autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Istina o Praxisu i Razlogu i zašto su ugašeni

Autor: Božo Kovačević / 08.06.2018. Leave a Comment

Božo Kovačević Foto: Telegram

Božo Kovačević
Foto: Telegram

Nakon što su jugoslavenske vlasti preuzele kontrolu nad političkim zbivanjima 1968. godine, službena interpretacija tvrdila je da su za studentske nemire bili krivi praksisovci. Kritiku svega postojećeg kao glavno usmjerenje za djelovanje tih filozofa i sociologa predstavnici vlasti tumačili su, s jedne strane, kao zagovaranje višestranačkog sustava i, s druge, kao unitarizam i pokušaj političke reafirmacije prethodno odbačenih komunističkih lidera Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića i Dobrice Ćosića. [Read more…]

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Ante Stamać, Božo Kovačević, Danijel Dragojević, Danko Grlić, Dušan Bilandžić, Fabijan Šovagović, Gajo Petrović, Lazar Stojanović, Marko Veselica, Milan Kangrga, Milan Mirić, Okružni sud u Zagrebu, Pero Kvrgić, Plastični Isus, Praxis, Razlog, Šime Đodan, SKH, SKJ, student, SUBNOR, Tonko Maroević, unitarizam, Vidici, Vjeran Zuppa, Vladimir Roksandić, Vlado Gotovac, Vrhovni sud, Zvonimir Mrkonjić

Kristijan Silvestar – Međuosobni zapisci i prepisci

Autor: AUTOGRAF / 14.05.2018. Leave a Comment

kristijan-silvestarS kraja književnih vrsta gdje jezik obrće vlastitu nutrinu, gdje um vjeruje, još malo, samo u zaumnu vedrinu, zalutala je među nas, neočekivano, ova toliko raspuštena, toliko rigorozna silvestrovska poema. [Read more…]

Filed Under: SCRIPTA MANENT Tagged With: Bruno Popović, Durieux, Kristijan Silvestar, Scripta Manent, Vjeran Zuppa

Par riječi ”Prije šutnje”

Autor: Vjeran Zuppa / 10.10.2016. Leave a Comment

Vjeran Zuppa ver 1 Josip Štilinović(Opaska uredništva: Donosimo osvrt prof. Vjerana Zuppe koji je pročitan prilikom promocije knjige ”Prije šutnje”, sabranih kolumni ”Porok pravde”, koje prof. Josip Kregar objavljuje na ovome portalu. Promocija je održana u srijedu 5. listopada u Knjižnici i čitaonici ”Bogdan Ogrizović” u Zagrebu.) [Read more…]

Filed Under: ODJECI Tagged With: Genette, Hrvatska lutrija, Ivan Supek, Kristeva, Peter Sloterdijk, Prije šutnje, Spitzer, Vjeran Zuppa

Teatarski imaginarij Vjerana Zuppe

Autor: Autograf.hr / 15.10.2015. Leave a Comment

Vjeran Zuppa subjekt_kao_gost_pressVjeran Zuppa, ”Subjekt kao gost – Mala hermeneutika dramskog lika”, Durieux, Zagreb, 2014.

Dva pojma zauzimaju središnje mjesto u ovoj knjizi Vjerana Zuppe, uglednog pisca, esejiste, dramatologa i, nadasve, ”teatarskog čovjeka”. To su pojmovi subjekta i lika, koji tvore tematsku i problematsku okosnicu njegovih razmatranja ili, možda je bolje reći, njegovih diskurzivnih majstorija. [Read more…]

Filed Under: OBAVEZNA LEKTIRA Tagged With: Antibarbarus, autograf, drama, dramatologija, Durieux, epilog, gost, hermeneutika, knjiga, kritika, lirika, Mozaik, Prolog, smrt, sociologija kulture, subjekt, teatar, teatarski imaginarij, Vjeran Zuppa, život

Posrči, zataji, naguzi

Autor: Branimir Pofuk / 10.06.2014. Leave a Comment

Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.

 

Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno.

Pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka

 

S kojim ćete se likom na pozornici poistovjetiti, to svakako ovisi i o namjeri autora, ali isto tako i o osobnom moralu, karakteru, svjetonazoru ili vjeri gledatelja. I svi smo, naravno, na strani Joce-Amleta. A baš Hamlet, onaj Shakespeareov na danskom dvoru, kao i Brešanov u poljoprivrednoj zadruzi i mjesnim aktivima Narodnog fronta i Partije u selu Mrduša Donja, prokazuje laž i slabosti tog osobnog morala, časti i vjere svakog pojedinog lika i gledatelja.

 

Drama princa Hamleta i Joce Škokića, rečenoga Škoke, istovjetna je. Oni su probuđeni i vlastitog udesa svjesni pojedinci. Njima su oči otvorili zločini nad vlastitim dobrim i pravednim očevima čiji ih duhovi progone i tjeraju da otkriju istinu o zločinu na kojem je izgrađena čitava jedna društvena i politička hijerarhija ugleda, časti, moći i vlasti. Tu istinu oni najprije bacaju u lice samim zločincima, a onda se okreću javnoj savjesti, osobito Brešanov Joco u kraju, selu i jeziku koji se diče grubom izravnošću i nesposobnošću za bilo kakvo okolišanje. Hamlet i Joco su zviždači!

 

Ali, bivalo je tako u Shakespeareovo vrijeme, a zacijelo i mnogo ranije; bivalo je tako i u vrijeme Brešanove mladosti kada je 1965., iz ogorčenosti i dišpeta, napisao slavni komad; bivalo je tako i 1971. kada je Mrduša zaživjela na sceni Teatra &TD, a i pet godina kasnije kada ju je komunistički Centralni komitet od tamo skidao glasom i rukom Ivice Račana, kako u programskoj knjižici svjedoči Vjeran Zuppa, tada skupa s Mrdušom uklonjen iz kazališta. Usput, ni metoda nam nije strana. Kad nije moglo drugačije, učinjeno je to na zahtjev živih i mrtvih branitelja, pardon, partizana sa Sutjeske.

Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije: “Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”

 

Dakle, očito je bivalo uvijek, pa što ne bi bivalo i danas, da Joco-Amlet ostaje sam, a čitavo selo gluho za njegove zviždanje i urlanje koje svima kvari mir, dobro raspoloženje i veselje koje se ipak tu i tamo desi. Kako Danci i Mrdušani, tako i svaka publika svakog Hamleta, pa i svake dobre satire kakva se ovih dana daje u kazalištu Kerempuh. Brešan nam je pokazao što se dogodi književnosti, teatru, umjetnosti i kulturi kada ih se uhvate tipovi poput Mate Bukarice, rečenog Bukare, lažnog partizanskog prvoborca i lokalnog komesara partijskom silom nadređenog svim ostalim mjesnim odborima, aktivima i zadrugama sela Mrduša Donja u općini Blatnik.

 

Osim ako sami ne igraju nekog kralja, Bukare se ipak drže dalje od kazališta. Ali, što je s nama u gledalištu? Naša je sućut uz Amleta i Omeliju, Jocu i Anđu. Ali, u Bukari koji urla “Ja sam, ljudi, jedan strašan kralj, moja šaka udara ki malj, sve poda mnom kuka, pišti, stenje, ljudi, stoka, drvlje i kamenje” mi prepoznajemo gazde i vlasnike današnjice, naših vlastitih poslova i života. Ali, među njihovim podanicima i dodvoricama, ako ni po čemu drugom, a onda po šutnji, prepoznajemo i barem jedan djelić sebe samih. U popratnom tekstu predstave to je vrlo točno sažela dramaturginja Željka Udovičić Pleština:

 

“Ta priča o oportunistima, lopovima, licemjerima, skrivenima iza političke frazeologije trenutka razotkriva glupost totalitarnog režima, ali jednako tako otvara prostor analogiji s našim vremenom demokrature. I prokazuje da promjena sistema ne garantira promjenu mentaliteta. On je ostao isti. Stoga je ova predstava o nama, ona nam pokazuje da su Bukare i danas jednako tako na vlasti, da je sve prepuno poltrona Mačaka, a da je pobuna pojedinca idealistički čin osuđen i od ovog društva na propast.”

 

Ovu posljednju rečenicu valja ponoviti i dobro si je posvijestiti: pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka.

Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno

 

No, za razliku od završne scene antologijskog filma Krste Papića, novi Bukara u strašnom i sjajnom tumačenju Gorana Navojca u svom završnom medvjeđem plesu ostaje sam. Ostali mu se likovi ne pridružuju. Gledaju ga nepomično i nijemo, zgađeni čitavom pričom i svojim udjelom u njoj. U tom su prizori sadržani i bezizlazni očaj i makar slabašna nada, putokaz prema kakvom-takvom otporu.

 

Utoliko sablasnije odjekuju gledalištem udarci teških Bukarinih nogu o kazališne daske koje ovdje čitav svijet znače, a stihovi u desetercu opisuju principe kojima se vode i pripadnici današnjih elita: “Čaše, pijati, žlice, botiljuni, pečeno meso i dobri bokuni, pohano pile i but od janjca, teleća noga i bubrig od prasca. Kolači, kotači, blagajne, vile, zadružni savjet, pečeno pile, općina, kotar, praseća mast, janjeća muda, narodna vlast, slanina, kobasa i srce na žaru, donesi kumašine rakiju staru.”

 

Što je grublji, taj je govor istinitiji: “Trešeta, briškula, kupa i špada, članska knjižica, divica mlada, upravni odbor, postelja meka, žena nek u kući sidi i čeka, prkno udovice, visoka plaća, zaprdi i naij se dobrih kolača”.

 

Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije:

 

“Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”.

 

Baš kao i likovi ovoj predstavi, najmanje što možemo jest ne pridružiti se Bukarinoj pjesmi pripjevom “uživajmo braćo draga, nek iđe sve dovraga”, a sve pod žutom petokrakom zvijezdom koja na kraju na pozornici neprimjetno zamijeni onu crvenu.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: autograf.hr, Branimir Pofuk, glumac, Hamlet, Hrvatska, Ivica Račan, Ivo Brešan, kazalište, Kerempuh, kolumna, Kontrapunkt, kultura, predstava, Program, Shakespeare, Večernji list, Vjeran Zuppa, Zagreb

Bibliografija časopisa Prolog

Autor: autograf.hr / 01.04.2014. Leave a Comment

bibliografija_prologaBibliografija obuhvaća razdoblje od 1968. do 1993, u kojem su izlazile inačice kazališnoga i kulturnoga časopisa pod različitim nazivima: “Prolog” (62 broja), “Prolog/teorija/tekstovi” (5 brojeva), “Novi Prolog” (18 brojeva) te ponovo “Prolog” (11 brojeva).

 

U časopisu su zabilježene važne kulturološke i teatrološke činjenice vezane za Hrvatsku, ondašnju Jugoslaviju, Europu i svijet, kritički je analizirano djelovanje mnogih kazališnih, glazbenih i kulturnih djelatnika, te je objavljeno više od 90 izvornih ili prevedenih dramskih djela, uglavnom prvi put.

 

U prvom dijelu knjige obrađene su promjene u uredništvima, opisane tematske cjeline pojedinih nizova te navedeni naslovi objavljenih dramskih djela, što je i tablično prikazano.

 

Drugi je dio Bibliografija, u kojoj su kronološki popisani svi brojevi (s naslovom, godištem, godinom), unutar pojedinoga broja zabilježeni su autori i naslovi tekstova, tematske cjeline, navedene stranice, a potom je dopisana i bilješka u kojoj je opisan sadržaj teksta.

 

Bibliografija je popraćena predgovorom urednika knjige Borisa Senkera i prigodnim sjećanjima nekadašnjih glavnih urednika časopisa: Ante Rumore, Darka Gašparovića, Slobodana Šnajdera, Igora Mrduljaša, Vjerana Zuppe i Mani Gotovac.

 

Naslov: Bibliografija časopisa Prolog

Autor: Zdenka Hercegovac

Publicistika

Godina izdanja: 2014.

Broj stranica: 628

Uvez: tvrdi

ISBN 9789532601954

Izdavač: Disput

 

(Više novih knjiga na Moderna vremena info)

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: Ante Rumor, autograf.hr, bibliografija, časopis, Darko Gašparović, Disput, drama, Europa, Hrvatska, Igor Mrduljaš, Moderna vremena, Prolog, publicistika, Slobodan Šnajder, Vjeran Zuppa, Zdenka Hercegovac

Božiji su i Adam i Stevo

Autor: Miljenko Jergović / 04.12.2013. Leave a Comment

Sugestivnim dječjim crtežima sretne i ”normalne” obitelji u školskim učionicama u kojima se održavao referendum uplašenim je građanima sugerirano što će zaokružiti.

 

Četiri, pet metara od ulaza na glasačko mjesto je pult na kojem sakupljaju potpise ”Za hrvatski Vukovar”, ustvari za referendum kojim se zabranjuje svaka javna upotreba ćirilice u Hrvatskoj. Dvojica kršnijih građana prikupljaju potpise, umirovljenici stoje u redu, a nekoliko njih, susjedi iz naselja, provjeravaju tko ulazi i izlazi, i prozivaju ljude po imenu, da dođu i potpišu se.

 

Neke dozivaju samo strogim: gospon! Na što se čovjek trgne, i prilazi. Vjerojatno sa zahvalnošću, jer mu nisu izgovorili ime i prezime. Osmjelio se, nesretnik, došao na referendum da bude protiv, a nije računao da će ga odmah tu, na biračkome mjestu, zgrabiti za vrat da potpisuje protiv ćirilice. Naravno, potpisat će se on, valja mu među tim ljudima živjeti svakoga dana, a ne samo u dane referenduma i izbora, kada mu premijer i predsjednik govore da može postupiti po vlastitoj volji, da je Hrvatska slobodna zemlja i da se ”ne bismo smjeli legitimirati pred svijetom kao zemlja nesnošljivosti”, kao što je to učeno izgovorio profesor Josipović.

Četiri, pet metara od ulaza na glasačko mjesto je pult na kojem sakupljaju potpise ”Za hrvatski Vukovar”, ustvari za referendum kojim se zabranjuje svaka javna upotreba ćirilice u Hrvatskoj. Dvojica kršnijih građana prikupljaju potpise, umirovljenici stoje u redu, a nekoliko njih, susjedi iz naselja, provjeravaju tko ulazi i izlazi, i prozivaju ljude po imenu, da dođu i potpišu se

 

Nije on rekao da Hrvatska ne bi smjela biti zemlja nesnošljivosti, kao što Hrvatska to jest, i svakim danom, nakon ulaska u Europu, mržnja buja, jer mrzitelji provjeravaju kod Buxellesa dokle će im biti dopušteno da idu, nego je profesor Josipović rekao da se Hrvatska ne bi smjela legitimirati kao zemlja nesnošljivosti, ne bi smjela Europi pokazati da je takva kakva jest, nego bi mržnja trebala biti prikrivena, zamaskirana, huljska.

 

Zna to dobro naš umirovljenik, sumnjivoga imena i prezimena, kada se potpisuje za referendum protiv ćirilice i protiv nacionalne ravnopravnosti vlastitoga roda. On, međutim, potpisom štiti svoj osobni integritet u zemlji u kojoj živi. Njemu je profesor Josipović poručio da Europa za sve to skupa nikako ne bi trebala saznati, da se Hrvatska ne bi smjela negativno legitimirati. Protiv mržnje i nesnošljivosti, ako nisu javno legitimirani, ni predsjednik ni premijer nemaju ništa. Jako im je žao. Nisu to njihove ovlasti, nemaju utjecaja.

 

Kao i svaki put, glasačko mjesto je u školskoj učionici. Veseli gospodin pita: možemo li odmah likvidirati i ćirilicu? Nekako je ustreptao, kao maslačak na povjetarcu. Htio bi, ako se može, da sve okrenemo na šalu. I žene koje igraju ulogu službenih osoba također se smiju. Jer sve je, naime, u redu. Opušteno kao na probama za Malu Floramye. Na zidu iza njih su, kao i na svim izborima, dječji radovi, crteži osmoškolaca. Ali ovaj put nisu lišeni značenja i simbolike trenutka: na kompoziciji sačinjenoj od više crteža narisanih drvenim bojicama su tata i mama, dječak i djevojčica, djed i baka. Djeca zbilja imaju dara. A ispod veliko srce i riječ Obitelj.

 

Osvrćem se okolo, gledam ima li i križa u učionici, ali ga ne vidim. Križ je u srcima. A pomalo ga osjećamo i na svojim plećima: ukoliko imamo kriva imena i prezimena, ili smo obilježeni u zajednici i prepoznavani na ulici po tome što nismo kao oni, ili samo zato što smo pojedinci.

Kao i svaki put, glasačko mjesto je u školskoj učionici. Veseli gospodin pita: možemo li odmah likvidirati i ćirilicu? Nekako je ustreptao, kao maslačak na povjetarcu. Htio bi, ako se može, da sve okrenemo na šalu. I žene koje igraju ulogu službenih osoba također se smiju. Jer sve je, naime, u redu. Opušteno kao na probama za Malu Floramye

 

Dakle, ipak sam izašao na referendum, premda sam rekao i napisao da ne želim odgovarati na pitanje koje smatram civilizacijski nedopustivim. Ali, eto, ipak sam odgovorio. Prije osamdesetak godina, kada se Hitler još uvijek borio za apsolutnu vlast, normalni, u glavu zdravi Nijemci odbili su izaći na referendum na kojemu je bilo postavljeno pitanje kojim se praktično ukidala demokracija. Idiotsko, sasvim nevjerojatno pitanje.

 

Ljudi nisu željeli odgovarati na nešto što im se činilo nemoguće. Bili su uvjereni da se u Njemačkoj to ne događa. U zemlji Goethea i Hegela? Nema šanse! I tako je na referendum izašlo petnaestak posto onih koji su vjerovali u ono u što se vjerovati ne može. Nacista i njihovih protivnika. Pa su pobijedili nacisti. Oni uvijek pobijede kada su pitanja takva. Sve što je počelo u domenu bajke i bajkovite fantastike, uskoro je, samo nekoliko dana i tjedana kasnije, postalo apsolutna životna svakodnevica.

 

Da bi tada izašao na referendum, normalan Nijemac morao se poniziti, morao se vrlo nisko spustiti i sagnuti, pa da glasa protiv onoga što biti ne može. Posve ista je stvar bila i sad potrebna. Čak i da nije bilo stolova na kojima se, odmah uz ulaz, nakon referenduma protiv pedera potpisuje i za referendum protiv Srba, čak i da nije bilo ganutljivih i sugestivnih dječjih crteža – zašto li, Bože, naši crkvenjaci i križari tako vole koristiti dječji diskurs kada bi da govore o pravima odraslih? – svejedno bi bilo ponižavajuće odgovarati na pitanja koja su diskriminirajuća i koja sugeriraju povratak ne u srednji vijek, kako to govore naglo probuđeni hrvatski pisci, nego u vrijeme nacional-socijalizma. Srednji vijek nipošto nije bio tako mračan.

Sve ovo je, kaže Vjeran Zuppa, počelo kada je biskup Valentin Pozaić duhovito ustvrdio da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu, nakon čega je s oltara pozvao na dovršetak Oluje. Nije tada bilo nikoga da mu kaže da je Bog stvorio i Stevu, ali Stevu su ubili u Jasenovcu. Ubiše ga grešni jaganjci pastira Valentina, i sad on kaže da Stevu nije Bog stvorio

 

Nakon što se zastrašivanjem, nasiljem i prijetnjama Hrvatska pokorila Ustavom mržnje, i nakon što je ovjereno ono što Vjeran Zuppa precizno naziva nacionalnom bjesnoćom, oni koji su u nedjelju bili protiv, ili su se, ne daj Bože, odvažili proći pokraj štanda i ne potpisati se protiv Srba i ćilirice, nedvosmisleno su se legitimirali – poslužimo se opet izrazom profesora Josipovića – pred spontanim narodnim masama, dakle pred ljutitim susjedima, maksimirskim i poljudskim herojima manjim od puške, ustašama nove generacije, neonacistima s Hrvatske televizije i ostalim pripadnicima Markićkine molitvene zajednice, kao pederi, Srbi, Židovi, masoni i komunisti.

 

Jer u aktualnom društveno-političkom kontekstu i konceptu, i ne možete biti protiv segregacije homoseksualaca, ukoliko niste peder, ne možete biti za ćirilicu, ukoliko niste Srbin (pače, četnik) i ne možete biti protiv tradicionalnoga hrvatskog pozdrava i protiv Josipa Šimunića i Vatrenih, ukoliko niste Židov, jer samo još Židovi u Jasenovcu vide hrvatsku sramotu, samo još Židovi panjkaju domovinu po inozemstvu.

 

Ili, kako to vole reći u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i u publikacijama Matice hrvatske: Židovi Goldsteini. Dok u Europi Židova ima Aškenaza i Sefarda, u novonastajućoj Hrvatskoj ima ih Židova Goldsteina, i Židova koji su kroz povijest propatili kao i Hrvati. Ovi drugi imaju razumijevanja i za Josipa Šimunića i za tradicionalne hrvatske pozdrave. Pronalaze ih, kao onu Džudit Rajsman, po svijetu, kao zrnca hrvatskoga zlata, ali ih je u Hrvatskoj nemoguće naći. Protjerao ih Tito, kako tvrdi Milan Ivkošić.

 

Sve ovo je, kaže Zuppa, počelo kada je biskup Valentin Pozaić duhovito ustvrdio da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu, nakon čega je s oltara pozvao na dovršetak Oluje. Nije tada bilo nikoga da mu kaže da je Bog stvorio i Stevu, ali Stevu su ubili u Jasenovcu. Ubiše ga grešni jaganjci pastira Valentina, i sad on kaže da Stevu nije Bog stvorio.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista s dozvolom autora).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, ćirilica, Hrvatska, Ivo Josipović, Jutarnji list, latinica, Miljenko Jergović, referendum, Ustav, Valentin Pozaić, Vjeran Zuppa, Vukovar

Raos suzavcem po slobodi i demokraciji

Autor: Nina Ožegović / 29.11.2013. Leave a Comment

Na konferenciji za novinare, koju su u četvrtak sazvali Hrvatski centar P.E.N.-a i Društvo hrvatskih pisaca na temu referenduma o braku, dogodio se nezapamćen incident. Književnik Predrag Raos, poznat po nesocijaliziranom ponašanju, na samom je početku prekinuo konferenciju, a zatim je prostački vrijeđao članove, posebno predsjednicu P.E.N.- a Nadeždu Čačinovič.

 

Ta tirada trajala je punih deset minuta. Raos je izjavio da strukovne udruge   “ne smiju širiti nikakve vjerske ili ideološke poruke ni pedersku propagandu”. Zbog toga je “nedopustivo da se Društvo i P.E.N. izjašnjavaju o referendumu o braku”. Također ih je ocijenio totalitarnim udrugama, koje ne poštuju demokratska načela.

 

“U svom nerazumljivom solilokviju nazvao nas je fašistima, koji su privatizirali udruge, a zatim je zviždao, skakao i nekontrolirano psovao: ‘Puši kurac, stara babo! Svi ste vi pederi! Možete si međusobno lizati pičke!’ i slično. To je bila užasna homofobna akcija iz koje je izlazilo strukturirano ludilo”, izjavio je za Autograf Nikola Petković, predsjednik Društva, dodavši da mu nije palo na pamet organizirati zaštitare jer nitko nije očekivao takav ispad.

 

Raos je potom suzavcem pošpricao Petkovića, kojem je pri nagurivanju vratima ozlijeđena šaka, te Vjerana Zuppu. Najgore je prošla tajnica P.E.N.-a Klaudija Brnad, koja je zbog suzavca ostala bez zraka, pa je kolima hitne pomoći prevezena u bolnicu. Pisci su pozvali policiju, koja je Raosa privela u postaju.

 

“Mislim da je on klinički slučaj. Ne znam je li njegov istup bio instrumentaliziran ili nije, no njegov je napad izveden s namjerom: došao je s oružjem – suzavcem te prostački uzurpirao konferenciju. Važno je naglasiti dvije stvari. Prvo, obraćao nam se homofobnim uvredama, kao da smo svi mi u Društvu i P.E.N.-u pederi i lezbijke. Drugo, svi članovi dobili su poziv za konferenciju na kojoj su mogli izreći svoje mišljenje. Prema tome, ne može se govoriti o manjku demokracije i totalitarizmu naših udruga,” istaknuo je Zuppa.

 

“Hrvatska se u ovome trenutku nalazi u vrlo teškoj političkoj situaciji u kojoj s jedne strane raste homofobija i tzv. ‘narodsko bjesnilo’, a s druge postoji samo sramota i strahota u kojoj živimo te vlast bez ideja i ideologije”, nastavio je Zuppa.

 

“U takvoj situaciji posebno je opasna kršćanska moralka, koja se želi sprovesti sredstvima državnoga prava, a vidljiva je na svim razinama. Homofobno i nacionalističko pumpanje počelo je čuvenom izjavom pomoćnoga biskupa Pozaića, koji je rekao da se neki od tih zastupnika ‘revolucije – prevrata’ pozivaju čak i na Bibliju, kao da zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu! Zatim se nastavilo zabranom plakata za Gavellinu predstavu ‘Fine, mrtve djevojke’ i podjelom na vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku, a eskaliralo je referendumom o braku te najavom mogućeg referenduma o ćirilici. Nisam siguran može li se ova vlast nositi s tom situacijom, ali ako nastavi ići istim putem kao dosad, završit ćemo u užasu”, zaključio je Zuppa.

 

Konferencija je nastavljena nakon provjetravanja prostorije, a na njoj su govorili Nadežda Čačinovič, Velimir Visković, Damir Karakaš, Nikola Petković i Vjeran Zuppa. Također, Upravni odbor i Predsjedništvo strukovnih udruga objavili su u svoje ime priopćenje u kojem su se izjasnili protiv promjene ustavne definicije braka.

 

Predsjednica P.E.N.-a Nadežda Čačinovič izjavila je da ne misli da je Predrag Raos predstavnik inicijative ”U ime obitelji”, ali su njegov nastup i cijela inicijativa oko referenduma i promjene ustavne definicije braka vrlo indikativni.

 

“Time je pokazana netrpeljivost prema svima onima koji su različiti, bez obzira na to radi li se o manjinama ili homoseksualcima. U osnovi referenduma je nedemokratska inicijativa, koja bi dovela do još veće obespravljenosti manjina, koje bi te posljedice osjećale desetljećima. Taj njegov ispad simptom je te homofobne atmosfere. No u svemu je najgore to što se umjesto demokratske rasprave o temi nameće histeriziranje, što sprečava daljnji dijalog”.

 

Petković je izjavio da su se u priopćenju oštro suprotstavili ustavnoj definiciji braka kao zajednici muškarca i žene s obrazloženjem da se  brkaju kategorije obitelji i braka.

 

“Licemjerna inicijativa ‘U ime obitelji’ tvrdi da ako homoseksualni parovi mogu stupiti u brak, tada je ugrožena obitelj. Od čega? Od nasilja u obiteljima, od patrijarhata, od kršćanske dogme po kojoj žena mora biti reproduktivna mašina? Oni se pitaju kako će se osjećati posvojeno dijete u homoseksualnom braku. A pitaju li se kako se osjećaju heteroseksualni parovi, koji nemaju novca za život i odgoj vlastitog djeteta? Dakle, fokus je premješten sa stvarnog na simbolički problem”, zaključio je Petković.

 

Kako doznajemo, protiv Raosa podignut će se prekršajna prijava zbog korištenja suzavca na javnome mjestu, kao i za remećenje javnog reda i mira.

Filed Under: Književnost, Kultura Tagged With: autograf.hr, brak, Društvo hrvatskih pisaca, Hrvatski centar P.E.N.-a, incident, Klaudija Brnad, kultura, Nadežda Čačinovič, Nikola Petković, Nina Ožegović, Predrag Raos, referendum, Vjeran Zuppa

My name is Pilsel, Jovo Pilsel

Autor: Drago Pilsel / 18.11.2013. 9 Comments

Kanio sam se obratiti šefici udruge ”U ime obitelji” Željki Markić i odgovoriti na lavinu izmišljotina i uvreda koje je isporučila na moj račun, bljuvotine koje je onako objeručke prihvatio moj dosadašnji kolega (ne mogu ga takvim, nažalost, više smatrati), kolumnist Večernjeg lista Darko Pavičić kada je u kolumni ”I papa Franjo bi bio ZA na referendumu”, slično kao i Markićka, izrešetao sve one koji ne misle kao pripadnici njezine sekte (koja nakon referenduma želi postati i političkom, paracrkvenom, strankom), i to baš riječima koje će mi poslužiti kao uvod u današnju kolumnu. Piše Pavičić: ”Na djelu je teror mržnje uime ljubavi i nasilje isključivosti uime slobode.” [Read more…]

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: ''U ime obitelji'', autograf.hr, Darko Pavičić, Drago Pilsel, fašizam, homoseksualizam, Slobodan Novak, Vjeran Zuppa, Vukovar, Željki Markić

Vjeran Zuppa: ”Mislim da nam je sve bliže tehnička vlada”

Autor: Drago Pilsel / 17.11.2013. 1 Comment

Razgovarali: Drago Pilsel i Zdravko Zima

Vjeran Zuppa ver 1 Josip Štilinović

Snimio: Josip Štilinović

 

Jeste li, morate biti iskreni, računali na to da će ustavni suci možda zaustaviti referendum koji je pokrenula parapolitička udruga ”U ime obitelji”?

Na takvu mogućnost sam, naravno, računao, ali u nju, naravno, nisam vjerovao.

 

Što mislite, zašto SDP nije zatražio ocjenu ustavnosti predloženoga referendumskog pitanja?

Slično pitanje postavljeno nekim uglednim esdepeovcima na nedavnim TV vijestima svi su harmonizirano zaobilazili. Govorili su sasvim podudarno o onome što je, na primjer, gđa Marinović dokraja sažela u svom ljubaznom odgovoru: ”Sve je jasno.”

 

Da ili ne: je li, po vama, predloženo pitanje za referendum za koje su skupine građana tražile ocjenu Ustavnog suda ustavno ili protuustavno?

”Po meni” je ono (u) Ustavu nepotrebno, ali je tekućem katolicizmu Crkve u Hrvata prijeko potrebno.

 

Što vam se čini da će se dogoditi 1. prosinca i što bi se nakon toga još moglo očekivati, tj. kamo će krenuti hrvatsko društvo?

Više nego ikada volio bih da se varam.

 

Što mi to zapravo doživljavamo? Je li to kakav kulturni rat, recimo, jesmo li u borbi za multikulturnu toleranciju, protiv seksizma, rasizma i fundamentalizma?

Jedan veliki, suvremeni njemački filozof napisao je: ”Od 1945. … mi smo tetovirani neospornim užasom.” Dobro. Želimo li, s pravom, makar nešto ublažiti užase naše tetovaže, morat ćemo ipak u Jasenovcu i Jazovki, u progonu Židova, Golom otoku, rasnom zakonu, suđenjima Stepincu, pa Tinu Ujeviću, pa Vladi Gotovcu… prepoznati tek neke crte kojima smo premreženi. Odnosno crte kojima smo – npr. u tzv. novijoj hrvatskoj povijesti – bolno i ružno, strašno komplicirano istetovirani. Reći ću, koristeći se pojmovnikom istog mislioca, i to da je ”udžbenička Hrvatska” (historičarska, politološka, pravopisdžijska…) stalno pridonosila jednoj našoj, uvijek prisutnoj, ”kliničkoj Hrvatskoj”. Što to sada doživljavamo? Pa da skratim. Više puta je, dakako, i do mene došla ona formula: mi dobivamo u ratu, a gubimo u miru. To je jedno. A budući da upravo i praktično traje, mogli bismo reći da nam na naplatu ne dolazi samo trajni ”manjak” već i ”štrajk liječnika” u ”kliničkoj Hrvatskoj”. To je drugo. Pa onda sve ostalo.

 

Jedan veliki, suvremeni njemački filozof napisao je: ”Od 1945. … mi smo tetovirani neospornim užasom.” Dobro. Želimo li, s pravom, makar malo ublažiti užase naše tetovaže, morat ćemo ipak u Jasenovcu i Jazovki, u progonu Židova, Golom otoku, rasnom zakonu, suđenjima Stepincu, pa Tinu Ujeviću, pa Vladi Gotovcu… prepoznati tek neke crte kojima smo premreženi. Odnosno crte kojima smo – npr. u tzv. novijoj hrvatskoj povijesti – bolno i ružno, strašno komplicirano istetovirani

 

Znamo da bi nam se moglo predbaciti da sugeriramo odgovor, ali vas molimo da odgovorite na pitanje koje smo postavili i Miljenku Jergoviću: očekuje li nas vrijeme žestokoga kršćanskog fundamentalističkog populizma?

Ne očekuje nas jer ono je već tu. Istup ”U ime obitelji” upravo je njegov prvi, izuzetno ozbiljni, referendumski rezultat.

 

Mislite li da je fašistoidan esej Slobodana Novaka objavljen u Večernjem listu u utorak 12. studenoga, u kojemu zagovara kažnjavanje homoseksualnoga ponašanja, a potom se u istim novinama promptno i s ispravnim stavovima javio naš kolega Branimir Pofuk?

Nakon vašeg kolege Pofuka o njemu je jednako tako, opširno i ozbiljno, pisao i vaš kolega Butković. Tekst je nedvojbeno fašistoidna obznana akademika Novaka.

 

Nenad Puhovski kaže da taj tekst pokazuje da veliki pisci mogu biti i neljudi. Počnimo od ovoga: je li Novak uopće veliki pisac, a zatim, što je dopušteno piscima?

Slobodan Novak je, neosporno, izuzetno značajan hrvatski pisac. Njegov književni, lirski početak, naime njegove partizanske pjesme, nisu, naravno, dale takvo nešto ni naslutiti. Pa ni onaj partizanski dio njegova životopisa nije taj koji sasvim skladno stoji uz aktualno ”prezentiranu” duboku fašistoidnost gospodina akademika. Mrzovolju i puki cinizam pokazuje već dulje vrijeme. Međutim, mislim da je njegova obznana o kažnjavanju homoseksualaca vrlo instruktivna. Hrvatska kultura bila je 1941., a Hrvatska i danas jest kulturalno nepripremljena za susret sa simptomima, pa i sa samom pojavom ”nacionalnog bjesnila”, Rachgefühla – nečega na čemu je, inače, Hitler preokrenuo svoju partiju u pokret – s jedne strane, i našega domotužja s druge strane. I 1971. i 1991. pokazivale su nešto od ”zadnje bolesti europskoga uma” (F. Nietzsche). Ne samo u puku već ponajprije u nastupima i u govorima glavnih političara (npr. F. Tuđman ističe da mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka) postoje brojni znakovi i izbezumljeni glasovi te rabies nationalis. Naime: bjesnoće, goropadnosti i pomame narodske. Konstitutivna slabost naših političkih stranaka dade se i ovako opisati. One nacionalizmom idu protiv nacizma. Konzervativizmom protiv fundamentalizma. Populizmom protiv socijalizma itd. Nadalje, naše se političke stranke prije svega svojim neprekidnim saborskim i drugim međusobnim obračunima obraćaju narodu. Od toga i od sirotinjštine od koje živimo samo smo na korak do bjesnoće narodske. Sve ovo spominjem zbog toga jer mislim da je jezik Novakove obznane jedna od prvih, a možda i prva ozbiljna, izvorna artikulacija toga bjesnila danas u nas. Jer je pisac. Autorski govori jezikom bjesnila. Plazi ga! I dahće. U raznim razdobljima, dosta različito, peče ga njegov tatoo. Tu je već sasvim teško raspravljati o tome što je piscu dopušteno.

Vjeran Zuppa hor 5 Josip Štilinović

Snimio: Josip Štilinović

 

Upravo ste se vratili sa skupa hrvatskoga PEN centra na kojemu se raspravljalo o tome razdvaja li nas jezik ili spaja. Što ste ondje kazali svojim kolegama?

Ništa. Nisam govorio. Od početka sam se bio najavio za drugi dan, ali iz sasvim privatnih razloga nisam mogao otići na nastavak tog razgovora. Međutim, čuo sam gotovo sve izlagače jer smo za taj drugi dan ostala samo dvojica. Što se mene tiče, želio sam nešto natuknuti o nekim razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika. Nešto što, dakako, ne pripada komunikacijskoj apsolutnoj razumljivosti i upotrebljivosti obaju jezika u-jedno. Naime: jeziku površine pripada i ono nešto što nazivamo jezičnost dubine. Putem ovog čomskijevskog, teniere-gremasovskog traga za hrvatski, odnosno za jezičnost njegove dubine, pa i za širinu te dubine, presudno je to da se, u srednjovjekovlju, oblikuje kao ”hibridni jezik u funkciji nadregionalnoga, jedinstvenog medija zakonskopravne prakse i inskripata…”, te da je nastao i da je kultiviran i nijansiran kao ”samobitna stilizacija…”, kao što piše Eduard Hercigonja još 1990. Zatim to što ”nema kompaktne dijalekatske osnovice”, a što je niz ča-kaj-što ipak u onome kreativnom suodnosu koji je ”bitna odrednica hrvatskog jezika”, kao što to piše Radoslav Katičić u svojoj netom objavljenoj knjizi. Jezičnosti dubine hrvatskoga jezika pripada, dakako, sve ono što se zbivalo u njegovim književnostima i jezikoslovlju od renesanse pa do preporoda. Smatram da to stalno dubinsko ”prepočinjanje” – a tim pojmom Stjepan Senc 1910. prevodi mimesis, radnju koja se u teatrologiji stalno označava kao ”oponašanje” – daje naročitu razlikovnu vrijednost hrvatskome jeziku. Iz jezičnosti dubine neprekidno govori njegovo ”prepočinjanje” (mimesis), koje ga otima vlastitom komunikacijskom identitetu. Načelu: idem per idem. Upravo u kazalištu sam, u tome smjeru, s Magellijem radio neka, čini mi se, zanimljiva pokusna pokazanja. Npr. isti Shakespeareov komad, isti dio nekog prizora, isti zagrebački glumci, dva prevoditelja, na hrvatski i na srpski, a oni iz istoga književnog razdoblja.

 

Je li donesen kakav zaključak ili konsenzus većine izlagača?

Govorilo se jako šaroliko. Zapravo, jako neproblemski. Lingvisti rutinski brižno. Literati impresionistički o svačemu. Širokogrudno i – konsenzualno – sasvim dobrohotno.

 

Kako vam se svidjela mogućnost da dobijemo, dopustite da se malo našalimo, ”policiju za jezik”. Naime, Matica hrvatska, javlja Jutarnji list, odlučila je preduhitriti Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Barem tako ispada iz predloženoga zakona o javnoj upotrebi hrvatskoga jezika koji je pripremila Matica hrvatska. U prijedlog su unesene i moguće novčane kazne u slučaju kršenja odredbi. Što bi to bilo, ne znamo, objasnite nam, možda da se kazne oni koji kažu tačka umjesto točka ili novembar umjesto studeni. Globe su od 5000 do 10 000 kuna za fizičke te od 50 000 do 100 000 kuna za pravne osobe. Zgodno, zar ne?

Imao sam u rukama taj zakon. Vijeće za javnu uporabu hrvatskoga jezika ima 21 člana. Od predsjednika HAZU-a pa do predstavnika Ministarstva kulture RH. U planu su i inspekcijske službe i još svašta. Mislim, međutim, da ne određuje hrvatski pravopis po kojem će se kažnjavati. Zakon je o ”uporabi”, a Katičić im upotrebljava riječ ”poraba”. Mislim da je do takve liberalnosti došlo jedino iz nedoumice predlagača. Meni se, pak, čini da bi se zakon mogao zvati Zakon o porobi (alternativa: porobljivanju) hrvatskoga jezika. Pročitao sam i Zidićev odgovor na novinarsko pitanje ”što je to”. Taj zakon. Sa specifičnom zidićevskom crtom mudrosti kazao je da je to, eto, samo ”nacrt”.

 

Slobodan Novak je, neosporno, iznimno značajan hrvatski pisac. Njegov književni, lirski početak, naime njegove partizanske pjesme, nisu, naravno, dale takvo što ni naslutiti. Pa ni onaj partizanski dio njegova životopisa nije taj koji sasvim skladno stoji uz aktualno ”prezentiranu” duboku fašistoidnost gospodina akademika. Mrzovolju i puki cinizam pokazuje već dulje vrijeme

 

Vi ste, poznato nam je, milostiv i dobroćudan sveučilišni profesor. No kako biste reagirali da vam student, recimo da se zove Milijan Vaso Brkić, prepisavši čak i tipfelere, naslove poglavlja i fusnote, pokuša predati diplomski rad u kojemu je od ukupno 1630 redaka kopirao njih čak 1285?

Dobrostivo bih mu predložio da se nakon prethodne dulje – radne i detaljne – konzultacije s neodvisnim saborskim zastupnikom Antom Đapićem kandidira za prijam u Predsjedništvo HDZ-a jer bi tada ispunjao baš sve uvjete. Ne samo diplomske nego i one pripravničke.

 

Kaže šef najjače opozicijske stranke da ”ne stigne” do Sabora, a na pitanje je li mu se učinilo potrebnim što pitati vladajuće, odgovara: ”Pa, što ću?”. Može li se ekskulpirati Tomislava Karamarka? Netko bi kazao: ”Ma, tko je taj Karamarko?” Smije li se odmahivati rukom na takav način?

Nikako. Ipak moram reći da nikako ne uspijevam shvatiti kako je to HDZ spao na Karamarka. Uz svakakve glasine da to može zahvaliti policijskoj organiziranosti predsjedničkih izbora u stranci, a sada i stranke same, mislim da bi na to pitanje mogao pristojno i nasmiješeno odgovoriti jedino bivši ministar diplomacije Jandroković. E, sad dolazimo i do pitanja: tko je to Jandroković?

 

Eh, tu smo vas dočekali: onomu tko ima barem malko (političkog) sluha, još disonantno zvuči u ušima Milanovićeva replika: ”Tko je taj Zuppa?” Ali ostavimo se u krajnjoj liniji vašeg pojedinačnog ”slučaja”. Od Milanovićeve arogancije važnije je nešto drugo. Kako to da se svaka vlast u ovoj zemlji ignorantski odnosi prema intelektualcima? Ne kanimo time reći da bi sjednice Vlade i Sabora trebalo pretvoriti u znanstvene simpozije, ali kontinuirani prijezir prema znanju traje jako dugo a da ne bi rezultirao katastrofalnim posljedicama.

Sabor kao najviše državno zakonodavno tijelo i brojnim istupima svojih zastupnika: načinom njihova izlaganja, njihovim priprostim svađama, apsurdnim oblicima argumentiranja, ne samo da ”ozakonjuje prijezir prema znanju” nego ohrabruje i obnaroduje takvo komuniciranje ”na širem planu”.

 

Gospodine Zuppa, kakva je to vlast, a pogotovo kakvo je to Ministarstvo kulture, koja godinama ne može riješiti pitanje intendanta najvažnije kazališne institucije u Hrvatskoj?

Što je više stranaka u koaliciji, ili makar ove dvije koje međusobno dijele fotelje, to je teže doći do pravih rezultata i u Vladi i u realnosti. Slučaj intendanta HNK-a zasnovan je na tome što intendantica nije bila pitanje ozbiljnog izbora, nego želja Sanaderove supruge. Intendant HNK-a, zapravo, u razini svojih kulturnih važnosti u intendantici nije imao intendanta.

 

Nisam baš naročito sklon kalvinizmu otkako sam se bavio Rousseauom. Njegovom Ženevom i moralnim puritanizmom, zbog kojeg je ova zabranila kazalište (…) Što se tiče Milanovićeva autodefiniranja, teško mi je i zamisliti taj njegov složenac. U corpus reformiranoga ljevičara nagurani su pragmatist, liberal i skeptik. Milanović, vidim, zapravo živi njihov suživot. I, naravno, teško mu je. A sve je teže i nama živjeti s tim njegovim definiranjem

 

Nekadašnji premijer Ivo Sanader (i ne samo on) ujedinio je oko svojih kriminogenih radnji impresivan broj suradnika. Kako to da naši političari nisu tako učinkoviti u akcijama koje podrazumijevaju altruizam ili brigu za opće dobro? Je li naivno očekivati takvo što?

Jest.

 

Pretpostavljamo da ste bili među onima koji su očekivali da će s dolaskom Milanovića i njegove koalicije nad Hrvatskom puhnuti neki novi, poželjniji vjetrovi. Gotovo je eufemizam reći da nas je aktualna vlada razočarala. Što sada, to više što u sjeni čeka HDZ, koji teško da može biti drukčiji nego što jest?

Zaista nisam očekivao da ćemo s ovom koalicijskom vladom ići iz gorega u još dolje. HDZ ”u sjeni” svojih golemih problema, koje je upravo od njega sljedovala, očekuje da dođe na vlast. I to je apsolutno sve što se od njega dade dočekati. To da bude na vlasti. To. To. Samo to. Inače mislim da nam je sve potrebnija i sve bliža tzv. tehnička vlada.

 

Distancirajući se (još jednom!) od vas, premijer Zoran Milanović kazao je početkom godine: ”Za takve sam ja ljevičarski heretik. Međutim, ja sam reformirani ljevičar, kalvinist”. Calvin je bio sistematičar. Pod njegovim vodstvom Ženeva je postala dobro organiziran grad, a Crkva mu je bila iznad svega. Kalvinistički je moral pak vrlo strog – zastupa etički rigorizam i svojevrsnu ”svjetovnu askezu” (umjerenost, čednost, skromnost i poslovnost). ”Kad je o ekonomiji riječ, tu sam pragmatist, a svjetonazorski sam prije svega liberal. Ne vjerujem u objavljene istine, skeptik sam”, kazao je šef Vlade. Je li problem u Milanovićevoj slaboj religijskoj kulturi ili u vašoj tvrdokornosti, jer se, što je očito, ne želite obratiti? Prihvatite to što sumnjamo u vašu kalvinističku profesionalnu etiku – prema kojoj su marljivost, predan rad i strog svjetovni asketski život najsvetije kršćanske dužnosti – jer smo fascinirani Milanovićevim ideološkim vratolomijama. Naravno, i njegovim rezultatima.

Nisam baš naročito sklon kalvinizmu otkako sam se bavio Rousseauom. Njegovom Ženevom i moralnim puritanizmom zbog kojega je ova zabranila kazalište, a sam Rousseau napisao čuveno pismo u kojemu je glumce, poradi njihova stalnog preuzimanja raznoraznih uloga, proglasio osobama bez ikakva morala, tj. bez glavnih ljudskih osobina. Što se tiče Milanovićeva autodefiniranja, teško mi je i zamisliti taj njegov složenac. U corpus reformiranog ljevičara nagurani su pragmatist, liberal i skeptik. Milanović, vidim, zapravo živi njihov suživot. I, naravno, teško mu je. A sve je teže i nama živjeti s tim njegovim definiranjem.

 

Citirali bismo jedan pasus iz lijepog eseja o Vladi Gotovcu, u kojem govorite o stroboskopskom efektu. To je efekt zbog kojega se, primjerice na filmu, kotači okreću na mjestu ili vrte u smjeru suprotnom gibanju vozila. Vi kažete: ”Gdje god se veliki procesi (kulture, politike, gospodarstva, obrazovanja…) dodirnu takvim posljetkom (effectus), tu se redovito pojavi i jedna ”nova”, njihova cogitatio. No takva misao koja slijedi iz pričina nije u hrvatskome kulturnom prostoru nipošto ”nova”, naprotiv, kronična je. Hrvatska kultura bogat je katalog njezinih aktualnih i historijskih uzoraka: Kretanje k autokraciji daje dojam gibanja prema demokraciji; Odlazak na Goli otok jednih ima učinak plovidbe na utopijski otok svih drugih; Nacionalna utrka za tradicijom kano za vlastitim repom čini se kao nezaustavljiv juriš repa; Krležino ljevičarstvo djeluje kao vrtnja na mjestu. Izazivamo vas da vaš odgovor bude kraći od naših pitanja: dokle ćemo se vrtjeti?

Čini mi se da sam i na to pitanje prije već odgovarao. Mislite li da aktualna podjela na ”vukovarsku” i ”nevukovarsku” Hrvatsku nije još jedna od tautologija te vrtnje? Recimo dakle: barem dotle dok nam takvo što strašno nikada više ne padne na pamet.

 

Stvar je, međutim, krajnje ozbiljna, rekli ste. Nacionalnoj državi uvijek je u planu zajednička prozodija: polje slobodnoga kolanja formula. ”Veliki Hrvat” opstaje kao formula ili nikako. ”Duhovna obnova” je formula. ”Gospodarsko čudo” je formula. ”Korektni političar” je formula itd. Jedino stalnim kolanjem ovakve formule obnaroduju svoj autoritet. Stoga, tko god zaprečuje takvo kolanje, taj je ”smutljivac” ili ”smetenjak”, ”bezglavnik” ili ”zavidni diletant”, ”netolerantan” ili ”nedemokrat” i sl. A to je opet ono koje treba postati notorno. Oprostite što inzistiramo na pitanju tko je taj Zuppa?

Nisam nikada ozbiljno ”poradio” na tom pitanju. Radio u njegovo ime – jesam.

 

Sic transit gloria mundi. Nego, jeste li čuli što o Željku Kerumu? Ma, šalimo se. Ne znamo što se događa s tim čovjekom, koji je bio toliko važna figura, pa smo se malo zabrinuli.

Nisam čuo. Vidio sam ga nedavno, iz daleka, u njegovu ”kafeu” koji se zove ”Ćakula”. Činio mi se živahnim i raspričanim.

 

Hvala, profesore, laknulo nam je! Evo, završavamo, jedno lagano pitanje: što se to zbiva s Hrvatskom nakon ulaska u Europsku uniju?

Hrvatska je zbog ulaska u EU učinila, ”na unutarnjem planu”, dosta zaista korisnih stvari koje inače nikako ili još dugo vremena ne bi učinila. Sad kad smo u Uniji, čini mi se kao da su nam sva važna civilizacijska pitanja ostala do kraja otvorena, članarina je velika, kasa je prazna.

 

Intervju objavljujemo uoči obljetnice pada grada Vukovara i ratnog zločina na Ovčari. Iz Stožera nam se poručuje, rekli ste to na svoj način, da postoji vukovarska i nevukovarska Hrvatska. U kojoj vi Hrvatskoj živite?

U jednoj većoj Hrvatskoj čije granice nisu ni vukovarska ni nevukovarska Hrvatska.

Filed Under: INTERVJU Tagged With: ''U ime obitelji'', 1. prosinca, autograf.hr, Butković, Drago Pilsel, kliničkoj Hrvatskoj, Novak, Pofuk, referendumski rezultat, Stepincu, Tinu Ujeviću, Ustav, Vjeran Zuppa, Vladi Gotovcu, Zdravko Zima

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT