autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Alis Marić ili hrvatski put k sreći

Autor: / 1 Comment

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića

“Kaže mi danas taksista koji ima masku i sjedi naprijed (a ja otraga) da stavim masku. Kažem da ne nosim masku. A on meni ali ja imam oca od 80 godina. A ja kažem – ne vidim poveznicu između mene i vašeg oca. Ako se tako panično bojite onda stanite da izađem van i nastavim s drugim taksijem. Vozio me do željene destinacije.” Ovo je, valjda, najčuveniji fejsbuk komentar sezone. Nakon što je sugovornik prisnažio njezine riječi, ustanovivši da je taksist “moron”, koji u sve vjeruje, Alis Marić je dodala: “Glas mu je drhtao dok je to govorio.” [Read more…]

Na Interliberu imam knjigu. Tek će ta razbjesniti ustaše

Autor: / 1 Comment

DRAGO PILSELPredstavljajući moj novi roman na tportalu, moj urednik Drago Glamuzina (VBZ) preporučuje (auto)biografsku knjigu ”Povratak Adolfa Pilsela” u čijem je središtu moj otac Adolf, nekadašnji pripadnik Hitlerjugenda i Pavelićev tjelohranitelj u Argentini, ”kojeg sin u dubokoj starosti prvi put dovodi u Hrvatsku da se pokloni ustaškim žrtvama u Jasenovcu”. Jesam li ja podsvjesno zapravo cijelo vrijeme, otkako sam 1997. upoznao tatu, želio njega suočiti s Jasenovcem? [Read more…]

SPC i Stepinac: Bestidno laganje ”Večernjih novosti”

Autor: / 1 Comment

Irinej Bulović Foto: Beta

Irinej Bulović
Foto: Beta

Kao glavni tekst beograskih ”Večernjih novosti“ od 15. jula tekuće godine najavljen ja ne naslovnoj strani, slovima od blizu dva santimetra (dok sam naziv lista ima slova od oko santimetar i po), tekst novinarskog dvojca R. Dragović – J. Koerbler, posvećen šestom sastanku mešovite komisije Srpske Pravoslavne Crkve i Hrvatske biskupske konferencije o ulozi Alojzija Stepinca pre, tokom i posle Drugog svetskog rata. Naslov najave sa naslovne strane glasi: ”Potpisano: Stepinac je mučenik?!” [Read more…]

Reagiranje na tekst Nikole Petkovića o jeziku

Autor: / Leave a Comment

Nikola Vučić

Nikola Vučić

Nakon čitanja teksta u kojem Nikola Petković na Autografu  uspoređuje dvije deklaracije o jeziku, staru iz 1967. i novu iz 2017., smatram potrebnim iznijeti nekoliko činjenica jer mijenjaju sliku koju o deklaracijama iscrtava Nikola Petković, o staroj kao uzoritoj i herojskoj, a o novoj kao suštoj suprotnosti tome. [Read more…]

Šator u Savskoj je ilegalan!

Autor: / 1 Comment

”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili.

 

Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno. Tako je i službeno postalo ono o čemu se priča mjesecima, ali nitko osim Freda Matića, ministra branitelja i Franka Vidovića, zastupnika SDP-a, o tome nije javno govorio.

”Prosvjed branitelja u Savskoj 66. u Zagrebu policiji nikad nije prijavljen u smislu Zakona o javnom okupljanju”, stoji u odgovoru Policijske uprave zagrebačke (PUZ) koji smo nakon tri mjeseca i dva pokušaja dobili. Drugim riječima, braniteljski prosvjed, odnosno šatori podignuti ispred Ministarstva branitelja ondje su ilegalno

 

Prema Zakonu o javnom okupljanju kojim se reguliraju prosvjedi, u Zagrebu se prosvjedovati bez dozvole može na Trgu Francuske Republike. Što policija planira poduzeti i zašto ništa do sada nije poduzela, u policiji nam nisu odgovorili iako je za pretpostaviti da se ništa nije poduzimalo iz pragmatičnih političkih razloga jer se radi o osjetljivoj skupini prosvjednika.

 

Ali se onda opravdano postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke.

 

Ante Deur, predsjednik Zbora udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, kaže kako nije riječ o organiziranom prosvjedu, već o spontanom okupljanju i dodaje da on nije organizator odnosno da organizatora zapravo ni nema.

 

”Nisam u organizaciji jer nje ni nema. Riječ o tome da su se ljudi spontano okupili. Ako policija misli da ne postupamo po zakonu, onda zna kako treba postupiti”, kazao je Deur.

 

Upitan ne misli li da nelegalnim prosvjedom branitelji zapravo šalju krivu poruku o sebi jer se u svojim istupima često pozivaju na zakone i pravo, a sami ih zaobilaze, odgovara protupitanjem: ‘Što bi se dogodilo da izraelski, američki ili bilo čiji veterani rata prosvjeduju? Premijer njihove države odmah bi ih primio na razgovor, a kod nas to nije slučaj.’

Opravdano se postavlja pitanje nisu li branitelji u povlaštenijem statusu od ostatka građana kada su u pitanju prosvjedi, jer je sasvim jasno kako bi policija reagirala da, recimo, svi oni koji imaju dug u švicarskim francima podignu šator i nalože vatru ispred Ministarstva financija ili Hrvatske narodne banke

 

Prema navedenom Zakonu prosvjed može zabraniti načelnik nadležne policijske uprave, a predviđene kazne za organizatore su od dvije do 50.000 kuna.

 

Prosvjed u Savskoj ušao je u 103. dan.

 

U policiji navode da ni vatromet organiziran u izbornoj noći kada je Kolinda Grabar Kitarović izabrana za predsjednicu nije bio prijavljen, a zbog njega je, podsjetimo, promet Savskom cestom bio nakratko prekinut. Od Policijske uprave nije bilo zatraženo, niti je sukladno tomu bilo izdano odobrenje za izvođenje javnog vatrometa 11. siječnja 2015. u zoni Savske ceste ispred broja 66.

 

Međutim, utvrđeno je da je došlo do korištenja pirotehničkih sredstava neutvrđenog razreda osoba čiji identitet nije poznat. S obzirom na to da se radilo o nenajavljenom i spontanom izlasku većeg broja građana, policijski službenici nisu primijenili represivne mjere jer se u vidu, pored ostalog, imalo i okolnosti u kojima se u znatnom broju radilo i o osobama s invaliditetom.

 

Naime, kod takvih postupanja dužni su uzeti u obzir i sve ustavne i zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu navedene kategorije građana, a u prvom redu ističe se obveza poštovanja načela razmjernosti i zaštite osoba s invaliditetom.

 

(Prenosimo s tportala).

Švicarac na brdovitom Balkanu

Autor: / Leave a Comment

Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi.

 

Bez previše sarkazma – nije to lako. Toliki trud kako bi se od jedne kune stvorilo deset ili stotinu. Ali nije to – to. Cilj je od jedne otići na tisuću. Ma kakvih tisuću, na milijun. Par milja, taman da riješimo sve svoje životne probleme. Ponekad mi se čini da se kladioničari ili lotomani trude više nego neki koji rade 8 sati za nekih prosječnih 5000 kn.

 

Napor koji ulažu u procjene i analize, u gledanje svih tekmi ili popisivanje brojeva izvučenih prošlih mjeseci te u nadglasavanje je li bolji Messi ili onaj drugi, uplaćen na klub ili sretan broj – uložen u pokušaj stvaranja npr. nove gume za žvakanje s okusom nogometne lopte, dao bi opipljiv rezultat. Financijski opipljiv. Možda od jedan ne bi napravili deset, ali uz toliku upornost i napor, rezultat bi vrlo lako mogao biti više od jedan. A to je puno.

Divim se ljudima koji idu u sportske kladionice. Koji igraju sportsku prognozu ili uplaćuju loto ili bingo. Nije to lako. Gledam s koliko žara pokušavaju pogoditi budućnost. Koliko truda ulažu u pojačavanje svojih šansi, proučavajući klubove, igrače, prošle susrete. Kako pozorno u birtijama prate rezultate na teletekstu. Uvijek me čudilo zašto nikad u birtijama ne vrte oglase za posao. A toliko radišnih ljudi tamo sjedi

 

Novac se stvara u postotcima na uloženo, a umnožavanje uloženog je iznimka. No, mi volimo bajke. Za nas je sve to više od igre. Volimo jednim udarcem ubiti ne dvije, nego bar tisuću muha. Jer tako nam govori plavokosa Šveđanka s TV ekrana.

 

I tako, svi smo vidoviti Milani, svi se kladimo na budućnost, svi pokušavamo pogoditi nešto što pogoditi može samo Onaj koji nas gleda s visina, kako god ga zvali. A do Njega ne možemo ni ajfonom šest, kojeg smo kupili za samo 99 kuna uz ugovor na 24 mjeseca i mjesečnu potrošnju od samo 599,99 kn. Praktički džabe. Sa svima razgovaramo besplatno, ali džabe nam to. Tarifa nam ne uključuje poziv do Njega, a samo On zna što će biti sutra.

 

Nisu vam rekli da ti pozivi ne idu u najpovoljniju mobilnu tarifu? Hoćete li zato tužiti telekom operatora? Manje bitno. Bitno je imati ajfon. Jer kako inače u birtiji staviti na stol staru Nokiju? Ajfon je ”must have”. A ponuda je, i tako, bila super povoljna, pa ste zagrlili život i otišli živjeti zajedno. Zajedno s novim ajfonom i starim dugovima telekomu lijepog slogana.

 

Povoljna je bila i ponuda za stambeni kredit. Tamo negdje, davne 2007. godine. Tko se još toga sjeća? To je bilo tako davno, da smo tad imali tek ajfon jedinicu. Povoljno smo ga dobili, evo baš smo ga prekjučer otplatili. S troškovima odvjetnika, sudskim pristojbama i kamatama.

 

Kamata na stambeni kredit je bila niska, a kredit bez troškova obrade. Što ne znači da nas nisu obradili. Nije bilo bitno s kim bankarite; svi su nudili i reklamirali, a mi smo tražili i uzimali. Mogli smo birati euro ili švicarac. A mogli smo birati i ne živjeti na kredit. Ne kupiti novi auto ili ostati u podstanarstvu. Plaćati najam mrskom stanodavcu. Svaki mjesec.

 

Ako ne želimo, mogli smo se iseliti i uzeti drugi stan. Ako nam je taj bio preskup, mogli smo u manji. Ako bismo našli posao na drugom kraju grada, mogli smo se preseliti u roku od mjesec – dva. Izaći iz toga stana i unajmiti drugi. No, tko je glup plaćati mjesečno 500 eura najam, kad za samo 600 eura i ciglih 30 godina imamo svoj stan? Najam plaćaju samo budale i papci.

Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi

 

Matematika je jasna. Kreditom imaš i ovce i novce. K’o Gregor. Osim toga, bolje je uzet kredu (ne posudit, nego uzet) u švicarcima, kamata je i do 2% niža. A 2% godišnje na trideset godina nije mala svota. Osim toga, taj stan ostaje našoj djeci. Stan je trajna vrijednost, investicija na kojoj se ne može izgubiti.

 

Vidi koliko je susjed Marko zaradio – kupio je pred par godina stan i sad već taj isti stan vrijedi upola više. I super je da djeca imaju naš stan. I da čekaju da mi odemo u starački dom ili na Mirogoj, pa da se mogu i oni nauživati te prekrasne nekretnine. U miru.

 

Ponašali smo se kao da naša tarifa uključuje besplatne razgovore s Njim. Kao da znamo što će biti sutra, što za pet, a što za deset godina. Jer, evo, jučer je bilo super, zašto ne bi bilo super i sutra? Švicarac je bio ispod 5 kuna. Nema šanse da pređe 6 kuna. Nikad i nije. To ti je kao da Hajduk nabije Dinamo usred Zagreba s pet razlike. Nema šansi.

 

Umislili smo si da znamo odgovore. Da znamo pogoditi rezultat utakmice života koja će trajati trideset godina. U kojoj ćemo svaki mjesec morati zabijati gol. A sve smo to radili bez poznavanja ekipe na koju smo se kladili. Nismo znali tko je na golu. Može li vratar naše ekipe obraniti penal Švicarcima? Kakav je srednji vezni? Koliko vrijedi špica i može li svaki mjesec zabijati gol? I to na stranom terenu – valuti.

 

Ušli smo u rizik koji, sad vidimo, nismo mogli ni pojmiti. To jest, mogli smo pojmiti, jer tko kaže da sutra CHF ne može biti jednak nula kuna? No, vjerovali smo da crni scenarij nije opcija. Ružičasti je opcija, možda malo sivi, ali crni nikako. A ispao je tamno crni.

Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…

 

Ugovor koji smo potpisivali, nismo baš čitali. Pitali smo bankara koja je najbolja opcija. Kao što narkić pita dilera jel’ bolje u venu ili šmrkat. Kao što smo pitali nasmijanu tetu na šalteru telekom operatora koja je najbolja opcija. I rekla nam je najbolju opciju. Najbolju za nju. I njenog šefa. I njegove dioničare.

 

I sad smo ljuti. Na proklete telekom operatore. Na gramzive bankare. Pogotovo one koji su bili inspirirani nama. A mislili smo da nam je bankar frend (isprika najboljem bankaru Jurici). Da telekom teta baš nama daje najpovoljniju tarifu. Jer ta tarifa vrijedi još samo do kraja mjeseca. A dobijemo i set noževa pride, ako baš danas potpišemo.

 

Ispalo je da nam nisu pomogli izabrati najbolju opciju. Pa ćemo ih sad tužiti jer nismo zadovoljni ishodom. Nisu bili fer i nisu nas upozorili na sve potencijalne probleme i rizike. Nisu pogledali u kristalnu kuglu i rekli da franak može na osam kuna. Nisu nam rekli da možemo ostati bez posla. Nisu nam rekli da naša nekretnina koju dajemo u kolateral može za par godina, u slučaju kraha tržišta nekretnina, biti nedovoljna za otplatu ostatka glavnice i da čak i da prodamo istu, plaćat ćemo im rate još deset godina nakon što nas deložiraju.

 

Na ugovoru nije pisalo –“Za sve rizike ili nuspojave upitajte svog bankara ili telekom operatora”. Pa je on zato ništavan. Tko bi reko, čuda da se dese, da Miljacka tečaje odnese? Što, Halide, ne predvidi i tečaj švicarca, ako si već predvidio poplave?

 

Vratite nam pare! Ali ostavite stanove! I aute! I ajfone! Jer mi to zaslužujemo. Nije u redu da nam se smiju ovi papci što su ostali podstanari i ovi što nisu kupili aute i ajfone. Neka i oni osjete našu bol. Neka pokažu solidarnost. Nismo krivi mi. Krive su banke. Telekomi su krivi. Kriv je onaj što ide s nama kroz život a koji nam omogućuje kupnju špeceraja na rate. I njegov gazda koji na nas s brijega gleda. Krivi su masoni i Bin Laden. Što su nam uopće nudili taj ajfon? I te švicarce. Da nije došlo do Franakgeddona, sve bi bilo ok.

Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu

 

Vratili bismo mi. Da nismo razbili taj auto koji još 4 godine moramo otplaćivati, vratili bismo mi. Da nam nisu ukrali taj ajfon, platili bismo mi. Četiri jahača Franakalipse sjuriše se bez najave i povećaše nam već debelo pretjerane rate za još 20% . Preko noći naš se dug vratio na stanje od prije par godina. A mi smo vraćali i vraćali. Što se to dogodilo da 4,8 kuna sad postade 7,5 kuna?!

 

Neka tamo banka u nekom planinskom gradu odlučila da neće branit tečaj? Neki tamo Rus krenuo trpat svoje rublje, čisto i prljavo, u švicarce. Kakve to veze ima s nama i našim kreditom? S našim stanom i autom? E, očito ima. Nismo znali, nije fer. Pa nismo mi vidoviti. A nismo? Ček malo, hmmmm…

 

Zato – spašavaj nas ministre financija. Spašavaj nas vlado. Konvertirajte nam kredite u eure, u kune u drahme u bilo što. Samo ne u švicarce. Poništite te zločinačke odredbe tih nametnutih nam ugovora. Odriješite nam duge naše, kako i mi… ma čekaj…ok, ipak susjed Štef mora vratit onih 500 kuna što je posudio još pred Božić.

 

A čini se da ovo nije kraj. Jahači Frankalipse su projahali tek prvi krug. Kraj je kad debela dama zapjeva. Al’ ne čuje se sa čardaka, pjesma stara, pjesma laka…

 

Napomena iliti, po hrvatski, disklejmer – autor od 2008. vraća bezobrazno visok kredit u švicarskim francima. Ekonomski je relativno pismen, gotovo prosječne inteligencije. Zna čitati i razumije pojam valutne klauzule. Nema pojma o nogometu ni klađenju. Ne pada mu na pamet ikoga kriviti zbog toga što je izabrao podići kredit u stranoj valuti, izlažući sebe i svoju obitelj izrazito velikom valutnom riziku, dodatno računajući na porast ili bar fiksiranje cijene nekretnina u jednoj maloj zemlji, na žalost, još uvijek u mnogim glavama lociranoj na brdovitom Balkanu. Kako bi mučki šutio i s guštom vraćao kredit s manjom kamatom da se Franakgedon nije dogodio, tako će i sad vraćati kredit i sprdati se javno sa svojim promašajem.

 

Neće druge kriviti za svoj promašaj, koji je većinom proistekao iz njegove želje da ima krov nad glavom, i to onakav kakav zaslužuje. Sad ima baš to što je zaslužio (uključivo i debelo precijenjen krov nad glavom) i nada se da je iz toga bar nešto naučio. Naučio je da ne može predvidjeti budućnost. Naučio je da nema tako crnih scenarija koji se ne bi mogli desiti. Naučio je da se za poslove koji traju dugo u budućnost uputno osigurati protiv rizika, pa čak i onih nepojmljivih. Vraća i vraćat će ono što je posudio i poštivat će potpis koji je svojevoljno stavio (i skupo ovjerio) na dokument. Dok mu živo srce bije!

 

(Prenosimo s tportala).

Emancipirana marioneta

Autor: / Leave a Comment

U noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović kao da smo već ušli u novu etapu predizbornog nadmetanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koju je premijer dočekao s gnjevnim neprijateljstvom, a predsjednik njezine stranke, HDZ-a, s izrazitom namjerom da joj pokaže koliko je mnogo stranka učinila za nju, te je tako simbolički pred TV kamerama ugušio njezinu ideju o emancipaciji od tvrdog HDZ-a i narušio uvjerljivost namjere da želi postati predsjednica svih, a ne samo ”svojih”.

 

Već u izbornoj noći bilo je jasno da će Kolindi Grabar Kitarović biti teško s njima obojicom, i sa Zoranom Milanovićem, ali i s Tomislavom Karamarkom.

 

Još bi bilo razumljivo da je Karamarko odlučio kratko čestitati predsjedničkoj kandidatkinji svoje stranke, da ju je odlučio najaviti, ali ne: on je odlučio održati govor. Predugačak i znakovit. Ostavio je pobjednicu, predsjednicu, da stoji, da ga gleda i da sa zaleđenim smiješkom čeka svoj red.

U noći pobjede Kolinde Grabar Kitarović kao da smo već ušli u novu etapu predizbornog nadmetanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koju je premijer dočekao s gnjevnim neprijateljstvom, a predsjednik njezine stranke, HDZ-a, s izrazitom namjerom da joj pokaže koliko je mnogo stranka učinila za nju, te je tako simbolički pred TV kamerama ugušio njezinu ideju o emancipaciji od tvrdog HDZ-a i narušio uvjerljivost namjere da želi postati predsjednica svih, a ne samo ”svojih”

 

Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica.

 

Kao da se i ona već pitala: Pa hoće li mi konačno dati da ja održim govor pobjednice?

 

Kolinda Grabar Kitarović bila je autonomna ”zvijezda“ u trenutku kada ju je Karamarko počeo nagovarati da se kandidira. Imala je snagu i autoriret osobe koja je postala zanimljiva široj hrvatskoj javnosti i prije nego što je nastupila kao predsjednička kandidatkinja, bila je ime koje se pojavilo u anketama prije nego što je dala pristanak stranci i već je tada zabljesnula s respektabilnim postocima.

 

Bila je to nesumnjivo pozicija koja je davala slobodu, pozicija u kojoj je Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno mogla postavljati uvjete Tomislavu Karamarku i stranci. Ona je, kažu, inzistirala na tome da ima pravo izabrati najuži tim suradnika, ona je zadržala jaku neformalnu vezu s Matom Granićem, koji uopće nije dio najužeg Karamarkovog tima. Ona je prije prvog izbornog kruga možda još i maštala o tome da može i mora privući šire glasačko tijelo. Ali kao da se sve to istopilo u hodu.

 

Već u drugom krugu Grabar Kitarović je i sama pristala na tu usku vezanost sa strankom, prepustila se onome što je sigurno, onome što joj HDZ-ova mašinerija može dati. Mi smo možda doista gledali put jedne političarke koja je željela biti više od predstavnice stranke kako na kraju postaje vrlo strogo stranački vezana aktivistica. Toliko vezana da u noći u kojoj je ona izvojevala pobjedu mora predugo čekati red da joj Tomislav Karamarko uopće dade riječ.

Nakon što su danima aktivisti protivničke strane po fejsu slali poruke s njegovom sličicom i obrazloženjem da je glas za Kolindu Grabar Kitarović zapravo glas za Karamarka, nakon što je u svim sučeljavanjima predsjednički kandidat Ivo Josipović podbadao Kolindu Grabar Kitarović da zapravo nije autonomna političarka nego samo marioneta u rukama Tomislava Karamarka i Milijana Brkića, Tomislav Karamarko u noći pobjede kao da nipošto nije htio dati priliku Kolindi Grabar Kitarović da se emancipira, da se otrgne i pokaže kao samostalna igračica

 

Ima li u njoj mudrosti i želje da se opet vrati na onu početnu poziciju? Poziciju samostalne političarke koju je Tomislav Karamarko trebao moliti da se kandidira? Je li to uopće moguće: tu je teret i obavezna i odgovornost prema stranci koja je izgurala projekt u teškom drugom krugu. A sada možda i želja da si uopće ne otvara tu frontu jer je već s druge strane dočekuje furija u liku Zorana Milanovića.

 

Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je ”militantni vojnik svoje stranke“, ”aparatčik“, ako se njega pita njemu je ”nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje.

 

Može li taj odnos napetosti između Ureda predsjednika i Vlade donijeti novu kvalitetu? Teško u godini uoči parlamentarnih izbora. Zoran Milanović, premijer koji dan danas za probleme svoje vlade voli optuživati prethodne vlade i uzroke svog neuspjeha vidi posvuda samo ne kod sebe, eventualno će na popis uzroka dodati još i pritisak predsjednice Grabar Kitarović. Počet će mu se priviđati opasna militantna vojnikinja u svakoj prigodi u kojoj će mu se to učiniti kao zgodan alibi.

 

Teoretski, ako bi i nakon silnih natezanja, predsjednica utjerala održavanje izvanredne sjednice vlade o gospodarskoj situaciji – što bi se dogodilo? Bi li se pokrenuli nekakvi ozbiljni procesi? Bi li ona uspjela utjerati uključivanje gospodarskih eksperata u raspetljavanje tekućih gospodarskih nevolja ili zahvate koji će brzo olakšati situaciju socijalno ugroženima, blokiranima ili nezaposlenima?

 

To će možda biti gesta, paljenje crvenog alarma da smo doista u opasno lošoj situaciji, ali neovisno o tome što je njezin prethodnih Josipović oklijevao u korištenju mehanizama alarmiranja da je sve otišlo k vragu, ona neće doista moći učiniti ništa dramatično korisno za ugrožene. Pri tome će naravno ona imati alibi da ne može ništa učiniti niti pokrenuti jer Vlada ”ne zna i ne može“ – kako je to mnogo puta govorila u predizbornoj kampanji.

Milanović je dočekao je novu predsjednicu očekivano vrlo neprijateljski. Za razliku od poraženog predsjedničkog kandidata Ive Josipovića koji je govorio dostojanstveno i bez mrvice cinizma, Milanović je Kolindu Grabar Kitarović dočekao uvredama da je ”militantni vojnik svoje stranke“, ”aparatčik“, ako se njega pita njemu je ”nezamislivo“ da ona najavljuje sazivanje sjednice Vlade o teškoj gospodarskoj situaciji kako je najavljivala u sučeljavanjima, a aludirao je i da HDZ-ov novac u kampanji nije bio čist, za razliku od SDP-ovog. Posve je jasno da Kolindu Grabar Kitarović s te strane očekuje dramatično natezanje

 

Zapravo, u noći drugog kruga predsjedničkih izbora svima nama je započela predizborna kampanja za parlamentarne izbore. Dobili smo predsjednicu koja će tvrditi da do parlamentarnih izbora ne može mnogo toga učiniti jer je tu nemoguća Vlada Zorana Milanovića. Za one bliske HDZ-u koji su u njoj vidjeli novu snagu HDZ-a koja bi mogla trasirati novi smjer stranke, proeuropski, mekaniji, tolerantniji, vjerojatno će biti obrazloženje da je sada sve skupa preosjetljivo i da ne treba dirati u dosadašnji smjer HDZa da se ne bi škodilo stranci u srazu sa SDP-om.

 

Konačno, ona sada mora izaći iz HDZ-a i nipošto ne može ostati nešto kao ogledni primjer drugog mogućeg lica HDZ-a. Ali teško će se ograditi od permanentnih sumnji da sve što čini uoči parlamentarnih izbora zapravo čini za bolje pozicioniranje HDZ-a.

 

S druge strane, dobili smo još gnjevnijeg Zorana Milanovića koji će tvrditi da tek sada ne može ništa učiniti jer ”smo si izabrali“ militantnu vojnikinju HDZ-a za predsjednicu. Ima i onih koji ponovno vide šansu za preslagivanje unutar SDP-a. Baš kao što su vidjeli tu priliku nakon izbora za EU Parlament.

 

Ali ako tada nije bilo snage za demilanovićevizaciju SDP-a, teško da će biti sada. Izgledaju li vam Rajko Ostojić, Josip Leko ili sada skinuti s trona Ivo Josipović kao komandosi koji će učiniti čuda u umornom i dezorijentiranom SDP-u? Prije izgledaju kao političari koji čeznu za dobrim godišnjim odmorom, da se malo maknu od te glasne i nerazumne svjetine, od svih tih nezaposlenih i bijesnih i blokiranih i jadnih koji bi željeli živjeti dostojanstveno i pristojno u Hrvatskoj. Pa će onda nakon odmora popiti zeleni čaj i promisliti što bi mogli, jednog dana.

 

2015. godina je godina permanentne predizborne kampanje, preslagivanja i ubacivanja u neprijateljske redove. Kolinda Grabar Kitarović, neovisno o romantičnim obećanjima o tome da Hrvatsku želi učiniti najprosperitetnijom državom, zapravo postaje prije svega faktor na predstojećim parlamentarnim izborima.

 

Za novu hrvatsku predsjednicu doista životna prilika da pokaže da nije marioneta, da može biti snažna i autonomna, a koliko će joj to biti teško u oba smjera, svjedočili smo već u noći njezine pobjede.

 

(Prenosimo s tportala).

Business as usual

Autor: / Leave a Comment

Predsjednički izbori ukazali su na središnju dvojbu svakog društva koje se nalazi u teškoj krizi: pouzdati se u politički mainstream i s mnogo strpljenja čekati evolutivni pomak ili potražiti nešto sasvim novo, ”treće” ili ”četvrto”?

 

Odgovor se nameće sâm po sebi: evolucija, izvjesnost i kretanje uhodanim putovima uvijek su manje zlo od spektakularnih prevrata, originalnih zamisli ili dopadljivih prečica. No, upitno je da li je u Hrvatskoj moguća bilo kakva evolucija.

 

Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama.

Poluge vlasti i ključevi racionalizacije i liberalizacije hrvatske države i privrede nalaze se u rukama političkih snaga koje svoj opstanak duguju upravo ekonomskoj i političkoj entropiji u obliku administrativne i fiskalne represije, abnormalno visokog udjela državnog vlasništva u privredi, besadržajne demokratske forme i zaluđivanja stanovništva nedemokratskim, antikapitalističkim i iracionalnim ideologijama

 

Kada bi se politička elita uhvatila u koštac sa stvarnim uzrocima krize odustala bi od sebe same, svoje ideologije, svojih laži i svoje političke egzistencije.

 

Pojava svijesti o nužnosti izlaska iz tog začaranog kruga bila je neminovna pa se i artikulirala kod izvjesnih političkih grupa, međutim, ta je alternativa prividna. Sve relevantne alternative vladajućem mainstreamu (utjelovljenom u SDP-u i HDZ-u) samo su svojevrsna radikalizacija dominantnog političkog mentaliteta. Osim što su nesposobne i nevoljne analizirati stvarne uzroke hrvatske tragedije, alternativne političke grupe ne žele ništa drugo nego dovesti ovu istu vladajuću ideologiju i praksu do krajnje konzekvence.

 

Tako Milan Kujundžić i neke klerofašištičke falange zastupaju još luđi nacionalizam i bezobzirniji konzervativizam. Laburisti su još veći protivnici liberalnog kapitalizma od SDP-a i HDZ-a. Orah je samo još jedan šišmiš u hrvatskom sumraku čiji politički amaterizam nadilazi čak i notornu nesposobnost SDP-a.

 

Znakovit primjer intelektualne i političke zbunjenosti bila su i zazivanja takozvanog ”trećeg puta”. Pobuna protiv kapitalizma (koga nema), bankarstva (jednog od rijetkih zdravih sektora hrvatske privrede) i vladavine prava (sprječavanje ovrha je izravni nasrtaj na pravni poredak), ali i loše prikrivena antipatija spram stranačkog pluralizma koja se svidjela glasačima Ivana Vilibora Sinčića po svojoj iracionalnosti i zapanjujućem nepoznavanju osnovnih političkih, pravnih i ekonomskih pojmova upadljivo nalikuje na retoriku desnih totalitarnih pokreta.

 

Dok je, primjerice, komunistička kritika kapitalizma racionalna, ali i dosadna poput Marxovih i Staljinovih spisa, politika koja se obraća instinktima i neznanju očajnika možda je zavodljiva ali onako kako samo fašizam može biti zavodljiv.

 

Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće.

Karakteristično je da – izuzmemo li po prirodi stvari Kujundžića i ultranacionaliste – alternativne političke grupe izbjegavaju kritički govoriti o kultu nacije, države i rata, iako je taj kult, zapravo tabu – ili sasvim precizno: laž – eklatantna negacija demokracije, slobode tržišta, moderniteta i elementarne civiliziranosti i kao takav je središnji uzrok hrvatske nesreće

 

Alternativne grupe koje ga ne ignoriraju koketiraju s nacionalizmom ponavljajući floskule o ”nacionalnom interesu”, ”rasprodaji nacionalnog bogatstva” ili ”monetarnoj suverenosti”.

 

Drugim riječima, čitav taj alternativni spektakl klanja se istim totemima kojima se klanjaju i ”velike” stranke i samo je faktor očuvanja postojećeg stanja, s jedinom razlikom da umjesto aktualne agonije nudi brži i učinkovitiji put u propast.

 

Nemoć hrvatskog društva da porodi racionalnu i demokratsku političku snagu u obliku univerzalističke kršćanske demokracije, kozmopolitskog liberalizma, ili socijaldemokratskog internacionalizma, nije odraz političke ili ekonomske, već duboke intelektualne i civilizacijske krize.

 

Je li uopće moguće sagledati i pojmiti njene razmjere, njenu sveobuhvatnost i ukorijenjenost kada se – koliko god to nevjerojatno zvučalo – u odnosu na ponuđene ”treće” alternative dvovlašće SDP-a i HDZ-a doima kao manje zlo?

 

A kako izgleda to manje zlo? Ivo Josipović nudi poslovično Veliko Ništa (što nije najgore u odnosu na druge ”ponude”, ali je također Simptom). Kolinda Grabar Kitarović nudi idiotizam domoljublja i poslovične totalitarne mantre o ”jedinstvu” i ”malom čovjeku”.

 

No, valja priznati da je njena brza i oštra reakcija na šovinistički, zapravo rasistički ispad varaždinskog ogranka Mladeži HDZ-a svojevrsno jamstvo da će ”ishodišni” porivi ostati pod kontrolom, ako ni zbog čega barem zbog vanjskopolitičkog snobizma. Iskrenost nikada nije bila politički relevantna vrlina.

Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina

 

Pobijedi li Ivo Josipović pobijedit će prazna, pristojna stabilnost. To je još uvijek stanovit civilizacijski doseg. Bolje za sada nije moguće (što je tragično). Useli li se u Vilu Zagorje Kolinda Grabar Kitarović i vrati li se HDZ na vlast za godinu dana, pobijedit će jedna potrošena (također prazna) histerija što je više nego tragično, ali ipak bit će to business as usual na koji smo navikli i koji zapravo nikada nije ni prestao jer ga nijedan politički faktor nije suštinski osporio.

 

Stvarnog višestranačkog pluralizma u Hrvatskoj ionako nema ili se svodi na razliku između licemjerja i euforije, pristojnosti i neukusa, uljuđenog i autoritarnog praznoslovlja… Sagleda li se u široj povijesnoj perspektivi i to je neki napredak u odnosu na po život opasnu i po društvo pogubnu državotvornost iz prve polovice devedesetih godina.

 

Doista, možda je evolucija ipak moguća. Hrvatska televizija je emisijom u kojoj su se u petak, 26. prosinca 2014. sučelili predsjednički kandidati učinila kvalitativni skok, hvalevrijedan iskorak iz svoje sramotne prošlosti devedesetih godina kada je bila šovinistički propagandni servis.

 

Voditeljica i novinari su predsjedničke kandidate podvrgli provokativnim pitanjima i strogim pravilima igre ne bi li ih podsjetili da je najvažnija dužnost državnih službenika da pred kritičkom javnošću trpe nelagodu. Taj primjer pokazuje da demokracija nije puka izborna statistika već počiva na neovisnim i nepristranim javnim ustanovama.

 

Demokracija i nije drugo nego dril u kojem se nosioci vlasti i moći trebaju osjećati kao ponizne i – ako treba, a treba – ismijane sluge. Po nekima emisija je bila neozbiljna. Sve i da jest tako, pa što? Zašto bi trebala biti ozbiljna? I što je uopće ozbiljnost? Kao što je ozbiljnost sljubljena sa slijepim oduševljenjem ishodište totalitarizma, tako su podsmjeh i prezir prema svakoj vlasti i svakom autoritetu posljednja crta obrane ljudskog dostojanstva.

 

(Prenosimo s tportala).

Kad će ta detuđmanizacija?

Autor: / Leave a Comment

I šef HDZ-a Tomislav Karamarko mijenjao bi Ustav RH – uveo bi kancelarski sustav, izvršnu moć bi koncentrirao u Banskim dvorima, dokinuo bi neposredan izbor predsjednika RH i u najvažniji državni dokument upisao bi ime Franje Tuđmana. Ako pobijedi Kolinda Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima, ispovjedio se Karamarko Globusovom novinaru Darku Hudelistu, ”dat će da odradi svoje, a dalje će se ići po novom sustavu”.

 

No spreman je i na njezin poraz, pa kaže kako HDZ-u eventualna pobjeda ”ne bi bila preznačajna”. Ako izborna pobjeda nije ”preznačajna”, onda valjda ni poraz ne bi bio ”preznačajan”.

 

Ako Kolinda Grabar Kitarović obećava kako će ”završiti posao koji je započeo dr. Franjo Tuđman i odvesti Hrvatsku u blagostanje”, a Karamarko kaže kako nije ”preznačajno” hoće li ili neće biti u toj poziciji, onda se moramo zapitati je li HDZ-ova kandidatkinja pretjerala s pretenzijama da bude nastavljačicom Tuđmanovog puta. Čini se kako bi Karamarko to pravo ljubomorno htio zadržati za sebe.

Današnja duboka društvena, ekonomska i politička kriza svoje korijene vuku i isprepliću se s korijenima stvaranja same države i zbog toga nam se i jest tako teško iz nje iščupati. Ni politički niti ekonomski sustav, pa čak ni obrazovni nisu se značajnije mijenjali od Tuđmanova vremena – ekonomska politika, koju danas gledamo na djelu, određena je pod njegovim patronatom (vlada Nikice Valentića i Borislava Škegre), još u prvoj polovici devedesetih. Rezultat je tonuća Hrvatska usidrena u državnom kapitalizmu

 

Politički kapital Tuđmanova imena brutalno se pokušava iskoristiti u tekućoj izbornoj kampanji – nije Kolinda Grabar Kitarović jedina – i Milan Kujundžić htio bi biti njegov ”nasljednik” zdesna, a i Ivo Josipović slijeva, on želi dio nasljedstva Tuđmana ‘antifašista i partizana”. Jedini predsjednički kandidat koji ne bi ništa od toga je Ivan Vilibor Sinčić, dečko koji je rođen 1990., kada je Tuđman osvajao vlast.

 

Potkusurivanje Tuđmanovim imenom i nasljedstvom nije nov fenomen u hrvatskoj politici. I danas omraženom Ivi Sanaderu usta su bila puna Tuđmana, ali što su kriza i nostalgični snovi naroda o ”boljoj prošlosti” dublji, to su snažnija i nastojanja da se ostvari politički profit spominjanjem njegova imena ili uvjeravanjima kako će dotična ili dotični biti neki novi Tuđman ili barem vjeran nastavljač njegova političkog puta.

 

Ali treba li nama 2015. uopće novi Tuđman, jesmo li uopće i pokušali provesti detuđmanizaciju i treba li nam ”retuđmanizacija” o kojoj snuju ideolozi desnice?

 

Jedni misle da nam nije trebao ni onaj stari Franjo Tuđman i da bismo državnost obranili s njime ili bez njega, ali da bismo u tom slučaju danas imali neku bolju Hrvatsku.

 

Drugi misle kako bi bez njegova vodstva samostalna Hrvatska ostala i dalje tek ”tisućljetni san”, pa su mu zbog tog postignuća spremni prešutjeti i oprostiti što je od početka stvarao sustav kojemu je glavna karakteristika institucionalizirana nepravda.

 

Treći mu priznaju zasluge za osnivanje i obranu države, ali kršenje ljudskih prava i sustav krajnje nepravedne raspodjele podjele društvenog bogatstva (pretvorbom i privatizacijom provedenom u ratu, u kojoj su pogodnosti uživali vojnici partije), ne mogu mu oprostiti.

Prevelika moć koju je Tuđman kao predsjednik uživao nije dokinuta, nego se novim Ustavom, na početku Novog milenija, samo preraspodijelila između Banskih dvora i Pantovčaka, pri čemu su više profitirali ovi sa zapadne strane Markova trga. Ovi s istočne, u Hrvatskom saboru, tom preraspodjelom nisu dobili gotovo ništa – ostali su dekorativna politička institucija koja ne djeluje po principima istinskog demokratskog parlamentarizma

 

Današnja duboka društvena, ekonomska i politička kriza svoje korijene vuku i isprepliću se s korijenima stvaranja same države i zbog toga nam se i jest tako teško iz nje iščupati.

 

Ni politički niti ekonomski sustav, pa čak ni obrazovni nisu se značajnije mijenjali od Tuđmanova vremena – ekonomska politika, koju danas gledamo na djelu, određena je pod njegovim patronatom (vlada Nikice Valentića i Borislava Škegre), još u prvoj polovici devedesetih. Rezultat je tonuća Hrvatska usidrena u državnom kapitalizmu.

 

Prevelika moć koju je Tuđman kao predsjednik uživao nije dokinuta, nego se novim Ustavom, na početku Novog milenija, samo preraspodijelila između Banskih dvora i Pantovčaka, pri čemu su više profitirali ovi sa zapadne strane Markova trga.

