Tajland

Milanović u Mostaru

Autor: Emir Imamović Pirke / 12.02.2014. Leave a Comment

‘‘S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je Zoran Milanović u Mostaru prilazeći – ostanimo u njegovom nogometnom žargonu – lopti, uz uzdahe navijača koji su mu, ma kako to blesavo zvučalo, na gostujućem terenu pomogli da ostvari pobjedu kod kuće.

Ljubav bosanskohercegovačkih, a naročito hercegovačkih, Hrvata prema Hrvatskoj iracionalna je, često mazohistička koliko i pogubna, ali iskrena daleko više nego, recimo tako, interesna. S druge strane granice, pozitivne emocije službenog Zagreba prema Hercegovini proporcionalne su različitim oblicima koristi. Treba, dakle, biti beskrajno naivan ili jednako neupućen, pa nedavni, iznenadni posjet premijera Zorana Milanovića Mostaru, iniciran socijalnim nemirima u dijelu BiH, tumačiti kao, prije svega ostalog, manifestaciju brige za poziciju najmalobrojnijeg od tri konstitutivna naroda u susjednoj državi.

Zoran Milanović, točnije i Zoran Milanović, bi najradije da te BiH nema, ne da ne postoji uopće, već da je negdje drugdje, pa da Hrvatska najdužu granicu ima sa Bugarskom, Norveškom, ma može i sa Tajlandom, samo da ne mora balansirati između ustavne obveze brige o Hrvatima izvan Hrvatske, uloge supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, karaule Europske unije i svojih silnih briga, tako prokleto sličnih onima što su gladne radnike izvele na ulice malih balkanskih Detroita, u kojima je svaki novi dan još jedan korak u ponoru.

Zoran Milanović, točnije i Zoran Milanović, bi najradije da te BiH nema, ne da ne postoji uopće, već da je negdje drugdje, pa da Hrvatska najdužu granicu ima sa Bugarskom, Norveškom, ma može i sa Tajlandom, samo da ne mora balansirati između ustavne obveze brige o Hrvatima izvan Hrvatske, uloge supotpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, karaule Europske unije i svojih silnih briga, tako prokleto sličnih onima što su gladne radnike izvele na ulice malih balkanskih Detroita, u kojima je svaki novi dan još jedan korak u ponoru

Željko Komšić, član Predsjedništva BiH-a čiji je izbor jedan od uzroka višegodišnje krize u većem od dva entiteta, rekao je, komentirajući odnose tada i svoje Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine sa sestrinskom strankom u Hrvatskoj, a u intervjuu kojeg smo radili između njegova dva mandata: ‘‘Možemo mi biti SDP-ovci koliki god hoćemo, ali ako ne budemo kvalitetno rješavali naše odnose, meni ne preostaje ništa drugo nego da branim interese BiH. Ne budemo li probleme fer rješavali, iskreno da vam kažem, mi ćemo se pokrpiti, jer bliskost po stranačkoj liniji nama samo može služiti da efikasnije radimo“.

Komšić inače voli velike riječi i zvučne prijetnje: Borisu Tadiću je, dok je ovaj bio predsjednik Srbije, povodom nekog od beogradskih pettinga sa notornim Miloradom Dodikom, poručio da digne ruke od BiH ili će dobiti po prstima. Čime i kako nije objasnio.

Ipak, Komšić je prošlog vikenda pred televizijskim kamerama, osvrćući se na Milanovićevu hercegovačku ekskurziju, bio zadivljujuće smiren i, istina, vidno rezigniran. Činilo se, i to vrlo, vrlo uvjerljivo, kako jedva izgovara rečenice o tome da je hrvatski premijer, eto, ipak, trebao doći u Sarajevo, pa u njemu, sve po diplomatskom protokolu i pravilima ponašanja u međudržavnim odnosima, reći sve što je već rekao o nekakvoj ubrzanoj, neophodnoj, tome sličnoj europskoj perspektivi za rasturenu i napuštenu zemlju.

Može, naravno, o Komšiću svako misliti što god hoće, ali nije točno da on ne zna i slati i tumačiti političke poruke, a one najbitnije uvijek su, recimo tako, indirektne. One glasne i jasne tek su estradni oblik skupljanja simpatija. Tako je i zato, na čuđenje mnogih, Komšić izbjegao priliku da se ‘‘pokrpi“ – pokrpiti se je sleng za posvađati se – sa Milanovićem preko televizije.

Desantom na Mostar i onim što je tamo rekao hrvatski prvi ministar je ostavio prostor za najmanje tri pitanja sa istovjetnim kratkim, potvrdnim odgovorom. Da li je, dakle, Zoran Milanović putem u Hercegovinu upozorio službeno Sarajevo da ne pokušava iskoristiti socijalni bunt za nasilno prekrajanje Ustava, što, realno, jeste vlažni san dijela bošnjačkih lidera? Je li domaćinima lijepo, jasno, na tečnom hrvatskom kazao da ne pokušavaju iskoristiti socijalni bunt u Federaciji za njen nagli sprovod, o čemu u HDZ-u BiH-a sanjaju i na javi? Nije li navodna manifestacija brige za Hrvate u BiH iskorištena da se preuzme utjecaj na iste od Tomislava Karamarka i HDZ-a?

Možemo li, dakle, konačno priznati kako je Milanović mudrim političkim manevrima učinio dobro i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Da, ali samo ako gladne radnike promatramo kao elementarnu nepogodu i društveni višak. Pristavši na matricu prema kojoj je bosanki bunt ustvari bošnjački, a ne dominantno socijalni, premijer je tek pokušao odgovoriti građane Hrvatske od sličnih akcija ispod njegovih prozora

Milanović je u Hercegovini o sebi govorio kao o strancu, iako ima istu putovnicu kao njegov formalni domaćin, predsjednik Vijeća ministara BiH-a Vjekoslav Bevanda ili kao lider HDZ-a BiH-a Dragan Čović. O Hrvatskoj je, zatim, njen premijer govorio ne kao o matici svih Hrvata od Žepča do Pertha, već kao o dijelu Europske unije, od koje će on tražiti da Bosni i Hercegovini, ovakvoj kakva jeste – dakle, dvoentitetskoj, troetničkoj – ponudi perspektivu bez onih zahtjeva čije ispunjavanje ne vodi tu zemlju u pravcu velikog praska. Onima kojima treba objašnjavati kako bi te riječi izgovorene u Sarajevu hrvatskog premijera učinile većim neprijateljem Hercegovaca i od Stipe Mesića pomoći jednostavno nema.

Jednako tako, da je u Sarajevu Milanović napadno istakao kako se protivi svakom pokušaju da se preko praznih stomaka promijeni unutarnji ustroj BiH – u prijevodu: poručio kako će se svakom takvom pokušaju Hrvatska kao supotpisnica Daytona suprotstaviti – odmah bi se upisao na onu listu na kojoj je, u BiH i među Bošnjacima, među prvoplasiranima Gojko Šušak.

‘‘S ovom zemljom se šuta i napucava, što svjesno što nesvjesno, što namjerno, što nenamjerno, što zbog neznanja već 100 godina”, rekao je, dakle, Zoran Milanović u Mostaru, pa stao na loptu i izveo dribling zbog kojeg mu aplaudiraju Miroslav Tuđman i Tomislav Karamarko, koji je do prekjučer okupljao hrvatske političke lidere iz BiH-a, dok je HDZ-ov euro zastupnik Davor Stier po Bruxellesu izigravao veleposlanika Herceg-Bosne.

Možemo li, dakle, konačno priznati kako je Milanović mudrim političkim manevrima učinio dobro i Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? Da, ali samo ako gladne radnike promatramo kao elementarnu nepogodu i društveni višak. Pristavši na matricu prema kojoj je bosanki bunt ustvari bošnjački, a ne dominantno socijalni, premijer je tek pokušao odgovoriti građane Hrvatske od sličnih akcija ispod njegovih prozora.

A to što je ostvario kratkoročnu korist na domaćoj političkoj sceni manifestirajući, onako usput, raskošnu diplomatsku nekulturu, nije ništa drugo nego tek uobičajen način ponašanja prema zemlji sa kojom se, tko god stigne, ‘‘šuta i napucava“. Samo što neki to, ipak, rade vješto: kao, recimo, aktualni predsjednik Vlade.

Crkva je prozvana

Autor: Jadranka Brnčić / 08.02.2014. Leave a Comment

U svijetu u kojem se ruše autoriteti, stari gube kredibilitet zbog izostanka samokritičnosti prema vlastitim pogreškama, a novi često bivaju vođeni tek zakonom profita i sirove moći, običan čovjek pojedinac može se osjetiti zbunjenim i zapravo je nebitan u toj igri. Od njega se očekuje da zauzme stranu, a ne da ima vlastiti stav. Opće dobro postaje pukom floskulom, a krhka sloboda savjesti često plijen svjetonazorskih grabežljivaca i manipulatora.

Ovih dana ponovno javno mnijenje biva polarizirano. Premda prilično blijedo jer su ljudi već umorni od sterilnih prepucavanja. No, akcija ovoga puta nije izostala: 5. veljače ove, 2014. godine objavljena su zaključna opažanja 65. zasjedanja UN-ova Odbora za prava djeteta glede ponašanja Svete Stolice prema nebrojenim slučajevima pedofilije među svećenicima diljem svijeta. Katolička crkva je, dakle, prozvana. I to u svakom slučaju valja pozdraviti.

Da je seksualna zlouporaba maloljetnika zločin, to je svima jasno. No, ono što je desetljećima slijedilo kada se u Crkvi saznalo za zločin nebrojenih svećenika u Americi, Irskoj i u mnogim zemljama uglavnom zapadne Europe, jednako je skandalozno te vjerojatno ima čak i teže posljedice. Mnogi u Crkvi kao da nisu razumjeli kako u središtu užasa nije više bio sam zločin, koliko njihova vlastita reakcija na nj.

Crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko

Lokalne crkve godinama su štitile svećenike od progonstva, premještajući ih, nakon prijestupa, u druge župe, izbjegavajući da ih privedu civilnom zakonu pred kojim nitko u društvu nema prava na krivično izuzeće. Ukratko: crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore, da u krilu Crkve osjete ne samo Božju iscjeljujuću ljubav, nego i običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko.

Kada je, pak, vijest o zločinima poslije desetljeća zataškavanja prodrla u javnost, crkveno je vodstvo prvo nabacivalo sumnju o manipulaciji medija, ističući da svjetovni mediji rade na diskreditaciji Crkve te da je posrijedi organiziran napad na svećenstvo. Mnogi još i danas žale što se Crkva ne uspijeva sačuvati od skandala te što je povjerenje u nju poljuljano.

Kao da do takvih i tolikih zala u Crkvi nije došlo upravo stoga što je povjerenje u svećenike bilo odveć veliko! Potom obrana providnim argumentima, kao: u svakoj da ljudskoj zajednici ima loših pojedinaca. Neki crkveni mediji isticali su da je broj pedofila među svećenicima, u odnosu na laike, neznatan. Kao da broj umanjuje težinu zločina! Ili, kao da je posve isto počini li zločin laik ili svećenik. E pa, nije: zločin što ga čini svećenik daleko je teži!

Mnogi kritički analitičari stanja u Crkvi, poput Hansa Künga, povodom pedofilskog skandala u Crkvi izjavili su da je on posljedica nametnutoga celibata. No, nije li mogućnost seksualnih zloporaba u Crkvi otvorena njezinom bitno prijetvorničkom mentalnom strukturom i nedostatkom otvorena govora, parezije? Naime, devijantno ponašanje svećenika zloupotreba je moći koju ima u funkciji posrednika, a time i izdaja vjerničkoga povjerenja u Boga, što je nasilje nad savješću ne samo žrtve nego i svih vjernika.

Građani prema kritici UN-a zauzimaju različite stavove: ili im je to prilika da opetovano osuđujući Crkvu stresu sa sebe svaku odgovornost (koja se uspostavlja samim time što smo svi udovi jednoga tijela – ljudskog roda) ili im je poticaj da još čvršće zauzmu žestok obrambeni stav: ugled i autoritet Crkve ponad svega! Ništa novoga, samo sada na novoj, globalnoj razini na kojoj se, zapravo, radikalno otvaraju ključna pitanja budućnosti čovječanstva.

Koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, valja se prisjetiti da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu

U susretu s američkim biskupima u travnju 2003. papa Ivan Pavao II. istaknuo je da je uzrok zbog kojeg biskupi nisu donijeli ispravne i pravovremene odluke – opći nedostatak poznavanja naravi problema te od njih zatražio utvrđivanje djelotvornih kriterija koji bi ‘‘zajamčili da se te pogreške neće ponoviti“; jedan od tih bila bi ‘‘nulta tolerancija“ prema onima koji počine zločin, tj. trenutačno isključenje iz svećeničke službe.

No, je li to doista bilo primijenjeno? Jesu li prije pape Franje doista počinitelji dokazanih krivnji bili isključeni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima? Od Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., kao ni od brojnih biskupa u čijim su se biskupijama dogodili zločini, nismo čuli ispriku zbog zataškavanja. A zataškavanje je glavna stavka u kritici UN-a.

No, nije jedina. Povjerenstvo, sastavljeno od predstavnika 18 zemalja, Povelje o pravima djece zadire i u druga područja. Ozbiljno kritizira stav Katoličke crkve o homoseksualnosti, kontracepciji i pobačaju te predlaže promjenu njezina Kanonskoga zakona kako bi zajamčila prava djece na zdravstvenu zaštitu i zaštitu od diskriminacije u graničnim situacijama. Nadbiskup Silvano Tomasi, vođa delegacije Svete Stolice u UN-u u Ženevi komentirao je na Vatikanskom radiju da su ‘‘nevladine organizacije koje favoriziraju istospolne zajednice najvjerojatnije utjecale na Povjerenstvo UN-a da pojača ideologijsku liniju u svom izvješću“.

Iako, dakle, Sveta stolica ‘‘žali što u nekim dijelovima zaključnih zapažanja UN-a uočava pokušaj upletanja u učenje Katoličke crkve o dostojanstvu osobe i vršenju vjerske slobode“, to ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ‘‘sekularizirana svijeta“ i njegovu ‘‘sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere“, nego kao poziv na ponovno promišljaje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.

Pritom ne valja zaboraviti, koliko god nam se činilo dobro za Crkvu da je tako oštro prozvana, da UN nisu reagirale na upotrebu plina kojim su ugušena djeca u Siriji, na činjenicu da je vlast u Ugandi prisiljavala djecu boriti se u ratu ili pak, na trgovanje djecom u Tajlandu…

Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi. Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima?

Nemojmo ostati apatični i promatrati postrani što se događa. Dakako, prošlost ne možemo izmijeniti, ali možemo, ukoliko volimo istinu, pridonijeti da se ne ponavlja. To da je istina podložna interpretaciji nije razlog da branimo vlastitu istinu, nego poticaj na smjelost dovođenja u pitanje kako ju interpretiramo. Istinu, dakako, ne trebamo razumjeti logički, nego fenomenologijski i psihologijski. Stvoriti nam je nužne uvjete da istina u nama postane iskustvom, a objekti u tom iskustvu zbiljski.

Stoga se nije zalagati za neku teoriju ljudske proizvodnje istine, nego istinu razumjeti kao duboko osoban, introspekcijski problem. S obzirom da tako shvaćena istina ne može biti podložna dokazivanju, jedini način njezine ovjere jest da ono što o njoj ljudska misao razumije stavimo u djelo. Jedino tako ćemo moći razaznavati događaje i smjelo se angažirati za ono što nam se pokaže istinitim u danom trenutku preuzimajući kadikad i rizik da pogriješimo. Bez rizika istina ne može biti djelotvorna.

Povijesna je nužnost dekonstrukcija strukture na kojoj počiva djelovanje Crkve. Paradigme se mijenjaju vrlo sporo i tradicija teško prihvaća inovacije premda je i sama na njima nastajala. Koliko će trajati proces dekonstrukcije ovisi ne samo o reakciji pape Franje i Svete Stolice, nego i o reakciji svakog od nas kršćana. Rimska kurija i crkvena hijerarhija kao da su tek pod vanjskim pritiscima naposljetku spremni poduzeti konkretne korake prema promjeni, ali zahtjev obnove prisutan je itekako i u samoj Crkvi.

Hoće li Vatikan i crkvena hijerarhija ustrajati na vlastitoj poziciji samoobrane i pretvoriti se u totalitarističku organizaciju sa sve manjim brojem sljedbenika ili će opstati u malim vjerničkim zajednicama vjernima praksi Prve crkve te imati svoju ulogu u civilnom društvu zajedno s drugima? Ili nešto treće?

Osteoporoza crkvenog sustava može se izliječiti jedino evangelizacijom same Crkve i to ponajprije preuzimanjem osobne odgovornosti vjernika i župskih zajednica u tom procesu, a ne ostajanjem u pasivnosti ili u unutarnjoj emigraciji – poruka je to pape Franje koja sporo prodire do biskupa i vjernika. Vjernici i svećenici su odgajani kao pasivno stado i posljedice takva odgoja integralan su dio njihovoga vjerničkoga mentaliteta i ponašanja.

Kako izaći iz tog kruga? Što pojedinac može učiniti, pa bio on i sam papa Franjo? Je li uopće moguć takav produktivan konflikt u kojem bi se očitovala ravnoteža među različitim strujama te zajednička briga za opće dobro opet došla u žarište naše pozornosti?

Duh Sveti u Ferrariju

Autor: Ante Tomić / 19.01.2014. Leave a Comment

Nikad dovoljno opreza. Valja biti budan, napet, trzati se na svaki šum, izoštrenih se osjetila osvrtati i natrag i lijevo i desno, vazda u strahu od nevolje koja obično dođe iz neočekivanog smjera, zaskoči vas iz mraka, obori na tlo i zgrabi za vrat kad se najmanje nadate.

Nekolicinu hrvatskih poslovnih ljudi, čitamo tako u novinama, nasamarila je izmišljena vatikanska banka, premda se naoko sve činilo čisto.

Ništa stvarno nije upućivalo da bi tu mogao biti zajeb. Posrednici financijske ustanove pod okriljem jedine svete i apostolske crkve ljubazno su i čovječno, da ne kažemo kršćanski, našim poduzetnicima ponudili kredite s niskim kamatama i dugim rokom otplate, a bez jamaca. Poduzetnici su pažljivo odvagnuli i učinilo im se sve prirodno i logično.

Mogli su razumjeti kako prebogati prelati nisu lakomi i ne ustrajavaju ako je gdjekoji kamatni postotak gore ili dolje, i kako ih Crkva koja postoji dvije tisuće godina neće neodgojeno gnjaviti zakasne li koji dan. Pod takvim uvjetima svatko je od njih dao beznačajan depozit od desetak tisuća dolara i tvrdo obećanje kako će kredit biti utrošen na bogougodan, moralan biznis i spremno se potpisao na ugovor u čijem se zaglavlju kočilo Banco di Santo Spirito.

Plameni jezičci u kojima se obično prikazuje Duh Sveti jasno su se vidjeli kako izlaze iz auspuha mašine od dvije i po tisuće kubika. Grmljavina sportskog automobila zvučala je navlas jednako kao Božji glas sa Sinaja

Ovo posljednje im je naročito ulijevalo povjerenje, spoznaja da se zadužuju u banci koju vodi jedna od tri Božje osobe. Još od vjeronauka u osnovnoj su pamtili kako funcionira nebeska korporacija svetog Trojstva: Otac je u burzovnom biznisu, Sin mešetari nekretninama, a Duh Sveti ima banku.

Poletno su došli u Rim i tamo ih je, na aerodromu Fiumicino, dočekao bankar u Ferrariju, a našim je gospodarstvenicima, ako su ih još imali, to raspršilo i posljednje dvojbe.

Plameni jezičci u kojima se obično prikazuje Duh Sveti jasno su se vidjeli kako izlaze iz auspuha mašine od dvije i po tisuće kubika. Grmljavina sportskog automobila zvučala je navlas jednako kao Božji glas sa Sinaja.

Otišli su onda na večeru u restoran, gdje im je objašnjeno da se kredit može realizirati samo preko tvrtke u Tajlandu. Ni ta stvar hrvatske privrednike nije zbunila.

Naravno da Crkva posluje preko Tajlanda, kad se ima na umu kakav se strahoviti trud ulaže u evangelizaciju Trećeg svijeta. Na poslovnom sastanku pojavile su se zatim neke vrlo mlade bludnice u kožnim minicama i mrežastim čarapama, a našijencima je zalupalo srce i zažarile su im se oči sjećajući se slavne pripovijesti o Mariji Magdaleni.

U novinama ne spominju, ali lako je moguće da su se kasnije u predsjedničkom apartmanu svi zajedno počastili kokainom, u spomen na biblijsku zgodu kad je Isus Krist s dvije lajne cijelo mnoštvo našmrkao.

U novinama ne spominju, ali lako je moguće da su se kasnije u predsjedničkom apartmanu svi zajedno počastili kokainom, u spomen na biblijsku zgodu kad je Isus Krist s dvije lajne cijelo mnoštvo našmrkao

Sve je, da ne duljimo, bilo veoma čedno, veoma ćudoredno, moralno i bogougodno kako biste i očekivali kad poslujete s vatikanskim bankarima. Hrvatski poduzetnici uplatili su depozit i s krunicom u rukama smjestili se na stolici kraj prozora čekajući da se u neko doba s nebesa spusti arkanđeo Gabrijel da im reče kako su dobili kredit po Duhu Svetomu.

I tako su oni skrušeno i ponizno molili, i molili, i molili, i molili, i molili… i ništa. Izbrojali su Zdravomarija više nego je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan uplate, a crkvene pare svejedno nisu stizale.

Nazvali su napokon provjeriti da Duh Sveti nije možda krivo napisao broj njihovog računa, no ovaj je isključio mobitel.

Banco? Nema Banco! Zatražili su potom fiksni broj, a žena na telefonskim informacijama, očito ateistica, ih je obavijestila da Banco di Santo Spirito nije u popisu pretplatnika. Možda da pokušaju preko centrale u Međugorju. Hrvatski privrednici su ostali paf. Do danas im još nije jasno jesu li sanjali onaj trenutak kad je Duh Sveti u Ferrariju došao na aerodrom po njih i kad im se za večerom ukazala sisata mlađa punoljetnica i sve drugo baš po kršćanskoj mjeri, pobožno uređeno.

Takva savršena prevara, i u glumi i u scenografiji, bez ijedne, ma i najmanje pukotine. Tko bi živ pomislio da ništa od toga nije istinito? Teško je bilo iskušenje njihove vjere i nemojte im zamjeriti ako koji od njih nešto sustao i neredovitije pohodi nedjeljne službe i posti petkom.

Da ste izgubili deset tisuća dolara kreditnog depozita, i vi biste danas, bez nade u spasenje, zurili u zvjezdano nebo.

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!