Venezuela ima nešto što nema nijedna druga zemlja na svijetu: fantastične dječje i omladinske simfonijske orkestre. Čitava je zemlja premrežena orkestrima koji su jezgre jedinstvenog glazbeno-obrazovnog i odgojnog sustava koji svijet poznaje pod jednostavnim kratkim imenom – El Sistema. To je jedan od najvažnijih zaštitnih znakova, ili, kako se to danas kaže, brendova Venezuele.
Hugo Chávez, za jedne omiljeni vođa nacije i borac protiv imperijalizma, a za druge diktator, silno se volio praviti važan s El Sistemom. Na svoja najvažnija državnička putovanja Chávez je često vodio i najbolji od tih omladinskih orkestara, onaj koji nosi dično ime Simóna Bolívara.
Vojskovođa i političar Simón Bolívar bio je u prvoj polovici 19. stoljeća ključna figura i predvodnik borbe za nezavisnost Venezuele i Latinske Amerike od španjolskih kolonizatora. Zemlja u kojoj je rođen po njegovom se političkom i socijalnom naslijeđu danas službeno zove Bolivarska Republika Venezuela, a Simfonijski orkestar Simón Bolívar njezina je glazbenička reprezentacija bez konkurencije u svijetu. Na čelu joj je maestro Gustavo Dudamel, dirigent koji je i sam dijete El Sisteme i njezin najistaknutiji promicatelj u svijetu.
Venezuela ima nešto što nema nijedna druga zemlja na svijetu: fantastične dječje i omladinske simfonijske orkestre. Čitava je zemlja premrežena orkestrima koji su jezgre jedinstvenog glazbeno-obrazovnog i odgojnog sustava koji svijet poznaje pod jednostavnim kratkim imenom – El Sistema. To je jedan od najvažnijih zaštitnih znakova, ili, kako se to danas kaže, brendova Venezuele
O Dudamelovoj glazbeničkoj karizmi, ugledu i svjetskoj popularnosti dovoljno govori podatak da je 2009., kada je imao samo 28 godina, postao šef-dirigent Losanđeleske filharmonije, jednog od najvećih, najbogatiji i najboljih američkih i svjetskih orkestara. Jedini dirigent izabran na to mjesto u još mlađoj dobi bio je Zubin Mehta koji je muzički direktor u Los Angelesu postao s 26 godina.
Treba se sjetiti i da politika Sjedinjenih Američkih Država ne ljubi Venezuelu. Između Kube i Venezuele State Department bi se vjerojatno teško odlučio tko im je trn u oku, a tko u peti. No, budući da su u SAD-u sve najveće kulturne ustanove privatne, državu nitko i ne pita za mišljenje u takvim stvarima. Dudamelu je ugovor u Los Angelesu produljen sve do 2019., kada će slavni orkestar slaviti svoj stoti rođendan.
Kad je lani umro Hugo Chávez, Dudamelu su u LA-u pristojno izrazili sućut i bili puni razumijevanja kad je otkazao svoj redoviti nastup u Disney Hallu da bi stigao u Caracas na pogreb svog predsjednika. Onaj orkestar koji ga je znao pratiti po svijetu, ispratio je komandanta Cháveza i na vječni počinak. Dudamel je dirigirao. Imao je i zašto: pored svih velikih svjetskih sponzora, El Sistema i dalje najviše novca dobiva od države Venezuele.
U četrdeset godina svog postojanja El Sistema je tisućama i tisućama venezuelanske djece spasila život uklonivši ih s opasnih ulica prepunih nasilja i otvarajući im vrata u jedan sasvim drugačiji, bolji i plemenitiji svijet. Zato ne treba čuditi prizor koji je jedna moja prijateljica prošli tjedan vidjela na aerodromu u Parizu gdje se ukrcavala u avion za Zagreb s čitavim jednim venezuelanskim orkestrom. Kada se među njima pojavio utemeljitelj i otac El Sisteme, krhki starac u invalidskim kolicima, mladi su mu se glazbenici jedan po jedan stali klanjati i doslovno mu ljubiti ruke.
U četrdeset godina svog postojanja El Sistema je tisućama i tisućama venezuelanske djece spasila život uklonivši ih s opasnih ulica prepunih nasilja i otvarajući im vrata u jedan sasvim drugačiji, bolji i plemenitiji svijet. Zato ne treba čuditi prizor koji je jedna moja prijateljica prošli tjedan vidjela na aerodromu u Parizu gdje se ukrcavala u avion za Zagreb s čitavim jednim venezuelanskim orkestrom. Kada se među njima pojavio utemeljitelj i otac El Sisteme, krhki starac u invalidskim kolicima, mladi su mu se glazbenici jedan po jedan stali klanjati i doslovno mu ljubiti ruke
Taj čovjek koji je već odavno zaslužio Nobelovu nagradu za mir zove se José Antonio Abreu. U borbi protiv nasilja, siromaštva, neznanja i isključenosti čitavih slojeva iz društva, Abreuovim se iskustvima i metodama već godinama koriste gradovi u SAD-u, Velikoj Britaniji i drugdje po svijetu.
El Sistema je prije nekoliko godina stigla i u Hrvatsku preko udruge SO DO koja je prvu ćeliju mreže orkestara za djecu i mlade osnovala u SOS Dječjem selu Lekenik, da bi se potom proširila na još uvijek premali broj đaka muzičkih škola sa svih strana naše zemlje. Prošla je subota za sve njih, kao i za sve nas koji smo taj dan došli u Lisinski, bila praznik.
Simón Bolívar nije jedini orkestar iz Venezuele koji kruži svijetom. U Londonu, Beču, Berlinu, Sankt Peterburgu, Pekingu, Tokiju i mnogim drugim metropolama nastupao je i Simfonijski orkestar mladih iz Caracasa prije nego je stigao i u Zagreb. A prvi čovjek koji je na kraju njihovog koncerta u ciklusu Lisinski subotom ustao na noge, odajući im tako poštovanje i priznanje, bio je upravo 75-godišnji José Antonio Abreu.
Dugo je stajao i pljeskao, premda se od bolesti toliko teško drži na nogama da ga je njegov asistent morao pridržavati. Njegov je primjer prvi slijedio Ivo Josipović koji je te večeri imao čast sjediti do velikog Venezuelanca. Ipak, koliko god su navikli na srdačne dočeke na najvišoj razini, mladi glazbenici i njihov dirigent Dietrich Paredes bili su uistinu razdragani što je njihov prvi nastup u Hrvatskoj došao čuti i sam predsjednik te države.
Pozornica s orkestrom od oko 150 glazbenika te je večeri izgledala i zvučala poput velike košnice s nevjerojatno uvježbanim, skladnim, oduševljenim i nadahnutim zujanjem. Skladbe latinoameričkih skladatelja Revueltasa, Estéveza i Castellanosa, kao i veličanstvena Simfonija s orguljama Francuza Saint-Saënsa, zračile su čistoćom i blistale ljepotom, baš kao i lica djevojaka i mladića stopljena s njihovim glazbalima i združena u vulkanske erupcije najplemenitijeg mogućeg zvuka.
Kako bi tek Venezuela izgledala bez ovih glazbenih utočišta u kojima djeca sviraju za vlastiti život i budućnost. Na bis im se pridružilo i petnaestak djevojčica i dječaka iz Hrvatske, u hrvatskim kockastim dresovima. Ni oni nisu bili tamo lijepi zato što su Hrvati, nego je Hrvatska zbog njih barem te večeri postala bolja i ljepša
A onda su u dvorani ugašena sva svjetla, da bi nakon minute mraka pod ponovno upaljenim reflektorima eksplodirale boje: žuta, plava i crvena. Mladi su Venezuelanci preko svojih decentnih koncertnih odijela i haljina obukli trenerke u bojama zastave svoje zemlje.
Mi ih nismo zavoljeli, niti smo im pljeskali, niti su nam bili toliko simpatični zato što su iz Venezuele. Ukrali su nam srca svojom nadarenošću i marljivošću, blistavim licima i očima punima glazbe koja ovaj svijet oplemenjuje i spaja. Riječima Joséa Antonija Abreua, glazba je umjetnost koja hrani, ohrabruje, jača, obogaćuje i oplemenjuje duh mladih ljudi, potiče njihovu znatiželju i kreativnost, otvara im svu širinu svijetu i svu dubinu svemira. Ne, nisu oni tako dobri i lijepi zato što su iz Venezuele.
Ali, bojama svoje zastave podsjetili su nas da je s njima i zbog njih Venezuela mnogo ljepša i bolja zemlja nego što bi inače bila sa svim svojim velikim i teškim problemima. Ljudi ginu kao muhe na njenim ulicama, a vlast je prečesto korumpirana i povezana s kriminalom.
Ali, kako bi tek Venezuela izgledala bez ovih glazbenih utočišta u kojima djeca sviraju za vlastiti život i budućnost. Na bis im se pridružilo i petnaestak djevojčica i dječaka iz Hrvatske, u hrvatskim kockastim dresovima. Ni oni nisu bili tamo lijepi zato što su Hrvati, nego je Hrvatska zbog njih barem te večeri postala bolja i ljepša.
Bilo je to nešto predivno i potpuno različito od onog navijačkog “patriotizma”, jeftinijeg od kokica, koji urla na stadionima i laži s političkih govornica.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Mirogojska grobnica za ubijene kriterije i snove
- Beethoven proglašen simbolom rasizma
- Ljudi koji više nemaju što izgubiti na kraju sve zapale
- Ima li većih i jačih influencera nego što su Capak i Beroš?
- Industrije straha će se vratiti izbjeglicama i migrantima
- Treba nam cjepivo za strah
- I 5.8. i 8.5. imaju biti dan sućuti prema svim žrtvama rata
- Anja i Katarina, dvije djevojčice iz dvije kolone
- Ružna najava Vučićeva obilježavanja ”Oluje”
- Drniš je pokazao kako se brzo može i treba izbrisati mržnja
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.