U posljednjoj se kampanji, u oba kruga predsjedničkih izbora, u Hrvatskoj utvrdio običaj da stranački i ostali navijači nakon svake dvije-tri rečenice prekidaju govore svojih miljenika aplauzom i ovacijama. Štoviše, običaj je već pretvoren u pravilo, osobito kada govori nisu namijenjeni samo publici u nekoj dvorani, nego i televizijskom auditoriju.
Ja se pred televizorom obično ljutim i živciram: “Pa dobro, pustite čovjeka da kaže to što ima do kraja! Što ga stalno prekidate?” Ili se, još češće, čudim što je to u tom govoru tako genijalno, poticajno i nadahnjujuće što ja očito ne razumijem i što me nimalo ne dira, a ljude pred govornicom baca u delirij?
Srećom, nismo svi isti. Ne reagiramo jednako niti na pametne i duboke riječi, a kamoli na floskule od kakvih je sastavljena većina političkih govora koje slušamo. Ipak, ne radi se tu o tome da mi kod kuće mislimo i osjećamo toliko različito od stranačke i unaprijed opredijeljene publike političkih skupova, nego je ono tamo, na političkom terenu i ekranu, jedna predstava koju najvećim dijelom pripremaju i režiraju stručnjaci i doktori za manipuliranje javnošću.
Kod nas se oštećenja društvenog organizma, umjesto da se liječe, pretvaraju u vrline. Ipak, neke će vrijednosti ostati vječne ma koliko malo ljudi za njih marilo. Demokratski princip i snaga masovnosti tu nemaju nikakvog učinka. Glasovi ne donose pamet
Nažalost, kod nas je izvedba najčešće vrlo loša. Za ona halabučenja doista vam ne trebaju nikakvi stručnjaci i doktori. To vam može organizirati svaki grlatiji pripadnik neke nogometne navijačke skupine.
Taj se amaterizam najbolje vidi u onim neugodnim sitnim, ali ipak zamjetnim pauzama kada govornik završi frazu naglašenom točkom ili uskličnikom i stane, očekujući pljesak, a navijački dlanovi kasne.
Spontani iskazi oduševljenja nepogrešivo se razlikuju od programiranog pljeska, osim tamo gdje se takve predstave uvježbavaju već stoljećima pa izvedbe budu savršeno uvježbane. Ako ste neki dan gledali američkog predsjednika kako u Kongresu drži tradicionalni godišnji govor o stanju nacije (State of the Union Address), vidjeli ste kako izgleda jedna takva savršena predstava.
Nipošto nije isključeno i doista se događa da iz tih državničkih govora sijevnu i duboke misli koje mogu pokrenuti um i osjećaje čak i potpuno nezainteresirane publike, recimo gledatelja u Hrvatskoj.
Meni ove godine nijednom nije došlo da ustanem i zaplješćem pred televizorom. Predsjednik Obama za mene ionako više nije lik od kojeg bi mi se oči ovlažile ganućem ili ushitom. Njegova karizma, što se mene tiče, pokazala se kao samo još jedan u nizu savršeno upakiranih proizvoda američke informativno-političko-zabavljačke industrije koja ništa ne prepušta slučajnim i nepredvidivim nadahnućima.
Trebalo bi se sjetiti da svako živo srce bije zato da bi s dovoljno krvi nahranilo, ali ne i zalijevalo mozak. Zna to i svaki laik, poput mene, kada se krv izlije u mozak rezultat su teška oštećenja u funkcioniranju čitavog organizma, a vrlo često i smrt. Upravo zato političke kampanje kod nas redovito budu slične snažnom moždanom udaru od kojeg bi se čitavo društvo moralo oporavljati
Ipak, duši godi čuti kako se američki predsjednik hvali rezultatima američkih škola i fakulteta, učenika i studenata. Barack Obama s primjerenim je oduševljenjem u glasu izrekao podatak da učenici u Sjedinjenim Američkim Državama nikada nisu imali toliko dobre rezultate i da nikada toliki broj studenata nije došao do diplome kao lani. Naravno, i nakon te rečenice bio je prekinut velikim pljeskom i stojećim ovacijama.
Dan kasnije spomenuo sam to prijatelju koji je predavač na jednom američkom sveučilištu. On nije dijelio oduševljenje predsjednika Obame i njegove navijačke publike, nego je gorko komentirao: “Pa naravno kad su toliko spustili kriterije da i nepismeni prolaze”. Mislio bih da pretjeruje da mi nije pokazao drastičan primjer doista elementarne nepismenosti s kakvom se susreće u radovima i pismima svojih studenata.
Ali, američki predsjednik u svom najvažnijem govoru godine barem spominje obrazovanje i kulturu. Pokušajte se sjetiti jeste li u protekla oba kruga hrvatskih predsjedničkih izbora od bilo kojeg kandidata čuli i jedno slovo, a da ne kažem pametno i nadahnuto, o kulturi, o umjetnosti, o obrazovanju ili znanosti te njihovoj ulozi u društvu? Ispravite me ako griješim, ali ja se ne sjećam.
Uostalom, u svim onim završnim sučeljavanjima nitko ih nije ni pitao o bilo čemu što bi makar izdaleka mirisalo na kulturu. Mi smo kao narod, društvo i država duboko ogrezli u potpuno pogrešnom shvaćanju da je kultura nešto rubno, luksuzno, elitističko i suvišno u vremenima gospodarske stagnacije i borbe velikog dijela građana (i seljaka) za preživljavanje.
Predsjednici, kako prošli, tako i budući, samo se prilagođavaju takvom kalupu. Čak ni predsjednik-skladatelj nije uspio promijeniti tu paradigmu, koliko god da je često odlazio na umjetničke priredbe i kulturne manifestacije. Od nove predsjednice na tom polju radije neću očekivati ništa, pa ću se utoliko više radovati ako me iznenadi.
Kada glazbenik izađe pred veliki auditorij, bio on debitant ili iskusni majstor, samo na jedan način može zaraditi pljesak i ovacije, i to tek na kraju posla. Mora biti predan i savršen, mora vas uvjeriti i osvojiti. Ma koliko mi malo pričali i pisali o tome, to su ljudi koji nam hrane mozak. Shvatio sam to tek kada sam prvi put nakon izbora otišao u Lisinski. Sada se tamo svakodnevno oporavljam
Naposljetku, kod nas je predsjednik tu ponajviše zbog intonacije i motivacije, a političku stvarnost, to jest budžet, određuju Vlada i Sabor. Pa da još jednom podsjetim: nikada kultura u državnom proračunu Republike Hrvatske nije bila beznačajnija i omalovaženija stavka nego što je danas.
Ma koliko ljudsko tijelo bilo iscrpljeno, bolesno i slabo, ma koliko mu udova bilo otkinuto, čovjek živi dok mu ne umre mozak. Doduše, hrvatska himna kaže “dok mu živo srce bije”, a tu pjesničku metaforu većina političkih snaga izgleda shvaća kao dijagnostiku pa pumpaju li, pumpaju živa hrvatska srca krvavim pričama.
Međutim, trebalo bi se sjetiti da svako živo srce bije zato da bi s dovoljno krvi nahranilo, ali ne i zalijevalo mozak. Zna to i svaki laik, poput mene, kada se krv izlije u mozak rezultat su teška oštećenja u funkcioniranju čitavog organizma, a vrlo često i smrt. Upravo zato političke kampanje kod nas redovito budu slične snažnom moždanom udaru od kojeg bi se čitavo društvo moralo oporavljati.
Ali, kod nas se oštećenja društvenog organizma, umjesto da se liječe, pretvaraju u vrline. Ipak, neke će vrijednosti ostati vječne ma koliko malo ljudi za njih marilo. Demokratski princip i snaga masovnosti tu nemaju nikakvog učinka. Glasovi ne donose pamet.
Dok se političari natječu za našu naklonost i zaokupljaju nam svu pažnju, pokraj nas neopaženo promiču čudesa, a istinski podvizi i junaci ostaju neopjevani. Svjetonazor kakav nastaje i njeguje se u koncertnim dvoranama ne razumije i ne trpi programirano pljeskanje ispraznosti.
Kada glazbenik izađe pred veliki auditorij, bio on debitant ili iskusni majstor, samo na jedan način može zaraditi pljesak i ovacije, i to tek na kraju posla. Mora biti predan i savršen, mora vas uvjeriti i osvojiti. Ma koliko mi malo pričali i pisali o tome, to su ljudi koji nam hrane mozak. Shvatio sam to tek kada sam prvi put nakon izbora otišao u Lisinski.
Sada se tamo svakodnevno oporavljam.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Japanski i hrvatski lajavci
- Propaganda oko filma “Dara iz Jasenovca”
- Ni bombe WWII nisu zaustavile život kao danas COVID-19
- Pamtit ću lice Mire Furlan zamrznuto u užasu i strahu
- Zlokobna simbolika zastava umjesto ljudi pred Bidenom
- Banijska utopija ili što se događa kada nestane država
- Ljudskost i solidarnost ruše HDZ-ovu državu
- Papa Franjo – apostol izazova na ljudskost
- Beethoven i njegova glazba svijetle u mraku nad Europom
- Deveta simfonija, od himne čovječanstva do smrtne opasnost
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.