autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Filharmonije su trajnije od cesta

Autor: / Leave a Comment

Branimir Pofuk aaSocijalistička Republika Hrvatska, Skupština općine Zadar. To piše u zaglavlju službenog pisma koje je 26. ožujka 1967. godine upućeno na adresu Muzičke škole u Puli profesoru Perici Vrbančiću. U pismu piše: “Mnogo poštovani druže Vrbančić!

Pavle Dešpalj i drug Dinko Fio inicijatori su ovog pisma. Mi smo zadovoljni, što na ovaj način, njihovim posredstvom, ulazimo u preliminirane razgovore s Vama. Da Vas odviše ne zamaramo, bit ćemo koncizni: u Zadru vršimo napore za unapređenje muzičkog života. [Read more…]

Uzvišeni smisao svijeta

Autor: / Leave a Comment

Otkinuli smo tek pola listova s kalendara 2014. godine, a ja na ovoj maloj parceli evo pokapam već trećeg dirigenta.

 

Na samu Novu godinu u Innsbrucku je umro Milan Horvat. U petak trinaestog lipnja za njim je iz Beča pošao Berislav Klobučar. U siječnju je svoju Italiju i svijet napustio i Claudio Abbado, a u nedjelju 13. srpnja u Castletonu u Virginiji umro je naš veliki maestro Lorin Maazel.

 

Naš? Da, naš!

 

Židov, Amerikanac, iz obitelji ruskih emigranata, rođen u Francuskoj. Maestro svih nas koji smo ga imali sreću gledati i slušati u Zagrebu. Maestro svih onih koji su ga upoznali i zavoljeli još kad im je s Bečkim filharmoničarima navraćao čestitati i svirati valcere u vrijeme novogodišnjih ručkova. Maestro svih koji su cijenili ozbiljnost i analitičnost dirigentskog aristokrata, intelektualca, poliglota, filozofa, violinista, matematičara, šahista i kompozitora. U Zagrebu je dirigirao često, jednom čak i u Ciboni za vrijeme Univerzijade 1987.

Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju. Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije

 

Nastupao je s našim filharmoničarima i simfoničarima, a jednom je s nekim talijanskim orkestrom bio pratnja Bocelliju.

 

Ipak, prevario sam se pomislivši lani u Beču da je podsjećanje na sve te nastupe dobar početak za razgovor s maestrom Maazelom. Kratko je odgovorio: ”Hvala Bogu što ponešto u životu i zaboravim”. Osim po odličnoj memoriji, bio je poznat i po izravnosti, često neugodnoj, i niskom pragu tolerancije na glupost. Srećom, ja sam dobio priliku postaviti i drugo pitanje.

 

Sa svoje 83 godine na leđima (u ožujku ove godine bio je navršio 84) maestro Maazel je kao šef-dirigent Minhenske i stalni gost-dirigent Bečke filharmonije putovao i dirigirao više nego ikada ranije u životu i više od sedam desetljeća dugoj karijeri.

 

Ohrabren vlastitom vitalnošću i brojem stogodišnjaka među svojim precima, maestro Maazel je tek bio počeo pomišljati da bi možda jednog dana, recimo za tri-četiri godine, kad mu se obaveze u kalendaru prorijede, mogao malo usporiti. Međutim, godine i dani, pokazalo se, bili su mu drugačije odbrojani.

 

Prvo otkazivanje nastupa dogodilo se u travnju i od tada više nije stao za dirigentski pult. Prije mjesec dana službeno je dao ostavku na prestižno šefovskog mjesto u Münchenu, ujedno zahvaljujući na milijunima poruka s dobrim željama, te objavljujući da će se na godinu dana povući sa svih pozornica, osim one na svom imanju Castleton. Ali, ni tamo više nije dirigirao, ali je skoro do posljednjeg dana života radio s mladim glazbenicima.

 

Na kraju ga je dokrajčila upala pluća tamo na velikoj farmi među idiličnim brežuljcima, pašnjacima i šumama američke države Virginije. Tamo je maestro Maazel za sebe i svoju obitelj izgradio sklonište od svijeta. A onda je u njega pozvao čitav svijet.

 

Uz pomoć supruge, njemačke glumice Dietlinde Turban, na velikom je imanju 2008. pokrenuo glazbeni festival namijenjen ponajprije mladim glazbenicima, dirigentima, sviračima i pjevačima, te privlačenju nove, mlade publike. Počelo je u kućnom kazalištu, onda je podignut šator za četiristo ljudi, zatim paviljon s još većim auditorijem te mnogi prateći objekti u kojima mladi muzičari mogu boraviti i raditi čitavo ljeto.

Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu

 

Jest, Lorin Maazel bio je jedan od najskupljih dirigenata na svijetu, ali i najtraženijih. Dobar dio tog novca uložio je u festival za mlade nade glazbe i svijeta. Shvatio je da će se baklja ugasiti ako je ne preda novom naraštaju.

 

Koliko je bio snažan plamen te baklje u njegovim sigurnim i uvijek tako savršeno mirnim dirigentskim rukama najbolje će znati oni koji su ga u Lisinskom slušali s Izraelskom fiharmonijom u izvedbi Mahlerove Pete simfonije, a još više oni sretnici koji su u listopadu 2006. bili na koncertu Minhenske filharmonije.

 

I tada sam imao povlasticu provesti gotovo čitav sat prije koncerta u maestrovom društvu. Kada mu je prišao jedan obožavatelj i ponudio na potpis CD sa snimkom koncerta Zagrebačke filharmonije, Maazel je, podigavši obrvu, samo rekao: “Ha, još jedno piratsko izdanje”. I ljubazno se na njega potpisao.

 

A ja sam čitavo vrijeme mislio kako će slavni gosti, dirigent i orkestar, reagirati kada izađu pred poluprazno gledalište Lisinskog.

 

Neiskusan organizator potcijenio je važnost marketinga, a precijenio platežnu moć publike koju nije potrebno mamiti da dođu slušati Maazela, Minhensku i remek-djela 20. stoljeća. No, dijelom i zato što su korporacijski šminkeri, estradne zvjezdice i političari s tog koncerta izostali, bila je to jedna od najsavršenijih glazbenih večeri u našim životima.

 

Prva simfonija Sergeja Prokofjeva, Plesovi iz Galante Zoltana Kodályja te Koncert za orkestar Béle Bartóka, za nas nekoliko stotina odsvirani su kao da nas je prepuna dvorana. A da nas je toliko činilo se i kada smo pljeskali i vikali od oduševljenja podigavši čak i usne strogog Maazela u zadovoljni osmijeh.

“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene”

 

Svojim analitičkim umom glazbu je rastavljao i secirao do najtanjih žilica, ali za njim nisu ostajali leševi partitura, nego nanovo oživljena, novim znanjem, mudrošću, dahom i duhom ispunjena glazba. Između umjetničkog zanosa i stroge intelektualne logike kod Maazela nije bilo nikakvog proturječja: ljepota u istini, istina u ljepoti. Na takvoj čvrstoj logici počivala je i njegova umjetnička i ljudska etika. Govoreći polako i jasno, u savršeno oblikovanim rečenicama povezanima u zaokružene misli, maestro Maazel mi je lani u Beču rekao i ovo:

 

“Povijest i moje životno iskustvo uče me da ljudi nikada ništa ne nauče i da uvijek ponavljaju iste greške. Svojoj sam djeci uvijek govorio neka slobodno griješe, jer griješiti je ljudski i neizbježno, ali neka ne ponavljaju tuđe greške, nego neka griješe na svoj način i otkriju nešto novo. Međutim, izgleda da je sve više ljudi koji se osjećaju udobno i sigurno u svojim predrasudama, strahovima i mržnjama pa odbijaju logično razmišljati, samo da im ništa ne bi uzdrmalo pogled na svijet”.

 

Govorio je i o tome kako je u svijetu sve prisutniji crno-bijeli pogled na svijet i život pa je samim tim sve manje mjesta za kulturu, razumijevanje i umjetnost, jer sve to nastaje i živi upravo u nejasnim područjima gdje se boje pretapaju. Ali, u vlastitom pesimizmu nalazio je razlog ne za predaju, nego za aktivizam i borbu.

 

Festival u Castletonu u spomen na svog osnivača istaknuo je ove njegove riječi:

 

“Uvijek sam vjerovao da umjetnosti same po sebi, kao i umjetnici, moraju igrati veću ulogu u javnoj areni. Ali, ona mora biti potpuno apolitična, nepristrana i slobodna od bilo kakvih zacrtanih programa. To je zadatak najvišeg mogućeg reda, dovoditi narode i njihove kulture na zajedničko tlo na kojem će se neprimjetno i nepovratno moći uhvatiti korijeni miroljubive razmjene.”

