Predsjednica je zgodna žena. Dobro joj pristaje zelena pripijena haljina. Ponekad, zapravo često, obuče nešto što joj ističe bujne grudi. Nekada je u previsokim petama (ona baš i nije visoka) hodala strojevim korakom, nimalo dražesno. U međuvremenu je dosta napredovala i hoda graciozno ne skrivajući svoje privlačne atribute. Jest, ona je seksepilna i privlačna. Pazi na sebe, pa je atraktivna i u uniformi. Stalno mijenja frizuru i šminku. [Read more…]
Vrijeme kad domovinu mogu spasiti jedino izdajice
Ian Kershaw, ”Kraj – Slom Hitlerove Njemačke 1944.-1945.”, VBZ, 2018.
Dana 9. svibnja 1945, odmah u petnaest do jedan po ponoći, u Karlshorstu, predgrađu Berlina, u nekadašnjoj menzi škole vojne inženjerije, gdje je tad bio štab sovjetskog maršala Žukova, potpisan je u pet primjeraka dokument o bezuvjetnoj njemačkoj kapitulaciji. Jutro ranije iz Flensburga su u američkom vojnom zrakoplovu doletjeli feldmaršal Wilhelm Keitel, general-pukovnik Hans-Jürgen Stumpff i admiral Hans-Georg von Friedeburg. [Read more…]
Trump je zrcalo i naših dilema
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Trumpovo relativiziranje krivnje rasističkih terorista u Virginiji tiče se i nas iz barem dva razloga: zato što smo ulaskom u NATO bianco mjenicom povjerili sigurnost tom savezu i zato što naša predsjednica uporno gura Hrvatsku dalje od politike Unije i bliže SAD-u. [Read more…]
Obamino otvaranje Kube
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017. [Read more…]
Obamino otvaranje Kube
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Legendarni pomiritelj neprijateljskih naroda Nelson Mandela je čak i u svojoj smrti nastavio svoju misiju. S njegova ispraćaja u Johanesburghu je u svijet krenula slika kratkog susreta Baracka Obame i Raula Castra. Njihov neplanirani stisak ruke je postao proročkom gestom novih odnosa.
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta
Kuba je od početaka Castrove revolucije krajem pedesetih godina prošloga stoljeća bila u samom žarištu Hladnog rata. U naručje Moskve gurnula ih je imperijalna politika SAD-a koji je do kraja podržavao korumpirani režim diktatora Fulgencia Batiste, dok je Sovjetski Savez po prirodi konstelacije međunarodnih snaga postao podupirateljem Castrove revolucije. Tu treba naglasiti da Fidel Castro u revoluciju nije krenuo s nekim jasnim marksističko-lenjinističkim uvjerenjima, nego s jednostavnim ciljem svrgavanja ozloglašenog režima na putu nacionalnog oslobođenja.
Američka ekonomska odmazda je bila radikalna s dramatičnim učincima za malu otočnu zemlju kojoj je veliki sjeverni susjed bio glavni trgovinski partner. Do 1959. godine 73 posto kubanskog izvoza je odlazilo na američko tržište, dok je odande dolazilo 70 posto uvoza. Sve je to u vrijeme Eisenhowerove administracije preko noći prekinuto, a Kuba je zbog preživljavanja postala sasvim ovisna o svom novom međunarodnom gospodaru Sovjetskom Savezu.
Sovjetski stratezi su Kubi dodijelili ključnu ulogu destabilizatora odnosa unutar zapadne hemisfere i aktivnog podržavatelja latinoameričkih gerilaca u borbi protiv vojnih diktatura. Zbog poznatih vojnih intervencija u Africi Castrov režim je bio međunarodno percipiran kao glavni izvoznik socijalističkih revolucija.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Bilo je više različitih neuspjelih američkih pokušaja da se svrgne vlast u Havani. Jedini značajan američki uspjeh je bio Kennedyjevo dramatično zaustavljanje smjelog pokušaja Sovjetskog Saveza da na Kubi instalira atomska postrojenja 1962. godine. Potencijalna nuklearizacija Kube je u Washingtonu shvaćena kao najozbiljnija prijetnja ne samo SAD-u nego i miru u svijetu, ali su kreativna diplomacija i vojni pritisci ipak uspjeli spasiti svijet sa samog ruba nuklearne apokalipse.
