Odavno sam se otuđio od slušanja radija – auto ne vozim, mobitel ne nosim, a sav slobodni auditivni i vizualni prostor nemilice su okupirali internet i televizija. Ne znam, na primjer, postoje li još uopće radio-stanice koje emitiraju na kratkim, srednjim i dugim valovima i radio-uređaji na kojima se takve mogu hvatati. O, kako je to nekada znalo biti čarobno: na tim valovima mogao si čuti disanje i pulsiranje, govorenje i muziciranje cijele planete. FM-sistem je jad i čemer: čuješ samo ono što ti je u najbližem okruženju, a ni to ako ti je položaj takav da je prijem ometen prejakom armaturom u betonskim zidovima i sličnim preprekama.
Na sve to intenzivno me je podsjetilo nedavno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Gotovo je sigurno da je nećete čuti, produkcija je skromna, distribucija također, ali njezini urednici i producenti i ne teže za tim.
To se zove “Radio-emisija Bosna Srebrena”, emitira se jednom tjedno pola sata, a cilj joj je da javnost opslužuje vijestima iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Domet emisije je ono što dohvate lokalne FM radijske postaje iz Busovače, Mostara, Jajca, Kiseljaka, Kupresa, Rame, Usore, Sarajeva (Radio Vrhbosna), Orašja, Žepča, Okučana, a može se čuti i u programu Radija Federacije BiH i Herceg-Bosne.
U drugim prilikama tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo. No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti
E, u taj program pozvao me je mladi urednik i novinar Hrvoje Vranješ da govorimo o profilu i djelu fra Josipa Markušića.
U nekim drugim prilikama i drukčijim vremenima tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo.
No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen fra Josipa Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti. U toj javnosti je u odnosu prema bosanskim franjevcima zavladalo divljačko i agresivno neznanje, neobuzdani, sladostrasni herostratizam.
Glavni ton tom uličarskom stilu govorenja i primitivnom načinu mišljenja o onomu što, kao paradigma, predstavlja osoba i djelovanje fra Josipa Markušića promovirali su napadno glasno u posljednje vrijeme ljudi pokriveni akademskim titulama (firma za retuđmanizaciju na veliko i na malo Lučić&Raspudić, J. Krišto, i drugi), ali nisu ni prvi ni jedini – odavno je ta anatema na Markušića i franjevce odaslana iz nacionalno-crkvenih krugova i njihovih adepata.
Zahvaljujući svemoćnom populizmu interneta, sve se to danas kao požar među niskim suhim raslinjem širi na tzv. obični svijet i postaje svojevrsni vox populi, a zapravo – glas svjetine. Kada, pak, svjetina u svoje ruke uzme valoriziranje nacionalne i kulturne baštine, onda – zbogom pameti!
Tako je iz spomenute firme lansirana i besmislena, ali ogavna parola o bosanskim franjevcima kao – kvislinzima. A već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)
Već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)
Bilo je, dakle, važno pokušati u dvadesetak minuta radijskoga razgovora barem u najvažnijim crtama prikazati fra Josipa Markušića kao paradigmu i kao “najvažnijega bosanskog franjevca u 20. stoljeću” ne upuštajući se eksplicite u polemičku kontraargumentaciju ni s onima koji ga osporavaju, ni s onima koji ga brane tako što ga nekritično, a površno i shematski idealiziraju, te i njega i cijelu franjevačku tradiciju također nedopustivo instrumentaliziraju u “dokazivanju” svojih dnevnopolitičkih preferencija.
Tko je, dakle, Markušić?
Svećenik i redovnik, predstavnik tradicionalnoga bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi. Drugi vatikanski koncil jest doživio, ali neće biti da je njegove reformatorske intencije mogao intimno prihvatiti.
Franjevac, sav u tradiciji bosanskoga franjevaštva i u duhovno-redovničkom smislu i u smislu odanosti svijetu Bosne i njezinih ljudi, za koje izrijekom kaže: “Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri”, što mu nije smetalo da se sam legitimira kao “okorjeli bosanski Hrvat”. A uoči nagodbe Cvetković – Maček 1939. uznemireno piše i agitira protiv podjele Bosne i Hercegovine: “Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećavanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše…”
Od mladih dana osviješteni zagovornik kršćanskoga socijalizma kao nazora u kojemu skladno povezuje kršćansko-duhovnu i svjetovno-društvenu ideju jednakosti i upućenosti na slabe i siromašne. (“Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je više ugasiti ne može – a i ne smije”, piše on 1907. u članku „Moć socijalne demokracije“.)
Estetski emancipiran i vrlo upućen, kriteriološki nepopustljiv. “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva”, piše u vezi s projektom crkve sv. Ante u Beogradu. Izgradnja toga remek-djela Jože Plečnika, giganta evropske moderne arhitekture, dovela je do njihovoga dubokoga duhovnog prijateljstva, pa Plečnik Markušiću 1954. piše: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.”
Živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja, te s istinskim ljudskim ogorčenjem zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. Zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“
Politički, sljedbenik jugoslavenske struje među franjevcima, što kod novohrvatskih veleumova à la Lučić&Raspudić, koji povijest ideja trogloditski ubogo tolkuju gatajući “u plećku”, posve apstrahirano od povijesne geneze, konteksta i vrednosnoga sustava kojemu su izvorno pripadale, danas zvuči kao pogrda najgore vrste.
U Drugome svjetskom ratu, živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja te s istinskim ljudskim ogorčenjem krvavu i zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ni na trenutak ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. U svoj dnevnik zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“
Poslije rata, u uvjetima u kojima su se oslobodioci ubrzo pokazali kao brutalni zatornici neistomišljenika svake vrste, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i svih drugih vjerskih ustanova i službenika, Markušić (u nevolji izabran na treći provincijalski mandat) zauzima stajalište drukčije od onoga što ga je zauzeo Stepinac i hrvatski katolički biskupat: sav u franjevačkoj tradiciji i u ljubavi za svoj narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći, i pronalazi, modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet.
Tu dolazimo na glavni uzrok i povod silnome osporavanju kojim Markušića i bosanske franjevce divljački žigošu današnji vrući zastupnici sterilno čistoga nacionalnog identiteta i starinske vojujuće Crkve. Dubinski, to je zapravo spor između dvaju tipova hrvatstva i hrvatske opstojnosti u Bosni i Hercegovini.
Uz posvemašnju dominaciju hadezeovsko-hercegovačke teritorijalne i identitetne redukcije hrvatstva “markušićevski” model je u defenzivi i čini se da je povijesni gubitnik, čemu pridonose i oni njegovi apologeti s protivne, bosanske strane, pa i među franjevcima, koji to čine u formi “praznoga veličanja sačinjenog od dva opća mjesta i tri uvijek ista citata, iza kojega više uopće ne nazireš živa čovjeka, sa svom njegovom nimalo laganom osobnošću, teškim karakterom, i zakučastom politikom punom muke i teških odluka u gadnom vremenu”.
Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali, dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento na propuštene, a drukčije, bolje mogućnosti
Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento drukčijih i boljih, a propuštenih mogućnosti.
Današnji osporavatelji Markušića i svega što je on predstavljao neka poslušaju riječi iz pisma fra Dominika Mandića njegovu prijatelju Živku Vlahi, s kojim je nekada zajedno radio na zadrugarskom organiziranju hercegovačkih uzgajivača duhana i koji je poslije u NDH bio direktor industrijsko-trgovačkoga konzorcija u vlasništvu države, a sada je u Buenos Airesu u emigraciji.
Prepiska je iz 1958., kada je Mandić već godinama u Americi i kada se već odavno kao povjesničar priklonio panhrvatskoj koncepciji. Silno zabrinut Vlaho pita Mandića: Što to rade fratri u Bosni, a Mandić mu odgovara:
“Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećenićkoga podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ‘Dobri Pastir’ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca.
Članke, što su izlazili u ‘Zajedničaru’ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, i t.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.”
Ima li pametnih, da im ovo bude dosta!
Još tekstova ovog autora:
- Pas de deux vjere i politike
- Novo značenje Ferhadije džamije
- Sarajevo – muslimanski grad?
- Neka se razapne! Neka se razapne!
- Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
- U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
- Prekretna knjiga o Titu
- Patriotizam kao mržnja
- Podmetanja u Oslobođenju
- Brišite me sa svojega spiska
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.