Tri dana nakon rimske kanonizacije poljskog pape Wojtyle Trg fra Grge Martića, trg pred sarajevskom katedralom Srca Isusova, trebao bi dobiti veliku statuu Ivana Pavla II.

 

Grad inače siromašan umjetničkim djelima postavljenim u javnom prostoru, skulpturama, trebao bi biti obogaćen jednom impozantnom skulpturom zagrebačkog skulptora Hrvoja Urumovića, čiji je rad pobijedio na međunarodnom natječaju koji su 2009. raspisali Vrhbosanska nadbiskupija i Hrvatsko kulturno društvo Napredak.

 

I to bi u Sarajevu, da je sve normalno, trebala biti tek jedna od važnijih vijesti u nekom dnevnom pregledu, no ta će stvar, ne samo taj dan nego, plašim se, i mnoge dane potom, u Sarajevu biti mnogo više.

A sad gle – prvorazredna provokacija! U srcu grada, u ulici kojom prođe svaki Sarajlija, svaki gost Sarajeva, svaki turist, svatko i baš svatko tko dođe u Sarajevo – spomenik papi Ivanu Pavlu II. Papa – provokacija? Da!

 

Kad je u parku između nekadašnje izdavačke kuće Svjetlost i Ekonomskog fakulteta podignut spomenik jednoj ideji, vjerski su nas čistunci požurili upozoriti da je taj muškarac gol, pa su ga kušali otuda skinuti, pa obući, pa, pa… Kad je preko puta Francuskog veleposlanstva podignut spomenik Francuzima poginulim za rata u BiH, opet su neki vjerski čistunci upozoravali kako je u osnovi tog spomenika križ…

 

A sad gle – prvorazredna provokacija! U srcu grada, u ulici kojom prođe svaki Sarajlija, svaki gost Sarajeva, svaki turist, svatko i baš svatko tko dođe u Sarajevo – spomenik papi Ivanu Pavlu II. Papa – provokacija? Da!

 

Vratimo se na početak. Još davno, čim je ozvaničeno da bi Vrhbosanska nadbiskupija i HKD Napredak u Sarajevu jednim spomenikom obilježili papine dolaske u BiH i Sarajevo (u dva navrata!), u vrijeme kad je to ovoj zemlji bilo najvažnije (jer su to u ratu spriječili ‘‘moćnici svijeta“, kako kaže kardinal Puljić), da bi obilježila ono što država nije – ulogu papa Wojtyle i Vatikana u priznanju i podršci BiH (netko je izbrojao da je Wojtyla 263 puta spomenuo BiH u svome zauzimanju za mir na našim prostorima), krenule su žestoke opstrukcije tog čina.

 

Ponajviše od onih koji su priznanje i pomoć svijeta najviše zazivali. Opstrukcije kakve svi mi koji živimo u Sarajevu vidimo i živimo svakodnevno i koje gotovo normalno prihvaćamo, zamalo pa kao ovo kišno proljeće.

Osuda je došla od Rijaseta Islamske zajednice kad je jedan od imama, očito također netko s malo političkog takta i mudrosti, izrekao da je to ‘‘provokacija“ i da samo zamisle situaciju u kojoj se u Mostaru podiže spomenik nekom islamskom vjerskom vođi

 

Ipak, najdalje od svega otišlo se za vrijeme tzv. javne rasprave kojom je testirana ili je trebala biti testirana arhitektonsko-urbanistička struka i sarajevska javnost. Tada je, naime, neki tip u svojoj drskosti, a očito govoreći i ono što jedan dobar broj drugih misli, ali su pametni da bi to i naglas rekli izgovorio: ‘‘Citirajte me, fotografirajte slobodno. Evo, ja vam kažem čim bude postavljen, ja ću ga srušiti“.

 

Gotovo je nevažno tko je taj anonimni glas šutljivog dijela javnosti (glasnogovornik), posebno onih koji Sarajevo vole strancima predstavljati kao europski Jeruzalem, a BiH kao preteču Europske unije. Ali takvo što, takvo nasilništvo nuditi kao rješenje jednog sarajevskog problema, gotovo da nitko nije ni osudio. Osuda je došla od Rijaseta Islamske zajednice kad je jedan od imama, očito također netko s malo političkog takta i mudrosti, izrekao da je to ‘‘provokacija“ i da samo zamisle situaciju u kojoj se u Mostaru podiže spomenik nekom islamskom vjerskom vođi.

 

Prošle su godine otada. Koliko je činjeno opstrukcija da se papa ne pojavi u sarajevskom javnom prostoru (išlo se s prijedlogom da se skulptura postavi negdje unutra, u katedralu, u zgradi teologije i sl.) znaju samo ljudi iz Nadbiskupije. Oni također veoma dobro znaju i koliko je godina, papira, molbi, dozvola i čega sve trebalo da se to evo 30. travnja uzmogne i realizirati. Oni znaju, a kardinal Puljić je to često i više nego diplomatski govorio, koliko treba prijeći opstrukcijskih stepenica da bi se dobila i obična lokacija za crkvu, koliko je napada (sve govorim o Sarajevu) bilo na katoličke sakralne objekte, časne sestre, koliko…

I nastranu što ja osobno mislio o spomeničkom obilježavanju grada Wojtylinom statuom, nastranu što ja mislio o njezinim dimenzijama, o sakralnim objektima po Sarajevu (ionako ih ima preko svake mjere) uopće, postavljanjem skulpture pape Ivana Pavla II. pred katedralom počet će neka nova povijest ovoga grada

 

A pritom, gle, nikakav problem nije da negdje preko noći nikne džamija, da se npr. parkovi gdje su tobože ili stvarno prije 50-60 ili 100 godina bile džamije uopće ne uređuju i ne sliče parkovima (Prešernov park je i danas ruglo usred grada), a Atmejdan ili park na Ciglanama dobili su džamije preko noći ili također dječje igralište u naselju Breka…

 

I nastranu što ja osobno mislio o spomeničkom obilježavanju grada Wojtylinom statuom, nastranu što ja mislio o njezinim dimenzijama, o sakralnim objektima po Sarajevu (ionako ih ima preko svake mjere) uopće, postavljanjem skulpture pape Ivana Pavla II. pred katedralom počet će neka nova povijest ovoga grada.

 

Čak neće toliko biti važno ni hoće li je netko pokušati bukvalno srušiti ostvarujući neku od javnih ili tajnih prijetnji ili će sve ostati na mogućem skrnavljenju (sjećamo se ‘‘performansa“ s kondoma na Isusovu prstu na sarajevskoj katedrali!), bojenjem spomenika različitim bojama, ispisivanjem grafita flomasterima i sl.; bitno je odnošenje grada prema onome što je Wojtyla (tada i Vatikan) bio i značio za BiH i Sarajevo.

 

To da papu Wojtylu onaj koji je javno prijetio rušenjem spomenika ili neki od imama doživljavaju vjerskim vođom katolika i tako opstruiraju podizanje spomenika ili opravdavaju njegovo rušenje pokazuje zapravo pravo stanje stvari u ovoj duboko podijeljenoj zemlji i duboko podijeljenom i mržnjom zaraženom društvu…

Kamo puste sreće da se Sarajevo konačno pokaže u najboljem svjetlu. Bila bi to najbolja lekcija svima onima iz svih religijskih denominacija koji sakralnim objektima ne prestaju obilježavati dominantne kote bh. pejzaža osiono demonstrirajući ‘‘onima drugima“ što je što i čije je što u ime vlastite političke religioznosti, a ustvari u ime ‘‘religijskog bezbožništva“ (A. Kristić), silno i nikad dalje udaljena od biti svake ili bilo koje vjere!

 

Prvo Wojtylina skulptura tu se ne postavlja jer je (bio) vjerski vođa, jer takvih je, ako prihvatimo tu logiku, u povijesti Katoličke crkve bilo bezmalo 270. Toliko je, naime, bilo papa od početaka do danas. Najveći je problem što taj netko kao glasnogovornik malobrojnih bučnih ili daleko brojnijih licemjernih, koji u prvi plan guraju ‘‘svoje budale“, kako je jedan od bošnjačkih čelnika nazvao ‘‘svoje zločinačke ekstremiste“, misle i žive tako da Sarajevo nije glavni grad, dakle da je Sarajevo isključivo bošnjački grad, a Mostar hrvatski i time dodatno praktično potvrđuju sve ono što u javnosti govore oni političari protiv kojih je ‘‘službeno Sarajevo“.

 

To ujedno pokazuje sav jaz podjela koje se inače pokrivaju stereotipnom mitomanskom pričom o vlastitoj miroljubivosti, toleranciji i sličnome, o drugačijosti svoje kulture i religije naspram tuđe…

 

Ti isti nikad se nisu potrudili razlučiti vlastito nekritičko idealiziranje svoje ‘‘drage, lijepe, mile, slatke vjere“ (v. npr. roman ‘‘Jevrejsko groblje“), kako malo-malo pa piše i govori jedan teolog i književnik, od netolerantne prakse koju svaki dan gledamo i živimo, a kakvu i povijesno znamo, jednako iz historiografskih, ali i iz književnih djela kojima bh. kulturni prostor itekako obiluje…

 

Bilo kako bilo, 30. travnja, kad Urumovićeva skulptura oživi u dijelu grada kod katedrale, u ambijentu koji je arhitektonsko-urbanistički osmislio Zvonimir Krznarić, papa Wojtyla postat će veliki test, velika kušnja za glavni grad BiH.

 

Kamo puste sreće da se Sarajevo konačno pokaže u najboljem svjetlu. Bila bi to najbolja lekcija svima onima iz svih religijskih denominacija koji sakralnim objektima ne prestaju obilježavati dominantne kote bh. pejzaža osiono demonstrirajući ‘‘onima drugima“ što je što i čije je što u ime vlastite političke religioznosti, a ustvari u ime ‘‘religijskog bezbožništva“ (A. Kristić), silno i nikad dalje udaljena od biti svake ili bilo koje vjere!