Piše: Emir Imamović

 

Mišo Nejašmić, vlasnik je nakladničke kuće Jesenski i Turk, ali i jedan od urednika u njoj. Vozeći paralel slalom između te dvije pozicije, uspio je skoro nemoguće: održati kriterije prema kojima odabire naslove, objavljivati knjige koje ni u uređenijim i bogatijim društvima, te na većim tržištima, ne spadaju među one od kojih se, kažimo tako, pravi novac.

 

Također, Nejašmić važi za jednog od najboljih poznavatelja stanja kako unutar nakladničkih krugova, tako i na tržištu o kojem se uglavnom govori bolje nego zaslužuje. U intervjuu za Forum.tm, osvrće se na dva nedavno završena sajma, Interliber i onaj u Beogradu, analizira takozvano zlatno doba nakladništva i knjižarstva, čijeg smo postojanja postali svjesni, naravno, tek kada je završilo i predviđa budućnost bez puno optimizma i bez namjere da se preda ili prilagodi, ako se uopće prilagoditi može.

U zadnjih deset godina Interliber je izrastao u ozbiljnu manifestaciju. Da nismo u ekonomskoj depresiji vjerojatno bi bio i bolji. Problem medijskog praćenja je prije problem samih medija nego sadržaja koji se mogao prenijeti. Interliber posjetom, ponudom i poslovnom dinamikom odskače od cjelogodišnjeg stanja u kreativnoj industriji koja se na njemu predstavlja. Moji dojmovi poslije sajmova su uvijek pozitivni, užitak mi je vidjeti iz prve ruke ljude koji čitaju, interesiraju se i kupuju knjige na kojima radimo. Nekako se lakše pomiriti s usudom malih brojeva kad i taj dio vidiš u prvom planu

 

Gospodine Nejašmiću, prije deset godina ste rekli: ”Nemamo čarobni recept kako preživjeti na tržištu s knjigama koje izdajemo, teško zatvaramo financijske konstrukcije, ponekad smo i razočarani recepcijom nekih naslova, i s mnogo muke privodimo kraju neke projekte, a u neke i ne ulazimo iz opravdana straha da nas ne bace u bankrot“. Te, 2005., tek se u nakladničkim krugovima govorilo, a i to čini se stidljivo, o krizi tržišta, potrebi za promjenama u načinu funkcioniranja, potresima koje je izazvalo prodavanje knjiga na trafikama… Je li danas ono što ste rekli prije desetljeća, zapravo slika stanja u hrvatskom nakladništvu?

Štošta se izdogađalo u ovih deset godina na nakladničkoj i knjižarskoj sceni. Od “cunamija” knjiga po kioscima uglavnom recikliranih prijevoda i naslova po do tada nezamislivo niskim cijenama;  otvaranja pa zatvaranja knjižara i knjižarskih lanaca; dostizanja povijesnih rekorda po broju novih naslova po godini i obaranja rekorda u nakladama; do današnjeg pada i smanjenja naslova i naklada na razine 90-tih. Izostala je bilo kakva održiva politika prema kreativnoj industriji koja je od posebnog nacionalnog interesa, dapače sve intervencije koje su i dolazile bile su nerealne, tendenciozne i štetne, s posljedicama ćemo dugo živjeti i raditi.  Drugim riječima potraga za “receptom” i dalje traje, ako ga pronađem, obećajem da ću ga podijeliti s ostalima.

 

Ovogodišnji Interliber, ako je suditi po medijskom praćenju, nikada nije prošao, uvjetno rečeno, tiše. Kao da je odrađen s mukom i željom da se, eto, desi i prođe. Kakvi su Vaši dojmovi i da li je točna ocjena da je u nakladništvu došlo do prelaska iz straha od poslovnog neuspjeha u kolektivnu depresiju zbog poprilične izvjesnosti istog?

U zadnjih deset godina Interliber je izrastao u ozbiljnu manifestaciju. Da nismo u ekonomskoj depresiji vjerojatno bi bio i bolji. Problem medijskog praćenja je prije problem samih medija nego sadržaja koji se mogao prenijeti. Interliber posjetom, ponudom i poslovnom dinamikom odskače od cjelogodišnjeg stanja u kreativnoj industriji koja se na njemu predstavlja. Moji dojmovi poslije sajmova su uvijek pozitivni, užitak mi je vidjeti iz prve ruke ljude koji čitaju, interesiraju se i kupuju knjige na kojima radimo. Nekako se lakše pomiriti s usudom malih brojeva kad i taj dio vidiš u prvom planu.