 

Ne politika, ne stranke, ne crkve, ne korporacije, nego ovakvi ljudi čuvaju vjeru u uzvišeni smisao svijeta. Njihova baklja gori i putuje, od ruke do ruke, od slova do slova, od note do note.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Note mira prosute u vjetar

Autor: / Leave a Comment

Kako i priliči kad su tako ozbiljne stvari u pitanju, koncert Bečke filharmonije, održan 28. lipnja u Sarajevu, bio je pripreman dvije godine. Već u proljeće 2012. godine znao se program koncerta zakazanog na samu stotu godišnjicu smrtonosnih i povijesno sudbonosnih hitaca Gavrila Principa.

 

Uz veliku potporu političke Europske unije, glavni organizator bila je Europska radiotelevizijska unija (EBU) koja je koncert izravno prenosila u četrdesetak europskih i svjetskih država. U skladu s mirotvornom simbolikom glavni nositelji projekta, u suradnji s Radiotelevizijom Bosne i Hercegovine, bile su najveće televizijske kuće Njemačke i Francuske, dviju država koje su u Velikom ratu bile neprijatelji, uz velik udio Austrije koju je na koncertu predstavljao i sam predsjednik Heinz Fischer.

 

Te su zemlje predstavljali i njihovi skladatelji. Beethoven je sa svojom univerzalnom, ali danas politički EUropeiziranom Odom radosti, dobio mjesto na kraju. Uz sudjelovanje opernog zbora sarajevskog Narodnog pozorišta izvedena je i uzvišena Pjesma sudbine (Schicksalslied) Johannesa Brahmsa. I remek-djelo francuskog skladatelja Mauricea Ravela, La Valse, hommage je Beču i njegovim valcerima.

Pogreška je bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa

 

Jedina skladba koja se svojom potresnom izražajnošću mogla izravno dovesti u vezu s ratnim strahotama glazbeno je predskazanje rovovskih klanja sadržano u Maršu iz Tri komada za orkestar što ih je 1913. skladao Alban Berg koji će kasnije, kao austrijski vojnik, i sam završiti u rovu.

 

Poneki polemički glasovi mogli su se unaprijed, uglavnom iz Beograda i ne bez razloga, čuti u povodu prve točke programa, koja je slijedila odmah nakon današnje službene novokomponirane himne Bosne i Hercegovine. Četvorica gudača odsvirala su drugi stavak iz Gudačkog kvarteta u C-duru bečkog klasičara Josepha Haydna. Upravo po tom stavku čitava je skladba dobila nadimak Carski kvartet (Kaiserquartett).

 

Taj je stavak, naime, čitav izgrađen na glazbenoj temi koja se i prije sto godina u Sarajevu svirala Franji Ferdinandu kao carska himna. Danas je poznajete kao njemačku himnu, a Haydn ju je skladao još 1797. za rođendan cara Franje II. posudivši narodnu pjesmu gradišćanskih Hrvata.

 

Tko je htio, u ovoj je skladbi lako mogao čuti nostalgično prisjećanje na vrijeme austrijske okupacije koja je u povijesti Bosne i Hercegovine bila i prosvjetiteljska, i graditeljska te s današnjeg gledišta civilizacijski unapređujuća, ali ipak okupacija.

 

U zamišljanju programa tako važnog kulturno-političkog događaja dogodila su se dva velika propusta. Jedan je sasvim banalan, ali za posljedicu je sasvim sigurno imao katastrofalnu gledanost. Petnaest minuta nakon 18 sati bilo bi i inače neobično vrijeme za početak koncerta, a tog 28. lipnja najveći je dio europske, pa i globalne televizijske publike već bio na nekom drugom programu s nogometašima Brazila i Čilea.

Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću

 

Druga je pogreška bila ignoriranje balkanskih političkih konstelacija, današnjih i povijesnih, itekako važnih u kontekstu Prvog svjetskog rata. U Sarajevo su tako u ime budućnost i mira, što su isticali svi sudionici, simbolički došle Austrija, Francuska i Njemačka, države odavno pomirene i raščišćenih računa ne nakon jednog, nego dva svjetska rata. No, nažalost znamo da od tog europskog mira naše, bivše jugoslavenske zemlje na samom kraju 20. stoljeća nisu imale ništa.

 

Europski organizatori sarajevskog koncerta tako su se, u najmanju ruku, i to samo ako poželimo dobrohotno vjerovati u njihovu dobronamjernost, pokazali naivnima. Prije samog koncerta govor je u Sarajevu održao predsjednik Bečkih filharmoničara Clemens Hellsberg.

 

Bio je to lijep govor u kojem je Austrijanac, lišen bilo kakvih nacionalno-povijesnih kompleksa, podsjetio kako su se raspala i netragom nestala carstva, od faraonskog i rimskog do habsburškog, koja su se u svoje doba sama sebi činila neuništivima i vječnima.

 

Prolaznosti zemaljske moći suprotstavio je glas umjetnosti koja ih nadživjela, glas koji je i danas slabašan u usporedbi s jezikom političke i gospodarske moći, glas koji čovjek može čuti samo ako se umiri i utiša oko sebe svu buku svijeta, glas koji nadvladava ljudske strahove i slabosti pozivajući ljude i narode da se susretnu i upoznaju na jednoj uzvišenijoj ravni.

 

Svi politički predstavnici Srba, kako onih iz Bosne i Hercegovine, tako i iz Srbije, bojkotirali su sarajevski koncert. Nisu željeli doći u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu na kojoj danas stoji spomen-ploča koja podsjeća da su tu zgradu, skupa s neizmjernim kulturnim blagom u njoj, uništile i spalile granate “srpskih zločinaca”. Štoviše, Srbi su u “svom” dijelu Sarajeva u danima prije stogodišnjice, osim jednog od novih spomenika Gavrilu Principu, postavili i spomen ploču Ratku Mladiću.

Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata

 

Lijepe riječi i note, uključujući i Palme mira Josefa Straussa, tako su još jednom prosute u vjetar.

 

Dok je Bečka filharmonija u Sarajevu gudjela o miru i zajedničkoj nam europskoj budućnosti, s osobitim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio je u Višegradu na otvorenju Kusturičina Andrić-grada. Tamo je, u društvu srpskog premijera Vučića, patrijarha Irineja i mnogih drugih srpskih odličnika, Europi zabavljenoj koncertom još jednom nedvosmisleno poručio: “Mi trebamo i želimo mir, mi hoćemo biti dio civilizirane Europe, ali mi ne želimo da nam Europa nameće bosansku državu i jezik”. I dodao: “Bosna i Hercegovina pokazala je do sada sve osim sposobnosti da opstane”.

 

I tako nama ovdje na Balkanu prolaze godine i prilike za nešto novo, prolaze nam životi u tjeskobi i neizvjesnosti, dok domaći političari još nameću i vode ratove kostima, bistama i spomen-pločama koje kao da se pišu i podižu upravo zato da hrane novu mržnju onih koji će ih kad-tad jednog dana srušiti. Ni Hrvatska se nije odmakla iz tog kola.

 

Opet smo u sezoni obilaženja spomenika i grobova, a vijesti o komemoracijama kao da su prepisane od lani. U Brezovici opet nismo čuli iskrenu i ljudsku riječ žaljenja zbog zločina počinjenih u ime komunizma i pod maskom antifašizma. Nad Jazovkom se i dalje usporedno oplakuju žrtve partizana i slavi NDH. O spomenu na ustaške žrtve u Jadovnom i dalje brinu oni koji omalovažavaju Srebrenicu i poje o svetosti Karadžićeva i Mladićeva Otadžbinskog rata.

 

Umjetnici su ljudi druge vrste. Usred ruševina te iste Vijećnice i na nišanu srpskih topova koji su je uništili, veliki je Zubin Mehta 1994. dirigirao u nebo vapijući Mozartov Requiem. U svijetu umjetnosti, onom o kojem je govorio Hellsberg, nema nikakvog proturječja između tog koncerta, i svih onih kasnijih koje je maestro Mehta održao s Beogradskom filharmonijom, uključujući i onaj u Dubrovniku, kao doprinos izgradnji nečeg novog. Ali, mi ništa novo nećemo, kod nas se izbori još dobivaju kostima i kamenjem. Do novog rata.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Najprije muzika, onda riječi

Autor: / Leave a Comment

Tko je to tamo danas pokopan? – na njemačkom me je pitala jedna gospođa na bečkom centralnom groblju. Odgovor je očekivala i skupina turista koja je radoznalo i pobožno za njom hodala kilometarskim alejama i prostranim livadama obilazeći posljednja počivališta velikih i slavnih. Upravo su bili krenuli od ekstravagantnog staklenog nadgrobnog spomenika sa siluetom čovjeka ogrnutog crnim plaštem iznad kojeg strši trometarski obelisk od crvenkastog mramora zlatnim slovima uklesanim imenom Falco. Zanimalo ih je tko se to useljava u podzemno susjedstvo slavne austrijske rock-zvijezde.

 

Odgovorio sam im: Berislav Klobučar, veliki dirigent koji je u svojoj dugoj karijeri preko tisuću puta nastupio u Bečkoj državnoj operi. S poštovanjem su zakimali glavama na spomen slavne operne kuće, ali me je vodičica ipak zamolila da još jednom ponovim ime za koje, očito, nikada nisu čuli. Ponovio sam, još polaganije: Berislav Klobučar. I dodao: bio je Hrvat.

 

Možda će ovlaštena i savjesna turistička radnica Beča nešto od toga zapamtiti, barem kao zanimljivost za neku buduću grupu turista. Oni su otišli svojim putem i poslom, a ja sam se, izbrojavši četrdeset koraka preko osunčanog travnjaka vratio do male žalobne skupine oko svježe iskopanog groba.

U Beč sam sa sobom donio misli o temi i događaju koji će u subotu, 28. lipnja, glazbom spojiti prijestolnicu nekadašnjeg carstva sa sudbonosnim glavnim gradom njegove nekadašnje balkanske provincije – Sarajevom. Stota je godišnjica atentata nakon kojeg će početi prvo veliko svjetsko klanje prošlog stoljeća

 

Četrdesetak ljudi došlo je ispratiti velikog umjetnika. Za razliku od Zagreba, gdje se Berislav Klobučar rodio prije devedeset godina, na bečkim grobljima ipak leže čitave plejade glazbenih velikana, a mnoge žive legende i danas hodaju njegovim ulicama. Jedna od njih došla mu je na i sprovod. Sopranistica Gundula Janowitz bila je prepuna zahvalnosti i poštovanja prema jednom od svojih najdražih dirigenata.

 

Nije bilo prilično pitati je da li joj je Klobučar možda bio draži i od Karajana. Kada je on bio za dirigentskim pultom naši su glasovi letjeli lagano i sigurno kao na krilima anđela – rekla mi je jedna druga velika pjevačica Olivera Miljaković. Istaknula je Klobučarev autoritet, znanje, ljudski skromnost i – ljubav.

 

U Beč sam sa sobom donio misli o temi i događaju koji je u subotu, 28. lipnja, glazbom spojio prijestolnicu nekadašnjeg carstva sa sudbonosnim glavnim gradom njegove nekadašnje balkanske provincije – Sarajevom.

 

Stota je godišnjica atentata nakon kojeg će početi prvo veliko svjetsko klanje prošlog stoljeća. O tome sam već bio počeo pisati. Ali, to će činiti i već su učinili mnogi, a izravni prijenos koncerta Bečke filharmonije u predvečerje 28. lipnja našao se i na rasporedu Hrvatskog radija i televizije. Nastup orkestra, pa bio on i najbolji na svijetu, ne može, naravno, promijeniti prošlost, a po svemu sudeći neće uljepšati ni sadašnjost. Osobito ne u Sarajevu.

 

No, kad sam već do sad u ovom tekstu spominjao samo velikane, neka tako i ostane. Vraćam se na bečko groblje i osjećam dužnost pisati o onome o čemu ionako nitko drugi neće, o ispraćaju čovjeka čiji je život bio posvećen istoj onoj umjetnosti i kulturi koju je u Sarajevo otišla predstavljati Bečka filharmonija, orkestar pred kojim je Berislav Klobučar stajao više od tisuću puta. Na to je u svom oproštajnom govoru podsjetio i današnji direktor Bečke državne opere Dominique Mayer.

Vraćam se na bečko groblje i osjećam dužnost pisati o onome o čemu ionako nitko drugi neće, o ispraćaju čovjeka čiji je život bio posvećen istoj onoj umjetnosti i kulturi koju je u Sarajevo otišla predstavljati Bečka filharmonija, orkestar pred kojim je Berislav Klobučar stajao više od tisuću puta

 

Dugogodišnja suradnica i prijateljica maestra Klobučara iz Pariza na kraju svog govora uputila mu je i jedno “Do viđenja” na maestrovom materinjem jeziku kojim su bile ispisane i kratke jednostavne poruke ljubavi na vijencima kojih nije bilo puno.

 

Maestrovi su poštovatelji uvažili na osmrtnicama istaknutu molbu obitelji da se novac, umjesto za vijence i cvijeće uplati na humanitarni račun za postradale u nedavnim poplavama u jugoistočnoj Europi, to jest Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Posljednja je govorila maestrova kći Marina, prisno, nježno, dirljivo.

 

U nekoliko živopisnih sitnica opisala nam je ljubav i šest desetljeća zajedničkog života, partnerstva i međusobnog nadopunjavanja svojih roditelja. Jedna od takvih malih velikih sitnica bila je majčina briga da otac na turnejama uvijek ima dovoljno upravo onih košulja i sokni koje “dirigiraju” bolje od nekih drugih, običnijih.

 

Ispričala nam je i o još nekim simpatičnim praznovjericama, ili pak malim vjericama svog oca kojima se priklonio pod stare dane. Religiozan nije bio. Ali, u jednom je trenutku svakog petka počeo postiti i štovati svetu Petku posvojivši tako nebesku zaštitnicu od majke svoje supruge Natalije, rođene u staroj beogradskoj obitelji Savić. Petak je za njenog oca, ispričala je kći Marina, bio poseban i sretan dan, a s osobitim je uzbuđenjem očekivao svaki petak trinaesti.

 

Nije ga se bojao, nego je vjerovao da je sve što mu se dogodi u bilo koji, a osobito u neki s tim brojem upareni petak, sretno i dobro. Umro je 13. lipnja. U petak. Na ispraćaj Berislava Klobučara iz Zagreba je u ime Ministarstva kulture došao zamjenik ministrice Berislav Šipuš, a bio je prisutan i hrvatski veleposlanik u Beču Goran Bakota. Bile su to lijepe geste, u prvom redu za Hrvatsku.

Maestrova je domovina negdje drugdje, u umjetnosti koju je, nažalost, malo tko čuo i razumjo na sarajevskom koncertu Bečke filharmonije u pomno i s razlogom odabranim skladbama Josepha Haydna, Albana Berga, Franza Schuberta, Mauricea Ravela, Josefa Straussa i Beethovena

 

Marina Klobučar podsjetila je i na posljednji izlazak svog oca u javnost. Bilo je to 1. srpnja 2013., kada ga ništa, pa ni bolest, nije moglo zaustaviti da ne dođe na koncert Zagrebačke filharmonije kojim se u Beču, u dvorištu Gradske vijećnice, slavio ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Ali, maestrova je domovina negdje drugdje, u umjetnosti koju je, nažalost, malo tko čuo i razumjo na sarajevskom koncertu Bečke filharmonije u pomno i s razlogom odabranim skladbama Josepha Haydna, Albana Berga, Franza Schuberta, Mauricea Ravela, Josefa Straussa i Beethovena.

 

Na spomen-sličicama s maestrovom fotografijom, koje su se dijelile za uspomenu na posljednji ispraćaj, napisana je iz povijesti glazbe poznata talijanska izreka koja znači: najprije muzika, a onda riječi. I zato je glazba bila prva i posljednja i govorila je još više od riječi, sa snimaka na kojima je sačuvan taj magičan dodir maestrovih prstiju s njegovim instrumentom, orkestrom: uvertira Legende o nevidljivom gradu Kitežu Nikolaja Rimskog Korsakova, a potom glazbom obavijene riječi i veliki ženski glasovi koji su pratili maestra i on njih.

 

Dragica Carla Martinis i Madame Butterfly podsjetila je na Klobučarev bečki debi. Glas Sene Jurinac, za koju je uvijek govorio da je njegova mladenačka neuzvraćena ljubav, oglasio se Večernjim rumenilom, jednom od Posljednjih pjesama Richarda Straussa. Naposljetku, Birgit Nilsson i Izoldina ljubavna smrt, a na kraju svega, kao ritam dostojanstvenim koracima bečkih pogrebnika s lijesom na ramenima, Siegfriedova posmrtna koračnica iz Sumraka bogova Richarda Wagnera.

 

Maestro Klobučar bi za te svoje snimke skromno rekao: “Pa to uopće nije tako loše”. Baš kao ni ovaj svijet, usprkos svemu, dok god je na njemu takvih ljudi i umjetnika i poneke duše koja ih razumije i koja im je zahvalna.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Farsa od kulturne politike

Autor: / Leave a Comment

Netransparentni i namješteni javni natječaji za radna mjesta, od portira do direktora, u Hrvatskoj nisu nikakva novost. Ta birokratska disciplina i uz nju vezani korupcijski društveni običaji bili su visoko razvijeni i u bivšoj socijalističkoj državi, a iz literature znamo da ta tradicija seže i dublje u prošlost.

 

Mene u toj stvari prati velika sreća još od školskih dana. Nikada se nisam morao javiti ni na jedan natječaj. Posao je nalazio mene, od uvježbavanja dječjih crkvenih zborova do studentskog ljetnog konobarenja na kapitalističkom zapadu, što je bilo višestruko korisno iskustvo.

 

Novinar sam također postao tako što sam u pravo vrijeme stajao na pravom mjestu. Mjesto je bilo dvorište zgrade Muzičke akademije u Berislavićevoj ulici, a vrijeme jedan od odmora između predavanja kada je nama, studentima muzikologije, pristupio i predstavio se tadašnji urednik kulturne redakcije Radija 101 Igor Šuljić u potrazi za novinarima koji će pratiti klasičnu glazbu.

S pozicijama direktora naših kulturnih institucija, za koje stranci ionako nisu zainteresirani niti je naša kulturna politika zainteresirana za njih, redovito se manipulira i gotovo uvijek se unaprijed zna tko je odabranik trenutne gradske ili republičke vlasti

 

Nismo se tada vjerojatno još ni usudili izgovoriti riječ kritičar, ali nas troje-četvoro nekoliko dana kasnije već smo bili šegrti te redakcije. Ta stara zanatlijska riječ sasvim je primjerena drilu koji smo prolazili, osobito u sobi lektora-redaktora iz koje smo nerijetko znali izaći podjednako crvenog lica i papira sa svojim iskrižanim početničkim tekstuljcima.

 

Sva školska znanja bila su korisna i važna, ali ja sam u toj redakciji naučio što znači biti novinar i kritičar. Poticala se tamo i naša mladenačka drskost kojom smo bezobzirno nasrtali i na najveće autoritete. Ali, ako smo već imali budalastu smjelost da se tekstovima oborimo i na stupove kulture i društva, nipošto nam nije bilo dopušteno da to činimo tupim i klimavim sjekirama. Vrcale su iskre svakodnevno od brušenja alata, u prvom redu materinjeg jezika, stila, logike i poznavanja područja o kojem se piše.

 

Svi ti strogi i stručni ljudi odredili su i usmjerili moj život i na tome ću im biti zahvalan dok sam živ. Na temelju tog iskustva, rada i prvih rezultata dobio sam sve kasnije angažmane. Koliko u tome, osim sreće, ima i mog talenta, vještine i pameti iznova provjeravate upravo vi, dragi čitatelji.

 

Naravno, ima i važnijih zanimanja kod kojih se mora strogo slijediti protokol i ništa ne smije biti prepuštano bilo kakvoj improvizaciji, sreći i dojmu. Ima ljudi o čijem nam znanju, stručnosti i posvećenosti poslu ne samo metaforički, nego i doslovno ovise životi. Tu su na početku najvažnije ocjene i sito natječaja koji doista moraju biti rigorozni. U umjetnosti je ipak drugačije, ali kod nas je i ta grana podvrgnuta birokratskim procedurama koje su puka formalnost i farsa, a to znaju svi koji u njima sudjeluju.

Najveći kadrovski šlamperaj u kulturi u mandatu ove vlasti događa se oko intendanture zagrebačkog HNK, važne, kapitalne gradske i državne kulturne i umjetničke institucije (…) Čitava zainteresirana javnost već zna koja je osoba prihvatila ponudu Ministarstva kulture da se prihvati tog mjesta

 

Kada se primadona Ruža Pospiš Baldani, već potkraj svoje velike svjetske pjevačke karijere, zapošljavala kao profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, tražili su od nje da donese diplomu. Ali, od diplome ni traga. Dokument je na kraju pronađen upravo na Muzičkoj akademiji budući da jedna od najslavnijih diplomantica te ustanove svoju diplomu nikada nije ni podigla iz referade. U svijetu je nitko nikada nije pitao za papir, dovoljan je bio glas, a isto bi bilo i da su joj nudili mjesto direktorice neke opere.

 

No, u Zagrebu, da bi postao, primjerice, šef-dirigent Zagrebačke filharmonije, svaki glazbenik, bez obzira na umjetnički ugled i rezultate, mora prikupiti papire i javiti se na natječaj na kojem vjerojatno hoće, ali i ne mora biti izabran.

 

S pozicijama direktora naših kulturnih institucija, za koje stranci ionako nisu zainteresirani niti je naša kulturna politika zainteresirana za njih, redovito se manipulira i gotovo uvijek se unaprijed zna tko je odabranik trenutne gradske ili republičke vlasti. A ponekad se nekom dosadašnjem ravnatelju, umjesto ljudskim razgovorom, upravo razbrčkavanjem, nepoštivanjem i poništavanjem čak i potpuno legitimno provedenog natječaja daje do znanja da nekome gore više nije po volji.

 

Takav se slučaj po ne znam koji put upravo događa u Zagrebačkoj filharmoniji. Srećom, kad se za mjesto šefa-dirigenta traži neki strani afirmirani umjetnik, onda to ipak bude stvar dogovora o izravnom angažmanu. Ali i tada se mora provesti lošim i zastarjelim zakonima propisana procedura zbog čega u očima tog istog stranca odmah ispadamo smiješni, birokratizirano i utoliko korupciji izloženije društvo. Što i jesmo. Između ostalog i zato Zagrebačka filharmonija već godinama nema šefa-dirigenta.

 

Najveći kadrovski šlamperaj u kulturi u mandatu ove vlasti događa se oko intendanture zagrebačkog HNK, važne, kapitalne gradske i državne kulturne i umjetničke institucije.

Zašto se, na primjer, selektor nogometne reprezentacije ili treneri najvećih hrvatskih nogometnih klubova također ne biraju putem javnih natječaja? Uostalom, zašto se natječaji ne bi raspisivali i za igrače u tim istim ekipama, pa da vidimo tko ima bolje napisan program i jače papire! Bila bi to smiješna farsa, zar ne? Baš poput ove u kulturi

 

Ama baš svi, pa i oni vrlo izravno upućeni i uključeni s kojima sam o toj temi razgovarao, slažu se u jednom: da je ministrica kulture odmah na početku mandata k sebi pozvala tadašnju intendanticu, ljudski joj zahvalila na radu i objasnila joj da nova kulturna vlast ima neku drugačiju viziju HNK i osobe na njenom čelu, Ana Lederer bi se sama sigurno povukla s tog mjesta surađujući u tranziciji, što je u takvim ustanovama od velike važnosti.

 

Ali kod nas se radi na sve druge osim na takav najrazumniji i najkulturniji način. Zato imamo već nekoliko propalih natječaja i tek sada, nakon dvije godine mrcvarenja čitave kuće, pred završetkom još jedan koji je opet, zbog svog formalizma, netransparentna farsa. Čitava zainteresirana javnost već zna koja je osoba prihvatila ponudu Ministarstva kulture da se prihvati tog mjesta.

 

Ali već i samo sudjelovanje u jednom takvom pro forma natječaju unaprijed narušava ugled najizglednije buduće intendantice i doprinosi korumpiranosti čitavog sustava. Da ne spominjemo kako se sve to zbiva s nedopustivim zakašnjenjem i prekoračenjem svih mogućih rokova, kao što se, uostalom, i za raspodjelu sredstava u kulturi za godinu koja već traje doznaje ne s četiri, nego barem četrnaest mjeseci zakašnjenja. Kod nas je jednostavnije, lakše i jeftinije mijenjati zakon nego kulturno i pravovremeno razgovarati.

 

No, kad je već u novom Zakonu o kazalištu predviđeno da ministar kulture ima zadnju riječ u imenovanju intendanta zagrebačkog HNK, zašto se napokon nije potpuno ukinuo natječaj kojim politika, u konačnici, samo skida odgovornost sa sebe za odluku koja će biti donesena. A možda i neće. S natječajima se u nas nikad ne zna.

 

Zašto se, na primjer, selektor nogometne reprezentacije ili treneri najvećih hrvatskih nogometnih klubova također ne biraju putem javnih natječaja? Uostalom, zašto se natječaji ne bi raspisivali i za igrače u tim istim ekipama, pa da vidimo tko ima bolje napisan program i jače papire! Bila bi to smiješna farsa, zar ne? Baš poput ove u kulturi.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista)

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt