Nakon prijevoda svjetski priznate i nagrađivane knjige Isključenje i zagrljaj: teološko promišljanje identiteta, drugosti i pomirenja (Stepress 1998.), te nakon knjige Zrcalo sjećanja: ispravno pamćenje u nasilnu svijetu (Ex libris, Rijeka, 2012.), na hrvatskom jeziku nedavno je objavljena knjiga Javna vjera – kršćani i opće dobro teologa Miroslava Volfa, [Read more…]
Propao je politički projekt ”Željka Markić”
Onoga dana kada je, kako smo jučer naslovili osvrt dana, likvidirana hrvatska demokracija još je jednom postalo jasno da se, kako pak danas naglašava prof. Tvrtko Jakovina u našem osvrtu, imamo pravo bojati. Jučer su službenicima Spomen-područja Jasenovac poslane prijeteće e-poruke da ih treba ubiti. S anonimne adrese poslali su metak koji upućuju “antihrvatima i izdajnicima”, a drugi je upućen ravnateljici Nataši Jovičić s porukom da je treba likvidirati i da je njezino vrijeme isteklo. Tu poruku potpisao je Josip Miljak iz HČSP-a – izvijestila je gđa Jovičić. [Read more…]
Na Kaptolu se prave ludima
Papa Franjo je u četvrtak 28. studenoga imenovao Maltežanina Alfreda Xuereba (55), osobnoga Papina tajnika, nadzornikom tzv. vatikanske banke sa zadatkom da ”čuva i u svemu što se tiče vatikanskih financija informira Papu”. Znak je to da se, iza simpatičnoga lica argentinskoga Pape krije odlučan upravitelj koji si je zacrtao, kao i kad je postao nadbiskupom Buenos Airesa, sanirati financije Crkve i o tome osobno voditi računa.
Vijest je, naravno, u potpunosti ignorirana u tzv. katoličkim medijima na Kaptolu, koji se ionako prave gluhima i slijepima na sve ono što papa Franjo provodi, a s ciljem da provjetri kuriju za koju je doslovno rekao da je ”narcisoidna” i ”usredotočena sama na sebe”. Štoviše, za biskupe i članove kurije rekao je da su se pretvorili u ”male Borgije”.
Dvori od oniksa na zagrebačkome Ksaveru, inače sjedište episkopata, i dalje nastavljaju žestoko cenzurirati sve akcije poglavara Katoličke crkve kojima se traži adekvatno upravljanje crkvom i crkvenim dobrima, a posebno to čini list kojim upravlja zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić
Dvori od oniksa na zagrebačkome Ksaveru, inače sjedište episkopata, i dalje nastavljaju žestoko cenzurirati sve akcije poglavara Katoličke crkve kojima se traži adekvatno upravljanje crkvom i crkvenim dobrima, a posebno to čini list kojim upravlja zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić.
Vijest da papa Franjo osobno, kao financijski policajac ili inspektor, nadzire vatikanske financije, nije prošla nezapaženo ovomu portalu. Mi znamo što vijest jest, a što nije. A znamo i što je cenzura. Znamo i da Papa ima jako puno neprijatelja, naročito u samim redovima Crkve.
Papa Franjo, što je poanta današnje analize, morao je ”očistiti palubu” pripremajući teren za velike promjene. Prva i najvažnija je obaljena. Doveo je novog Državnog tajnika (nadbiskupa Pietra Parolina, dosadašnjeg apostolskog nuncija u Venezueli). Jorge Bergoglio je, vjerujem, imao na umu to da tko god bude izabran za rimskoga biskupa mora, kani li uvesti duboke reforme, (o kojima su kardinali vrlo otvoreno govorili na konferencijama prije posljednje konklave), izbjeći opasnost da postane žrtvom vatikanskih tajnih službi i špijuna koje je Bertone imao u šaci ili u džepu.
Sva ministarstva vanjskih poslova svugdje u svijetu znaju jako dobro da su tajne službe Svete Stolice najefikasnije i najbolje organizirane na svijetu, bolje čak i od Mossadove, (izraelska tajna služba i jedna od boljih, svjetovnih). Naime, putem svih svojih nuncijatura, a koje su pak povezane sa svim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama te mnogim laicima u strukturama mjesnih crkava, papinski legati i diplomatski predstavnici čine kapilarnu informativnu mrežu koja doslovno pokriva cijeli svijet i seže do najmanjih mogućih pukotina društava i struktura vlasti.
Vijest da papa Franjo osobno, kao financijski policajac ili inspektor, nadzire vatikanske financije, nije prošla nezapaženo ovomu portalu. Mi znamo što vijest jest, a što nije. A znamo i što je cenzura. Znamo i da Papa ima jako puno neprijatelja, naročito u samim redovima Crkve
Iako je to država od samo 44 hektara površine i nešto više od tisuću stanovnika, Grad Vatikan opremljen je najboljim obavještajcima, ali je i najšpijuniranije mjesto na planetu. Sve se kontrolira iz Državnoga tajništva, odakle su dosad okruživali Papu do te mjere da je bio gotovo kao zarobljenik u zlatnom kavezu, bez obzira na to koliko se kretao.
Papa Franjo, stoga, ostaje živjeti u ambijentu iz kojeg može koliko-toliko kontrolirati situaciju i izbjeći, jer i ta mogućnost postoji, eventualno trovanje, pa se hrani u zajedničkoj menzi i pije kavu, recimo, iz aparata. Kreće Franjo u žestoke reforme, u dubinsko čišćenje korumpirane vatikanske kurije i u sanaciju financijskih mehanizama, pa je bilo jako važno da ne ostane vatikanskim zatočenikom.
Jedini način da ostane zaštićen od ”prijateljske vatre” vlastite tajne službe, a koja bi mogla biti, kao što se dogodilo Ratzingeru, korištena protiv Pape, jest naći načina da se okruži, ajmo je tako nazvati, kontrašpijunskom službom, koju čine svi oni koji stižu u Dom svete Marte i koji se inače ne bi popeli do Papina apartmana u Apostolskoj palači. Novi Državni tajnik trebao bi imati važnu ulogu u stvaranju Franjine kontrašpijunaže. I pomoći mu da se nađe s kim želi i da ne bude stalno prisluškivan i praćen.
Papa Franjo, upozoren da mu se radi o glavi te da strahovi mnogih da će biti ubijen nisu nimalo napuhani, točno zna s kim ima posla. I udara na njih žestoko. Žilav je on čovjek i tko misli da ga se može preveslati, taj je obična budala. Franju može zaustaviti samo metak ili Božja ruka
Franjo je stoga izabrao put koji njemački papa nije imao pred sobom. Franjo je odabrao slobodu i svakim će se danom morati koristiti kontrainformacijama koje će morati skupiti u prolazu, u hodu. A kako se Papa brani? Pogledajte mase oko njega i ljude kako dižu ruke u vis. To je, reći ćete, simbolična stvar. Ja se ne bih s time složio: potpuna transparentnost i što je moguće snažnija prisutnost Pape među ljudima osiguravaju mu maksimalnu sigurnost, ako ona uopće postoji, što je, pak, sasvim drugo pitanje.
Papa Franjo ne želi ponoviti očite pogreške prethodnika. Kad je ”pao” Papin sobar ”Paolleto”, koji je lifrao dokumente ravno s radnog stola Benedikta XVI. novinarima, toga 24. svibnja 2012. bio je potjeran, ispraćen priopćenjem koji je vonjao na gnjev i na sumpor, i Papin bankar Ettore Gotti Tedeschi, predsjednik IOR-a od rujna 2009. (inače, zašto se čuditi, član organizacije Opus Dei). Javno je uništen, a Tedeschi je želio, siguran da će ga ubiti mafija, ona crkvena i ostale čije je račune pomrsio, ostaviti trag otkrivenih zločina. Benedikt nije mrdnuo prstom da ga spasi ili zaštiti, možda zato jer je bio neobaviješten.
Ali zato je papa Franjo, upozoren da mu se radi o glavi, (ne prijeti mu samo mafija, naime, sve su glasnije ponovljene špekulacije da su Ivana Pavla I. ubili crkveni atentatori), te da strahovi mnogih da će biti ubijen nisu nimalo napuhani, točno zna s kim ima posla. I udara na njih žestoko. Žilav je on čovjek i tko misli da ga se može preveslati, taj je obična budala. Franju može samo zaustaviti metak ili Božja ruka. U posljednji scenarij ovaj novinar i teolog ne vjeruje. Bog zna biti okrutan s nama. Ali znakovi vremena govore nam da, ako je Duh Sveti zaista bio od pomoći kardinalima koji su u Sikstini izabrali kolegu Bergoglija, tom bi se hrabrom čovjeku trebalo omogućiti da nešto i pokuša. Da barem trasira put izlaska iz strašne korupcije i nemorala koji tresu Crkvu. Jer tmine su (bile) natkrile Vatikan.
Vesna Teršelič: ”Predstoji nam krpanje podjela”
Razgovarao: Drago Pilsel
Čini se obligatornim početi ovaj razgovor pitanjem što očekujete od referenduma o braku?
Očekujem da ćemo svi vrlo jasno vidjeti koliko smo kao društvo (ne)tolerantni. Referendum će nam kao u ogledalu pokazati koliko smo daleko odmakli ili zaostali u procesu demokratizacije, u biti kojeg je prihvaćanje drugih i drugačijih. Pokazat će se koliko smo spremni na uskratu ravnopravnosti i suspendiranje prava jedne manjine. Definiranjem braka kao zajednice muškarca i žene u Ustavu RH onemogućilo bi se, naime, izjednačavanje ostalih zajednica u pravima koja sadrži institut braka.
Što mislite zašto je do referenduma uopće došlo?
Do referenduma su nas združenim snagama doveli građanska inicijativa ”U ime obitelji” uz podršku Vladinih institucija. Neshvatljivo mi je da su Sabor RH i Vlada RH pristali na referendumsko pitanje koje dovodi u pitanje samu mogućnost da Republika Hrvatska osigura uživanje svih prava svim osobama, bez diskriminacije.
Zašto izlazite na referendum? Došli ste iz Berlina, zašto?
Jer ne želim na pogrešku Vlade i Sabora reagirati pasivnošću. Izlazim na referendum kako bih aktivno iskoristila svoje pravo na izjašnjavanje.
Ne čini li vam se da tako legitimirate pitanje koje mnogi smatraju protuustavnim?
I ja smatram da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu i svjesna sam da odlaskom na referendum mogu legitimirati pitanje. No kad sam odvagnula štetu koja bi mogla nastati legitimiranjem ovog pitanja, po mom mišljenju, prednost ima aktivna pozicija, to jest javna osuda referendumskog pitanja glasanjem protiv. Mislim da je bojkot neproduktivan.
Smatram da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu i svjesna sam da odlaskom na referendum mogu legitimirati pitanje. No kad sam odvagnula štetu koja bi mogla nastati legitimiranjem ovog pitanja, po mom mišljenju, prednost ima aktivna pozicija, to jest javna osuda referendumskog pitanja glasanjem protiv. Mislim da je bojkot neproduktivan
Zašto SDP nije zatražio ocjenu ustavnosti predloženoga referendumskog pitanja?
Izgleda da SDP i druge stranke trebaju dodatnu edukaciju iz ljudskih prava kako bi shvatili da je primarna obaveza institucija Republike Hrvatske osigurati ravnopravno uživanje svih prava svim građanima i građankama. Nedopustivo je da nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za nadzor nad zakonitošću i ustavnošću državnog referenduma Ustavnom sudu RH.
Što mislite da će se dogoditi nakon 1. prosinca i što bi se nakon toga još moglo očekivati, tj. kamo će krenuti hrvatsko društvo?
Bojim se dublje polarizacije i radikalizacije u kojoj će se još više energije gubiti na konfrontacije, a vrlo će je malo preostati za stvaranje, za razvijanje i poticanje inovativnosti i kreativnosti te za nove pothvate.
Pitam vas isto što i profesora Zuppu: Što mi to zapravo doživljavamo? Je li to nekakav kulturni rat, jesmo li u borbi za multikulturnu toleranciju, protiv seksizma, rasizma i fundamentalizma?
Cijelo je hrvatsko društvo usisano u ”naše” obračune s ”njima”, što nije samo naša posebnost. U tom se udaru na manjine guše potencijali društava u Mađarskoj i Slovačkoj. U svim tim zemljama životno važna pitanje nisu samo hoće li se gaziti prava manjina već i koliko će nam u neprestanom reagiranju na sve oblike isključivosti ostati prostora i vremena za obrazovanje, za izgradnju povjerenja, za solidarnost s onima koji su u podjeli svjetskih dobara i prilika za razvoj prošli puno gore od svih sadašnjih članica EU-a?
Kako ste primili odluku Gradskog vijeća Vukovara da se ćirilici otkaže gostoprimstvo?
S rezignacijom i bez čuđenja. Nepodnošljiva je lakoća kojom političke institucije odustaju od prava nacionalnih manjina prepuštajući borbu za ravnopravnost samim manjinama i inicijativama civilnoga društva. Kad ploče s dva pisma ne mogu obraniti ni Vlada ni policija, stavljaju nas u poziciju živoga štita ljudskih prava i prava nacionalnih manjina.
Imate li razumijevanja za ministra Freda Matića, kojemu ćirilične ploče čas ne smetaju, čas smetaju?
Nemam. Njegova je obaveza štititi ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Izgleda da SDP i druge stranke trebaju dodatnu edukaciju iz ljudskih prava kako bi shvatili da je primarna obaveza institucija Republike Hrvatske osigurati ravnopravno uživanje svih prava svim građanima i građankama. Nedopustivo je da nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za nadzor nad zakonitošću i ustavnošću državnog referenduma Ustavnom sudu RH
Koliko ova klima u kojoj se sve više udara na ”one druge”, Srbe prije svega, vama i vašim suradnicima i svima koji su tome posvećeni, otežava stvaranje uključive kulture pamćenja?
U atmosferi neprestanih obračuna postaje gotovo nemoguće tiho i dostojanstveno postaviti pitanje prava svih civilnih žrtava, traganja za nestalima i pamćenja svih ubijenih.
Mnogima pojam uključive kulture pamćenje možda nije jasan, što on zapravo znači?
Uključiva kultura pamćenja polazi od priznavanja i isticanje ljudskog dostojanstva ubijenih, stradalih, zlostavljanih, bez obzira na to na kojoj su se strani podjela zatekli zbog svoje pripadnosti ili geografskog usuda ili pak zbog svoga izbora i političkih uvjerenja. U Hrvatskoj tek trebamo postići dogovor o primjerenim načinima pamćenja svih žrtava i, primjerice, u vrijeme obilježavanja pobjede svakog kolovoza uz proslavu u Kninu predvidjeti i prihvatljiv način uključivanja predstavnika vlasti RH u komemoriranje koje organiziraju porodice nestalih i ubijenih Srba.
Zašto Vlada Zorana Milanovića, unatoč očekivanjima, nije sposobna smoći snage za postavljanje spomen-obilježja za sve žrtve bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost?
Zato što Vlada, nažalost, podilazi braniteljskim udrugama i linijom manjeg otpora podržava u devedesetima uhodani način komemoriranja te tako i sama pamti branitelje, često zanemaruje civile hrvatske nacionalnosti, a nehrvate najčešće isključuje. Navest ću dva primjera. Ljiljana Jaroš poginula je u travnju 1992. od gelera granate koja je pogodila kiosk u osječkom naselju Donji grad. Ljiljana je imala 14 godina. Vraćala se kući nakon posjeta prijateljima. Njezina imena nema na nedavno postavljenom spomeniku. Previdjeli su je iako je bila Hrvatica. Kad je u prosincu 1991. u Zagrebu ubijena obitelj Zec, mala Aleksandra Zec imala je 12 godina. Ni za nju ni za članove njezine obitelji u Zagrebu nije postavljen spomenik jer su bili Srbi. Jedini spomenici u javnim prostorima izvan groblja a da su posvećeni stradalim srpskim civilima stoje u Varivodama i u Gošiću.
Samo manji dio stradalih ima status civilne žrtve rata i na taj način ostvaruju pripadajuća im socijalna prava, a nedavno ste u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju istaknuli da ne postoje ni pokušaji statističke analize i evidencije civilnih žrtava rata. Zašto je tome tako i kako je Europska unija primila Hrvatsku u članstvo bez propitkivanja tog ”detalja”?
Vladine institucije bave se sudbinama i pravima civila samo kad moraju, tek kad se stvori pritisak samih obitelji, organizacija za ljudska prava i javnosti da se utvrde činjenica o zločinima i daju konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih u ratovima na području Hrvatske i drugih postjugoslavenskih zemalja te preuzimanje odgovornosti države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radnopravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja. Samo na područjima na kojima je bolje rezultate tražila i Europska unija ima većih pomaka nabolje. Unatoč našim zahtjevima, Europska unija u vrijeme pregovora o pridruživanju nije među očekivane rezultate uvrstila sva prava civilnih žrtava, već se fokusirala na učinkovitije procesuiranje ratnih zločina pred MKSJ-om i domaćim sudovima. Tek sada na razini Europske komisije razgovaraju o strategiji tranzicijske pravednosti, koja će za neke druge zemlje među očekivane rezultate možda unijeti i poštovanje prava na istinu i pravo na obeštećenje.
U Hrvatskoj tek trebamo postići dogovor o primjerenim načinima pamćenja svih žrtava i, primjerice, u vrijeme obilježavanja pobjede svakog kolovoza uz proslavu u Kninu predvidjeti i prihvatljiv način uključivanja predstavnika vlasti RH u komemoriranje koje organiziraju porodice nestalih i ubijenih Srba
Jako se dobro sjećam slike kako stojite u Slunju pred ljudima koji su bili srditi na vas jer ste tražili skidanje onoga ”spomenika” Juri Francetiću. Da stojite pred članovima vukovarskoga Stožera i da im se možete obratiti u desetominutnom govoru, što biste im kazali?
Budući da sam ove godine u travnju i srpnju imala priliku govoriti na dva skupa koja je suorganizirao Europski dom Vukovar, a na kojima su sudjelovali i članovi Stožera, nadovezala bih se na ono što sam tada rekla i podsjetila da su ne jednom u Vukovaru, Hrvatskoj, ali i u drugim postjugoslavenskim te europskim zemljama neriješene traume i podjele iz prošlosti zatrovale odnose i pogoršale kvalitetu života budućim generacijama. Smatram da je dužnost cijeloga društva, pa i branitelja iz Stožera, takav obrazac prekinuti. Da bismo to postignuli, važno je dosljedno i nepristrano suočavanje s teškim nasljeđem prošlosti i poštovanje prava manjina – nešto za što je koji put potrebna hrabrost. Zato je ključno pitanje kako se približiti priznanju patnje stradalnika, istodobno omogućiti mladima da ostvare svoje pravo na učenje o prošlosti na temelju činjenica te osigurati ravnopravnost u korištenju vlastitog jezika i pisma?
Optuženi ste da ne pokazujete jednaku pažnju prema objema stranama u ratu. Znam da to nije točno, no kako demantirate takve optužbe?
Spomenula bih da smo tijekom Foruma kulture sjećanja u travnju ove godine pod nazivom “Sjećanja na ratove ili ratovanja sjećanjima?” obišli vukovarska mjesta sjećanja. Nakon završetka upitali smo sudionice i sudionike što im je bilo najvažnije i najkorisnije za budući profesionalni rad i za njih osobno. Redatelj Stevan Bodroža iz Srbije zapisao je: ”Apsolutno i na prvom mestu bila je to poseta komemorativnim mestima, posebno vukovarskoj bolnici. Za razliku od drugih mesta sećanja i obeležavanja prošlosti, na kojima je život u jednom trenutku prekinut, u ovoj bolnici život se nastavio, ona je obnovljena, u njoj se ljudi opet leče, medicinske sestre i doktori promiču hodnicima. Zato poseta ovom mestu uliva nadu na jedan poseban način. Vukovarska bolnica izrasta u paradigmu koja se može primeniti na mnoge druge segmente stvarnosti – prošlost i sadašnjost trebalo bi da žive u harmoniju, međusobnom nadopunjavanju: prošlost nezaboravljena kako bi se iz nje moglo učiti, sadašnjost okrenuta budućnosti, ali bez potiskivanja prošlosti, koja je večna opomena.” To bih ponovno pročitala i naglasila da iz njegovih riječi vidimo koliko je važno da su mjesta sjećanja dostupna svima.
Olako se preskaču i one prve žrtve u Vukovaru…
Spomenula bih da se na Forumu govorilo i o inicijativi za postavljanje spomen-obilježja civilnim žrtvama rata srpske nacionalnosti stradalima u Vukovaru u ljeto 1991., na koju još nema odgovora. Naglasila bih i to da se proces suočavanja s prošlošću treba fokusirati i na druge slojeve nasilne prošlosti kako bi se dodatno istražile činjenice vezane za stradanja u Drugome svjetskom ratu, poslijeratnom političkom nasilju u vrijeme jugoslavenskog socijalizma te u devedesetima, u vrijeme Domovinskog rata.
Vladine institucije bave se sudbinama i pravima civila samo kad moraju, tek kad se stvori pritisak samih obitelji, organizacija za ljudska prava i javnosti da se utvrde činjenice o zločinima i daju konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih te preuzimanje odgovornosti države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radnopravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja
Čini se da mnogi pamte krivo. Kako treba pamtiti?
Rekla bih da je pitanje kako se sjećamo stradalih blisko povezano s našim današnjim odgovorima na rasizam, ksenofobiju, i ne može se odvojiti od našeg doprinosa ravnopravnosti svih u Hrvatskoj. Određivanje prema nasilju u prošlosti ide ruku pod ruku s poštovanjem prava manjina na vlastiti jezik i pismo, što uključuje upotrebu ćirilice. Suočavanje s prošlošću, usmjereno na priznavanje patnje svih žrtava rata, polazi od dijaloga sa svima koji su u prošlosti bili žrtve progona ili su još uvijek diskriminirani, i to je doprinos razvoju otvorenog i uključivog društva u kojem će biti dobrodošla svaka osoba i svaka društvena skupina. Zaključno, da se vratimo vašem pitanju što bih rekla Stožeru, pa upitala bih: ”Koji je vaš doprinos zacjeljivanju rana i premošćivanju podjela u društvu? Koji je vaš korak prema poštovanju prava svih? Koji je vaš korak prema nekadašnjim neprijateljima?” U organizaciji Centra za nenasilnu akciju veterani s različitih strana već su se više puta zajedno poklonili stradalima u Bosni i Hercegovini. Kad će doći vrijeme za sličnu simboličnu gestu u Hrvatskoj?
Documenta (Centar za suočavanje s prošlošću) pod vašim je vodstvom ili moderiranjem napravila golemi napor realiziranjem projekta ”Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkoga nasilja od 1941. do danas”. Što kanite s tim projektom i na koji bi način trebalo iskoristiti tu bazu podataka, odnosno što bi trebali biti sljedeći koraci?
Nastavljamo snimanje i nastojimo što više intervjua predstaviti u medijima i u muzejima. Otvoreni smo za publiciranje intervjua u različitim formatima, prikazivanje na izložbama i zainteresirani smo za pripremu dodatnih metodoloških materijala za nastavnike i nastavnice kako bi se mogli koristiti tim intervjuima u obrazovanju, posebno u srednjim školama.
Spomenuli smo Berlin. Što tamo radite?
Na poziv fondacije ”Robert Bosch” a u sklopu stipendije Richarda von Weizsäckera nastojim proširiti suradnju na konkretnim zajedničkim programima suočavanja s prošlošću između organizacija u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim zemljama te europskih muzeja, sveučilišta i dokumentacijskih centara. Dogovorili smo razmjenu iskustava između institucija koje se bave nasilnim nasljeđem Drugoga svjetskog rata i nasljeđem političkog nasilja u vrijeme socijalizma u Njemačkoj, Poljskoj i drugim zemljama te zajedno zagovaramo pravo na istinu, pravdu i sjećanje na međunarodnoj razini. Među institucijama zainteresiranima za suradnju su Topographie des Terrors, koja je prva postavila izložbu fokusiranu na počinitelje nacističkih zločina; Stiftung Gedenkstätten Buchenwald und Mittelbau-Dora, koja istodobno njeguje sjećanje na nacistički koncentracijski logor i specijalni logor koji su vodili Sovjeti nakon Drugoga svjetskog rata; Robert Havemann Gesellschaft, koja čuva dokumentaciju njemačke nenasilne revolucije iz 1989. godine; poljski Instytut Pamięci Narodowej, koji pohranjuje dokumentaciju o zločinima počinjenima u vrijeme Drugoga svjetskog rata i vremenu sovjetskog režima, i Karta, koja čuva dokumentaciju o nasilju u Poljskoj u 20. stoljeću.
Kako se osobno nosite s ratnim traumama ljudi s kojima ste tijekom tolikih godina angažmana u civilnom sektoru kontaktirali?
Za sada dosta dobro, iako mi je teško oprostiti se s prijateljima, posebno kod iznenadnih smrti. Zato mogu razumjeti muku onih koji su u ratu izgubili blisku osobu ili doživjeli nepravdu. Frustrira me što katkad ne mogu i više nego samo biti tu za drugoga, osluškivati drugoga, biti u solidarnosti s drugim.
Izgradnja mira nije samo rad na sprečavanju povratka u sukob nekad zaraćenih strana, nego usmjeravanje na prave uzroke ne samo završenog rata ili ratova već i svih potencijalnih sukoba. U tom smislu, možemo razlikovati negativan mir, odnosno izostanak oružanog sukoba, te pozitivan mir, koji uključuje jednak pristup temeljnim socijalnim, političkim i gospodarskim dobrima te poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava na istinu, pravdu i odštetu
Kako to da niste oboljeli od PTSP-a? Ili možda jeste?
Čini mi se da nisam. Ali možda bi me jednom mogli načeti razgovori s cinicima i ljudima koji podjednako pate i zbog posljedica nasilja i zbog mržnje koja ih još izjeda. No svakako neću odustati od dijaloga s neistomišljenicima. Koliko je važna vrijednost različitih mišljenja, postalo mi je jasno tijekom konzultacija o inicijativi za REKOM, Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim zločinima počinjenima u ratovima od 1991. – 2001., u kojima je sudjelovalo više od 6000 ljudi.
A kako se nosite s uvredama na svoj račun, koje često čujemo?
Nisam oguglala na njih, ali ne doživljavam ih tragično. Puštam da me uvrede eventualno površinski dotaknu, a potom skliznu uz kožu i tresnu na pod. Nastojim sama birati koje ću bitke voditi. Tako preživljavam, i svaki dan vježbam kako zatvoriti vrata porukama i ljudima koji nisu dobrodošli. Još učim glasno se ljutiti. Ne zatvaram oči pred kritikom, samo ne dam da me rane riječi onih koji ne poštuju druge.
Mirotvorka ste: što je to izgradnja mira?
Izgradnja mira nije samo rad na sprečavanju povratka u sukob nekada zaraćenih strana, nego usmjeravanje na prave uzroke ne samo završenog rata ili ratova već i svih potencijalnih sukoba. U tom smislu, možemo razlikovati negativan mir, odnosno izostanak oružanog sukoba, te pozitivan mir, koji uključuje jednak pristup temeljnim socijalnim, političkim i gospodarskim dobrima te poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava na istinu, pravdu i odštetu. Izgradnja mira uključuje dugoročan proces izgradnje povjerenja, suradnje i nenasilnih međuljudskih odnosa.
Zašto ste mirovna aktivistica, a ne, recimo, odvjetnica, liječnica, psihologinja ili teta u vrtiću?
Jer sam smatrala da mogu dati najviše kroz organiziranje civilnih inicijativa i to upravo inzistiranjem na poštovanju prava svakoga čovjeka. Od 1985. sudjelovala sam u pokretanja i vođenju nekoliko desetaka organizacija i društvenih mreža. Nikada nisam požalila jer sam i tada i sada radila s ljudima koji su bili spremni upozoravati na probleme i tražiti rješenja. Jedna od prvih akcija bila je javno čitanje Ustava tadašnje SFRJ u tramvaju, kada smo s prolaznicima razgovarali o poštovanju njihovih prava. Tada su nas pitali: ”Što vam je, pa ne mislite valjda da vlasti poštuju ono što je napisano u Ustavu, zašto nam to čitate. To je mrtvo slovo na papiru!” I tada i danas mislim da je važno inzistirati na vrijednostima i pravima zajamčenima Ustavom.
Završimo onako kako smo i počeli: što je pred nevladinim udrugama koje su se protivile referendumu ili predloženom pitanju?
Predstoji nam krpanje podjela i, bez obzira na rezultat referenduma, promoviranje ravnopravnosti. Bilo bi puno lakše kada ne bismo radili jedni protiv drugih, već se zajedno zalagali za ljudska prava svih.
”U ime obitelji” žestoko izmanipulirali Papu Franju
Volonteri građanske inicijative “U ime obitelji” u srijedu su se, tijekom opće audijencije na Trgu svetog Petra u Vatikanu, susreli s papom Franjom i darovali mu majicu, objavili su iz rečene udruge na Facebooku, a prenio je Jutarnji list na svome portalu.
Navode kako su Papu ”informirali o referendumu i nastojanju da se u Hrvatskoj brak zaštiti kao zajednica žene i muškarca”.
Nije poznato što im je papa Franjo na to rekao. Na slici se vidi kako se Papa smiješi pružajući ruku mladoj volonterki koja mu nešto govori dok drugi volonter, stojeći do nje, namješta majicu Papi na prsima da bi je treći volonter uspio snimiti u tom evidentno žestokom pokušaju da se manipulira Papom.
Da je papa Franjo protiv legalizacije homoseksualnih brakova, to znamo jer se kao nadbiskup Buenos Airesa tomu suprotstavio kad se u Argentini vodila kampanja koja je rezultirala legalizacijom homoseksualnih brakova, a protiv volje Katoličke crkve.
Da je npr. dvoje luđaka tiskalo majicu s natpisom na hrvatskom: ”Papa, ti si peder, ali mi te svejedno volimo!” i da namjesti majicu Papi kako bi ispao štos da se Franjo slaže s akcijom ”Papa peder”, Franjo bi svejedno (jer govori nekoliko jezika, ali ne i hrvatski) nasmiješeno pružio ruku tim luđacima.
Volonteri ”U ime obitelji”, koji su se u srijedu nacrtali s majicama pred Papom luđaci nisu, ali su izvršili medijski atentat na Papu, nevezano za činjenicu da Papa podržava ideju braka kao doživotnu zajednicu muškarca i žene, iako ne znamo ništa o tome slaže li se u svemu s dr. Željkom Markić i njezinim trabantima.
Autograf.hr samo je želio upozoriti da se udruga ”U ime obitelji” i njezini podupiratelji služe svim mogućim sredstvima, pa i fizičkim nasiljem, kako se dogodilo jučer u Vili Arko. Ne treba nas stoga čuditi što je potpisnika ovih redaka Željka Markić klevetnički optužila da piše pismo Papi protiv nedjeljnoga referenduma.
Kardinal Bozanić Šagi Bunića proglasio je ”neznalicom”?!
U petak, 15. studenoga, u Kući ljudskih prava u Zagrebu, predstavljeno je pismo papi Franji koje su potpisale brojne udruge civilnog društva, (pismo smo toga dana prenijeli na našem portalu kao osvrt dana), u kojem se navodi da cijelom hrvatskom društvu, ne samo katolicima ili članovima episkopata, treba Papin poticaj na snošljivost i ljubav prema bližnjemu. U spomenutom su pismu izrijekom prozvani zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i sisački biskup Vlado Košić, čija javna protivljenja uvođenju ćirilice u Vukovaru ne pridonose miru i pomirenju. [Read more…]
”U ime obitelji” smije lagati i vrijeđati?!
Građanska je inicijativa ”U ime obitelji”, javljeno je u petak 22. studenoga, pokrenula na Općinskom sudu u Zagrebu postupak za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, odnosno zbog ”govora mržnje”, protiv SDP-ova saborskog zastupnika Nenada Stazića. Od premijera Zorana Milanovića zatražena je javna isprika i pokretanje postupka opoziva Nikše Spremića zbog uvreda koje je taj član SDP-a i voditelj ureda SDP-ova zastupnika u Europskom parlamentu Olega Valjala uputio građanima okupljenima oko inicijative ”U ime obitelji” (iako se Valjalo zapravo obraćao Željki Markić, koja je imala bezvrijedan nastup pred nekoliko Hrvata, jednom Slovakinjom i jednim Rumunjem).
Dakle, kako je rekao sunarodnjak ustašoidnog nogometaša Josipa Šimunića John Vice Batarelo, zaposlenik Zagrebačke nadbiskupije (i također povratnik iz Australije kojemu očito ne smeta govor mržnje toga nogometaša), neće se više tolerirati napadi na konzervativne katolike (iako je pojam ”konzervativan” za njih kompliment jer je riječ o homofobnim aktivistima), ali ta ekipa sebi ostavlja pravo da laže i da vrijeđa. Ponavljam: da laže i da vrijeđa!
Na web-stranici parapolitičke i paracrkvene udruge ”U ime obitelji”, na kojoj nema impresuma (što je baš nalik na te igrače kojih ima 5-6, ali se množe u 26 različitih, ma, što govorim, istovjetnih ad hoc udruga i minijaturnih političkih stranaka) pa se, zapravo i nemam komu obratiti osim samoproglašenoj glavi te inicijative, Željki Markić, objavljen je članak, nepotpisan, dakako, kao i sve drugo što rade ti hrabri i odvažni, nadasve odgovorni katolici, sljedećega naslova: ”LGBT propaganda Jutarnjeg zlorabi čak i Svetog Oca”. I čovjek bi rekao, ama, baš me briga za to što rade kolege u Jutarnjem listu i zlorabe li papu Franju (kao, Markićka ga ne zlorabi), kadli dojaviše Markićkini turbokatolici da tu nešto Pilsel petlja s Jutarnjim.
Očekujem javnu ispriku zbog kleveta i laži koje je udruga ”U ime obitelji” iznijela o meni i o mom javnom angažmanu. Željka Markić predstavlja se kao kršćanka (trebala bi, dakle, poznavati načelo reciprociteta i uzajamne ljubavi koje predlaže Isus) i traži da ju se poštuje. Ne želi biti oklevetana i izvrijeđana. Eh, pa klevete i laži na svoj račun ne želim ni ja!
I brzopleta i plošna kakva jest, Markićka je naredila da opale svim topovima i minobacačima po mojoj malenkosti (ta, u drugoj smo ”Oluji”, kako je rekao biskup Pozaić, zar ne?) i tako čitamo, iznova, reciklirane etikete iz kanalizacije tzv. katoličkih i tzv. domoljubnih medija i foruma a da nam nije jasno kako to da ti jako pametni katolici nisu saznali da se ne piše nikakvo pismo Papi protiv antigay referenduma ”o braku”.
Ma, nemam ja problema s Markićkinim šalabajzerima! Mene zanima kako to Markićka puši priču. Kako ne mogu nikako prihvatiti da je Markićka toliko glupa i brzopleta, kazat ću ovako: Željka Markić manipulira papom Franjom!
Naime, u navedenome i nepotpisanom članku, preuzetome s portala zdravstveniodgoj.com, na kojemu, pa znate već kako to ide kod tih katolika, nema impresuma ni bilo kakva traga možebitnih klevetnika i talibana koji se ondje glasaju, mene tereti da zagovaram ”promjenu civilizacije koju zahtijevaju dekadentni liberalni lobiji sa zapada”. Baš zgodno. Trkeljaju ondje o nekim mojim ciljevima pa sam stjeran u kut i priznajem: svaki dan o svemu koordiniram s Ninom Pavićem na sedmome katu zgrade EPH-a, ali da ne duljim, kažu oni ovako: ”Drago Pilsel i Jutarnji u misiji zbunjivanja građana zlorabe čak i Svetog Oca”.
Pa ide priča: ”Ovih se dana nastavljaju planovi iz ateističkog tabora o tome kako utjecati na građane Hrvatske apelima na njihovu kršćansku savjest. Tom se taboru pridružio i Drago Pilsel, ekscentrični hrvatski novinar, kolumnist, politički aktivist i teolog koji je napustio svećenički poziv kada je u 90-tima stigao u Hrvatsku iz rodne Argentine. Samo nekoliko godina kasnije počeo je predvoditi program Zagreb Pridea i redovito marširati s homoseksualcima u borbi za njihova ‘prava’. Možda im se priključio upravo radi revolta koji je osjetio jer su ga početkom 2002. kolege novinari izbacili iz članstva Hrvatskog društva katoličkih novinara. Tada je 41 od ukupno 49 novinara glasalo za njegovo izbacivanje. Povod ovakvoj odluci bili su učestali napadi Drage Pilsela na Katoličku crkvu, njene biskupe, kardinala Bozanića i Glas Koncila. Osim iz HDKN-a, nekoliko godina prije toga, Drago Pilsel je većinom glasova izbačen i iz HHO-a.”
Kopipejstajući iz lošega, budalastog članka o meni na hrvatskoj Wikipediji kažu kako sam ”javnosti poznat po mnogobrojnim drugim ekscesima i istupima prema Crkvi” (misle, valjda, na ono kada sam na Trgu svetoga Petra prosvjedovao što se pri izboru pape Benedikta nisu pripremile rakete u duginim bojama za ispaljivanje iz dimnjaka iznad Sikstinske kapele u slučaju da bude izabran papa peder; hej, Matija, hvala ti na ovom štosu s Indexa koji ovi zgubidani i dalje prenose!) te da sam se zadnjih dana pojavio kao jedan od govornika na konferenciji za novinare koju je 9. studenoga održala Platforma 112 da bi predstavila tzv. ”kampanju protiv širenje mržnje i netolerancije”, što je točna informacija, ali ne i s ciljem da napakostimo Željki Markić. I zašto bi bilo sporno to da zagovaram toleranciju? To Markićka ne pojašnjava.
U pismu, koje ste prošlog petka mogli pročitati na ovome istome mjestu, udruge civilnog društva zamolile su Papu da pomogne kako bi se ovdašnji katolici konačno osjetili pozvanima promicati ekumenizam i pomirenje o kojemu su na zagrebačkom hipodromu govorili papa Ivan Pavao II. u rujnu 1994. te godinu dana poslije i svi članovi tadašnjeg episkopata
Nego kaže ovako: ”Posljednje namjere ove aktivističke grupe udruga sežu tako daleko da u svoju manipulativnu kampanju uključe i Svetog Oca papu Franju. U sutrašnjem Jutarnjem listu najavljen je veliki prilog sa slikom pape Franje, pod naslovom: ‘Ljubav za sve’, a Drago Pilsel je napisao pismo za Svetog Oca koje se upravo prevodi na talijanski kako bi ga se u petak ujutro moglo uručiti apostolskom nunciju u Republici Hrvatskoj Alessandru D’Erricu.”
Hajde da vas više ne zamaram i da vam ukratko pojasnim ove Markićkine idiotarije jer ja nikako drugačije ne mogu nazvati pokušaj da se na tako bezobrazan i prizeman način involvira papu Franju u priču oko referenduma.
Kao prvo, boli me ćošak za uređivačku politiku Jutarnjeg lista jer imam i prevelikog posla s uređivanjem portala koji čitate. Zatim, nisam ni u kakvim posebnim odnosima s uredništvom toga lista jer su naši odnosi profesionalni, dakle, neutralni. Na primjer, ako treba opaliti pljusku glavnoj njušci EPH-a, Nini Paviću, kao što sam to odobrio našoj kolumnistici Romani Eibl (pretpostavljam da ste pogledali njezinu izvanredno zanimljivu kolumnu Peterac), ja ću je opaliti. Ako moram napisati da mi se neki komentar u Večernjem listu čini nekorektnim, ja ću i to napraviti (to sam već i dokazao mnogo puta, a nedavno sam se s Večernjakovim kolumnistom Darkom Pavičićem čak i morao oštrije zakvačiti). Treće, znam da to brzopleta i bivša loša novinarka Željka Markić nije sposobna shvatiti, ali to ne pišem zbog nje: na konferenciji za novinare 9. studenoga nismo se okupili da bojkotiramo antigay referendum udruge ”U ime obitelji”, već da obilježimo Kristalnu noć i da najavimo akciju kojom želimo doskočiti govoru mržnje u Hrvatskoj, odnosno promicati toleranciju.
Jest, odlučeno je da se napiše pismo papi Franji i zamoljen sam da u tomu pomognem jer poznajem diskurs Crkve, ali pismo nema nikakve veze s referendumom o braku. U pismu, koje ste u petak 15. studenoga mogli pročitati na ovome istome mjestu (a objavio ga je i Jutarnji list, u čemu ni ja ni uredništvo koje predstavljam nemamo ama baš nikakvu ulogu), Papa je zamoljen da pomogne kako bi se ovdašnji katolici osjetili konačno pozvanima promicati ekumenizam i pomirenje o kojemu su na zagrebačkom hipodromu govorili papa Ivan Pavao II. u rujnu 1994. te godinu dana poslije i svi članovi tadašnjeg episkopata u vrlo dobrom dokumentu u povodu 50. godišnjice završetka Drugoga svjetskog rata.
Evo, to je sav misterij oko famoznoga pisma papi Franji. No Markićki ni ovo neće biti dovoljno jer ona misli da se cijeli svijet vrti oko nje i njezina referenduma, a ja ne mislim da je tako, no ona konfabulira, kleveće i vrijeđa pa kaže: ”Inicijativa Drage Pilsela i Jutarnjeg lista pod nazivom ‘Ljubav za sve’ ima za cilj što više zbuniti hrvatske birače koji su ovih dana izloženi agresivnom psihološkom ratu od strane vlasti, provladinih udruga i medija u kojem se svi oni koji znaju da je brak jedino zajednica žene i muškarca etiketiraju kao neosjetljivi homofobi koji žele uskratiti temeljna ljudska prava jednoj manjini.”
Mi se obraćamo Papi na isti onaj način i baš istim onim argumentima kojima se on obraća svijetu: argumentima solidarnosti. Znam, shvaćam, gđo Markić, da su vam ti argumenti strani, da se ne koristite njima s obzirom na to da je vama i vašima cilj, kako je dobro konstatirao naš drug i kolega Miljenko Jergović, da mržnja u Hrvatskoj postane ustavna kategorija
Da su me iz Jutarnjeg lista pozvali da se pridružim njihovoj akciji, i to moram pojasniti, vjerojatno bih se javio (iako mi ne godi to što EPH ne poštuje pravomoćne presude koje se donose u Republici Hrvatskoj), i to baš kao što sam se javio na zagrebačkome ili splitskom Gay Prideu. Zato što, žao mi je, gospođo Markić, ali ja u svom srcu ne mogu naći prostora za prezir homoseksualne populacije. Sasvim suprotno, jer kao teolog i kršćanin ne promičem jeftino kršćanstvo, ono bez zapovjeđenoga, odnosno nasljedovanja i pripravljanja puta kao konkretnog izvršenja Božje volje da se ovdje i sada ”postoji za druge”.
Vama, gospođo Markić, na dušu idu izmišljotine i klevete, ružne riječi i ružne misli kojima se obrušavate na sve volontere i aktiviste kojima je do Hrvatske kao velike kuće ljudskih prava!
Vi kažete da ”katolici u Hrvatskoj dobro znaju što je homoseksualnost, a što brak prema Katekizmu Katoličke crkve”, da je ”jedno jedan od četiri u nebo vapijuća grijeha, a drugo jedan od sedam svetih sakramenata, koji je prema Božjem planu rezerviran za muškarca i ženu da bi se međusobno nadopunjavali i u takvoj ljubavi prema različitom i drugome preobražavali”.
Znam da, ako ćemo baš pošteno, baš i nemate kamo jer vas je papa Franjo svojim ponašanjem ostavio u off sideu. Znam da vam nije jasno ni to ”na koji način i pomoću kojih argumenata Drago Pilsel i Platforma 112 misle u tabor koji se protivi Božjem planu i službenom stavu Katoličke crkve uvući papu Franju”. Ali moram priznati da ne shvaćam ovu rečenicu, čak i da prijeđemo preko ”sitnice” da se Papi nije pisalo (ponajmanje ja) u vezi s referendumom o braku. Mogu samo reći ovo: mi se, ili udruge civilnoga društva, obraćamo Papi na isti onaj način i baš istim onim argumentima kojima se on obraća svijetu: argumentima solidarnosti.
Znam, shvaćam, da su Željki Markić i Johnu Vici Batarelu ti argumenti strani, da se ne koriste njima s obzirom na to da je njima i njihovima cilj, kako je dobro konstatirao naš drug i kolega Miljenko Jergović, da mržnja u Hrvatskoj postane ustavna kategorija. Nama to ne može biti cilj. Mi smo u potpunoj harmoniji s papom Franjom. Ne vidim, uostalom, kako bismo mogli manipulirati čovjekom koji ima isti cilj kao i mi: pomireno i pravedno društvo.
Stoga, očekujem javnu ispriku zbog kleveta i laži koje je udruga ”U ime obitelji” iznijela o meni i o mom javnom angažmanu. Željka Markić predstavlja se kao kršćanka (trebala bi, dakle, poznavati načelo reciprociteta i uzajamne ljubavi koje predlaže Isus) i traži da ju se poštuje. Ne želi biti oklevetana i izvrijeđana. Eh, pa klevete i laži na svoj račun ne želim ni ja!
Papa za poštovanje prava svih građana Bosne i Hercegovine
Vatikanska informativna služba javila je da je papa Franjo u petak 22. studenoga u vatikanskoj apostolskoj palači primio u audijenciju predsjedatelja Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Vjekoslava Bevandu, koji se nakon toga susreo s državnim tajnikom mons. Pietrom Parolinom i tajnikom za odnose s državama nadbiskupom Dominiqueom Mambertijem.
Tiskovni ured Svete Stolice izvještava da su u polusatnome srdačnom i otvorenom susretu Papa i predsjedatelj Bevanda razmijenili mišljenja o aktualnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, glavnim ciljevima koji stoje pred tom zemljom, naporima usmjerenima na promicanje sve otvorenijeg društva u kojemu će se poštovati prava svih građana te izazovima s kojima se morala suočiti zbog sadašnje ekonomske krize.
Izraženo je zatim zadovoljstvo zbog dobrih bilateralnih odnosa, kojih je Temeljni ugovor iz 2006. važan izraz što unapređuje suradnju između Crkve i države za opće dobro i razvoj zemlje. U nastavku razgovora dotaknuta su neka pitanja povezana s primjenom spomenutog ugovora.
IKA je javila da je Bevanda (treći put) posjetio i crkvu sv. Jeronima i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.
Čile je Hrvatskoj susjedna zemlja
Četvero bivših vođa velike studentske pobune koja je 2011. tresla Čile i zahtjevima za kvalitetnije i besplatno obrazovanje zamalo srušila predsjednika, konzervativca i milijunaša Sebastiána Piñeru, postali su na nedjeljnim parlamentarnim izborima (ujedno je to bio i prvi krug predsjedničkih izbora) narodnim zastupnicima (mandat im počinje u ožujku 2014.).
Mlađi su od 27 godina, a iako pripadaju različitim političkim opcijama – smještaju se lijevo na političkome spektru te južnoameričke zemlje.
Lice te pobune, o čemu je tportal svojedobno iscrpno izvještavao, jest nova narodna zastupnica komunistica Camila Vallejo (25), koja je dobila 43,6 posto glasova u okrugu La Florida, južnom dijelu glavnoga grada Santiaga de Čilea u kojem većinom žive pripadnici srednje klase.
S njom u parlament ulaze Karol Cariola (37,14 posto glasova, distrikt Recoleta e Independencia, sjever glavnoga grada), glavna tajnica komunističke mladeži Giorgio Jackson (26), vođa omladine Demokratske revolucije (48,17 posto glasova, distrikt Santiago – centar) i Gabriel Boric (hrvatskoga porijekla), koji je dobio 28,07 posto glasova u južnome patagonijskom gradu Punta Arenasu, gdje živi hrvatska manjina, a uzdanica je ljevičarske Autonomne snage koja baštini nastojanja radikalnih revolucionara koji su se borili protiv diktature generala Pinocheta i postali vidljiviji nakon kraha diktature 1990. godine.
Postoje oni koji tvrde da će Vallejo, Cariola, Jackson i Boric kad-tad postati establišment. Ja mislim da to nije tako. Mislim da će se ipak dogoditi nešto dobro za Čileance, baš kao što mislim da će se jednoga dana dogoditi nešto dobro u hrvatskome društvu, koje stenje od mediokriteta, mržnje i političkog idiotizma
Puno žešćom retorikom od one koju ima stranka kojoj pripada, a koju predvodi bivša predsjednica Čilea (2006. – 2010.) i najizvjesnija Piñerina nasljednica socijalistica Michelle Bachelet, Vallejo je dala do znanja što će socijalistički blok (vjerojatno u većini) zahtijevati od Bachelet postane li predsjednicom Čilea: mlada profesorica zemljopisa i majka nedavno rođene Adele smatra da će parlament bdjeti nad ispunjavanjem najavljenog političkog programa temeljitih promjena u čileanskom društvu.
Objasnila je to i zastupnica Karol Cariola, medicinska sestra koja radi u porodiljnoj službi (bila je desna ruka C. Vallejo u prosvjedima 2011. godine), koja je najavila promjenu ustava jer je potrebno jamčiti kvalitetno i besplatno zdravstvo i jer je to fundamentalno pravo čileanskih građana. Najavile su da će oblikovati blok mladih u parlamentu u kojemu bi, osim njih dvije te Jacksona i Borica, trebalo biti još četvero mladih zastupnika liberalnih i konzervativnih snaga.
S njima je i karizmatični Iván Fuentes (50), nezavisni zastupnik socijalističkih opredjeljenja, ribar i vođa domorodačke pobune u patagonijskoj regiji Aysen, koja se 2012. dignula protiv vlasti u Santiagu tražeći bolje uvjete života.
Što je tu ovome vanjskopolitičkom komentatoru i analitičaru novo i simptomatično? Odrasli smo, mi u Argentini, ali i naši susjedi, posebno Čileanci, vjerujući da su naše zemlje određene genealogijama (o kojima je izvanredno dobro pisao nobelovac Gabriel García Márquez) i prezimenima, gdje smo bili poučavani da djeci treba suditi prema povijesti njihovih roditelja.
Mi koji smo kao djeca i omladina odrastali tijekom argentinske i drugih latinskoameričkih diktatura, mislili smo da je povijest nešto što se dogodilo našim djedovima i roditeljima. Iako smo često znali da to nije tako, bili smo komotni, većina nas, i birali smo indolentnost, bježali smo u to praznovjerje
Mi koji smo kao djeca i omladina odrastali tijekom diktature, mislili smo da je povijest nešto što se dogodilo našim djedovima i roditeljima. Iako smo često znali da to nije tako, bili smo komotni, većina nas, i birali smo indolentnost, bježali smo u to praznovjerje.
Najčešće što smo slušali kada bismo se usudili što komentirati bilo je – pa ti se nisi ni rodio kada se to i to dogodilo. Bili smo bezvremenska bića. Roditeljima nismo sudili, bar ne otvoreno, nego smo ih potajno veličali ako su bili heroji ili ako su nas uvjerili u svoja herojska djela (što je bolest koja i dalje zahvaća ustašku djecu i njihove unuke i s ove i s one strane Anda, točnije, više s ove nego s one) ili bi u našim očima pali u blato ako heroji nisu bili ili se takvima nisu uspjeli prikazati.
Ali dijaloga nije bilo. Nismo se međusobno pokušavali razumjeti. Oni su, naime, bili u strahu, a mi nismo znali što bismo s našom slobodom. Oni koji su činili prve korake kada smo se mi konačno udaljavali od domova roditelja (ponavljam, većina u mojoj generaciji nije prepoznala izazov da prestane živjeti život svojih roditelja i djedova) u vrijeme kada su Argentina i Čile opet koračali u demokraciju, žive drugačije, bez straha i s potpunim osjećajem slobode.
Izborne događaje u Čileu, koji su zainteresirali najvažnije listove na svijetu, nije moguće interpretirati ako se ne shvaća važnost studentske pobune 2011., kada je postalo jasno da je na scenu stupila generacija neustrašivih i posve slobodnih mladih ljudi.
Izborne događaje u Čileu, koji su zainteresirali najvažnije listove na svijetu, nije moguće interpretirati ako se ne shvaća važnost studentske pobune 2011., kada je postalo jasno da je na scenu stupila generacija neustrašivih i posve slobodnih mladih ljudi
Omladina je to puna vizije i snage, proročki usmjerena, jer je pobijedio Jackson, na primjer, iako je socijalist, i to dva puta na izborima na najkonzervativnijem sveučilištu, onome koje pripada Katoličkoj crkvi u Santiagu, što bi bilo ravno tomu da skupina prestrašenih, tzv. vjernika laika, koja radi robovski posao u strukturama Hrvatske biskupske konferencije osnuje sindikat crkvenih namještenika (pa bismo onda vidjeli bi li varaždinski biskup imao petlje najuriti na ulicu djelatnicu Hrvatskog Caritasa bez suvisla obrazloženja).
Postoje oni koji tvrde da će Vallejo, Cariola, Jackson i Boric kad-tad postati establišment. Ja mislim da to neće biti tako. Mislim da će se ipak dogoditi nešto dobro za Čileance, baš kao što mislim da će se jednoga dana dogoditi nešto dobro u hrvatskome društvu, koje stenje od mediokriteta, mržnje i političkog idiotizma.
U prvome mandatu je Michelle Bachelet bila simbol, žrtva Pinochetove diktature koja je došla na vlast a da je uopće nije tražila, kao kolateralna žrtva u obračunu konzervativaca kunktatora i ljevičara salonista (kakvih u Hrvatskoj imate na bacanje jer je malo njih, i s jedne i s druge strane, zaista osjetilo “ulicu”). Budućnost Čilea, ali i cijele Latinske Amerike ovisi o ljudima poput Bachelet, koja sada ne može više biti samo majčinska figura već mora biti i snažna kormilarka odvažnih mladića i djevojaka kao što su Camila, Karol, Giorgio i Gabriel, jer su shvatili da treba razgovarati i djelovati i da treba pobijediti strah.
Hrvatska misli da je jako udaljena od Čilea i Argentine. Ja pak tvrdim da su to naše susjedne zemlje.
(Ovaj sam komentar napisao za tportal, a želio sam ga objaviti i na našem portalu).
Papa: ”Ne prihvaćamo Bliski istok bez kršćana!”
Vatikanska informativna služba (VIS) javila je da je papa Franjo u četvrtak 21. studenoga primio patrijarhe i nekoliko nadbiskupa istočnih katoličkih crkava te da je upućen snažan poziv za neprihvaćanje Bliskog istoka bez kršćana, koje ohrabruju da ostanu u domovinama iako su izloženi progonima.
“Zajedno sa svećenicima istočnih crkava ne želimo tolerirati Bliski istok bez kršćana, građana koji su uključeni u društveni, kulturni i vjerski život”, rekao je Papa na Kongregaciji za istočne crkve u Rimu.
To je prvi summit od 2009. jednog pape s patrijarsima nakon zabrinjavajućih sukoba izazvanih arapskim proljećem i izraženijih napetosti između kršćana i muslimana, javlja HINA.
Papa je upozorio na skrivene progone kojima je izloženo između 10 i 13 milijuna kršćana istoka, koji su prijetnjama, atentatima i radikalnim islamizmom prisiljeni na egzil. U Iraku je broj kršćana s više od milijun, koliko ih je bilo prije deset godina, danas smanjen na njih samo 400.000.
Kršćane istoka čini 36 posto Libanonaca, 10 posto Egipćana, 5,5 posto Jordanaca, pet posto Sirijaca, između jedan i dva posto Iračana, dva posto Izraelaca i 1,2 posto Palestinaca.
Poglavar Rimokatoličke crkve kazao je da je zabrinut zbog “situacije s kršćanima, koji trpe posljedice napetosti i sukoba u mnogim dijelovima Bliskog istoka”.
“Sirija, Irak, Egipat i drugi dijelovi Svete zemlje katkad su preplavljeni suzama”, rekao je Papa i dodao kako se “neće smiriti dok postoje ljudi i žene bilo koje vjeroispovijesti čije se dostojanstvo ne poštuje, koji su lišeni elementarnih stvari za preživljavanje, čija je budućnost ukradena i koji su prisiljeni postati izbjeglicama ili raseljenicima”.
- « Previous Page
- 1
- …
- 71
- 72
- 73
- 74
- 75
- …
- 78
- Next Page »