 

Nešto ranije, desio se i Sajam knjiga u Beogradu. U Hrvatskoj je ocijenjen dvojako. Za jedne, još je uvijek to veliki i važan događaj, dok drugi tvrde da se i tamo vidjelo kako kriza nije ekskluzivno nastanjena u Hrvatskoj, odnosno da i srpsko tržište, a zbog nikada manje produkcije za Sajam, proživljava jednaku muku. Tko je u pravu, ako je netko uopće u pravu?

Beogradski sajam je najveća manifestacija tog tipa na ovim prostorima, s velikom tradicijom i medijski vrhunski popraćen. Zadnjih pet godina napravili su puno u ambiciji da ponovo bude i regionalni a ne samo nacionalni, što mu je 90-tih i 2000-tih bila sudbina. Smanjen broj novih naslova samo je jedan od simptoma dosta lošeg stanja u kreativnoj industriji nakladništva naših susjeda. Drugim riječima, u pravu su i jedni i drugi.

Niska kultura čitanja: ”Istraživanja su pokazala da je ona slična i u dobrim vremenima i u krizi. Možemo općenito biti nezadovoljni da 50 posto ljudi uopće ne čita knjige, ali bojim se da je to trenutno naš civilizacijski doseg i da to više treba gledati kao potencijal da sa pozitivnom promjenom tih brojki sinergijski djelujemo na prolazak krize, negoli da je to njen razlog”

 

Postoji stari vic o recesiji za koju junak tog vica, kada mu objasne što je, kaže: ”Pa ja to imam dvadeset godina, samo nisam znao kako se zove“. Kukanje je, kada je riječ o knjigama i tržištu, u Hrvatskoj staro, ako ne dvadeset, onda najmanje deset godina i ne prestaje. Kako, zapravo, izgleda to tržište u brojkama kroz posljednje desetljeće?

Početkom novog tisućljeća počinje jedno od plodnijih razdoblja produkcije knjiga na ovom prostoru, formira se plodna nakladnička scena. Do 2009. svi trendovi imali su pozitivan predznak. Oboreni su svi rekordi kako po broju novih naslova tako i po tiražima. Otvoreno je više kvadrata knjižarskog prostora nego je ikada bilo na ovim prostorima. Od sredine 2009. sve počinje stagnirati i padati i to traje do danas i bojim se da tome nije kraj. Cijelo to vrijeme i dok su “ruže cvjetale” i sada kad to nije slučaj, stvarnost je bila lošija od idealnih mogućnosti koje su postojale te je uvijek bilo prostora žaljenja za propuštenim.

 

Ja ću navesti sve ono što se smatra uzrocima krize, a Vas molim da to složite prema značaju, odnosno da izbacite sve što smatrate netočnim i to elaborirate:

 

 1. Niska kultura čitanja:

Istraživanja su pokazala da je ona slična i u dobrim vremenima i u krizi. Možemo općenito biti nezadovoljni da 50 posto ljudi uopće ne čita knjige, ali bojim se da je to trenutno naš civilizacijski doseg i da to više treba gledati kao potencijal da sa pozitivnom promjenom tih brojki sinergijski djelujemo na prolazak krize, negoli da je to njen razlog;

 

2. Visoke cijene knjiga:

Cijene knjiga su u prosjeku najniže u zadnjih 20 godina, usporedno s mnogoljudnijim zemljama tu ne stojimo loše. Moguće je prije da pad općeg standarda utječe da se kupovina knjige smatra luksuzom u konkurenciji s proizvodima koji se smatraju egzistencijalnim prioritetima;

Najveći uzrok, a ugrađen je u srž krize je izostanak politika, te ozbiljan trend smanjenja proračunskih sredstava s kojima bi se poticala kreativna industrija. Sredstva usmjerena prema narodnim knjižnicama dramatično su smanjena kroz zadnjih deset godina i bojim se da bez ozbiljnih promjena na ovom području neće biti skorog oporavka

 

3. Slaba kupovna moć građana:

Ovo je trenutno jedan od najvećih razloga smanjene kupovine knjiga, i do njegovog rješenja na makroekonomskom planu neće biti ni oporavka u nakladničkom sektoru. Ovaj razlog bi stavio na prvo mjesto;

 

4. Hiperprodukcija:

Trenutno nije problem, bila je sredinom dvijetisućitih, još se osjećaju njene posljedice;

 

5. Masovni pokušaji prodaje preko trafika:

U samom startu 2004. kad je “buknuo” ovaj kanal prodaje propuštena je prilika da se on zakonski regulira. Najveće štete pretrpjele su knjižare, a posljedice se itekako osjećaju. Trenutno nije ni uzrok, ni rješenje izlaska iz postojeće krize;

 

6. Loš medijski tretman knjige:

Krize u medijskim kućama i njihova bitka za pozicioniranje i preživljavanje jedan je od razloga da najveći tretman knjiga kroz medije postoji kad su oni sami izdavači ili “u kombinaciji”. Klasična kritika koja je bila jedna velika tradicija, marginalna je i nestalna. Loš medijski tretman knjige je kriza sama po sebi i samo sinergijski utječe na trenutnu depresiju branše.

