Slavenka Drakulić, ”Mileva Einstein, teorija tuge”, Fraktura, Zaprešić, 11/2016.

Novi roman poznate i priznate riječke i hrvatske književnice Slavenke Drakulić, objavljen u nakladi zaprešićke Frakture, sjajna je romansirana biografija Mileve Einstein rođene Marić, prve supruge genijalnog njemačkog fizičara Alberta Einsteina.

Iako utemeljen na povijesno istinitim podacima, pismima i dokumentima, ovaj je roman daleko više od klasične biografije i u svojoj srži nudi ne samo priču o bračnom brodolomu, već ponajprije o iznimno teškom položaju žene u prvoj polovici dvadesetog stoljeća.

Štoviše, bolna i tužna životna priča ove Vojvođanke simbol je ženskih muka i problema u svim vremenima i društvima koja na ženu gledaju kao na niže biće.

Odabravši pritom za svoj roman kao glavnu junakinju Milevu Marić, Slavenka Drakulić učinila je prvi korak ka uspješnoj obradi spomenute teme jer je život ove žene, kako sjajno upućuje dio naslova, čista teorija tuge.

Iako utemeljen na povijesno istinitim podacima, pismima i dokumentima, ovaj je roman daleko više od klasične biografije i u svojoj srži nudi ne samo priču o bračnom brodolomu, već ponajprije o iznimno teškom položaju žene u prvoj polovici dvadesetog stoljeća

Mileva Marić rođena je u bogatoj vojvođanskoj obitelji u mjestašcu Kać, a već od rođenja ona i njena mlađa sestra suočavaju se sa omalovažavanjem i nerazumijevanjem sredine jer su obje rođene s prilično ozbiljnim deformacijama nogu zbog čega obje vidno šepaju.

To već od školskih dana izaziva porugu njihove okoline koja ih zbog te različitosti smatra manje vrijednima, pa obje odrastaju uz puno plača i gorčine jer u početku nikako ne mogu razumjeti zašto ih njihovi vršnjaci odbacuju.

I dok se mlađa sestra povlači u svijet mašte koji će je puno godina kasnije odvesti i u ludilo, Mileva se odlučuje za borbu i to tako što se uz pomoć svojih dobrih roditelja, koji joj pružaju punu podršku, uspješno školuje pa se, nakon što u Zagrebu završava gimnaziju, kao prva žena u povijesti upisuje 1896. godine na studij politehnike u Zurichu.

Milevino znanje i strast prema fizici i prirodnim znanostima čini je boljom od brojnih svojih kolega pa – zbog toga što je žena, a uz to i invalid – izaziva veliku pažnju, ali ne i toliko nerazumijevanja kao na Balkanu.

Dapače, tijekom studiranja upoznaje četiri godine mlađeg Alberta Einsteina koji je zbog svoje egocentričnosti također često na meti kolega i profesora, pa se među dvoje neprilagođenih razvija ljubav koja nakon četiri godine veze biva okrunjena brakom.

Taj je brak, nažalost, sretan samo u početnim godinama. Problemi – a da toga dvoje supružnika nije ni svjesno – počinju onog trenutka kad im se rađa prvo dijete, djevojčica Lieserl, koju zbog siromaštva i želje za karijerom, na odgoj povjeravaju Milevinim roditeljima.

Odabravši pritom za svoj roman kao glavnu junakinju Milevu Marić, Slavenka Drakulić učinila je prvi korak ka uspješnoj obradi spomenute teme jer je život ove žene, kako sjajno upućuje dio naslova, čista teorija tuge

Ne napunivši ni pune dvije godine, djevojčica umire od šarlaha, a taj je događaj početak snažnih Milevinih depresivnih stanja koja donekle blijede (ali ne nestaju!) rođenjem sinova – Hansa Alberta i Eduarda. I dok ona brine o djeci, Albertova je karijera, uz veliku stručnu pomoć Mileve koja mu priprema predavanja i piše članke, sve uspješnija, a on kao sve poznatija osoba i sve udaljeniji od žene i sinova.

Naznake potpunog kraha događaju se u ljeto 1914. godine kad joj on šalje pismo s zaista čudovišnim uvjetima daljnjeg opstanka braka. Ona ne prihvaća pretvoriti se od ne samo bračnog već i intelektualno ravnopravnog partnera u običnu sluškinju, pa s djecom iz Berlina gdje tada žive, odlazi u Zurich.

Nakon toga slijede njene putešestvije i muke koje mora proći invalidna žena koja odgaja dva sina. Einstein u tome sudjeluje plaćanjem dijela troškova, što je dovoljno za vrlo siromašan život, sve do trenutka kad dobije Nobelovu nagradu čiji cjelokupan novčani iznos, sukladno jednom ranije potpisanom ugovoru, ide Milevi i djeci.

Milevinu životnu priču Slavenka Drakulić prenijela nam je kroz pet poglavlja naslovljenih, s obzirom na to gdje se u tom trenutku Mileva nalazila, ”U kuhinji” (1914), ”U vlaku” (1914), ”U bolnici” (1916-1919), ”Na balkonu” (1925) i ”U sanatoriju” (1933).

Način pripovijedanja u svakom od tih poglavlja je isti, a to znači da Mileva čitatelju govori o tom trenutku vraćajući se povremeno mislima u prošlost, pa tako dobijamo razlomljenu ali vrlo jasnu sliku cijelog njenog života.

Autorica je znalački ušla u emocionalni i psihološki svijet svoje junakinje, trudeći se realno i objektivno sagledati stanje u kojem se nalazi, a to znači uočavati i svoje greške i mane.

Ta objektivnost na dokumentarističku je razinu podignuta citiranjem izvadaka iz nekoliko pisama, što ne samo da pojačava dojam vjerodostojnosti, već doprinosi i karakterizaciji likova jer je nemoguće, nakon što se pročita uvodno Einsteinovo pismo s ”Uvjetima”, ne shvatiti kako on nedvojbeno jest bio genijalni znanstvenik, ali je istodobno znao biti i moralna nula.

Ta objektivnost na dokumentarističku je razinu podignuta citiranjem izvadaka iz nekoliko pisama, što ne samo da pojačava dojam vjerodostojnosti, već doprinosi i karakterizaciji likova jer je nemoguće, nakon što se pročita uvodno Einsteinovo pismo s ”Uvjetima”, ne shvatiti kako on nedvojbeno jest bio genijalni znanstvenik, ali je istodobno znao biti i moralna nula

Odnosno, kako to lijepo Mileva kaže, čovjek koji je razumio svemir, pojma nije imao o unutrašnjem svemiru, odnosno kako mu piše: ”Lakše ti se boriti za cijelo čovječanstvo, no za dva tvoja dječaka”.

No, iznad ove nesretne ljubavne priče u kojoj je žena žrtva zbog toga što muškarac zaboravlja ne samo svoje obveze, već i temelje ljudskog ponašanja, je priča o teškom i ponižavajućem položaju žene koja je manje vrijedna samo zato što je – žena. A ako je k tome još i invalid poput Mileve, onda je degradacija dvostruka i gotovo neizdrživa.

Upravo stoga ova romansirana biografija daleko je više od takve vrste literature. Bolje rečeno, riječ je o punokrvnom društvenom romanu koji upravo sjajno opisuje svijet neopravdano odbačenih i prezrenih – žena i invalida.

(Prenosimo s portala Novoga lista).