autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Minotaur, egocentrik, gigant

Autor: Neven Vulić / 04.06.2015. Leave a Comment

Dora i minotaurSlavenka Drakulić, ”Dora i minotaur – Moj život s Picassom”, Fraktura, Zaprešić, 2015.

Glavna misao koja mi se formirala tijekom, i ostala neposredno nakon čitanja ”Dore i Minotaura“ bila je: Picasso mi se ne sviđa.

To se ne odnosi na Picassa kao umjetnika, već na osobu iz romana, sebigravitirajuću, naizgled samodostatnu, okrutnu, pa i parazitsku ličnost koja, kao i mnogi veliki umjetnici, neutaživo usisava energiju i tvari oko sebe, da bi ih kasnije kanalizirala u ono zbog čega i postoji – vlastitu umjetnost. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Buenos Aires, Dnevnik, Dora i minotaur, Dora Maar, facebook, fotografiranje, George Bataille, Neven Vulić, Pablo Picasso, Pariz, Slavenka Drakulić, slikar

Zlatko Bourek: ”Od Vukovara bih napravio centar kulture”

Autor: Boris Rašeta / 18.10.2014. Leave a Comment

Zlatko Bourek HOR 2 Foto Claudia Keller-Pilsel (2)

Foto: Claudia Keller-Pilsel

Doajen naše likovne umjetnosti akademik Zlatko Bourek (rođen u Požegi 1929. godine) ovih je dana u Modernoj galeriji u Zagrebu izložio svoj slikarski opus. Golem broj radova nastalih od 1950-ih godina do danas zaprepastio je sve koji su Boureka znali samo kao animatora ili scenografa veselih, katkad lascivnih motiva, jer je Bourek veliki slikar metafizike povijesti. Živim bojama naslikani motivi jednog teškog, ratovima ispunjenog stoljeća, krležijansko-hegedušićevske težine, dubine i oporosti predstavljaju snažnu sliku minulog (?) vremena.

 

Na njoj se vide i prizori velike židovske patnje koju je Bourek osjetio i na vlastitoj koži, no ona mu je vremenom otvorila nove vidike. ”Tek sada kad smo došli u poznije godine“, rekao je u jednom intervjuu, ”u nama je proradila bazična solidarnost i instinkt za tuđu nesreću, koje smo stekli najviše preko holokausta. To je u nama ojačalo nagon za samoodržanjem, pa smo bili skeptični prema stvarima koje su se događale u bivšoj Jugoslaviji još za vrijeme Titova života, a zatim i početkom devedesetih u Hrvatskoj, a i kasnije. Zbog toga smo jako sumnjičavi prema svakom führeru, velikom vođi, a istodobno osjećamo animozitet prema svima koji se poistovjećuju s političkim idejama…”

Doajen naše likovne umjetnosti akademik Zlatko Bourek (rođen u Požegi 1929. godine) ovih je dana u Modernoj galeriji u Zagrebu izložio svoj slikarski opus. Golem broj radova nastalih od 1950-ih godina do danas zaprepastio je sve koji su Boureka znali samo kao animatora ili scenografa veselih, katkad lascivnih motiva, jer je Bourek veliki slikar metafizike povijesti

 

Nasuprot političkom fanatizmu Bourek očito vjeruje u snagu života, vitalizam, erotizam, ono vragolasto. Zato je opsjednut i bećarcima, koji ponajbolje spajaju sve te elemente. ”Iako sam oduvijek bio radoholičar, punih 20 godina radio sam crtani film uz minimalnu naplatu. Svi mi, zajedno s Dušanom Vukotićem, ostali smo siromasi. Nikad nisam bio u stalnom radnom odnosu, ali sam se morao potruditi da dobijem posao. Morao sam praviti ‘dobro lice’, a to čovjeka čini cirkusantom, no istodobno i zdravom osobom“, dodao je.

 

Bourekova se izložba čini znatno važnijom od obližnjeg mondenog događaja – Miroa u Umjetničkom paviljonu. Naš veseli i raspričani sugovornik u razgovoru je usput spomenuo kako Hrvatska nema svog Diega Riveru, lijevo angažiranog meksičkog slikara, muža Fride Kahlo, a čovjek se nakon ove izložbe ne može oteti dojmu kako ga ima, eto, baš u liku Zlatka Boureka koji je u svojim slikama spojio mnoge važne hrvatske intelektualne i umjetničke tradicije…

 

Vaša velika izložba u Modernoj galeriji jedan je od kulturnih događaja godine. Ono što zaprepašćuje je činjenica da je ta velika masa slika, nastala od pedesetih godina do danas, naslikana vrlo koloritnom paletom, živim bojama, ali je potka vaših motiva ipak vrlo turobna…

A čujte, proveo sam, kao i svi mojih godina, izrazito dramatičan život i bio bih đubre da sam to prešutio… Čovjek mora osjetiti vrijeme u kojem živi i ostaviti trag o njemu.

 

Kako bi rekao Danilo Kiš – to je ”gorki talog iskustva”.

Tako je. Pazite, tu su vam dva rata, onaj prošli i ovaj zadnji. Treba to preživjeti i opstati. Legitimno je da je to ostavilo traga na meni. Razumijem modernu umjetnost koja je futuristička, ali u njoj ne znaš što je muško, a što žensko. Imate dosta slikara koji su mogli reagirati na vrijeme oko nas, ali, trt-mrt – svi su nekim čudom zaokupljeni futurizmom ispod kojega ja, oprostite, ne osjećam život.

”Čovjek mora osjetiti vrijeme u kojem živi i ostaviti trag o njemu.” – Kako bi rekao Danilo Kiš – to je ”gorki talog iskustva“ -. ”Tako je. Pazite, tu su vam dva rata, onaj prošli i ovaj zadnji. Treba to preživjeti i opstati. Legitimno je da je to ostavilo traga na meni. Razumijem modernu umjetnost koja je futuristička, ali u njoj ne znaš što je muško, a što žensko. Imate dosta slikara koji su mogli reagirati na vrijeme oko nas, ali, trt-mrt, svi su nekim čudom zaokupljeni futurizmom ispod kojega ja, oprostite, ne osjećam život”

 

Upotrijebio bih i jedan staromodni izraz: vaše slikarstvo spada u angažiranu umjetnost. U njemu ima tragova Zemlje, Krste Hegedušića…

Jako dobri moderni slikari su angažirani. Uzmite, recimo, Picassa koji je napravio najpoznatiju ratnu sliku na svijetu. Ona je živi dokaz da moderni slikar može napraviti ratnu sliku koja nije propaganda. Imate onda čuvenog slikara Diega Riveru, koji je radio velika platna. Živio je u nepismenoj zemlji, pa su njegove slike imale i tu, socijalno-prosvjetiteljsku dimenziju. Slikao je za nepismene.

 

Dobro ste spomenuli Krstu Hegedušića, s pravom. Jer na sve nas koji smo tada počeli studirati slikarstvo, a ja sam počeo 1949. godine, on je imao silan utjecaj. To tim prije jer sam bio učenik njegove žene Branke Hegedušić, koja mi je bila profesorica na Akademiji za primijenjenu umjetnost. Radi se, dakle, o angažiranoj figuraciji. Hegedušić je pak bio pod utjecajem njemačkog ekspresionizma koji je i na mene ostavio jak utisak. Ti su ljudi već po naravi svoje generacije bili angažirani, jer ne možete živjeti u takvim vremenima i proći neokrznuti, ostati po strani.

 

Zlatko Bourek HOR 4 Foto Claudia Keller-Pilsel (5)

Foto: Claudia Keller-Pilsel

Iza slika rata, razaranja, logora, avijacije ipak proviruju razuzdani motivi?

Evo sad ću vam ispričati priču o jednoj slici koja visi na krajnje desnom zidu Moderne galerije. Na njoj se vide tri mala partizana i jedna mala partizanka. Te 1944. godine ja sam u partizanima na Papuku prvi put vidio partizanke u sportskim gaćama i tada smo se svi izbezumili i ponovo učlanili u omladinu (smije se)…

 

Ja sam se tog prizora sjetio nedavno, pa sam sjeo i naslikao ga jer to nije slika o ratu, nego o životu. Ima tu i nekih voltdiznijevskih motiva, ja sam na njima radio, ali bitno je to da je na toj slici mali muškić, a ja sam bio kurir, prvi put vidio žensku sa zvijezdom među cickama, pa sam tako na izložbu donio ovu partizansku sliku. Eto, to je pozadina.

 

Vi ste kao dijete bili partizanski kurir?

Tako je. Majka me povukla sa sobom, mi smo se, pomalo namjerno, a pomalo slučajno, našli tamo na Papuku. Mi smo kao Židovi bježali iz Osijeka. Mama je bila članica saniteta, prala je gaće, zavijala zavoje i štampala parole, a ja sam bio s njom i zahvaljujući tome sam prvi put u životu vidio drugarice s malim gaćicama, mlade partizanke, omladinke, pa samo svi oduševljeno ušli u SKOJ.

Majka me povukla sa sobom, mi smo se, pomalo namjerno, a pomalo slučajno, našli tamo na Papuku. Mi smo kao Židovi bježali iz Osijeka. Mama je bila članica saniteta, prala je gaće, zavijala zavoje i štampala parole, a ja sam bio s njom i zahvaljujući tome sam prvi put u životu vidio drugarice s malim gaćicama, mlade partizanke, omladinke, pa samo svi oduševljeno ušli u SKOJ

 

Poznati ste po erotskim prizorima na slikama…

Pazite, ja sam Slavonac. Mi smo dosta, kako se veli, kršćanski religiozni ljudi, ali mi život iskušavamo i puštamo da se očituje u svim njegovim emanacijama. Ako nisi zainteresiran za taj život, nisi muško. Ja jako volim bećarac. Erotizam koji se osjeti u bećarcima obožavam. To je nešto što je jako normalno u Slavoniji. Vidite, neki tamburaši polupijani pjevaju bećarce, ali to nije pravilno.

 

Pravi bećarac zapravo govori u dva reda. On sve što ima reći mora reći sažeto; to je pitanje slavonskog duha, reda i konciznosti. Slavonci govore ijekavski, ekavski i ikavski i u sva su tri izgovora uvijek podjednako precizni i sažeti – ako samo uzmete uzrečicu ”Sidi di si, jer kako si, ni za di si nisi”, uočit ćete svu ljepotu tog izraza,svu njegovu sažetost i mudrost. Zar to nije sjajno rečeno – sjedi di si, jer ni za di si nisi?

 

Inače je ženski slavonski distih agresivniji od muškog. Zašto? Jer je neudanih djevojaka više nego neoženjenih muškaraca, pa je borba žešća. Pazite ovaj diptih: “Džabe meni moga lepoga kreveta kada u njemu ležim kao sveta”. Mnoge moje teme su jako vesele, one su samo ilustracija nekih manifestacija slavonskog duha. Jako volim etnologiju. Moje slike su jako pod utjecajem etnoloških običaja, govora i izgleda – ja sam, kako bi se reklo, narodski Slavonac.

 

Tu je puno Dunava?

Interesantno je da dosta slika odražava trag zadnjih vremena. To su slike koje se zovu Dunav, Vukovar, Drava. Sve su to stvari viđene, proživljene. Pod utjecajem nekih od tih slika ja sam se znao lecnuti i pomisliti – pa ti radiš propagandu. Ali onda sam zaključio – to nije propaganda, to je trag onoga što sam osjetio od 1945. naovamo. Šteta je da su neke važne slike, neki jaki tragovi vremena, praktički iščezli, nestali s horizonta. Imate sjajnu sliku, Šimunovićevu, partizana koji prte snijeg, ali nje nema. Nadam se da će je, iz privatnog vlasništva, netko uskoro izložiti jer je to zanimljivo – a brojne moderne stvari nisu tako zanimljive.

Jest da postoji prekrasni Jadran, ali postoji i taj fenomenalni Dunav, od Batinske skele do Iloka to je 188 kilometara našeg Dunava, ali nitko, brate, ništa… Pazite, tamo su se događale značajne stvari. To je čudo, to je svjetska autocesta koja prolazi pored nas. Imao sam jednu dunavsku izložbu, u dvorcu Eltz u Vukovaru. Da se mene pita, u tom Vukovaru bi se trebale događati sve najvažnije stvari, na Dunavu i u Vukovaru – izložbe, koncerti, događanja, ali to, ne znam zašto, nije tako

 

Mi čekamo našeg Diega Riveru, ali našeg Diega Rivere nema. Pa onda imate ovo što se dogodilo od 1991. godine do danas. Masa slikara kao da nije čula za Dunav, kao da nisu sa ovoga svijeta. Jest da postoji prekrasni Jadran, ali postoji i taj fenomenalni Dunav, od Batinske skele do Iloka to je 188 kilometara našeg Dunava, ali nitko, brate, ništa… Pazite, tamo su se događale značajne stvari. To je čudo, to je svjetska autocesta koja prolazi pored nas. Imao sam jednu dunavsku izložbu, u dvorcu Eltz u Vukovaru. Da se mene pita, u tom Vukovaru bi se trebale događati sve najvažnije stvari, na Dunavu i u Vukovaru – izložbe, koncerti, događanja, ali to, ne znam zašto, nije tako.

 

Mostovi, poplave, izbjeglice, sve se vrti oko rijeka?

U glavi i danas nosim sliku Drave iz 1945. po kojoj se još svašta rojilo… Ima na izložbi i jedna slika iz tog doba gdje se vidi Drava. Često kažem, Drava, Dunav, Bosut i Orljava kod Požege, sve su to male i velike Drave koje plave i isušuju se. Slika Poplava je slavonski idiom, idiom jednog pejzaža.

 

Mi Slavonci jesmo, inače, malo opaki i zločesti, ali pogledajte ovo naše vrijeme – vidite da su ostali živi ne samo ljudi koji su imali sreće već i ljudi koji su imali neku čudnu hrabrost da ostanu živi. Pritom je važan i taj ravničarski mentalitet, ljudi stalno prevrću zemlju da ostanu živi i to im i uspijeva. Mentalitet čovjeka iz ravnice i čovjeka s kamena je različit. Oba su pošteni, ali u načinu na koji poimaju i proživljavaju život velika je razlika. Pogledajte, recimo, razlike Radauša i Kršnića. Zanimljivo je da je Radauš bio jako angažiran kao Slavonac u doba kad se to nitko nije usudio ni spomenuti, jer je to bilo drugo ime za hrvatstvo. Misliti ravničarski, to je jedna posebna dimenzija mišljenja. Slavonska vitalna misao, tako bih rekao.

 

Zlatko Bourek HOR 1 Foto Claudia Keller-Pilsel (1) (1)

Foto: Claudia Keller-Pilsel

Kako slikate slike? Mnogo ih je, to je veliki rad.

Moj je stil slikanja jako bedast. Slikam jako, jako dugo. Sliku naslikam, pa stavim sa strane. Onda je doslikavam. Uočavam njene detalje, greške, vrline, radim na tome da ove prve otklonim, a ove druge pojačam. Pojedine slike nastaju i pet godina. Nikud mi se ne žuri. Tu iz galerije su me ganjali, doslovce su mi otimali iz ruku neke slike koje su završile na izložbi, jer sam ih ja htio dorađivati. Vjerujte mi da se brojnih motiva, brojnih slika i ne sjećam. Zaboravio sam ih.

 

Prodajete li slike?

Ne, nisam imao, Bogu hvala, potrebe da ih prodajem. Ja sam filmski čovjek, kazališni čovjek, pa sam slike radio za sebe. Ako netko dođe i želi kupiti sliku, razmotrim prvo sviđa li mi se kupac. Ako mi se svidi, onda mu prodam, i ako mi je cijena dobra, ha ha ha… Ali nisam na tržištu. Često mi puta dođu u atelje ljudi, i kažu, sviđa mi se neka slika ili neki njen dio. Ja ih tada pitam – koji dio? Tada im naslikam samo fragment koji im se dopada. Citiram sam sebe.

 

(Prenosimo iz Tjednika Express, broj 223. od 10. listopada 2014.)

Filed Under: INTERVJU Tagged With: animator, autograf.hr, Boris Rašeta, Danilo Kiš, Dunav, dvorac, intervju, kultura, Moderna galerija, Osijek, povijest, rat, scenografija, slikar, tjednik Express, Vukovar, Zagreb, Židov, Zlatko Bourek

Grafiti posle Altamire

Autor: Milan Vlajčić / 25.09.2014. Leave a Comment

Kad je sredinom leta stigla vest da je u Kaliforniji izvršio samoubistvo jedan od najvećih komičara i karakternih glumaca današnjice Robin Williams (1951. – 2014.), u domaćim medijima, žednim novih povoda u inače kulturno šturom i posnom letu, posvećen je veliki prostor ovom tragičnom gubitku. Svaka nova tabloidna pojedinost prenesena je, čak i kad je bila reč o spekulacijama i nagađanjima. Ništa čudno, mediji širom zemaljskog šara od toga žive.

 

Dva dana kasnije neko je otkrio da je u jednom podzemnom prolazu na izlasku iz Beograda ka drugoj strani obale osvanuo džinovski grafit, bliži srodnoj disciplini murala, posvećen Robinu. Novine su objavile fotos tog rada nepoznatog autora vanserijske darovitosti. Odšetao sam do tog mesta, bilo je oko mene još znatiželjnika, videli smo portret Robina Williamsa velikih dimenzija, ostvaren u hladnim tonovima, sa mrežastom fakturom, kao da je lik iza neke rešetke, zarobljen i odvojen od nas koji ga gledamo. Na tom hommageu, osobenom portretu mogli bi da pozavide značajni majstori portreta ove kulture, od Koste Bradića do Miće Popovića, nema ih mnogo.

Nisam kasnije proveravao sudbinu tog rada, izloženog svakojakim intervencijama, od nadležnih službi zaduženih da se ne događa nešto što se nije ispililo u činovničkim mozgovima do ”navijača” (…). Tim povodom iz neke komunalne službe stiglo je karikaturalno saopštenje da ”oni” nemaju ništa protiv javnih slikarskih radova, ali da to mora da bude prijavljeno (…) i odobreno. Ha, pa mlad čovek bi odista morao da bude mazohista i moron da bi u gradu, krcatom grafitima i likovnim intervencijama najniže vrste, išao da traži dozvolu od neke mastiljare!

 

Grafit je izazvao veliko uzbuđenje u javnosti; u jednim dnevnim novinama objavljen je razgovor sa autorom, koji je oslovljen kao Marko (lažno ime, da ga ne bi gradske vlasti, nesposobne da se izbore sa pravim nevoljama ekološke prirode, od džinovskih deponija do izliva kanalizacije, strpale u ćorku). Kazao je autor: ”Osetio sam gubitak i rešio da izrazim poštovanje velikom umetniku”.

 

Nisam kasnije proveravao sudbinu tog rada, izloženog svakojakim intervencijama, od nadležnih službi zaduženih da se ne događa nešto što se nije ispililo u činovničkim mozgovima do ”navijača” (umilno ime za huligane, kojima utakmice i ulice grada služe za ispoljavanje naci-rasističkih ludosti i prostakluka svake vrste). Tim povodom iz neke komunalne službe stiglo je karikaturalno saopštenje da ”oni” nemaju ništa protiv javnih slikarskih radova, ali da to mora da bude prijavljeno (zamislite to obilje formulara!) i odobreno. Ha, pa mlad čovek bi odista morao da bude mazohista i moron da bi u gradu, krcatom grafitima i likovnim intervencijama najniže vrste, išao da traži dozvolu od neke mastiljare!

 

Nekoliko dana kasnije iz jednog gradića na jugu Srbije stiže ohrabrujuća vest da su mesne vlasti pozvale mlade umetnike (možda i nešto starije, ne verujem da bi im nešto smetalo) da slobodne površine zidova i javnih površina ukrase po svojoj volji. Negde zdrave pameti još ima.

 

U vreme gradske vlade pod upravom čuvenog arhitekte i velikog intelektualca Bogdana Bogdanovića, sredinom osamdesetih, donesena je odluka da se jedan spoljni zid Jugoslovenskog dramskog pozorišta i još nekoliko sličnih belina prepuste studentima likovnih umetnosti. Tada je Čedomir Vasić, vrsni slikar i donedavni dekan Likovne akademije, sa svojim đacima ukrasio grad maštovitim vizuelnim umotvorinama. Zgrada pozorišta je nedugo zatim izgorela, a i drugi radovi su ubrzo nestali.

 

Od onog legendarnog bika, propetog u trku, ostvarenog u pećinama španske Altamire rukom nekog genijalnog pretka koji se grejao kraj vatre i sanjao kako će u lovu obezbediti obroke za sledeće dane, zidine i prazni prostori se ispunjavaju slučajnim i ponekad veoma značajnim rukotvorinama.

U vreme gradske vlade pod upravom čuvenog arhitekte i velikog intelektualca Bogdana Bogdanovića, sredinom osamdesetih, donesena je odluka da se jedan spoljni zid Jugoslovenskog dramskog pozorišta i još nekoliko sličnih belina prepuste studentima likovnih umetnosti. Tada je Čedomir Vasić, vrsni slikar i donedavni dekan Likovne akademije, sa svojim đacima ukrasio grad maštovitim vizuelnim umotvorinama

 

Duga je istorija tih neformalnih likovnih intervencija i tek u novije vreme, sa rađanjem pop-kulture, ljudske naseobine, u širokom rasponu od uličnih intervencija nekih anonimnih čudaka do latinoameričkih murala kao važnog sastojka nacionalne kulture bivaju obogaćene. Razbijanje sivih, konvencionalnih prostora neočekivanim, maštovitim likovnim rešenjima ubrzo je postalo plen školovanih kustosa i ozbiljno postavljenih galerija. Od Pollocka i Raushenberga u američkoj modernoj likovnosti do čuvene Factory Andyja Warholea upijanje nove urbane kulture grafita i murala donelo je neprocenjiv dah svežine.

 

U izvrsnom igranom filmu Juliana Schnabela ”Basquiat” (1996.) prikazan je munjevit uspon uličnog crtača Jean-Michela Basquiata, koji je od skitalačke sudbine samorodnog umetnika stigao do zvanične legende u samo šest godina, od 1981. do prerane smrti 1987. u svojoj 28 godini. Schnabel, i sam slikar značajnog opusa, u svom debitantskom rediteljskom radu i po svom scenariju vešto je rekonstruisao umetnički krug kultnog umetnika nove epohe Andyja Warhola (u filmu ga upamtljivo igra David Bowie), pokazujući dekadentnu atmosferu Warholovog okruženja i manipulaciju američkim kulturnjačkim fiksacijama.

 

U vreme kad se Basquiat probijao ka zvezdama, najpre zemaljskim, a potom i onim među kojima tamo gore još obitava, u jednom podzemnom prolazu nedaleko od mog doma jednog jutra osvanuo je veliki portret tragično preminulog pesnika Branka Miljkovića. Na jednom poprečnom zidu koji je vidljiv samo onima koji iz Ustaničke kreću ka Bulevaru Crvene armije, pojavio se Branko u prirodnoj veličini, samo kao crno-bela silueta u hodu, sa podignutom kragnom kaputa i crnim šeširom, u žurnom hodu ka prolazniku koji mu ide u susret.

 

Nije bio potpisan kao lik, ali se videlo da to njemu odgovara. I dole je bio stih koji je pripadao jednom drugom pesniku (Crnjanskom, i njemu nepotpisanom): ”Lutam, još vitak, sa srebrnim lukom…” Susret dva antologijska pesnika, oba već odlutala u večnost.

Pre neki dan Partizan je igrao protiv londonskog Tottenhama u prvoj utakmici Lige Europe, a na južnoj tribini se vijorio džinovski grafit sa antisemitskom uvredom. Ništa nelogično, ono što vlada ulicom stiže i do tribina i sada je snimak grafita stigao na naslovne stranice svetskih novina i pred forume UEFA-e

 

Svakog dana sam dolazio u susret pesniku, zadihanom ka svemiru, i bio uzbuđen ovom dinamikom sada već naslućenog susreta. Dugo je stajao ovaj rad anonimnog umetnika, možda ga je neko fotografisao i spasio od zaborava. A onda su neki propovednici čistote zidova okrečili ovog Branka, kao i neke prostačke škrabotine na susednim prostorima. Sada se na tim prostorima šepure skandalozni i preteći izlivi mržnje ”grobara” (tzv.navijači Partizana) i ”cigana” (tzv. navijači Crvene zvezde, koji su sebe prekrstili u deseteračku ikonu delija).

 

Tu su i pozivi na odbranu Kosova (ispunjena želja nekih profesora Filološkog fakulteta, osnivača i inspiratora naci-fašističkog pokreta ”Dveri srbske”), prizivanje ”Pravde za Uroša”. Neki stranac bi mogao da se upita ko je taj pravednik Uroš? To je onaj delija koji je žandaru gurao baklju u usta na tribini Marakane, uz radosne poklike istomišljenika (epilog: 10 godina u kazamatu, ali sa neprekidnim odlaganjem). Lelujava pravda na ovom delu Balkana.

 

Pre neki dan Partizan je igrao protiv londonskog Tottenhama u prvoj utakmici Lige Europe, a na južnoj tribini se vijorio džinovski grafit sa antisemitskom uvredom. Ništa nelogično, ono što vlada ulicom stiže i do tribina i sada je snimak grafita stigao na naslovne stranice svetskih novina i pred forume UEFA-e. Taj skadalozni transparent sa Partizanove južne tribine nije delo nekog usamljenog bezumnika. Na uvećanoj fotografiji dnevnih novina vidim desetine punoletnih građana, razdraganih lica, kako rukom pridržavaju tu tvorevinu sa svih strana. I nemojte mi reći da nisu znali u kakvu su se svinjariju uvalili, tako nasmejani i ponosni.

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: Altamira, arhitekta, autograf.hr, Beo-dijagnoze, Beograd, Bogdan Bogdanović, Čedomir Vasić, dekan, Europa, grafiti, kolumna, liga, London, medij, Milan Vlajčić, novina, partizan, slikar, Tottenham, UEFA

Zapuštena zemlja

Autor: Filip David / 21.09.2014. Leave a Comment

U vreme najvećeg srpskog jada, međunarodne izolacije i sveopšte bede Miloševićev pristalica, pesnik i slikar Momo Kapor govorio je i pisao kako će Srbija uskoro biti kao Švajcarska. To je bio samo jedan od dokaza kako se političko slepilo preobražava u slepilo za sve ostalo. Nemački pesnik, slavni Magnus Encesberger koji je u to vreme posetio Srbiju pitao se u čudu šta se to dogodilo da su njegovi brojni prijatelji tako naglo oglupaveli; ni sa jednim nije mogao trezveno i razumno da razgovara.

 

Objašnjenje očevidno pripada priči o fanatizmu. Fanatizam bilo koje vrste, nacionalni, ideološki, verski, stvara jednu nerealnu, neistinitu sliku o svetu u kojem živimo.

 

No, na tu temu dosta je već rečeno. Pokušaćemo da odgovorimo na pitanje zašto Kaporova Srbija još nije kao Švajcarska i zašto to u doglednoj budućnosti, a možda i nikada, neće biti.

U vreme najvećeg srpskog jada, međunarodne izolacije i sveopšte bede Miloševićev pristalica, pesnik i slikar Momo Kapor govorio je i pisao kako će Srbija uskoro biti kao Švajcarska. To je bio samo jedan od dokaza kako se političko slepilo preobražava u slepilo za sve ostalo

 

Srbija po svom geografskom položaju, po prirodnim resursima, raznovrsnosti svoga pejsaža nije ni bolja ni gora od mnogih evropskih zemalja. Potencijali Srbije nisu preveliki, ali nisu ni mali. Po svemu bi mogla da bude pristojna evropska zemlja. Ali Srbija je u ovom trenutku na začelju Evrope po standardu svoga stanovništva, po siromaštvu, ekonomskoj snazi. Čini se da već dugi niz godina nema nikakvog napretka, naprotiv, kao da se kreće rakovim koracima, unazad. Mnogi će to pokušati da tumače istorijskim razlozima koji joj nikako nisu išli na ruku ili različitim ”teorijama zavere”.

 

No, očevidno, postoji tu nešto sudbonosnije. Srbija je u mnogim elementima ”zapuštena zemlja”. To nije nešto novo. To je, reklo bi se, neka vrsta tradicije, nečega što je postalo i deo mentaliteta. ”Krivica” ,dakle, nije samo do onih koji zemlju vode, do političara, nego i do narodnih masa bez pravog osećanja za ono što je zajedničko, što pripada svima. Zato mnogi srpski gradovi u unutrašnjosti, kada se malo odmaknete od centra, izgledaju kao pre sto ili više godina. Bez asfalta, zaglibljeni u blatu. To se prihvata kao nešto nasledno.

 

Istovremeno, preko četiri stotine hiljada hektara zemlje neobrađeno je, u parlogu. Vozovi idu sporije nego pre sto pedeset godina kada je uz velike otpore Skupštine kneževine Srbije uvedena prva srpska železnica.

Ovi primeri svedoče o opasnoj zapuštenosti zemlje, ne samo u jednoj oblasti nego u mnogima, i u velikom su neskladu sa gromoglasnim pričama o rodoljublju i patriotizmu. Pravo i iskreno rodoljublje je brinuti o izgledu i održavanju zemlje u kojoj se živi, o njenoj uređenosti, njenim mogućnostima, ulagati svakodnevni trud da se živi i bolje i lepše

 

Samo u Beogradu postoji preko pet stotina lokacija na kojima je počelo građenje, a onda su tek započete građevine, sa podignutim temeljima i ponekim zidom, ostavljene, zarasle u korov, prepuštene vremenu i nebrizi. Beograd je grad napuštenih gradilišta. ”Obično nepoznati lopovi” kradu sve što ima neku cenu na otpadu gde se otkupljuje po bagatelnim cenama. Skidaju se poklopci sa šahtova, metalni delovi spomenika, kradu kablovi za struju i telekomunikacije.

 

Prema zvaničnim podacima u Srbiji je evidentirano preko milion i tri stotine nelegalno podignutih objekata, u privatnom i javnom vlasništvu. Podignuti su i tamo gde je zabranjena gradnja, gde nema infrastrukture, gde zagađuju okolinu i predstavljaju ruglo ili opasnost.

 

U Beogradu, a tako je i u drugim većim gradovima Srbije, delovi fasada mnogih zgrada obrušavaju se na prolaznike čim dune vetar, ali i bez vetra. Jasna slika velike zapuštenosti za koju su odgovorne podjednako vlasti, ali i stanovništvo.

 

O tome da je zapuštenost dostigla kritične granice dramatična opomena su i nedavne katastrofalne poplave. Naravno, nije moguće u potpunosti uticati na pojavu prirodnih nepogoda, ali dobrim delom su i ljudi odgovorni za obim i razmeru pustošenja. Većina odvodnih kanala, kako je naknadno utvrđeno, zapušena je, neredovno se ili uopšte ne čiste, kanalizaciona mreža je dotrajala i u lošem stanju, a planovi za podizanje nasipa ostali su neostvareni, zarobljeni i zaboravljeni u kancelarijama državnih birokrata. Prilikom poplava proradila su i mnogobrojna opasna klizišta koja su odnela više stotina kuća. Neka od tih klizišta nastala su zbog preterane seče drveća i nelegalne izgradnje na područjima gde je ona zabranjena.

…prazne priče koje slušamo svakoga dana o ljubavi prema domovini nisu ništa drugo nego lažni, praznoslovni kvazipatriotizam iza koga se zaklanjaju nesposobne vlasti, koristoljubivi, nezajažljivi političari i neodgovorni pojedinci. Sve to dokaz je opšteg licemerja i velike nebrige za ono što se ostavlja generacijama koje dolaze

 

U vanrednim situacijama postaje sasvim očevidno koliko priroda i ljudi nisu usaglašeni i koliko nemar i neodgovornost utiču na veličinu opšte tragedije.

 

Po zvaničnim izveštajima svaki treći vodovod u u Srbiji visoko je rizičan jer isporučuje vodu koja je mikrobiološki i hemijski ispod nivoa kvaliteta. U poslednjih godinu dana neki od najvećih gradova u unutrašnjosti Srbije ostali su bez vodosnabdevanja jer su izvorišta vode u toj meri zagađena da se morala obustaviti prerada i isporuka vode potrošačima od nekoliko nedelja do nekoliko meseci. Suvišno je govoriti šta znači u dvadeset i prvom veku ostati bez vode za piće, ali i bez takozvane ”tehničke vode”  za svakodnevne higijenske i ostale potrebe.

 

Ovi primeri svedoče o opasnoj zapuštenosti zemlje, ne samo u jednoj oblasti nego u mnogima, i u velikom su neskladu sa gromoglasnim pričama o rodoljublju i patriotizmu. Pravo i iskreno rodoljublje je brinuti o izgledu i održavanju zemlje u kojoj se živi, o njenoj uređenosti, njenim mogućnostima, ulagati svakodnevni trud da se živi i bolje i lepše.

 

Ako toga nema, a u Srbiji u velikoj meri sve to nedostaje, onda prazne priče koje slušamo svakoga dana o ljubavi prema domovini nisu ništa drugo nego lažni, praznoslovni kvazipatriotizam iza koga se zaklanjaju nesposobne vlasti, koristoljubivi, nezajažljivi političari i neodgovorni pojedinci. Sve to dokaz je opšteg licemerja i velike nebrige za ono što se ostavlja generacijama koje dolaze.

Filed Under: BELEŽNICA Tagged With: autograf.hr, Beležnica, Filip David, kolumna, Magnus Encesberger, Momo Kapor, patriotizam, pesnik, politika, rat, rodoljublje, slikar, Slobodan Milošević, Srbija, Švajcarska, vera, Vlada, zemlja

Treba u sebi naći bijesa

Autor: Miljenko Jergović / 18.09.2014. Leave a Comment

Hans Magnus Enzensberger

Foto: FixQuotes.com

(Ovaj ogled je objavljen u rubrici ”Subotnja matineja” Jutarnjeg lista od 13. rujna 2014. pod naslovom ”H. M. Enzensberger: Male izdaje”).

 

”Razgovor o stablima” objavljen je 1985. u biblioteci Zora, kod Grafičkog zavoda Hrvatske. Knjiga deset suvremenih njemačkih pjesnika, u izboru, prijevodu i s komentarima Trude Stamać, na prednjoj i zadnjoj korici donosi reprodukcije Giorgija de Chirica, uz kratku kritičku biografiju slikara. Bila je to u Zori uređivačka norma, amblem biblioteke, da se po koricama reproduciraju umjetnička djela moderne umjetnosti, od De Chirica do Sanje Iveković i Toma Gotovca.

 

Knjigu sam kupio čim je izašla. Bilo je o njoj na sve strane govora, najviše po omladinskim klubovima i caffeima u koje se po nuždi epohe zalazilo, ali i u novinama i književnim časopisima širom zemlje. Naraštaju koji se formirao i odrastao uz punk i jugoslavenski novi val, Ruski umjetnički eksperiment i filmove Dušana Makavejeva, njemačka suvremena poezija bila je, uz poljsko pjesništvo, prijelaz u novu epohu i u sljedeću fazu u osobnom biološkom i emocionalnom sazrijevanju.

 

Te pjesme bile su greze, pune političkih parola, uznemiravajuće, prijeteće i proturežimske. Dugo će nam se činiti da tako u poeziji i treba biti, u naše vrijeme i pri kraju našega stoljeća.

 

“Razgovor o stablima” nisam viđao godinama. Eno ga, barem dvadeset i dvije godine, ili otpočetka rata čami na mrtvim policama s knjigama, koje su iza mene ostale u stanu na Sepetarevcu, ili sam knjigu davno prije nekom posudio, i taj mi je nije vratio.

Sredinom kolovoza 2014, u antikvarijatu Brala u Dežmanovom prolazu, naišao sam na primjerak “Razgovora o stablima”. Možda sam ga viđao i ranije, pa mi je nešto branilo da kupim knjigu za koju sam vjerovao da još uvijek postoji u stanu na Sepetarevcu. A možda me nije privlačila, jer nije bilo doba godine za nju

 

Sredinom kolovoza 2014, u antikvarijatu Brala u Dežmanovom prolazu, naišao sam na primjerak “Razgovora o stablima”. Možda sam ga viđao i ranije, pa mi je nešto branilo da kupim knjigu za koju sam vjerovao da još uvijek postoji u stanu na Sepetarevcu. A možda me nije privlačila, jer nije bilo doba godine za nju.

 

August je vrijeme kada nema ljudi po ulicama, ranojutarnja i kasnopopodnevna Ilica ima atmosferu sa De Chirichovih slika. Je li to razlog što sam ponovo kupio tu knjigu? Ili sam to učinio zbog pečata na unutrašnjoj strani korica: “Obiteljska knjižnica Josip Golubić Zagreb, Remetinec 2”.

 

Ne znam tko je bio Josip Golubić, ali ponekad kupujem njegove knjige. Nakon dvadeset godina obilaženja zagrebačkih antikvarijata, listanja rabljenih i odbačenih knjiga, čitanja tuđih posveta i njuškanja po tuđim životima, mogao bih napisati knjigu o rasturanju porodičnih biblioteka.

 

Kad god vidim crnu zastavu na zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pomišljam da bi se sljedećeg tjedna, ili za nekoliko tjedana ili mjeseci, ovisno o mjeri sućuti i dužini kolone kondolira koji minu domom ucviljene rodbine, istovarena na Britancu, na tamošnjem nedeljnom vašarištu antikviteta i starudije, mogla naći nečija privatna knjižnica.

 

Tu se, pred očima poznatih i nepoznatih, nađe rasprostrta i posuvraćena pokojnikova intima, čitateljska i privatna, iz knjiga ispadaju osobna pisma, bilješke, papirići kiki bombona, sve ono što je činilo nečiji život i svakodnevicu.

 

Rasturanje pokojnikove biblioteke nalik je javnoj obdukciji, samo što je više intime u čovjekovoj biblioteci, nego u razrezanoj utrobi pokojnika. U ovih dvadeset godina zbližio sam se s mnogim ljudima čije su biblioteke njihovi bližnji iznijeli na tržište. Možda sam im, mrtvima, danas bliži rod nego njihove udovice, djeca, unuci…

 

U “Razgovoru o stablima” jedna je od ključnih pjesama Hansa Magnusa Enzensbergera (Kaufbeuren, 11.11.1929), najvažnijeg pjesnika desetljeća lijevoga bunta i poslijeratnog njemačkog samoočišćenja.

 

Za čitanku za više razrede

Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje:
oni su točniji. Razmotaj pomorske karte,
dok nije prekasno. Budi budan, ne pjevaj.
Dolazi dan kad će opet pribiti liste
na vrata i oporbenjacima na grudi naslikati
znak. Uči hodati neprepoznat, nauči više nego ja:
mijenjati četvrt, pasoš, lice.
Upoznaj se s malom izdajom,
svakodnevnim prljavim spasom. Enciklike
su korisne za potpaljivanje vatre,
manifesti: da se umota maslac i sol
za bespomoćne. Treba bijesa i strpljenja
da se u pluća moći upuše
fini smrtonosni prah, samljeven
od onih koji su mnogo naučili,
koji su točni, samljeven od tebe.

 

Na pitanje o čemu govori ova pjesma svatko tko je pročita s razumijevanjem drukčije bi odgovorio, na hiljadu i jedan šokantno različit način.

 

Načini bi nam se razlikovali u skladu s razlikama u temperamentu i u političkom svjetonazoru, više nego u stilu, senzibilitetu i poetici. Ne sjećam se kako sam pjesmu čitao 1985, ali sigurno na radikalno drukčiji način nego danas. Da nije tako, sjećao bih se njenog čitanja.

Ne sjećam se kako sam pjesmu čitao 1985, ali sigurno na radikalno drukčiji način nego danas. Da nije tako, sjećao bih se njenog čitanja. Ali i još važnije: ne bih bio ovakav kakav sam danas. Hodao bih neprepoznat, jer bih znao što znači preporuka “uči hodati neprepoznat”, i ne bih govorio ono što se ne smije govoriti, jer bih znao što znači: “Upoznaj se s malom izdajom,/ svakodnevnim prljavim spasom.” Znao bih da se stihovi “Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre, manifesti: da se umota maslac i sol za bespomoćne” odnose na biskupa Vladu Košića, koji enciklikama potpaljuje vatre za lomače, dok se hrvatski pisci i pjesnici bave estetskim pitanjima svoje nemušte poezije, pišu manifeste

 

Ali i još važnije: ne bih bio ovakav kakav sam danas. Hodao bih neprepoznat, jer bih znao što znači preporuka “uči hodati neprepoznat”, i ne bih govorio ono što se ne smije govoriti, jer bih znao što znači:

 

“Upoznaj se s malom izdajom,/ svakodnevnim prljavim spasom.” Znao bih da se stihovi “Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre, manifesti: da se umota maslac i sol za bespomoćne” odnose na biskupa Vladu Košića, koji enciklikama potpaljuje vatre za lomače, dok se hrvatski pisci i pjesnici bave estetskim pitanjima svoje nemušte poezije, pišu manifeste.

 

Znao bih, da sam 1985. razumio Enzensbergera kao što ga razumijem rujna 2014, da se iz istih razloga ne valja zamjerati Vladi Košiću i Zoranu Feriću. Jednakih je deset slova, jednaka četiri sloga u njihovim imenima.

 

Prvi je stih, naravno, najsnažniji i najzlokobniji. To i nije stih nego razlomljeni aforizam, parola, grafit na zidu glavnoga željezničkog kolodvora u Zagrebu: “Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje: oni su točniji.”

 

Enzensberger preporučuje rezignaciju kao najadekvatniji oblik bunta. Aktivnu rezignaciju, koja u njegovoj čitanci za više razrede od đaka traži da imenuju svaku stvar, i da ni od čega ne okreću glave. Pa kad zagovara da hodaš po svome gradu neprepoznat, on zapravo kaže suprotno: trebaš ići prepoznat, makar te kao Antu Tomića polili kantom govana, i makar to govnanje podržala glasila Ministarstva kulture, a na fejsbuku istih glasila lajkala ga karasavjetnikova družica Andrea Feldman.

 

Ne smiješ činiti male izdaje, ne smiješ zbog svakodnevnog prljavog spasa prešutjeti ni previdjeti ništa od toga, makar gorio na lomači.

 

“Budi budan, ne pjevaj”, jer tko pjeva, ili laže, ili je budala, ili čini kulisu onima koji će “opet pribiti liste na vrata i oporbenjacima na grudi naslikati znak”.

 

Nisu to liste od devedeset pet teza o Crkvi, što ih je Martin Luther pribio na vrata  crkve u Wittenbergu, nego liste koje pozivaju na progon onih koji dovoljno ne mrze. Ili ne mrze nimalo. Liste za kevine jame, za taj najpouzdaniji hrvatski oblik lustracije.

Treba u sebi naći bijesa. Kada to govori, Enzensberger se više ne zalaže za rezignacijski bunt, ni za izokretanje riječi da bi se njihovim tupim krajem udaralo po tvrdim i šupljim glavama, nego je izričit i izravan poput parole. U sebi valja sačuvati mladog i zdravog bijesa, i pronaći staračkog strpljenja

 

Oni koji ne mrze dovoljno, oporbenjaci su na čije će grudi biti naslikan znak. O tome u svojoj pjesmi govori Enzensberger, pa ako je 1985. to bila akademsko-pjesnička igra, ideološko pretjerivanje, potreba da se sluti zlo da do zla ne bi došlo, 2014. riječ je o hrvatskoj svakodnevici.

 

Naravno, ne svačijoj svakodnevici. Ali nikada i nigdje nemaju problema svi. Uvijek ih imaju samo neki. I uvijek su oni manjina. Nije bilo režima ni države u kojoj bi većinu zatvarali u logore, i većini crtali znak na lijevoj strani grudi.

 

Treba u sebi naći bijesa. Kada to govori, Enzensberger se više ne zalaže za rezignacijski bunt, ni za izokretanje riječi da bi se njihovim tupim krajem udaralo po tvrdim i šupljim glavama, nego je izričit i izravan poput parole.

 

U sebi valja sačuvati mladog i zdravog bijesa, i pronaći staračkog strpljenja. Valja vlastiti prah upuhati u pluća moći, “fini smrtonosni prah” sebe, koji se učiš pjesmi “Za čitanke za više razrede”.

 

Hans Magnus Enzensberger bio je cijenjen i prevođen pjesnik na sve naše jezike, i na onaj jedan čije se ime plašimo izgovoriti. Bio je jedan od prvih dobitnika Zlatnoga vijenca na Struškim večerima poezije. Objavljivane su mu, u više prijevoda, izabrane pjesme. Njegovi su žestoki i antidogmatski eseji izlazili u časopisima za književnost i društvena pitanja. Nestalo ga je nekako u isto vrijeme kad i Jugoslavije, koja je, pak, iščezla u isto vrijeme kad i poezija iz izloga naših knjižara.

 

Imaju li njegova gorka upozorenja smisla i u današnjoj Njemačkoj? Ne znam, možda i nemaju. Ako nemaju, tada je Enzensberger hrvatski pjesnik? Vjerojatno jest.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OGLEDI Tagged With: antikvarijat, autograf.hr, biblioteka, biografija, do Sanja Iveković, Giorgio de Chirico, Hrvatska, izdavač, Josip Golubić, Jutarnji list, književni ogledi, književnost, Miljenko Jergović, ogledi, slikar, Tom Gotovac, umjetnost, zora

Protiv uskosti nepromišljenih riječi koje ubijaju

Autor: Đorđe Matić / 07.11.2013. 1 Comment

Vraća mi se stalno jedan citat iz prve prozne knjige Đorđa Balaševića, Fragment, više puta zloupotrebljavan tijekom one užasne dekade. I redom od najgorih, a za blaćenje i obračun s autorom, pa bi čovjek zbog toga odmah i refleksno uzeo da ga obrani od takvih, bez obzira što pisao u navedenome dijelu.

 

Ali kad se sve to nečasno i tendenciozno što ga je blatilo razgrne, ostaje taj citat, ipak kakav jest, u svoj svojoj strasnoj, nesretnoj golotinji, kao nešto što ne može ni sto voda oprati, uz najbolju volju i najžešći pokušaj, najveću velikodušnost. Da ne budemo filistri, i moralni čistunci s naknadnom pameću: valja biti fer i uzeti u obzir da je, ako smo pošteni, to što tamo piše većina Jugoslavena mislila tada.

 

Autor je svoju knjigu pisao krajem osamdesetih, na ondašnjem, doimalo se, vrhuncu drame države u kojoj smo živjeli, i na vrhuncu krize koja se činila, naivno, kao najteža i najpersistentnija. Balašević piše o tadašnjoj našoj ”južnoj autonomnoj pokrajini”, kako joj se falš tepalo dugo, samom traumatičnom mjestu Jugoslavije; piše riječima koje su danas, nakon svega što smo proturili preko glave i bez ikakvog lažnog skandaliziranja, apsolutno zapanjujuće:

 

”Zlo je tamo. Nakotili se (sic!) došljaci iz susednog mraka”, pa dodaje, na ovaj užas – ”iz zemlje bez istorije, bez ptica, bez slikara, balerina, violončelista”.

 

U doba kopanja i razvlačenja identiteta ljudi u najprljavije svrhe, svijest novonađena da čovjek može biti sastavljen i od raznih podrijetala, za znatiželjne i analitične mogla je biti put obrnut od onoga kamo je inače vodila takva praksa. Umjesto redukcije, kao kod nas, ka shvaćanju naprotiv, složenosti identiteta, ka shvaćanju da su kulturni i nacionalni korijeni, iako postoje, u kontekstu ipak samo još jedna točka, koliko god ogromna, teška i skoro nepremostiva, ali nikako cjelina čovjekova, sveodređujuća i daveća

 

Treba zapamtiti ove primjere, jedan po jedan, metafore (jer su to) kojima je, talentiran kakav jest, maštovito ilustrirao svoju glavnu pak metaforu ka kojoj retorički ide, a koja znači da je mjesto što ga opisuje tako mračno da u njemu naprosto nema osnovne civilizacije.

 

1. ”bez ptica…”

 

Beskrajno je ironično, najprvo i najočitije, ovo s pticama. To da je u metafori ono zemlja bez ptica, bez čitave životinjske vrste, znači preneseno, dakako, bez života. Čini mi se da se ovdje nije radilo ni o svjesnoj hiperboli jedino – izgleda da u onom trenu nije više primjećivao ni činjenicu da je topos dobio samo svoje ime po elegantnim i inteligentnim sjajnocrnim pticama. Izgleda da se autor zaista bio zaletio i stilski, ne samo etički, kako to biva kad krv uzvrije do točke od koje se onda pretvori u stravičnu, neljudsku hladnoću, u hladni bijes.

 

Ptice stoje i za pjev naravno, autoru još bliže jer preneseno stoje i za njegovu vlastitu ”sortu”, za poziv, i to je ovdje naročito interesantno. Nakon prve generalizacije, zapanjujuće tvrdnje da bi to bio kraj ”bez istorije” (!), nakon ovoga povezuje pak sve sljedeće vrste koje u svojoj prirodi imaju zajednički ključni sadržatelj – muziku: pjev ptica, slikarska ”muzika boja”, ples balerine, sviranje violončelista.

 

Kad to i tako kaže, autor nije mislio naravno na srpsku kulturu cjelokupne traumatske geografije, nego na njen dio samo, ”onaj drugi”, vječni drugi. Ali treba ovdje već stati: nećemo se više strukturno baviti zabludama, jednom strašnijom od druge, ne samo po njega nego i po nas ponižavajućim. Ovo ionako nije svođenje računa, to nije naš posao, nego samo jedna točka od koje se kreće drugdje: u lov na motive koji nas, ako se za njima pođe, kao tajna karta možda mogu dovesti do neočekivanih mjesta.

 

Umjesto društvene retorike, samo slobodna asocijativnost na kulturnu historiju, kao otpor i lijek na umor od neprestanog podsjećanja na korijene zla i njihov izraz toliko godina kasnije, nakon svega što nam je palo po glavama. Odmah, međutim, čim si čovjek postavi takav zabran da neće u dokaze i dokazivanje, asocijacije se javljaju mahinalno same od sebe, raštrkano i instantno, u inat, bačene odnegdje u svijest kao da je netko bacio zrnje pred ptice, pa se ipak, snagom kao magnetskom, te razbacane ideje povezuju u mozaik, u strukturu, ma kako neočitu.

 

Ne može drugačije, čak ni u šokiranosti i zamoru: jer na njih nemamo pravo, najprije – u tom citatu govori se iz jedne tako nam dobro poznate, svima nama poznate iznutra, iz vlastitih unutrašnosti – implicitne superiornosti. Ne samo tadašnje općejugoslavenske, nego onda šire u historiju, iz pozicije evropske, civilizacijske, te u suprotnom smjeru, centripetalno, uže, iz premisa i nasljedstva i ”prava” kulture, samozadane titule jedne austrougarske sjeverne ravničarske varoši.

 

A u toj kulturi, austrougarskoj, nastala je, da se podsjetimo, fascinacija stvorena na takvoj superiornosti, ali jednako odmah iz nje i iz znatiželje i čak zavisti – fascinacija Istokom, onaj prvi i početni impuls, kasnije zvan i znan kao orijentalistički.

 

Iz srca te kulture, u Beču, došla je u 18. stoljeću moda Istoka, opsesija Osmanskim Carstvom i istočnom, to jest balkanskom egzotikom. U istinskoj, fizičkoj prijetnji nevjerničkih krajeva probudila se čudna opijenost, upravo erotska ponekad, svime iza te granice, granice koju je Istok probijao stalno, i dolazio kao neman, kao ozbiljna prijetnja do pred samo to srce. Mozart, kao najveći i najkompleksniji zvuk i izraz toga carstva, i njegovo doba, u isti čas s modom, na njenoj liniji piše Cosi fan tutte. Opera, po Da Ponteovu libretu, u kojoj u ljubavnoj i igri zamjene identiteta dva mladića testiraju vjernost svojih djevojaka. Odlaze na put i vraćaju se s drugim identitetom, preobučeni u egzotične haljine. Preodjeveni su – u Albance. U nerazumljive, opasne i privlačne brkate lutalice, ptice nebeske u narodnom kostimu.

 

Malo kasnije, Byron, emblematski je romantik i personalizacija, utjelovljenje ranog orijentalizma. Byron u Grčkoj, Missolonghi, rat za nezavisnost, ali i svebalkanski oslobodilački ratovi protiv Turaka. Byron, nerazdvojiv od moderne Grčke, na najpoznatijem portretu pak nosi istu narodnu nošnju kao njegov albanski tjelohranitelj i ljubavnik. Kasnije: Byron i naši bajronisti, Nazor prije svih: prijevod Don Juana, nacionalni i seksualni identitet, naši mitovi, stvaranje nacije, sve prožeto i nerazdvojivo, unaprijed i unazad, u historiju i kulturu, tko zna pročitati.

 

I ovdje će nam, kao i inače u ovim pitanjima, u neuralgijama našim, valjati Rebecca West i njena najpoznatija knjiga. Knjiga koju kod nas u Hrvatskoj inače nitko ne čita – spomenuti nam ju je kontinuiteta radi, čisto da se neraskidiv lanac zabuna i tu, na ovoj razini, ne prekine. U ”Crnom janjetu i sivom sokolu” (Black Lamb and Grey Falcon) – toj maestralnoj i herojski promašenoj knjizi jednako, ona piše nešto što kao da je sam opis, objašnjenje, i uz to još jedna osveta kulturne ironije spram verbalne geste autora s početka.

 

Na početku poglavlja o ”Staroj Srbiji” – Kosovu, dakle, ”Constantine”, njen Virgilije po Jugoslaviji iza kojeg je ustvari tanko prikriveni Vinaver, žali se, on, državni cenzor Kraljevine, kako Zapadnjaci opisuju njegovu zemlju i kakve knjige pišu o njoj. Ljuti se na drskost i oholost (Zapadne) Evrope i Amerike, na pretenziju koja bi da ”našim narodim podari kulturu”, završavajući analogijom bez milosti: ”kao gadan seljak koji je naučio poneki trik što ga izdiže iznad drugih seljaka”, pa onda ”podigne bradu ka njihovoj mizeriji i kaže ‘kakav smrad!”’. Ne, nije ovo invektiva autoru s početka jedino. Grijeh je, tadašnji, svih nas.

 

2. ”bez violončelista…”

 

U mraku nema violončelista, znači, nema klasične muzike. I zaista, tko se tada ne bi zamislio barem nad ovim maštovitim, sugestivnim kontrastom – između plemenitog drveta s njegovim gustim, gustim zvukom u predubokim basovima i slika koje su dopirale do nas u ostatku zemlje.

 

Jedan od procesa bolnih u najgoroj dekadi, za mudre, ili moralne barem, bio je i proces učenja, doučavanja, saznavanja i iz njih ispravljanja, korekcije dotad po sebi jasnih pogleda, projekcija, tipologija i uvjerenja. Imam vlastiti korektiv već godinama, svaki put: sjetim se odmah Baškima Šehua, kompozitora, Prištevca i Puljanina, i uvijek pomislim na jedan njegov intervju gdje s beskrajnim taktom (!), skromnošću i udivljenjem priča o vlastitoj dugogodišnjoj fascinaciji Bachovom formalnom čistoćom i bahovskim kontrapunktom – formom fuge gdje se duboka logika i apstrakcija spajaju, gdje je struktura čelična rešetka i aleatorika u jednom. Baš kao što logika i slučajnost ionako igraju ulogu u samoj prirodi kulture.

 

3. ”bez slikara…”

 

Zamislimo ovo: film, kratkometražni – i jedna jedina definitivna snimka koja daje vizualni identitet čitavom muzičkom pravcu, čitavom osjećaju što je imanentan žanru.

 

Na crnoj pozadini, crno-bijelog kadra, iza titlova koji se spuštaju, u sredini dvije koncentrične kružnice, manja u većoj, kao zamračenje sunca. Krug se lagano pomiče, podiže nagore: vidimo da je obod crnog šešira snimljen u neočekivanoj perspektivi, u radijusu. Šešir plosnat – pork-pie hat kako Amerikanci zovu tip, i najpoznatiji šešir u džezu. Ispod njega je naravno Lester Young koji sjedi u sredini kadra, u crnom odijelu, s tenor-saksofonom pod legendarnim neobičnim kutom od 45 stupnjeva, i cigaretom iz koje se izvija nimbus dima, uglavljenom među prstima desne ruke na metalnim ključevima instrumenta, sve bez ijednog predmeta oko sebe, u bestežinskoj nematerijalnoj tami, sasvim ekspresionističkoj.

 

Kadar parcijalni, u reversu, Lester sleđa, u poluprofilu i u prvom planu desno u rubu kadra, a u plitkom fokusu u lijevom kutu – kontrabasist Red Callender pod okruglim crnim naočalima. Bend, crnih (i samo jednog bijelog) muzičara svira ”Midnight Symphony”, spori, senzualni noćni blues, potpuno laid back kako kažu džezeri, zvuk zračan i nematerijalan kao šare dima cigarete, i gust kao nafta.

 

Film ”Jammin’ the Blues”, iz kojega su izašli svi drugi jazz filmovi, sve snimke i fotografije, i kasnije svaki crno-bijeli videospot – to je ”šinjel jazza”, kako kaže spisateljica Ajla Terzić. 1939. dobio je Oskara za kratki metar. Snimio ga je Gjon Milli, iz Korče u Albaniji, grada 30 kilometara od grčke granice, i grada Cincara, Makedonaca, Grka i pravoslavnih Albanaca. Odatle je Milli otišao kao mlad čovjek – u Ameriku, dakako. Tamo će postati jedan od najvećih fotografa dvadesetog stoljeća, pionir fleš-fotografije i eksperimenata stroboskopije. Uslikat će Picassa na španjolskoj rivijeri i Adolfa Eichmanna u jeruzalemskom zatvoru.

 

I – ponovo ironija, možda najveća i od svih najviše ponižavajuća koja, odslikana, odbljesnuta u riječima užasnog fragmenta s početka, curi poput katrana: Gjon Milli napravit će čuvene mutne, atmosferske portrete Pabla Casalsa, uz Rostropoviča vjerojatno najvećeg čelista stoljeća. Milli ga fotografira – u egzilu, koji ga je dopao kao španjolskog republikanca, koji nije htio da nastupa ni u jednoj zemlji što je priznala Francov režim. Pablo – ili kako je iz svoga katalonskog nacionalizma insistirao – Pau Casals, muzičar je koji nam je otkrio (u doslovnom smislu) dva stoljeća zaboravljene Bachove svite za violončelo. Djela što su od eminentnih dokaza ljudske svjetlosti, počevši od veličanstvenog, duhovitog i strogog Prvog preludija iz Svite Br.1 – danas među najvoljenijim kompozicijama uopće, nešto što predstavlja čitavu ljudskost.

 

Ne, ne, nećemo ni ovo za retoričko oružje protiv citata s početka, nikako; to bi bilo prelako; svrstali bismo se u trenu u kolonu s mnogima što tako rade i tako uzvraćaju. Dok u svijesti odzvanja, kao pričinjeni glas, kao halucinacija, eho – ”bez violončelista, bez violončelista, bez violončelista…”, jedino vrućina u licu, zbog rečenice, jedino naš grijeh, svih nas kakvi smo bili. Jedino to valja: u crnilu riječi koje su omogućile nedjela, zacrveniti se. Makar za drugoga, u ime drugoga, kad neće, nije u stanju sam.

 

Ne znam, ali svi ti ljudi, stvarni ili kao priviđenja poručuju nam sada sve jasnije jedno: da su tamo došli živjeti, pod bilo kakvim uslovima, kojim god teretom i među ljudima nepoznatima i stranima – samo da se maknu od historije, od pritiska stisnutih čeljusti, škrguta zubi među onima sitnih razlika i stvarnog nasilja, zla od nesloge među sličnima, podozrivosti među istima koji će se zanavijek međusobno optuživati

 

Tri gornja imena, tri nepomirljive točke evropske historije, grupiraju se u metaforu koja je ključna jer nas, rukom, pojavom, značenjem figure čarobnjaka svjetla Gjona Millija, vraća (?), dovodi k jednome mjestu, suprotnom od Evrope i ovog nesretnog našeg neposrednog svijeta, i govori o tome mjestu u svakom smislu, fizičkom, kao stvarnoj geografiji, i onom simboličkom. Tamo gdje Milli snima svoj antologijski film, opijen zvukom koji ga uzdiže, umjetnički i dubinski, na ličnoj razini gdje se sastaju silno važne stvari.

 

4. ”bez istorije…”

 

Jazz, zvuk slobodnog Kontinenta i slobodnog svijeta, nastao je u New Orleansu. Rijetko koji grad u historiji imao je takvu mješavinu naroda i rasa, migracije i etniciteta, daleko ispred New Yorka, Pariza ili Istanbula. Prva asocijacija na grad, ona je dinamike između dvije rase, crne i bijele, te, naročito, što je tek tajna historija, “miješane”, meleza, takozvanih gens de couleur, koji dugo vremena nisu pripadali nijednoj.

 

Iza glavnih počinju tek substratumi drugih emigranata, evropskih, iz različitih Evropa, rubova i preko njih, odnosno na misterioznoj točki gdje se dodiruju čudne migracije, neobjašnjivi spojevi svjetova.

Francuzi, dakako prvi, koji su ga osnovali – ”novi Orleans”, u državi Lujzijani (napoleonovski nazvanoj istim imenom i u isto vrijeme kao i cesta u Gorskom kotaru) – sa svojim podjelama, između urbanih i ljudi iz močvara: njihovi cajuns, pa neizbježni Talijani i, naročito, Židovi, istočnoevropski, koji su posebna storija unutar storije. Španjolci i Latinosi, Nijemci, Englezi, Irci, Kinezi, Grci. Ali, u mističnoj (pri)povijesti koju tek treba jednom istražiti – i Slaveni, značajan korpus slavenskog, još uže i tajnovitije – južnoslavenskog življa.

 

Njihova imena – iz beskrajno uzbudljivog naslova već, knjige Milosa Vujnovicha ”Yugoslavs in Louisiana” – zvone kao priča iz neke nedodirljive prošlosti, likovi u isto vrijeme prisni i bliski i vječno izmičući, kao ona anonimna a nekako poznata lica s fotografija prekrivenih sepijom, jedna povjesnica duhova koji kao da nam svojim imenima nešto hoće reći:

 

Anthony and Nikola Cibilich, Joseph Jurisish, Luke Jurishish, Matthew Murina i Anthony Tomasovich iz sela Duba kraj Trpnja na Pelješcu; Nikola and Steven Matulich iz Postira na Braču; Peter Barich, Frank Benushi (!), Chedomir Severovich iz Kotora, i njegova žena, fantastičnog imena Agrippina Unkovich; Anthony Ozma Novich, Nicholas Tanovich… i beskrajni drugi.

 

Stigli su i stizali, već od 1850. na teritorije i topose koje znamo jedino kao nerazdvojive od filmova i historije jazza i popularne muzike: doselili se na ”Bayous” – rukavce – Mississippija; ”Bayou Cook”, ”Bayou la Chute”, ”Triumph”, ”Boothville”, ”Venice” (!). Tu žive naši zemljaci, i bave se, o usuda, uzgojem kamenica. I ribarenjem, sitnom brodogradnjom i šivanjem ribarskih mreža. Prave sami vlastito, lokalnima dotad nepoznato, vino od naranči.

 

Ništa ne podcrtava razlike između svjetova i doba kao Novi svijet kad ih sažme u sebe. Naši ljudi, potomci starovjeraca, puntara i bogumila, u Lujzijani stvaraju prva društva, svoje – ima li divnijeg i strašnijeg jezičkog, semantičkog kontrasta? – ”bratovštine”. 1874. osnivaju organizaciju, čudesno nazvanu ”United Slovenian (!) Benevolent Association”, društvo poznato među doseljenicima sa svoje ”plodne bratske i dobročiniteljske” uloge. Povijest se i tu nasmijala, dobrohotno ili zlobno, na svakome je od nas da odluči po vlastitoj duši: stotinu i trideset pet godina kasnije društvo još postoji, samo preimenovano. Danas se zove ”The United Croatian Benevolent Association”.

 

Njihovi susjedi tada, sveprisutni su američki Talijani s kojima se miješaju po svim linijama. Ali smršenost veza još je veća. Mnogi od Talijana koji su došli u SAD početkom dvadesetog stoljeća, kao što znamo iz popularne mitologije i filmova, bili su sicilijanski emigranti. Šire područje New Orleansa imalo je veliku takvu zajednicu: u njoj su znatan dio činili – potomci pak albanskih izbjeglica, pristiglih u davnom 15. stoljeću na jug Italije. I tamo i u Novom svijetu očuvali su dijelom jezik kojim su govorili, arhaični toski albanski.

 

Ne znam, ali svi ti ljudi, stvarni ili kao priviđenja, njihova imena, djela i priče poručuju nam sada sve jasnije jedno, čini mi se: da su tamo došli živjeti, pod bilo kakvim uslovima, kojim kod teretom i među ljudima nepoznatim i stranim – samo da se maknu od historije, od pritiska stisnutih čeljusti, škrguta zubi među onima sitnih razlika i stvarnog nasilja, zla od nesloge među sličnima, podozrivosti među istima koji će se zanavijek međusobno optuživati. Zbog nedostataka, zbog viška, svejedno, stvari što im svima, manje ili više, nedostaju ili pretiču. U svojoj sirotinji i sljepilu spram bogatstva koje imaju u isto vrijeme, udarat će se oni što su ostali tada i radit će to do dana današnjeg, vidimo.

 

Golemost Kontinenta, golemost drugih identiteta i onog glavnog koji miješa kao u velikom kotlu sve razlike, koji će ih usisati – kao da je ipak to bilo bolje. Kao da poručuju, odavno nestali, ili vidljivi samo u fragmentima fragmenata, da su tamo napokon u miru, napokon zaštićeni. Kad već nije moglo ovdje, onda su tamo barem živjeli i žive blizu, namjereni jedni na druge. Možda na kraju, ako ništa, tonom jezika, stvarnog i prenesenog, koje razumije planeta, spojeni u jedno ritmom i harmonijom na koje nijedno mjesto na Kugli nije moglo ne reagirati.

 

Preci pak naši, i jednih i drugih, i sada potomci njihovi, srećom, odavno su na toj drugoj obali. Javljaju se, evo, kao iz sna, u kompoziciji, kroz kolaž zvukova i slika, sve smiješano, a opet nikad kao kakofonija: fleševi aparata, fotografije monokromne i one najmoćnijih boja, svirka, ritam, istinski razumljiv rijetkima, ali koji pomiče sve zemlje i sve kulture na svijetu. Uz njih malo dalje, ozbiljnost čelista koji pred očima raste skupa u veće, u kontrabasista. Pjev stotina ptica kao u divljini ili u velegradu u proljeće. Na svu tu muziku, neprestanu, koja nikad ne završava i ne ostaje ista – ples, školski, profinjen kao u balerina, i narodski, neukrotiv, tjelesan i najritmičniji od svih, ples napravljen od sto plesova sa sto strana svijeta, od svih rasa i geografija.

 

Mašu nam kao brodolomcima, da dođemo, da se spasimo, da još ima vremena. Ali mi ne znamo vidjeti. Pružamo prst, i tonemo, guta nas magla naših istorija. Nema nam pomoći.

 

Vraća mi se stalno jedan citat iz prve prozne knjige Đorđa Balaševića, Fragment, više puta zloupotrebljavan tijekom one užasne dekade. I redom od najgorih, a za blaćenje i obračun s autorom, pa bi čovjek zbog toga odmah i refleksno uzeo da ga obrani od takvih, bez obzira što pisao u navedenome dijelu

 

5. ”Blues-bratovštine”, epilog

 

Prošlo je ravno 30 godina od smrti Johna Belushija, tragičnog, merkurijalnog komičara, glumca i muzičara, glavnoga (iako rastom nižega) i poznatijeg od dvojice Blues Brothersa, lika u crnom odijelu, bijeloj košulji, s crnom kravatom, tamnim naočalama i pod fedora-šeširom. Blues Brother Jake Elwood nezaboravna je kreacija iz jednoga od valjda najvoljenijih filmova tih istih prošlih trideset godina, filma po kojem su se ovdje dugo, kao lozinkom u svojoj čistoj i dobroj naivnosti prepoznavali svi što ”kuže” (ili ”kapiraju”, ili ”kontaju”, ovisno gdje su bili), u odnosu na ostatak običnih.

 

A koliko nam je samo trebalo, šta se sve trebalo dogoditi, da tu dragu, duhovitu i iza komedije tragičnu figuru otkrijemo i s druge strane, ne kao sliku i projekciju – kao nešto nematerijalno, apstraktno i veliko, kao sve iz ”Amerike” uostalom, nego kao čovjeka, individuu – s kompliciranim, američkim, identitetom, svime što to podrazumijeva, lokalnu pripadnost, korijene i pozadinu. I da fizionomija, dotad u značenju nečega tako prisnog i poznatog, odjednom, kao u geštaltu, počne stajati za nešto drugo, da krenemo prepoznavati crte nečega što ranije nikada nismo.

 

Valjda su devedesete za to i služile uostalom, kako bi, naivni kakvi smo bili, vidjeli kompleksnost pojava koje smo uzimali kao jedno, kao integralno, čisto i od jednog komada.

 

U doba kopanja i razvlačenja identiteta ljudi u najprljavije svrhe, svijest novonađena da čovjek može biti sastavljen i od raznih podrijetala, za znatiželjne i analitične mogla je biti put obrnut od onoga kamo je inače vodila takva praksa. Umjesto redukcije, kao kod nas, ka shvaćanju naprotiv, složenosti identiteta, ka shvaćanju da su kulturni i nacionalni korijeni, iako postoje, u kontekstu ipak samo još jedna točka, koliko god ogromna, teška i skoro nepremostiva, ali nikako cjelina čovjekova, sveodređujuća i daveća. Da se – i to jedino kad se uzmu u obzir, kad se uključe u cijelu sliku, nikako pored njih, nikako zaobilazeći ih – ti takozvani korijeni jednom eventualno mogu nadvladati. Za to je pak potrebna specifična okolina, kultura i ideja u njenoj samoj suštini koja će omogućiti tu slobodu. Slobodu od okova korijena.

 

Kao kod mnogih u trenutku emigracije u SAD prezime obitelji Belushi drugačije je upisano od originalnog – svi pamtimo iz klasičnog filma kako i u što je preimenovan Vito Andolini iz Corleonea – obiteljsko ime moglo je biti Berisha ili pak Bellios, što zajedno s faktom da je im očevo puno ime bilo ”Adam Anastos”, još dodatno malo miješa stvari. Obitelj je stigla iz Kiteza, mjesta, kako bi drugačije, nedaleko od Millijeve Korče.

 

Dalje znamo: Chicago (”slatki dom”), talent koji se prelijeva, gluma, muzikalnost, eksplozija emisije Saturday Night Live, Blues Brothers s Danom Ackroydom, slava, uništavanje i smrt od heroina (trideset šest uboda u jednoj dramatičnoj noći) u trideset i trećoj godini.

 

I natpis na nadgrobnoj ploči: ”I may be gone, but Rock and Roll lives on”. Nije patetično, da odbijemo odmah endemske cinike, jasno je svakomu tko išta pamti o Belushiju: da, natpis je (očito s ledenim predskazanjem) izabrao svjestan velike geste, ali uvijek namigujući istovremeno spram nje, njenog uzvišenog tona. Svejedno – da, rokenrol, iznad svega.

 

Rokenrol, stvarni ili kao metafora, bilo puna značenja ili ispražnjena od njega danas, kao istinska vjera i zabluda. Jer on je – kao nasljednik jazza – jedini u stanju bio da učini nevažnim jedno i da podcrta: da je Belushijeva usna harmonika u bluz-tonalitetu važnija od porijekla, da ona oslobađa od porijekla. I spram umjetnikove najbliže okoline kao nositelja toga, obitelji, etničke manjinske zajednice – to naime da je od svih bratovština važnija bratovština bluesa – i nama naročito važno, oslobađa od onih koji bi da ga preradsudama, izvana, smanje do mračnog klišeja o nedostatku civilizacije. Ponovo: rokenrol – a ne (ionako uvijek prikriveno ideologizirana) papazjanija jednoga ”identiteta”, što se mjeri po krvi i lancima jedne jedine pripadnosti.

 

Zvuk, obećanje, radost, to da čovjek živi slobodno, da živi brzo, da bude ljudski torpedo ili kamikaza, igrač na žici i kao muzičar, i da u tom slobodnom letu, makar ovaj bio zapravo slobodan pad – i izgori. Neka u tome nezaustavljivom trku slobode, viška slobode, bude i samodestrukcija – ali neka bude svojom rukom, svojom voljom, a ne nametnutim pripadnostima, uskostima nepromišljenih riječi koje ubijaju, koje će jednom sigurno ubiti.

 

Filed Under: OGLEDI Tagged With: autograf.hr, Byron, Đorđe Balašević, Đorđe Matić, Fragment, istorija, ptice, slikar, violončelist

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT