autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Protulijek duhovnoj bijedi

Autor: / Leave a Comment

Draga braćo i sestre, želim vam povodom korizme ponuditi neka korisna razmišljanja za naš osobni i zajednički put obraćenja. Ona se nadahnjuju riječima svetog Pavla: “Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite” (2 Kor 8, 9). Apostol se obraća kršćanima u Korintu da ih potakne da budu velikodušni u pomaganju vjernicima u Jeruzalemu koji su bili u potrebi. Što te riječi svetoga Pavla govore nama, današnjim kršćanima? Što taj poziv na siromaštvo, na život u siromaštvu u evanđeoskom smislu znači nama danas?

 

Kristova milost

 

Prije svega pokazuje način na koji Bog djeluje. Bog se ne objavljuje zaogrnut u svjetovnu moć i bogatstvo, već u slabost i siromaštvo: “Premda bogat, radi vas posta siromašan…”. Krist, vječni Božji Sin, jednak u moći i slavi s Ocem, postao je siromašan; sišao je među nas, približio se svakom od nas; ponizio se, “oplijenio se”, da u svemu postane sličan nama (usp. Fil 2, 7; Heb 4, 15).

 

Božje je utjelovljenje veliki misterij! Ali razlog za sve to je njegova božanska ljubav, ljubav koja je milost, velikodušnost, želja za blizinom i on se ne oklijeva darovati i žrtvovati za ljubljena stvorenja. Ljubav, milosrđe znači dijeliti sve s onim koga se ljubi. Ljubav nas čini sličnima, stvara jednakost, ruši zidove i poništava udaljenosti. Bog je to učinio s nama. Isus, naime, “radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu” (Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 22).

Postavši siromašan Isus nije tražio siromaštvo zbog njega samog, već – kako kaže sveti Pavao – “da se vi njegovim siromaštvom obogatite”. To nije igra riječi ili puka fraza. U tome je sažeta Božja logika, logika ljubavi, logika utjelovljenja i križa. Bog nam nije spasenje odaslao s neba kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva!

 

Postavši siromašan Isus nije tražio siromaštvo zbog njega samog, već – kako kaže sveti Pavao – “da se vi njegovim siromaštvom obogatite”. To nije igra riječi ili puka fraza. U tome je sažeta Božja logika, logika ljubavi, logika utjelovljenja i križa. Bog nam nije spasenje odaslao s neba kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva!

 

Kada Isus silazi u vode Jordana i daje da ga krsti Ivan Krstitelj, ne čini to zato što treba pokoru ili obraćenje; on to čini zato da bude među ljudima koji trebaju oproštenje, među nama grešnicima, i da preuzme na sebe teret naših grijeha. To je put koji je izabrao da nas utješi, da nas oslobodi od naše bijede. Upada u oči da Apostol kaže da smo oslobođeni ne Kristovim bogatstvom, već njegovim siromaštvom. Ipak sveti Pavao poznaje dobro “neistraživo bogatstvo Kristovo” (Ef 3, 8), koji je “baštinik svega” (Heb 1, 2).

 

Što je, dakle, to siromaštvo kojim nas Isus oslobađa i obogaćuje? To je upravo način kojim nas ljubi, način na koji nam postaje blizak, baš poput dobrog Samaritanca koji je bio bližnji onom čovjeku koji je polumrtav ostavljen kraj puta (usp. Lk 10, 25s.).

 

Ono što nam daje pravu slobodu, pravo spasenje i pravu sreću je njegova suosjećajna i nježna ljubav kojom je povezan s nama. Kristovo siromaštvo koje nas obogaćuje je njegovo utjelovljenje, njegovo preuzimanje na sebe naših slabosti i grijeha kao izraz beskrajnog Božjeg milosrđa. Kristovo je siromaštvo najveće bogatstvo: Isusovo je bogatstvo njegovo beskrajno povjerenje u Boga Oca, njegovo stalno pouzdanje u njega, njegova želja da traži uvijek i jedino njegovu volju i njegovu slavu.

 

On je bogat kao što je bogato dijete koje osjeća da je voljeno i koje voli svoje roditelje i ne sumnja ni trenutka u njihovu ljubav i nježnost. Isusovo je bogatstvo to što je Sin; njegov jedinstveni odnos s Ocem je najveći prerogativ toga siromašnog Mesije.

Što je, dakle, to siromaštvo kojim nas Isus oslobađa i obogaćuje? To je upravo način kojim nas ljubi, način na koji nam postaje blizak, baš poput dobrog Samaritanca koji je bio bližnji onom čovjeku koji je polumrtav ostavljen kraj puta (usp. Lk 10, 25s.)

 

Kada nas Isus poziva da uzmemo na sebe njegov “laki jaram”, on nas poziva da se obogatimo tim njegovim “bogatim siromaštvom” i “siromašnim bogatstvom”, da dijelimo s njim njegov sinovski i bratski Duh, da postanemo sinovi i kćeri u Sinu, sinovi i kćeri u bratu prvorođencu (usp. Rim 8, 29).

 

Rečeno je da je jedina žalost ne biti svet (L. Bloy); mogli bismo također reći da postoji samo jedna prava bijeda: ne živjeti kao Božji sinovi i Kristova braća.

 

Naše svjedočenje

 

Mogli bismo misliti da je taj “put” siromaštva bio Isusov put, dok mi, koji dolazimo nakon njega, možemo spasiti svijet odgovarajućim ljudskim sredstvima. Ali to nije tako. U svakom dobu i na svakome mjestu Bog nastavlja spašavati ljudi i svijet Kristovim siromaštvom, koji čini sebe siromašnim u sakramentima, u svojoj riječi i u svojoj Crkvi koja je narod siromašnih. Božje bogatstvo ne može prolaziti kroz naše bogatstvo, već uvijek i jedino kroz naše osobno i zajedničko siromaštvo oživljeno Kristovim duhom.

 

Po uzoru na našeg Učitelja pozvani smo se boriti protiv siromaštva naše braće, susretati ih, preuzeti na sebe teret toga siromaštva i konkretno djelovati da ga ublažimo. Bijeda nije isto što i siromaštvo; bijeda je siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade.

 

Možemo razlikovati tri vrste bijede: materijalnu, moralnu i duhovnu.

 

Materijalna bijeda je ona koja se obično naziva siromaštvom i pogađa one koji žive u uvjetima nedostojnim čovjeka, one koji su lišeni temeljnih prava i osnovnih dobara kao što su hrana, voda, higijenski uvjeti, posao, mogućnost kulturnog razvoja i rasta. Kao odgovor na tu bijedu Crkva nudi svoju pomoć, svoju diakoniju, da izađe ususret potrebama i izliječi one rane koje nagrđuju lice čovječanstva.

Po uzoru na našeg Učitelja pozvani smo se boriti protiv siromaštva naše braće, susretati ih, preuzeti na sebe teret toga siromaštva i konkretno djelovati da ga ublažimo. Bijeda nije isto što i siromaštvo; bijeda je siromaštvo bez vjere, bez solidarnosti, bez nade. Možemo razlikovati tri vrste bijede: materijalnu, moralnu i duhovnu

 

U siromašnima i posljednjima mi vidimo Kristovo lice; ljubeći i pomažući siromašne, ljubimo i služimo Krista. Naši su napori usmjereni i na to da u svijetu prestanu kršenja ljudskog dostojanstva, diskriminacije i zlostavljanja jer su oni, u mnogim slučajevima, uzrok bijede. Kada moć, luksuz i novac postanu idoli, tada oni imaju prednost pred potrebom za pravednom raspodjelom bogatstava. Zato je nužno da se naše savjesti obrate pravdi, jednakosti, umjerenosti i zajedništvu.

 

Ništa manje nije zabrinjavajuća ni moralna bijeda, koja se sastoji u robovanju poroku i grijehu. Kolike su obitelji u tjeskobi jer je jedan od njezinih članova – često mlađe osobe – rob alkohola, droge, kocke, pornografije! Koliki ne vide više smisao života ili perspektive za budućnost, koliki su samo izgubili nadu! I kolike su osobe u tu bijedu gurnuli nepravedni uvjeti u društvu, nezaposlenost koja im oduzima dostojanstvo kao hraniteljima i pomanjkanje jednakog pristupa obrazovanju i zdravstvenoj skrbi. U tim se slučajevima moralna bijeda može s pravom smatrati prijetećim samoubojstvom.

 

Ta vrsta bijede, koja je također uzrok financijskog kraha, uvijek je povezana s duhovnom bijedom, koja nas pogađa kada se udaljimo od Boga i odbacujemo njegovu ljubav. Ako mislimo da ne trebamo Boga koji dopire do nas u Kristu jer mislimo da smo dovoljni sami sebi, tada smo krenuli putom propasti. Bog je jedini koji doista spašava i oslobađa.

 

Evanđelje je pravi protulijek duhovnoj bijedi: kršćanin je pozvan nositi u sve sredine oslobađajući navještaj da postoji oproštenje za počinjeno zlo, da je Bog veći od naše grešnosti, da nas uvijek slobodno ljubi i da smo stvoreni za zajedništvo i vječni život.

Ne zaboravimo da pravo siromaštvo boli – odricanje ne bi bilo valjano bez te pokorničke dimenzije. Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli

 

Gospodin nas poziva da budemo radosni navjestitelji te poruke milosrđa i nade! Lijepo je iskusiti radost širenja te radosne vijesti, dijeliti s drugima blago koje nam je povjereno, da bismo utješili srca skršena i davali nadu tolikoj braći i sestrama koji su obavijeni tamom. To znači slijediti i nasljedovati Isusa, koji je išao siromašnima i grešnicima kao što pastir s puno ljubavi traži izgubljenu ovcu. U jedinstvu s njim možemo hrabro otvoriti nove putove evangelizacije i promicanja osobe.

 

Draga braćo i sestre, neka ova korizma nađe Crkvu spremnu i pripravnu svjedočiti onima koji žive u materijalnoj, moralnoj i duhovnoj bijedi poruku evanđelja, čija je srž navještaj ljubavi milosrdnog Oca, koji je spreman prigrliti u Kristu svaku osobu.

 

Moći ćemo to učiniti u mjeri u kojoj budemo suobličeni Kristu, koji je postao siromašan i obogatio nas svojim siromaštvom. Korizma je prikladno vrijeme za samoodricanje; bilo bi dobro da se zapitamo čega se to možemo odreći da drugima pomognemo i obogatimo ih svojim siromaštvom.

 

Ne zaboravimo da pravo siromaštvo boli – odricanje ne bi bilo valjano bez te pokorničke dimenzije. Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli.

 

Neka nas Duh Sveti, zavaljujući kojem “[smo] kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju” (2 Kor 6, 10), podupre u našim odlukama i ojača našu pozornost i odgovornost prema ljudskoj bijedi da bismo postali milosrdni i činili milosrđe. S tom željom jamčim svoju molitvu da svakom vjerniku i svim crkvenim zajednicama korizmeni hod bude plodonosan i molim vas da molite za mene. Neka vas Gospodin blagoslovi i Gospa čuva!

 

(IKA)

Bratstvo je put za mir

Autor: / Leave a Comment

Želim se osvrnuti na sukobe, napetosti i stradanja u brojnim zemljama svijeta. Podsjećam na svoju poruku za Svjetski dan mira posvećenoj temi bratstva kao temelja i puta za mir u kojoj sam napisao da se bratstvo počinje učiti u krilu obitelji koja bi po svojem pozivu trebala prenositi na svijet svoju ljubav i pridonijeti da poraste onaj duh služenja i dijeljenja koji izgrađuje mir.

 

Nažalost, sve više raste broj podijeljenih i rastrganih obitelji, ne samo zbog krhke svijesti osjećaja pripadnosti kojom je obilježen današnji svijet, već također zbog teških uvjeta u kojima su obitelji prisiljene živjeti do te mjere da im nedostaju čak i osnovna sredstva za preživljavanje. Nužne su zato primjerene politike koje će podupirati, potpomagati, unapređivati i učvršćivati obitelj!

Potrebna je kultura susreta jer samo onaj koji je kadar ići ususret drugima može donijeti plod, stvarati veze, stvarati zajedništvo, širiti radost, graditi mir. I u protekloj godini do nas su dolazile slike razaranja i smrti. Koliko boli, koliki očaj uzrokuje zatvaranje u same sebe koje poprima različita lica: sad zavisti, sad egoizma, sad suparništva, sad opet žeđi za moći i novcem!

 

Događa se također da se starije smatra teretom, a mladi ne vide pred sobom sigurne perspektive za svoj život. Starije osobe i mladi su, naprotiv, nada čovječanstva. Prvi donose mudrost iskustva, a drugi nas otvaraju budućnosti, sprečavajući nas da se zatvaramo u same sebe. Mudro je ne marginalizirati starije iz života društva kako bi se sačuvalo sjećanje naroda. Jednako tako, dobro je ulagati u mlade, uz prikladne inicijative koje će im pomoći da nađu posao i zasnuju obiteljsko gnijezdo. Ne smije se gušiti njihov zanos!

 

Potrebna je kultura susreta jer samo onaj koji je kadar ići ususret drugima može donijeti plod, stvarati veze, stvarati zajedništvo, širiti radost, graditi mir. I u protekloj godini do nas su dolazile slike razaranja i smrti. Koliko boli, koliki očaj uzrokuje zatvaranje u same sebe koje poprima različita lica: sad zavisti, sad egoizma, sad suparništva, sad opet žeđi za moći i novcem!

 

Ponekad se čini da te stvarnosti dominiraju. Božić, međutim, ulijeva u nas kršćane sigurnost da posljednja i definitivna riječ pripada Knezu mira koji pretvara ”mačeve u plugove, a koplja u srpove” (usp. Iz 2, 4), egoizam u sebedarje, a osvetu u opraštanje. S tom nadom želim gledati u godinu koja je pred nama i izraziti nadu da će se okončati rat u Siriji. U rujnu prošle godine proglasio sam dan posta i molitve za mir u Siriji, ali je potrebna nova zajednička politička volja da se taj sukob privede kraju. Svi mi želimo da Konferencija ”Ženeva 2″ označi početak željenog hoda pomirenja.

 

Izražavam zabrinutost zbog političkih napetosti u Libanonu i Srednjoafričkoj Republici te zbog stanja u Egiptu i Iraku, Nigeriji, Maliju i Južnom Sudanu. Od pozitivnih događaja ističem ponovno pokretanje mirovnih pregovora između Izraelaca i Palestinaca, te se nadam da će dvije strane biti odlučne donijeti, uz pomoć međunarodne zajednice, hrabre odluke za iznalaženje pravednog i trajnog rješenja za sukob čiji se svršetak pokazuje sve nužnijim i urgentnijim. Zabrinut sam i zbog iseljavanja kršćana s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike.

Mir narušava svako nijekanje ljudskog dostojanstva, prije svega oskudica u hrani. Ne smijemo biti ravnodušni prema onima koji trpe glad, prije svega djeci, posebno kad se sjetimo koliko se hrane svakoga dana baca u mnogim dijelovima svijeta, uronjenima u ono što sam nazvao ”kulturom bacanja”

 

Sveta Stolica prati sa živim zanimanjem i zbivanja na azijskom kontinentu, gdje Crkva želi dijeliti radosti i nade svih naroda koji žive na tom velikom kontinentu. U prigodi 50. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa s Republikom Korejom želim zamoliti od Boga dar pomirenja na korejskom poluotoku, uz želju da, na dobrobit čitavog korejskog naroda, dvije strane neumorno traže moguća rješenja.

 

Mir narušava svako nijekanje ljudskog dostojanstva, prije svega oskudica u hrani. Ne smijemo biti ravnodušni prema onima koji trpe glad, prije svega djeci, posebno kad se sjetimo koliko se hrane svakoga dana baca u mnogim dijelovima svijeta, uronjenima u ono što sam nazvao ”kulturom bacanja”. Nažalost, baca se ne samo hranu ili suvišna dobra, već često i sama ljudska bića, koja se ”odlažu” kao da su ”nepotrebne stvari”.

 

Na primjer, užasava i sama misao da ima djece koja neće nikada ugledati svjetlo dana, žrtvi pobačaja ili djece koja se koriste kao vojnici, koju se siluje ili ubija u oružanim sukobima ili one koja su žrtve trgovine onog strašnog oblika suvremenog ropstva koja je trgovina ljudima, tog zločina protiv čovječanstva.

 

Ne smijemo biti neosjetljivi prema drami mnoštava koja su prisiljena pobjeći od bijede i neimaštine, odnosno nasilja ili zlostavljanja, osobito na Rogu Afrike i na području Velikih jezera. Mnogi od njih žive kao prognanici ili izbjeglice u logorima gdje ih se više ne smatra osobama već bezimenim brojevima. Drugi se, nošeni nadom za boljim životom, upuštaju u opasna putovanja koja nerijetko završavaju tragično.

Upozoravam i na još jednu ”ranu miru” koja se sastoji u pohlepnom iskorištavanju prirodnih bogatstava. Premda nam je dana na raspolaganje, previše često prirodu ne poštujemo, ne smatramo je besplatnim darom koji treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje

 

Tu mislim na poseban način na brojne migrante koji iz Latinske Amerike kreću prema SAD-u, ali prije svega na one koji iz Afrike ili s Bliskog istoka traže utočište u Europi.

 

Podsjećam pritom na moj pohod Lampedusi u srpnju prošle godine gdje sam molio za migrante koji su se utopili na Sredozemnom moru na putovanju prema Europi. Nažalost, postoji opća ravnodušnost prema takvim tragedijama, što je dramatični znak onog gubljenja osjećaja bratske odgovornosti.

 

Na kraju upozoravam na još jednu ”ranu miru” koja se sastoji u pohlepnom iskorištavanju prirodnih bogatstava. Premda nam je dana na raspolaganje, previše često prirodu ne poštujemo, ne smatramo je besplatnim darom kojeg treba čuvati i staviti u službi braći, uključujući buduće naraštaje.

 

Svi imamo odgovornost da se, u bratskom duhu, provode politike koje će poštivati stvoreni svijet, koji je naš zajednički dom. Još su nam pred očima razorne posljedice nekih nedavnih prirodnih katastrofa.

 

Želim obnoviti spremnost Svete Stolice, a posebno Državnog tajništva, da surađuje sa svim zemljama da bi se učvrstile one veze bratstva koje su odraz Božje ljubavi i temelj sloge i mira.

 

(Prenosimo s IKA-e iz Papina govora diplomatima akreditiranima pri Svetoj Stolici)

Sablazna podjela kršćanâ

Autor: / Leave a Comment

Prošle subote je započela Molitvena osmina za jedinstvo kršćana, koja će završiti iduće subote, na blagdan Obraćenja svetog Pavla apostola. U toj vrlo dragocjenoj duhovnoj inicijativi kršćanske zajednice sudjeluju više od stotinu godina. Riječ je o vremenu posvećenom molitvi za jedinstvo svih kršćana, prema Kristovoj želji “da svi budu jedno” (Iv 17, 21).

 

Svake godine jedna od ekumenskih skupina neke svjetske religije, pod vodstvom Ekumenskog vijeća Crkava i Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, predlaže temu i priprema materijale za Molitvenu osminu. Ove godine su te materijale priredile Crkve i crkvene zajednice iz Kanade a referiraju se na pitanje koje je Sveti Pavao uputio korintskim kršćanima: “Zar je Krist razdijeljen?” (1 Kor 1, 13).

Sigurno da Krist nije bio razdijeljen. Međutim, moramo iskreno i sa žalošću priznati da u našim kršćanskim zajednicama i dalje postoje podjele koje su sablazan. Podjele među nama kršćanima su sablazan. Nema druge riječi, već sablazan

 

Sigurno da Krist nije bio razdijeljen. Međutim, moramo iskreno i sa žalošću priznati da u našim kršćanskim zajednicama i dalje postoje podjele koje su sablazan. Podjele među nama kršćanima su sablazan. Nema druge riječi, već sablazan.

 

“Mislim to što svaki od vas”, pisao je Apostol, “govori: ‘Ja sam Pavlov’, ‘A ja Apolonov’, ‘A ja Kefin’, ‘A ja Kristov'” (1, 12). Ni za one koji su ispovijedali Krista kao svoga vođu Pavao ne nalazi riječi hvale, jer su koristili Kristovo ime zato da se odijele od drugih unutar kršćanske zajednice. Ali Kristovo ime stvara zajedništvo i jedinstvo, a ne podjelu! On je došao zato da stvori zajedništvo među nama, a ne podjelu.

 

Krštenje i križ su glavni elementi kršćanskog učeništva koji su nam zajednički. Podjele naprotiv slabe vjerodostojnost i djelotvornost našeg evangelizacijskog djelovanja i prijete da oduzmu križu njegovu moć (usp. 1, 17).

Usprkos bolnim podjelama, koje i dalje postoje, prihvaćamo Pavlove riječi kao poziv da se iskreno radujemo milostima koje je Bog dao drugim kršćanima. Imamo isto krštenje, istog Duha Svetoga koji nam je dao milost: prepoznajmo to i radujmo se tome

 

Pavao kori Korinćane zbog njihovih razmirica, ali također zahvaljuje Gospodinu “zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju” (1, 4-5). Te Pavlove riječi nisu puka formalnost, već znak da on vidi prije svega – i tome se iskreno raduje – darove koje Bog daje zajednici.

 

Taj Apostolov stav je poticaj za nas i za svaku kršćansku zajednicu da prepoznamo s radošću Božje darove prisutne u drugim zajednicama.

 

Usprkos bolnim podjelama, koje i dalje postoje, prihvaćamo Pavlove riječi kao poziv da se iskreno radujemo milostima koje je Bog dao drugim kršćanima. Imamo isto krštenje, istog Duha Svetoga koji nam je dao milost: prepoznajmo to i radujmo se tome.

 

Lijepo je prepoznati milost kojom nas Bog blagoslivlja i, još više, otkriti u drugim kršćanima nešto što trebamo, nešto što ćemo moći primiti kao dar od naše braće i sestara.

Susretanje i suradnja traži mnogo molitve, traži poniznost, traži razmišljanje i stalno obraćenje. Nastavimo tim putem, moleći za jedinstvo kršćanâ, da nestane te sablazni i da je više ne bude među nama

 

Skupina iz Kanade koja je priredila materijale za ovu Molitvenu osminu nije pozvala zajednice da misle na ono što bi mogle dati kršćanima koji su oko njih, već ih je potaknula da se susreću kako bi shvatile što mogu jedne od drugih primiti. To traži nešto više.

 

Traži mnogo molitve, traži poniznost, traži razmišljanje i stalno obraćenje. Nastavimo tim putem, moleći za jedinstvo kršćanâ, da nestane te sablazni i da je više ne bude među nama.

 

Želim Vam kazati i još nešto važno. U vezi Međunarodne konferencije za pronalaženje političkog rješenja krize u Siriji u Montreuxu, u Švicarskoj, nakon koje će uslijediti pregovori koji će se održavati u Ženevi počevši od 24.siječnja.

 

Molim Gospodina da dotakne srca svih da, tražeći složno veće dobro izmučenog sirijskog naroda, ne štede napore da što prije dođe do prekida nasilja i kraja sukoba, koji je prouzročio već i previše trpljenja.

 

Želim dragom sirijskom narodu da odlučno krene putom pomirenja, sloge i obnove u čemu će sudjelovati svi građani, gdje će svatko moći gledati u drugome ne neprijatelja i suparnika, već brata kojeg se prihvaća i grli.

 

(Prenosimo s IKA-e)

Krštenje je temelj vjere

Autor: / Leave a Comment

Krštenje je sakrament na kojem se temelji sáma naša vjera i po njemu se kao živi udovi ucjepljujemo u Krista i njegovu Crkvu. Zajedno s euharistijom i potvrdom, krštenje čini takozvanu “kršćansku inicijaciju”, koja predstavlja jedinstveni, veliki sakramentski događaj koji nas suobličuje Gospodinu i pretvara nas u živi znak njegove prisutnosti i ljubavi.

 

Možemo se zapitati je li krštenje doista potrebno da kao kršćani možemo živjeti i slijediti Isusa? Nije li to u konačnici jedan jednostavni obred, formalni čin Crkve kojim se dječaku i djevojčici daje ime? To je pitanje koje se može nametnuti.

 

Sveti Pavao nam u vezi s tim pruža jedno objašnjenje: “Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rim 6, 3-4). To nije dakle formalnost! To je čin koji zadire u dubinu našega postojanja.

Nije svejedno je li neka osoba krštena ili nije. Krštenjem bivamo uronjeni u ono nepresušno vrelo života koji je Isusova smrt, taj najveći čin ljubavi u čitavoj povijesti; i zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novim životom

 

Nije svejedno je li dijete kršteno ili nije. Nije svejedno je li neka osoba krštena ili nije. Krštenjem bivamo uronjeni u ono nepresušno vrelo života koji je Isusova smrt, taj najveći čin ljubavi u čitavoj povijesti; i zahvaljujući toj ljubavi možemo živjeti novim životom, ne više u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i braćom.

 

Mnogi se od nas uopće ne sjećaju svojega krštenja, i to je normalno jer smo kršteni odmah nakon rođenja. Dva ili tri puta sam na Trgu svetoga Petra postavio pitanje: tko od vas zna datum svoga krštenja? Neka digne ruku. Važno je znati kada sam uronjen u onu struju Isusova spasenja.

 

Danas, kad dođete kući, potražite, pitajte kada ste kršteni i tako ćete dobro upamtiti taj lijep dan krštenja. Poznavati datum našeg krštenja znači pamtiti jedan sretan datum. Ako to ne znamo postoji opasnost da zaboravimo ono što je Gospodin u nama učinio, da se ne sjećamo primljenoga dara. Na kraju to smatramo tek nekim događajem koji se dogodio u prošlosti – i to ne čak našom, već voljom naših roditelja – zbog čeka nema više nikakav utjecaj na sadašnjost.

 

Moramo obnoviti sjećanje na svoje krštenje. Pozvani smo živjeti svoje krštenje svakoga dana, kao svakodnevnu zbilju u našem životu. Mi uspijevamo slijediti Isusa i ostati u Crkvi, unatoč svojim ograničenjima, slabostima i grijesima, upravo zahvaljujući sakramentu u kojem smo postali nova stvorenja i zaodjenuli se Kristom.

 

Naime, po krštenju, po kojem smo oslobođeni istočnoga grijeha, uključeni smo u Isusov odnos s Bogom Ocem; nositelji smo nove nade, jer nam krštenje daje novu nadu: nadu da čitav život kročimo putom spasenja. A tu nadu ništa i nitko ne može ugasiti, jer ta nada nije varljiva. Upamtite: nada u Gospodina neće nikada razočarati.

Ne zaboravite današnju domaću zadaću: tražiti, pitati za datum vlastitog krštenja. Kao što znam datum svoga rođenja, moram znati također datum svog krštenja, jer je to dan slavlja

 

Zahvaljujući krštenju, možemo opraštati i onima koji nam nanose uvrede i čine nam zlo; zahvaljujući krštenju uspijevamo prepoznati u posljednjima i siromašnima lice Gospodina koji nas pohodi i postaje nam blizak. Krštenje nam pomaže prepoznati u licu osobâ koje su u potrebi, u onima koji trpe, također svog bližnjeg, Isusovo lice. Sve je to moguće zahvaljujući snazi krštenja!

 

I posljednje, što je važno. Postavljam pitanje: može li se netko sâm krstiti? Nitko ne može sam sebe krstiti! Nitko. Možemo tražiti, željeti krštenje, ali uvijek trebamo nekoga tko će nam taj sakrament podijeliti u Gospodinovo ime. Jer krštenje je dar koji se podjeljuje u okruženju u kojem vlada brižnost i bratsko zajedništvo.

 

Tako je uvijek bilo u povijesti, jedni su krštavali druge… to je lanac. Lanac milosti. Ali ja ne mogu samog sebe krstiti: moram od drugoga tražiti krštenje. To je čin bratstva, čin pripojenja Crkvi. U slavljenju krštenja moguće je prepoznati naizvornija obilježja Crkve, koja poput majke nastavlja rađati djecu u Kristu, u plodnosti Duha Svetoga.

 

Molimo dakle od srca Gospodina da možemo sve više, u svakodnevnom životu, iskusiti tu milost koju smo primili na krštenju. Neka naša braća u susretu s nama mogu susresti pravu djecu Božju, pravu braću i sestre Isusa Krista, prave udove Crkve.

 

Ne zaboravite današnju domaću zadaću: tražiti, pitati za datum vlastitog krštenja. Kao što znam datum svoga rođenja, moram znati također datum svog krštenja, jer je to dan slavlja.

 

(Preuzeto s IKA-e)

Riječ tijelom postade

Autor: / Leave a Comment

Proslov Ivanova evanđelja govori o najdubljem značenju Isusova rođenja. On je Riječ Božja koja je postala čovjekom te se “ušatorila”, nastanila među ljudima. Evanđelist piše: “I riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14). U ovim riječima koje nas ne prestaju oduševljavati, sadržano je sve kršćanstvo!

 

Bog se učinio smrtnim, krhkim popust nas, podijelio je našu smrtnu narav, osim grijeha, ali je na sebe uzeo naše grijehe kao da bi bili njegovi vlastiti. Ušao je u našu povijest, postao je u potpunosti Bog s nama! Isusovo nam rođenje tako pokazuje da se Bog htio sjediniti sa svakim čovjekom i svakom ženom, sa svakim od nas, kako bi nam darovao svoj život i svoju radost.

 

Tako Bog jest Bog s nama, Bog koji nas ljubi, Bog koji s nama hodi. To je poruka Božića: Riječ tijelom postade. Tako nam Božić otkriva ogromnu Božju ljubav prema čovječanstvu. Odatle proizlazi i polet, nada nas kršćana, koji u svojoj bijedi znademo da nas ljubi, da nas pohodi, da nas prati Bog; a na svijet i na povijest gledamo kao na mjesto gdje zajedno s njime i međusobno hodimo prema novim nebesima i novoj zemlji.

Bog se učinio smrtnim, krhkim popust nas, podijelio je našu smrtnu narav, osim grijeha, ali je na sebe uzeo naše grijehe kao da bi bili njegovi vlastiti. Ušao je u našu povijest, postao je u potpunosti Bog s nama!

 

S Isusovim rođenjem rodilo se i novo obećanje, rođen je novi svijet, ali i svijet koji se uvijek može obnavljati. Bog je uvijek prisutan kako bi podigao nove ljude, očistio svijet od grijeha koji ga čini starim, od grijeha koji ga kvari.

 

Koliko god ljudska i osobna povijest svakoga od nas bila označena teškoćama i slabostima, vjera u Utjelovljenje kaže nam da je Bog solidaran s čovjekom i njegovom poviješću. Ova blizina Boga čovjeku, svakome čovjeku, dar je koji nikad ne prestaje! On je s nama! On je Bog s nama! I ta blizina nikad ne prestaje. Evo radosne vijesti Božića: božansko svjetlo sjaji i danas za nas.

 

U otajstvu Utjelovljenja Sina Božjega riječ je i o ljudskoj slobodi, o slobodi svakoga od nas. Riječ Božja podiže svoj šator među nama grešnicima i potrebnima milosrđa. I svi mi morat ćemo pohititi da primimo milost koju nam nudi. Ivanovo evanđelje nastavlja: “Njegovi ga ne primiše” (1,11).

 

I mi ga često odbacujemo, radije ostajemo u zatvorenosti svojih pogrešaka i u tjeskobi svojih grijeha. No Isus ne odustaje i ne prestaje nuditi sebe sama i svoju milost koja nas spašava! Isus je strpljiv, Isus zna čekati, uvijek nas čeka.

Isus ne odustaje i ne prestaje nuditi sebe sama i svoju milost koja nas spašava! Isus je strpljiv, Isus zna čekati, uvijek nas čeka. To je poruka nade, poruka spasenja, stara i uvijek nova. A mi smo pozvani radosno svjedočiti ovu poruku evanđelja života, evanđelja svjetla, nade i ljubavi

 

To je poruka nade, poruka spasenja, stara i uvijek nova. A mi smo pozvani radosno svjedočiti ovu poruku evanđelja života, evanđelja svjetla, nade i ljubavi. Jer Isusova je poruka ova: život, svjetlo, nada, ljubav.

 

Marija, Majka Božja i naša nježna Mati, neka nas uvijek podržava, da ostanemo vjerni kršćanskome pozivu te ostvarimo želje pravde i mira koje u sebi nosimo na početku ove nove godine.

 

U ozračju radosti, tipičnome za božićno vrijeme, želim navijestiti da ću, ako Bog da, od 24. do 26. svibnja poći na hodočašće u Svetu zemlju. Glavna je svrha hodočašća spomenuti se povijesnoga susreta pape Pavla VI. i patrijarha Atenagore, koji se dogodio 5. siječnja, prije 50 godina.

 

Bit će tri postaje hodočašća: Aman, Betlehem i Jeruzalem. Tri dana. Uz Sveti grob slavit ćemo ekumenski susret sa svim predstavnicima kršćanskih Crkava u Jeruzalemu, zajedno s carigradskim patrijarhom Bartolomejem. Već vas sada pozivam da molite za ovo hodočašće koje će biti hodočašće molitve.

 

Kroz protekle tjedne do mene su iz svih dijelova svijeta došle tolike božićne i novogodišnje čestitke. Volio bih osobno svima zahvaliti, no to mi nažalost nije moguće. Stoga želim od srca zahvaliti djeci, za njihove lijepe crteže. Doista su lijepi! Djeca lijepo crtaju! Lijepo, lijepo, lijepo! Zahvaljujem djeci na prvom mjestu.

 

Zahvaljujem mladima, starima, obiteljima, župnim i redovničkim zajednicama, udrugama, pokretima i različitim skupinama koje su mi htjele izreći svoju naklonost i blizinu. Sve potičem da nastave moliti za mene, potrebno mi je to, moliti za ovu službu Crkvi.

Papa: Proizvoditi hranu, a ne oružje

Autor: / Leave a Comment

Papa Franjo je prve nedjelje došašća govorio o smislu tog razdoblja iščekivanja Božića te je pozvao svjetsku javnost, posebno zdravstveno osoblje, liječnike i istraživače, da pruži zdravstvenu pomoć zaraženima HIV-om, javila je IKA.

 

Osvrnuo se i na obilježavanje Svjetskoga dana borbe protiv AIDS-a izrazivši svima zaraženima tim virusom, posebno djeci, svoju blizinu, u nadi da će svi imati pristup lijekovima koji su im potrebni, a ne samo oni bogati.

 

”Došašće ima posebnu čar jer u to liturgijsko doba na poseban način doživljavamo smisao povijesti. Otkrivamo ljepotu hoda Crkve, cijelog čovječanstva, naroda, civilizacija i kultura putevima vremena. Taj hod ne završava nikada. Treba se uvijek iznova podići i nastaviti put otkrivajući smisao cilja vlastitog postojanja i zajedničko obzorje prema kojemu smo se uputili”, kazao je Papa.

 

Papa je primijetio da bi ti putevi izgledali mnogo ljepše kada bi se uništilo oružje, kada bi se prekinuli ratni sukobi, kada bi se zaboravilo ratovati i kada bi se ljudi, umjesto proizvodnji oružja, više posvetili proizvodnji hrane.

Budućnost je čovječanstva u suživotu različitosti

Autor: / Leave a Comment

Budućnost je čovječanstva u smjernome suživotu različitosti – jedna je od ključnih misli iz Papina govora održanoga 28. studenoga sudionicima opće skupštine Papinskoga vijeća za međureligijski dijalog. Kako je javio Radio Vatikan a prenijela IKA, Papa je napomenuo da nije moguće misliti na bratstvo ”iz laboratorija” te je odlučno istaknuo da vjersku slobodu valja štititi u svim njezinim dimenzijama.

 

U svijetu koji je na neki način – kako je rekao Papa – “postao manji”, sve je važniji dijalog i prijateljstvo među ljudima različitih religija. Riječ je o stvarnosti i izazovu koji poziva našu kršćansku savjest i koji utječe na konkretan život lokalnih crkvi, župa i vrlo brojnih vjernika, rekao je papa Franjo.

 

”Često se na političke ili gospodarske razloge nadovežu kulturne i vjerske razlike, koje se oslanjaju i na nerazumijevanja i pogreške iz prošlosti, a sve to može prouzročiti nepovjerenje i strah”, rekao je papa Franjo te dodao: “Postoji samo jedan put kojim se taj strah može pobijediti, a to je put dijaloga, susreta obilježena prijateljstvom i poštovanjem”.

 

Dijalog s nekim ne znači odustati od vlastitog identiteta kada se ide u susret drugomu, a ni popustiti kompromisima kada je riječ o vjeri i kršćanskom  moralu – primijetio je Papa.

 

”Upravo se iz tog razloga međureligijski dijalog i evangelizacija ne isključuju, nego se uzajamno podupiru. Ništa ne namećemo, ne rabimo nikakvu podmuklu strategiju kako bismo privukli vjernike, nego radosno i jednostavno svjedočimo ono u što vjerujemo i ono što jesmo. Doista, u susretu u kojemu bi svatko stavljao na stranu ono u što vjeruje i pretvarao se da odustaje od onoga što mu je najdraže, zacijelo ne bi bilo istinskog odnosa. U tom bi se slučaju moglo govoriti o lažnom bratstvu”, ustvrdio je papa Franjo.

 

”Budućnost je u smjernome suživotu različitosti, a ne u homologaciji s jednim jedinim, teorijski neutralnim mišljenjem. Stoga je prijeko potrebno priznati temeljno pravo vjerske slobode u svim njezinim dimenzijama”, kazao je Papa.

”U ime obitelji” žestoko izmanipulirali Papu Franju

Autor: / Leave a Comment

Volonteri građanske inicijative “U ime obitelji” u srijedu su se, tijekom opće audijencije na Trgu svetog Petra u Vatikanu, susreli s papom Franjom i darovali mu majicu, objavili su iz rečene udruge na Facebooku, a prenio je Jutarnji list na svome portalu.

 

Navode kako su Papu ”informirali o referendumu i nastojanju da se u Hrvatskoj brak zaštiti kao zajednica žene i muškarca”.

 

Nije poznato što im je papa Franjo na to rekao. Na slici se vidi kako se Papa smiješi pružajući ruku mladoj volonterki koja mu nešto govori dok drugi volonter, stojeći do nje, namješta majicu Papi na prsima da bi je treći volonter uspio snimiti u tom evidentno žestokom pokušaju da se manipulira Papom.

 

Da je papa Franjo protiv legalizacije homoseksualnih brakova, to znamo jer se kao nadbiskup Buenos Airesa tomu suprotstavio kad se u Argentini vodila kampanja koja je rezultirala legalizacijom homoseksualnih brakova, a protiv volje Katoličke crkve.

 

Da je npr. dvoje luđaka tiskalo majicu s natpisom na hrvatskom: ”Papa, ti si peder, ali mi te svejedno volimo!” i da namjesti majicu Papi kako bi ispao štos da se Franjo slaže s akcijom ”Papa peder”, Franjo bi svejedno (jer govori nekoliko jezika, ali ne i hrvatski) nasmiješeno pružio ruku tim luđacima.

 

Volonteri ”U ime obitelji”, koji su se u srijedu nacrtali s majicama pred Papom luđaci nisu, ali su izvršili medijski atentat na Papu, nevezano za činjenicu da Papa podržava ideju braka kao doživotnu zajednicu muškarca i žene, iako ne znamo ništa o tome slaže li se u svemu s dr. Željkom Markić i njezinim trabantima.

 

Autograf.hr samo je želio upozoriti da se udruga ”U ime obitelji” i njezini podupiratelji služe svim mogućim sredstvima, pa i fizičkim nasiljem, kako se dogodilo jučer u Vili Arko. Ne treba nas stoga čuditi što je potpisnika ovih redaka Željka Markić klevetnički optužila da piše pismo Papi protiv nedjeljnoga referenduma.

Čestitke u povodu blagdana Hanuke

Autor: / Leave a Comment

Predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović uputio je pripadnicima židovske vjeroispovijesti u povodu blagdana Hanuke čestitku sljedećeg sadržaja:

 

”Svim građankama i građanima židovske vjeroispovijesti u Republici Hrvatskoj čestitam blagdan Hanuke!

 

Želim da dani u kojima se slavi Hanuka svojom simbolikom svjetla i slobode svima donesu obilje mira, razumijevanja, radosti i nade”, stoji u čestitki predsjednika Josipovića, kojoj se pridružuje i redakcija našega portala.

 

Hanuka je jedan od najvećih židovskih blagdana. Njime se spominjemo događaja iz 164. pr. Kr., kada je nakon trogodišnjih progona i borbi ponovno posvećen jeruzalemski Hram. Helenistički kralj iz obitelji Seleukovića, Antioh IV. Epifan, zabranio je židovske obrede u Hramu te uspostavio štovanje Zeusa Olimpskog, to je potaknulo židovsku pobunu, koje su predvodili Makabejci. Nakon Epifanove smrti Hram je očišćen i ponovno posvećen.

 

S tim događajem povezana je legenda o svjetiljci koja je nastavila gorjeti u Hramu iako u njoj nije bilo dovoljno ulja. Svetost proizlazi upravo iz duhovnog aspekta pobjede i čuda koje se dogodilo s jedinom netaknutom bočicom maslinova ulja koja je nosila pečat Velikoga svećenika. Pronađenog ulja bilo je dovoljna samo za jedan dan svjetlosti iz hramskoga svijećnjaka, ali dogodilo se čudo – i ulja je bilo dovoljno za čak osam dana, koliko je bilo potrebno da se Hram ponovno posveti.

 

Hanuka je tako ostala praznik svjetla. Židovi svake godine tijekom tjedna Hanuke pale posebne osmerokrake svijećnjake ”hanukije”, i to tako da svake večeri zapale po jednu svijeću na tome svijećnjaku.

Papa za obnovu Crkve, protiv tiranije tržišta

Autor: / Leave a Comment

Papa Franjo pozvao je u dosad najvažnijem autorskom dokumentu svoga pontifikata na obnovu Katoličke crkve i osudio nesputani kapitalizam kao novu tiraniju. Svjetske čelnike, naime, pozvao je da se bore protiv siromaštva i sve veće nejednakosti u svijetu.

 

Franjo je u utorak objavio apostolsku ekshortaciju ”Evangelii Gaudium” (”Radost evanđelja”) na 84 stranice, koju strane agencije nazivaju službenom platformom njegova papinstva kojom je nadogradio svoja stajališta izrečena u propovijedima i izjavama otkako je u ožujku postao prvi papa iz Južne Amerike.

 

U ekshortaciji, svojevrsnom poticaju i smjernicama za djelovanje biskupa diljem svijeta, Franjo je otišao korak dalje od dosadašnjih svojih kritika globalnoga ekonomskog sustava osuđujući “idolatriju novca” i pozivajući političare da hitno zajamče svim građanima “dostojanstven posao, obrazovanje i zdravstvenu skrb”.

 

Bogate je pozvao da podijele svoje bogatstvo. “Baš kao što zapovijed ‘Ne ubij!’ postavlja jasno ograničenje s namjerom da se sačuva vrijednost ljudskog života, danas moramo reći ‘Nećete!’ ekonomskom isključivanju i nejednakosti. Takva ekonomija ubija”, napisao je Franjo. “Kako vijest može biti to da je vrijednost burze pala za dva posto, a nije vijest kada beskućnik umre?” zapitao je.

 

“Dok se god problemi siromašnih radikalno ne riješe odbacivanjem apsolutne autonomije tržišta i financijskih špekulacija, odnosno napadajući strukturne uzroke siromaštva, neće biti rješenja za svjetske probleme i, zapravo, bilo kakve probleme”, smatra Papa.

 

Negirajući da su njegove poruke običan populizam, zamolio je Boga da “nam podari političare koji su iskreno zabrinuti zbog stanja u društvu i među ljudima te načina života sirotinje”.

 

Poručio je i da se obnova Crkve ne može odgađati te da Vatikan i njegova ”ukopana” hijerarhija “moraju čuti poziv na pastoralno obraćenje”. “Više volim Crkvu koja je puna modrica, koja je bolna i prljava jer to znači da je bila na ulicama, od Crkve koja je nezdrava od ograničenja i brige za vlastitu sigurnost”, poručio je Papa. “Pretjerana centralizacija, umjesto da pomaže, komplicira život Crkve i njezin misionarski doseg”, napisao je.

 

Naglašavajući suradnju među religijama, Franjo je citirao ideju pokojnog prethodnika Ivana Pavla II. o reformi papinstva radi promocije s ostalim kršćanskim crkvama i spomenuo lekcije koje Rim može naučiti iz pravoslavlja, primjerice ”sinodalnost”, odnosno decentralizirano čelništvo.

 

Papa Franjo završio je u srpnju encikliku koju je započeo Benedikt XVI., ali je jasno rekao da je to većinom rad njegova prethodnika, koji se povukao s dužnosti u veljači, i ova ekshortacija prvi je njegov potpuno autorski rad u pontifikatu.

 

”Radost evanđelja” napisana je Franjinim jednostavnim i toplim stilom propovijedanja i razlikuje se od više akademskih radova bivših papa.

 

Papa je ponovio svoje izjave da Crkva ne može zaređivati žene i da to “nije pitanje otvoreno za raspravu”, ali da žene moraju imati veći utjecaj u crkvenom vodstvu. Također je ponovio da Crkva ne može prihvatiti pobačaj.

 

Meditacijom o tome kako revitalizirati Crkvu pogođenu sekularizacijom u zapadnim zemljama ekshortacija je odrazila misionarski žar koji je češće uočljiv u evangeličkih protestanata koji su pridobili mnoge nezadovoljne katolike u Papinoj rodnoj Latinskoj Americi.

 

HINA

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt