Tjerajući lisicu tvrdnjom kako je “Vraga prije bilo bolje”, premijeru Zoranu Milanoviću desilo se da je i on istjerao King Konga. Samo otvaranje te teme dovodi, naime, do bogohulnih pitanja. Ako Milanović nije u pravu, a nije, ako je ipak prije bilo bolje, a jest, što smo radili proteklih četvrt stoljeća? Od tranzicije, dakle prelaska na kapitalizam, ljudi su očekivali bolji život i rast društvenog bogatstva, a dobili su nezaposlenost i siromaštvo. Kako se to moglo dogoditi? Jesmo li za promašaj krivi sami ili ni kapitalizam više nije što je nekad bio?

 

Postavljanje tih pitanja nosi rizik optužbi za jugonostalgiju i komunjarstvo. Ali ako se i ubije glasnik, vijest koju on nosi ostaje ista. Hrvatski bruto domaći proizvod u prošloj, 2013. godini bio je realno ogromnih 7,1 posto manji nego davne 1986. Dr. Tihomir Domazet nije bez razloga za polaznu točku svojih izračuna uzeo upravo tu godinu.

 

Već sljedeće, 1987., izišao je na političku scenu Slobodan Milošević donoseći nevrijeme koje je poremetilo politički i ekonomski sustav Jugoslavije. Ali hrvatski ekonomski brod počeo je ubrzano tonuti tek poslije osamostaljenja, torpediran gubitkom yu-tržišta i ratom, te mnogo više onim što se dešavalo daleko od fronte.

Hrvatski bruto domaći proizvod u prošloj, 2013. godini bio je realno ogromnih 7,1 posto manji nego davne 1986. Dr. Tihomir Domazet nije bez razloga za polaznu točku svojih izračuna uzeo upravo tu godinu

 

Nema potrebe ponavljati svima poznate priče iz ciklusa privatizacijskog horora. Bitno je, zapravo, samo jedno: da ono što se događalo u Hrvatskoj nije uopće bila tranzicija. U godinama koje su pojeli tadašnji HDZ-ovi skakavci smišljeno i planski krenulo se drugim putem.

 

O tome je, na primjer, svjedočio akademik Dušan Bilandžić, koji je kao predstavnik SDP-a na prvim višestranačkim izborima bio izabran u Predsjedništvo Hrvatske. Jednom prilikom ušao je u Tuđmanov kabinet i tamo zatekao na okupu cijeli stranački vrh HDZ-a. Njihov “politbiro”, kako je on to formulirao. U toku je bio dogovor o budućoj privatizaciji koji je bez suvišnih dvojbi završio zaključkom da svu privredu treba dati u ruke 150 do 200 obitelji.

 

Bilo je to godine 1990., kad je dr. Franjo Tuđman još bio predsjednik kolektivnog Predsjedništva, a Hrvatska još uvijek republika u sastavu Jugoslavije. “Ja sam ih uzalud upozoravao kako u prvom redu moraju voditi računa da privatizacija poveća efikasnost i konkurentnost hrvatskih poduzeća, jer od njih živi cijela zemlja”, kaže Bilandžić. Uzalud, jer kako se ubrzo pokazalo, njih je zanimalo samo tko će zgrabiti postojeću imovinu, tko će biti gazda i tko će se obogatiti. To je za njih bila tranzicija.

 

Za pravu tranziciju, međutim, privatizacija je bila manje važna. Bitno je bilo da se uspostavi puni tržišni sustav kojem će se morati prilagoditi sva poduzeća bez obzira na oblik vlasništva i da se omogući stvaranje novih, privatnih tvrtki. (Nešto slično je napravljeno u Kini i to u uvjetima državnog vlasništva, što je bila znatno lošija polazna pozicija nego u Hrvatskoj). U takvoj tranziciji svi bi sudjelovali i imali svoje mjesto i ulogu, i radnici i novi poduzetnici. To znači da se ne bi mogla uništavati privreda, samo da bi se napunili vlastiti džepovi.

Tuđman je gradio strogo centraliziranu stalešku državu u kojoj će on biti kralj, a ispod njega njegovi velikaši. Bio je uvjeren da to garantira vječnu vlast. Glave koje su tada vodile zemlju bile su pune svakakvih, najčešće paranoidnih magli, ali sve su imale vučje zube i bile gladne bogatstva, a dobrim dijelom i žedne krvi

 

Ali tada vlast ne bi donosila bogatstvo, a to novi vlastodršci nisu mogli ni zamisliti. Tuđman je osim toga gradio strogo centraliziranu stalešku državu u kojoj će on biti kralj, a ispod njega njegovi velikaši. Bio je uvjeren da to garantira vječnu vlast. Glave koje su tada vodile zemlju bile su pune svakakvih, najčešće paranoidnih magli, ali sve su imale vučje zube i bile gladne bogatstva, a dobrim dijelom i žedne krvi.

 

Činjenica da se dvadesetak godina poslije stanje u zemlji nije popravilo, već da iz dana u dan postaje sve gore, pokazuje da se ni kasnije političke garniture, bile one iz HDZ-a ili SDP-a, nisu uspjele osloboditi lažne tranzicije i njenih posljedica. U međuvremenu je stasao i novi sloj dobitnika, koji uspješno zaustavlja svaku promjenu. I ekonomski model zemlje, koji pogoduje bankarima, uvoznicima i trgovcima, prilagođen je bogaćenju na račun stanovništva i već stvorenih vrijednosti, a ne novoj proizvodnji i stvaranju. Dok se to ne promijeni, ne može se pokrenuti ni novi val zapošljavanja.

 

U kapitalizmu koji je nastao na taj način svi novi bogataši, kapitalisti i poduzetnici nisu ništa pridonijeli bogatstvu zemlje. Naravno, riječ je o svima zajedno, a ne o pojedinim slučajevima u kojima je sačuvana stara proizvodnja i pokrenuti novi projekti. Ali promatrano u cjelini, oni su postali bogati, a zemlja siromašnija.

 

To znači da su njihova bogatstva samo rezultat preraspodjele. Koliko su oni bogatiji, toliko su svi drugi siromašniji. Pa i više od toga jer je, kako smo vidjeli, BDP znatno manji nego prije. Dobro se sjetiti onih slika iz 1990-ih kad su navodni zaštitari, a zapravo privatne vojske, grubo tjerali radnike iz njihovih tvornica. Sada smo suočeni s posljedicama. Pa ipak, uz određeni cinizam, može se reći da to samo po sebi nije bilo najgore. Prvobitna akumulacija uvijek je i svugdje gruba i okrutna.

Oslobođen straha od komunizma kapital je poremetio dotadašnju društvenu ravnotežu i zagrabio znatno dublje u zajednički lonac. Prigrabio je sav porast BDP-a, pa se udio radno ovisnog stanovništva nije povećavao već punih 30 godina

 

U Škotskoj su, što je najčešće spominjani primjer, neki ondašnji zaštitari tjerali seljake sa zemlje, palili im kuće, a najupornije čak i ubijali, jer je rastuća industrija trebala vunu, pa je uzgajanje ovaca donosilo mnogo veći profit. Kod nas, međutim, cilj nije bilo pokretanje neke nove proizvodnje, već vile i jahte novih vlasnika te izvlačenje ogromnih iznosa na razne inozemne račune.

 

Po društvenom raslojavanju Hrvatska je na tragu onoga što se sada događa u razvijenom svijetu. Oslobođen straha od komunizma kapital je poremetio dotadašnju društvenu ravnotežu i zagrabio znatno dublje u zajednički lonac. Prigrabio je sav porast BDP-a, pa se udio radno ovisnog stanovništva nije povećavao već punih 30 godina. Istovremeno se brišu troškovi socijalne države i usprkos rastućoj nezaposlenosti produžava radno vrijeme i radni staž potreban za mirovinu.

 

U Americi svaki drugi od 300 milijuna stanovnika prima neki oblik državne pomoći, a svaki šesti ima prihode ispod granice siromaštva. Pola nacije je uspješno svedeno na minimalac, a najveći dio prihoda nalazi se u rukama samo nekoliko postotaka stanovništva. Što će im toliki novac? Nije riječ o novcu, već o moći. A kapital koristi moć uvijek na isti način: da jača svoj ekonomski i politički monopol.

 

Neki pametni ljudi tvrdili su još prije četvrt stoljeća da će se s promjenama na Istoku promijeniti i Zapad. Da s padom socijalizma nestaje i kapitalizam kakav smo poznavali. Ali malo je tko pretpostavljao da će promjene biti toliko duboke. Živimo u vrlo zanimljivom vremenu.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti)