(Obavijest uredništva: Pozivaju se čitatelji/ce Autografa, oni koji su prepoznali vrhunsku kvalitetu tekstova Đorđa Matića, da dođu na promociju knjige ”Historija i savremenici” našega kolumniste. U četvrtak 28. lipnja u 19 sati u Središnjoj biblioteci Prosvete, Preradovićeva 18/1, Zagreb. Dobro nam došli!). [Read more…]
Žalost nad razvidnošću jedne očite provalije i nesrazmjera
Ne znam voze li još ”ubrzani” i ”putnički” vlakovi iz Zagreba u Karlovac, a mrsko mi je tražiti odavde. Nekad, dok se putovalo njima, jedna od prvih stanica od Zagreba bili su Horvati – selo gdje se (pre)spori vlak zaustavljao kratko i gdje popodne i uvečer gotovo nitko nije ni silazio ni ulazio. A možda se i to pogrešno sjećam. [Read more…]
Naš čovjek na terenu: Philip Roth 1933. – 2018.
Mnogi od nas koji smo otišli devedesetih tražili smo tamo kamo smo stigli sebi pisce koji bi nam nešto eventualno rekli ”o onome svemu”, o stanju u kojem smo se našli i, naročito, o mjestu koje smo napustili. [Read more…]
Vladimir Dvorniković, ime građanske i intelektualne slobode
Severin na Kupi, mjestašce u Gorskom kotaru, jedan je od manje bitnih, ali postojanih toposa moga djetinjstva i mladosti. Tu je autobus za Rijeku stajao i pravio dužu stanku dok se još vozilo ”starom cestom”. Planinsko mjesto, slično svim takvim mjestima, oneobičavalo je jedno: građevina sa suprotne strane autobusne postaje. Bijela baptistička crkva, tko zna kako tu dospjela, svojim je izgledom posvajala čitav krajolik i davala mu nešto strano, tuđe, sjeverno, nordijsko gotovo. [Read more…]
Prvomajski sonet: ugušen, nijemi krik
SONET
Živim u zemlji koja ne slavi Prvi maj.
Ne treba im, tu je dogovorni kalvinistički raj
Kažu ”mi jedva da smo imali sukobe sindikata i vlada”.
I stvarno – šta će ti onda praznik rada? [Read more…]
Dom pjesnika je tamo kamo se moramo vratiti, kako god
Robert Frost najpopularniji je ako ne i najznačajniji američki pjesnik 20. stoljeća, autor znan i takozvanom običnom svijetu i poeta koji je svoje stihove govorio na Kennedyjevoj inauguraciji. [Read more…]
Život je drugdje: In memoriam Miloš Forman
1.
Kad sam odavde, sa sjevera Europe, pročitao da je u subotu, 14. Travnja, umro Miloš Forman, gotovo u istom trenu osjetio sam razliku od većine recentnih odlazaka, kojih kao da je nekako sve više. Forman, o kome zapravo duže vrijeme uglavnom nismo ni mislili jer nije mnogo radio zadnjih godina, bio je uistinu titan – veličina, netko za koga se u trenu, već u najbržoj misaonoj retrospektivi, samo redaju primjeri, čitava serija o tome koliko je bio utjecajan. [Read more…]
Izgubljene rock mitologije
Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo. Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjega, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.
Kad god se kaže “hrvatski rock’n’roll”, a misli se na period prije devedeset i prve, to je falsifikat – a razlika spram projekata slične vrste, u toj potpunoj ekspanziji kulturalne i medijske nostalgije, jest što se skupljaju privatna sjećanja – off the record.
Uočljiva je široko preko cijele stvari ispisana metafora o potpunom slomu oficijelnih antologija i pisanja povijesti, bilo gdje, u bilo kojem polju kulture i povijesti u nas. Što ne čudi ako se doslovno od prvog dana u tom kompleksu sve falsificira, od nastanka, historije što mu je prethodila i one za vrijeme njegova stvaranja, pa do danas s ovom post-poviješću – onda što je drugo moglo biti i u kulturi, kako se moglo to preliti drugačije u nju?
Priče o sjećanjima izvan službenih – s velikom dodatnom notom, u kulturi gdje je privatno i javno, kao i njihov odnos, oduvijek predstavljalo golem problem, podjednako shvatljiv i neuralgičan – sve to pokazatelj je, nesvjestan naravno, kod autora projekta, potrebe i želje za nečim istinskim, stvarnim, neuređenim i necenzuriranim. Makar priče i ne bile istinite – jer umjesto institucija, tu napokon pojedinci, ljudi barem načelno neopterećeni vlastitim društvenim mjestom, od volje donose i prenose sjećanja i događaje, makar i dopisivali, dopričavali makar – a to je prava riječ – mitologizirali, “operativni termin” iznad svih, točniji i značajniji.
Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”
Takav kontinuitet, sve učestalije bavljenje ovim temama, u meni uvijek i prije svega potakne gorku i višestruku ironiju. Kad sam i sam imao (ne)sreću da budem urednik prve knjige takve vrste – Leksikona Yu mitologije – spektar reakcija ljudi iz kulture na projekt bio je tada takav da bi možda zaslužio posebnu knjigu, neku našu verziju satire o kultur-akademskom (polu)svijetu, kakvu pišu Anglosaksonci. Tako je domaći akademac koji igra lijevog nezavisnog intelektualca napisao da knjiga “smrdi po kasarni JNA”, a daleko najfantastičnije “mišljenje”, koje me je potpuno zapanjilo, bilo je jednog književnog urednika da je, jelte, “kasno za takvo što jer je HDZ prošao”.
Kako je ovo jako! – pedeset godina, još uvijek ni blizu dešifrirane kulture zemlje, koja kao bauk, kao trajni fantom lebdi nad svime, svesti na – patuljastu dnevnopolitičku hrvatsku realnost! Trebao bi neki sviftovski, karejevski ili belovljevski zlobni ugao i postupak da se to literarizira, onako kako se u sretnijim okolinama tretiraju zavist, nepoštenje, interesi, ljubomora, ludilo i provincijalna ideološka kratkovidnost.
Kako bilo, taj prvi motiv, o sjećanjima na privatne momente, anegdote i asocijacije na muzičare, rokerske autore, trajno je privlačan, bez obzira na nemilosrdno medijsko trošenje ovih godina. Unatoč, kao u spomenutom projektu, tonu pretjerane lakoće, gdje je sve igra, zabava bez dubljeg emocionalnog ili drugog angažmana, a ozbiljne stvari svedene su na vic. Za neke od nas, sjetiti se tih pojava, koje su nam u našim i njihovim najsretnijim momentima i najvišem naponu izraza pjevali život kao nijedna druga stvar, nijedna vrsta ili polje kreativnog izražavanja i čina – ni čista poezija, ni proza, ni filmovi ni teatar, pokret i muzika koji su za nas što smo je živjeli kao da nam sam život ovisi o njoj tolike godine – sve to ima drugu težinu, drugačiju vrijednost.
Javila mi se zato, refleksno kao i uvijek – tu sam ionako na svom polju – serija asocijacija, najprije su slobodno skakale i svaka je zvala neku drugu, po unutarnjoj logici i vezama koje je teško pohvatati. Asocijacije su se slagale, premetale, pravile kombinacije, uspostavljale skladne i kontrastne veze. Mozaik što se sklapao od stotine muzikanata i događaja, osobno svjedočenih i onih prenesenih, po čuvenju, uobličavao se, gotovo strukturirano i horizontalno raspoređen, izgradivši na kraju vertikalu, tamo gdje treba: na vrhu, na tri autorske i izvođačke pojave, da se (mrvu samo) ironizira, “Sveto Trojstvo” one scene. Do točke kad se poredao privatni triptih, neoslikan; ili omnibus, nesnimljen.
1. Fajter ili Ne upoznaj svoje idole
(U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela).
Nekadašnji “urbani gerilac”, kako su mu tepali (čini mi se da je frazu smislio pokojni Darko Glavan i sam do kraja, nakon godina otvorenosti, a poslije uplašeno i skriveno, istinski zaljubljen u njegov rad), vođa beogradskog benda, fajter i bundžija, bio je pojava tako isturena u javnosti u jednom trenutku, toliko slavan i notoran, voljen i u strahu omrznut od institucija i malograđana, da je postao mjera za rock’n’roll, kako ga je percipirala jugoslavenska kultura.
Jedini od trojice autora pjevač-frontmen bez instrumenta u ruci, sasvim naprijed i na sredini pozornice, komandirao je svojim oštrim bendom i zborom tisuća; pjevao gorke, naturalističke balade i žestoke pjesme o polusvijetu iz javnih zahoda, o potrošenim ženama i gradovima, o iznajmljenim sobama – bez arsenovske romantike nad motivom! – ali i o jutrima kad sunce izlazi nad urbanom panoramom, o mogućnosti bijega iz okoline i pokušaju da se drugdje iznova počne (bez da je slušao Springsteena kojem je ovo primarni narativ); o prevarama, ljubavnim i društvenim; uopće – kao i svi najbolji – o slobodi.
Uz snagu i ozbiljnost, poetičnost iz grubosti, žestinu i intimnost, uz taj i takav naboj, imao je suprotnost – a to je bio pravi poljubac smrti – crtu zabavljača: pisao je i humorne pjesme, pričao viceve, igrao na granici istinske i hinjene vulgarnosti. Po privlačnosti njegova bunta, po identifikaciji i ljubavi, po upravo bokserski borbenom stavu, po karizmi – kao na najmoćnijoj fotografiji, nakon tragičnog koncerta 8. veljače 1982. u Zagrebu, na kojoj je s raširenim rukama u zraku, stisnutih pesnica, šampion, ili kao Stjepan/Stevan Filipović, Morrison, ili, čak, u citatnosti tada prešutnoj, impresivnoj i ironijskoj jednako – kao Isus – po svemu tome, neko vrijeme nije mu bilo ravnog. Ne čudi onda što mu je pripalo da bude autor koji će otpjevati Apokalipsu, sedam godina prije nje. Ne naslutivši je – znajući.
Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama
Nikad nisam uspio shvatiti zašto je tako pao. Prvo u magle, privatne i javne, sve više, u nedostojan humor i na kraju, kao građanin, najgore od svega, u najstrašnije idejne zablude – on koji je govorio u ime svih, odabrao je u raspadu samo jedne. Nisam se mogao distancirati pa me taj slom bolio istinski, žuljao godinama.
Pokušavao sam ga pred sobom i drugima opravdati, ponekad potaknut njegovim zaraznim, endemskim inatom i nepopustljivošću u vremenu konvertita. Najčešće sam se sramio, kao da sam bio odgovoran. Sreo sam ga napokon, kad se već sve dogodilo, nekoliko godina nakon našeg kolektivnog udesa – zatekao ga u mračnoj roterdamskoj diskoteci, gdje su se skupljala gastarbajterska djeca, izbjeglice i kriminalci iz bivše Jugoslavije. U doba kad se sve smanjilo, kad je sve palo i demistificiralo se, tako sam i umjesto negdašnjeg hodajućeg rokerskog boga – zatekao sjenu, šepavog palog anđela.
Sjedio je – jedva! – i ne “delimično”, nego upravo opsceno pijan na barskoj stolici nasred male bine i pridržavao za štangu posađenu na sredinu, srebrni kolac (za nabijanje?) za koji se, osim vikendom kad stižu “pevači”, preko tjedna drže striptizete. Klinci i polusvijet smijali su mu se dok je, između pjesama puštanih s matrice, čitao svoje pjesme s papira, zaplićući jezikom, bez daha, kao da se guši. Prvo su se smijali od prepoznavanja – potvrđivao je na djelu svoj imidž iz posljednjih godina. Onda je pošlo na zlo, kao u Andrićevoj priči, kad se fukara smije posrnulom pehlivanu. To je bila smrt na sceni, umiranje pred publikom, bolna poput privatne sramote.
Ali, on nije popuštao. Nastavio je dalje, tvrdoglavo, držeći se za nesretnu štangu – sve dok polako više nije bilo smiješno. Publici se vidno okamenio prezirni osmijeh, proširila se nelagoda. Odnos snaga mijenjao se tako sigurno da se to moglo dotaći. On je izdržavao, sve tako ogoljen, više rundi nego što je rulja okupljena u sigurnosti same sebe mogla izdržati. Upravo to – rundi. Te večeri bio je bokser, tamo i tad, a ne kasnije, pomislio sam baš to: “… kao Jake LaMotta”, kako ga je igrao de Niro u Razjarenom biku.
Izgradio je, postao sam svjestan, svoju strategiju, neočekivanu varku – jedinu moguću: postoji u boksu trik koji se u američkom slengu zove rope-a-dope – dati se satjerati u konopce, gurnuti ih leđima koliko se mogu nategnuti i – pustiti da protivnik udara punom snagom, braneći se samo da se ne padne. Pustiti ga treba da udara, da navaljuje, da se izdivlja – dok se ne iscrpi, dok ne ostane bez snage. To je najteža i najopasnija strategija, naravno, jer je rizik da se ne izdrži, a cijena je da borac koji prima udarce bude izubijan do krajnjih granica, do nesvijesti, do ludila.
A kad kroz polusvijest osjeti da se protivnik istrošio, mora se pribrati u sekundi, reorganizirati preostale snage i što brže, sa što više iznenađenja uzvratiti udarac, kratkim direktima u povratku, da se iznenadi protivnik i dok se – što mogu samo najbolji borci – u najvećoj brzini ne pripremi i otvori napokon prostor za uzvraćanje, za kaznu – za nokaut – onako kako je Ali u Zairu 74. pustio Foremana da ga izlupa, sve dok ta neman gotovo mitske snage nije ostala bez sapi, bez imalo jačine.
I pjevač je izdržao – dok se sva lica nisu ukočila, (p)o(d)smijeh nestao, pogledi se počeli spuštati prema podu. A ipak, nitko nije izlazio. Jedino po vlastitim pravilima i uvjetima on će napustiti pozornicu, nikako drugačije. I tako je učinio, na kraju mučenja koje je trajalo… pola sata?, sat?, otišao je, uz mlak pljesak, najviše s olakšanjem, što je međusobno ogledavanje završilo, klanje je prestalo.
Prišao sam mu kasnije u kafeu kluba u kojem je sjedio za šankom – kao da ništa nije bilo, kao da maloprije nije izveo nešto nevjerojatno: sjedio je sam – on, roker, koji je možda prvi imao tjelohranitelje. Jedva se držao, povijen, pravio je grimase kao da mu bol probada tijelo, masirao je ruku cijelom dužinom kao da mu je utrnula. Dao sam da mi potpiše knjigu, jedva vjerujući da je to isti čovjek, da su stvari na ovo izašle. Znao sam da neću moći ne reći barem nešto, ne o ovom stanju, nego zbog onog strašnog ranijeg, moralnog, zbog njegova držanja u našoj katastrofi. Spremio sam se za vlastiti, vjerojatno, zbog moralne samouvjerenosti i smiješan, možda i nezreo, ali ne manje iskren, “tomasmanovski”, “jasperovski” trenutak: “Zašto si ono govorio? Zašto si nas razočarao, Boro?”
Pogledao me mutno odozdo, jedva fiksirajući. Sad nema nazad. Suviše sam ga volio nekad da to ne bih izrekao, to sam dugovao i sebi i njemu. Mogao mi se dakako podsmjehnuti, kao publika maloprije; mogao je – iako osjećam, kao što sam i tada, da neće – i naljutiti se, otpičkarati me kratko, u svom stilu; mogao je bilo što. Međutim, kao da se nečega sjetio te je odjednom zadigao rukav na majici. Imao je, u međuvremenu istetoviranog, dvoglavog orla. Isturio ga je prema meni i provalio iz grla, napuknuto:”Slušaj – ako si Hrvat – budi Hrvat do jaja.”
Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu
O, moj Bože, da je barem bilo ikog iznad nas, sveznajućeg da vidi obje strane, da može zaviriti u obje glave pa da u tom trenutku dohvati sve nanose, i ove i svih naših zabuna…!
Nasmijao sam se, a suze su mi došle zapravo i zagrcnuo se kao povrijeđeno dijete – upravo sam opet to i bio u tom trenu, onaj dvanaestogodišnji dječak što miriše unutrašnjost omota albuma njegova benda, omota koji je mirisao kao privatni raj.
Bilo je neke posebnosti u susretu, svejedno, tvrdim, nešto se dogodilo, na stotinku, na dah, postavilo se jedno važno pitanje, prekinula se šutnja barem na sekundu. Negdje u zraku gore, to se vidi. (Ili barem želim misliti da je tako.) Bilo je… sve dok se nakon sekunde nije opet oglasio i izgovorio onu najgluplju, ponižavajuću rečenicu: “Bio sam uz svoj narod”.
Čarolija, makar negativna, impresija što je tren moralnog ogledanja, makar ovakvog, balkanskog, što znači uvijek dijelom neozbiljnog, farsičnog, tu između bivšeg obožavatelja i idola, obojice što su ipak, još uvijek, nosili nešto, makar zrnce od svoje davne i potpune čistoće, sve se to raspršilo i odzvonilo tupo, neinteligentno, nedostojno.
Ustao sam, pružio mi je ruku – opet fajterski, reagiravši prije mene s tom naklonošću, pristojno, barem po formi – i ja sam znao da je to rastanak, koji njemu naravno ništa nije značio, ali za mene, za moj unutarnji svijet, za sve što sam tolike godine čuvao u egzilu kao najveću i najdragocjeniju stvar – to je bio opraštaj od najvažnijih godina, zadnje zbogom nečemu što nije preživjelo netaknuto. I koliko god sam se trudio da budem tužniji nego što sam uistinu bio, i ljut zbog toga, znao sam, sigurno sam morao znati, da mi je negdje zapravo laknulo, da sam odrezao teret bez kojeg će biti neobično i nakon kojeg ću biti drugačiji, nekako tvrđi, možda hladniji, sebi manje poznat, ali s jasnijim pogledom i s manje boli.
2. Pobjednik, ili O mudrosti
(Čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh.)
Vrhovni komandant, figura oko koje se na rock sceni okretalo i mjerilo sve, i nadolje i nagore, i prije i tijekom i poslije njegove vladavine; kojeg se voljelo toplo i mrzilo gorko, s primalnom energijom, ogovaralo i obogotvaralo, u njegovu Sarajevu i u cijeloj Jugoslaviji, kako onda tako i danas (amen). Po ambicijama, autorskim, a bogme i komercijalnim, niti je koga bilo niti će vjerojatno biti da bi ih postavio toliko visoko i zatim ostvario – i to, što kažu Englezi, “s dividendama”.
Ako je ovo s “vrhovnim komandantom” šala i hiperbola, barem je po tome istinito što je, kako god se stvari okretale, ljudi i trendovi su dolazili i odlazili, kakve god pravio ploče i muziku, uvijek i jedino ostao na vrhu, netko koga se ne može zaobići, bez koga i bez čijeg se utjecaja, više ili manje vidljivog, ne može, sviđalo se to ljudima ili ne. Njemu ni rat ništa nije mogao – štoviše, u to je vrijeme, kao da ono sve nije bilo dovoljno, postao i svjetski poznat, jedini zapravo, tako etabliran da se više ne mora ni bojati da bi moglo doći do promjene.
Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih – čak i kad je slijedio trendove, znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je “stavio nogu u štok vrata”, da ne može ništa proći bez njega – bio je, kao što je i sada, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, svakako lukaviji. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini u isto vrijeme intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu.
Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”
Nije me trebalo čuditi onda, smijem se danas, da sam naletio na njega isto tako neočekivano, bez mogućnosti da se pripremim. Moj beogradski prijatelj i kolega iz vojničkog benda, godinama je ravnao velikim orkestrom s kojim je ovaj Sarajlija, kako bi Peca Popović rekao, “zaludeo svet”, ali nisam se htio gurati i koristiti tu, odjednom nastalu, “blizinu”. Kad su prvi put održali koncert ovdje u Amsterdamu, prijatelj i ja družili smo se kao i svaki put, sve dok mu nije zazvonio telefon. Zove ga šef. Izgubio se u centru i ne zna se vratiti u hotel. Kažem, pitaj ga šta vidi oko sebe.
“Željezničku stanicu.”
“Reci mu da smo na pet minuta od njega.”
I tako smo se upoznali: čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla, ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek osmijeh. Međutim, nakon toga sve je zbunjivalo, do zamagljenosti, šibalo mi je sto najlogičnijih pitanja, koja su me zbunila još više s obzirom na ono što je uslijedilo.
Mogao je zvati na sto mjesta, iste bi se sekunde slali auti da ga pokupe gdje god bio; mogao je, jednostavno, uzeti taksi. Međutim, ušli smo u tramvaj. U sredini, na “zglobu”, tako smo stajali jednog sunčanog jesenjeg dana nas trojica, a meni se činilo da na trenutke haluciniram, zbunjenost me potpuno zalila. Rutinski je otišao do vozača i uredno kupio tri karte. U Amsterdamu tada nije bilo kontrole u javnom prijevozu, pa moj prijatelj, “frajerišući se” malo, reče da nije trebao, jer “ko će da nas vidi”.
“Pusti”, odgovorio je, stisnutih usta, jedva čujno – i inače, primijetio sam, govorio je kao socijalistički moćnici kako ih je jednom opisao Momo Kapor – tiho i mrmljavo, sebi u bradu, da ga ne razumiješ dobro pa moraš još jednom pitati što je rekao ili prešutjeti, što čovjeka odmah dovede u podređeni položaj.
“Znaš kakvi smo. Samo nam još to treba.”
Kroz tu malu pukotinu u stijeni u trenu se naslutio cijeli klanac – o uvidu, o osjećaju za realnost, o tome što smo i kakva nam je, “bivšima”, reputacija. To je bila mala lekcija o pragmatičnosti i realitetu, tim više iznenađujuća jer nitko ne bi pomislio da s te pozicije, iz pretpostavljene kule od slonovače – rada, skladanja, studija, najboljih koncertnih dvorana, susreta sa svjetskim izvođačima i javnim ličnostima – da ima makar trenutak za bavljenje s takvim tričarijama koje imaju tužne i sramotne implikacije po nas, za taj, bez obzira na podjele, vječni i uporni kolektivitet, bratstvo po sirotinji i prevari, po muljanju. Sjetio sam se kako su ga neki zvali “Tito”, podjednako u pozitivnom i negativnom tonu.
Bilo je tu nečega – poznavanje naroda u njegovoj realnoj, stvarnoj slici, a u isto vrijeme biti sto milja iznad. Moćan, a bez arogancije i prezira, baviti se stvaranjem nečeg trajnog, što će ostati. Svejedno i još uvijek – pripadati njemu, tom narodu, jer familija je takva kakva ti je zapala, nemaš druge, pa ako od nje uzimaš najbolje, ne znači da si slijep za najgore.
Otpratili smo ga, otišao je bez pozdrava, što je mene uvrijedilo (“jalijaš ostaje jalijaš!”), ali me zato sutradan, pred trijumfalni koncert, toplo dočekao – stavivši tako u cjelinu drugu polovicu iz gornje usporedbe o njegovoj psihologiji sličnoj političaru i moćniku – malo ti spusti bez obaziranja, dadne ti cold shoulder, a onda popravi drugi put, srdačno i s datom ti važnošću (pravom ili hinjenom), da se osjetiš dobro.
Kasnije razmišljajući o tom vrlo neobičnom susretu, vraćajući se na zbunjujuće iskustvo (kad smo mislili da nas, nakon svega, više ništa ne može zbuniti), shvatio sam da mi prija ta sitna anegdota, da mi je saveznik na jednom delikatnom nivou. U njoj bila je neka potvrda stečenog koje su nam protekle godine donijele: učenje, spoznaja o sebi i svijetu, valjda i zrelost, usudimo li se reći – malo mudrosti? Nalaženje, nakon što smo katapultirani iz domaje svog mjesta, stvarnog, materijalnog, gdje se čovjek osjeća komotno, i simboličnog, gdje se stvara kontekst za postojanje i, jednako važno, rad – što je jedino moguće tu gdje smo obojica, vani, izvan zemlje iz koje smo došli, kako god se zvala i kako se sada zove.
I, o tankoj (crvenoj?) liniji, nekoj tajnoj vezi između zdravlja, zdrave pameti, jedva sačuvane. I, kako će se vidjeti, stalne opasnosti od ludila, koje smo izgleda zaobišli.
3. Άτλας ili Nositi više nego se može
(Više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.)
Nije to bilo davno. Važno je napomenuti, budući je teško povjerovati da čovjek još može tako, već u ozbiljnim godinama, “regresirati” u naročito stanje: kao tinejdžerica s tremom, sjedio sam s telefonskim brojem na papiru ispred sebe i odgađao poziv.
Odgađao nazvati jedan živi kult, najpoznatijeg osamljenika, reclusea jugoslavenskog rokenrola i – eventualno – razgovarati o poslu.
Od svih koji su stvarali našu scenu, on je ostao pojava koju je najteže objasniti. U milijun kontradikcija, u čudu da je na onaj način uopće pjevao i progovarao, da je imao toliki uspjeh bez kompromisa, da je toliko utjecao na druge – beskrajan je broj imitatora, ne toliko u muzici, koliko u literaturi, koji su oponašali njegov naročiti spoj visoko intelektualnog i kolokvijalnog. Rekao bih da od Arsena nitko nije bio toliko imitiran.
