S izvršnom direktoricom Centra za ženske studije, Radom Borić, dugogodišnjom feminističkom aktivisticom razgovaramo povodom jubileja ove organizacije koja već dvadeset godina edukativnim, izdavačkim i aktivističkim projektima radi na podizanju svijesti žena kao i na njihovoj boljoj vidljivosti u društvu i većoj angažiranosti u političkom, odnosno, javnom životu. [Read more…]
Kap dobrote. Božić dolazi!
Publika koja se prije dva tjedna sjatila u zagrebački HNK na prvu “predstavu” filozofskog kazališta Srećka Horvata sigurno nije očekivala da će tamo od Julije Kristeve čuti lijepo sročenu pohvalu kršćanstvu i Katoličkoj crkvi. Uostalom, vjerojatno sam jedan od rijetkih koji je upravo na taj način čuo i razumio rečenice što ih je na pozornici, uz izravni prijenos na HTV 3, Kristeva izrekla o značenju i mjestu svete Terezije Avilske u katoličanstvu.
Za neupućene: Kristeva je velika spisateljska, filozofska i feministička zvijezda, k tomu psihoterapeut i teoretičar humanističkih znanosti, a povrh svega i deklarirani ateist. Upravo kao takvu pozvao ju je 2011. godine papa Benedikt XVI u Asiz da govori na velikom susretu religija i (ne)vjera. Bavljenje Kristeve religijskim temama doseglo je vrhunac u velikoj knjizi “Terezijo, ljubavi moja”. Tako bi barem glasio na hrvatskom naslov njenog francuskog, prije šest godina objavljenog originala.
Knjiga je biografsko-autobiografsko-filozofski roman u kojem Kristeva vlastiti tekst isprepliće s tekstovima španjolske redovnice Terezije Avilske, katoličke mističarke rođene prije 499 godina. Uvod u kazališni razgovor s Kristevom bila je ta knjiga iz koje je Alma Prica razgovjetno i sabrano čitala dobrih 45 minuta.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije
Kristeva voli reći kako je sa svetom Terezijom proživjela punih deset godina, pa nije ni čudo što Srećko Horvat nije mogao biti na istoj razini udubljenosti u njezin život, djelo i mistiku. Zato je i poneko njegovo pitanje bilo više aktivističko nego filozofsko, poput onog nije li Crkva licemjerna kad tako časti tu svoju sveticu, a s druge strane znamo kakav odnos ima prema tjelesnosti i prema ženama.
U odnosu na način na koji je Kristeva govorila o prožimanju duhovnog i tjelesnog u ekstazama svete Terezije, Horvatovo je pitanje zvučalo banalno. No, Kristeva je, odgovarajući, ostala na svom kolosjeku nazvavši svetu Tereziju Avilsku i slične joj mistike samim srcem katoličanstva.
Potom je izrekla jednostavnu konstataciju da je Crkva, kao institucija, prema tako posebnim karizmatičnim osobama u svojim redovima uvijek imala rezerviran odnos, osobito za njihova života. To je doista notorna činjenica i tako se baš sve velike i hijerarhijski čvrsto ustrojene institucije odnose prema svim odstupanjima od norme, pa i onima koje će kasnije prihvatiti i slaviti kao vizionarska i reformatorska.
To srce Crkve, nastavila je Kristeva, uglavnom je potisnuto na rub, ali to ga ne sprečava da s neumanjenom snagom zrači i tijekom stoljeća nadahnjuje i pokreće mnoge ljude na međusobno udaljenim razinama društva. Bez te mistike, rekla je Kristeva, ne bi bilo ni renesanse, ni baroka, ni Voltairea, ni Mozarta, a istodobno tu katoličku mistiku vidi i u tradicijskim slojevima i ritualima pučke pobožnosti i religioznosti.
Da je Kristeva u Zagrebu osobito na ovoj temi ostala neshvaćena posvjedočila mi je većina novinskih prikaza. Na lijevoj intelektualno-aktivističkoj sceni u odnosu prema religioznosti uvelike vladaju nelagoda, zazor, neznanje i predrasude. No, to nimalo ne čudi kad se pogleda druga strana. Od svih članaka o nastupu Kristeve koje sam pročitao, uvjerljivo najprimitivniji ispisala je hrvatska teatrologinja Sanja Nikčević tobože iz pozicije vjernice i intelektualke katoličke orijentacije.
Prva je adventska svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg više baš (jer je bolestan) više i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke
O pamfletističkom karakteru tog teksta, koji na portalu Bitno.net naprosto falsificira nastup Kristeve, dovoljno svjedoči već i sam naslov: “Julia Kristeva i sv. Terezija Avilska ili kako su ateisti od svetice napravili seksualnu revolucionarku”. Ali, zato je Mladen Bićanić na portalu Lupiga.com “heretički nastup” Kristeve i Terezije Avilske u HNK baš lijepo i točno sažeo u rečenici: “Nije stvar u tome da puno razmišljamo, već da puno ljubimo…”.
U tom duhu pripremam i odmah palim četiri svijeće na adventskom vijencu koji vjernicima i nevjernicima u ovo vrijeme godišta poručuje: Božić je blizu! I baš ovih dana vidim te svijeće i u Crkvi. Ne u onoj u koju se ide, jer to nije zgrada, nego koja ide ulicama u ljudima koji svijetle.
Prva je svijeća pater Antun Cvek, isusovac kojeg (jer je bolestan) više baš i ne viđamo na zagrebačkim ulicama kako na biciklu raznosi kantice s toplim obrocima. No, zato je tu Kap dobrote, udruga koju je on pokrenuo i svojom ljubavlju nadahnuo. Kap dobrote. Ako vas zanimaju, pronaći ćete ih na internetu brže nego najnovije Šešeljeve psovke.
O, kada bismo se barem nad svakim prosjakom na ulici zabrinuli onoliko koliko strepimo za apstraktno ugrožene hrvatske nacionalne interese!
Druga se adventska svijeća pali tako da u Google upišete “fratar lopov”. Odmah će vam se ponuditi lijepa priča koju je nedavno u Slobodnoj Dalmaciji ispisao kolega Damir Šarac. Fra Lino Maupaus mogao bi i morao možda vrlo skoro postati prvi katolički blaženik rođen u Splitu, a o njemu se nit što zna, nit što govori.
Papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu posvećenog života
U Parmi, gdje je 1924. godine umro, podigli su mu čak tri spomenika, a o životu tog zaštitnika sirotinje, zatvorenika, odbačene djece i svih nevoljnika Talijani su i snimili film “Fratello ladro” (Kradljivi fratar). Lopovom su ga od milja nazvala samostanska franjevačka subraća znajući da će svaki put kad on prvi dođe na ručak nešto sa stola završiti u širokim rukavima njegova habita, a kasnije kod parmskih siromaha.
Treću svijeću na mom vijencu pali papa Franjo na Bosporu. Otišao je posjetiti državu Tursku, ali i svog brata, pravoslavnog ekumenskog carigradskog patrijarha Bartolomeja, i to upravo 30. studenog, na blagdan svetog Andrije, utemeljitelja carigradske crkve, zaštitnika čitavog pravoslavlja i rođenog brata onog rimskog svetog Petra. Brat je to kojeg premalo poznajemo i prerijetko posjećujemo, kao da nam poručuje papa iz Istanbula, pozivajući od tamo katolike na godinu
posvećenog života.
Baš tim povodom moju su četvrtu adventsku svijeću upalili hrvatski katolički redovnici i redovnice, od četiri i pol tisuće koliko ih ima njih stotinu i dvoje koliko ih je zapjevalo u zboru i snimilo pjesmu “Hvala redovnika” kao svoju himnu.
Nisu kvarili gregorijanske korale, nego su lijepo uvježbali jedan pravi band-aidovski pop-šlager koji su im napravili njihovi prijatelji, laici u Crkvi, ali u glazbi profesionalci. Ako se pjesma i video spot samo malo zavrte na radiju i televizijama, proričem da bi “Hvala redovnika” do Božića mogla poharati domaće pop-topliste. Youtube: “Hvala redovnika”.
Na televizijskoj premijeri pjesme čitavu je Hrvatsku uživo, smijehom koji sav dolazi iznutra, obasjalo lice sestre karmelićanke Antonele Pavičić. To me vraća na početak, do njene velike učiteljice, karmelićanke Terezije Avilske. Mistični smijeh preko pet stoljeća neka bude kopča ovog vijenca.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Junaci mirne integracije
Upaljene luči. Tako se zove knjiga koja je u nedjelju, 21. rujna predstavljena u Domu kulture u Berku. U pozivnici piše da je knjiga plod rada dvadesetak “običnih” ljudi, mirovnih aktivistica i aktivista, teologinja i teologa. Piše i to da je knjiga zbirka koja promovira doprinos običnih ljudi za izgradnju mira i da priče i pjesme u njoj govore o stvarnim događajima i konkretnim situacijama u kojima su autori i autorice, u teškim i tragičnim trenucima, doživjeli pomoć nekoga sa suprotne, neprijateljske strane.
Berak je selo u blizini Vukovara za koje je većina nas prvi put čula zbog zla koje ga je pogodilo na samom početku agresije na Hrvatsku 1991., zbog protjerivanja nesrpskog stanovništva, zbog zločina u kojem su ubijeni mnogi njegovi nedužni stanovnici, zbog stradanja koje su preživjeli oni koji su u njemu ostali. Međutim, mnogo smo manje čuli i mnogo se manje pažnje obratilo na uspostavljanje mira u Berku i mnogim drugim sličnim mjestima, na napore koje su uložili mnogi ustrajni pojedinci, zagovornici mira i suživota, da se na mjestu zločina i patnje ponovno uspostavi mir i nastavi život dostojan ljudi. Ova je knjiga zbirka njihovih svjedočanstava koja nas ne bi smjela ostaviti ravnodušnima.
Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici
Knjiga govori o dugotrajnom procesu izliječenja koji traje i daleko je od svog završetka, ali i o ustrajnosti i odlučnosti ljudi koji u njemu sudjeluju da ne posustanu, usprkos vremenu i okolnostima. A da okolnosti ne idu uvijek u prilog pomirenju upozorava već u samom predgovoru knjige Dragica Aleksa, jedna od najzaslužnijih za paljenje i održavanje na životu svjetla tih luči iz Berka. U procesu vlastitog traženja mira sa samom sobom, nakon svih doživljenih nepravdi i preživljenih patnji, Dragica Aleksa je još prije petnaest godina objavila knjižicu pod naslovom Priče iz Berka koja je govorila o traženju izgubljenog mira u sebi i oko sebe.
U knjizi Upaljene luči o tome svjedoči i Katarina Kruhonja opisujući ulogu koju su, uz desetak drugih udruga iz Hrvatske i tri iz Srbije, imali aktivisti Centra za mir, nenasilje i ljudska prava u procesu koji pamtimo kao mirnu reintegraciju istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u sustav Republike Hrvatske.
Ona opisuje kako su pripremali grupe ljudi koji su nekada živjeli zajedno, razbacane ratom na obje strane Dunava, za ponovne susrete. Piše kako su ih učili da nadvladaju zazor i strah od onih drugih i od samih sebe i da ponovno počnu razgovarati. Pri tom s pravom upozorava kako se u pričama o uspjehu te mirne integracije tek usput spominjala i uloga civilnodruštvenog sektora.
A upravo na tom polju, presudnom za povezivanje jedne po jedne niti koje su među pojedinačnim, stvarnim ljudima i obiteljima bile pokidane, sudjelovale su tisuće i tisuće žena i muškaraca, većinom izravno i vrlo osobno pogođenih ratom. Taj udio “običnih” ljudi u velikom zajedničkom poduhvatu ostao je nekako po strani, u sjeni politike i državnih te međudržavnih institucija.
Žao mi je što ove nedjelje nisam mogao biti u Berku, ali zato na ovaj način ljudima koji će se okupiti oko Upaljenih luči želim uputiti pozdrav i izraziti veliko poštovanje. Želim na njih obratiti i vašu pažnju i tako ih dodatno ohrabriti da se ne umore i ne posustanu.
Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći
Mirotvorstvo se uvijek događalo usprkos prevladavajućem stanju svijesti i okolnostima u svijetu. Ljudi okupljeni oko Upaljenih luči u Berku toga su itekako svjesni. Među njima su i Ana i Otto Raffai, dvoje katoličkih teologa posvećenih mirotvorstvu u svemu što rade i žive.
Drugi dio knjige Upaljene luči donosi deset njihovih teoloških kolumni na temu mirotvorstva koje su prošle i ove godine bile objavljivane u sarajevskom franjevačkom teološkom časopisu Svjetlo riječi. Ti su tekstovi proizašli iz njihove vjere, iz njihovog napora da prouče, razumiju i žive Evanđelje nadahnuti i primjerima mnogih drugih ljudi u povijesti i sadašnjosti koji su, bez obzira na vjersku i bilo koju drugu pripadnost, na jednak način bili predani ostvarivanju mira, svaki u svom trenutku i na svom mjestu na Zemlji, od Tolstoja do Gandhija i mnogih drugih za koje šira javnost nikada nije čula.
Među njima je, primjerice, američki svećenik i redovnik Družbe Isusove Dan Berrigan koji je upravo katolike okupljao u jednu od prvih antiratnih grupa i inicijativa protiv rata u Vijetnamu. Oni na jednostavan, a teološki utemeljen način objašnjavaju neka od najzahtjevnijih i za primjenu u svakodnevnom životu najtežih mjesta Isusovog nauka, počevši od okretanja lijevog obraza onome tko te je udario po desnom. Oni strpljivo i uporno poučavaju da nenasilje ne znači pasivnost, da biti nenasilan ne znači biti gubitnik, da je nenasilje aktivna snaga.
Dobri ljudi iz Berka i mnogih drugih ratom izravno unesrećenih i osakaćenih mjesta usudili su se u svojim pričama sami sebi i ljudima oko sebe postaviti pitanje o smislu vlastitih stradanja i bilo kojeg rata. Usudili su se razgovarati s onim drugima, liječiti vlastite rane slušajući o navlas istim patnjama i ljudskosti onih drugih. Usudili su se pitati može li ijedan rat imati pobjednike, ili su svi možda ipak gubitnici.
Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”
Ovih im dana ohrabrenje dolazi od glasa papa Franje koji se čuje u čitavom svijetu, od glasa koji nedvosmisleno i beskompromisno kršćanski i ljudski viče, i koji će morati nastavljati ponavljati da je svaki, ali baš svaki rat ludost i besmisleno krvoproliće koja se mora i može izbjeći.
Ljude u Berku i sve nas želim podsjetiti na još jedan glas iz naše nedavne povijesti koji je upravo na temelju vlastitog patničkog iskustva mirotvorstvo nastojao pretvoriti u politički program. To je glas Vlade Gotovca koji je neke od svojih prvih javnih istupa još 1988. godine, nakon godina zatočeništva i nametnute mu izolacije iskoristio da kaže: “Naučio sam da nije teška i prvorazredna zadaća pamtiti zlo, nego mu se svakodnevno suprotstavljati, u sebi prije svega, a onda oko sebe”.
A govoreći o novom dobu čovječanstva, kojem se i mi još uvijek nadamo i na kojem smo dužni raditi, Gotovac kao da je u bliskoj budućnosti vidio upravo ljude poput ovih kojima je posvećena ova kolumna: “Novi heroji su ljubezni, strpljivi, puni poštovanja prema drugome. Nova veličina isključuje nasilje, tlačenje, ponižavanje. Novo dostojanstvo omogućuje dostojanstvo drugoga.”
U predgovoru knjizi Dragica Aleksa piše i ovo: “Ubrzo nakon početka prikupljanja priča, ionako teška situacija u Vukovaru događanjima vezanim uz uvođenje ćirilice postala je još i teža. Mnogi ljudi koji su do tada željeli s nama podijeliti svoje pozitivno iskustvo, čak i neki čije su priče već bile zabilježene, molili su nas da ih ne objavljujemo jer da je za to ‘još prerano’.”
Upravo zato trebaju nam njihove upaljene luči. Od tog arhaičnog pojma dolazi i riječ razlučiti. Dobro od zla, svjetlo od mraka. Luči iz Berka utoliko su važnije na putu prema miru.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
O zapadnjačkome terorizmu
Noam Chomsky ugledni je lingvist i jedan od najistaknutijih američkih društvenih kritičara. Andre Vltchek bavi se pisanjem, snimanjem filmova i istraživačkim novinarstvom.
U knjizi “O zapadnjačkome terorizmu: Od Hirošime do ratovanja bespilotnim letjelicama ” Noam Chomsky, intelektualac, politički aktivist i disident poznat širom svijeta, razgovara o zapadnjačkoj moći i propagandi s filmskim producentom i istraživačkim novinarom Andreom Vltchekom. U tom razgovoru isprepleću se povijesne činjenice i osobna iskustva dvojice sugovornika koja su ih i navela na to da život posvete aktivizmu.
Ova je knjiga dobar uvod u političku misao Noama Chomskog, teme i rasprave obuhvaćaju kolonijalizam i imperijalističku vlast, propagandu i medije, ostavštinu utjecaja Sovjetskoga bloka na suvremena zbivanja, Arapsko proljeće i slabljenje američke moći.
Autori nude snažnu kritiku kolonijalnog naslijeđa, spominjući mnoge zemlje, među njima i Nikaragvu, Kubu, Kinu, Čile i Tursku.
Naslov: O zapadnjačkome terorizmu
Autor: Noam Chomsky, Andre Vltchek
Prijevod: Damir Biličić
Publicistika
Godina izdanja: 2014.
Broj stranica: 224
Uvez: meki
ISBN 9789533036700
Izdavač: Naklada Ljevak
(Više novih knjiga na Moderna vremena info)
Vesna Teršelič: ”Predstoji nam krpanje podjela”
Razgovarao: Drago Pilsel
Čini se obligatornim početi ovaj razgovor pitanjem što očekujete od referenduma o braku?
Očekujem da ćemo svi vrlo jasno vidjeti koliko smo kao društvo (ne)tolerantni. Referendum će nam kao u ogledalu pokazati koliko smo daleko odmakli ili zaostali u procesu demokratizacije, u biti kojeg je prihvaćanje drugih i drugačijih. Pokazat će se koliko smo spremni na uskratu ravnopravnosti i suspendiranje prava jedne manjine. Definiranjem braka kao zajednice muškarca i žene u Ustavu RH onemogućilo bi se, naime, izjednačavanje ostalih zajednica u pravima koja sadrži institut braka.
Što mislite zašto je do referenduma uopće došlo?
Do referenduma su nas združenim snagama doveli građanska inicijativa ”U ime obitelji” uz podršku Vladinih institucija. Neshvatljivo mi je da su Sabor RH i Vlada RH pristali na referendumsko pitanje koje dovodi u pitanje samu mogućnost da Republika Hrvatska osigura uživanje svih prava svim osobama, bez diskriminacije.
Zašto izlazite na referendum? Došli ste iz Berlina, zašto?
Jer ne želim na pogrešku Vlade i Sabora reagirati pasivnošću. Izlazim na referendum kako bih aktivno iskoristila svoje pravo na izjašnjavanje.
Ne čini li vam se da tako legitimirate pitanje koje mnogi smatraju protuustavnim?
I ja smatram da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu i svjesna sam da odlaskom na referendum mogu legitimirati pitanje. No kad sam odvagnula štetu koja bi mogla nastati legitimiranjem ovog pitanja, po mom mišljenju, prednost ima aktivna pozicija, to jest javna osuda referendumskog pitanja glasanjem protiv. Mislim da je bojkot neproduktivan.
Smatram da se o temeljnim ljudskim pravima ne može odlučivati na referendumu i svjesna sam da odlaskom na referendum mogu legitimirati pitanje. No kad sam odvagnula štetu koja bi mogla nastati legitimiranjem ovog pitanja, po mom mišljenju, prednost ima aktivna pozicija, to jest javna osuda referendumskog pitanja glasanjem protiv. Mislim da je bojkot neproduktivan
Zašto SDP nije zatražio ocjenu ustavnosti predloženoga referendumskog pitanja?
Izgleda da SDP i druge stranke trebaju dodatnu edukaciju iz ljudskih prava kako bi shvatili da je primarna obaveza institucija Republike Hrvatske osigurati ravnopravno uživanje svih prava svim građanima i građankama. Nedopustivo je da nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za nadzor nad zakonitošću i ustavnošću državnog referenduma Ustavnom sudu RH.
Što mislite da će se dogoditi nakon 1. prosinca i što bi se nakon toga još moglo očekivati, tj. kamo će krenuti hrvatsko društvo?
Bojim se dublje polarizacije i radikalizacije u kojoj će se još više energije gubiti na konfrontacije, a vrlo će je malo preostati za stvaranje, za razvijanje i poticanje inovativnosti i kreativnosti te za nove pothvate.
Pitam vas isto što i profesora Zuppu: Što mi to zapravo doživljavamo? Je li to nekakav kulturni rat, jesmo li u borbi za multikulturnu toleranciju, protiv seksizma, rasizma i fundamentalizma?
Cijelo je hrvatsko društvo usisano u ”naše” obračune s ”njima”, što nije samo naša posebnost. U tom se udaru na manjine guše potencijali društava u Mađarskoj i Slovačkoj. U svim tim zemljama životno važna pitanje nisu samo hoće li se gaziti prava manjina već i koliko će nam u neprestanom reagiranju na sve oblike isključivosti ostati prostora i vremena za obrazovanje, za izgradnju povjerenja, za solidarnost s onima koji su u podjeli svjetskih dobara i prilika za razvoj prošli puno gore od svih sadašnjih članica EU-a?
Kako ste primili odluku Gradskog vijeća Vukovara da se ćirilici otkaže gostoprimstvo?
S rezignacijom i bez čuđenja. Nepodnošljiva je lakoća kojom političke institucije odustaju od prava nacionalnih manjina prepuštajući borbu za ravnopravnost samim manjinama i inicijativama civilnoga društva. Kad ploče s dva pisma ne mogu obraniti ni Vlada ni policija, stavljaju nas u poziciju živoga štita ljudskih prava i prava nacionalnih manjina.
Imate li razumijevanja za ministra Freda Matića, kojemu ćirilične ploče čas ne smetaju, čas smetaju?
Nemam. Njegova je obaveza štititi ljudska prava i prava nacionalnih manjina.
Izgleda da SDP i druge stranke trebaju dodatnu edukaciju iz ljudskih prava kako bi shvatili da je primarna obaveza institucija Republike Hrvatske osigurati ravnopravno uživanje svih prava svim građanima i građankama. Nedopustivo je da nisu iskoristili mogućnost podnošenja prijedloga za nadzor nad zakonitošću i ustavnošću državnog referenduma Ustavnom sudu RH
Koliko ova klima u kojoj se sve više udara na ”one druge”, Srbe prije svega, vama i vašim suradnicima i svima koji su tome posvećeni, otežava stvaranje uključive kulture pamćenja?
U atmosferi neprestanih obračuna postaje gotovo nemoguće tiho i dostojanstveno postaviti pitanje prava svih civilnih žrtava, traganja za nestalima i pamćenja svih ubijenih.
Mnogima pojam uključive kulture pamćenje možda nije jasan, što on zapravo znači?
Uključiva kultura pamćenja polazi od priznavanja i isticanje ljudskog dostojanstva ubijenih, stradalih, zlostavljanih, bez obzira na to na kojoj su se strani podjela zatekli zbog svoje pripadnosti ili geografskog usuda ili pak zbog svoga izbora i političkih uvjerenja. U Hrvatskoj tek trebamo postići dogovor o primjerenim načinima pamćenja svih žrtava i, primjerice, u vrijeme obilježavanja pobjede svakog kolovoza uz proslavu u Kninu predvidjeti i prihvatljiv način uključivanja predstavnika vlasti RH u komemoriranje koje organiziraju porodice nestalih i ubijenih Srba.
Zašto Vlada Zorana Milanovića, unatoč očekivanjima, nije sposobna smoći snage za postavljanje spomen-obilježja za sve žrtve bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost?
Zato što Vlada, nažalost, podilazi braniteljskim udrugama i linijom manjeg otpora podržava u devedesetima uhodani način komemoriranja te tako i sama pamti branitelje, često zanemaruje civile hrvatske nacionalnosti, a nehrvate najčešće isključuje. Navest ću dva primjera. Ljiljana Jaroš poginula je u travnju 1992. od gelera granate koja je pogodila kiosk u osječkom naselju Donji grad. Ljiljana je imala 14 godina. Vraćala se kući nakon posjeta prijateljima. Njezina imena nema na nedavno postavljenom spomeniku. Previdjeli su je iako je bila Hrvatica. Kad je u prosincu 1991. u Zagrebu ubijena obitelj Zec, mala Aleksandra Zec imala je 12 godina. Ni za nju ni za članove njezine obitelji u Zagrebu nije postavljen spomenik jer su bili Srbi. Jedini spomenici u javnim prostorima izvan groblja a da su posvećeni stradalim srpskim civilima stoje u Varivodama i u Gošiću.
Samo manji dio stradalih ima status civilne žrtve rata i na taj način ostvaruju pripadajuća im socijalna prava, a nedavno ste u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju istaknuli da ne postoje ni pokušaji statističke analize i evidencije civilnih žrtava rata. Zašto je tome tako i kako je Europska unija primila Hrvatsku u članstvo bez propitkivanja tog ”detalja”?
Vladine institucije bave se sudbinama i pravima civila samo kad moraju, tek kad se stvori pritisak samih obitelji, organizacija za ljudska prava i javnosti da se utvrde činjenica o zločinima i daju konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih u ratovima na području Hrvatske i drugih postjugoslavenskih zemalja te preuzimanje odgovornosti države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radnopravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja. Samo na područjima na kojima je bolje rezultate tražila i Europska unija ima većih pomaka nabolje. Unatoč našim zahtjevima, Europska unija u vrijeme pregovora o pridruživanju nije među očekivane rezultate uvrstila sva prava civilnih žrtava, već se fokusirala na učinkovitije procesuiranje ratnih zločina pred MKSJ-om i domaćim sudovima. Tek sada na razini Europske komisije razgovaraju o strategiji tranzicijske pravednosti, koja će za neke druge zemlje među očekivane rezultate možda unijeti i poštovanje prava na istinu i pravo na obeštećenje.
U Hrvatskoj tek trebamo postići dogovor o primjerenim načinima pamćenja svih žrtava i, primjerice, u vrijeme obilježavanja pobjede svakog kolovoza uz proslavu u Kninu predvidjeti i prihvatljiv način uključivanja predstavnika vlasti RH u komemoriranje koje organiziraju porodice nestalih i ubijenih Srba
Jako se dobro sjećam slike kako stojite u Slunju pred ljudima koji su bili srditi na vas jer ste tražili skidanje onoga ”spomenika” Juri Francetiću. Da stojite pred članovima vukovarskoga Stožera i da im se možete obratiti u desetominutnom govoru, što biste im kazali?
Budući da sam ove godine u travnju i srpnju imala priliku govoriti na dva skupa koja je suorganizirao Europski dom Vukovar, a na kojima su sudjelovali i članovi Stožera, nadovezala bih se na ono što sam tada rekla i podsjetila da su ne jednom u Vukovaru, Hrvatskoj, ali i u drugim postjugoslavenskim te europskim zemljama neriješene traume i podjele iz prošlosti zatrovale odnose i pogoršale kvalitetu života budućim generacijama. Smatram da je dužnost cijeloga društva, pa i branitelja iz Stožera, takav obrazac prekinuti. Da bismo to postignuli, važno je dosljedno i nepristrano suočavanje s teškim nasljeđem prošlosti i poštovanje prava manjina – nešto za što je koji put potrebna hrabrost. Zato je ključno pitanje kako se približiti priznanju patnje stradalnika, istodobno omogućiti mladima da ostvare svoje pravo na učenje o prošlosti na temelju činjenica te osigurati ravnopravnost u korištenju vlastitog jezika i pisma?
Optuženi ste da ne pokazujete jednaku pažnju prema objema stranama u ratu. Znam da to nije točno, no kako demantirate takve optužbe?
Spomenula bih da smo tijekom Foruma kulture sjećanja u travnju ove godine pod nazivom “Sjećanja na ratove ili ratovanja sjećanjima?” obišli vukovarska mjesta sjećanja. Nakon završetka upitali smo sudionice i sudionike što im je bilo najvažnije i najkorisnije za budući profesionalni rad i za njih osobno. Redatelj Stevan Bodroža iz Srbije zapisao je: ”Apsolutno i na prvom mestu bila je to poseta komemorativnim mestima, posebno vukovarskoj bolnici. Za razliku od drugih mesta sećanja i obeležavanja prošlosti, na kojima je život u jednom trenutku prekinut, u ovoj bolnici život se nastavio, ona je obnovljena, u njoj se ljudi opet leče, medicinske sestre i doktori promiču hodnicima. Zato poseta ovom mestu uliva nadu na jedan poseban način. Vukovarska bolnica izrasta u paradigmu koja se može primeniti na mnoge druge segmente stvarnosti – prošlost i sadašnjost trebalo bi da žive u harmoniju, međusobnom nadopunjavanju: prošlost nezaboravljena kako bi se iz nje moglo učiti, sadašnjost okrenuta budućnosti, ali bez potiskivanja prošlosti, koja je večna opomena.” To bih ponovno pročitala i naglasila da iz njegovih riječi vidimo koliko je važno da su mjesta sjećanja dostupna svima.
Olako se preskaču i one prve žrtve u Vukovaru…
Spomenula bih da se na Forumu govorilo i o inicijativi za postavljanje spomen-obilježja civilnim žrtvama rata srpske nacionalnosti stradalima u Vukovaru u ljeto 1991., na koju još nema odgovora. Naglasila bih i to da se proces suočavanja s prošlošću treba fokusirati i na druge slojeve nasilne prošlosti kako bi se dodatno istražile činjenice vezane za stradanja u Drugome svjetskom ratu, poslijeratnom političkom nasilju u vrijeme jugoslavenskog socijalizma te u devedesetima, u vrijeme Domovinskog rata.
Vladine institucije bave se sudbinama i pravima civila samo kad moraju, tek kad se stvori pritisak samih obitelji, organizacija za ljudska prava i javnosti da se utvrde činjenice o zločinima i daju konkretna poboljšanja usmjerena prije svega na učinkovito i neselektivno istraživanje i procesuiranje ratnih zločina, rasvjetljavanje sudbine svih nestalih te preuzimanje odgovornosti države za nastale štete, neovlaštena ulaganja, stambeno zbrinjavanje i rješavanje statusnih i radnopravnih pitanja žrtava ratnih djelovanja
Čini se da mnogi pamte krivo. Kako treba pamtiti?
Rekla bih da je pitanje kako se sjećamo stradalih blisko povezano s našim današnjim odgovorima na rasizam, ksenofobiju, i ne može se odvojiti od našeg doprinosa ravnopravnosti svih u Hrvatskoj. Određivanje prema nasilju u prošlosti ide ruku pod ruku s poštovanjem prava manjina na vlastiti jezik i pismo, što uključuje upotrebu ćirilice. Suočavanje s prošlošću, usmjereno na priznavanje patnje svih žrtava rata, polazi od dijaloga sa svima koji su u prošlosti bili žrtve progona ili su još uvijek diskriminirani, i to je doprinos razvoju otvorenog i uključivog društva u kojem će biti dobrodošla svaka osoba i svaka društvena skupina. Zaključno, da se vratimo vašem pitanju što bih rekla Stožeru, pa upitala bih: ”Koji je vaš doprinos zacjeljivanju rana i premošćivanju podjela u društvu? Koji je vaš korak prema poštovanju prava svih? Koji je vaš korak prema nekadašnjim neprijateljima?” U organizaciji Centra za nenasilnu akciju veterani s različitih strana već su se više puta zajedno poklonili stradalima u Bosni i Hercegovini. Kad će doći vrijeme za sličnu simboličnu gestu u Hrvatskoj?
Documenta (Centar za suočavanje s prošlošću) pod vašim je vodstvom ili moderiranjem napravila golemi napor realiziranjem projekta ”Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkoga nasilja od 1941. do danas”. Što kanite s tim projektom i na koji bi način trebalo iskoristiti tu bazu podataka, odnosno što bi trebali biti sljedeći koraci?
Nastavljamo snimanje i nastojimo što više intervjua predstaviti u medijima i u muzejima. Otvoreni smo za publiciranje intervjua u različitim formatima, prikazivanje na izložbama i zainteresirani smo za pripremu dodatnih metodoloških materijala za nastavnike i nastavnice kako bi se mogli koristiti tim intervjuima u obrazovanju, posebno u srednjim školama.
Spomenuli smo Berlin. Što tamo radite?
Na poziv fondacije ”Robert Bosch” a u sklopu stipendije Richarda von Weizsäckera nastojim proširiti suradnju na konkretnim zajedničkim programima suočavanja s prošlošću između organizacija u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim zemljama te europskih muzeja, sveučilišta i dokumentacijskih centara. Dogovorili smo razmjenu iskustava između institucija koje se bave nasilnim nasljeđem Drugoga svjetskog rata i nasljeđem političkog nasilja u vrijeme socijalizma u Njemačkoj, Poljskoj i drugim zemljama te zajedno zagovaramo pravo na istinu, pravdu i sjećanje na međunarodnoj razini. Među institucijama zainteresiranima za suradnju su Topographie des Terrors, koja je prva postavila izložbu fokusiranu na počinitelje nacističkih zločina; Stiftung Gedenkstätten Buchenwald und Mittelbau-Dora, koja istodobno njeguje sjećanje na nacistički koncentracijski logor i specijalni logor koji su vodili Sovjeti nakon Drugoga svjetskog rata; Robert Havemann Gesellschaft, koja čuva dokumentaciju njemačke nenasilne revolucije iz 1989. godine; poljski Instytut Pamięci Narodowej, koji pohranjuje dokumentaciju o zločinima počinjenima u vrijeme Drugoga svjetskog rata i vremenu sovjetskog režima, i Karta, koja čuva dokumentaciju o nasilju u Poljskoj u 20. stoljeću.
Kako se osobno nosite s ratnim traumama ljudi s kojima ste tijekom tolikih godina angažmana u civilnom sektoru kontaktirali?
Za sada dosta dobro, iako mi je teško oprostiti se s prijateljima, posebno kod iznenadnih smrti. Zato mogu razumjeti muku onih koji su u ratu izgubili blisku osobu ili doživjeli nepravdu. Frustrira me što katkad ne mogu i više nego samo biti tu za drugoga, osluškivati drugoga, biti u solidarnosti s drugim.
Izgradnja mira nije samo rad na sprečavanju povratka u sukob nekad zaraćenih strana, nego usmjeravanje na prave uzroke ne samo završenog rata ili ratova već i svih potencijalnih sukoba. U tom smislu, možemo razlikovati negativan mir, odnosno izostanak oružanog sukoba, te pozitivan mir, koji uključuje jednak pristup temeljnim socijalnim, političkim i gospodarskim dobrima te poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava na istinu, pravdu i odštetu
Kako to da niste oboljeli od PTSP-a? Ili možda jeste?
Čini mi se da nisam. Ali možda bi me jednom mogli načeti razgovori s cinicima i ljudima koji podjednako pate i zbog posljedica nasilja i zbog mržnje koja ih još izjeda. No svakako neću odustati od dijaloga s neistomišljenicima. Koliko je važna vrijednost različitih mišljenja, postalo mi je jasno tijekom konzultacija o inicijativi za REKOM, Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o svim zločinima počinjenima u ratovima od 1991. – 2001., u kojima je sudjelovalo više od 6000 ljudi.
A kako se nosite s uvredama na svoj račun, koje često čujemo?
Nisam oguglala na njih, ali ne doživljavam ih tragično. Puštam da me uvrede eventualno površinski dotaknu, a potom skliznu uz kožu i tresnu na pod. Nastojim sama birati koje ću bitke voditi. Tako preživljavam, i svaki dan vježbam kako zatvoriti vrata porukama i ljudima koji nisu dobrodošli. Još učim glasno se ljutiti. Ne zatvaram oči pred kritikom, samo ne dam da me rane riječi onih koji ne poštuju druge.
Mirotvorka ste: što je to izgradnja mira?
Izgradnja mira nije samo rad na sprečavanju povratka u sukob nekada zaraćenih strana, nego usmjeravanje na prave uzroke ne samo završenog rata ili ratova već i svih potencijalnih sukoba. U tom smislu, možemo razlikovati negativan mir, odnosno izostanak oružanog sukoba, te pozitivan mir, koji uključuje jednak pristup temeljnim socijalnim, političkim i gospodarskim dobrima te poštovanje ljudskih prava, uključujući i prava na istinu, pravdu i odštetu. Izgradnja mira uključuje dugoročan proces izgradnje povjerenja, suradnje i nenasilnih međuljudskih odnosa.
Zašto ste mirovna aktivistica, a ne, recimo, odvjetnica, liječnica, psihologinja ili teta u vrtiću?
Jer sam smatrala da mogu dati najviše kroz organiziranje civilnih inicijativa i to upravo inzistiranjem na poštovanju prava svakoga čovjeka. Od 1985. sudjelovala sam u pokretanja i vođenju nekoliko desetaka organizacija i društvenih mreža. Nikada nisam požalila jer sam i tada i sada radila s ljudima koji su bili spremni upozoravati na probleme i tražiti rješenja. Jedna od prvih akcija bila je javno čitanje Ustava tadašnje SFRJ u tramvaju, kada smo s prolaznicima razgovarali o poštovanju njihovih prava. Tada su nas pitali: ”Što vam je, pa ne mislite valjda da vlasti poštuju ono što je napisano u Ustavu, zašto nam to čitate. To je mrtvo slovo na papiru!” I tada i danas mislim da je važno inzistirati na vrijednostima i pravima zajamčenima Ustavom.
Završimo onako kako smo i počeli: što je pred nevladinim udrugama koje su se protivile referendumu ili predloženom pitanju?
Predstoji nam krpanje podjela i, bez obzira na rezultat referenduma, promoviranje ravnopravnosti. Bilo bi puno lakše kada ne bismo radili jedni protiv drugih, već se zajedno zalagali za ljudska prava svih.