novinarstvo s potpisom
Igor Galo
Ajme, kako to gordo zvuči – biti predsjednik/predsjednica Republike Hrvatske! Gordo možda, ali ništa posebno u praksi ne znači. Zato košta ovaj narod i druge narodnosti koji imaju sreću hodati zemljom Hrvatskom u ova vremena. [Read more…]
Ladislav Tomičić
Hrvatska se još jednom našla u raskoraku sa svijetom i – zdravim razumom. Potpuno je razumljivo da je samoubojstvo Slobodana Praljka u haškoj sudnici rezultiralo masovnim oplakivanjem u Hrvatskoj, jer ljudi su u ovoj zemlji već dvadeset godina izloženi takvoj masovnoj propagandi o herojskoj naravi ”naše stvari”, da je se ne bi posramio niti jedan totalitarni režim. [Read more…]
Politika u velikim dozama šteti mentalnom zdravlju. Dnevna doza hrvatskog političkog života tokom ljeta je niska, opada potrošnja lijekova, a raste potrošnja piva, sladoleda i lubenica. Mrežama kruže slike gradela, zalaska sunca i ljupkih mačaka. Pravog političkog života nema: malo ogovaranja, ismijavanja modnih detalja, protokolarni gafovi u Kninu. [Read more…]
Odavno sam se otuđio od slušanja radija – auto ne vozim, mobitel ne nosim, a sav slobodni auditivni i vizualni prostor nemilice su okupirali internet i televizija. Ne znam, na primjer, postoje li još uopće radio-stanice koje emitiraju na kratkim, srednjim i dugim valovima i radio-uređaji na kojima se takve mogu hvatati. O, kako je to nekada znalo biti čarobno: na tim valovima mogao si čuti disanje i pulsiranje, govorenje i muziciranje cijele planete. FM-sistem je jad i čemer: čuješ samo ono što ti je u najbližem okruženju, a ni to ako ti je položaj takav da je prijem ometen prejakom armaturom u betonskim zidovima i sličnim preprekama.
Na sve to intenzivno me je podsjetilo nedavno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Gotovo je sigurno da je nećete čuti, produkcija je skromna, distribucija također, ali njezini urednici i producenti i ne teže za tim.
To se zove “Radio-emisija Bosna Srebrena”, emitira se jednom tjedno pola sata, a cilj joj je da javnost opslužuje vijestima iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Domet emisije je ono što dohvate lokalne FM radijske postaje iz Busovače, Mostara, Jajca, Kiseljaka, Kupresa, Rame, Usore, Sarajeva (Radio Vrhbosna), Orašja, Žepča, Okučana, a može se čuti i u programu Radija Federacije BiH i Herceg-Bosne.
E, u taj program pozvao me je mladi urednik i novinar Hrvoje Vranješ da govorimo o profilu i djelu fra Josipa Markušića.
U nekim drugim prilikama i drukčijim vremenima tema o fra Josipu Markušiću (1880. – 1968.) bila bi tek povijesno evokativna i edukativna, te intrigantna onoliko koliko je bio osobno intrigantan nesvakidašnji lik toga franjevačkog uglednika i intelektualca. Ne bi to bilo malo.
No, u današnjoj hrvatskoj javnosti u Bosni, a naročito u Hercegovini, s proširenjem i na Hrvatsku, stanje duhova je takvo da je već i sam spomen fra Josipa Markušića zapaljiv kao najzapaljivije teme iz recentne ratne, nacionalno-ideološke prošlosti. U toj javnosti je u odnosu prema bosanskim franjevcima zavladalo divljačko i agresivno neznanje, neobuzdani, sladostrasni herostratizam.
Glavni ton tom uličarskom stilu govorenja i primitivnom načinu mišljenja o onomu što, kao paradigma, predstavlja osoba i djelovanje fra Josipa Markušića promovirali su napadno glasno u posljednje vrijeme ljudi pokriveni akademskim titulama (firma za retuđmanizaciju na veliko i na malo Lučić&Raspudić, J. Krišto, i drugi), ali nisu ni prvi ni jedini – odavno je ta anatema na Markušića i franjevce odaslana iz nacionalno-crkvenih krugova i njihovih adepata.
Zahvaljujući svemoćnom populizmu interneta, sve se to danas kao požar među niskim suhim raslinjem širi na tzv. obični svijet i postaje svojevrsni vox populi, a zapravo – glas svjetine. Kada, pak, svjetina u svoje ruke uzme valoriziranje nacionalne i kulturne baštine, onda – zbogom pameti!
Tako je iz spomenute firme lansirana i besmislena, ali ogavna parola o bosanskim franjevcima kao – kvislinzima. A već dugo u hercegovačkom virtualnom prostoru za bosanske franjevce kao strašna politička uvreda figurira izraz daidže, a da uboga pamet koja ga je proizvela nema pojma o njegovoj pozitivnoj semantici. (Za neupućene: vijekovima se u Bosni i Hercegovini fratre familijarno zvalo ujacima, a ovi hrvatski arivisti i civilizacijski autisti misle da turciziranom verzijom te riječi – daidža – nanose grdnu uvredu, ne shvaćajući vlastitu promašenost.)
Bilo je, dakle, važno pokušati u dvadesetak minuta radijskoga razgovora barem u najvažnijim crtama prikazati fra Josipa Markušića kao paradigmu i kao “najvažnijega bosanskog franjevca u 20. stoljeću” ne upuštajući se eksplicite u polemičku kontraargumentaciju ni s onima koji ga osporavaju, ni s onima koji ga brane tako što ga nekritično, a površno i shematski idealiziraju, te i njega i cijelu franjevačku tradiciju također nedopustivo instrumentaliziraju u “dokazivanju” svojih dnevnopolitičkih preferencija.
Tko je, dakle, Markušić?
Svećenik i redovnik, predstavnik tradicionalnoga bosanskog katolicizma, čvrsto i bezrezervno odan Crkvi i papi. Drugi vatikanski koncil jest doživio, ali neće biti da je njegove reformatorske intencije mogao intimno prihvatiti.
Franjevac, sav u tradiciji bosanskoga franjevaštva i u duhovno-redovničkom smislu i u smislu odanosti svijetu Bosne i njezinih ljudi, za koje izrijekom kaže: “Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri”, što mu nije smetalo da se sam legitimira kao “okorjeli bosanski Hrvat”. A uoči nagodbe Cvetković – Maček 1939. uznemireno piše i agitira protiv podjele Bosne i Hercegovine: “Ne daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog čobanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obećavanja. To bi bila izdaja povijesti, naše duše…”
Od mladih dana osviješteni zagovornik kršćanskoga socijalizma kao nazora u kojemu skladno povezuje kršćansko-duhovnu i svjetovno-društvenu ideju jednakosti i upućenosti na slabe i siromašne. (“Dolaze nam vjekovi socijalizma, i nikojem silniku neće poći za rukom, da ovaj ogromni pokret uguši. Jedan dio ljudstva bješe lišen prava jednakosti. Novija vremena spomenuše se ove istine u evanđelju o jednakosti i bratstvu svih ljudi; i ta baklja zapali svijet. Niko je više ugasiti ne može – a i ne smije”, piše on 1907. u članku „Moć socijalne demokracije“.)
Estetski emancipiran i vrlo upućen, kriteriološki nepopustljiv. “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva”, piše u vezi s projektom crkve sv. Ante u Beogradu. Izgradnja toga remek-djela Jože Plečnika, giganta evropske moderne arhitekture, dovela je do njihovoga dubokoga duhovnog prijateljstva, pa Plečnik Markušiću 1954. piše: “Nikoga ne cijenim toliko koliko Vas. Vi ste meni uzor.”
Politički, sljedbenik jugoslavenske struje među franjevcima, što kod novohrvatskih veleumova à la Lučić&Raspudić, koji povijest ideja trogloditski ubogo tolkuju gatajući “u plećku”, posve apstrahirano od povijesne geneze, konteksta i vrednosnoga sustava kojemu su izvorno pripadale, danas zvuči kao pogrda najgore vrste.
U Drugome svjetskom ratu, živeći u jajačkome samostanu i promatrajući sa živom inteligencijom i osjećajem za povijesnost događaja te s istinskim ljudskim ogorčenjem krvavu i zločinačku stvarnost Endehazije i okupacije, ni na trenutak ne pada Markušić u iskušenje “telaljenoga hrvatstva”, nego se priklanja ideji, bogme i praksi, spašavanja vlastitoga i narodnog obraza zalaganjem za progonjene i za antiokupatorski pokret. U svoj dnevnik zapisuje: ‘‘Zemlja će se okrenuti kad se stvari razjasne koliko je nepatriotizma bilo u telaljenom hrvatstvu!“
Poslije rata, u uvjetima u kojima su se oslobodioci ubrzo pokazali kao brutalni zatornici neistomišljenika svake vrste, između ostaloga i Crkve i franjevaca, kao i svih drugih vjerskih ustanova i službenika, Markušić (u nevolji izabran na treći provincijalski mandat) zauzima stajalište drukčije od onoga što ga je zauzeo Stepinac i hrvatski katolički biskupat: sav u franjevačkoj tradiciji i u ljubavi za svoj narod, onkraj patetike mučeništva, on nastoji pronaći, i pronalazi, modus opstanka bez štete po vjerski i narodni identitet.
Tu dolazimo na glavni uzrok i povod silnome osporavanju kojim Markušića i bosanske franjevce divljački žigošu današnji vrući zastupnici sterilno čistoga nacionalnog identiteta i starinske vojujuće Crkve. Dubinski, to je zapravo spor između dvaju tipova hrvatstva i hrvatske opstojnosti u Bosni i Hercegovini.
Uz posvemašnju dominaciju hadezeovsko-hercegovačke teritorijalne i identitetne redukcije hrvatstva “markušićevski” model je u defenzivi i čini se da je povijesni gubitnik, čemu pridonose i oni njegovi apologeti s protivne, bosanske strane, pa i među franjevcima, koji to čine u formi “praznoga veličanja sačinjenog od dva opća mjesta i tri uvijek ista citata, iza kojega više uopće ne nazireš živa čovjeka, sa svom njegovom nimalo laganom osobnošću, teškim karakterom, i zakučastom politikom punom muke i teških odluka u gadnom vremenu”.
Kao društvo i kao politička zajednica današnja Bosna i Hercegovina dubinski je fragmentirana i destruirana. Ako uopće opstane kao društvo i država, bit će to neka struktura o kakvoj danas teško možemo imati iole jasnu predodžbu. Ali dokle u njoj među ljudima bude povijesnoga pamćenja dužeg i dubljeg od “pamćenja” kakvo bi htjeli nametnuti goreopisani ideolozi novoga hrvatstva, paradigma markušić bit će snažni memento drukčijih i boljih, a propuštenih mogućnosti.
Današnji osporavatelji Markušića i svega što je on predstavljao neka poslušaju riječi iz pisma fra Dominika Mandića njegovu prijatelju Živku Vlahi, s kojim je nekada zajedno radio na zadrugarskom organiziranju hercegovačkih uzgajivača duhana i koji je poslije u NDH bio direktor industrijsko-trgovačkoga konzorcija u vlasništvu države, a sada je u Buenos Airesu u emigraciji.
Prepiska je iz 1958., kada je Mandić već godinama u Americi i kada se već odavno kao povjesničar priklonio panhrvatskoj koncepciji. Silno zabrinut Vlaho pita Mandića: Što to rade fratri u Bosni, a Mandić mu odgovara:
“Čini mi se, da Ti dobro ne poznaješ prilike u starom kraju. Fratri svojom ‘bosanskom’ politikom spasavaju, što se da spasiti. Da nije bilo Markušića i njemu sličnih, god. 1945/46. bila bi rastjerana hijerarhija u B. i H., provincije raspuštene, svećenici poubijani i pozatvorani, naravno na skrajnu štetu i vjere i hrvatskoga naroda. Markušić je uspio, da se sve to izbjegne i da se omogući daljni odgoj svećenićkoga podmlatka. Istina u Hercegovini ne daju otvor nikakvih zavoda hercegovačkim franjevcima, ali mogu gjake odgajati u Bosni i Dalmaciji tako, da danas imaju više zvanja nego su ih imali prije rata. ‘Dobri Pastir’ iako donese Titovu sliku kao cijenu svoga izlaska, vrši veliku vjersku odgojnu ulogu, pa i hrvatsku. Danas u B. i H. nitko ne smije da spomene hrvatstvo osim franjevaca.
Članke, što su izlazili u ‘Zajedničaru’ pod imenom O. Žilića i Karina podmetnuti su od komunističkog poslanstva u Washingtonu radi pobijanja hrvatskoga rada franjevaca na Drexelu, ali oni to ne smiju opozvati. Ali to nije za javnost. Njih u Domovini najbolje je pustiti da rade, kako najbolje znaju. Markušić, fra Mile Leko, Rufin Šilić, fra Jerko Mihaljević, i t.d. dobri su svećenici i oni ne će ništa učiniti, što bi bilo na štetu vjere i hrvatstva.”
Ima li pametnih, da im ovo bude dosta!
Piše: Amila Kahrović
Foto: Predrag Lucić – osobna arhiva
Predrag Lucić je jedna od najznačajnijih novinarskih, ali i književnih ličnosti bivše Jugoslavije. Beskompromisni je kritičar svih ideologija, bile one lijeve ili desne. Novinar koji je svojim tekstovima hrabro, lucidno, domišljato, ali i otvoreno progovarao o zločinima koje je režim Franje Tuđmana činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jedan je iz udarne trojke kultnog Feral Tribunea i autor knjiga koje su alarmirale javnost u regionu kakve su “Bezgaća povijesne zbiljnosti”, “Sun Tzu na prozorčiću”, “Haiku, haiku, jebem li ti maiku” i “Gusle u magli”, za koju je dobio nagradu Kočićevo pero. Pored spisateljskog angažmana Lucić je s Borisom Dežulovićem osmislio osebujnu formu kabarea-pjesničke večeri. Predrag Lucić za autograf.hr govori o svom radu, buđenju desnice u bivšoj Jugoslaviji, o stvarima koje su tu Jugoslaviju učinile bivšom.
Prvo ćemo razgovarati o jednom od temeljnih pojmova kojima se barata – slobodi. Čini se da nema ozbiljnije, ali ni opasnije ideje budući da smo u zadnjih dvadeset godina svjedoci stravičnih zločina koji su počinjeni u ime slobode “svog” naroda. Misliš li da i neoliberalna ideologija pojam slobode prevodi u diskurs? Koliko neoliberalni svijet čovjeku pruža slobodu, a koliko ga ubjeđuje da je slobodan iako nije?
Gdje se smjestio taj pojam slobode u neoliberalnom diskursu mislim da se može namirisati u pjesmi ”Bezgaća povijesne zbiljnosti” tranzicijskog lirika Đona Đore Napalmotića, po kojoj sam i nazvao svoju čitanku za ponavljače povijesti u drugim razredima domoljubnih, poslovnih i trgovačkih škola:
O lijepa, o draga, o… je li slobodno…
Barem da pokušam plutati nizvodno?
Dokad ću na tebe, slobodo voljena,
Čekat sa gaćama na pola koljena?
Tko je na zahodu napiso Libertas
Kad iz njeg povazdan tuđi se čuje glas?!
O lijepi, o dragi, ne… nije slobodno,
Odveć smo zasrali da bude prohodno.
Slobodu snivali, od nje se skrivali,
U prknu svačijem na svome bivali.
Zahod izgradili suveren, vlastit, svet,
Slobodan da bude vječito zauzet…
O esencijalističkom diskursu slobode pak pjevaju članovi kulturno-umjetničkog društva “Kazamatanovi dvori” u “Baladi o tamnici u Imotskom”:
Slobodo krvlju plaćena,
Hrvat kad tebe izbori,
Čestica ti si građevna
Na kojoj niču zatvori.
Zatvori naši hrvatski,
Zbog vas smo u rat jurnuli,
Za stić u raj kazamatski
Gdje slobodno bi trunuli.
Za dom kazneno-popravan
Mnogu smo krv prolijevali;
Sloboda bje tek paravan –
Sužanjstvu mi smo pjevali…
Ne dajmo se zavarati naizgled banalnim povodima koji su nadahnuli autore ovih stihova: izgradnjom luksuznog zahoda u Dubrovniku za gradonačelničkog mandata Dubravke Šuice i kampanjom imotskih vlasti da se egzistencijalni problemi tamošnjeg pučanstva riješe pretvaranjem napuštene vojarne i propale tvornice trikotaže u velebni zatvor. Upravo ti primjeri nam kazuju kako se danas i ovdje doživljava sloboda: kao nešto što je posve naše tek ako je istodobno i zatvor ili zahod za druge.
Ti i Boris Dežulović ste iznimno ozbiljni kritičari nacionalizma. Kada kažem ovo ozbiljni, mislim prije svega na propitivanje i vlastite pozicije (kao u pjesmi ”Ići mići Lucići“). Smatraš li propitivanje vlastite pozicije nužnim, odnosno mislite li da bi bez toga čovjek iz jedne nacionalističke dogme samo prešao u neki drugi oblik dogme. Je li propitivanje vlastite pozicije nužno za misao koja bi bila zbilja slobodna?
Pa nisam ja u pjesmi koju spominješ propitivao vlastitu poziciju. Ja sam joj se samo smijao…
Ići mići Lucići…
Živ iz pisme on ne smi izići!
Jerbo piše bez veze,
Gluparije, hereze,
Ča su svima dopizdile.
Da mi je satiri prići,
Satrat je nako bez riči…
Oš nan pivat o ratu?
I još htit da te shvatu?
Ala, ludega Lucića!
A ispalo je da sam tom parodijom parodije i ujedno autoparodijom preduhitrio uglednog povjesničara hrvatske književnosti i bivšeg predsjednika Hrvatskog P.E.N.-a koji je nešto kasnije dao za pravo onima što ih je moja pjesma ”Ići mići Ahmići” inspirirala da javno prijete smrću i meni i mojoj mostarskoj publici. Taj gospodin Slobodan Prosperov Novac – kralj Mida hrvatske književnosti koji je čak i jednoga Marina Držića, zbog neoprostivoga grijeha ismijavanja srebroljubaca, dao iskovati u zlatnike – postavio je tom prigodom krucijalno pitanje: Zašto bi tog Lucića netko shvatio? Na tome sam mu neizmjerno zahvalan, tim više što mi je uvriježeni profesorski diskurs o shvaćanju književnosti bio i ostao neshvatljiv.
Što se tiče opasnosti od bježanja od jedne i upadanja u drugu dogmu, mislim da se to čovjeku događa samo onda kad želi uhvatiti poziciju. Onoga tko želi slobodno razmišljati o sebi i o svijetu oko sebe, nikakva pozicija ne drži. Čak ni pozicija slobodnog mislioca. Poželjno je, kad si već krenuo, skrenuti sa svakog puta, posebice sa svoga. To je ono što put čini putom.
Što misliš o općoj balkanskoj pojavi religizacije ideologije i ideologizaciji religije. Je li ona posljedica ili uzrok svega što se ovdje događalo zadnjih dvadeset godina?
Ma nije to samo balkanska pojava. To je planetarna pomodna pošast da se sve religije preustroje po modelu američkog Jesuslanda i po estradno-medijskoj mjeri tamošnjih tele-propovjednika. Takve religije su važan dio jedne od najvećih laži našega vremena, one koja nas uvjerava kako je ovo vrijeme bez ideologija, postideologijsko vrijeme, nova zora čovječanstva nakon poraza ideologija koje su mu radile o glavi.
Neke ideologije jesu poražene, ali mi i dalje živimo u temeljito ideologiziranom svijetu, u svijetu gdje je identitet – religijski, nacionalni, etnoreligijski, kompanijski, korporacijski, klubaški… – nametnut kao ideologija, gdje se pripadnost nameće kao zamjena za razmišljanje i kao pokriće za svijet koji počiva na novcu – ocu i majci svih fiktivnih vrijednosti. O tome puno bolje piše Amin Maalouf negoli naš nevoljni pjesnik iz literarne sekcije pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji:
Ja se zovem Taj i Taj,
Sin sam oca Tog i Tog,
Al’ sam Hrvat, brale, znaj,
Katolički moj je Bog.
Ja sam rođen tad i tad
U općini Toj i Toj,
Al’ sam Hrvat odvajkad,
A katolik Bog je moj.
Sad prebivam Tu i Tu,
Stanujem gdje mi je dom,
Al’ sam Hrvat – nu, me, nu! –
I katolik svoj na svom.
Ne pitaj me za zanat,
Ni za školu, fakultet…
Bit katolik i Hrvat –
Sav je moj identitet!
Koliko je sudbina Feral Tribunea zapravo paradigmatska? S jedne strane demonstrira moć države da selektivno i represivno “provodi zakone”, a s druge strane pokazuje kako ipak ni jedna ideologija nije toliko moćna da ućutka onoga ko joj se suprotstavlja?
Sudbina Ferala je pošteno zaslužena, kao i sudbina Hrvatske bez Ferala. Hrvatska je sretna što je Feral nije povukao za sobom, iako mu to nikada i nije bila namjera, a i mi smo, da ti budem iskren, još sretniji što Hrvatska za sobom nije povukla Feral. Na tome smo joj danas još zahvalniji nego prije gotovo šest godina u pjesmi rastanka:
Laku moć, voljena Hrvatska,
Zapjevaj, nemoj se stidjeti,
Svjetlost kad dogori feralska,
Ti ćeš se sretnijom vidjeti.
Cvjetat će zemlja, more i zrak,
Poslovni tornjevi, voćnjaci…
Svijetao bit će i taj tvoj mrak,
Kad u njem zabljesnu očnjaci.
Kako vidiš balkansku viktimologiju? Svjedoci smo da se ona često pretvarala u čiste militarističke ideološke obrasce. Da li je na pomolu takav proces i koliko ti, recimo, pitanje zabrane ćirilice govori o tome?
Mrtvi su mrtvi, što im ne pruži ruku dok su živi bili? Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se živih kad? Mrtvi su mrtvi, sjetiš li se onih što se strahu klanjaju? – to je Damir Avdić, onako napreskokce.
A što da ti neupitnije kažem od ovih njegovih pitanja? Vidiš i sama: što su žrtve mrtvije, viktimologija je sve življa. I nikad joj dovoljno mrtvih. A najčešće baš ti koji vode svoje numeričke bitke za mrtve i u ime mrtvih dobro paze da se u slučaju novog rata ne nađu među žrtvama. Nisu oni tu da ginu, već da prebrojavaju. I da poslije, kad sve prođe, drugima ne daju da žive od njihove silne brige za mrtve.
Način na koji se po pitanju zabrane ćirilice mobiliziraju mrtvi djeluje kao prisiljavanje žrtava da ponovo poginu kako bi ovi živi iznudili dokaz da žive eto baš za ono za što su žrtve stradale. To sve zvuči dosta strašno, tim više što se ne javlja samo za potrebe kampanja, nego se zapravo stalno održava u cilju konačnog rješenja kakvo neki otvoreno zagovaraju. Iza toga se nerijetko krije bratstvo u kiču koji je jedna od temeljnih ideologija ovdašnjih ratova i mirova. O tome pjeva i tremolira ”Melodija Srba i čekića”:
Ne pitaj me zašto hoću
Ćiriličnu razbit ploču,
U toj ploči nema sreće,
Jer ona se ne okreće.
Niti pjeva niti svira
Ćirilična ploča glupa,
Samo mene provocira,
Jebo li je drug iz MUP-a.
Foto: Predrag Lucić – osobna arhiva
Da je prati runda pića,
Ne bi ploči bilo smrti
Niti straha od čekića.
Da ta ploča dušu liječi,
Da na ploči pjeva cajka,
Svak bi znao njene riječi,
Suživot bi bio bajka.
Ne pitaj me kojeg vraga,
Zašto meni ploča smeta,
Na toj ploči nema traga
Posebnoga pijeteta.
Suvišna bi bila sila,
Pijeteta da je zeru,
Ploča bi se nalazila
U Stožeru, u plejeru…
Jasno je da se na Balkanu dešava svojevrsna renesansa desnih ideologija. Misliš li da je to autohtona pojava ili se radi o nečemu što polako postaje opći europski trend?
Kakva autohtona pojava kod ovolikog bujanja mrzilačkih i ubilačkih pokreta po Europi, naročito u onom njenom dijelu koji se time ispričava i samoopravdava za to što je navodno bio na lijevoj strani podijeljenog kontinenta?! A vraga je to bila ljevica, to ljevice nije vidjelo. Ako bi je i ugledalo, sve bi uradilo da je zatuče, da je nitko više ne vidi. Oni, siroti, misle da će se time dodvoriti zapadnoj kapitalističkoj desnici, a ne vide da ona drži do njih samo utoliko koliko vidi da su i sebi i onome što je još ostalo u njihovim zemljama spremni spustiti cijenu.
Ali to s prostačkom i neskrivenom desnicom je jasna priča. Što ćemo s ovom poludesnom, centrističkom i neoliberalnom ljevicom? Ona pravi veću štetu, jer populaciju koju bi trebala zastupati i štititi – dakle, ljude koji pokušavaju živjeti od svoga rada, a ne od mešetarenja i izrabljivanja – besramno izručuje desnim populistima pretvarajući svoje izdane i razočarane glasače u topovsko meso za nove ratove, u prezadužene i frustrirane potrošače izručene prvom kupcu kojemu bude zgodno da ih potroši, da ih regrutira kao djecu Majke Courage:
Kupi mi, mama, jedan mali rat
Kakav nitko nema,
Sa mnom neka raste;
Kupi mi, mama, jedan mali rat,
Neka druga djeca
Zavide i pate.
A kad veći budem no stariji brat,
I rat bit će velik,
Dijelit ću ga svima;
Prosjaku i kralju jednako ću dat,
I ranu i čelik
Neka svatko ima.
Kupi mi, mama, cokule za rat,
Da po svijetu gazim
Kao pravi momak.
Cokule, mama, što će puta znat,
I kada ih skinem
Da se čuje korak…
U nacionalističkim narativima postoje opća mjesta. Je li, po tebi, važnije da se raščisti upravo s tim općim mjestima ili da se razara jedan po jedan od balkanskih nacionalizama? I je li uopće moguće izaći na kraj s tim narativima?
Na tim su narativima odgajane generacije i generacije, ne samo ove u zadnjih dvadeset godina, već i one u Jugoslavijama, gdje su se pažljivo njegovali temeljni nacionalistički mitovi na koje je onda nakalemljena još i ideologija jugoslavenskog supranacionalizma. A to kako je režim proganjao nacionaliste samo je jačalo taj narativ o mučeništvu i junaštvu na kojem se gradila i razgradila šuplja priča o bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti, koje je ustvari bilo zajednica kontroliranih nacionalizama. Zbog toga je i Jugoslavija i sve ovo što je njezinim raspadom nastalo u fundamentalnom problemu: to nisu bile, niti su sada, a teško da će i u skorijoj budućnosti biti slobodne zajednice slobodnih ljudi.
Ne strahujem ja pritom ni za profesionalne Jugoslavene, ni za Srbe, Hrvate, Bošnjake i sve ostale. Oni će se uvijek naći i snaći na istoj ili sličnoj matrici bez obzira na to u koliko država živjeli. Ali što će biti s ljudima koji bi se bavili nekim poštenijim poslom od podjele plijena u ratu i tzv. slobodnog tržišta u miru? Što s onima čije glave nisu za heavy-mental:
Divan je maskirni šlem,
Isto se misli u njem,
Bio ti Hrvat il’ Srb,
Samo je različit grb.
Šlem, šlem, šlem,
Pohovan mozak u njem.
Ljubak je maskirni šljem,
Misli se isto o svem,
Bio ti Srb il’ Hrvat,
Mis’o pod šljem mora stat.
Šljem, šljem, šljem,
Pohan je mozak u njem…
(Nastavlja se u subotu 1. ožujka/marta)