Među trojicom ovdje, bio je najradikalniji. Najdirektnije politiziran, s angažiranim tekstovima i metaforama na zakonski kažnjive teme, a bez sigurnosnog pojasa humora prvog junaka priče i bez lukavo građene društvene uloge i hit and run strategije udaranja pa povlačenja onog drugog. Njegove beskrajno strasne i srčane prve ploče, silina nastupa – koja se prva i najbrže troši, nitko takav intenzitet ne može dugo držati, poput prirodne nepogode – vjerovalo mu se bez ostatka, potpuno. Zato, više nego ikome ikad na našoj sceni, njemu je dopalo da nosi najteži teret, da se postavi tako da publika pročita (ili učita) u njega da je on taj s poslanjem – s misijom koju nitko nije mogao ispuniti.
Sav užas i uzbuđenje toga, te zapanjujuće situacije, uza milijun priča najbolje je opisao, ex-post facto, Boris Dežulović – ni sam, čini mi se, posve svjestan koliko sjećanje zapravo govori – u priči o koncertu kad su iz razjarene publike, poneseni, neki počeli skandirati: “Džoni, vodi nas!” Na to je dešperirano, bez mrve šale, odgovorio:”Kuda, u pizdu materinu?!”
Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti
Kontekstualno govoreći, kod nas je jednom bilo doba kad su rock muzičari bili društvena činjenica s kojom se moralo računati, barem zbog toga jer se svi totalitarni režimi boje ideja budući ih uzimaju ozbiljno. Tu gdje je s podcjenjivanjem ponavljan klišej o tome kako “neće valjda muzikanti s gitarom voditi revolucije” – može li danas itko zamisliti takvo pitanje? – učinilo se, dakle, na trenutak da se ukazala mogućnost, iluzija, što god, da bi jedan autor, koji se izražava stihom i muzikom, mogao povesti ljude u – što? – društvenu akciju, oslobođenje, za neke, s nevjericom, u nacionalnu, nacionalističku revoluciju?
Da se takva perspektiva pojavila kao stvarnost, kakva to onda mora da je težina bila u autoru, s obzirom na sasvim konkretne konzekvence? Pucali su naši umjetnici iznutra i zbog manjih stvari, manjih presija. Ni vani, od tamo gdje je stil došao, zbog različitih konteksta, nije bilo analogije koja bi pomogla – ni Dylan, ni Lennon, ni Sex Pistols nisu realno stavljeni na takvu kušnju. Tek nekolicina “rubnih”, nezapadnih pojava – Bob Marley (utjecaj na izbore, sprječavanje građanskog rata, atentat), nekoliko afričkih pjevača i, recimo, možda Visocki na Istoku, imala su manje-više sličnu težinu.
Neobjašnjiva pojava i inače, tek se nakon raspada, s distancom i uz njegovo povlačenje moglo se shvatiti zašto je na kraju, poslije kraja, morao reagirati tako kako jest. Puknuti, na komade, to jest.
Kad sam napokon okrenuo broj telefona i javio mi se poznati glas, nepogrešiva intonacija i boja, uvidio sam koliko je to sve koštalo. Tri halucinantna sata – uglavnom monologa, pitanja na koje govornik sam daje kriptične odgovore, logoreja i povlačeća dvosmislenost, hiperbole i pretjerivanje, momenti fantastične lucidnosti, neočekivana pitanja (poneko i meni) i zaključci (bez čekanja odgovora), jedan potpuno hermetičan, samozatvoren svijet, rečenice i fragmenti naracija labirintske, kao iz modernističke proze, bez ključa i izlaza. Ne sjećam se kad sam bio tako iscrpljen nakon nekog razgovora, a vodio sam ih, Bog zna, mnogo.
S tugom i olakšanjem spustio sam slušalicu. Trebalo mi je dugo da se priberem (“kakav crni posao?!”). Još jedan rastanak. Htio sam, pred sobom, završiti stvar poetično, misleći o njemu kao hamletovskoj figuri – od najočitijeg, rečenice koja se prva, s ironijom nudila, o “metodi u njegovom ludilu”; ili nježno sentimentalno, horacijevski – “good-night, sweet prince”. Ali zgorčilo se suviše, žignulo prejako pa se javio glas, neželjeno surov, bolno grk, u Polonijevoj premetaljci kao epitafu:
“That he is mad, ’tis true; ’tis true ’tis pity;
And pity ’tis ’tis true” –
(Da lud je, istina je, istina je, šteta!’;
i šteta je što je istina.”)
Poslije kraja
Iz pozicije onih koji su mnogo izgubili, pogotovo kad se ovakvi duhovi nanovo pripozovu, lako se prijeđe u prezir prema našoj današnjici, u saznanju da takve čarolije i perzistentnosti kakve su imale ondašnje pojave izvjesno više neće biti – ima li, naime, itko tko bi pri zdravoj pameti rekao da će se sjećati ovih iz proteklih dvadeset godina, dobrih ili loših, na isti način? – i lako bi se dala izazivački baciti rukavica u lice stvarnosti, kao u naslovu prve Cohenove zbirke poezije: “Let us compare mythologies” – “Usporedimo mitologije”!
Pada mi na pamet i drugi citat, iz istog vremena: “We need new mythologies” – kako je govorio Jim Morrison, mnogo prilježnije, prispodobnije za ovo stanje. Trebamo ih, nove mitologije – premda sumnjam da ćemo ih lako naći i stvoriti. Možda nećemo.
Ali s umorom od pizdarija onoga doba, a s tolikom iritacijom spram sadašnjeg, između to dvoje – moralo bi se pokušati. Nema nam druge.
Pjesme pomirenja (prozopopeja)
APATRID A: (…) lice iz trećeg stoljeća (…) bi se zainteresovalo (…) svime što je u nama ”njihovo”.
APATRID B: A što je u nama ”njihovo”?
APATRID A: U nama je ”njihovo” sve što je u nama još uvijek antropoidno!
———————————
APATRID B: A kako bismo ga mogli čuti kad nismo spiritisti?
APATRID A: Trebalo bi imati samo uncu fantazije, barem toliko koliko smo je imali u vrijeme akuzativa s infinitivom (…)
Aretej, Miroslav Krleža
1. Obuzela ga panika
Nešto se istinski bilo počelo mijenjati početkom milenija, nakon onih prvih dana siječnja, makar ta promjena danas i ne izgledala baš tolika kako su se mnogi nadali. Ali nije bila ni beznačajna – učinilo se na tren da je čovjek, teško i iskreno, odahnuo u jednom trenutku, zaista odahnuo kao nakon more. Iza svih politika, statistike, uvježbanoga formalnog jezika, kao da je s nevjericom i širom otvorenih očiju, shvatio nešto što je mogao priznati uglavnom samo sebi, a i to rijetko: ”preživjeli smo, preživjeli smo i ovo, izgleda”.
Kao da je na moment sinuo osjećaj, upravo nevjerojatan u onako dugoj otupljenosti, u anesteziranosti pameti i čula, nakon godina ponižavajućeg postojanja i postajanja, da bi čak možda negdje u dalekoj daljini još sve moglo i dobro ispasti na kraju. Vratio se pomalo, ili bar nakratko, čak i zaboravljeni sentiment bazične vjere u bolje, onog običnog zdravog ljudskog optimizma – riječi koja je sama tako dugo izbivala iz rječnika, gore – i iz mišljenja. Tko je mogao reći, ma može li se uopće itko sjetiti inteligentnoga pojedinca iz vlastite okoline koji bi za onih deset godina, okružen svime, od volje i iskreno uvjereno rekao: ”evo, nekako, ne znam šta je ali – bit će sve u redu…” – a da onaj tome prisutan ne bi s pravom pomislio da je ovaj što to izgovara ili filistar ili lud?
Javio se sentiment međutim bez najave, bez plana, onako kako se svi važni, a zaboravljeni osjećaji javljaju poslije katastrofa – ne odmah, nego nakon što su, probuđeni, a nedirnuti, neko vrijeme prvo odležali u nutrini.
Tu i tamo izjutra zasjalo bi sunce kako treba, nekako u harmoniji s čovjekom, kao s nekim višim značenjem s kojim se iznutra, neobjašnjivim mehanizmima moglo misteriozno komunicirati. I čovjek bi se protegnuo, fizički i umno, stresao sa sebe ljušturu tuposti i trpljenja pa bi ga obuzimalo nejasno osjećanje unutarnje svjetlosti, nekakve nagle čistoće, unatoč godinama polusljepila nastalog zahvaljujući životu u jedinoj mijeni, onoj između magle i noći. Svjetlost, rijetka, kad bi se ranije tu i tamo pojavila, bila je nedovoljna, mutna i siva. Dugo je vladala njena suprotnost. I sad odjednom: osjećaj nagle i neočekivane pročišćenosti duha, za koju bi mislio da je nestala odavno.
Iza ovoga, da se malo raskopalo, stajao je labirint složenih i sukobljenih emocija.
Svjetlost, rijetka, kad bi se ranije tu i tamo pojavila, bila je nedovoljna, mutna i siva. Dugo je vladala njezina suprotnost. I sad odjednom: osjećaj nagle i neočekivane pročišćenosti duha, za koju bi mislio da je nestala odavno. Iza ovoga, da se malo raskopalo, stajao je labirint složenih i sukobljenih emocija
Bilo je tu prigušene zaboravljene radosti, proplamsaja nad kojim nema kontrole i koji se, nakon što tako dugo uzdržavan proputuje tajnovite ceste psihe i duše, pojavljuje kad ga je volja. Osjećaj nije dolazio samo od optimizma spram budućeg. Javio se po prvi put jasniji i čišći pogled unatrag, u vrijeme prije strašnog vremena. Od toga počele su se kao od sebe stvarati unutar jedinke razne i mnoge pokidane veze, sjećanja što su bila gotovo kao materijalno nešto s čega je trebalo rukom skinuti blato i nečist. U tom procesu bilo je potisnute i, zbog naučenog uzdržavanja, jake sreće; bilo je čežnje koja nije bila samo melankolična i pasivizirajuća nego oživljavajuća, tjerala na pokretanje, a od njezine unutarnje toplote čovjeku je dolazilo meko u prsima, i usta su se sama razvlačila u nekontroliran titrav osmijeh.
Tako je: nostalgija.
Ali za čime?
Kao iza sna prenuo bih se, začaran dojmom, i u vrtlogu vlastitih ugušenih i u dubinu gurnutih emocija (tako davno je bilo zadnji put!, činilo mu se, iako je prošlo ni deset godina), nije mu bilo jasno što to točno osjeća, i osjeća li uopće još ili je to neki nepoznat refleks kao u oduzetom dijelu tijela što ponekad kao da se bacaka sam od sebe, bez kontrole.
I tako ne jedan, nego tisuće ljudi, budilo se izgleda, nevezano jedan od drugoga.
Treniran kao životinja pred opasnošću, a vježban u zauzdavanju vlastitih instinkata, trgao bi se čovjek od ove preplavljenosti još jednom, ovaj put kao pred prijetnjom i pribravši se, pomislio u panici da nije valjda da se razlikuje odjednom, da je ispao iz reda i uklopljenosti, nije valjda da jedini osjeća tako. Da je jedini opet poželio nešto.
Ne čudi da ga je protreslo žestoko iznutra i da ga je, kao i sve druge koji su osjetili slično, obuzela panika.
Plašili ga godinama nečim, govorili mu – kao da to ne bi i sam osjećao – da neman ne samo da je tu odmah, na granicama, zabrložena u mraku i da vreba, da je tu i fizički i simbolično – na svakakve načine su ga upozoravali, da osim sile što iznad svakoga stoji i pazi, nisu samo dovoljne ophodnje po naseljima niti širom otvorene susjedske oči, nego je čovjek umjesto u daljinu, prema imaginiranom i stvarnom neprijatelju, morao gledati – u suprotnom smjeru da otkrije đavola. U dubinu, u sebe. Plaše te, plašiš druge, širiš krug straha, primaš nametnute emocije i stavove, i predaješ ih dalje, pa ti ih onda vraćaju i tako ukrug, godinama.
2. Περιμένοντας τους Bαρβάρους
Veliki pjesnik Aleksandar Kavafis podrijetlom je iz srca ove geografije, što takve mijene ne samo da zna nego su tu gotovo izmišljene, ili barem prvi put fiksirane. On je pjesnik egzila (”aleksandrinski”, po životu ako ne po stopi) i jedan od onih pjesnika-vidilaca. Njegova pjesma Očekujući barbare kod nas je – a tu se treba diferencirati: mnogo više tojest nego u nekim drugim kulturama danas, koje se često pozivaju na nju na tolikim jezicima – prošlih godina oživjela fantastičnom urgencijom, relevantnija za ovo što se zbilo, za poseban unutarnji proces, vjerojatno više nego bezbrojne druge koje bi se po analogiji mogle upotrijebiti.
Sve što se odvijalo, sve što je raslo i kako se razvijalo u dugim godinama, skoro čitav život ovdje, bilo je u tim, do gorkog smijeha preciznim stihovima, pa su ih mnogi umjesto spoznaje shvatili tipično jedino kao retoriku. Za mudre, čitalo se kao zakašnjelo proročanstvo koje je ranije trebalo čitati: u Ateni čekaju na barbare, na Agori se skupili ljudi, padaju uznemirena pitanja i strahuje se – iako običan život dolje u podnožju, u gradu, teče kao što uvijek teče svemu unatoč.
Ali u stalnoj prijetnji i opasnosti, u anksioznosti, u spremanju na neizbježnu završnicu, za finalni sraz, uz pravu i istinsku bojazan od ishoda, bilo je i podsvjesnog i tek u tome problematičnog, mračnog erosa, tajne želje za dozivanjem i nastavkom sukoba. Život u sjeni opasnosti je unatoč plakanju i jadanju, negdje ipak imao energije i čulnosti, ruku u ruku s rutinom postojanja. I tu, u takvoj napetosti, može se živjeti, formiraju se zajednice i identiteti, uvijek neodvojive od osjećaja blizine nevidljive nemani i, priznalo se ili ne, potpuno vezano uza nju. I ona je bila neka izvjesnost.
Na kraju pjesnik udara poznatom razrješujućom i uništavajućom strofom:
”Zašto odjednom nastade toliki nemir
i zbrka (Kako su im lica postala ozbiljna.)
Zašto se tako brzo prazne ulice i trgovi
I svi se vraćaju kućama jako zabrinuti?
Zato što se već smrklo, a barbari nisu došli.
A neki ljudi su stigli sa granice
I rekli da barbara više nema.”
Pa ošamućujuće, transcendentno iskren i poražavajući zaključak kao paradoks:
”Pa sad, šta ćemo bez barbara.
Oni su ipak bili neko rješenje”.
Nije ovo zadnje mišljeno samo u sarkazmu, mnogo je tragičnijim osjećajem prožeta antologijska pjesma. Nerazumljiv osjećaj stalne opasne promjenjivosti – pogotovo našim ljudima koji su ionako odživjeli nekoliko egzistencija dosad – i u isto vrijeme ona loša beskonačnost, nešto je što je teško bilo pohvatati i osjetljivijima, svjesnijima, a kamoli običnom malom čovjeku. Standardno ”objašnjenje” intelektualaca koje se čuje često jest da je to tlapnja, takva refleksija, jer da ovaj jedermann naprosto ”ne misli”. Ali neće biti baš tako.
Da sebe blokira neprestano, da si nameće ograničenja, da otupljuje, prihvaća bespogovorno nametnuto, u to nema sumnje – ipak, siguran sam da čak i u takvoj psihološkoj strukturi mora doći do mjesta, do trenutka pokušaja nekakve spoznaje, pokušaja da se samom sebi nekako objasni sve što se vidi, smjesti negdje da ima smisla. Ne može se povjerovati da je humanost tihe većine do te mjere bila zakazala da se bar na tren nije mogla javiti.
Od tamo gdje su se pravila stvarala i kako su se pokazivala, nije čovjek mogao dobiti pomoći: opasna, komična ozbiljnost i uvjerenost u vlastitu ispravnost, paranoja da je uljez uvijek tu negdje, vječna namrštenost, osornost, antipatičnost koja je počela isijavati ne samo iz najgorih nego se proširila i izlazila gotovo iz svega i svakoga, što su primjećivali i površni i dobronamjerni svjedoci sa strane jednako. Ta konstipacija emocionalna i strah od neželjenog utjecaja, čišćenje i odstranjivanje svega sumnjivog, razlilo se sve kao crna tinta pa je svatko sam sebi i drugima cenzor – počevši od toga što će reći, o stvarima ključnim, i svakodnevnim, do onoga kako će reći – do jezika.
Govorilo se, ne metaforički nego doslovno, od vrha pa nadolje papagajski ponavljalo, da je ono sve, ta ”strategija dikobraza” između ostalog stajala i protiv ”barbara”, s ove i s one strane granice. Da je, dakle, i polemos u kulturi, preko nje, vođen protiv njih, a od strane pak naše kulture, superiornije u svakom smislu, i da je borba kulturom bila i borba za veću i višu stvar. To s barbarima nije hiperbola: to je bio legitimiziran termin kojim se po navici tuklo.
Neman ne samo da je tu odmah, na granicama, zabrložena u mraku i da vreba, da je tu i fizički i simbolično – na svakakve načine su ga upozoravali, da osim sile što iznad svakoga stoji i pazi, nisu samo dovoljne ophodnje po naseljima niti širom otvorene susjedske oči, nego je čovjek umjesto u daljinu, prema imaginiranom i stvarnom neprijatelju, morao gledati – u suprotnom smjeru da otkrije đavola
Čak i od trenutka kad neprijatelj nije više bio tu, ni fizički ni u konceptima i idejama, ostala je ipak, po sili stvari, potraga za njim na drugoj razini. Sakrio se tamo gdje se najteže vidi, gdje najlakše vara – u ono osnovno kako doživljavamo svijet, kako ga predstavljamo i komuniciramo. Počeo se najprije, o nesreće, javljati u najteže kontroliranom: u jeziku, u riječi i vokabularu, u sintaksi, u rečeničnim konstrukcijama (”infinitiv”, vikalo se, ”u infinitivu smo mi a ne u dakanju” – kako je to, kao u replici iz modernističkog teatra, neki lingvist sarkastično frazirao).
Jedna jezička zajednica koja prethodno s ovime nije imala problem, čak niti uz utjecaje i sva miješanja kroz mnoga desetljeća, dobila je i ”negativno pojačanje” – injekciju živih govornika, ljudi pristiglih u međuvremenu, ”naših” jasno, ali iz drugog jezičkog kruga, koji su neželjene utjecaje nosili u svom prirodnom govoru i jeziku, otežavajući čišćenje još više, zbunjujući još jače ionako zbunjene.
Nije se to odigravalo samo u javnosti, gdje je riječ izgovorena na društvenoj pozornici, tiskana na stranici, u novinama ili književnosti, nego na svakom koraku: babe po tržnicama nad štandovima ispravljaju jedne druge i svoje mušterije, splitski studenti u Zagrebu u čudu dok im govore da nije točno kad kažu ”tačno” (svaki od njih najednom postaje jedan Robi K.), presretači po autobusima koji putnicima što su se koristili nevinim prirodnim izrazima iz žive jezične prakse, objašnjavaju i upućuju ih ”kako treba”, viču ljudima kako da govore.
A ono, na sve to skupa, ne samo da se vrag nije ponovno pojavio fizički, nego ti se javlja upravo tu: u jeziku, tom lopovu koji se ne da prevariti, u zaboravljenim, potisnutim riječima i rečeničnom slijedu, koji, kad nehotice izlete jednom, prave upravo fizičku ugodu i toplinu, pa ih u sebi ili kad te nitko ne vidi, ponavljaš kao magičnu mantru – onako kako mala djeca sama sebi ponavljaju i potpuno ozbiljno, koncentrirano i predano vježbaju riječi koje im se sviđaju, slušaju njihov zvuk (i djeca vide, dakle: riječ je zasebna realnost).
Povijesna misija međutim, ozbiljna je stvar: ljudi nisu primijetili da na su toj mrtvoozbiljnoj permanentnoj straži, u onoj sitnoj pukotini, gdje je svakodnevni život bio slobodan od nametnutog, postajali sve usukaniji i beshumorniji. Umjesto životne energije, veselja, radosti malih stvari i radosti samog postojanja, sve je bilo namješteno, blazirano, sve ukočeno, puno kompleksa, teško, naporno – ili da kažemo kako bismo jedni drugima rekli, na našem lijepom jeziku: zajebano. Kao kada davno, zaista davno, Tin Ujević, ne znajući da govori o vremenu koje će doći tek mnogo kasnije (ili je to konstanta?) u jednom eseju piše o Matošu i ”zemlji najsmješnijoj zbog prevelike ozbiljnosti”.
Naši ljudi su uopće namršteni, kao rijetko gdje. Namrgođeni od jedne čudne uvrijeđenosti. Ne čudi to: stalno se nešto dokazivalo uporno nekome, svaka akcija, u kulturi, u sportu, u javnim medijima, u bilo čemu, uvijek je nekome nevidljivom dokazivala naročitost ovoga kompleksa. Dvosmjerno: dijelom na Zapad, ali najviše ka suprotnoj strani svijeta. A kako to onda bude, što si se više napuhavao, jadnije i nevažnije si djelovao.
Ima u talijanskom jeziku rijetko jaka, čvornata fraza ”pugni presi” – stisnute šake, pesti: vizualiziran, taj me izraz uvijek asocira na ono doba – posvuda ljudi što stalno imaju pobijeljele zglavke. Bez radosti pravog, iskrenog patriotizma, umjesto sentimenta afirmirajuće, obuhvatne i uključujuće pripadnosti, diskretnog i neagresivnog ponosa – samo nabrušenost, dotad potisnute primalne stvari i kompliciran sustav znakova iz kojeg se čita jedna golema opća nesreća.
Kad se poslažu dvije rečene suprotnosti, evo kako ide to: s jedne strane si podjetinjio (ta jučer si nastao! – kako ne bi), a s druge od namrštenosti, ozbiljnosti poslanja i atmosfere prave i umjetne opasnosti postao si starmal i beshumoran, a onda bi, opet korak dalje, ponovno bio djetinjast.
Zato, uza zlobnu parafrazu: gdje ne bi putevi poželjeli barbara?
A, dobro, tko su bili ti barbari? Oni su prvo ”stranci”, u prvom značenju βάρβαρος – ”negrk”, šire nenaš. Jos šire, uništavači visoke kulture, svega civilizacijski postignutog jer po defniciji žive izvan gradova. Neka bude, ali ako prihvatimo igru metaforom onda su – ako su nas modernizam i umjetnost dvadesetog stoljeća išta naučili u vezi dvojnosti ”civiliziranog” nasuprot ”primitivnog” – barbari isto tako bili sve ono nesputano i nesvezano civilizacijom – životno, tjelesno, zemno; sokovi, vitalizam, humor i pjesma, jelo i piće.
Bela Bartok, jedan od velikih modernista, tu malo sjevernije od nas, kao i mnogi što su se u periodu strastveno bavili primitivnim kulturama i folklorom i uveli ih u visoku umjetnost, ima kompoziciju čiji naslov hvata srodnost pojmova – Allegro barbaro. Točno ono što je falilo.
U odnosu ljudi samih na same sebe nedostajala je u govoru i stvarnosti čitava jedna siva zona, dakle, netematizirana i prešućena. Odbijalo se razmišljati o tome kako su se iskreno osjećali s obzirom na život u novom vremenu, a naročito kada bi, prirodno, poželjeli pogledati unatrag, bez prisile, na svoj prošli život ili reći nešto i o tome. Vrijeme je proticalo u čudnoj dinamici između stalnog utiska dosade i tavorenja s jedne, i osjećaja da sve ujedno trči i promiče neshvatljivom brzinom – ne samo od takozvanog viška povijesti koji akcelerira vrijeme, u smislu onog istočnjačkog prokletstva o životu u ”interesantnim vremenima”. Kao da nije dosta bilo da su ti se ona događala, nego su ti još odozgora sjedili na glavi i određivali što trebaš misliti o samome sebi kakav si bio.
3. Srušilo se sve
Pomislilo bi se da će umjetnost, koja zna jedina govoriti kad sve drugo ne može, i pod svim presijama pod kojima je bila, nekako izreći nešto o ovome svemu, o strašnom stanju. Književnost, film, kazalište, koja god forma i pojavnost bila. Ništa.
Ima u talijanskom jeziku rijetko jaka, čvornata fraza ”pugni presi” – stisnute šake, pesti: vizualiziran, taj me izraz uvijek asocira na ono doba – posvuda ljudi što stalno imaju pobijeljele zglavke. Bez radosti pravog, iskrenog patriotizma, umjesto sentimenta afirmirajuće, obuhvatne i uključujuće pripadnosti, diskretnog i neagresivnog ponosa – samo nabrušenost, dotad potisnute primalne stvari
Osjećaj je – napokon provučen, tajno dodirnut, sublimiran – izbio od tamo gdje nitko od profesionalno zaduženih (bili cenzori ili kritičari – ili oboje u jednom) ne bi niti znao niti mogao prepoznati, otčitati što se događa. Stvar se razvila krenuvši od stepenice izražavanja koju se još uvijek drži najnižom – krenuvši s polja najmanje ozbiljno uzimanog, u čemu je baš bila njegova snaga. Popularna muzika, forma obične trominutne pjesme, izrekla je, svojim ponekad uskim, ili pak ne uvijek uzvišenim i plemenitim rječnikom sve ono gdje je takozvana visoka umjetnost potpuno zakazala u strahu i konformizmu.
Najednom kao slučajno, krenula je serija na prvi pogled, stilski i na svaki način međusobno nepovezanih pjesama, čiji su stihovi bili nekad naivni, banalni ili površni, ali nekad bogami i dobri, izuzetni. To što je vokabular, riječi i muzika, na momente bio ograničeniji, ne znači da nije bio u stanju proizvesti suptilnosti. Više od toga – govorio je istinu.
Jedan zagrebački bend imao je Freda Astairea, vjerojatno prvu pjesmu što je, negdje 1998., digla poklopac s prošlosti i izvukla potisnuti osjećaj van, s puno rezignacije i kajanja.
Drugi, manje gorak, a još manje ambiciozan bend, svirao je s katastrofičnim veseljem, u mjeri vesele ritmičke motown-dvojke – signala za apsolutnu radost pop-muzike – a malo blazirani, purgerski unjkavi alt, afektiran i s nekom višom nezainteresiranošću, savršeno distanciran, otvarao je direktno: ”srušilo se sve”, u kontrastu s podsmješljivom vožnjom puhača u pozadini, sve plesno i naoko bezbrižno – s namigom svjesnim u zvuku da nije tako.
Slučajnost otkrivala je i na leksičkom nivou više nego što bi htjela, na liniji dvostrukosti teksta:
”Kao da se bijes srušio u grad (…)
Kao da je bijes
Kao zadnji ples
Kao da je zemljotres!
Srušilo se sve…”
Ovaj neuobičajeni ”zemljotres” – koji je autoru istinabog trebao zbog pjesničke stope – tri sloga paše bolje umjesto ”pravilnog” potresa – svejedno, rječju koja mu je pobjegla, provukla se, kao da je signalizirao nesvjesno ”iščašenje”. Bilo da se radi o visokom ili popularnom stilu, dio mistike i snage teksta stavljenog na muziku jest i u tome da ponekad formalnim, estetskim pravilima ”pritisne” stih tako da drugačije, možda pravo značenje ili – usuđujemo li se reći – istina, izađu na površinu.
U refrenu se sve još više pojačava i, ako je moguće reći tako, razrješava iznenađujućim stihom – ”možda je raj – prevara za kraj”. Do klimaksa refrena, do finala, neobavezno i usput ispjevanog, kao što se uostalom sve istinske i teške stvari kod nas ispjevavaju, do zaključka generacije o desetak godina obećavanog raja: ”možda je najbolje – godinama iza nas!”.
Jedna mlada pjevačica pak napravila je duet s kolegom čiji je glas, kompletan ton i timbar, apsolutni sinonim za drugo, prošlo, činilo se nakon svega, davno svršeno vrijeme. Taj glas je u času oživio čitavo doba i iznenadio, nespremne nalazio ljude otupjele od permanentne današnjice, u maloj, jednostavnoj i lijepoj ”Ja ovako ne mogu dalje”, pjesmi istinski melodioznoj, melankoličnoj i senzualnoj, u skladu škole pisanja odakle je dolazila i gdje je nastala. Splitska pjevačica i pjevač iz Sarajeva, koji je u međuvremenu dakle postao i strancem, nose dvije uloge, sasvim nove kao motiv.
Odlično zamišljen duet, s punom karakterizacijom, kao u najboljoj operi: on je čovjek ”od godina”, iz nestalog svijeta, umoran, razočaran, a ona je mlada i puna života, kao što je mladost uvijek bez obzira u kakvom vremenu nastajala. Razlike u dobi, vidljive i implicitne, čuju se u njihovim glasovima, i formalno i asocijativno. Po tome što ti glasovi nose, koje realnosti i historiju, zvučalo je kao da je dobar režiser napravio idealnu podjelu uloga. Međutim, osim neuobičajenog spoja, pjevanog dijaloga između potencijalnih lirskih ljubavnika različitih generacija, njih dvoje igraju i jednu dodatnu simboličnu igru.
Najednom kao slučajno, krenula je serija na prvi pogled, stilski i na svaki način međusobno nepovezanih pjesama, čiji su stihovi bili nekad naivni, banalni ili površni, ali nekad bogami i dobri, izuzetni. To što je vokabular, riječi i muzika, na momente bio ograničeniji, ne znači da nije bio u stanju proizvesti suptilnosti. Više od toga – govorio je istinu
On, uzorno romantičarski, čovjek koji stoji za prošlo i osjeća umor od sebe u novim okolnostima (”ja sam stari val koji ne pjeni, dosadan i svojoj sjeni”), umor čak i od onog što ga određuje – od sjećanja, umoran čak i od svojih, od naših uspomena koje utjelovljuje u sebi kao medijum – najvrjednijeg dakle što ima i jedine sigurne neiščupane grane za koju se mogao hvatati prošlih godina. To se posebno sjećanje ne može i ne smije dijeliti, ili još gore – za sjećanje nema vremena više jer se sve brzo mijenja i prilagođava prisili. A i izvan zabrana – život ide dalje.
Ona u drugoj strofi pak reagira hvalom i sviješću o njegovoj drugačijosti: ”K’o malo vode na dlanu / čuvam te i svaku tvoju manu”. Pjevač-lik se libi, brani se, ne želi da mu ona pokvari teško i jedva stečeni mir i rastjera razočaranje, prijatnu rezignaciju i samosažaljenje u kojem pliva (”ja ovako ne mogu dalje – o Bože moj, što mi je šalješ?” – gdje se, uza sve, ne može oteti utisku koliko ovaj ”O Bože moj”, svakom tko mrvu zna biografiju i senzibilitet pjevača, zvuči kao sjena nesvjesnog prijevoda – ”O Dio mio”). Ona, nasuprot, želi svim čulima baciti se u taj svijet, u skrivena znanja i osjećaje njoj generacijski uskraćene u drugačijem, surovijem odrastanju i nejasnom sjećanju:
”Kad si tu sve grmi i sijeva
u meni sve pleše i pjeva
ti imaš ljubavi, za pola svijeta”,
našto on odmah kontrira svojom melankolijom – ”a sreća voli s tugom da šeta.”
Tu smo: kao predstavnik, jedan od simbola ”starog svijeta” njegov lik nosi, kako priznaje ona u trećem stihu, i posebnu ljudskost, sjećanje na toplinu koja treba ugrijati ohladnjelu egzistenciju u kojoj žive njezin lik i stvarna, fizička osoba, i gdje se osjeća nedostatak te posebne ljudske, ali i kulturom i erom određene temperature, blagosti i ljepote koju u svakoj pori nosi timbar pjevača. U refrenu se simbolično prvi put pomiruju i spajaju – u odbijanju i strepnji – a privlače se jer svako od dvoje ima osobine koje drugom fale. Vode ljubav u kojoj ne ruše samo generacijski zid, nego se i njihovi različiti svjetovi, za koje su im govorili da su nepomirljivi, spajaju u jedno. Toplina u tom spoju, grijala je iz svake sekunde i note pjesme.
4. S druge strane
Sve ove pjesme skrivale su istu želju i istu potrebu, i svaka je na svoj način, bila životna i dobra. Kontra toga, doduše bilo je, na isti prikriveni motiv, pjesama-dueta i kao što su opscene ”Baklje ivanjske” što su između redova krile stravičnu, nastranu tajnu želju za vraćanje duga patnjom i likovanjem nad poniženima. Pa tko drugi onda da se ”iskupi” i ujedno lukavo opet zajaše trend nego skladatelj monstruoznih Baklji, autor koji je, evo dva desetljeća već bogami, ”prevodio”, artikulirao ljudima zabranjeno, stvari što im grešno fale i određivao im do koje mjere mogu ići s njima. Optuživali su ga ionako kao laku metu i, tipično površno i anakrono, da je prvi ”ponovno” (!) uveo zabranjeni zvuk u našu srednju struju, doduše uljuđeniji, razvodnjen i ”manje opasan”. No ispod površne objede, u njegovim je pjesmama bilo zanimljivih tekstualnih razina, nesvjesnih i namjernih jednako.
Pjesma s druge strane mjeseca, bila je posebna.
Autor, opet kao tajni prevoditelj, zajedno sa svojom partnericom koja kao neka vrsta emocionalnog daktilografa ”hvata bilješke” njegovih ideja i prevodi ih u tekstove koji prenose poruku na odgovarajući način:
”Dušo, trebali smo znati mi
da nam je najbolje onda bilo –
jer kad osmijeh nam se prorijedi
nije to vino koje se pilo
u one dane, ljubavi rane
Nikad nećemo bit’ isti mi
niti ja, niti ti, tako ide
čovjek to niti ne primijeti
kako su godine s neba stigle
nenadano, polagano.”
Što je to sad? Refren, filistarski, u suprotnostima, kako autorski par samo zna, kroz senzualni glas pjevačice, pojašnjava:
”Jer se navikne čovjek na dobro i zlo,
na toplo i hladno,
al nije to to…”
Koje to?
Zna publika.
Ako ništa, zna i zbog toga što im, uz minimalne zahvate, kakvi god oni bili, pjevačica govori napokon i njihovim rječnikom i sintaksom ovdje, elipsom iz govornog jezika kaže onako kako bi i njezina publika isto izrekla kad razgovara međusobno o bitnim stvarima – o tome što misle, kako se osjećaju, kako vide sve oko sebe danas.
Ima tu čak dobrih kontrasta zapravo, kako par zna već ubosti, pogotovo na kraju refrena: ”I da poželi srce / na minut il’ dva (splitski, i opet, strogo govoreći, nepravilan nominativ) / da se naježi k’o nekada // od dodira, i tople struje što je tekla, s druge strane Mjeseca”.
Sunce i magla, toplina, senzualnost, ljubavna drhtavica – srce se ježi od tople struje što je tekla s druge strane Mjeseca. Mjesec, planet kojeg se naš čovjek još uvijek atavistički plaši, svakom u našim kulturama s dugačkim poganskim repovima, i jasan simbol za ludilo, a odmah i pojmovni kontrast – topla struja i hladni mjesec, mrzli, pusti bijeli planet. Nekadašnja toplina, unutarnje grijanje uspomena i mjesečeva hladnoća života danas, u situaciji poslije katastrofe i nakon stanovitog smirenja, poslije godina eskalacije i održavanja negativnih emocija. Smirilo se sve manje-više, sigurnije je, nema sumnje, ali je i hladno postalo bogami, nakon svega, nekako manje ljudski i manje živo, manje radosno i slabo uzbudljivo.
Ova praksa pokazuje još nešto, van problematičnog odnosa i međusobnog pripisivanja svojstava, nešto potpuno ponižavajuće: čovjek se smijao odistinski samo u privatnosti, u izolaciji. Da bi se nasmijao od srca, da bi reflektirao sebe i sve oko sebe kroz humor – morao se izolirati od vanjskog svijeta. Što to danas govori o onome?
Kad ugoda nostalgije prođe, ostaje čovjek sam sa sobom, sunce se povuče i ono sivo, zlovoljno, nadrndano vraća se, ljudi se i dalje udaraju ramenima po ulicama i psuju u sebi po šalterima i autobusima, vraćajući se kući i čekaju napad istine kao noćnu moru, uviđanje koliko često su bespomoćni i sami. Polako, i ono nezamislivo javlja se u subjektu. Okreće se u tišini i u mraku ka sjeni što lebdi u kutu sobe, negdje gore, i pruža ruku k njoj. I ljutnja čak, opravdana uglavnom – prošla je.
Ali poslije demagogije ovog autora (ni kad je iskren ne zna to reći kako treba), došla je i ljepša, iskrenija verzija istog osjećaja. Najbolja od ovih pjesama bila je ”A kad mi dođeš ti”. Već i formalno, van vidljivih i skrivenih razina, ona ne pliva na onoj tankoj liniji između lošeg ukusa, ironijske sigurne distance i mrtve ozbiljnosti kao većina. Izašla je isto tu negdje, oko 2000. Napisao ju je korčulanski, velolučki muzičar i ribar, povremeni songwriter, a otpjevao i snimio u toj istoj godini neuspjele promjene Oliver Dragojević. Teško da ju je tko drugi i mogao otpjevati.
U pjesmi nijednom rječju nema direktne sugestije, i nema niti jednog dokaza, ali od prvoga puta osjeća se da iz nje sjaji posebna realnost, da nije o onome o čemu se predstavlja da govori. U čemu je nevidljivost sugestivnosti ove pjesme? U glasu Oliverovu – tom fantastičnom instrumentu unutar naše muzike; u dirnutosti i ponesenosti tona, ili u muzičkim linijama koje dišu zahvaljujući pauzama između akorda; možda, na nivou teksture, u nenatrpanosti zvučne slike koja je sva u zračnosti, prostornosti, sve bistro kao sunčano jutro i otvoreno kao pučina, a u isto vrijeme u potpuno intimističkom obraćanju pjevača nekom; u tonalitetskom skoku u refrenu, u zlatnoj boji sopran-saksofona.
U noći ”punoj prijetnje, nema te tu kraj mene”, otvara pjevač u niskom tonalitetu i poslije sljedeće linije, ide jednostavna druga strofa: ”moj dan nema kraja / noćima tebe sanjam”, i dirljiv stih bez stilskih ukrasa, otpjevan tako prirodno, u onoj najdubljoj jednostavnosti kad se sve stilske i stihovne komplikacije i varijante izrečene ili prođene apriori, pretresene u glavi, odbace da bi se reklo najosnovnije: ”i samo čekam dan, da dođeš mi…”
Zajedno dan i opet noć. Noću se skupljaju duhovi i demoni u čovjeku i izlaze van u mrak. Muka je noćna životinja, pa svi koji pate strepe od noći. Ali ova pjesma je jutarnja, sunčana, i da se to ne prekine, da se pobjegne od lošeg sjećanja na prošlu noć, pjevač uzlazi s akordima u ponesen, širok i glasan, na papiru naivan, ali u izvedbi himničan i radostan refren:
”A kad mi dođeš ti
I osmijeh vratiš mi,
Sva patnja i bol života mog će proć.”
Pa melodijski isti, uz klasičnu oliverovsku varijaciju melodije i modulaciju, skok u visinu, drugi, interesantniji, dio refrena:
”U noćima bez sna
Ja tebe dozivam,
Da dođeš mi ti
I kao svi, počnemo mi –
mirno živjeti.”
”Mi” – nas dvoje? Ili mi – neizrečeni, svi zajedno, i jedni i drugi, mi, za koje nam govore da ne postojimo u dihotomiji, ”mi” što se evo ipak gledamo ispod oka već dvije decenije ili okrećemo glave ka pravcu gdje mislimo da ovaj drugi još (po)stoji, prebiva.
To je ta želja. I zato su u rezoluciji refrena sam kraj stiha i melodijska linija ”…mirno živjeti”, spram prethodnog dijela refrena – najtiše, najsmirenije otpjevani.
Stih ”a kad mi dođeš ti, i osmijeh vratiš mi” – posebno je nevoljno ironičan: vraća opet ”barbarski” element s početka, kao kulturni stereotip i kao istinu: ”oni”, naime, to se ”zna” bar, stoje za humor i duh, za smijeh, onaj đavolski, divlji, sumnjački, diskriminirajući, pun životnih sokova i energija, smijeh koji ruši bogove i autoritete. Smijeh koji je tako falio uz nakazu svojeg antipoda – namještenog, kiselog, ukočenog, operetskog usiljenog smijeha. Sve one švercane videokasete, loše presnimljene i prikazivane u kućnim projekcijama, na kojima se, za nevjerovati, humor trošio kao kontrabanda, upražnjavan u tajnosti kao preopasan subverzivni materijal – podsjećanje je na tu potrebu.
Ova praksa pokazuje još nešto, izvan problematičnog odnosa i međusobnog pripisivanja svojstava, nešto potpuno ponižavajuće: čovjek se smijao odistinski samo u privatnosti, u izolaciji. Da bi se nasmijao od srca, da bi reflektirao sebe i sve oko sebe kroz humor – morao se izolirati od vanjskog svijeta. Što to danas govori o onome?
Jedan od najužasnijih, najnehumanijih stihova uopće (ako izuzmemo one iz podzemlja), što je u eri nadmetanja u gadosti, bilo postignuće za sebe, glasi ”Ka dite čula san, / još se sićan ka i sad / riči dide mog: / upamti zauvik / da u njima vire ni / nisu oni ka i mi” (I. Cetinić)
Uživanje u životnim stvarima, bazičnost, spontanost, sve je to podsvjesno učitavano u toga drugoga kojega se sanja i psuje u isti tren, koji je u međuvremenu postao sâm nositelj tih osobina. Bože dragi, kako onda ne osjećati taj svijet kao odsječeni fantomski dio tijela? I kako i kome to priznati?
Kao i uvijek gdje je trauma na stvari – nesvjesni dio čovjeka, koji se ne može zauzdati, govori neprocjenjivo više istine od voljnog, mišljenog. Želje, strahovi, zabranjene ljubavi, nadanja, neuroze i nemiri, svi procesi i dinamike u čovjeku – odbijanje i poricanje, rijetki pokušaj dijaloga, ili u obrnutom smjeru, bar razgovora sa samim sobom, bilo kakve refleksije, i svaki put nanovo padanja i vraćanja neprestana u nerješivost situacije i u problem, u izoliranost – sve autentično važno ostajalo je neizrečeno, van otvorenog razgovora i suočavanja sa stvarima. Javna laž i privatna istina – sve se, kao toliko puta dosad, u toliko slučajeva, opet na toj podjeli završavalo. Riječ je zakazala, postisnuta jer skriva neku strašnu istinu, a pjesme kao ova bile su jedan od rijetkih mogućih obrambenih mehanizama spram neizbježnih emocija.
Skladatelj, kojeg tamo gdje živi inače zovu ”dobrim čovikom”, taj dakle ”dobri čovik” napisao je i glazbu (srećom, samo glazbu!) i za ”Zemlju dide mog”, koju je snimila inače maestralna splitska pjevačica, a na stihove drugog autora – pjesmu koja je, kontekstualno, u okviru u javnosti dozvoljenog, i s obzirom na glas koji ju je pjevao, imala jedan od najužasnijih, najnehumanijih stihova uopće (ako izuzmemo one iz podzemlja), što je u eri nadmetanja u gadosti, bilo postignuće za sebe.
”Ka dite čula san,
još se sićan ka i sad
riči dide mog:
upamti zauvik
da u njima vire ni
nisu oni ka i mi”
(I. Cetinić)
To stvar čini još kompliciranijom. Dakle, nije u pitanju netko apriori otvoren, kritičan, angažiran, a poput – budući da smo u Dalmaciji i njezinoj kreativnoj branši koja živi od vlastitog izraza – nekih od najpoznatijih splitskih javnih figura, pisaca, novinara i muzičara, netko unaprijed sklon da simbolično pruži ruku, svjestan ne samo tuđih nego i vlastitih golemih zajedničkih padova, tko po sebi, po unutarnjem ustrojstvu, žudi za pomirenjem. Pjesma dade naslutiti da je čak i onaj od kojega se ne bi očekivalo, može biti poželio što ne bi smio. Da iskorači prema nestalom i odsutnom, i možda, makar nakratko, pružiti mu ruku ili je, ponuđenu, primiti.
”Kad mi dođeš ti” u tome smislu, dala je slušatelju koji to ne može u realnosti učiniti, niti čak, vidjeli smo, izreći to – priliku, dakle, da je onda odživi iznutra, da bude njegova unutarnja, privatna filmska projekcija. Moglo bi se opisati baš tako, kao filmska stvar – i nekoliko filmova devedesetih imalo je varijante upravo ovakve scene. Oko kamere zamjenjivo okom čovjeka, gdje je prvo jednako drugome, podiže se ni iz čega, iz mraka, izvan ekrana, od donjeg rakursa prema gore – u svjetlo, i slika je najprije mutna jer je svjetlo prejako za blendu oka, točka koncentracije svjetla raspršuje se u kutu na nekoliko strana, razbacujući dijagonalne pravilne zrake, sve dok se oko ne prilagodi i slika izoštri.
Atmosfera je onirička, to je snoviđenje, i našem čovjeku kad je zakoračio u taj svijet, ukazuje se odjednom vizija: uvijek vani, eksterijer, nikad u zatvorenom prostoru, ljudi sjede za stolom – jelo, piće, smijeh, vrt, smirujuće zelenilo, sija blago sunce i sve je u žmirkavoj izmaglici. Gleda lica: sve dragi i poznati. I svi su kao što su nekad bili, i oni kojih više nema.
Čovjek odjednom ugleda figuru, svoga parnjaka, bivšeg prijatelja, svoje drugo ja. Oko toga se sve ovo, bolno, i vrtjelo.
To je fikcija, dakako, želja, reći će mnogi. Možda.
5. Don’t give up on me
Prije nekoliko godina prikazana je i ovdje nizozemska dokumentarna serija Video letters. Ideja i namjera bilo je spajanje pokidanih privatnih veza između ljudi tu kod nas, ”u regiji”, kako hoće eufemizam. U jednoj od epizoda upoznajemo dvije obitelji, nekadašnjih prijatelja, što su ostali s dvije strane i izgubili kontakt. Slušamo naizmjenično priče jednih i drugih. Različite su, kako drugačije, ali volja i dobro su ostali (ili se ponovno probudili?), zle krvi nema.
U finalu, zahvaljujući režiserima, sreću se negdje, na nekom anonimnom parkiralištu, nakon svega, nakon desetljeća i pol. Dok idu jedni drugima ususret i dok se pozdravljaju, zbunjeno, nespretno i paralizirani od emocija, u najemotivnijem trenutku kamera se usuprot očekivanom (pogotovo danas) i u gesti silne delikatnosti udaljava.
Ostavlja im privatnost: tu mi gledatelji više nemamo što tražiti, osim kao uljezi. Kreće odjavna špica. Ono što je, na javnoj projekciji kojoj sam prisustvovao, tako jako udarilo prisutno, nije bilo samo inteligentno, nesentimentalno i diskretno ulovljeno iskustvo direktne ljudskosti susreta, već ono što je scenu zaokružilo, dalo joj okvir. Soundtrack, muzička podloga u pozadini, dakle ne slika kao glavna, nego zvuk – potresna, majstorski izabrana pjesma, inojezična pritom suprotno svim mogućim i očekivanim asocijativnim muzičkim izborima, a što je prostrujala kroz publiku, ostavivši je bez daha:
”I know it’s late, but wait, please… Don’t give up on me” – čuo se glas crnog soul-pjevača Solomona Burkea: ”Ne odustaj od mene”, jer – ”I won’t give up on you” – neću, nisam mogao ni ja od tebe.
Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju
Vraća mi se stalno jedan citat iz prve prozne knjige Đorđa Balaševića, Fragment, više puta zloupotrebljavan tijekom one užasne dekade. I redom od najgorih, a za blaćenje i obračun s autorom, pa bi čovjek zbog toga odmah i refleksno uzeo da ga obrani od takvih, bez obzira što pisao u navedenome dijelu.
Ali kad se sve to nečasno i tendenciozno što ga je blatilo razgrne, ostaje taj citat, ipak kakav jest, u svoj svojoj strasnoj, nesretnoj golotinji, kao nešto što ne može ni sto voda oprati, uz najbolju volju i najžešći pokušaj, najveću velikodušnost. Da ne budemo filistri, i moralni čistunci s naknadnom pameću: valja biti fer i uzeti u obzir da je, ako smo pošteni, to što tamo piše većina Jugoslavena mislila tada.
Autor je svoju knjigu pisao krajem osamdesetih, na ondašnjem, doimalo se, vrhuncu drame države u kojoj smo živjeli, i na vrhuncu krize koja se činila, naivno, kao najteža i najpersistentnija. Balašević piše o tadašnjoj našoj ”južnoj autonomnoj pokrajini”, kako joj se falš tepalo dugo, samom traumatičnom mjestu Jugoslavije; piše riječima koje su danas, nakon svega što smo proturili preko glave i bez ikakvog lažnog skandaliziranja, apsolutno zapanjujuće:
”Zlo je tamo. Nakotili se (sic!) došljaci iz susednog mraka”, pa dodaje, na ovaj užas – ”iz zemlje bez istorije, bez ptica, bez slikara, balerina, violončelista”.
U doba kopanja i razvlačenja identiteta ljudi u najprljavije svrhe, svijest novonađena da čovjek može biti sastavljen i od raznih podrijetala, za znatiželjne i analitične mogla je biti put obrnut od onoga kamo je inače vodila takva praksa. Umjesto redukcije, kao kod nas, ka shvaćanju naprotiv, složenosti identiteta, ka shvaćanju da su kulturni i nacionalni korijeni, iako postoje, u kontekstu ipak samo još jedna točka, koliko god ogromna, teška i skoro nepremostiva, ali nikako cjelina čovjekova, sveodređujuća i daveća
Treba zapamtiti ove primjere, jedan po jedan, metafore (jer su to) kojima je, talentiran kakav jest, maštovito ilustrirao svoju glavnu pak metaforu ka kojoj retorički ide, a koja znači da je mjesto što ga opisuje tako mračno da u njemu naprosto nema osnovne civilizacije.
1. ”bez ptica…”
Beskrajno je ironično, najprvo i najočitije, ovo s pticama. To da je u metafori ono zemlja bez ptica, bez čitave životinjske vrste, znači preneseno, dakako, bez života. Čini mi se da se ovdje nije radilo ni o svjesnoj hiperboli jedino – izgleda da u onom trenu nije više primjećivao ni činjenicu da je topos dobio samo svoje ime po elegantnim i inteligentnim sjajnocrnim pticama. Izgleda da se autor zaista bio zaletio i stilski, ne samo etički, kako to biva kad krv uzvrije do točke od koje se onda pretvori u stravičnu, neljudsku hladnoću, u hladni bijes.
Ptice stoje i za pjev naravno, autoru još bliže jer preneseno stoje i za njegovu vlastitu ”sortu”, za poziv, i to je ovdje naročito interesantno. Nakon prve generalizacije, zapanjujuće tvrdnje da bi to bio kraj ”bez istorije” (!), nakon ovoga povezuje pak sve sljedeće vrste koje u svojoj prirodi imaju zajednički ključni sadržatelj – muziku: pjev ptica, slikarska ”muzika boja”, ples balerine, sviranje violončelista.
Kad to i tako kaže, autor nije mislio naravno na srpsku kulturu cjelokupne traumatske geografije, nego na njen dio samo, ”onaj drugi”, vječni drugi. Ali treba ovdje već stati: nećemo se više strukturno baviti zabludama, jednom strašnijom od druge, ne samo po njega nego i po nas ponižavajućim. Ovo ionako nije svođenje računa, to nije naš posao, nego samo jedna točka od koje se kreće drugdje: u lov na motive koji nas, ako se za njima pođe, kao tajna karta možda mogu dovesti do neočekivanih mjesta.
Umjesto društvene retorike, samo slobodna asocijativnost na kulturnu historiju, kao otpor i lijek na umor od neprestanog podsjećanja na korijene zla i njihov izraz toliko godina kasnije, nakon svega što nam je palo po glavama. Odmah, međutim, čim si čovjek postavi takav zabran da neće u dokaze i dokazivanje, asocijacije se javljaju mahinalno same od sebe, raštrkano i instantno, u inat, bačene odnegdje u svijest kao da je netko bacio zrnje pred ptice, pa se ipak, snagom kao magnetskom, te razbacane ideje povezuju u mozaik, u strukturu, ma kako neočitu.
Ne može drugačije, čak ni u šokiranosti i zamoru: jer na njih nemamo pravo, najprije – u tom citatu govori se iz jedne tako nam dobro poznate, svima nama poznate iznutra, iz vlastitih unutrašnosti – implicitne superiornosti. Ne samo tadašnje općejugoslavenske, nego onda šire u historiju, iz pozicije evropske, civilizacijske, te u suprotnom smjeru, centripetalno, uže, iz premisa i nasljedstva i ”prava” kulture, samozadane titule jedne austrougarske sjeverne ravničarske varoši.
A u toj kulturi, austrougarskoj, nastala je, da se podsjetimo, fascinacija stvorena na takvoj superiornosti, ali jednako odmah iz nje i iz znatiželje i čak zavisti – fascinacija Istokom, onaj prvi i početni impuls, kasnije zvan i znan kao orijentalistički.
Iz srca te kulture, u Beču, došla je u 18. stoljeću moda Istoka, opsesija Osmanskim Carstvom i istočnom, to jest balkanskom egzotikom. U istinskoj, fizičkoj prijetnji nevjerničkih krajeva probudila se čudna opijenost, upravo erotska ponekad, svime iza te granice, granice koju je Istok probijao stalno, i dolazio kao neman, kao ozbiljna prijetnja do pred samo to srce. Mozart, kao najveći i najkompleksniji zvuk i izraz toga carstva, i njegovo doba, u isti čas s modom, na njenoj liniji piše Cosi fan tutte. Opera, po Da Ponteovu libretu, u kojoj u ljubavnoj i igri zamjene identiteta dva mladića testiraju vjernost svojih djevojaka. Odlaze na put i vraćaju se s drugim identitetom, preobučeni u egzotične haljine. Preodjeveni su – u Albance. U nerazumljive, opasne i privlačne brkate lutalice, ptice nebeske u narodnom kostimu.
Malo kasnije, Byron, emblematski je romantik i personalizacija, utjelovljenje ranog orijentalizma. Byron u Grčkoj, Missolonghi, rat za nezavisnost, ali i svebalkanski oslobodilački ratovi protiv Turaka. Byron, nerazdvojiv od moderne Grčke, na najpoznatijem portretu pak nosi istu narodnu nošnju kao njegov albanski tjelohranitelj i ljubavnik. Kasnije: Byron i naši bajronisti, Nazor prije svih: prijevod Don Juana, nacionalni i seksualni identitet, naši mitovi, stvaranje nacije, sve prožeto i nerazdvojivo, unaprijed i unazad, u historiju i kulturu, tko zna pročitati.
I ovdje će nam, kao i inače u ovim pitanjima, u neuralgijama našim, valjati Rebecca West i njena najpoznatija knjiga. Knjiga koju kod nas u Hrvatskoj inače nitko ne čita – spomenuti nam ju je kontinuiteta radi, čisto da se neraskidiv lanac zabuna i tu, na ovoj razini, ne prekine. U ”Crnom janjetu i sivom sokolu” (Black Lamb and Grey Falcon) – toj maestralnoj i herojski promašenoj knjizi jednako, ona piše nešto što kao da je sam opis, objašnjenje, i uz to još jedna osveta kulturne ironije spram verbalne geste autora s početka.
Na početku poglavlja o ”Staroj Srbiji” – Kosovu, dakle, ”Constantine”, njen Virgilije po Jugoslaviji iza kojeg je ustvari tanko prikriveni Vinaver, žali se, on, državni cenzor Kraljevine, kako Zapadnjaci opisuju njegovu zemlju i kakve knjige pišu o njoj. Ljuti se na drskost i oholost (Zapadne) Evrope i Amerike, na pretenziju koja bi da ”našim narodim podari kulturu”, završavajući analogijom bez milosti: ”kao gadan seljak koji je naučio poneki trik što ga izdiže iznad drugih seljaka”, pa onda ”podigne bradu ka njihovoj mizeriji i kaže ‘kakav smrad!”’. Ne, nije ovo invektiva autoru s početka jedino. Grijeh je, tadašnji, svih nas.
2. ”bez violončelista…”
U mraku nema violončelista, znači, nema klasične muzike. I zaista, tko se tada ne bi zamislio barem nad ovim maštovitim, sugestivnim kontrastom – između plemenitog drveta s njegovim gustim, gustim zvukom u predubokim basovima i slika koje su dopirale do nas u ostatku zemlje.
Jedan od procesa bolnih u najgoroj dekadi, za mudre, ili moralne barem, bio je i proces učenja, doučavanja, saznavanja i iz njih ispravljanja, korekcije dotad po sebi jasnih pogleda, projekcija, tipologija i uvjerenja. Imam vlastiti korektiv već godinama, svaki put: sjetim se odmah Baškima Šehua, kompozitora, Prištevca i Puljanina, i uvijek pomislim na jedan njegov intervju gdje s beskrajnim taktom (!), skromnošću i udivljenjem priča o vlastitoj dugogodišnjoj fascinaciji Bachovom formalnom čistoćom i bahovskim kontrapunktom – formom fuge gdje se duboka logika i apstrakcija spajaju, gdje je struktura čelična rešetka i aleatorika u jednom. Baš kao što logika i slučajnost ionako igraju ulogu u samoj prirodi kulture.
3. ”bez slikara…”
Zamislimo ovo: film, kratkometražni – i jedna jedina definitivna snimka koja daje vizualni identitet čitavom muzičkom pravcu, čitavom osjećaju što je imanentan žanru.
Na crnoj pozadini, crno-bijelog kadra, iza titlova koji se spuštaju, u sredini dvije koncentrične kružnice, manja u većoj, kao zamračenje sunca. Krug se lagano pomiče, podiže nagore: vidimo da je obod crnog šešira snimljen u neočekivanoj perspektivi, u radijusu. Šešir plosnat – pork-pie hat kako Amerikanci zovu tip, i najpoznatiji šešir u džezu. Ispod njega je naravno Lester Young koji sjedi u sredini kadra, u crnom odijelu, s tenor-saksofonom pod legendarnim neobičnim kutom od 45 stupnjeva, i cigaretom iz koje se izvija nimbus dima, uglavljenom među prstima desne ruke na metalnim ključevima instrumenta, sve bez ijednog predmeta oko sebe, u bestežinskoj nematerijalnoj tami, sasvim ekspresionističkoj.
Kadar parcijalni, u reversu, Lester sleđa, u poluprofilu i u prvom planu desno u rubu kadra, a u plitkom fokusu u lijevom kutu – kontrabasist Red Callender pod okruglim crnim naočalima. Bend, crnih (i samo jednog bijelog) muzičara svira ”Midnight Symphony”, spori, senzualni noćni blues, potpuno laid back kako kažu džezeri, zvuk zračan i nematerijalan kao šare dima cigarete, i gust kao nafta.
Film ”Jammin’ the Blues”, iz kojega su izašli svi drugi jazz filmovi, sve snimke i fotografije, i kasnije svaki crno-bijeli videospot – to je ”šinjel jazza”, kako kaže spisateljica Ajla Terzić. 1939. dobio je Oskara za kratki metar. Snimio ga je Gjon Milli, iz Korče u Albaniji, grada 30 kilometara od grčke granice, i grada Cincara, Makedonaca, Grka i pravoslavnih Albanaca. Odatle je Milli otišao kao mlad čovjek – u Ameriku, dakako. Tamo će postati jedan od najvećih fotografa dvadesetog stoljeća, pionir fleš-fotografije i eksperimenata stroboskopije. Uslikat će Picassa na španjolskoj rivijeri i Adolfa Eichmanna u jeruzalemskom zatvoru.
I – ponovo ironija, možda najveća i od svih najviše ponižavajuća koja, odslikana, odbljesnuta u riječima užasnog fragmenta s početka, curi poput katrana: Gjon Milli napravit će čuvene mutne, atmosferske portrete Pabla Casalsa, uz Rostropoviča vjerojatno najvećeg čelista stoljeća. Milli ga fotografira – u egzilu, koji ga je dopao kao španjolskog republikanca, koji nije htio da nastupa ni u jednoj zemlji što je priznala Francov režim. Pablo – ili kako je iz svoga katalonskog nacionalizma insistirao – Pau Casals, muzičar je koji nam je otkrio (u doslovnom smislu) dva stoljeća zaboravljene Bachove svite za violončelo. Djela što su od eminentnih dokaza ljudske svjetlosti, počevši od veličanstvenog, duhovitog i strogog Prvog preludija iz Svite Br.1 – danas među najvoljenijim kompozicijama uopće, nešto što predstavlja čitavu ljudskost.
Ne, ne, nećemo ni ovo za retoričko oružje protiv citata s početka, nikako; to bi bilo prelako; svrstali bismo se u trenu u kolonu s mnogima što tako rade i tako uzvraćaju. Dok u svijesti odzvanja, kao pričinjeni glas, kao halucinacija, eho – ”bez violončelista, bez violončelista, bez violončelista…”, jedino vrućina u licu, zbog rečenice, jedino naš grijeh, svih nas kakvi smo bili. Jedino to valja: u crnilu riječi koje su omogućile nedjela, zacrveniti se. Makar za drugoga, u ime drugoga, kad neće, nije u stanju sam.
Ne znam, ali svi ti ljudi, stvarni ili kao priviđenja poručuju nam sada sve jasnije jedno: da su tamo došli živjeti, pod bilo kakvim uslovima, kojim god teretom i među ljudima nepoznatima i stranima – samo da se maknu od historije, od pritiska stisnutih čeljusti, škrguta zubi među onima sitnih razlika i stvarnog nasilja, zla od nesloge među sličnima, podozrivosti među istima koji će se zanavijek međusobno optuživati
Tri gornja imena, tri nepomirljive točke evropske historije, grupiraju se u metaforu koja je ključna jer nas, rukom, pojavom, značenjem figure čarobnjaka svjetla Gjona Millija, vraća (?), dovodi k jednome mjestu, suprotnom od Evrope i ovog nesretnog našeg neposrednog svijeta, i govori o tome mjestu u svakom smislu, fizičkom, kao stvarnoj geografiji, i onom simboličkom. Tamo gdje Milli snima svoj antologijski film, opijen zvukom koji ga uzdiže, umjetnički i dubinski, na ličnoj razini gdje se sastaju silno važne stvari.
4. ”bez istorije…”
Jazz, zvuk slobodnog Kontinenta i slobodnog svijeta, nastao je u New Orleansu. Rijetko koji grad u historiji imao je takvu mješavinu naroda i rasa, migracije i etniciteta, daleko ispred New Yorka, Pariza ili Istanbula. Prva asocijacija na grad, ona je dinamike između dvije rase, crne i bijele, te, naročito, što je tek tajna historija, “miješane”, meleza, takozvanih gens de couleur, koji dugo vremena nisu pripadali nijednoj.
Iza glavnih počinju tek substratumi drugih emigranata, evropskih, iz različitih Evropa, rubova i preko njih, odnosno na misterioznoj točki gdje se dodiruju čudne migracije, neobjašnjivi spojevi svjetova.
Francuzi, dakako prvi, koji su ga osnovali – ”novi Orleans”, u državi Lujzijani (napoleonovski nazvanoj istim imenom i u isto vrijeme kao i cesta u Gorskom kotaru) – sa svojim podjelama, između urbanih i ljudi iz močvara: njihovi cajuns, pa neizbježni Talijani i, naročito, Židovi, istočnoevropski, koji su posebna storija unutar storije. Španjolci i Latinosi, Nijemci, Englezi, Irci, Kinezi, Grci. Ali, u mističnoj (pri)povijesti koju tek treba jednom istražiti – i Slaveni, značajan korpus slavenskog, još uže i tajnovitije – južnoslavenskog življa.
Njihova imena – iz beskrajno uzbudljivog naslova već, knjige Milosa Vujnovicha ”Yugoslavs in Louisiana” – zvone kao priča iz neke nedodirljive prošlosti, likovi u isto vrijeme prisni i bliski i vječno izmičući, kao ona anonimna a nekako poznata lica s fotografija prekrivenih sepijom, jedna povjesnica duhova koji kao da nam svojim imenima nešto hoće reći:
Anthony and Nikola Cibilich, Joseph Jurisish, Luke Jurishish, Matthew Murina i Anthony Tomasovich iz sela Duba kraj Trpnja na Pelješcu; Nikola and Steven Matulich iz Postira na Braču; Peter Barich, Frank Benushi (!), Chedomir Severovich iz Kotora, i njegova žena, fantastičnog imena Agrippina Unkovich; Anthony Ozma Novich, Nicholas Tanovich… i beskrajni drugi.
Stigli su i stizali, već od 1850. na teritorije i topose koje znamo jedino kao nerazdvojive od filmova i historije jazza i popularne muzike: doselili se na ”Bayous” – rukavce – Mississippija; ”Bayou Cook”, ”Bayou la Chute”, ”Triumph”, ”Boothville”, ”Venice” (!). Tu žive naši zemljaci, i bave se, o usuda, uzgojem kamenica. I ribarenjem, sitnom brodogradnjom i šivanjem ribarskih mreža. Prave sami vlastito, lokalnima dotad nepoznato, vino od naranči.
Ništa ne podcrtava razlike između svjetova i doba kao Novi svijet kad ih sažme u sebe. Naši ljudi, potomci starovjeraca, puntara i bogumila, u Lujzijani stvaraju prva društva, svoje – ima li divnijeg i strašnijeg jezičkog, semantičkog kontrasta? – ”bratovštine”. 1874. osnivaju organizaciju, čudesno nazvanu ”United Slovenian (!) Benevolent Association”, društvo poznato među doseljenicima sa svoje ”plodne bratske i dobročiniteljske” uloge. Povijest se i tu nasmijala, dobrohotno ili zlobno, na svakome je od nas da odluči po vlastitoj duši: stotinu i trideset pet godina kasnije društvo još postoji, samo preimenovano. Danas se zove ”The United Croatian Benevolent Association”.
Njihovi susjedi tada, sveprisutni su američki Talijani s kojima se miješaju po svim linijama. Ali smršenost veza još je veća. Mnogi od Talijana koji su došli u SAD početkom dvadesetog stoljeća, kao što znamo iz popularne mitologije i filmova, bili su sicilijanski emigranti. Šire područje New Orleansa imalo je veliku takvu zajednicu: u njoj su znatan dio činili – potomci pak albanskih izbjeglica, pristiglih u davnom 15. stoljeću na jug Italije. I tamo i u Novom svijetu očuvali su dijelom jezik kojim su govorili, arhaični toski albanski.
Ne znam, ali svi ti ljudi, stvarni ili kao priviđenja, njihova imena, djela i priče poručuju nam sada sve jasnije jedno, čini mi se: da su tamo došli živjeti, pod bilo kakvim uslovima, kojim kod teretom i među ljudima nepoznatim i stranim – samo da se maknu od historije, od pritiska stisnutih čeljusti, škrguta zubi među onima sitnih razlika i stvarnog nasilja, zla od nesloge među sličnima, podozrivosti među istima koji će se zanavijek međusobno optuživati. Zbog nedostataka, zbog viška, svejedno, stvari što im svima, manje ili više, nedostaju ili pretiču. U svojoj sirotinji i sljepilu spram bogatstva koje imaju u isto vrijeme, udarat će se oni što su ostali tada i radit će to do dana današnjeg, vidimo.
Golemost Kontinenta, golemost drugih identiteta i onog glavnog koji miješa kao u velikom kotlu sve razlike, koji će ih usisati – kao da je ipak to bilo bolje. Kao da poručuju, odavno nestali, ili vidljivi samo u fragmentima fragmenata, da su tamo napokon u miru, napokon zaštićeni. Kad već nije moglo ovdje, onda su tamo barem živjeli i žive blizu, namjereni jedni na druge. Možda na kraju, ako ništa, tonom jezika, stvarnog i prenesenog, koje razumije planeta, spojeni u jedno ritmom i harmonijom na koje nijedno mjesto na Kugli nije moglo ne reagirati.
Preci pak naši, i jednih i drugih, i sada potomci njihovi, srećom, odavno su na toj drugoj obali. Javljaju se, evo, kao iz sna, u kompoziciji, kroz kolaž zvukova i slika, sve smiješano, a opet nikad kao kakofonija: fleševi aparata, fotografije monokromne i one najmoćnijih boja, svirka, ritam, istinski razumljiv rijetkima, ali koji pomiče sve zemlje i sve kulture na svijetu. Uz njih malo dalje, ozbiljnost čelista koji pred očima raste skupa u veće, u kontrabasista. Pjev stotina ptica kao u divljini ili u velegradu u proljeće. Na svu tu muziku, neprestanu, koja nikad ne završava i ne ostaje ista – ples, školski, profinjen kao u balerina, i narodski, neukrotiv, tjelesan i najritmičniji od svih, ples napravljen od sto plesova sa sto strana svijeta, od svih rasa i geografija.
Mašu nam kao brodolomcima, da dođemo, da se spasimo, da još ima vremena. Ali mi ne znamo vidjeti. Pružamo prst, i tonemo, guta nas magla naših istorija. Nema nam pomoći.
Vraća mi se stalno jedan citat iz prve prozne knjige Đorđa Balaševića, Fragment, više puta zloupotrebljavan tijekom one užasne dekade. I redom od najgorih, a za blaćenje i obračun s autorom, pa bi čovjek zbog toga odmah i refleksno uzeo da ga obrani od takvih, bez obzira što pisao u navedenome dijelu
5. ”Blues-bratovštine”, epilog
Prošlo je ravno 30 godina od smrti Johna Belushija, tragičnog, merkurijalnog komičara, glumca i muzičara, glavnoga (iako rastom nižega) i poznatijeg od dvojice Blues Brothersa, lika u crnom odijelu, bijeloj košulji, s crnom kravatom, tamnim naočalama i pod fedora-šeširom. Blues Brother Jake Elwood nezaboravna je kreacija iz jednoga od valjda najvoljenijih filmova tih istih prošlih trideset godina, filma po kojem su se ovdje dugo, kao lozinkom u svojoj čistoj i dobroj naivnosti prepoznavali svi što ”kuže” (ili ”kapiraju”, ili ”kontaju”, ovisno gdje su bili), u odnosu na ostatak običnih.
A koliko nam je samo trebalo, šta se sve trebalo dogoditi, da tu dragu, duhovitu i iza komedije tragičnu figuru otkrijemo i s druge strane, ne kao sliku i projekciju – kao nešto nematerijalno, apstraktno i veliko, kao sve iz ”Amerike” uostalom, nego kao čovjeka, individuu – s kompliciranim, američkim, identitetom, svime što to podrazumijeva, lokalnu pripadnost, korijene i pozadinu. I da fizionomija, dotad u značenju nečega tako prisnog i poznatog, odjednom, kao u geštaltu, počne stajati za nešto drugo, da krenemo prepoznavati crte nečega što ranije nikada nismo.
Valjda su devedesete za to i služile uostalom, kako bi, naivni kakvi smo bili, vidjeli kompleksnost pojava koje smo uzimali kao jedno, kao integralno, čisto i od jednog komada.
U doba kopanja i razvlačenja identiteta ljudi u najprljavije svrhe, svijest novonađena da čovjek može biti sastavljen i od raznih podrijetala, za znatiželjne i analitične mogla je biti put obrnut od onoga kamo je inače vodila takva praksa. Umjesto redukcije, kao kod nas, ka shvaćanju naprotiv, složenosti identiteta, ka shvaćanju da su kulturni i nacionalni korijeni, iako postoje, u kontekstu ipak samo još jedna točka, koliko god ogromna, teška i skoro nepremostiva, ali nikako cjelina čovjekova, sveodređujuća i daveća. Da se – i to jedino kad se uzmu u obzir, kad se uključe u cijelu sliku, nikako pored njih, nikako zaobilazeći ih – ti takozvani korijeni jednom eventualno mogu nadvladati. Za to je pak potrebna specifična okolina, kultura i ideja u njenoj samoj suštini koja će omogućiti tu slobodu. Slobodu od okova korijena.
Kao kod mnogih u trenutku emigracije u SAD prezime obitelji Belushi drugačije je upisano od originalnog – svi pamtimo iz klasičnog filma kako i u što je preimenovan Vito Andolini iz Corleonea – obiteljsko ime moglo je biti Berisha ili pak Bellios, što zajedno s faktom da je im očevo puno ime bilo ”Adam Anastos”, još dodatno malo miješa stvari. Obitelj je stigla iz Kiteza, mjesta, kako bi drugačije, nedaleko od Millijeve Korče.
Dalje znamo: Chicago (”slatki dom”), talent koji se prelijeva, gluma, muzikalnost, eksplozija emisije Saturday Night Live, Blues Brothers s Danom Ackroydom, slava, uništavanje i smrt od heroina (trideset šest uboda u jednoj dramatičnoj noći) u trideset i trećoj godini.
I natpis na nadgrobnoj ploči: ”I may be gone, but Rock and Roll lives on”. Nije patetično, da odbijemo odmah endemske cinike, jasno je svakomu tko išta pamti o Belushiju: da, natpis je (očito s ledenim predskazanjem) izabrao svjestan velike geste, ali uvijek namigujući istovremeno spram nje, njenog uzvišenog tona. Svejedno – da, rokenrol, iznad svega.
Rokenrol, stvarni ili kao metafora, bilo puna značenja ili ispražnjena od njega danas, kao istinska vjera i zabluda. Jer on je – kao nasljednik jazza – jedini u stanju bio da učini nevažnim jedno i da podcrta: da je Belushijeva usna harmonika u bluz-tonalitetu važnija od porijekla, da ona oslobađa od porijekla. I spram umjetnikove najbliže okoline kao nositelja toga, obitelji, etničke manjinske zajednice – to naime da je od svih bratovština važnija bratovština bluesa – i nama naročito važno, oslobađa od onih koji bi da ga preradsudama, izvana, smanje do mračnog klišeja o nedostatku civilizacije. Ponovo: rokenrol – a ne (ionako uvijek prikriveno ideologizirana) papazjanija jednoga ”identiteta”, što se mjeri po krvi i lancima jedne jedine pripadnosti.
Zvuk, obećanje, radost, to da čovjek živi slobodno, da živi brzo, da bude ljudski torpedo ili kamikaza, igrač na žici i kao muzičar, i da u tom slobodnom letu, makar ovaj bio zapravo slobodan pad – i izgori. Neka u tome nezaustavljivom trku slobode, viška slobode, bude i samodestrukcija – ali neka bude svojom rukom, svojom voljom, a ne nametnutim pripadnostima, uskostima nepromišljenih riječi koje ubijaju, koje će jednom sigurno ubiti.