autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Vulgarni konzumerizam

Autor: Gordan Duhaček / 24.08.2014. Leave a Comment

Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi.

 

Zbog izostanka kritičke analize i šire društvene diskusije o tome što podrazumijeva život u suvremenom potrošačkom društvu, u Hrvatskoj su se godinama otvaranja raznolikih šoping-centara slavila isključivo kao znak napretka i priključivanja Zapadu, još jedan dokaz da smo daleko napredovali u odnosu na vrijeme kada se po traperice moralo ići na tršćanski Ponte Rosso.

 

Tako smo i došli u situaciju da se otvaranje Ikee na periferiji Zagreba uzima kao velik i relevantan društveni događaj u svim medijima, da se uopće napomene kako u najavljenoj orgiji šopinga – najavljivalo se čak 25 tisuća ljudi već prvi dan!? – ima i nečega uznemirujućeg, pa i bolesnog.

Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi

 

U društvu pogođenom dugogodišnjom krizom, čiji raznoliki aspekti vrište za javnim izražavanjem nezadovoljstva i masovnim prosvjedima, 25 tisuća ljudi je nedosanjani san za bilo koji sindikalni ili aktivistički skup u ovoj državi. Socijalna pravda i ekonomska politika jednostavno nisu ni približno seksi roba kao lako sklopiv namještaj iz Švedske.

 

Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove nadajući se nekakvim dodatnim proizvodima, da listaju sve te kataloge i prate tko gdje ima kakvu akciju.

 

Odnosno, da što više svog slobodnog vremena provode baveći se i razmišljajući o šopingu, da žude za proizvodima koje si ne mogu priuštiti, zbog čega će se osjećati loše. A tog će se osjećaja osloboditi ako si nešto kupe. Začarani krug je tako uspješno uspostavljen i čovjek se transformirao u potrošača a plus na računu u minus.

 

Fetišizacija robe nigdje nije toliko vidljiva kao na primjeru raznih gadgeta kojima se ljudi masovno koriste, iPhoneima i Androidima, tabletima i mobitelima, prema kojima se mnogi odnose kao da su im prijatelji s kojima ostvaruju duboke i značajne intimne odnose.

 

Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije.

Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove

 

Ekstenzivno pričati o bilo kojem gadgetu jednako je zanimljivo kao i potrošiti desetak sati na priču o tome što može vaš štednjak a što stroj za pranje rublja. Štednjak kuha, stroj pere, mobitel zove. To je to, kraj priče. Sve su to samo uređaji, tehnički alati koji ljudima u međuvremenu trebaju jer ubrzavaju i olakšavaju raznolike svakodnevne procese života, ali doista ništa više od toga.

 

Činjenica da su zahvaljujući marketingu i konzumerizmu mnogi ljudi povjerovali da im razni uređaji i proizvodi garantiraju i određeni stil života zapravo bi trebala biti duboko zabrinjavajuća a ne posve ignorirana. Drugdje i jest te možete naći mnoge knjige, studije i istraživanja koja se time bave, kao i razne aktiviste i pokrete koji se tome sve uspješnije suprotstavljaju i trude educirati javnost, no u Hrvatskoj – što je najbolji znak života na periferiji i iza suvremenih trendova – vulgarni masovni konzumerizam i sve njegove manifestacije smatraju se dokazom društvenog napretka.

 

Pritom se ne bi smjelo zaboraviti da je jedan od ključnih elemenata aktualne hrvatske ekonomske depresije baš taj i takav konzumerizam, u kojem su ljudi od 2000. na brojne načine poticani na bezglav šoping, pa je dobar komad ekonomskog rasta Sanaderove ere rezultat kupovanja svega i svačega tada jeftinim novcem koji se u međuvremenu pokazao itekako skupim. Hrvatska ekonomija od 2000. pa do početka krize 2008. zapravo i nije rasla, jer se u Lijepoj Našoj skoro ništa ne proizvodi, nego se ušopingirala u rupu u kojoj je sad već šestu godinu.

 

Zato vrijedi i spomenuti, baš jer je riječ o skoro pa čudu, da je inzistiranje Katoličke crkve na neradnoj nedjelji bio dobar potez. Doduše, motivi biskupa za tu na kraju neuspješnu kampanju nisu bili altruistički nego oportunistički (ali hej, to su biskupi; nije kao da misle o općem dobru!), jer se nadalo da nedjeljom zatvoreni šoping-centar znači više pastve na misi i više novca u škrabici, no sigurno bi zdravije za hrvatsko društvo bilo da obitelji i prijatelji vikendom idu na izlete, u muzeje, na sportske i kulturne priredbe nego da – troše i kupuju.

Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije

 

Iako se liberali vjerojatno neće složiti s tim, ali meni se čini da je za mentalno stanje društva i nacije itekako poželjno imati jedan dan u tjednu kad građani – pa čak i ako to hoće – ne mogu kupovati.

 

Kako su se u Hrvatskoj nekritički, pa čak i s oduševljenjem, preuzimaju potrošačka ponašanja sa Zapada, samo je pitanje vremena kada će se i ovdje uvesti Black Friday, tj. Crni petak. U SAD-u je to prvi petak nakon Dana zahvalnosti, poznat po ogromnim popustima u trgovinama i čoporima ljudi koji gaze jedni preko drugih kako bi se domogli stvarčica koje si inače ne mogu priuštiti. Mrtvih je u tom krkljancu već bilo, ali koga briga kad se nudi akcija od 80 posto. Nekad su ljudi umirali da bi svrgnuli tiranskog kralja ili totalitarni režim, danas u pokušaju da kupe PlayStation.

 

Realno gledajući, ne treba sumnjati u predviđanja da će se na otvaranju Ikee pojaviti ogromna masa ljudi. Pa i otvaranje prvog dućana H&M-a u Zagrebu bilo je praćeno višednevnim gužvama na Cvjetnom trgu i ljudima koji satima stoje u redu te pripadajućim i očekivanim tenzijama. Među njima se moglo vidjeti i neke žestoke protivnike Horvatinčićeva i Bandićeva smuljanog projekta, a oni su na javni interes i svoje utemeljene kritike zaboravili čim su im Hennes i Mauritz ponudili Jersey dress za 149 kuna. Slična se gužva ponovila kad se otvorio prvi Zarin dućan, a kako bi ljudi kupili krpice koje će biti na raspolaganju i za tjedan i za mjesec dana. I sve to kao da nikome nije čudno ili problematično iako izgleda kao neka vrsta ludila.

 

Takav je život u doba konzumerizma, u kojemu se ljude uvjerava da šopingiraju kako bi bili sretni i imali smislen život, iako je istina baš obratna. Bezumno kupovanje ne samo da će vam isprazniti novčanik, nego će vas navući i na junk food sreću, kratak i intenzivan osjećaj ushita koji možete osjetiti samo ako ponovno nešto kupite.

 

Ali ono što se u svom tom kupovanju i šopingu lako zaboravlja jest to da potrošači trošenjem teško zarađenog novca na sve i svašta ujedno nešto besplatno (pro)daju. Komadiće svoje duše, što je jedna od onih stvari – poput ljubavi i takvih sitnica – koje novac jednostavno ne može kupiti. Dakle nešto neprocjenjivo.

 

(Prenosimo s tportala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Android, autograf.hr, cerdo, David Fincher, DM, ekonomija, Gordan Duhaček, Hrvatska, Iphone, Konzum, konzumerizam, mobitel, Naomi Klein, No Logo, osvrt, politika, tablet, tportal, vulgarno

Nesretnici pjevaju ‘Happy’

Autor: Sandi Blagonić / 26.04.2014. Leave a Comment

Svijet – čitavi gradovi, s njima i (zamišljene) nacije, posredovani Youtubeom, plešu u ritmu pjesme ”Happy” Pharella Williamsa. U tim je reprezentacijama pojedinačnih, gradskih, a onda i nacionalnih sreća koje se nadaju kao nekovrsna globalna pop-Utopija, sadržano niz paradoksa koji, više od emocionalnog stanja (pojedinačnih i kolektivnih) aktera, otkrivaju globalne uvjete lokalnih izvedbi.

 

Nikada se sreća nije zamišljala toliko povezana s materijalnim statusom kao danas: toliko da je posjedovanje – uz ljepotu i mladost (potonju slavljenu toliko još jedino u totalitarizmima prošlog stoljeća) – utjelovljenje sreće same. Nije li onda napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?

Nije li napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?

 

Logikom današnjeg srednjoškolca: može li se biti istinski happy bez najnovijeg, cool modela smartphonea (kako bi netko, gledajući ikoji od spotova, mogao pomisliti)? Stoga je spotove ispravnije razumjeti, ako se hoće povjerovati u iskrenost otpjevanog, tako da se njihove aktere zamišlja kako su, netom prije izloženosti kamerama, konzumirali obližnje trgovačke centre, salone za uljepšavanje i teretane: mjesta ostvarenja današnjeg individualizma i sreće.

 

Na ovom mjestu teško se ne prisjetiti da su neke od najbezbrižnijih pjesama u Srbiji nastale 90-ih godina prošlog stoljeća za najgore oskudice uzrokovane sankcijama. Pritom one, u turbo-folk ritmu, nisu slavile alternativne koncepte sreće. Eksploatirajući tipične topose tranzicijskog hedonizma kao u stihovima

 

Coca Cola, Marlboro, Suzuki

Diskoteke, gitare, buzuki,

To je život, to nije reklama

Nikom nije lepše nego nama,

 

turbo-folk je, prema nekim interpretacijama, jedna od temeljnih konstrukcija uz koje se održavao režim Slobodana Miloševića. Iz te perspektive mogli bismo se zapitati koliko je globalno širenje Williamsove pjesme rezultat pounutrenog zapadnjačkog nagovora da se misli pozitivno posljedično i make-up prekrivanja permanentne krize i s njom neraskidivo povezane nesreće?

 

Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?

Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?

 

Kapitalizam se hrani ne toliko zastarjelošću tehnologije koliko natjecanjem u usrećujućoj neravnoteži posjedovanja. Ako je u nekapitalističkim uvjetima, gdje su dobra znatno ograničena, za sreću trebala susjedu crknuti krava, danas se to ”crkavanje“ događa kupnjom boljeg smartphonea: od fatalističkog čekanja smrti (susjedove) krave konzumerizam je pojedince pretvorio u proaktivne kovače (kupce) vlastite sreće.

 

Koncept sreće u potrošačkom kapitalizmu dobio je jedan specifičan izraz u trenutku kada je slika ostvarila ne samo prednost nad idejom već i postala, na kraju, važnija od originala. Od same sreće važnija je, makar i fingirana, njezina slika; ne samo kao američki credo (koji je također uspješno prigrlio potrošački kapitalizam) Think positive, što na kraju ima uroditi nepatvorenom srećom.

 

Nedavno mi je jedna žena u ranim četrdesetima nemogućnost stavljanja fotografija s netom završenog predavanja na Facebook pravdala svojim istovremenim (Facebook statusom) boravkom u Veneciji, uz opasku: ”Neka pate“. U tom kontekstu suvremena dvojba može glasiti ovako: biste li bili sretni, a da nitko to ne zna ili nesretni dok svi misle obratno?

 

Individualistički ethos što se razvija tijekom 20. stoljeća do danas u temelju je rekonceptualizacije sreće koja se locira u 1960-te godine kada se, kako to forumilira Pascal Bruckner, pravo na sreću preinačuje u obavezu da se bude sretan. Tome je, uz uspon individualizma i odgovornosti za vlastiti život, među ostalim, kumovao izum kredita – ranije u Americi, a onda u Europi. Svijet se nije riješio samo boli već je, u vremenu gospodarskog rasta, svakome dana prilika da posjeduje kuću, namještaj i najnoviji automobil. Kredit je bio tu da liši odgode želje i frustracije što je do jučer proizlazila iz (neizvjesne) štednje.

Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”Mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner)

 

Ono što su psiholozi počeli učiti majke i očeve – kako je za njihovo zdravo dijete potrebna zdrava frustracija i odgoda želje – naposljetku je prestalo važiti i za same roditelje. Internet je samo pomogao tome: do tražene informacije dijeli nas tek nekoliko trenutaka upisivanja u Google pretraživač i nekoliko klikova mišem. U tom međugeneracijskom zajedništvu sve manje sviklosti na frustraciju svijetu, koji se nadaje kao supermarket zadovoljenja narcističkih želja, izvan vidokruga iskustva ostaje sve ono što ne služi toj svrsi, pa i ono što su neka ranija razdoblja prepoznavala kao sreću.

 

Više od sustava raspodjele bogatstva kapitalizam je ustoličio takav koncept sreće koji je ujedno i jedan od njegovih najsnažnijih aduta samoodržanja: možda valja rušiti kapitalizam jer je nepravedan, ali zašto bi ga rušili kada je u njegovom fundamentu sadržana i njemu svojstvena ideja sreće koje smo privrženici, magična felicitas Americana? U tome je jedan od problema pred kojim stoje svi budući pokreti poput pokreta Occupy Wall Street.

 

Što bi neki koji bi (s pravom) ”okupirali (pa i doslovno) Wall Street“ učinili s tom okupacijom? Vjerojatno ponovili put njihovih generacijskih predšasnika koji su šezdesetosme širili ljubav da bi se kasnije skrasili i na Wall Streetu. Jedan od temeljnih antropoloških problema krije se u činjenici da ljudi puno lakše podnose nepravdu onda kada ona ide u njihovu korist. Kada je suprotno, tada se vole nazivati pravednicima.

 

Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autofraf.hr, Coca Cola, facebook, Google, Happy, Iphone, kapitalizam, Marlboro, nesretnici, osvrt, Pascal Bruckner, Pharell Williams, pjevati, Sandi Blagonić, Slobodan Milošević, Suzuki, turbo-folk, Vip, Youtube

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2022 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT