novinarstvo s potpisom
Peter Kuzmić
Već nekoliko dana pratim s koliko se ljubavi i zahvalnosti Južna Afrika oprašta od svog moralnog velikana i mog povremenog sugovornika Desmonda Tutua (1931.- 2021.).
Fizički je ispraćaj ovog najpoznatijeg anglikanskog nadbiskupa svijeta dovršen jučer ukopom u katedrali svetog Jurja u Cape Townu, crkvi u kojoj je Tutu godinama propovijedao i s čijih je stepenica proročki grmio protiv nemoralnog apartheida i bjelačke tiranije. [Read more…]
U slučajnosti da se kao crnački dječak rodio u Južnoj Africi 7. listopada 1931. gdje je 4,5 milijuna bijelaca nepravedno vladalo nad 23 milijuna crnaca oslanjajući se na apartheid – državni režim koji isključuje višerasno društvo provodeći praksu odvojenosti bjelačkog i nebjelačkog stanovništva – Desmond Tutu je prepoznao milosni poziv da svoj život posveti duhovnom ozdravljenju južnoafričkog društva – ukidanju apartheida – kako bi radost slobode mogli doživjeti i ugnjetavani crnci i strahom zarobljeni bijeli ugnjetavači. [Read more…]
Doista volim čitati Antu Tomića. Čovjek piše na sve strane, kolumne, romane, filmske scenarije i kratke priče. Duhovit je. Mislim da sam se doista iskreno zadnji put nasmijao čitajući baš njegove kolumne u Jutarnjem. Ja se inače često smijem, volim se smijati i zezati, čak i kada su stvari ozbiljne. U tome kako ozbiljno učiniti smiješnim on je pravi majstor. [Read more…]
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017. [Read more…]
Legendarni borac za ljudska prava Desmond Tutu i njegova zaslužna supruga Leah će za nekoliko dana (2. srpnja) proslaviti 60. obljetnicu svoje ne uvijek lake, ali vrlo bogate bračne zajednice. Ne bih to spominjao da me nije iznenadio poziv na svečanost, koji me je podsjetio na razgovor s legendarnim južnoafričkim anglikanskim nadbiskupom u kojem se hvalio sa svoje četvero djece i vjernom suprugom ”bez čije podrške ne bih ništa u životu postigao”. [Read more…]
To što se danas događa u odnosima Sjedinjenih Američkih Država i Kube je neka vrsta Obamine (kontra)revolucije. O normalizaciji odnosa socijalističkog Davida i kapitalističkog Golijata se donedavno nisu usudili sanjati ni najveći utopisti svijeta.
Obaminu inicijativa za pomirenje mnogi tumače kao njegov posljednji pokušaj da ostavi traga u povijesti kojim bi na neki način opravdao prerano mu dodijeljenu Nobelovu nagradu za mir. Vizionaru Obami je nužno i hitno potreban neki veći povijesni uspjeh prije isteka drugog mandata početkom 2017.
Legendarni pomiritelj neprijateljskih naroda Nelson Mandela je čak i u svojoj smrti nastavio svoju misiju. S njegova ispraćaja u Johanesburghu je u svijet krenula slika kratkog susreta Baracka Obame i Raula Castra. Njihov neplanirani stisak ruke je postao proročkom gestom novih odnosa.
Kuba je od početaka Castrove revolucije krajem pedesetih godina prošloga stoljeća bila u samom žarištu Hladnog rata. U naručje Moskve gurnula ih je imperijalna politika SAD-a koji je do kraja podržavao korumpirani režim diktatora Fulgencia Batiste, dok je Sovjetski Savez po prirodi konstelacije međunarodnih snaga postao podupirateljem Castrove revolucije. Tu treba naglasiti da Fidel Castro u revoluciju nije krenuo s nekim jasnim marksističko-lenjinističkim uvjerenjima, nego s jednostavnim ciljem svrgavanja ozloglašenog režima na putu nacionalnog oslobođenja.
Američka ekonomska odmazda je bila radikalna s dramatičnim učincima za malu otočnu zemlju kojoj je veliki sjeverni susjed bio glavni trgovinski partner. Do 1959. godine 73 posto kubanskog izvoza je odlazilo na američko tržište, dok je odande dolazilo 70 posto uvoza. Sve je to u vrijeme Eisenhowerove administracije preko noći prekinuto, a Kuba je zbog preživljavanja postala sasvim ovisna o svom novom međunarodnom gospodaru Sovjetskom Savezu.
Sovjetski stratezi su Kubi dodijelili ključnu ulogu destabilizatora odnosa unutar zapadne hemisfere i aktivnog podržavatelja latinoameričkih gerilaca u borbi protiv vojnih diktatura. Zbog poznatih vojnih intervencija u Africi Castrov režim je bio međunarodno percipiran kao glavni izvoznik socijalističkih revolucija.
Bilo je više različitih neuspjelih američkih pokušaja da se svrgne vlast u Havani. Jedini značajan američki uspjeh je bio Kennedyjevo dramatično zaustavljanje smjelog pokušaja Sovjetskog Saveza da na Kubi instalira atomska postrojenja 1962. godine. Potencijalna nuklearizacija Kube je u Washingtonu shvaćena kao najozbiljnija prijetnja ne samo SAD-u nego i miru u svijetu, ali su kreativna diplomacija i vojni pritisci ipak uspjeli spasiti svijet sa samog ruba nuklearne apokalipse.
Fidel Castro je ušao u Guinisovu knjigu svjetskih rekorda kao meta 638 pokušaja ubojstva, čiji je glavni naručitelj bila CIA. O tome je čak snimljen film ”638 Ways to Kill Castro”. Sam Fidel je zbijao samopohvalne šale na račun tih pokušaja: ”Kad bi preživljavanje atentata postalo olimpijska disciplina, ja bih osvojio zlatnu medalju”.
Fidel Castro je nakon revolucije i uvođenjem zemlje u sovjetski lager ozbiljno ograničio i vjerske slobode. Pozatvarao je mnogobrojne vjerske škole, zabranio rad inozemnih misija i ukinuo vjerske blagdane. Papa Ivan XXIII. ga je 1962. ekskomunicirao temeljem ranije odluke Pija XII., kojom je katolicima zabranjeno podržavanje komunističkih režima.
Rimski su pape ipak odigrali značajnu ulogu u postupnom otvaranju Kube i zaokretu prema većoj vjerskoj slobodi i boljim odnosima između države i crkve. Tako je Božić vraćen kao blagdan na zahtjev pape Ivana Pavla II. prigodom njegove posjete 1998., a Veliki petak na traženje pape Benedikta 2012. I do prošlomjesečnog povijesnog telefonskog dogovora Baracka Obame i Raula Castra ne bi došlo da papa Franjo sa svojim timom nije organizirao pripremne sastanke i otpočeo topljenjem leda između antagoniziranih vlada.
Odmrzavanje je zapravo otpočeo Ivan Pavao II. svojom značajnom posjetom Kubi u siječnju 1998. godine. SAD nije bio oduševljen Papinim pohodom Havani, a i javnost na Kubi je bila uvelike rezervirana i zbunjena. No Fidel Castro i poljski papa su se sasvim dobro razumjeli i neprikriveno simpatizirali. Papa je bio impresioniran što je Castro proučavao njegove enciklike i govore.
Svojim je najbližim suradnicima rekao kako se ni jedan drugi državnik nije tako dobro pripremio za susret s njim kao Fidel Castro. Tijekom te posjete koja je završila velikim misnim slavljem na Trgu revolucije Ivan Pavao II. je pozvao Castrov režim da se otvori, a istovremeno kritizirao Amerikance zbog embarga koji su nametnuli toj zemlji i tražio njegovo ukidanje.
Nešto slično se dogodilo i govorilo prigodom posjete pape Benedikta XVI. u ožujku 2012. godine. Sada je Papin domaćin bio mlađi brat Raul Castro koji je u međuvremenu preuzeo vlast od bolesnog Fidela nastavivši vladati u istom duhu. Ta je posjeta značajna i stoga što je neposredno pred Papin dolazak Kuba oslobodila 2900 zatvorenika ”iz humanitarnih razloga”.
Vratimo se današnjici. Barack Obama je unutar mjesec dana poduzeo konkretne korake da olakša putovanja i trgovinu između dviju zemalja te skoro uspostavljanje diplomatskih odnosa. Otvaraju se nove avionske linije i očekuje se pravi procvat turizma. Priprema se i brisanje Kube s američke liste zemalja koje podržavaju terorizam. Za potpuno ukidanje embarga će Obami trebati podrška Kongresa, a to će zbog otpora konzervativnih republikanaca i nekih istaknutih političara kubanskog podrijetla ići nešto teže i sporije.
Kuba je, s druge strane, oslobodila 53 poznata disidenta te dala ozbiljne naznake da se mogu očekivati promjene nabolje na kritičnom području ljudskih prava. Razvikane revolucionarne parole poput najpoznatije ”Socijalizam ili smrt!” su otpremljene u ropotarnicu ideološke povijesti. Postoje obećavajuće indicije da će se do sada nepremostiv jaz između kapitalizma i komunizma i u području Kariba području konačno prevladati. Ostvarenje tog cilja bi doista moglo zajamčiti Obami povijesni uspjeh kojim bi se retrogradno opravdavala unaprijed dodijeljena Nobelova nagrada.
Prije pedeset godina, 1964., kada je Nelson Mandela u Pretoriji na svojem suđenju održao antologijski trosatni govor ”I am prepared to die”, a filozof i pisac Jean-Paul Sartre odbio primiti Nobelovu nagradu za književnost jer nije želio biti ”transformiran” njome, New York je bio domaćin Svjetskoga sajma.
Iskoristivši prigodu, Isaac Asimov, predavač biokemije na bostonskom sveučilištu i plodni autor žanra znanstvene fantastike, predvidio je kako će svijet tehnološki izgledati za pola stoljeća, dakle 2014., naravno, izbjegne li se pogibelj tada prijetećeg nuklearnog rata.
Vidio je on svojim dalekovidnim okom tostere, satelitske komunikacije, e-čitače, LED svjetiljke, bežične veze… ali i to da će psihijatrija postati najvažnijom granom medicine u 2014. jer će nas opsjedati dosada koja će u našem duševnom tkivu ostavljati ozbiljne mentalne, emocionalne i društvene posljedice.
Nisam se nikada mogao dovoljno iščuditi tomu žilvernovskom duhu posađenom u rijetkim pojedincima koji su u eteru vlastite vizije nepogrešivo risali inovacije kojima u njihovu dobu još nije bilo ni traga, znajući na vlas točno kako će izgledati pola stoljeća poslije.
Za mene je ta zadivljujuća sposobnost bila ravna jednom delfskom tronošcu ili nizanju mračnih centurija. Pače i više od toga jer profesor Asimov, uvjeren sam, nije se nadnosio nad otrovna isparenja iz tektonskih pukotina i žvakao ne manje otrovno bršljanovo lišće, niti se bavio divinacijom kako bi “vidio” budućnost.
No dopuštam si mogućnost da je u prigodi Sajma čvaknuo jednu pilulu za lilulu zvanu “morfogen”, o kojoj je znao reći da bistri um i čisti iz njega mentalno smeće. Da bi bolje vidio u budućnost, dakako. Samo to i ništa više.
Nove 2014. dotaknula se i Baba Vanga, slijepa bugarska proročica, pravim imenom Vangelija, i prezimenom Gušterova, koje kao da je ispalo iz košarice proskripcija jednoga Davida Ickea. Rastegnula je ona svoj slijepi pogled sve do 3797. godine, kada će na zemlji potpuno izumrijeti život, a ljudi se preseliti na druge zvjezdane sustave. Premda je navodno prorekla smrt princeze Dijane, rušenje njujorških “blizanaca”, Lepoj Breni brak sa Slobodanom Živojinovićem itd., nisam bio posebno impresioniran njezinim “proroštvima” za 2014., uvertira kojih je trebala biti započinjanje Trećeg svjetskog rata u studenome 2010. te njegov završetak u listopadu 2014.
Posljedica rata te godine, napose kemijskog, navodno će biti pojava boleštine gore od kopnice, uz neizbježne poplave koje će nositi “rijeke leševa”.
Trabunja baba so far.
Iako sam nevježa za predviđanja dalje budućnosti – razdoblja od pol stoljeća kao Asimov ili do potkraj sljedećeg tisućljeća kao Baba Vanga – nije mi teško zanijeti se u duhu i uz malu pomoć internetske arhive kvalitetno proricati barem kada je riječ o kiflici našoj u A.D. 2014. Toliko se makar mogu propeti na prste i nadviriti iznad ograde.
Nije nužno posjedovati sibilinske moći da bi se predvidjelo, primjerice, da će ministar financija u nekoliko navrata tijekom 2014. javno poručiti građanima da ne budu zabrinuti glede novog zaduženja jer “sve je to u sklopu proračuna i znači redovito zaduženje” ili da je plasirao obveznice “po relativno povoljnim uvjetima, bez obzira na pad kreditnog rejtinga zemlje” jer u veljači sljedeće godine na domaćem tržištu dospijeva obveznica u iznosu od 667,9 milijuna eura (glavnica i kupon), a u travnju će državi za isplatu kupaca euroobveznica trebati 512,5 milijuna eura, i tako dalje, nizbrdo.
Kao što se pouzdano dade predvidjeti, ah!, pusta željo moja, da na pjesmi Eurovizije neće nastupiti hrvatski predstavnik/ica jer to je obznanjeno od HRT-a i općepoznato, i da će izmučen višemjesečnom kaznioničkom torturom, s još svježim žuljevima od palice golfa, k nama ponovno i Radimir doći, jednako je lako predvidjeti da će se dogoditi nastavak masovnog odleta naših mladih obrazovanih ptića u tuđa gnijezda na Zapadu. Dok će s nama ostati razbijene ploče i glave.
Neizbježno, kao i Mundijal.
Da bismo ondje naše “herojima” zvali, one koji za novac neizbrojiv tek okruglu, kožnatu mješinicu po tratini zelenoj gone kao da novu kozmičku igru stvaranja kroje.
Zaboravit ćemo k’o od šale u toj histeriji piva i urlika nacionalnoga heroje neke prave, samozatajne do iznemoglosti, poput Vinkovčanke Dubravke Glavaš koja je u veljači 2013. preuzela otkaz svoje prijateljice s posla u Unidalu d.o.o. jer je znala da je samohrana majka s dvoje male djece, da je opterećena otplatom kredita i da će zbog toga otkaz za nju značiti puno više nego za nekoga tko nema obitelj.
Nju bez posla sada nitko neće premda njezin čin iz najčišćeg naslijeđa je Krista, za kojeg je osamdeset i šest posto domaćih potpisom vlastoručnim zajamčilo da se u nj vruće ufa.
Stoga će oniksa, zlata i prelature biti sve više, duha sve manje. Jao si ga drukčijim i drugim!
Bit će igara 2014., predviđam, mnogo, i još više. Kruha sve manje.
Zato i nije teško pogoditi da će i dalje ostati iznimno popularna nacionalna prehrambeno-sportska disciplina “pregib u pâsu” koja korisnicima donosi niz blagodati zbog gipkog lakopasnog savijanja gornjeg dijela trupa preko strane kontejnera i uranjanja u Ali-babinu špilju boja, mirisa i okusa bez straha od razbojnika.
Niti je potrebna kristalna kugla za saznati da će nam i 2014. korporativni marketing po tko zna koji put brendirati duše konzumentske posvojnim zamjenicama “moj”, “tvoj” i “vaš” ili prilogom “zajedno”, iako ništa od svega toga neće biti vaše niti će oni išta dijeliti s vama dok će reklame, kao i do sada, biti jedino mjesto gdje će se moći vidjeti ljudi zadovoljni i nasmijani.
U trajanju od desetak sekundi.
Koliko će trajati i najavljen izlazak iz recesije.
Stavio bih ruku u vatru da će i u godini novoj premijer i dalje ostati pod hipnozom snažnom nepomično zagledan u vlastiti odraz, njemu najmiliji, na površini mirnog jezerceta. Možda se i nagne nad vodom dubokom i pokuša poljubiti svoj lik.
To bi silno razveselilo vođu oporbe koji strahuje da bi nesposobna premijerova vlada mogla mijenjati identitet “hrvatskog čovjeka”. Ja, pak, ne mislim tako jer radi se o tvrdom dijamantu, najtvrđem.
Tri dimenzije toga dijamantnog identiteta, prostornu (do Drine), vremensku (od stoljeća sedmog) i transcendentnu (do Rajske Djeve), nitko još nije uspio ni načeti a kamoli promijeniti. Geni su to kameni. Mogu se multiplicirati, ali ne i transformirati. I Sartre je, izgleda, učio od nas.
Lako je biti prorok i vidjeti kroz hrvatsku 2014. Jednostavno, futur nove ispisan je slovima perfekta stare, bagaža iz stare samo prekrcana u novu. Slijed već viđen iz godine u godinu. Nepodmazan optimizmom.
Tako nam je pao grah.
Hrvatski kobno.
Silvio Berlusconi je napokon otišao sa scene, a Angela Merkel je ponovno izabrana i vratila se velika koalicija CDU-SPD. Preminuli su Nelson Mandela i Hugo Chávez. Fidel Castro se još drži. Narod je bio na ulicama, od Kaira i Rima, São Paula i Atene, do Kijeva i Bangkoka. Iran je pristao na pregovore sa SAD-om prvi put nakon 34 godine. Kina je izabrala novog lidera i uhapsila je drugog. Šegrt diktatora u Pjongjangu likvidirao je strica. Nakon 700 godina jedan je papa dao ostavku, a na njegovo je mjesto došao Latinoamerikanac koji oduševljava na svakom koraku.
Neke od ovih vijesti bile su jako važne za svijet, neke nisu, ali ovaj se komentator odlučio, pogledavši cijelu godinu koja je na izmaku, na pet događaja ili geopolitičkih procesa koji su zaista važni i koji mijenjaju svijet.
SAD se konsolidira kao energetska sila
To se već naziralo, ali ove su se godine rasplinule sve sumnje: izvanredni porast eksploatacije nafte i plina u SAD-u je stvarnost koja daje novu sliku svijeta. U sljedećih pet godina Sjeverna će Amerika (SAD, Kanada i Meksiko) proizvoditi gotovo 4 milijuna barela sirove nafte više nego sada svaki dan, što će prepoloviti uvoz. Vrlo se lako može dogoditi ne samo da SAD postane energetski samoodrživim već i da izvozi naftu, to jest energiju.
To donosi mnogostruke i vrlo ozbiljne posljedice. Bliski istok će doživjeti vrlo jak ekonomski i politički šok. Utjecaj Rusije i drugih jakih energetskih država postupno će slabjeti. Jačanje SAD-a kao energetske sile dovest će do ekspanzije američke proizvodnje, ali će višak nafte proizvesti i pad razvoja obnovljivih energetskih izvora, što je vrlo loša prognoza i samo po sebi grozna vijest.
Pad ugleda SAD-a
Vidjeli smo da Barack Obama nije imao dovoljno snage ispuniti obećanje da će kazniti Bašar al-Asada ako bi ovaj iskoristio kemijsko oružje protiv pobunjenika i civila. Ili spriječiti radikalnu desnicu okupljenu oko The Tea Party koja je nakanila i uspjela paralizirati američku vladu. Obama nije imao čak ni snage pokrenuti internetske mehanizme za svoj prioritetni program: sanitarnu reformu. Nije uspio utjecati na odluku brazilske predsjednice Dilme Rousseff koja je otkazala posjet Washingtonu kad je otkrila da su je u NSA-u nadzirali, baš kao što su Amerikanci nadzirali telefon Angele Merkel.
Obama je poraženo promatrao kako se stvara savez poniženih vladara koje su u NSA-u beskrupulozno špijunirali, odnosno kako su otkrića možda najmarkantnije figure 2013., bivšeg analitičara NSA-a, Edwarda Snowdena, srušila sav američki ugled kao kulu od karata. Percepcija koja se proširila svijetom jest da je supersila ne samo ohola i gruba, već i nesposobna. Osim toga, da je moćni američki predsjednik zapravo vrlo labilan igrač kojeg iz takta mogu izbaciti minorni akteri kao što su Rousseff, Al-Asad, Tea Party ili ga može dovesti u red, osramotviši ga kao nitko do sada pred cijelim svijetom, njegova supruga koja ga je prekorila i ponizila na Mandelinoj komemoraciji.
Je li ova percepcija preuveličana i hoće li se promijeniti? Kako god bilo, slika onemoćalog predsjednika Obame ili paralizirane američke vlade bitno će utjecati na ponašanje kako saveznika – tako i američkih neprijatelja.
Rastuća međunarodna agresivnost Kine
U studenome, Kina je najavila restrikcije u zračnom prometu na širem području, što uključuje male otoke koje Japan smatra svojima. SAD je reagirao poslavši dva bombardera B-52 koji su ušli u taj zračni prostor bez dozvole Pekinga. Japan je učinio isto, ali i započeo silno jačati svoje oružane snage, osobito svoje specijalne snage po uzoru na američke specijalce Navy Seals.
Napetosti rastu. Ono što je važno istaknuti iz ove priče jest to da treba očekivati širenje napetosti na jugoistoku Azije kao i još agresivniju međunarodnu politiku Kine koja će SAD-u postati prvim izazivačem.
Bliski istok vrije
Događanja u Iranu, Siriji, Egiptu, Palestini, Izraelu i još puno toga govori nam da ni ova godina za Bliski istok nije bila laka. Bilo je puno iznenađenja od kojih će neki uvjetovati buduća događanja: vojni udar protiv Mohameda Morsija i tragedija sirijskoga naroda, pregovori oko iranskoga nuklearnog programa (približavanje Washingtona i Teherana), obnova dijaloga Palestine i Izraela, koje će pokušati postići dogovor sredinom 2014.
Moguće je da ništa od toga ne uspije, ali posljedice tih procesa idu dalje od godine koja nam stiže i od sudbine same regije.
Otvoreni rat protiv nejednakosti
Taj rat odavno postoji. Analitičari i znanstvenici regularno ga dokumentiraju. Nobelove mu se nagrade posvećuju, ali ove je godine, izborom pape Franje (koji je, zajedno s Edwardom Snowdenom, pomjerio svijet), pokrenuta nada zbog koje smo pozdravili dolazak Baracka Obame u Bijelu kuću i njegov ”Yes, We can”, a milijuni marširaju na svim meridijanima prozivajući neprihvatljivima sve veće razlike između bogatih i siromašnih.
Sve je više vlada, institucija, nevladinih organizacija, a u nas i novinara i građana, koji traže da se taj proces zaustavi i da nastupi kakva-takva pravda. To jest, ipak, dobra vijest kojom se želim oprostiti od vas i od godine na izmaku.
Izazov ostaje: da nastavimo borbu za jednakost bez da dadnemo veće ovlasti demagozima koji, na kraju krajeva, povećavaju nejednakost. Svima vama želim sretniju novu godinu jer mislim da nam ova baš nije bila ”za prste polizati”. Mir vama!
(Analiza je prvotno napisana za tjednik Express).
Šesnaestogodišnja pakistanska djevojčica Malala Yousafzai jučer je u Strasbourgu dobila nagradu Saharov, koju dodjeljuje Europski parlament u području ljudskih prava. Zaslužila ju je zbog hrabrosti i zalaganja za pravo djece na obrazovanje, a nagradu joj je uručio predsjednik Europskoga parlamenta Martin Schulz.
Yousafzai je postala poznata širom svijeta zbog svoje ustrajne borbe za pravo pakistanskih djevojčica da idu u školu i obrazuju se jednako kao i dječaci. Talibani su je zbog toga napali 9. listopada prošle godine. Presreli su je na povratku iz škole, pucali u nju, ranivši je u glavu i vrat. Nakon toga danima je bila bez svijesti, a liječnici su se borili za njezin život.
Čudom je preživjela. Nakon oporavka u Pakistanu, liječenje je nastavila u britanskoj Kraljevskoj bolnici u Birminghamu. Unatoč prijetnjama talibana, koji su joj poručili da se ”neće izvući kad je idući put pronađu”, i dalje je nastavila svoju borbu za pravo na obrazovanje djevojčica.
Svoj govor pred Europskim parlamentom počela je podsjećanjem na riječi francuskog mislioca Voltairea: ”Ne slažem se s onim što kažete, ali ću do smrti braniti vaše pravo da govorite.” Nagradu je posvetila, kako je rekla, nepoznatim herojima u svijetu, onima koji se bore za temeljna ljudska prava.
Istaknula je kako se snaga zemlje ne mjeri vojskama, nego brojem obrazovanih i pismenih ljudi. ”57 milijuna djece ne ide u školu, a ne žele ni Iphone ni Playstation ni čokoladu, već samo knjigu i olovku”, rekla je Yousafzai, istaknuvši kako joj ova nagrada daje hrabrost da nastavi istim putem.
Martin Schulz je izjavio kako je Malala postala glasom i nadom milijuna djece, a posebno djevojčica. ”Tvoj san bio je da djevojčice mogu ići u školu poput dječaka, na nama je da ostvarimo taj san“ – rekao je Schulz.
U travnju prošle godine časopis Time Malalu Yousafzai uvrstio je među 100 nautjecajnijih osoba na svijetu. Bila je ove godine nominirana za Nobelovu nagradu na mir. Sad je dobila nagradu Saharov, koju su do sada dobili, među ostalim, bivši južnoafrički predsjednik i simbol borbe protiv aparthejda Nelson Mandela i dugogodišnja mianmarska disidentica San Aung Syu.
Nagrada je ustanovljena u sjećanje na ruskoga disidenta i nuklearnog fizičara Andreja Saharova. Jučer je dodijeljena 25. put. Dobivaju je oni koji se bore protiv netolerancije, represije ili kao u slučaju Malale Yousafzai, fanatizma. Saharov je 1975. dobio Nobelovu nagradu za mir za svoj angažman u obrani ljudskih prava te zbog upozoravanja na opasnost od uporabe nuklearnog oružja.
Malala Yousafzai je u dobi od 12 godina pisala blog za BBC. Opisivala je svoj život pod talibanima. Nakon intervencije pakistanske vojske koja je otjerala talibane iz područja gdje je ona živjela, o njezinom životu snimljen je dokumentarni film za New York Times. Objavila je i knjigu ”Ja sam Malala”.
Dobitnica je i nagrade Ana Politkovskaja, koja se dodjeljuje ženama – borkinjama za ljudska prava. Politkovskaja je ruska novinarka koja je pisala o kršenju ljudskih prava u Čečeniji. Ubijena je ispred svoga stana u Moskvi 2006. godine. Malala je rekla kako unatoč svim opasnostima koje joj prijete, nastavlja svoju borbu za pravo djevojčica na obrazovanje, poručivši talibanima da je njihove prijetnje nikada ”neće ušutkati”.
Bivši južnoafrički predsjednik Nelson Mandela komunicira znakovima tijela, ali još ne može govoriti, kazala je lokalnim novinama, kako prenosi BBC, njegova bivša supruga Winnie Madikizela-Mandela. Ona je odbacila medijska nagađanja da ga na životu održavaju aparati.
Mandela se od rujna oporavlja u svojoj kući nakon teške plućne infekcije. Prije toga bio je gotovo tri mjeseca u bolnici u Pretoriji, u jednom razdoblju u kritičnom stanju, na rubu života. Zadnjih se mjeseci prilično oporavio, no i dalje ima sondu koja mu izvlači sekret iz pluća. S okolinom komunicira znakovima tijela. Liječnici se nadaju da bi uskoro mogao progovoriti.
Mandeli je 95 godina. Njegova kuća u predgrađu Johannesburga prilagođena je njegovu liječenju. Osjetljiv je i na najmanje opasne bakterije, sve što dolazi do njega mora biti sterilizirano. Njegova spavaća soba izgleda, potvrdila je njegova bivša supruga, kao jedinica intenzivne skrbi u bolnicama.
Mandela je dobitnik Nobelove nagrade na mir, neslomljiv borac protiv aparthejda, živi spomenik borbe za ljudska prava crnačkog stanovništva. U zatvoru je proveo 27 godina. Na slobodu je izašao 1990. S tadašnjim južnoafričkim vlastima, među kojima su bili i njegovi bivši progonitelji, pregovarao je o mirnoj tranziciji u zemlji.
Na kraju je, ponajviše njegovom zaslugom, takav put i odabran. Južnoafrička je Republika imala miran prijelaz iz aparthejda u demokraciju s općim pravom glasa. Na izborima 1994. izabran je za predsjednika države te je tako postao prvi crnački čelnik Južnoafričke Republike. Tijekom mandata nikada nije povukao ni jedan potez u kojemu bi bilo osvete prema bijelcima. Njemu u čast Ujedinjeni narodi proglasili su 18. srpnja, njegov rođendan, Međunarodnim danom Nelsona Mandele zbog doprinosa demokraciji, rasnoj pravdi i pomirbi.
Bivši i sadašnji državnici o njemu govore s iznimnim poštovanjem. Barack Obama nazvao ga je ”iznimnim primjerom hrabrosti, ljubaznosti i poniznosti”. Dok je bio u bolnici u Pretoriji, tisuće ljudi odavale su mu počast plesovima i pjesmom. Uz bolničku ogradu polagali su cvijeće s porukama o ozdravljenju. Jednako su to činili crni kao i bijeli stanovnici te države.
Mandela je rođen 1918. Njegov je otac bio savjetnik vijeća poglavica koji je zbog jedne svađe izgubio tu titulu. Otac mu je umro kad mu je bilo devet godina. Potom ga je posvojio poglavica jednog plemena kojemu je njegov otac bio savjetnik. Nakon završetka nižih škola upisao je pravo. Aktivirao se u Afričkome nacionalnom kongresu, pokretu koji se borio protiv aparthejda. Sudjelovao je u štrajkovima i bojkotima kojima se crno stanovništvo borilo protiv nepravdi vlasti.
Policija ga je 1956. nakon jednoga trodnevnog štrajka uhitila i osuđen je na pet godina zatvora. Na ponovljenom suđenju 1963. osuđen je na doživotnu robiju. U zatvoru je dopisno završio studij prava. Godine 1985. ponuđena mu je sloboda ako se odrekne prava na oružanu borbu, što je odbio. Iz zatvora ga je 1990. pustio na slobodu južnoafrički predsjednik Villem de Klerk. Nakon nekoliko godina pregovora Mandela je na izborima 1994. postao predsjednik, a Villem de Clerk njegov zamjenik.
Prije izbora 1999. povukao se iz aktivne politike. Mandela je živa legenda ljudske hrabrosti i upornosti u borbi za vlastite ciljeve.
