novinarstvo s potpisom
Mišo Milun
Bilo je to davno, u ono doba kada nije bilo radija, televizije, interneta, automobila, željeznica i ostalih novotarija koje krase ovo što zovemo civilizacijom.
U zabačenom kutku kontinenta, usred guste goleme šume, nalazilo se malo kraljevstvo kojim je vladao, kako to i priliči, jedan kralj. Imao je on tri sina, dva pametna i trećeg budalu. Brinulo je kralja kako da kraljevstvo nastavi postojati kada njega jednog dana ne bude, bez sukoba braće oko prijestolja. [Read more…]
Magdalena Maršavelski
Čovjek može bez vode četiri dana, bez hrane četrdeset i možda još koji dan više, ali koliko se vremena može bez interneta – pitanje je koje je na virtualnim mrežama predmet recentnih komentara, nakon što smo se u dugim danima pandemije još više vezali za naše internetske instrumente. [Read more…]
Željko Porobija
Kad su po dolasku u Njemačku moji prvi put vodili dijete na cijepljenje, dočekao ih je pomalo zbunjeni pedijatar: ”Vi ste Hrvati, a ipak hoćete cijepiti dijete?” [Read more…]
Liu Xiaobo je bio u kineskom zatvoru kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada za mir te mu stoga nije bilo dopušteno da putuje u Oslo na primanje nagrade. Medalja i diploma su stavljene na (njegovu) praznu stolicu, a poznata glumica Liv Ullmann je pročitala njegov tekst koji je napisao u vrijeme suđenja: ”I have no enemies and no hatred.” [Read more…]
Bojan Glavašević
Prvi korak za rješavanje problema je priznanje da problem postoji. Zato recimo to na glas: SDP, kao stranka, već jako dugo funkcionira sve lošije i lošije. [Read more…]
Nives Celzijus pokorila Lisinski! Kopka me ovaj naslov otkako sam ga barem dva dana gledao na naslovnoj stranici portala velikih novina. Nije važno kojih, premda sam sretan što nisu bile ove u kojima pišem. [Read more…]
Osim s lijepim brojem news portala, Hrvatska raspolaže još i ljepšim brojem takozvanih gnews (da ne bude zabune, valja čitati: gnjus) portala. Oni se uređuju s jednakom suptilnošću kojom se pišu postovi ispod tuđih članaka na internetu.
Kao što zapjenjeni komentatori zaklonjeni nickovima ne žale truda da bi glavne junake tih tekstova ili njihove autore namazali katranom i posuli perjem, tako su i korifeji elektroničkih gnewsoba bez zadrške predani zadaći odstrela onih koji im se nađu na putu.
Samo rijetki čija su imena iz ovih ili onih razloga u javnom optjecaju, uspjeli su uteći milosti da ih urednici takvih portala barem jednom ne zavaljaju po prašini. Hvala na pitanju, u bezbroj prilika počašćen sam laskavim pogrdama sa sličnih adresa, pri čemu sam u više navrata ostao zapanjen lakoćom kojom bi me dotična gospoda prvo ispljuvala, pa onda nakitila etiketama koje se uzajamno potiru.
U istoj rečenici znao sam biti i četnik i autonomaš, i dijete vojnog lica i militantni koljenaš, i komunjara i mason…
Ako ste dovoljno dugo izloženi takvoj kampanji i ako baš niste mimoza, naučite se živjeti sa stigmom “svoga” velikosrpstva, boljševizma, slobodnog zidarstva, čega sve ne.
Uostalom, lako se utješiti zaključkom: ako me tuku “samo” pridjevima, pa pišu da sam ‘vaki i ‘naki, nema veze, baš me briga, sve dotle dok mi ne počnu krivotvoriti biografiju i izmišljati događaje u kojima sam tobože sudjelovao.
Još jednom hvala na pitanju, ni toj milosti nisam utekao. No, ni bogato osobno iskustvo s našim ljupkim gnews portalima nije me uspjelo valjano pripremiti za gadariju u koju sam prije kojidan do grkljana utopljen na nekoliko elektroničkih adresa.
Stvar je utoliko jadnija što moja malenkost nije bila izravnom metom gnewsoba, nego neka vrsta kolateralne žrtve. Pravi cilj napada bio je Zoran Erceg, Splićanin s braniteljskim stažem, koji se drznuo kazati kako ne dijeli pučističku ognjicu šatoraškog zdruga iz Savske ulice.
U jednom od pogromaških tekstova kojim se htjelo razmrviti njegov lik i djelo, citiran je i stanoviti umirovljeni časnik Hrvatske vojske Ivan Tomić koji je Ercegu uputio sedam uznemirujućih retoričkih pitanja.
Peto po redu glasi ovako: “Je li o vama pisao Ivica Ivanišević prije par godina u Slobodnoj Dalmaciji, kad je otkrio tko ste vi, gospodine Erceg?” Naravno, pitanje implicira da sam istraživačkim marom prokazao prozvanog kao moralno suspektnu kukavelj.
Beščasnik Ivan Tomić (ako takav uopće postoji) na tome ne staje, nego od Ercega traži očitovanje je li imao veze s novcima Ferala od kojih su se “kupovali stanovi”, dodaje tome opasku kako je dotični tjednik “Ivaniševiću ostao dužan 20-30 tisuća dolara”, pa zaključuje tiradu upravo potresnim pitanjem: “Gdje je njegov (naime, moj – op. a.) zarađeni novac?”
Skrušeno priznajem, tašta sam osoba, komplimente mi je drago čuti i rado ih primam, no u ovom slučaju, ma koliko nevoljko, moram odbiti svečanu zahvalnost gospodina Tomića za moj tobožnji investigativni trud.
Rado bih raskrinkao svakoga negativca, ako treba, očepio bih i Zorana Ercega da sam kojim slučajem imao operativnih saznanja o njegovim grijesima. Nevolja je, međutim, u tome što do prije desetak dana nisam znao da on uopće postoji.
Nadalje, s velikim veseljem i još većim ponosom svakome ću priznati da sam kojih šest ili sedam godina bio novinar Feral Tribunea.
Moje veselje i ponos bili bi kudikamo manji da mi je dotični poslodavac ostao dužan “20-30 tisuća dolara”. Jebiga, nije: ni jednu jedincatu lipu, a kamoli tek šuštavo brdašce zelenih novčanica s mrtvim predsjednicima na aversu.
Da i ne spominjem činjenicu kako dolare nikada nisam bio u prilici vidjeti na Šetalištu Bačvice, jerbo smo plaće primali u manje glamuroznoj, naime, hrvatskoj valuti.
Pretpostavljam da možete shvatiti moju muku. Razmjerno je neugodno čitati uratke gnews piskarala koji vas otpisuju kao izdajničko smeće. No, i od toga postoji nešto neusporedivo gore: kada vas takvi počnu hvaliti, pa još u vaše ime krenu utjerivati i nepostojeći, astronomski dug, valjda zabrinuti za egzistenciju vaše obitelji.
Što vam poslije svega preostaje? Ustati tužbama protiv pravnih osoba zaklonjenih iza internetskih domena tipa jadnoibijedno.hr.? Da je život malo dulji, to bi možda i vrijedilo truda.
Ovako, možemo se tek jalovo nadati da će institucije pravnog poretka konačno uspjeti razabrati očigledno: da je medijski prostor ove zemlje temeljito zagađen, da su zagađivači svima poznati i da bi im konačno netko trebao ispostaviti račun za de jure novinarska, a de facto kaznena djela.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Gdje li ih samo nađu? Gdje se odgajaju takvi? U koje škole idu? Tko su im roditelji? Kako na njih gledaju susjedi? Što kaže rodbina? Kako se osjećaju bake kad vide što im unuci i unuke rade? U pristojnim vremenima, kad bi netko iz obitelji zabrazdio “na krivu stranu”, spuštale su se rolete, zatvarale škure, nije se izlazilo van, jer je sramota bila opća, familijarna. Stid se, na taj – danas – čudan način, pokušavao javno prikriti.
Možda ovaj uvod na prvu izgleda dramatično, ali je daleko od toga. Pročitajte sljedeće rečenice. One su dramatične.
Ovako kaže priča: Slobodna Dalmacija je u srijedu 17. prosinca objavila tekst Marine Karlović Sabolić, novinarke koja je dan ranije bila na sjednici Upravnog vijeća Agencije za zaštitu okoliša. Tamo se raspravljalo o onoj famoznoj selidbi Agencije u Zagreb Tower do koje je došlo na inicijativu resornog ministra Mihaela Zmajlovića, o kojoj su novinari namrčili već previše tinte i potrošili megabajte i megabajte internetskog prostora. Ovo je, međutim, korak dalje.
Na toj je sjednici prvi put objavljen i službeni podatak o tome koliko će ta zajebancija (da, zajebancija, jer je vrlo teško pristojnim rječnikom opisati tešku otimačinu javnog novca) koštati građane. Izračun je jasan. Uostalom, napravio ga je, javlja Slobodna, glavom i bradom ravnatelj Agencije Neven Voća: preseljenje Agencije u novu građevinu u tzv. zagrebački City s dviju lokacija (Trg maršala Tita u strogom centru Zagreba i Ksaver, nekadašnji elitni kvart u sjevernom dijelu) porezne obveznike svaku godinu koštat će više od 667 tisuća kuna!
Za pet godina, kako se ovakve akcije obično i računaju, ova zajebancija u režiji državne vlasti koštat će nas 3,38 milijuna kuna. Plus troškovi selidbe 431 tisuću kuna, što zajedno daje više od 3,8 milijuna kuna, što – izračunala je predstavnica radnika Hana Mesić – znači da će po svakom od 87 zaposlenika država ubuduće plaćati trošak od 20 tisuća kuna, umjesto dosadašnjih 10 tisuća. Dakle, dvostruko!
U brojkama, troškovi najma prostora povećani su s 252 tisuće kuna na 1,1 milijun kuna, a režija i tehničkog održavanja prostora s 386,3 tisuće na 512,6 tisuća kuna. Proći će, kaže izračun, bolje tek s parkiranjem (14,4 tisuće prije, a 4,6 tisuća poslije), telefonom (prije 320 tisuća, poslije 288 tisuća) te sa zaštitarima (46,9 tisuća), pričuvom (185,9 tisuća) i transportom dokumentacije (20 tisuća), koje neće plaćati, dok će čišćenje ostati na istoj razini od 11 tisuća kuna.
Radnici, odnosno njihovi predstavnici, glasali su protiv takve odluke na Upravnom vijeću, dok su članovi koje je imenovalo Zmajlovićevo ministarstvo bili, naravno, za. Još se samo čeka potvrda Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, Ministarstva zaštite okoliša i Ministarstva financija i evo nesretnih radnika, a vrlo zadovoljnog ministra, u onom kukuruznom tornju u istočnom dijelu glavnoga grada.
Mirne duše možemo ovdje zaključiti komentar. Postaviti par retoričkih pitanja poput: ma nije valjda da je Zmajlović uzeo neki novac od vlasnika Zagreb Towera da ih sve preseli tamo, ma nije valjda da su nekome obećane prestižne lokacije na kojima se sada nalaze Agencija i Ministarstvo, pa da će Zmajlović i njegovi podijeliti novac od najma, ma nije valjda da imamo višak novca, jer prostorije još nisu nikome iznajmljene, pa ćemo kao porezni obveznici (da, mi, svi mi!) plaćati dvostruki iznos – i najam i troškove praznih prostorija?
Ma nije valjda da ne znaju da država grca u dugovima, da je šestu godinu u recesiji, što znači da je u depresiji i da je veliko pitanje hoće li se i kako uopće iz nje izvući?
Ili sve to skupa znaju, ali nas naprosto – zajebavaju?
Ali ne, nije ovdje kraj. Ima i nastavak. Pomoćnica ministra Zmajlovića i nova predsjednica Upravnog vijeća Marija Šćulac-Domac na ovu vrlo jasnu argumentaciju radnika odgovorila je da u fokusu Agencije nije razdvojenost te institucije na dvije lokacije, pa još izgovorila nekoliko rečenica koje također ne možemo objasniti nikako drukčije nego zajebancijom i s ovom državom (koja to zaslužuje!) i s ovom Vladom (koja ju je imenovala), a najviše s građanima koji je plaćaju.
“Vrlo je teško govoriti o ovom prostoru za vijeke vjekova”, kazala je Šćulac-Domac, pa sve onako u istom duhu nastavila: “Ovo jest državna imovina, no to ne znači da se ona tijekom vremena ne može raspoređivati. Sad se čini da se za najam ništa ne plaća, ali to je statičko gledanje.”
Što je pomoćnica ministra htjela reći, valjda ni njoj samoj nije jasno. Tužna verbalna bravura po modelu “može da bidne, a ne mora da znači”, jer “ništa nije onako kako izgleda da jest”, do kraja je ogolila svu glupost preseljenja iz prostorija u državnom u one u privatnom vlasništvu.
Što bi, na primjer, rekla obitelj cijenjene Šćulac-Domac da ih je krenula nagovarati da odu iz stana u svom vlasništvu kako bi iznajmili drugi? Vjerojatno bi je sažaljivo pogledali zabrinuti za njezino duševno zdravlje, dok bi ona objašnjavala da ništa nije za vijeke vjekova, da se imovina tijekom vremena može raspoređivati i da, iako se možda čini da sada ne plaćaju najam, tko zna je li to točno i da je sve to skupa, uostalom, statičko gledanje.
Gdje pronalaze ovakve ljude?
Otkud su iskopali Sinišu Vargu, koji se mrtav-hladan zaputi službenim automobilom na skijanje (na što ima pravo, da se razumijemo), pa se tjedan dana pravi lud (to mu nitko ne može oduzeti), da bi onda vratio novac i rekao kako je put ionako mislio platiti s obzirom da je znao da će biti rekreativnih sadržaja na Dolomitima, gdje se uputio kako bi održao predavanje o zdravstvenom osiguranju. Jeste li ikad čuli da ministar jedne države ide na skijanje u drugu kako bi tamo održao slovo o prednostima osiguranja?
Gdje su pronašli Vedrana Mornara, koji je odmah po imenovanju odlučio po mišljenje o obrazovnom procesu ići na Kaptol? Gdje su pronašli ovu Šćulac-Domac, koja mrtva-hladna radi budale od svih nas.
Ili je zajebancija ili ovdje netko zaista nije normalan!
Kako bilo, piši propalo!
(Prenosimo s portala forum.tm).
U po mnogo čemu odvratnom, beskrajno dugom filmu Emira Kusturice, Underground, ima scena u kojoj majmun Soni, dok se ostali likovi, njih milijardu, vesele, uskače u tenk. Pogledom ga prati Bora Todorović i izgovara repliku koju od zaglušujuće buke nitko ne čuje: “Majmun je ušao u tenak, biće katastrofa…”
U jednom drugom filmu, Pulp Fiction, u sceni iz motelske sobe, Fabiene (Maria de Medeiors), od Buthca (Bruce Willis), traži da joj da ‘‘oral pleasure“, oralno zadovoljstvo ili kunilingus, kako se to još kaže, samo što tako nitko ne govori.
U Sloveniji, kunilingus se desio pred očima onih koji ga nisu trebali vidjeti i završilo je kao Sonijev ulazak u tenk: katastrofom.
Vijest ste vjerojatno čuli, teško ju je bilo izbjeći: ravnatelj škole i nastavnica snimljeni su u ljubavnom klinču dok je on oralno zadovoljava u svom uredu. Od nekuda su ih promatrale učeničke oči i snimao učenički mobitel ili mobiteli. Snimak je, zatim, objavljen na internetu, klasični mediji su njegovo postojanje razglasili i ravnatelj, oženjeni pedesettrogodišnjak i otac dvoje djece je izvršio samoubojstvo!
Naravno, isti oni mediji što su do prije neki dan, kao ekskluzivnu objavljivali priču o preljubničkom kunilingusu, ostali su zgroženi, šokirani, zabrinuti i još nekakvi. Odjednom je, kao, pređena granica koja slobodu izvještavanja o javnim osobama odvaja od pretvaranja te iste slobode u smrtonosno oružje.
Treba li sumnjati kako bi, da se D.K. nije ubio, priča o oralnom zadovoljstvu na uredskom stolu imala još sto, dvjesto, osam milijuna nastavaka?
Netko je davno rekao kako dobre ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave. Internet je, naravno, što se može naglasiti samo nema neke potrebe, jedan od najznačajnijih izuma u povijesti čovječanstva, ali je, u isto vrijeme, kako je prije nekoliko godina napisao bosanskohercegovački književnik Muharem Bazdulj, ljudsku glupost učinio prisutnijom. Ne, nije je uvećao – između ostalog zato što nema potrebe, svakako je beskrajna – već joj je, kažimo tako, omogućio rasprostranjenost.
Kriv je, taj internet, za neželjene posljedice svog postojanja točno onoliko koliko je kriv tenk zato što je majmun ušao u njega i ispalio granatu.
Galopirajući tehnološki napredak događa nam se kao što se, nekoliko desetljeća ranije, desio socijalizam: prerano i prije nego je došlo do opće emancipacije, do stanja svijesti u kojem se ne objašnjava, već se podrazumijeva kako beskrajan prostor slobode nije, u isto vrijeme, prostor zabave za beskrajan broj majmuna.
Ta teorija o beskrajnom broju majmuna s beskrajnim brojem pisaćih strojeva i mogućnosti da jedan od njih, lupajući bez veze po slovima, ipak napiše djelo ravno Shakespeareovom, starija je od mreže nad mrežama i na nju u knjizi Kult amatera podsjeća Andrew Keen, nekadašnji uposlenik u Silicijskoj dolini, pišući o tome kako “blogovi, MySpace, YouTube i ostali suvremeni mediji koje stvaraju korisnici uništavaju našu ekonomiju, kulturu i vrijednost”. I još nešto, vidjeli smo u Sloveniji, ljudske živote.
Krivo je, međutim, svu krivicu za samoubojstvo školskog ravnatelja svesti na majmune s dobrim mobitelima i istom takvom konekcijom. Ne može ih se, naravno, amnestirati, daleko od toga, no oni su tek jedna od neželjenih posljedica medija čiji sadržaj stvaraju korisnici, kreiranog prije nego je nađen način da neograničeni prostor slobode, što također internet jeste, ne podrazumijeva i neograničenu neodgovornost i istu takvu mogućnost zloupotrebe.
(Uzgred rečeno, ako medijski sadržaj na bilo kojem mediju mogu stvarati korisnici, a ne profesionalci, znači li to i da umjesto liječnika, dakle profesionalaca, zahvate na samim sebi ili drugim bolesnicima, mogu obavljati korisnici medicinskih usluga, dakle pacijenti, inače profesionalni bageristi ili nogometni treneri?)
Možemo sada kazati kako će se jednom, nekada, nekako, naći rješenje za problem koji proizlazi iz prava na konzumiranje internetskih sadržaja i jednakog prava na njihovo kreiranje, što je, prema vjernicima weba 2.0, jednako pravu na rad ili na toplu vodu, iako, naravno, nije.
Odnosno, nema ama baš nikakve sličnosti između prava i potrebe nekoga iz Gospića da, ne izlazeći iz stana, čita tekstove objavljene u Guardianu i prava nekih mariborskih majmuna da objave snimak intimnog odnosa dvoje odraslih, odgovornih, punoljetnih ljudi, pa makar se on desio tamo gdje mu mjesto nije.
No, oni su, ti mariborski majmuni, baš kao i internetski sadržaji poput njihovog, posljedica onoga što je tržište učinilo od novinarstva. Kako se, naime, uspjeh medija ne mjeri kvalitetom sadržaja, nego isključivo profitabilnošću, e tako su novine – zadržimo se na njima, iako ni s televizijama nije drugačije i bolje – umjesto da objavljuju ono što bi čitatelji trebali znati, počele objavljivati ono što publika, uvjetno kazano, želi znati i čime se, prije svega, zabavlja često zadovoljavajući najniže porive.
Tržišni uspjeh tabloida dogodio se puno prije nego su djeca u škole, umjesto ravnala i olovaka, krenula nositi androide i iphone, te inicirao slične sadržaje na internetu, da bi kasnije, baš kako su, a prema Keenu, i planirali tvorci weba 2.0, korisnici počeli kreirati “svoj” sadržaj, što je dovelo do zamjene uloga: tehnološki napredni unuci bulevarskog tiska objave nešto, ostatak istog tog tiska u klasičnoj formi, zatim objavljeno preuzima i dodatno popularizira.
Rezultat?
Nekada samo traume protagonista tračeva upakiranih kao “vijesti”, a nekada, evo sada, smrt, tragedija poslije koje je jasno kako između slobodnog pristupa internetu i slobodnog kreiranja sadržaja na njemu, ne može bezuvjetno stajati znak jednakosti.
Mi smo, jednostavno, takvi da svemu možemo naći krivu upotrebnu vrijednost. Pokazali smo to još s dinamitom i nismo napredovali. Zato jednak ishod mogu imati majmunski ulazaka u tenk i pristup internetu onih sa sviješću majmuna.
Uvijek, ali uvijek, slijedi katastrofa…
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Nemam ništa protiv toga da H-ALTER, web projekt koji vodi Toni Gabrić (iako su portal, oni sebe nazivaju ”Novine H-rvacke ALTER-native”), dobije milijun kuna ili više, koliko taj gospodin priželjkuje i misli da vrijedi ta nakupina nihilističkih i anarhističkih tekstova te da taj novac, sav, dobije od Ministarstva kulture RH. Dapače, ne bih imao ništa protiv da sav novac namijenjen neprofitnim medijima ministrica kulture Andrea Zlatar usmjeri u blagajnu u koju ruku stavlja Toni Gabrić, jer koliko on tvrdi da je vrijedan i važan, to se ne da opisati ni podnijeti. Pa ako bi ego gospodina Gabrića bio namiren s nekoliko milijuna kuna i ako bi nakon toga Hrvatska živjela u miru, zašto ne?
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije.
Nisam pozvan vrednovati doprinos toga portala civilnom društvu, ali sam svjestan da ono postoji, kao urednik portala Autograf.hr, koji je upravo obilježio prvu godišnjicu postojanja, ne smatram da ima pameti u podmetanjima kolegama. Zločestoća nije moja karakteristika, nije ni zlopamćenje, ni sebičnost, ni fingiranje građanske uljudnosti, pa sam žalostan kad vidim/čitam tekstove poput onog u kojem je Toni Gabrić o našem portalu i o meni progovorio vrlo nekorektno, podlo, necivilizirano, nekako na razini diskursa kakav ćete naći u člancima dnevno.hr.
U ridikulozno dugom i papazjanijski sročenom tekstu u kojem se Gabrić stao obračunati sa svima s kojima ima neki problem, a izgleda da je on čovjek s mnoštvom problema i gomilom neprijatelja, urednik H-ALTERA smatra nečuvenim moje pismo ministrici kulture i još nečuveniju njenu odluku da uvaži moju žalbu te da odobri financijsku pomoć portalu Autograf.hr (najmanju moguću, od 70.000 kuna za narednu godinu, vizavi 250.000 kuna koliko će s iste adrese dobiti Toni Gabrić za svoj projekt). Obrazložio sam žalbu time da se vidjelo, a i priznato je, da stručno tijelo koje je razmatralo kandidate nije imalo vremena, niti se za to sastalo, da procijeni sadržaj medija i da objektivno zaključi tko je bolji, a tko manje bolji od kandidiranih projekata.
Ali Toni Gabrić valja gluposti i podmeće, pa je napisao da pripadam ”hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi”, te da sam djelovao potaknut logikom koja je ”jasna kao gorski potok: On je (Drago Pilsel, opaska. D. P.) zaslužan za uspostavu kakve-takve vladavine prava u Hrvatskoj; on je zaslužan za preživljavanje kakvog-takvog, nezavisnog i angažiranog, pisanja; njegova obitelj žrtvovala se za Hrvatsku; on je skoro poginuo za (bolju) Hrvatsku, jer ga je (ona zla) umalo skratila za glavu”, a onda ”s tog aspekta, pravedno je da medijski projekt Drage Pilsela bude obilato financijski potpomognut, a nepravedno je da to, umjesto njega, bude nečiji projekt čija karma nije obogaćena takvom zaslužnošću. Poput uniformiranih ratnika iz ranih devedesetih, i današnji Pilsel kriterij ‘zasluga za našu stvar’ suprotstavlja načelu vladavine prava. I time legitimira postupke budućeg Ministarstva kulture, nakon što Kukuriku vlada padne u historijski zapećak: sredstva za medije mogla bi se, naime, i opet dodjeljivati prema ‘zaslugama za našu stvar’.”
Ništa od toga, naime, nije izašlo iz moje glave i ništa od toga nije napisano u žalbenom pismu Ministarstvu kulture, a nakon objave bodovne liste u kojoj je portal Autograf.hr završio četvrti u kategoriji ”novi mediji” (oni mlađi od godinu dana), vrlo blizu trećeplasiranog projekta koji mi se činio iz aspekata svih kategorija prema kojima je odlučivala komisija manje relevantan od našega portala.
Riječ je o feminističkom projektu četiriju mladih dama iz Varaždina koje imaju pravo promovirati vibratore i istraživati sve oblike masturbacije, ali me nisu uvjerile da je to od opće društvene važnosti. Taj projekt damica sa jakom voljom da izraze svoju seksualnost završio je iza jednog pak nepostojećeg projekta koji će dobiti istu novčanu pomoć od 70.000 kuna. Dakle, i to je bio moj argument: da je nekorektno Autografu dati manje bodova od kvartalnog lista za sindikalna pitanja koji bi se tek trebao pojaviti.
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći, ali moram, iz poštovanja i u znak zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno.
Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt.
Još je gadnija podvala da bih ja sutradan, ako HDZ dođe na vlast, ispostavio račun za nekakve usluge i zasluge (braniteljske, kakve li već?) kako bih osigurao pomoć desničarske vlade našem projektu.
Toni Gabrić se pokazao izuzetno stupidnom osobom, pokvarenom i licemjernom. I ne može biti loš znak što nas istodobno napadaju ekstremni desničari i ekstremni ljevičari.
Mogu bez osobitoga napora zamisliti Tonija Gabrića kako na portalu dnevno.hr opisuje prijateljski sastanak održan prije par tjedana u mom domu na kojem su bili Ivo Josipović, mitropolit Porfirije, Peter Kuzmič i drugi dragi ljudi, kao ”bal vampira”, jer ako Toni Gabrić imputira da sam ucijenio ministricu kulture, recimo gubitkom brata u Domovinskome ratu (nestali hrvatski vojnik, stožerni narednik Branko Pilsel) ili ako kaže da sam zatražio novac jer, eto, Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi mome ocu dati državljanstvo (a moj je otac, Toni, nesretniče, taj koji ima zasluge po tom pitanju, a ne ja), onda je Toni Gabrić iskompromitirao jedan neprofitni medij koji servisira civilno društvo da bi stao lajati u jedan glas sa ustašama o kojima se u pristojnim krugovima ne troši vrijeme jer pametni ne zavide tuđoj trulosti.
Portal Autograf.hr je s vama godinu dana i bilo bi nekorektno završiti ovu kolumnu tek iščuđavanjem nad činjenicom da psi laju. Mora se pak kazati, uz Miguela Cervánteza de Saavedre: ”Deja que los perros ladren Sancho amigo, es señal que vamos pasando” (Pusti da psi laju, Sancho prijatelju, to je znak da prolazimo).
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer (gotovo) svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze.
Kada smo krenuli, rekosmo da temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i na tome da se saslušaju obje strane u konfliktu, odnosu ili žarištu događaja. No, u Hrvatskoj i u našoj regiji postoji kroničan nedostatak kulture čitanja, političke i ine kulture, što nas dovodi do života u društvu izuzetno slaba javnog mnijenja koje je bilo i ostalo podložno surovim manipulacijama kakva je ova kojoj se posvetio urednik H-ALTERA.
A ime autograf.hr upućuje na potrebu obnove jedne nemalim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja odgovoran, nekompromisan, potpuno moralan i angažiran stav. Treba žaliti što nas je toliko malo na ovom poslu.
