znatno logičnije bilo da se 19. svibnja slavi kao Dan neovisnosti. Zbog broja duša koje su neovisnost poduprle, ali i zbog činjenice što su rezultati tog referenduma bili uvjet međunarodnoga priznanja hrvatske države.
Zakašnjeli osvetnici
Uz deluziju o ”stvoritelju povijesti“, važnu ulogu u pokretanju ”blagdanske revolucije” 2002. treba tražiti u mentalnom sklopu i ponašanju ljudi posebne sudbine i kova koje Vaclav Havel naziva ”zakašnjelim osvetnicima”.
On ih ovako opisuje:
”U našoj suvremenoj povijesti često se pojavljuju zakašnjeli osvetnici koji odrađuju vlastita poniženja i kolaboracije. U vrijeme rata ponizno su povijali vratove, silno se bojeći da slučajno ne bi došli u kontakt s nekim članom pokreta otpora, koga bi kasnije morali otkucati. Nakon rata, baš su oni, a ne antifašistički ratnici, vješali Nijemce po stupovima. Nešto slično može se primijetiti i danas kada se u publicistici pojavila skupina osvetnika koja stalno zahtijeva lustraciju (dekomunizaciju).”
Postoji i danas velik broj aktivnih političara ‘‘novoga smjera“, koji su 2000. došli na vlast, koji su u doba ”tuđmanizma“ doživjeli različita poniženja: oporbenih, ali i HDZ-ovih. Promjene koje možemo nazvati banalnom detuđmanizacijom velikim su dijelom pokrenuli upravo ti – zakašnjeli osvetnici.
Zakonskim mijenjanjem povijesti, oni su tražili kakvu-takvu okrepu i simboličko obeštećenje za poniženja na koja su šutke pristajali ili su na njih bili primorani u vrijeme dok je Tuđman bio živ i dok je Hrvatskom bjesnio rat.
Ne samo što je Tuđman oporbene političare i stranačke otpadnike (ali i neovisne intelektualce i novinare) ponižavao pogrdnim nazivima, javno ih vrijeđajući kao jude, farizeje, zabludjelu ovčad, gusane, stoku sitna i krupna zuba, već im naprosto nije želio, ni pod koju cijenu, prepustiti vlast. Vlast im nije dao ni onda kad su je, ruku na srce, pošteno, demokratski, na slobodnim izborima, zaradili.
U Zagrebu je, primjerice, u doba takozvane zagrebačke krize od 1995. do 1997. demonstrativno odbio potvrditi čak četvoricu oporbenih kandidata za gradonačelnika koji su imali potporu vijećničke većine u gradskoj skupštini: Gorana Granića, Jozu Radoša, Dražena Budišu i – Ivu Škrabala. Svi, osim Dražena Budiše, odmetnuli su se u zakašnjele osvetnike.
Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike). U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija
Zakonsko cijepanje ”Tuđmanova“ Dana dr-žav-no-sti na Dan državnosti i Dan neovisnosti na bitnoj i metaforičkoj razini znači, nažalost, veliku uvredu hrvatskoga duha i državotvorne tradicije. I zbog mjesta na kojem je održano i zbog sadržaja i stila Odluke koja je tamo izglasana.
Da su kojim sretnim slučajem danas živi Miroslav Krleža, A. G. Matoš, Antun Šoljan ili Veselko Tenžera, o tom bi bizarnom događaju mogli pisati jedino tragikomične eseje rugalice.
O blagdanskoj revoluciji iz 2002. odavno sam kanio nešto javno napisati, kao sudionik ranoga razdoblja stvaranja hrvatske države, ali i kao svjedok i kritičar ”Prve republike“. Koristim stoga kao povod Dan državnosti po Tuđmanovu kalendaru (30. svibnja 1990) da napokon nešto kažem o ”revoluciji“ za koju se, krležijanski, može reći da je zapravo bila – politička laž.
A da je doista riječ o političkoj laži, pokazat ću odgovarajući na pitanje: Kakvu su to ”neovisnost“ hrvatski narod i država izvojevali 8. listopada 1991. u jednom zagrebačkom mračnom podrumu? Odgovor na to pitanje posve je jednostavan: tog dana u INA-i nije izvojevana, ni ostvarena, nikakva neovisnost! Svaka bi ozbiljna povijesna analiza pokazala da su se saborski zastupnici, dan nakon raketiranja Predsjedničkih dvora, naprosto preplašili za vlastite živote. To je ljudski i razumljivo, ali nije razlog za naknadno pravljenje važnim i busanje u junačka prsa autora i prvoborca za hrvatsku neovisnost.
Umjesto da saborsko zasjedanje, baš zbog raketiranja Zagreba 7. listopada 1991, istog tog dana ili sutradan – staloženo, prkosno i uznosito – održe u zgradi Hrvatskoga sabora, prihvaćajući minimalni rizik eventualnoga novog raketiranja i da tom gestom iskažu minimalnu solidarnost s tisućama hrvatskih ratnika koji su tih dana i mjeseci ginuli za slobodu hrvatskog naroda i neovisnost Republike, narodni su zastupnici naprosto pobjegli – u podrum!
Od tih davnih dana do danas neki od viđenih i moćnih podrumaša od javnosti skrivaju činjenicu da tog dana, kad je u mađaronskom podrumu čitana i izglasana Odluka o raskidu državnopravnih sveza, tamo nije bio jedan prilično važan hrvatski političar: dr. Franjo Tuđman.
Kad sam ga jedne davne nedjelje 1997. u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku pitao zašto tamo nije bio i što misli o ”Šeksovoj deklaraciji“, rezignirano je odmahnuo rukom i rekao: ”Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” (Inače, važno je znati i to da se predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora privremeno preselio u ratno sklonište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.)
Zanimljivo je da neki i dan-danas potiho šire glasinu kako Tuđman nije došao (u podrum!) jer je bio pod stresom zbog raketiranja Banskih dvora koje je slučajno preživio.
Što se mjesta izglasavanja Odluke tiče, kazat ću samo ovo: bilo bi sramotno za hrvatski narod, posebice za hrvatske državotvorne sanjare i mučenike, da su za neovisnost Republike najzaslužniji zastupnici koji su, kako kaže Ivo Andrić u Travničkoj kronici, ”začarani magijom straha” završili u mračnom podrumu.
Jezik slobode
Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji
Ako čak zanemarimo kukavno mjesto zastupničkog saborovanja 8. listopada 1991. (kladim se da je to bilo prvo i posljednje podrumsko saborovanje Hrvata) i pozornost usmjerimo povijesnim okolnostima, svrsi, retorici i općem ozračju dvaju političkih događaja, svaki razuman čovjek mora zaključiti da je konstitutivno zasjedanje Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. bio povijesni događaj, dok je podrumsko saborovanje 8. listopada 1991. bila tek jedna od mnogih važnih saborskih političkih (ne)zgoda.
Usmjerimo prvi analitički pogled na Odluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, usvojenu u podrumu INA-e. Već sam naziv te kratke, dosadne i teško čitljive saborske odluke, koja se obredno u Saboru čita svakog 8. listopada, pokazuje da u tom papirku ne stanuju ni sloboda, ni neovisnost. Kratica bi Odluke izgledala ovako: OORDSSORIPSFRJ. Ona sve kazuje.
Čak da taj mrtvi, činjenično nepotkovan i stilski uškopljen papir čitaju Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Barbara Kolar, Duško Ćurlić ili Ivo Gregurević, nitko od njih ne bi bio kadar iz njega iscijediti dašak slobode, trunku ponosa ili zrnce ljepote.
Dokument ima 348 riječi. Pisan je kao fiškalski podnesak neke nesretne, zlostavljane žene, upućen provincijalnom sudu od kojega se, opravdano, ultimativno traži razvod braka od poludjela, nasilna, besprizorna muža. Dokument vrvi faktografskim pogreškama. Primjerice, u njemu piše da je u ”bombardiranju” (radilo se o raketiranju) oštećena ”rezidencija predsjednika Republike” (oštećen je, dakako, bio Ured predsjednika Republike).
U tekstu Odluke ne postoji riječ neovisnost, a dan kada je usvojena uzima se kao sveti gral ”Dana neovisnosti“. U njoj nema ni riječi sloboda, pravda, istina, demokracija. Ne spominju se hrvatski ratnici. Prava se čovjeka spominju samo u odnosu na ”nacionalne manjine”.
U Odluci postoji i bjanko-odluka o apriornom priznanju svih republika bivše SFRJ ”temeljena na načelu uzajamnosti”. U Odluci nije bilo mjesta za božanske Gundulićeve stihove ”O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam Bog je d’o”, koje je planetarno popularni pjevač i vođa irske rock-grupe U2 Bono (Paul David Bono Hewson) uspio ugurati u veličanstvenu baladu o patnji Sarajeva Miss Sarajeva.
Ukratko. Odluka je napisana jezikom i stilom koji sramote hrvatski književni jezik, znanstvenu tradiciju i zdrav razum.
Nasuprot tom povijesno nevažnu, sadržajno sakatu i stilski zapuštenu pravnom dokumentu (čija je literarna estetika na tragu one Jakova Blaževića), nasuprot ”povijesnom“ dokumentu za koji nitko nije mario u doba kad je pisan i izglasan, stoji istina povijesna priča o starom Danu državnosti, koji se zbio 30. svibnja 1990.
Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana možda je najbolje izraziti riječima njemačkog (židovskog) filozofa, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892–1940), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani ”slavom trenutka, njegovom aurom”.
Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?
Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata.
Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu bana Josipa Jelačića kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak. Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video i audiozapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na Trga bana Josipa Jelačića. Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom, a, ruku na srce, i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu.
Dio videodokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama i riznicama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli ”slavu trenutka” Waltera Benjamina.
Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa, saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije.
Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.
Podrumari
Izmišljanje Dana neovisnosti i njegovo premještanje iz Sabora u podrum mađarske naftne kompanije na simboličkoj razini znači barem dvije stvari.
Prvo: podrumaši su tim činom naglo, nepravedno i bez pravih razloga povećali vlastite zasluge za postignuće neovisnosti hrvatskog naroda i države. Dakako, kako tamo nije bilo Tuđmana, njegove su zasluge (intelektualne, jer nije pisao Odluku, i politički, jer tamo nije bio) ionako bile ravne ništici.
Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu
Još i važnije, kako su je vlastodršci ”novog smjera“ vrijednost političkih dionica ”birtijaša“ (s Plješivice) i ”barakaša“ (iz Savske) sveli na tržišnu i moralnu ništicu, PODRUM je postao slamka političkog spasa za mnoge dojučerašnje HDZ-ove stranačke otpadnike. Jedan od pisaca Božićnog ustava, Vladimir Šeks, postao je autorom Deklaracije o neovisnosti. Čovjek sa smislom za crni humor mogao bi kazati: metaforički hrvatski Thomas Jefferson.
Među dvojicom pisaca traktata o nacionalnoj neovisnosti ima pokoja sitna razlika, ali ima i sličnosti. Jefferson je američku Deklaraciju o neovisnosti napisao u 33. godini, a Šeks saborsku Odluku o ”razdruživanju“ u svojoj 48.
Prvi je projektirao velebnu vilu u Monticellu, na imanju od 5.000.000 četvornih metara, a drugi je jedva skucao novac za skromnu vikendicu, s roštiljem i bazenom. Jefferson je bio vlasnik 800 robinja i robova, a Šeks si jedva može priuštiti kućnu pomoćnicu. Prvi je u vili imao poseban lift kojim su mu robovi iz podruma slali rujna francuska vina, a drugi takva vina ni u snu ne može sebi priuštiti. O vinskom liftu i ne razmišlja jer u vikendici nema vinskoga podruma, a nema ni robova i ropkinja.
Drugo: simbolični gruntovni vlasnik i ključar hrvatske državne neovisnosti od sada do daljega mađarska je naftna kompanija INA. Povijest se hrvatske državnosti na toj simboličnoj i metaforičnoj razini vratila na davni, mađaronski iskon. Pretvorena je u farsu.
Umjesto zaključka
Što kazati na kraju? Danas, kad se zapravo ne zna kada je ”rođena“ Republika Hrvatska, kad je stekla neovisnost, a kad državnost (štoviše, znatno bi lakše bilo dokazati kako ona do danas nije ostvarila punu neovisnost i državnost), ne može se kazati koliko je danas stara, odnosno mlada. Ako kao mjerilo državnosti i suvereniteta uzmemo međunarodno priznanje, ipak možemo kazati da će Republike Hrvatska 15. siječnja 2010. navršiti osamnaest godina. Postat će punoljetna (opaska uredništva: Letica je ovaj tekst objavio 4. lipnja 2009.). Valja se nadati da će do tada u svom glavnom gradu dobiti trg i znamen.
Tek što Republika zakorači u punoljetnost (2010) njezini će vladari vjerojatno završavati pregovore o njezinoj ”udaji“ za Europsku Uniju. Kako su i Europa i Hrvatska imenice ženskoga roda, mogao bi to biti čudan i zanimljiv brak.
Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje
Da zaključim. Danas je Republika Hrvatska, teorijski govoreći, i dalje ”država u izgradnji“. Posuđujući popularnu građevinsku metaforu, mogli bismo kazati da je ona Rohbau-država. Ta država ima problema s ”temeljima“ i ”statikom“, da i ne spominjemo stupove na kojima počiva. Krov joj prokišnjava. Troši previše energije. Gradi se na rate i na kredit, u doba kada kamate na kredite rastu. Nije riješila ni granična pitanja sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom. Ima, već po tradiciji, problema s pridjevima.
Države, naime, mogu biti svakojake: dobre (demokratske, pravne, države blagostanja) ili zle i (na)opake (totalitarne, policijske, kriminalne, mafijaške, pa i banana-države). Mogu služiti vlastitom narodu, štititi ga i paziti ili ga mogu pljačkati, terorizirati, mučiti i ubijati. Građani se prema državi, s pravom i bez opravdanja, mogu odnositi kao da im je majka ili maćeha, žena ili ljubavnica.
Hrvati su nakon tisuću godina previše očekivali i premalo su spremni žrtvovati za taj predmet žudnje. Danas je vrijeme da se javno o državi počnu postavljati obična, zdravo-razumska pitanja: Kakva nam je država? Kako se odnosi prema vlastitom narodu, ali i kako se narod odnosi prema njoj? Kako na nju gledaju strani državnici i intelektualci? Kako je vide današnji sanjari – pjesnici i umjetnici? Kako je vide njezini gospodari: političari, vlastodršci, euroni i tajkuni? Kako je doživljavaju podanici: sirotinja, radnici, porezne platiše, branitelji, umirovljenici? Koliko košta i je li skupa hrvatska država?
Traženje odgovora na ta pitanja čini mi se važnijim od rasprave o datumima njezina rođenja, osamostaljenja, pa i oslobođenja. To ne znači kako pametni ljudi ne bi trebali promišljati i o paradoksima kojima sam posvetio ovo razmišljanje.
(Članak prenosimo iz Matičina dvotjednika za kulturu Vijenac gdje je pod naslovom ”Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka” objavljen u broju 398. od 4. lipnja 2009.).
100 godina Julija Cortázara
U povodu stotog rođendana argentinskog pisca Julija Cortázara (utorak 26. kolovoza) ponavljamo osvrt Bojane Mikelenić objavljen izvorno u dvotjedniku za kulturu Vijenac pod naslovom ”Majstor književne igre”).
Kada govorimo o Juliu Cortázaru (Bruxelles, 26. kolovoza 1914. – Pariz, 12. veljače 1984.), ono što prvo zapažamo izrazita je višeznačnost u njegovu životu i djelima, koja često graniči s kontradikcijom.
S jedne strane, govorimo o jednom od najvećih i najoriginalnijih pisaca svoga vremena i jednom od ključnih pripadnika hispanskoameričkog booma, prije svega majstoru kratke forme te gotovo legendarnom prevoditelju djela Edgara Allana Poea, ali i o autoru internacionalno popularnih Školica (Rayuela, 1963), prema mnogima prvoga velikog hispanskoameričkog romana. Zatim možemo reći da je riječ o društveno aktivnoj osobi koja se zalagala za ljudska prava i slobode, o pristaši Kubanske revolucije i ljevičaru, ali i velikom protivniku bilo kakva oblika diktature, počevši od peronizma u domovini Argentini.
S 25. obljetnicom Cortázarove smrti 2009. mnogi su se prisjetili njegovih djela, ponovno ih čitali, raspravljali o njima. Jedan od razloga tolikog interesa sigurno je i lakoća poistovjećivanja s njegovim likovima i naizgled uobičajenim svijetom koji stvara, sve dok fantastična dimenzija neobjašnjivih elemenata i apsurdnosti izvan granica razuma čitatelja naprosto ne prikuju uz knjigu
Izrazito diskretan i zatvoren individualac, koji je sam za sebe rekao kako rijetko otvara vrata ili se javlja na telefon, piše knjige namijenjene svima i tako ostvaruje kontakt s okolinom. Govorimo o Argentincu rođenu u Bruxellesu, koji je s 37 godina napustio Argentinu i do kraja života živio u Parizu, što ga je prema vlastitim riječima učinilo još većim Hispanoamerikancem, dajući mu perspektivu kakvu ostankom u Argentini nikada ne bi dobio.
Većina je njegovih priča pesimistična, dok je on sebe smatrao optimistom, vjerujući u bolje sutra i ponoseći se svojim razgraničenjem ta dva svijeta, naglašavajući koliko bi gnusno bilo kada bi pisao vedru i veselu književnost, a duboko u sebi bio uvjeren u neizbježnu propast čovječanstva.
S 25. obljetnicom Cortázarove smrti 2009. mnogi su se prisjetili njegovih djela, ponovno ih čitali, raspravljali o njima. Jedan od razloga tolikog interesa sigurno je i lakoća poistovjećivanja s njegovim likovima i naizgled uobičajenim svijetom koji stvara, sve dok fantastična dimenzija neobjašnjivih elemenata i apsurdnosti izvan granica razuma čitatelja naprosto ne prikuju uz knjigu. Tako smo i u hrvatskom izdanju 2009. konačno dobili Školice (prev. Dinko Telećan), Progonitelja i druge priče (prev. Dinko Telećan) i Kraj igre (prev. Dora Jelačić Bužimski), 2010. Priče o kronopijima i famama (prev. Nikolina Židek), a godinu poslije Tajno oružje (prev. Tanja Tarbuk).
Fantastična stvarnost
Već u Cortázarovim ranim tekstovima, objavljenima pod pseudonimom Julio Denis, možemo identificirati neke od odlika kasnijih uspješnica. U djelu Presencia, 1938, riječ je o sonetima otvorenoga tipa koji obrađuju teme poput dodira fantastičnog i stvarnog, a Los Reyes, 1949, donosi neobičnu verziju mita o Minotauru, u kojoj je zvijer fascinirana mogućnošću svoje dualne percepcije. Divertimento 1986, prvi Cortázarov roman napisan 1949, mladenačko je i kratko djelo koje već od naslova (na hrvatski ga možemo prevesti kao Zabava) najavljuje zaigranost i slobodu. Glavni likovi, skupina mladih Argentinaca tokom prvih godina Perónove vlasti, u mnogočemu podsjećaju na ‘‘Club de la Serpiente“, grupu kozmopolita u Parizu iz romana Školice.
Mnogi najboljim Cortázarom smatraju pripovjedača iz razdoblja ranih zbirki priča. I njegovi su romani kombinacija više kraćih formi i dopuštaju segmentirano čitanje. Sam je za sebe rekao kako nije trkač na duge pruge, već sprinter, kako nikada nije znao povlačiti duge poteze kistom tipične za tradicionalni roman, već je bio mnogo bolji u ocrtavanju sitnih pločica mozaika
U to vrijeme Cortázar je radio u nekoliko srednjih škola i na Sveučilištu grada Mendoze, gdje je predavao o francuskoj književnosti sve do 1946, kad se vraća u Buenos Aires kako bi protestirao protiv Perónova dolaska na vlast. Ubrzo nakon toga definitivno se seli u Pariz, premda sam napominje kako je njegova odluka da ode bila više književne nego političke naravi jer je bio ponukan upoznati mjesta o kojima je čitao u Balzacovim i Baudelaireovim knjigama. Tamo radi i kao prevoditelj za UNESCO, a prevođenjem s engleskog i francuskog jezika dugo zarađuje za život.
Mnogi najboljim Cortázarom smatraju pripovjedača iz razdoblja ranih zbirki priča. I njegovi su romani kombinacija više kraćih formi i dopuštaju segmentirano čitanje. Sam je za sebe rekao kako nije trkač na duge pruge, već sprinter, kako nikada nije znao povlačiti duge poteze kistom tipične za tradicionalni roman, već je bio mnogo bolji u ocrtavanju sitnih pločica mozaika.
Bestijarij (Bestiario, 1951) prva je knjiga koju objavljuje pod vlastitim imenom i kojom odmah stječe prve poklonike.
Autor najčešće likove smješta u svakodnevne i naizgled bezopasne i nezanimljive okoline, ispunjene navikama i čvrstim točkama rutine koje svatko razumije i želi zadržati. Prisutnost ‘‘drugoga“, u obliku životinje, stvarne ili zamišljene, zvijeri koja leži u njima samima ili ih muči uopće se ne pokazavši, u likovima upravo potiče težnju ka zadržavanju poznatoga. Čovjek ima gotovo bolnu potrebu da se prilagodi svemu što mu se događa, bez obzira na to koliko nevjerojatno bilo, i to je ono što Cortázar iskorištava. Sve su priče uronjene u fantastično, ali bez gubitka dodira sa stvarnošću, zbog čega se često nazivaju nadrealnima.
Autor naglašava kako je većina njegovih priča nastala tako da mu se njihova tema nevidljivo i neodoljivo nametnula, na neki ga način potaknuvši da je napiše. Tako su nastale još dvije jako popularne zbirke priča, Kraj igre (Final del juego, 1956) i Tajno oružje (Las armas secretas, 1959). U Kraju igre žarište je na ljudskom ponašanju, a tu su i neizostavna igra stvarnog i imaginarnog i njihova koegzistencija bez spajanja u jedno te misterij koji se skriva ispod trivijalnosti uobičajenih situacija.
Julio Cortázar i danas je čitan zbog sposobnosti spajanja različitih aspekata na nov način, stalnog eksperimentiranja i originalnosti, ludičke složenosti njegovih djela, inovativne uporabe humora i ironije. Njegove priče nikad ne prelaze u apstraktno, već ostaju utemeljene u svakodnevnom i konkretnom. Smatrao je kako je pisac taj koji vještinom stvara atmosferu i potiče čitatelja da se na trenutak odvoji od rutine, a ulogom književnosti vidio je neprestano postavljanje pitanja pred kojima se svatko osjeća prozvanim
Zbirka uključuje jednu od najpoznatijih Cortázarovih priča, Noć nauznak (La noche boca arriba), putem izmjenjivanja dviju paralelnih stvarnosti između kojih protagonist putuje dok leži u bolnici, jedan od najboljih primjera magičnog realizma, s kojim se autor često povezuje. Tajno oružje sadrži pet priča, među kojima su i njegovi klasici Progonitelj (El perseguidor) i Vražje bale (Las babas del diablo), koja je poslužila Michelangelu Antonioniju kao nadahnuće za film Blow-up.
Čitatelj kao stvaralac
Vjerojatno je jedno od njegovih najambicioznijih djela zbirka Priče o kronopijima i famama (Historias de cronopios y de famas, 1962). Knjiga donosi maštovite tekstove koji nas podižu na samu površinu svakodnevnog i otkrivaju neobično vrebanje i zagonetnost uobičajenih trenutaka i predmeta. Cortázar nam daje plejadu izmišljenih likova – kronopija, fama i esperanza – o kojima saznajemo kroz njihove postupke i koji se mogu gledati kao metafora društvenih slojeva tog vremena, ali i kao potpuno neovisne tvorevine svijeta fantastike.
Ponajprije kronopiji, sanjari koji su usklađeni s drugom stranom stvarnosti, a autoru veoma dragi i izvan ove zbirke, nadilaze književni svijet u kojem su nastali i, poput izmišljenog jezika gíglico iz Školica, postaju dio kulture tog vremena.
Međunarodnu slavu i priznanje Cortázar je stekao upravo Školicama, prema njegovoj vlastitoj karakterizaciji kontraromanom, koji ga gotovo kanonizira i svakako svrstava među najvažnije pisce hispanskoameričkoga književnog booma. Složeno djelo koje ruši strukturu i konvencije pisanja romana, pozivajući čitatelja na sudioništvo u njegovu stvaranju, ali i na neobavezan i zaigrani stav pri čitanju, prati dvostruku potragu protagonista za izgubljenom ljubavi i autora za novim oblicima pisanja.
Cortázar je uvijek smatrao književnost oblikom igre, imajući na umu da, kao što to zna svako dijete, igra može biti najozbiljnija stvar na svijetu. Upravo zato nijedna činjenica, postavljena baza ili književna dogma nije toliko sigurna da se njome ne bismo mogli poigrati. Poziv na igru dolazi već na samu početku knjige, gdje nas autor potiče na preskakanje poglavlja, čitanje slijedom koji predlaže ili nekim alternativnim, na uživanje bez zamaranja detaljima.
Književno djelo treba stvoriti određen stupanj nelagode u čitatelju, pokazujući mu da svijet može gledati drukčije od načina na koji je naviknuo, i to je upravo ono što Cortázar radi
Potkraj šezdesetih Cortázar je napravio politički zaokret, ili bolje reći afirmaciju politike do tada neprisutne u njegovom životu, koji ga je doveo do fizičke i mentalne transformacije u ostalim aspektima života, prema riječima njegova prijatelja i kolege Marija Vargasa Llose, najveće koju je ikad vidio u ikome. Llosa kao prijelomnu godinu vidi 1968. i opisuje kako je posljednjih šesnaest godina života Cortázar bio zaokupljen socijalizmom, obranom Kube i Nikaragve, potpisivanjem peticija i odlaskom na kongrese o revolucijama, iskreno vjerujući u ispravnost svojeg mišljenja.
Čini se da je vjerojatan početak promjene posjet Kubi 1961, koji mu je prema njegovim riječima osvijestio vlastitu političku beskorisnost. Osjećao je, kao i mnogi njegovi suvremenici, povezanost s Kubanskom revolucijom, a činilo mu se da Castro gradi u svijetu ono što je on htio u književnosti – nešto sasvim novo. Roman Libro de Manuel, 1973, njegova je prva eksplicitno politička knjiga, nazvana političkim antitrilerom, a donosi kombinaciju različitih formi, načina izražavanja likova, zanimljivoga modela naracije i kritike kontroverznih suvremenih društvenih i političkih pokreta.
Cortázar je za života objavio još nekoliko zbirki priča, među kojima je i Queremos tanto a Glenda iz 1980, čija se naslovna priča prevedena na hrvatski jezik nalazi uz ovaj članak. Zbirka u najboljoj Cortázarovoj maniri nastavlja s demistifikacijom kreativnoga procesa, rušeći barijere između pisca i čitatelja, između stvarnog i nestvarnog, između ozbiljnosti i igre. Glenda iz naslovne priče zapravo je izmišljena prema glumici Glendi Jackson, čiji najveći obožavatelji, iz velike ljubavi prema njoj, ne mogu tolerirati ništa manje od savršenstva pa preuzimaju stvar u svoje ruke.
I Cortázar i njegova djela često tvrdoglavo izbjegavaju kategorizaciju do te mjere da za neka od njih moramo uvesti naziv ‘‘razno“ pa reći: Julio Cortázar pisao je poeziju, priče, romane, dramske tekstove, eseje, kritičke prikaze i razno. To dokazuje i posljednja za piščeva života objavljena knjiga Los autonautas de la cosmopista, 1983, koja opisuje 33 dana bezvremenske sreće autora i njegove druge supruge, fotografkinje Carol Dunlop, na putovanju autocestom od Pariza do Marseillea 1982, koje inače ne traje više od deset sati
Epilog se nalazi u drugoj priči Botella al mar iz zbirke Deshoras objavljene dvije godine poslije, koja donosi pismo Glendi Jackson i donekle objašnjava piščevu motivaciju i inspiraciju. Ono što čini poveznicu između pisca i glumice još zanimljivijom jest činjenica da je 1980, kad je Cortázar napisao obje priče, glumica snimila film pod nazivom Hopscotch (Školice).
Književnost koja stvara nelagodu
I Cortázar i njegova djela često tvrdoglavo izbjegavaju kategorizaciju do te mjere da za neka od njih moramo uvesti naziv ‘‘razno“ pa reći: Julio Cortázar pisao je poeziju, priče, romane, dramske tekstove, eseje, kritičke prikaze i razno. To dokazuje i posljednja za piščeva života objavljena knjiga Los autonautas de la cosmopista, 1983, koja opisuje 33 dana bezvremenske sreće autora i njegove druge supruge, fotografkinje Carol Dunlop, na putovanju autocestom od Pariza do Marseillea 1982, koje inače ne traje više od deset sati.
Dvoje zaigranih istraživača u svom crvenom Volkswagenovu kombiju opisuju interakcije sa skupinom mrava, sumnjičavost radnika na autocesti i pomno bilježe svaki obrok. Kombinacija autorove lagano nadnaravne i izrazito zabavne naracije i fotografija njegove supruge daje nam prikaz opuštene paralelne stvarnosti odvojene od problema svakodnevice, a sve je skupa još dirljivije kad znamo da su oboje umrli nedugo nakon tog zajedničkog putovanja – ona iste godine, on dvije godine poslije.
Julio Cortázar i danas je čitan zbog sposobnosti spajanja različitih aspekata na nov način, stalnog eksperimentiranja i originalnosti, ludičke složenosti njegovih djela, inovativne uporabe humora i ironije. Njegove priče nikad ne prelaze u apstraktno, već ostaju utemeljene u svakodnevnom i konkretnom. Smatrao je kako je pisac taj koji vještinom stvara atmosferu i potiče čitatelja da se na trenutak odvoji od rutine, a ulogom književnosti vidio je neprestano postavljanje pitanja pred kojima se svatko osjeća prozvanim.
Književno djelo treba stvoriti određen stupanj nelagode u čitatelju, pokazujući mu da svijet može gledati drukčije od načina na koji je naviknuo, i to je upravo ono što Cortázar radi.
(Prenosimo s dvotjednika za kulturu Vijenac)