Fidel Castro je ušao u Guinisovu knjigu svjetskih rekorda kao meta 638 pokušaja ubojstva, čiji je glavni naručitelj bila CIA. O tome je čak snimljen film ”638 Ways to Kill Castro”. Sam Fidel je zbijao samopohvalne šale na račun tih pokušaja: ”Kad bi preživljavanje atentata postalo olimpijska disciplina, ja bih osvojio zlatnu medalju”.
Fidel Castro je nakon revolucije i uvođenjem zemlje u sovjetski lager ozbiljno ograničio i vjerske slobode. Pozatvarao je mnogobrojne vjerske škole, zabranio rad inozemnih misija i ukinuo vjerske blagdane. Papa Ivan XXIII. ga je 1962. ekskomunicirao temeljem ranije odluke Pija XII., kojom je katolicima zabranjeno podržavanje komunističkih režima.
Rimski su pape ipak odigrali značajnu ulogu u postupnom otvaranju Kube i zaokretu prema većoj vjerskoj slobodi i boljim odnosima između države i crkve. Tako je Božić vraćen kao blagdan na zahtjev pape Ivana Pavla II. prigodom njegove posjete 1998., a Veliki petak na traženje pape Benedikta 2012. I do prošlomjesečnog povijesnog telefonskog dogovora Baracka Obame i Raula Castra ne bi došlo da papa Franjo sa svojim timom nije organizirao pripremne sastanke i otpočeo topljenjem leda između antagoniziranih vlada.
Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije “Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u Karibejskom području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada
Odmrzavanje je zapravo otpočeo Ivan Pavao II. svojom značajnom posjetom Kubi u siječnju 1998. godine. SAD nije bio oduševljen Papinim pohodom Havani, a i javnost na Kubi je bila uvelike rezervirana i zbunjena. No Fidel Castro i poljski papa su se sasvim dobro razumjeli i neprikriveno simpatizirali. Papa je bio impresioniran što je Castro proučavao njegove enciklike i govore.
Svojim je najbližim suradnicima rekao kako se ni jedan drugi državnik nije tako dobro pripremio za susret s njim kao Fidel Castro. Tijekom te posjete koja je završila velikim misnim slavljem na Trgu revolucije Ivan Pavao II. je pozvao Castrov režim da se otvori, a istovremeno kritizirao Amerikance zbog embarga koji su nametnuli toj zemlji i tražio njegovo ukidanje.
Nešto slično se dogodilo i govorilo prigodom posjete pape Benedikta XVI. u ožujku 2012. godine. Sada je Papin domaćin bio mlađi brat Raul Castro koji je u međuvremenu preuzeo vlast od bolesnog Fidela nastavivši vladati u istom duhu. Ta je posjeta značajna i stoga što je neposredno pred Papin dolazak Kuba oslobodila 2900 zatvorenika ”iz humanitarnih razloga”.
Vratimo se današnjici. Barack Obama je unutar mjesec dana poduzeo konkretne korake da olakša putovanja i trgovinu između dviju zemalja te skoro uspostavljanje diplomatskih odnosa. Otvaraju se nove avionske linije i očekuje se pravi procvat turizma. Priprema se i brisanje Kube s američke liste zemalja koje podržavaju terorizam. Za potpuno ukidanje embarga će Obami trebati podrška Kongresa, a to će zbog otpora konzervativnih republikanaca i nekih istaknutih političara kubanskog podrijetla ići nešto teže i sporije.
Kuba je, s druge strane, oslobodila 53 poznata disidenta te dala ozbiljne naznake da se mogu očekivati promjene nabolje na kritičnom području ljudskih prava. Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije ”Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u području Kariba području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada.
Oružje za veselje
Prošli je mjesec na svojemu blogu u Huffington Postu poznati američki politički aktivist Ralph Nader (ondje potpisan kao ‘‘zastupnik potrošača, odvjetnik i pisac“) reagirao na činjenicu da, unatoč tomu što milijuni Amerikanaca muku muče s nedostatnom zdravstvenom zaštitom, lošim radom javnih službi, niskim plaćama i neizvjesnom budućnošću i dok se jaz između enormno bogate elite i siromašnih radnika produbljuje, istodobno se milijarda za milijardom dolara poreznih obveznika utače svake godine u jamu bez dna zvanu Ministarstvo obrane.
Proračun Pentagona trenutačno sačinjava polovinu ukupnog američkog proračuna!? Nader piše kako je američki narod već dugo u kliještima straha i propagande o tobožnjim prijetnjama izvana njihovoj sigurnosti.
Ta dugotrajna kampanja koja stalno hrani neman neprekidnog rata omastila je silnim novcem korporativne ugovarače s američkom Vladom poput Lockheed Martina, Boeinga i Halliburtona, koji su poskidali toliko $ vrhnja da to nadmašuje proračun bilo koje zemlje na zemaljskoj kugli.
Unatoč tomu što milijuni Amerikanaca muku muče s nedostatnom zdravstvenom zaštitom, lošim radom javnih službi, niskim plaćama i neizvjesnom budućnošću i dok se jaz između enormno bogate elite i siromašnih radnika produbljuje, istodobno se milijarda za milijardom dolara poreznih obveznika utače svake godine u jamu bez dna zvanu Ministarstvo obrane. Proračun Pentagona trenutačno sačinjava polovinu ukupnog američkog proračuna!?
Ilustracije radi, samo je najnoviji mornarički nosač zrakoplova koji se gradi – Gerald R. Ford – ‘‘težak“ 12,8 milijardi dolara, što je podosta više od polovine iznosa godišnjeg proračuna kifle naše. U američkom će vojnom arsenalu to biti dvanaesti po redu nosač zrakoplova pridodan ostalim aktivnim na svim morima svijeta.
Kada već spominjem pridodavanje, spomenut ću i da je istom arsenalu, prema tvrdnjama američke nevladine udruge The Federation of American Scientists (FAS), prošle godine pridodano još 36 novih nuklearnih bojevih glava i to, smijat ćete se – unatoč sporazumu o smanjenju nuklearnog naoružanja potpisanog s Rusijom 2011.
Nader se u potpunosti slaže s aktivistom Marcom Dunleom koji politiku koja dodjeljuje toliki iznos novca vojsci naziva zločinom protiv čovječanstva jer ‘‘otima djeci budućnost i tlači ljude diljem svijeta“. Potpisujem.
Nije Nader, naravno, prvi koji je uočio opasnost koja se javlja i svake godine prisnažuje sve većim izdavanjima za vojni budžet. Rano je na to upozoravao – pazi sada ovo! – američki predsjednik Dwight ‘‘Ike“ Eisenhower, i to posebice 17. siječnja davne 1961. u svojem oproštajnom govoru, tri dana prije negoli će predati dužnost uvijek nasmijanom i zaigranom JFK-u.
Upozorio je on da se moraju čuvati neodgovornog vojno-industrijskoga kompleksa jer ‘‘potencijal za zlokobno bujanje moći u krivim rukama postoji i trajat će i dalje“.
Nije ‘‘Ike“ fulao u svojem adresiranju, nipošto! Od njegova su se doba, neovisno tko je bio na vlasti, izdaci za US-vojsku i njene trabante više nego poduplali usprkos tomu što nisu sudjelovali u globalnom ratu, a u međuvremenu je prestao postojati i Sovjetski Savez, taj arhetipski neprijatelj SAD-a, čiju je neprijateljsku ideologiju ‘‘Ike“ opisao kao – globalnu u dosegu, karakterom ateističnu, nemilosrdnu u ostvarivanju svrhe i podmuklu u metodi.
Sva ta desetljeća od Eisenhowera do danas prošivena su istom žicom: vojno-industrijskim kompleksom ili vojno-industrijskim kongresnim kompleksom koji upućeni nazivaju ‘‘željeznim trokutom“. Za ovu fiskalnu godinu taj je trokut od grube kovine utrpao u širi vojni proračun glavobolnih 771,1 milijardu dolara, što znači da je iznos prešišao izdvajanja za sva ostala ministarstva i programe osim socijalnog osiguranja
Sva ta desetljeća od Eisenhowera do danas prošivena su istom žicom: vojno-industrijskim kompleksom ili vojno-industrijskim kongresnim kompleksom koji upućeni nazivaju ‘‘željeznim trokutom“.
Za ovu fiskalnu godinu taj je trokut od grube kovine utrpao u širi vojni proračun glavobolnih 771,1 milijardu dolara, što znači da je iznos prešišao izdvajanja za sva ostala ministarstva i programe osim socijalnog osiguranja. Samo ‘‘Veliki brat”, tzv. Domovinska sigurnost, preživat će ove godine blizu 40 milijardi zelembaća iz tih jasala.
Ne čudi stoga da je prema rezultatima nedavnog istraživanja WIN/Gallupa, provedenog na 66 tisuća ispitanika iz 60 zemalja svijeta, SAD zauzeo premoćno prvo mjesto kao zemlja koja je najveća prijetnja svjetskom miru danas… ali i zemlja u koju bi se većina ispitanika najradije doselila živjeti kada bi postojali uvjeti.
Evo ti ga na što ti je američki san, svi ti hollywoodi, entertainmenti, disneyji, big macovi, obame…
Naravno da Sjedinjene Američke Države premoćno vode i u izvozu naoružanja worldwide. Prema godišnjaku štokholmskog Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) za 2013. uz bok su im Rusija, Njemačka, Francuska i Kina (donedavno Velika Britanija). To malo društvance izveze i izdila tri četvrtine ukupne ubojite gvožđurije na svijetu.
Ako me oči ne varaju, osim Njemačke, sve ovdje navedene zemlje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a.
Dakle, u prodaji oružja ujedinjeni narodi.
Sjedinjene Američke Države premoćno vode i u izvozu naoružanja worldwide. Prema godišnjaku štokholmskog Međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI) za 2013. uz bok su im Rusija, Njemačka, Francuska i Kina (donedavno Velika Britanija). To malo društvance izveze i izdila tri četvrtine ukupne ubojite gvožđurije na svijetu. Ako me oči ne varaju, osim Njemačke, sve ovdje navedene zemlje su stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Dakle, u prodaji oružja ujedinjeni narodi
No, dobro. Ne uzrujava me toliko što oni siju instrumente smrti po svijetu i zarađuju na jauku, muci i umorstvu jer, naposljetku, radi se o globalnom licemjerju zabetoniranom u beščašću koje nam se oduvijek perverzno cerilo u facu.
Kada u toj zgradurini na East Riveru instaliraju šest novih članica gandijevskog formata – Saudijsku Arabiju, Kinu, Alžir, Rusiju, Kubu i Vijetnam u UN-ovo Vijeće za ljudska prava, onda vam se još i rugaju.
Tu, naprosto, nema pomoći dok se ne dogodi posvemašnje restrukturiranje loše strukturiranog, što bi moglo biti, bojim se, tek na kraju povijesti kada će On ‘‘doći u slavi suditi žive i mrtve“, da potegnem jedno paruzijsko neznanstveno ufanje. Jedino mi ono trenutačno pada na um jer, bojim se, drugoga nema u ovomu zabetoniranom svijetu.
Nije nikakva tajna da se i Hrvatska priključila proizvodnji i prodaji oružja od kojega je ukapala u marijansku brazdu svojeg proračuna nemalih 150 milijuna američkih dolara 2012. godine.
Naši proizvode ‘‘najbolje jurišne puške na svijetu“, hvaljene ručne bacače granata RBG-6, snajper 20 mm i glasoviti pištolj HS 2000, da spomenem samo neke iz toga asortimana smrtonosnog gvožđa. Umjesto da izvozimo kulturu i znanje, recimo.
Navodno je sav izvoz oružja legalan i većina ga se, daleko mu kuća, lifra u SAD, zemlju živućeg rječitog afroameričkog dobitnika Nobelove nagrade za mir, ali bome i u Kazahstan, Kosovo, Nigeriju, Angolu…
Uzrujava me ta aseptična komercijalno-trgovačka leksika poput ‘‘izvoz“, ‘‘prodaja“, ‘‘zarada“ i slično podvedena pod zajednički nazivnik ‘‘roba za izvoz“, okljaštrena od ikakve tankoćutne savjesne prosudbe koja bi se drznula priupitati hoće li se ti letalni izvozni artikli koristiti isključivo u samoobrani i tko može jamčiti da oružje neće dospjeti u ruke silnika, terorista, fanatika i bezumnika svih fela koji će njime nanositi nezamislivu patnju drugim bićima
No vrag ne miruje: naprijed spominjani FAS upozorava da jednom kada tvrtka izvoznik dobije od State Departmenta komercijalnu licencu za prodaju oružja koja vrijedi četiri godine, nije dužna nikome referirati komu ga je istovarila, odnosno hoće li to oružje biti u službi krvavih dijamanata, krvave nafte, krvave vjere ili nečega drugog, pogađate, krvavog.
U nas mediji kao pomamni trube silne nekritičke laude o zaradi koju namičemo prodajom ubojite robe. Kako i ne bi kada i sâm vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH, Predsjednik Republike, svako malo iskoristi prigodu da pohvali taj ‘‘izvoz“ kao da izvozimo klavire Steinway & Sons.
Pače, znade on otkriti novinarima kako Hrvatska rabi i svoje tradicijske veze iz doba ‘‘nesvrstanih“te kako je siguran da će naši proizvodi pronaći svoje tržište i na Sjeveru Afrike i drugdje.
Primjerice, i Libija je na Sjeveru Afrike. Ondje oružje pamte samo po dobru.
U redu, shvaćam. Mora se poneki kubik optimizma ušpricati u venu napaćenog naroda i tomu služe vijesti o fantastičnim rezultatima izvoza, oružja dovraga, jer zarada nije zanemariva.
Uzrujava me ta aseptična komercijalno-trgovačka leksika poput ‘‘izvoz“, ‘‘prodaja“, ‘‘zarada“ i slično podvedena pod zajednički nazivnik ‘‘roba za izvoz“, okljaštrena od ikakve tankoćutne savjesne prosudbe koja bi se drznula priupitati hoće li se ti letalni izvozni artikli koristiti isključivo u samoobrani i tko može jamčiti da oružje neće dospjeti u ruke silnika, terorista, fanatika i bezumnika svih fela koji će njime nanositi nezamislivu patnju drugim bićima.
Zar bismo trebali vjerovati na riječ državi, istoj onoj koja je, čuli smo, s Plesa otpravila koliko ono aviona nakrcanih oružjem u ruke šarolikog društvanceta CNN-ovskim eufemizmom nazvanih ‘‘sirijskim pobunjenicima“ o čijim ‘‘veličajnim“ djelima svjedoče tek ruševine i odrezane ljudske glave poslagane u brojnim video-klipovima.
Pametnomu na sramotu, budali na veselje. Tako bi se nekako uvezala ta stvar.
A veselja je sve više. Sa svakim novim rafalom.
I zato čovjek ne može drukčije nego biti tužan.
Jer mu zemlja pridonosi globalnom veselju.
Sve više.