novinarstvo s potpisom
Svjetlana Hribar
Posljednji (dvo)broj ilustriranog časopisa za umjetnost i kulturu – 15 dana br. 5-6 – objavljen u 2018. godini posvećen je u cijelosti Predragu Luciću (Split, 1964.-2018.). [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Damjan Tadić – CROPIX
Jezik je javno dobro. Jednako pripada svima, i pjesniku-jezikotvorcu i onome koji je u ovom jeziku izgovorio samo riječ mama, a poslije nijednu više. Samo jedan je način da se uskrati pravo na jezik: smrću! Jezik ima početak u riječi mama, ali nitko nije došao do njegova kraja. Jezik je beskrajan kao vasiona. U jeziku je Bog. [Read more…]
Predrag Lucić
Komemoracija, koju je Hrvatsko novinarsko društvo organiziralo u suradnji s Hrvatskim P.E.N. centrom i Hrvatskim društvom pisaca, okupila je brojne Lucićeve prijatelje i kolege, te osobe iz političkog i javnog života, Novinarski dom bio je premalen da bi primio sve one koji su se posljednji put htjeli oprostiti od svog kolege. [Read more…]
Ladislav Tomičić
U pjesmi ”Odlazak Bohumila Hrabala”
pjesnik Branislav Petrović oprašta se od svog druga, prijatelja i kuma, pjesnika iz zlatnoga grada Praga, koji je, kako su onomad javile agencije, ”pao s prozora bolnice hraneći golubove”. ”A, međutim”, upozorio je pjesnik, ”nije lepo reći da je Pao / Za gospodina koji je Odleteo”. [Read more…]
Sinan Gudžević
Foto: Ante Čizmić- CROPIX
Kada su hrvatski hiperpatrioti pod nadzorom – da ne kažemo i visokim pokroviteljstvom – pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova u dva navrata spaljivali dva različita broja zagrebačkog tjednika Novosti, u tim su novinama gorjeli i eseji Sinana Gudževića, nesumnjivo najbolji i najvažniji autorefleksivni novinski tekstovi o kulturi i umjetnosti u živoj hrvatskoj književnosti. [Read more…]
U vili Arko na zagrebačkome Gornjem gradu u četvrtak počinje dvodnevni regionalni simpozij “Susjedstvo riječi: Jezik koji nas spaja i razdvaja”, na kojemu će o toj aktualnoj temi govoriti književnici, književni kritičari, lingvisti, filolozi i publicisti iz cijele regije.
Susret organizira hrvatski PEN centar, a na skupu će govoriti Vladislav Bajac, Laslo Blašković, Nadežda Čačinovič, Sinan Gudžević, Enver Kazaz, Snježana Kordić, Vlado Kopicl, Katica Kulavkova, Tonko Maroević, Ranko Matasović, Sibila Petlevski, Krunoslav Pranjić, Milorad Pupovac, Sanja Roić, Nermin Sarajlić, Marko Vešović, Velimir Visković, Vjeran Zuppa i drugi.
Kako nam je kazala Nadežda Čačinovič, predsjednica PEN centra, izlagači na simpoziju nisu ograničeni određenim tematskim okvirima ili formom izlaganja, nego im je ostavljena sloboda da sami izaberu podtemu u “kojoj će govoriti o shvaćanju vlastita jezika u odnosu spram susjednih jezika, za koje ne treba prevođenje, ali se ipak po nečemu razlikuju”, odnosno, da izaberu esej, fikciju, ili znanstvenu analizu kao formu prezentacije, a neće se zaobići ni problem ćirilice u Vukovaru, iako je tema skupa izabrana “mnogo prije aktualnoga zaoštravanja rasprave o upotrebi i statusu ćirilice”.
N. Čačinovič rekla je da od govornika očekuju osobno iskustvo, odnosno iskaz i svjedočenje o tome kako se odlučujemo ući u neki jezik pa bi u tome kontekstu mogla biti vrlo zanimljiva i poticajna izlaganja Sibile Petlevski, hrvatske književnice makedonskoga podrijetla, zatim Dragana Velikića, srpskoga pisca koji je odrastao u Puli, no koji zbog primanja mađarske Nagrade grada Budimpešte neće stići u Zagreb, već je temu o “Onoj maloj crtici” poslao u pisanom obliku, i bosanskohercegovačkog autora Marka Vešovića, rođenoga u Crnoj Gori. PEN centar želi ispitati postoji li nešto što djeluje kao lingua franca u širem okružju.
Lingvistica Snježana Kordić naglasila je kako “u ime logike” da su sudionici ovog skupa izvorni govornici navodno međusobno stranih jezika, dakle jezika ”kod kojih imate itekakvih problema s međusobnim razumijevanjem”, djecu u školama razdvajaju u odvojene razrede u Sandžaku, u Vojvodini, u Vukovaru, u Bosni i Hercegovini, a isto namjeravaju napraviti i u Crnoj Gori. “Netko će možda reći: to su ‘strani jezici koji se razumiju’, međutim, u lingvistici je odavno poznato da, ako se jezik razumije, ako govornici tečno razgovaraju, onda to nije strani jezik, nego se radi o zajedničkom jeziku. Političari kod nas zloupotrebljavaju kulturu, oni nju koriste kao zamjensku politiku. A u politologiji je poznato da, ako političari koriste kulturu kao zamjensku politiku, to je neiscrpni izvor konflikata u društvu. I doista, kod nas cvjetaju konflikti na toj bazi. Kad bi političkim elitama bio najviši cilj smanjivati konflikte u društvu, zalagali bi se za društvo kao skup individua koje poštuju jedna drugu sa svim međusobnim različitostima, gledajući u drugome uvijek pojedinca, a ne predstavnika nekoga kolektiva”, rekla je Snježana Kordić.
Lingvist Milorad Pupovac u svom radu “Zašto jezik može biti ili naš ili njihov i onda kada to nije: Mala rasprava o odnosu osjećaja, vrijednosti i jezika” govorit će o teorijskim pitanjima povezanima s jezičnim identitetom i praksama politike jezičnog identiteta, koje se prakticiraju u različitim dijelovima svijeta. “To se posebno odnosi na prostore bivše Jugoslavije, gdje se vode rasprave o tome što je odlučujuće za jezični identitet, koliko su osjećaji važni za to, koliko su vrijednosti društva ili naroda važni za to te kako se politički upotrebljava i zloupotrebljava ta vrsta osjećaja i vrijednosti u kreiranju politike jezičnog identiteta. Zatim, kako se od realnih osjećaja ljudi stvaraju svojevrsne ideologije i koliko je to dobro, a koliko nije za njegovu osnovnu funkciju – komunikaciju”. Pupovac je dodao će se osvrnuti i na paradokse poput onoga da je zagovornicima bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskog jezika u BiH onaj drugi jezik više njihov nego što je to engleski, koji je uspostavljen kao jezik međunarodne administracije, odnosno jezik uprave u BiH.”
Na pitanje hoće li se osvrnuti i na problem ćiriličnih natpisa u Vukovaru, Pupovac je odgovorio da primarno neće jer je riječ o teorijskoj raspravi, no ako netko potakne raspravu o tom pitanju, sudjelovat će u njoj.
Pišu Drago Pilsel i Zdravko Zima
Umišljamo si da činimo nešto važno nudeći vam od današnjeg dana portal koji je posvećen političkim, gospodarskim, kulturnim, religijskim, filozofskim, psihološkim, sociološkim, povijesnim, pravnim i ostalim društvenim temama, Hrvatske, regije i svijeta.
Naslov ”Autograf.hr” upućuje na potrebu obnove jedne, nemalim dijelom, kompromitirane profesije, jer pretpostavlja osoban, pa stoga odgovoran, beskompromisan, a to znači odlučan, moralan i angažiran stav.
Suočeni smo s potrebom vraćanja digniteta novinarstvu. Treba obnoviti njegova ključna načela, omogućujući mu da postane nezaobilazan faktor u izgrađivanju demokracije koja nije mrtvo slovo na papiru. Novinarstvo koje će biti korektiv vlasti, nepotkupljivi razotkrivač svih mogućih zala, sredstvo u borbi protiv šovinizma, ksenofobije i predrasuda – to je novinarstvo koje želimo i koje ćemo braniti svakim prilogom i svakom rečenicom našeg portala. Drukčije novinarstvo nije potrebno nikome, osim onima koji brane politiku ”što gore, to bolje” i koji u manipuliranju javnošću traže mogućnost učvršćivanja svojih ionako sumnjivih pozicija.
Autograf.hr želi svjedočiti o obnovi odnosa u društvu, o stvaranju politike koja će se vratiti svojim ishodišnim značenjima, a to podrazumijeva brigu za društvo koja je istodobno briga za opće dobro u svim postojećim segmentima. U interakciji novinara i naše (re)publike prepoznajemo mogućnost iskazivanja zrelosti i odgovornosti, onih vitalnih pretpostavki bez kojih put u drukčiju budućnost nije ništa drugo nego iluzija. U tom nastojanju posebnu ulogu imat će redakcijski savjet, čija su imena, spojena s njihovom kompetentnošću i nepotkupljivošću, naša vjerodostojna preporuka.
Valja se legitimirati, tim imenima, jer ona su naše bogatstvo, naša snaga:
Mile Babić, Sonja Bašić, Joško Belamarić, Jadranka Brnčić, Vladimir Cvetković-Sever, Bora Ćosić, Branko Čegec, Ivan Čolović, Aleš Debeljak, Arsen Dedić, Predrag Finci, Silvije Foretić, Niko Gamulin, Milan Gavrović, Anna Maria Gruenfelder, Sinan Gudžević, Boris Gunjević, Željko Ivanković, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Alfi Kabiljo, Dražen Katunarić, Claudia Keller-Pilsel, Snježana Kordić, Mirjana Krizmanić, Peter Kuzmič, Andrea Latinović, Ivan Lovrenović, Igor Mandić, Dalibor Martinis, Ivica Maštruko, Vili Matula, Seadeta Midžić, Teofil Pančić, Borka Pavičević, Boris Perić, Sibila Petlevski, Drago Pilsel, Branimir Pofuk, Edo Popović, Alma Prica, Boris Rašeta, Urša Raukar, Janko Rožič, Božo Rudež, Seid Serdarević, Slobodan Šnajder, Vesna Teršelič, Dafinka Večerina, Nikola Visković, Milan Vlajčić, Milana Vuković-Runjić, Zdravko Zima (koordinator), Vjeran Zuppa, Viktor Žmegač.
Stvarni lijek za ljudske nevolje uredništvo će tražiti u solidarnim modelima ponašanja, neovisno o nacionalnim, vjerskim ili nekim trećim, društveno zaštićenim atribucijama autora i čitatelja.
Na taj će se način, projektom koji neće hraniti nacionalističke mitove, koji neće komplimentirati vjeri tako da je identificira s nacijom, novinarstvom koje će promicati vrhunske kriterije i koje će biti prepoznatljivo po njegovanju kulture, bar do neke mjere utažiti žeđ za pravdom i smanjiti negativni efekti proistekli iz tajkunizacije, privatizacije i drugih zakonski verificiranih oblika ponašanja koji su materijalno i moralno opustošili Hrvatsku. Državu u koju se njeni vođe trijumfalno zaklinju, svodeći njene građane na marionete koje uporno aplaudiraju ili, od prilike do prilike, mašu zastavama, nalazeći u tome kakvu-takvu zadovoljštinu za izgubljene iluzije.
Danas nikome ne trebaju iluzije, još manje idoli, osim ako to nisu idoli rada, heroji kompetencije koji će probuditi toliko potrebnu nadu i pokrenuti osjećaj da je promjena moguća. Pogotovo ona koja znači boljitak za sve, a ne samo takve koji su stjecajem (po)ratnih okolnosti ili zahvaljujući izbornom marketingu stekli barnumske povlastice. Dakako, socijalno i mentalno očišćenje implicira odgovarajući odnos prema okolišu koji se bezočno uništava, dok se manjak bilo kakve akcije uvijek iznova pravda oskudicom.
Nezanemariva je svrha stvaranje društvene klime odgovornosti odnosno napuštanje principa etnonacionalizma, širenje kulture snošljivosti, ekumenskog i međureligijskog dijaloga, praštanja i pomirenja, tim više što je Hrvatska prije nekoliko mjeseci postala članicom Europske unije.
Kulturi laži treba suprotstavljati kulturu istine i života. Istina ne znači tek puku točnost, suglasnost. Ona nije nešto što se može konstruirati i čime se može manipulirati. Ondje gdje nelogične sheme djelovanja više ne obuhvaćaju integralnu ili opipljivu stvarnost, javlja se potreba za obrazlaganjem i za analizom. Kao što liječnik ne smije ignorirati pacijenta, novinar ne smije zaobilaziti teška i delikatna pitanja. Zato uvijek iznova stoji pred rizikom sučeljavanja, svjestan da njegov poziv ne završava skupljanjem podataka. Činjenice su uvjet njegove djelatnosti, a kritički žalac ono što toj djelatnosti daje smisao. I razlog postojanja!
Novinarstvo ponajprije shvaćamo kao alat, dragocjen alat, pomoću kojeg želimo pridonijeti rekonstruiranju društvene i intelektualne klime, vjerujući da je najmanji pomak bolji od rezignacije. Ili od straha i od stagnacije koji su zahvatili sve pore našeg bića, prijeteći kolektivnim rasulom.
Uvijek ćemo se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, za pomirene narode Balkana, za intenzivan dijalog i suradnju, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj angažman izvan stranačkih ili partikularnih interesa. Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno degradirane, o kojima se ne vodi ni približno dovoljno računa.
Zato će redakcija okupiti, pored navedenih imena, široku paletu suradnika, pisaca, publicista i intelektualaca različitih profila koji imaju što ponuditi javnosti, ali koji iz ovih ili onih razloga nisu u dovoljnoj mjeri prisutni na javnoj sceni. Samo tako moći ćemo kreirati portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan, regionalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske, zemlje koja se ne smije sramiti velikana koji su je željeli učiniti svjesnom i položaja i prioriteta.
Hrvatske koja nije u Europi s figom u džepu, nego Hrvatske koja svakom gestom potvrđuje svoju posebnost, ali i davno uspostavljenu pripadnost starom kontinentu. Otuda krug kao prirodna i povijesna neminovnost: jer sve što osvješćuje našu posebnost, europskim indigenatom tu posebnost opetovano potvrđuje i povećava.
Bez okorjele navike da svjesno analiziramo dok čitamo, govorimo i odlučujemo, većina nas jedva bi ikad pomislila da postoji potreba za boljim idejama, i ne bi se, kad se one pojave, za njih zainteresirala.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska i zemlje regije su mnogim našim sugrađanima u ruke dale lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Mi danas obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Ne želimo vjerovati da su fondovi morala naših zemalja nedovoljni. Tu smo zato jer mislimo da imamo pravo unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde. Krajnije je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.
To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo kako bismo zajedno počeli osjećati istinsku i plodnu pripadnost zajedničkom prostoru Europe.