 

Najveći uzrok koji nije naveden, a ugrađen je u srž krize i stavio bih ga na drugo mjesto:

 

Izostanak politika, te ozbiljan trend smanjenja proračunskih sredstava s kojima bi se poticala kreativna industrija. Sredstva usmjerena prema narodnim knjižnicama dramatično su smanjena kroz zadnjih deset godina i bojim se da bez ozbiljnih promjena na ovom području neće biti skorog oporavka.

Trenutno spremamo 50-tak naslova za sljedeću godinu. Iz uredničke perspektive se već radujem tome. Kao ekonomski direktor sa zebnjom ulazim u to razdoblje. Ne bih se usudio prognozirati događanja na tržištu, iskreno nisam optimist što se tiče kratkoročnih perspektiva. Trudit ćemo se da mi održimo programske trendove, a za ekonomske rezultate ostaje dobri, stari optimizam. Što se cijele branše tiče, bit će izuzetno zanimljivo promatrati kako i s koliko žilavosti će se trebati nositi sa izazovima. Da skratim: interesantno za promatranje, a teško za učestvovanje

 

Ako znamo ili barem možemo detektirati najbitnije uzroke krize, postoji li i recept izlaska iz nje ili će se, kako to vole reći neoliberali, tržište urediti samo?

Tržište se trenutno u najvećoj mjeri uređuje samo i dovodi do kriza. Kriza je u tom kontekstu prirodno stanje. Uvjeren sam da je jedino kvalitetnim politikama moguće poslati impulse koji mogu održati dužu stabilnost i prosperitet.

 

Nedavno je u emisiji ”Pola ure kulture“ objavljen prilog o prešućenim knjigama, s fokusom na, mahom, neoustaške tlapnje i poneku budalaštinu. Nisam u kadru vidio niti jedno od izdanja Jesenski i Turka, a vi se, sasvim je sigurno, imate pravo žaliti na recepciju onoga što objavljujete i što je, koliko jedinstveno, uglavnom toliko i ignorirano?

Nisam gledao emisiju, ne mogu govoriti o spomenutim konkretnim slučajevima, ali siguran sam da postoji velik broj knjiga koje su s pozicije autora, urednika, izdavača prešućene ili loše tretirane u medijima, a onda i publici. Siguran sam da je to pitanje svjetonazorskog pogleda. Ni vlastitu kritiku tretmana ne bih tumačio drugačije nego iz te perspektive.

 

Prije skoro dva desetljeća otvorili ste antikvarijat koji i danas postoji. Iz njega ste razvili Jesenski i Turk. Tko tu koga danas izdržava: antikvarijat nakladništvo ili je obrnuto?

U samim počecima Antikvarijat je bio ozbiljni osigurač našoj nakladničkoj produkciji. Od 2005. i otvaranja velikog broja knjižara te plasmana knjiga kroz kiosk prodaju, antikvarijati općenito se nalaze na margini kupovnih navika. I naši dijele tu sudbinu. Na granici su ekonomske održivosti i više okrenuti svojoj primarnoj funkciji nego pomoći našem izdavačkom programu. Ono što sam siguran ako i nestanemo kao nakladnik, oni će preživjeti.

 

Prije nekoliko godina počeli ste objavljivati i domaću prozu. Zašto, s obzirom da postoji niz izdavača koji su po tome prepoznatljivi?

Dugo vremena osobno nisam bio sklon ulasku naše kuće u proznu produkciju vođen idejom profilacije na području popularizacije znanosti, te izdavanja klasične znanstvene i filozofske literature. No, urednički pritisci i ambicije natjerale su me da promijenim stavove i da proširimo produkciju i na to područje.

 

Što spremate za narednu godinu kao nakladnik, te kako vidite tu, izuzetno blisku budućnost u struci i na tržištu? Hoće li se pad nastaviti s tendencijom dokazivanja da je dno već iznad nas ili će, ipak, doći do nekih promjena?

Trenutno spremamo 50-tak naslova za sljedeću godinu. Iz uredničke perspektive se već radujem tome. Kao ekonomski direktor sa zebnjom ulazim u to razdoblje. Ne bih se usudio prognozirati događanja na tržištu, iskreno nisam optimist što se tiče kratkoročnih perspektiva. Trudit ćemo se da mi održimo programske trendove, a za ekonomske rezultate ostaje dobri, stari optimizam. Što se cijele branše tiče, bit će izuzetno zanimljivo promatrati kako i s koliko žilavosti će se trebati nositi sa izazovima. Da skratim: interesantno za promatranje, a teško za učestvovanje.

 

(Prenosimo s portala Forum.tm).