Željeli bismo da se ova Vlada ne poigrava sa svetinjom koju je dobila u ruke. Opet vidimo petokrake i neke čudne kape koje asociraju na Golgotu koju je već prošao hrvatski narod.
Ove je rečenice 15. siječnja 2014. izrekao Tomislav Karamarko na tribini koju je HDZ organizirao u povodu 22. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Nije to jedina isprazna i beskorisna floskula koju je predsjednik HDZ-a izgovorio u dvorani Hrvatskog novinarskog doma. Evo još jedne kako je u navodnicima donosi T-portal:
“Nećemo dopustiti da se ova neovisnost i kvaliteta koja se stvarala desetljećima relativiziraju nikakvim titoizmima, nikakvim nesvrstanima ili sličnim pojavama iz prošlog vremena”.
Predsjednik HDZ-a iskoristio je i ovu prigodu da naglasi kako će u HDZ-u uvijek biti antifašisti, ali i antikomunisti. Karamarko je tu temu otvorio još u kolovozu 2011. godine, na tribini u Dubrovniku posvećenoj žrtvama komunističkog pokolja na otočiću Daksi. Tada je još bio nestranački ministar unutarnjih poslova postavljen od Ive Sanadera i proslijeđen u Vladu Jadranke Kosor. Upućenim promatračima bilo je već tada jasno da su mu ambicije veće i da počinje kampanju da ih i ostvari.
Karamarko ni 2011., ni 2012. nije imao suvisli odgovor na vrlo logično pitanje, a nema ga ni danas: zašto Titovo mrsko ime i spomen nije izbrisao Franjo Tuđman, jedini čovjek koji je imao političku snagu i zgodu da tako nešto učini? Karamarko očito samo glumi da tu sastavnicu tuđmanizma namjerava odbaciti, kao što je odglumio i s ćirilicom
Godinu dana kasnije, na isti datum, Karamarko je ponovno bio na tribini u Dubrovniku, sada već kao predsjednik opozicijskog HDZ-a. Opet se govorilo o neistraženim komunističkim zločinima, o Hrvatskoj u raljama komunista i njihove djece, o kultu Josipa Broza Tita i lustraciji.
Jedan detalj jako lijepo pokazuje u kolikoj su mjeri sve te priče samo topli zrak za raspirivanje bijesa i napuhavanje političkih “veličina”. Na dubrovačkoj tribini u kolovozu 2012. Karamarku su otvorenu podršku dali, uz njega sjedili i o istim temama govorili Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac. Kad je bila riječ o još uvijek prisutnom kultu Josipa Broza Tita predsjednik HHO-a Čičak napomenuo je predsjedniku HDZ-a Karamarku da i u Mariji Gorici, središtu općine u kojoj Čičak živi, jedna od glavnih ulica još uvijek nosi ima Maršala Tita.
– To ćemo prvo promijeniti – obećao mu je Karamarko.
Zato svaki put kad Tomislav Karamarko počne o titoizmu, petokrakama, kozaračkim kolima, harmonikama i ostalim reliktima komunističke prošlosti kojih se moramo osloboditi, ja na internetu provjerim kako se danas zove ulica kojom se svojoj kući vozi predsjednik antitotalitarnog HHO-a Ivan Zvonimir Čičak. Ako lažu karte na Googleu, ne laže državna administracija. U jednom od najsvježijih dokumenata objavljenom prije dva mjeseca o glasačkim mjestima u Mariji Gorici i dalje lijepo piše: Ulica maršala Tita.
A kako bi to opozicijski prvak mogao utjecati na preimenovanje ulice u nekom selu, pardon, općini? Vrlo jednostavno. U Mariji Gorici na vlasti je bio i ostao HDZ.
Dakako, postoji mogućnost da će se s akcijom uklanjanja Tita s hrvatskih trgova i ulica još malo pričekati dok ne počne neka od predstojećih predizbornih kampanja. Zašto bi, naime, Karamarko tek tako, radi nečijih principa ili samo kaprica, potrošio potez kojim se u nekom predizborju može bez imalo truda i pameti osvojiti puno pažnje medija i birača.
Nije više pitanje kada je Perković govorio istinu, da li Vjesniku 1998. ili Večernjaku 2013., niti komu je Sindičić lagao, njemačkom sudu ili danas čitavoj hrvatskoj javnosti? Pitanje je zašto je itko ikada bilo kome iz tog udbaškog kola išta vjerovao? I zašto su iz emigrantskih redova važna mjesta u domovini zauzeli redom oni koji su od te iste Udbe kontaminirani i vrbovani?
Pri tom Karamarko ni 2011., ni 2012. nije imao suvisli odgovor na vrlo logično pitanje, a nema ga ni danas: zašto Titovo mrsko ime i spomen nije izbrisao Franjo Tuđman, jedini čovjek koji je imao političku snagu i zgodu da tako nešto učini? Karamarko očito samo glumi da tu sastavnicu tuđmanizma namjerava odbaciti, kao što je odglumio i s ćirilicom.
Svojim izlaganjem na tribini HDZ-a Tomislav Karamarko samo je potvrdio svoju neuvjerljivost, nevjerodostojnost, neiskrenost i nesposobnost da kao predsjednik najveće opozicijske stranke bude vođa snažne opozicije prema kojoj bi većina biračkog tijela mogla gledati s nadom.
Nažalost po sve nas, Tomislav Karamarko i njegov HDZ još uvijek su najsnažnija karika i poluga na kojoj se održava vlast Kukuriku koalicije i Vlade premijera Zorana Milanovića.
Upravo ta Vlada i Milanovićev SDP ovih dana ispisuju neke od najsramotnijih stranica političkog beščašća suvremene tobože slobodne, samostalne, nezavisne, europske i demokratske Hrvatske. Naši mediji, naša javnost, naš politički život, naše misli i politiku prekrila je udbaška mreža intriga i laži. Nije više pitanje kada je Perković govorio istinu, da li Vjesniku 1998. ili Večernjaku 2013., niti komu je Sindičić lagao, njemačkom sudu ili danas čitavoj hrvatskoj javnosti? Pitanje je zašto je itko ikada bilo kome iz tog udbaškog kola išta vjerovao? I zašto su iz emigrantskih redova važna mjesta u domovini zauzeli redom oni koji su od te iste Udbe kontaminirani i vrbovani?
Još malo pa će nam početi stizati sudske tužbe što te tvorce hrvatske države i slobode uopće nazivamo udbašima, tim među poštenim svijetom ipak još uvijek zloglasnim, zloslutnim i uvredljivim imenom.
Baš kao što su nekada žandarski batinaši jugoslavenskoga kralja postajali voljni ustaški ubojice, tako nijednom pravom udbašu nije bio problem postati veliki antikomunist i nacionalist. Za batinaše i ubojice uvijek je bilo posla u svim režimima
Mrki Karamarko, međutim, radije priča o petokrakama, kapama, titoizmu i nesvrstanima dok Perkovića i Mustača kao sasvim konkretnu temu i vrlo živ i ozbiljan problem prepušta Andriji Hebrangu.
Karamarko svjesno i namjerno javnosti podmeće pogrešne pojmove kad ovu vlast optužuje da je komunistička ili titoistička. Ma kakav komunizam? Toga ne može biti ni u natruhama u stranci koja danas više ne može opravdati čak ni svoje socijaldemokratsko ime.
Ma kakav titoizam, kakve petokrake? Svi smo mi danas taoci Udbe i udbaša i njihovih međusobnih obračuna i ucjena, a udbaštvo nije ideološka kategorija. Baš kao što su nekada žandarski batinaši jugoslavenskoga kralja postajali voljni ustaški ubojice, tako nijednom pravom udbašu nije bio problem postati veliki antikomunist i nacionalist. Za batinaše i ubojice uvijek je bilo posla u svim režimima.
Vjerovali smo i nadali se, ili nam se barem koji put prisanjalo, da će u demokratskoj i već 22 godine priznatoj Hrvatskoj biti drugačije. Ali nije bilo, od samog početka. Kilere je najprije angažirao HDZ, a danas Hrvatsku, njene građane i svoje birače sramoti i Milanovićev SDP. Moj glas za socijaldemokraciju potrošili su na sprdanje s pravom i pravdom. Na čitavu političku antifašističku ljevicu svalili su hipoteku udbaškog naslijeđa.
Nema to veze s ideologijom. Oni se jedni drugih boje, jedni drugima duguju, međusobno se potkupljuju, ucjenjuju i ubijaju. I u pravilu lažu. Takvi su bili i ostali. I Karamarko je jedan od njih, osobito kada s petokrakama odvlači našu pažnju od stokrake nemani koja nas pljačka, guši i ubija.
(Prenosimo s partnertskog portala Večernjeg lista)
Još tekstova ovog autora:
- Ministar Božinović kao grobar KUD-ova
- Nikoll i crna statistika o zlostavljanju djece
- Kako je Jure Krišto diskvalificirao Ivicu Šolu
- Senad Hadžijezović je te večeri Zdravku Mamiću jeo iz ruke
- Meštrovićevi Indijanci i Vrelo života
- Dobri ljudi i korona-biznismeni
- Lajkanje i hejtanje su često naša mjera
- Nikada se Plenković nije ispričao za maltretiranje javnosti
- Japanski i hrvatski lajavci
- Propaganda oko filma “Dara iz Jasenovca”
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.