Argumenti kojima je Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata u Petrinji pokušala objasniti svoje protivljenje održavanju Festivala ojkače vrlo su neuvjerljivi. Ali, to nije razlog da ih odbacimo kao glupe i odgovaramo na njih psovkama, jer to je kapitulacija vjere u razum, misao i riječ. [Read more…]
Pjesnik-jezikotvorac koji je došao do kraja ovog izdijeljenog jezika
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Jezik je javno dobro. Jednako pripada svima, i pjesniku-jezikotvorcu i onome koji je u ovom jeziku izgovorio samo riječ mama, a poslije nijednu više. Samo jedan je način da se uskrati pravo na jezik: smrću! Jezik ima početak u riječi mama, ali nitko nije došao do njegova kraja. Jezik je beskrajan kao vasiona. U jeziku je Bog. [Read more…]
Oaza
Nova knjiga Nikole Kraljića naslovljena “Oaza – nove pjesme”, 36-a je izvorna zbirka pjesama i poetske proze (od ukupno 42 objavljene knjige) toga pjesnika, rođenoga i cjelokupnim umjetničkim opusom inspiriranoga i vezanoga uz Omišalj i otok Krk. Kraljićeva nova zbirka tome je još jedna potvrda.
Knjiga sadrži 72 nove Kraljićeve pjesme koje su složene u 3 ciklusa: “Naslikano rosom”, “U pijesku milošte”i “Barba Miko”, bilješku o pjesniku, rječnik riječi, izraza i fraza i kazalo. [Read more…]
Dobre riječi
(Opaska uredništva: Objavljujemo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).
U javnom prostoru ništa nam tako nedostaje kao dobrih riječi. Riječi koje oslobađaju dobre energije i omogućuju dobre odnose. Zatrpali smo se međusobnim podjelama te često ne vidimo više ljude. Ne vidimo više jedni druge. Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet. [Read more…]
Franjo Topić – Teologija povijesti
Franjo Topić, ”Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar”, Synopsis, Zagreb – Sarajevo i Napredak, Sarajevo – Zagreb, Biblioteka Znakovi vremena, urednik Drago Pilsel, 12/2014., tvrdi uvez, 148 str.
Nova knjiga mons. dr. Franje Topića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu i predsjednika Hrvatskog kulturnog društva Napredak, pod nazivom “Teologija povijesti i Hans Urs von Balthasar” prilika je da nešto kažemo o tome prepoznajemo li u povijesnim događajima zahvate Božje providnosti kojima Bog povijest usmjerava prema jednom konačnom cilju: spasenju svega stvorenja, odnosno, pitanju što je nama povijest, to jest, prihvaćamo li, ako smo kršćani, Isusa kao središnje mjesto povijesti? [Read more…]
Sederovo je sunce istinsko kao Isus
Sumnja je oduvijek bila vjerna sestra onih koji život, smrt i svijet oko sebe pokušavaju vidjeti iznutra, duhom. Sumnja neprestano prati, provjerava, iskušava i učvršćuje svaku istinsku vjeru. Naravno, to ne vrijedi za one koji su svoju vjeru unizili do apsolutne istine i dogme za koju su spremni žrtvovati život, prije tuđi nego svoj. Kažem unizili, jer vjera u ideal koja kroči svijetom praćena sjenom svoje sumnje stvar je višega reda nego što je slijepo prihvaćanje “istine” propisane s bilo kojeg mjesta moći, bila to država, burza, crkva ili partija. [Read more…]
50 inačica za spižđene
Shrvani eliminacijom svoje reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u nogometu, Englezi su pronašli u svom jeziku ništa manje nego 61 sinonim za poraz u sportskom natjecanju. Lako je Englezima, kad u njihovu jeziku često nema razlike u pisanju imenice i glagola – dok se u nas poraz izražava i imenicama i glagolima, nerijetko u formi participa. I kad oni u tu svrhu uvoze riječi. U nas, eto, tek nešto više od 50 inačica. Da ih pogledamo?
Iako su poraz i pobjeda međusobno suprotni pojmovi, kuriozno je da i ”pobijeđen“ i ”poražen“ znači isto: onoga tko je stradao u sukobu – sportskome, političkome, ratnome itd. ”Pobjeda“ je, tvrde, suzbijanje bijede (što mi ne zvuči posve uvjerljivo, ali još nemam drukčijih rješenja), pa bi u tom slučaju pobijeđen bio varijanta bijednika, što ne zvuči baš sportski. ”Poraz“ u svom korijenu ima ”raz“, što je praslavenski bio udarac, pa je poražen isto što i izudaran, istučen, potučen. Vele da pacifisti vole Hrvatsku (u nogometu) jer gotovo nikoga ne tuče. Potučen u korijenu ima ”tući“, praslavenski ”telkti“, razbijen pak ”biti“ (bijem), također praslavenski.
Ponetko će ići tako daleko da smatra da je poražen time i osramoćen, obrukan. Sramota je nečastan čin iznesen na očevid javnosti, pa bi bilo nužno nečasno izgubiti utakmicu da bi se govorilo bilo o sramoti, bilo o sramu, koji je praslavenski pojam, a znači privatnu, subjektivnu samoosudu. ”Brukati“ je također praslavenski glagol, znači: uprljati, dakle slično kao i osramotiti
Temeljit poraz je krah, propast, rasulo, preuzeto iz njemačkoga (imenica ”Krach“). Debakl je spektakularan krah, sinonim za potpunu propast nečega, a u francuskome je ”débâcle“ pucanje leda, krah, katastrofa. Katastrofa je pak iz grčkoga, gdje je značila prevrtanje, strmeknuće, dok je u našemu današnjem govoru ponajprije ”koban događaj ili slijed događaja s najtežim posljedicama“ (a navijaču i eliminacija može izgledati najtežom posljedicom).
Iz francuskoga ”massacre“ je pak masakr, okrutan pokolj mnogih ljudi istodobno, u čijem korijenu je latinska ”matteuca“, tj. malj, uistinu teška prispodoba za športski poraz u kojemu bi poraženi bili kao maljem zatučeni.
Kada padne mnogo golova u jednu mrežu, navijači to znaju nazvati i potopom, jer potop asocira da je netko potopljen, a praslavenski ”topiti“ znači da je netko ili nešto potpuno i pogubno pod vodom.
Prva sljedeća reakcija bit će užas, staroslavenski pojam, koji znači isto što i grozota (strah od pogibeljne prijetnje, koja se praslavenski kazala ”groza“), odnosno strahota (kako se praslavenski zvalo smrznuće, zaleđenje, pa i danas kažemo da se netko smrzao, zaledio od straha; naši istočni susjedi Srbi to radije kažu: strava).
Ponetko će ići tako daleko da smatra da je poražen time i osramoćen, obrukan. Sramota je nečastan čin iznesen na očevid javnosti, pa bi bilo nužno nečasno izgubiti utakmicu da bi se govorilo bilo o sramoti, bilo o sramu, koji je praslavenski pojam, a znači privatnu, subjektivnu samoosudu. ”Brukati“ je također praslavenski glagol, znači: uprljati, dakle slično kao i osramotiti.
U vulgarnijim verzijama je gubitnik odsvirao kurcu, ili manje poetski popušio, odnosno spušio – što su sve sinonimi za felaciju, ali u ponižavajućem a ne u erotskom kontekstu. Ne treba erotski shvatiti ni eventualnu tvrdnju da je gubitnik nagužen, ili odjeban odnosno sjeban ukratko najebao (također praslavenska starina), odnosno pristojnije: nahrdao, u čijem korijenu je glagol ”hrdati“ (glodati koru, što nije sinonim ni ljudskosti ni bogatstva, a sekundarno: jesti glodući, da se čuje struganje o kost). Prastari pak praindoevrpski korijen ”pizda-“, sačuvan u našem jeziku pobožno, u istom obliku i istom značenju, koristi se u varijantama spižđen, odnosno otpižđen
Stupanj dalje je poniženje, koje je samo semantički istog porijekla kao i kršćanska krepost poniznost. Poniženje je umanjenje ugleda ili dostojanstva, atak na ponos i samopoštovanje osobe koju, eto, smatraju niskom, od praslavenskog prijedloga ”niz“ (niz dlaku, niz ulicu, nizbrdo…).
Poražen je na svaki način izgubio, a praslavenski ”gubiti“ značilo je uništiti (dvoguba sjekira je isto što i dvosjekla, nimalo bezazlena asocijacija). Danas izgubiti znači samo ostati bez nečega (glave, koju je netko pogubio, ili novčanika). Poražen je dakle izgubio – ali što? Ovisi o pripovjedaču: susret, utakmicu, dvoboj, bitku, okršaj, sve riječi s praslavenskim korijenom, eventualno čak i obraz, dakle vlastiti lik, ostavši bezličan (što ne znači i: bezobrazan…).
On je, kažu neki, otpjevao svoje (nije više na repertoaru), on je izgutao, izvisio, odnosno potonuo (nije ni čudo, ako mu je momčad doživjela potop), a slikovitim izrazima Dalmatinske zagore je možda i otprdio, to jest prdeknuo, zapravo prdnuo u varićak ili u ledinu (što su u toj našoj tradiciji sve nježni termini za najbližega otprhnuloga u bolji život, ali se primjenjuju i na sportskog pokojnika, s istim izljevom čuvstava).
”Prdjeti“ je glagol koji izravno vučemo iz praindoevropskoga ”perd-“, kao snažan kulturalni morfem (sličnost s Morfejem je posve slučajna). Prdnuti u varićak znači i iznevjeriti, promašiti, omahnuti… a zašto se tu rabi varićak, davna posuda za žito, nekad i mjera – zaista ne znam. Zna li tko?
Gubitnik zna biti, u novinskim epopejama, i: deklasiran (doslovce: sveden na nižu klasu, tj. na niži razred), otpisan (doslovce: eliminiran s popisa ili spiska), a u slengu i otkantan (u korijenu je njemačka imenica ”Kante“: rub, brid, dakle netko srozan niz rub, odbačen), ušiven (”ušiti nekoga“ slikovita je inačica za: ne dati mu izlaza, potpuno ga svladati), tropiran (to je već zastarjelo, ”tropa“ je kartaš ostao bez bodova ili jakih karata, sekundarno: bez novca, mrtav, pao na ispitu; šatrovački termin prema njemačkoj imenici ”Tropf“: glupan), pečen (u smislu: zgotovljen, doveden u situaciju bez izlaza; praslavenski glagol je ”pekti“), pregažen odnosno zgažen (praslavenski je ”gaziti“), istoga značenja je satrt (praslavenski ”terti“), pa i potaracan (sravnjen, zaravnjen sa zemljom, kao taraco, gladak ravan pod, od talijanskoga ”terrazzo“, terasa ili zaravan, prema ”terrazzare“: poravnati padinu kao terasu; u korijenu je ”terra“, talijanski i latinski: zemlja).
Poznato je da pobjeda ima tisuće očeva a poraz eventualno jednoga, ali ne oskudijeva u inačicama, katkad pitoresknima, nikad milosrdnima – jer omiljeni sport ljudskog roda je uskakanje na kola pobjednika…
U vulgarnijim verzijama je gubitnik odsvirao kurcu, ili manje poetski popušio, odnosno spušio – što su sve sinonimi za felaciju, ali u ponižavajućem a ne u erotskom kontekstu. Ne treba erotski shvatiti ni eventualnu tvrdnju da je gubitnik nagužen, ili odjeban odnosno sjeban ukratko najebao (također praslavenska starina), odnosno pristojnije: nahrdao, u čijem korijenu je glagol ”hrdati“ (glodati koru, što nije sinonim ni ljudskosti ni bogatstva, a sekundarno: jesti glodući, da se čuje struganje o kost).
Prastari pak praindoevrpski korijen ”pizda-“, sačuvan u našem jeziku pobožno, u istom obliku i istom značenju, koristi se u varijantama spižđen, odnosno otpižđen.
Poznato je da pobjeda ima tisuće očeva a poraz eventualno jednoga, ali ne oskudijeva u inačicama, katkad pitoresknima, nikad milosrdnima – jer omiljeni sport ljudskog roda je uskakanje na kola pobjednika, uz preziranje poraženoga, makar do jučer nam bio saveznik, ili još i danas brat.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Prvo riječ, onda metak
Kada je u jeku novoga vala evidentno izvana poticane krize u Ukrajini, šef američke diplomacije Kerry kao glavnoga krivca prozvao rusku televiziju na engleskom jeziku Russia Today (neka vrsta ruskoga CNN-a), to je moglo iznenaditi samo površnog promatrača – ne te krize, nego i kretanja u svijetu. Naime, bez obzira na to, prepustili glavni “igrači” rat u njihovu korist Ukrajincima, ili se odlučili za izravno uplitanje, pa i vojno, nesporno ostaje jedno: primarno oružje, najprije Zapada, ali onda i Istoka (koji prilično dobro parira) bila je i ostaje riječ, odnosno: propaganda.
S time da ta propaganda, odnosno rat propagandom, u svijetlu činjenice da su upravo u današnjem svijetu sve relevantne informacije dostupne svakome – samo ako se potrudi – poprima upravo besramne oblike.
Laže se dokazima usprkos, fabriciraju se “dokazi” koji ne mogu izdržati ni najgrublju provjeru (ali služe kao argument političarima koji bi trebali biti ozbiljni i odgovorni), manipulira se javnošću na gotovo nezabilježen način. I, a to je ono što je najopasnije, s uspjehom, ne samo kada su u pitanju “obični” građani, nego i novinari, pa i oni koji voljom naroda donose dalekosežne političke odluke
Laže se dokazima usprkos, fabriciraju se “dokazi” koji ne mogu izdržati ni najgrublju provjeru (ali služe kao argument političarima koji bi trebali biti ozbiljni i odgovorni), manipulira se javnošću na gotovo nezabilježen način. I, a to je ono što je najopasnije, s uspjehom, ne samo kada su u pitanju “obični” građani, nego i novinari, pa i oni koji voljom naroda donose dalekosežne političke odluke.
Da, u početku bijaše riječ. Stvaranje atmosfere nepovjerenja i straha u odnosu na Rusiju nije od jučer. Ono je zapravo jenjalo samo u vrijeme kada je na čelu te velike države bio Boris Jeljcin iz kojega je nerijetko umjesto razuma progovarao alkohol i s kojim nije bilo teško igrati igru “vi ste definitivno izgubili, a mi smo pobijedili” (u hladnome ratu, naravno).
Čim se pojavio Vladimir Putin obnovljene su sve ranije predrasude, ali zajedno s njima i doktrina “obuzdavanja Rusije”, ažurirana verzija politike Zapada prema Sovjetskom Savezu, formulirana još potkraj četrdesetih godina prošloga stoljeća. I prišlo se sasvim otvoreno stvaranju obruča članica Atlantskoga pakta oko Rusije, s time da se pakt sve više približavao ruskim granicama.
Propagandni rat, a on je već tada (ponovo) počeo, išao je dotle da se obećanje američkog predsjednika Busha (starijega) tadašnjem sovjetskom čelniku Gorbačovu da se NATO neće širiti prema granicama SSSR-a uporno prešućivalo, da bi se danas glatko proglašavalo mitom (mada o njemu, na primjer, vrlo jasno piše savjetnica za nacionalnu sigurnost Bushovog sina, Georga W. Busha – Condoleeza Rice).
Propagandni rat, a on je već tada (ponovo) počeo, išao je dotle da se obećanje američkog predsjednika Busha (starijega) tadašnjem sovjetskom čelniku Gorbačovu da se NATO neće širiti prema granicama SSSR-a uporno prešućivalo, da bi se danas glatko proglašavalo mitom (mada o njemu, na primjer, vrlo jasno piše savjetnica za nacionalnu sigurnost Bushovog sina, Georga W. Busha – Condoleeza Rice)
A što se tiče “krunskog argumenta” da taj sporazum nije nikada potpisan, neizbježno se postavlja pitanje: što takav “argument” znači, ako bi se u njegovom kontekstu ocjenjivala vjerodostojnost onoga što svojim partnerima u razgovoru govore političari Zapada?
Znači smo jedno: ne vjerujte nam, jer mi ćemo vas prevariti čim uzmognemo, ako ništa nismo potpisali. A hoćemo i onda kada potpišemo, kao na primjer u slučaju sporazuma ukrajinske vlasti (legalne i legitimne) i prosvjednika uz sudjelovanje (i potpise) triju šefova diplomacija zemalja Zapada. Danas taj sporazum od 21. veljače nitko (osim ponekada Rusija) ne spominje, a sve što se dogodilo i događa u Ukrajini, događa se suprotno tome sporazumu.
Pod hitno “zaboravljaju” se omalovažavajuće primjedbe pomoćnice šefa američke diplomacije na račun EU, zaboravlja se kako je ona u (snimljenom) razgovoru raspoređivala uloge pijuna na ukrajinskoj političkoj sceni, zaboravlja se razgovor (također snimljeni) evropske povjerenice za vanjsku politiku s estonskim premijerom koji ju je upozorio kako uopće nije sigurno da su deseci mrtvih na Majdanu žrtve snajpera režimskih snaga.
I uporno se ponavlja (s izuzetkom proskribirane ruske TV Russia Today) kako su prosvjedi na Majdanu bili miroljubivi (a nisu), kako nisu bili organizirani, pa i financirani (i) iz inozemstva (a jesu), kako je Januković demokratski i po zakonu smijenjen (a nije), kako su svi na istoku zemlje koji traže referendum o budućem statusu separatisti (a nisu), kako na istoku Ukrajine djeluju ruski agenti (a još ni jedan nije uhvaćen i pokazan javnosti).
Umjesto činjenica, odnosno činjenicama usprkos nude se i nameću, agresivno i bezobzirno, gotovi sudovi, čvrsto formulirana stanovišta zasnovana na još jednoj, ničime dokazanoj, tezi: Putin želi obnoviti Sovjetski Savez i to po cijenu 3. svjetskog rata. Zašto bi išao u takav samoubilački rizik, na to nitko ne odgovara. Jer, “mi znamo”
Umjesto činjenica, odnosno činjenicama usprkos nude se i nameću, agresivno i bezobzirno, gotovi sudovi, čvrsto formulirana stanovišta zasnovana na još jednoj, ničime dokazanoj, tezi: Putin želi obnoviti Sovjetski Savez i to po cijenu 3. svjetskog rata. Zašto bi išao u takav samoubilački rizik, na to nitko ne odgovara. Jer, “mi znamo”.
Samo na Russia Today (za koju ministar Kerry tvrdi kako odražava Putinove maštarije o svijetu u kojem živimo) dolaze do riječi ljudi sa Zapada, znanstvenici, politolozi, bivši obavještajci, umirovljeni vojni i policijski časnici, svi oni koji su spremni ponuditi i drugi ugao gledanja na stvari, u pravilu oslonjen na čvrste argumente, a ne na visinu glasa kojim ih iznose, ili na odbijanje odgovora na pitanje (što postaje sve češće praksa State Departmenta kada je riječ o novinarima iz Rusije koje se “otpisuje” tvrdnjom kako oni ponavljaju stanovišta ruskog ministra vanjskih poslova ili predsjednika Putina).
Da u ratu (i) mediji potpadaju pod opći zadatak izvojevanja pobjede, to je jasno. No, je li itko proglasio rat? Nije, ali mi smo (svijet) očito u neproglašenom ratu koji nije počeo jučer. Rat je to za očuvanje monopola super sile za koju je jedan mudri čovjek nedavno rekao da je “postala ovisnik o ratovima”.
Dakle, u početku bijaše (i jest) riječ. A potom? To bismo mi na području bivše Jugoslavije najbolje morali znati. Jer i kod nas je počelo s riječima, a kako je završilo (mada sudeći prema pripremama “referenduma o ćirilici” i nije još završilo), o tome govore grobovi, razorene obitelji, izbjeglice i ruševine, odnosno pusta zemlja
Taj se monopol može sačuvati samo uz pomoć mreže saveznika širom svijeta: od EU preko država s drugih kontinenata kojima se bez problema “gleda kroz prste” kada je u pitanju nepoštivanje ljudskih prava, pa do zemalja čije se “prijateljstvo” osigurava financijskom i vojnom pomoći vladajućim garniturama, odnosno ostvaruje, ili pokušava ostvariti mijenjanjem režima (“izvozom demokracije”), a u pravilu uz pomoć dubioznih saveznika koji su negdje drugdje u isto vrijeme neprijatelji, ili će to uskoro postati na globalnoj osnovi.
Dakle, u početku bijaše (i jest) riječ. A potom? To bismo mi na području bivše Jugoslavije najbolje morali znati. Jer i kod nas je počelo s riječima, a kako je završilo (mada sudeći prema pripremama “referenduma o ćirilici” i nije još završilo), o tome govore grobovi, razorene obitelji, izbjeglice i ruševine, odnosno pusta zemlja.
Pa bi upravo zbog toga na jugoistoku Evrope trebalo smoći snage i volje (pa i pameti, ako je ima) da se makar s malo većom dozom kritičnosti prate zbivanja u Ukrajini i oko nje. I da se ne trči u tor jednakomislećih po cijenu odricanja od prava na vlastito mišljenje. Jer, svakome je metku prethodila riječ.
To je, na žalost, nepobitna istina pod čijim će se teretom srušiti kao kula od karata (ali uz koju cijenu?) i ono što se neosnovano danas naziva novinarstvom, ali i politika u čija se kola to “novinarstvo” dalo upregnuti. Iznimke na oba područja postoje, ali one na žalost samo potvrđuju pravilo. Možda još ima vremena da se o tome razmisli. Možda.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Dobre riječi
U javnom prostoru ništa nam tako nedostaje kao dobrih riječi. Riječi koje oslobađaju dobre energije i omogućuju dobre odnose. Zatrpali smo se međusobnim podjelama te često ne vidimo više ljude. Ne vidimo više jedni druge. Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet.
I dobre riječi sijeku, ali istodobno i miluju. Trajno nam se obraćaju ne bismo li se obratili, pokrenuli, bili uvedeni u cjelovit svijet što, bili toga svjesni ili ne, boravi u središtu našega. Dobre riječi otvaraju nas, bodre i nadahnjuju. One ne tumače ni ne objašnjavaju, nego nas mijenjaju: čine slobodnima u boli i kadre za suradnju.
Bez ljubavi, riječi ponižavaju, a bez tišine kritika postaje osuda. A iz ponižavanja i osuđivanja zacijelo ne može niknuti bolji svijet
Postoje ljudi čije nas riječi, dopustimo li im, diraju u središte bića. Razgolićuju nas do ljepote kojom smo viđeni. Njihove riječi imaju dubinu šutnje i prostranstvo prijateljskoga razgovora. A djeluju poput vode što oživljuje suhe te uspravlja slomljene travke, a sićušne biljke razrasta u golema stabla.
Dobre riječi izgovaraju sveti ljudi. Ljudi koji nauče slušati prije nego što progovore. Ljudi koji radije šute, nego govore, a kad govore izgovaraju samo dobre riječi. Obasjani dobrim riječima i sami postajemo dobrima. Svetima. Ispunjeni onom svetošću u kojoj su dobre riječi moguće u cjelovitu svijetu.
Porijeklo dobrih riječi, a da onaj tko ih izgovora to i ne mora znati, u osluhu je druge jedne Riječi.
Dobre riječi izgovorene su iz Božje šutnje. One borave u prapočecima svijeta. Tada čovjek životinju i biljku, stijenu i jezero, zvijezdu i sunce – zove po imenu. Tada iz glazbe kozmosa razabire najtananije titraje vlastitih struna. Porijeklo dobrih riječi pomiren je svijet. Svijet u kakvu patnja biva praćena nježnošću. Svijet u kakvu radostima biva podarena dubina i njihovu letu smjer.
Dobre riječi nastanjene su tišinom što izvire iz našega nutarnjeg mira. On je unatoč svemu trajno živ u nama kao što sunce sjaji na nebu i kada je oblacima zastrto. Kada izgubimo dodir s našom najdubljom nutrinom, tada gubimo dodir s božanskom prisutnošću u nama te vlastite oblake vidimo u drugima
Dobre su riječi poput tiha poziva što nam se obraća, oslovljavajući nas s Ti. One imaju lice. Pogled i osmijeh.
Riječi su tek puki znakovi pokraj puta. Važnije od onoga što riječi znače jest ono na što upućuju i iz čega dolaze. No, ako ne umijemo osluškivati tišinu, nećemo znati ni čuti riječ. Tek je u šutnji moguće čuti puninu svake riječi. Smisao često zaboravljan. Ili zatrpavan brojnim riječima bez šutnje.
Dobre riječi nastanjene su tišinom što izvire iz našega nutarnjeg mira. On je unatoč svemu trajno živ u nama kao što sunce sjaji na nebu i kada je oblacima zastrto. Kada izgubimo dodir s našom najdubljom nutrinom, tada gubimo dodir s božanskom prisutnošću u nama te vlastite oblake vidimo u drugima.
Unutarnja buka naših misli odgovara na izvanjsku buku svijeta, unutarnja tišina odgovara na izvanjsku tišinu u prirodi. Priroda nas može podučiti nutarnjem spokoju. Dok promatramo stablo i opažamo njegov spokoj, i sami postajemo spokojni poput njega. Dok promatramo mirnu površinu vode, i sami postajemo poput nje – ona odražava nebo.
Dok promatramo svijet iz nutarnje tišine, vidimo ga onakvog kakvog ga je Bog stvorio: kao dobrog, štoviše ‘‘veoma dobrog“. Osjećaj jedinstva sa svime što postoji, eto to je ljubav.
Dobra riječ je poput dobre osobe. Stoga se Božja riječ i utjelovljuje u dobroj osobi. U osobi koja izgovara dobru riječ Božja je riječ poput glasa što po imenu poznaje i zove srdžbu, strah i smrt te im daruje ljudsko lice
Zbilja je jedinstvena cjelina i u njoj je sve prepleteno i ništa ne postoji samo za sebe i po sebi. Pomnja kojom osluškujemo tišinu sjedinjuje promatrača i promatrano u jedinstven prostor prisutnosti. Ona liječi naš pogled kojim u svijetu vidimo podvojenosti.
Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, brka naša vlastita razmišljanja i stavove s istinom. Istina nije ni stav niti misao, nego prisutnost u ljubavi.
Riječi se utjelovljuju: prazne rađaju ispraznost, pune – puninu. Prisutnost.
Dobra riječ je poput dobre osobe. Stoga se Božja riječ i utjelovljuje u dobroj osobi. U osobi koja izgovara dobru riječ Božja je riječ poput glasa što po imenu poznaje i zove srdžbu, strah i smrt te im daruje ljudsko lice. U svetoj osobi Božja riječ ima tijelo. U Božjemu pismu Njegova nam se riječ ne obraća slovom nego osobom. Ona za nas nije zapovijed nego blizina. Nije prošlost nego sadašnja budućnost. Isus.
Isus nam nije došao tumačiti Božje riječi. Nego biti riječ. Biti osoba. Da bismo i mi bili. Izmireni, cjeloviti i preobraženi. Njegove riječi nisu govor o Kraljevstvu Božjem. One Kraljevstvo Božje jesu. U nama i među nama.