 

Ovi s istočne, u Hrvatskom saboru, tom preraspodjelom nisu dobili gotovo ništa – ostali su dekorativna politička institucija koja ne djeluje po principima istinskog demokratskog parlamentarizma, nego služi tek kao prekobrojna i skupa mašinerija dviju političkih stranaka – HDZ-a i SDP-a. Njihovi unutarstranački sustavi jednako su (ne)demokratični kao i u vrijeme Franje Tuđmana.

 

Intencija i Josipovićevih i Karamarkovih ustavnih promjena nova je preraspodjela moći među institucijama izvršne vlasti – Josipović bi dodao malo više moći Pantovčaku, a Karamarko bi mu je posve oduzeo. Kolinda Grabar Kitarović, baš kao i Zoran Milanović, zadržali bi postojeće stanje stvari, a Milan Kujundžić vratio bi sve na početne pozicije i predsjedniku dodijelio barem široke Tuđmanove ovlasti.

Nitko od pretendenata na dužnosti predsjednika ili premijera u idućem ciklusu ne zalaže se za smanjenje moći izvršne vlasti u korist jačanja parlamenta. To bi u našem slučaju značilo istinsku detuđmanizaciju…

 

Budući da on zna reći i kako mu ne treba posrednik između njega i naroda, možemo biti zločesti pa reći i kako bi on najradije ukinuo parlament (slično je razmišljao Aleksandar Karađorđević kad je 1929. u Kraljevini SHS uveo Šestosiječanjsku diktaturu).

 

Ideolozi desnice tvrde kako je detuđmanizacija provedena, da nas ona uništava i da Hrvatsku može spasiti samo ”retuđmanizacija”, za sve krive ”mentalne komuniste nositelje jugoslavenstva”.

 

(Zaboravljaju kako Tuđman ne bi bio u stanju strateški osmisliti obranu Hrvatske od JNA da nije bio Titov general te iste armije, niti bi to bio u stanju bez znanja oficira i generala koji su stali u obranu Hrvatske). Čak i Vladimir Šeks u prigodnom intervjuu za N1 ističe kako je Tuđman iznimno cijenio Tita.

 

Nitko od pretendenata na dužnosti predsjednika ili premijera u idućem ciklusu ne zalaže se za smanjenje moći izvršne vlasti u korist jačanja parlamenta. To bi u našem slučaju značilo istinsku detuđmanizaciju – odricanje od krajnje nepravednog, ali i za sadašnje i buduće generacije posve neučinkovitog političkog i ekonomskog modela koji je uspostavljen dok je narod ratovao, a učvršćen dok se narod u poraću koprca(o).

 

To živo blato tuđmanizma vuče nas prema dnu. Samo dubinska detuđmanizacija može nas povući prema čvrstom tlu.

 

(Prenosimo s tportala).

Lakoća ispaljivanja gluposti

Autor: / Leave a Comment

Izjava ministra obrazovanja Vedrana Mornara da bi studenti po završenom studiju trebali biti dužni ostati u Hrvatskoj ili isplatiti državi cijenu svoga školovanja izazvala je opravdani gnjev javnosti. Njegova zamisao zadire i u sâm Ustav, u odredbe o slobodi kretanja (članak 32. stavak 2.) i dostupnosti obrazovanja (članak 65. stavak 1.) Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila.

 

No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom, a taj mentalitet i ta drskost suštinski su uzroci ove žalobne stvarnosti, sveopće propasti hrvatskog društva.

 

Hrvatska politička elita je, o kojoj god stranci da je riječ, jedinstvena u svojem sustavnom, opsesivnom i bezuvjetnom otporu slobodnom tržištu, privatnoj inicijativi i poduzetništvu.

Neovisno o tome, teško je zamisliti kako bi se akcija ”imaš diplomu vrati putovnicu” normirala i provodila. No, recimo da ustavnopravna i pravno-tehnička cjepidlačenja nisu posebno bitna. Bitan je mentalitet, zapravo drskost koja je takvu dosjetku uopće učinila mogućom…

 

Takvom ekonomskom filozofijom – koja zapravo nije ekonomska filozofija nego banalna potreba za gomilanjem moći – politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate. Što je najgore, na vidiku nema znakova da će politička elita odustati od svoje vlastohlepne ekonomske politike čime je građanima Hrvatske osim svega oduzela i nadu.

 

U takvom dakle kontekstu i u takvoj situaciji ministar obrazovanja snatri o uvođenju tržišnih zakonitosti tamo gdje im nije i ne smije biti mjesto, upravo na području koje civilizirane države štite ili bi trebale štititi od tržišta. (Anglosaksonska tradicija je drugačija, ali njene prednosti i mane spadaju u drugu temu).

 

Zlostavljanje realnog sektora visokim porezima i suvišnom administracijom može, a besplatno obrazovanje ne može. Za poduzetnike nema tržišne slobode dok se istodobno čezne za uvođenjem kupoprodajnih pravila u obrazovanje. Kod nas je sve naopako.

 

Bezuvjetna dostupnost znanja i obrazovanja svima i svakome (jasno, pod uvjetom da zadovoljavaju izvjesne preduvjete koji nipošto nisu tržišne naravi) jedno je od najvećih dostignuća moderne civilizacije.

Politička elita već preko dvadeset i četiri godine pljačka i upropaštava hrvatsku ekonomiju i stanovništvo i pri tom državu koristi i kao provalnički alat i kao opravdanje za svoje pothvate

 

Obrazovanje i znanje nisu roba već civilizacijsko nasljeđe koje pripada svima. (Know-how, patenti te intelektualno i autorsko vlasništvo su nešto drugo, da ne bude zabune). Dužnost je države da ih svima poslušno i ponizno stavi na raspolaganje i da se ništa ne usudi tražiti zauzvrat.

 

Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati. No, građaninu koji poslije završene srednje škole redovno i uredno studira, država ne smije imati pravo naplaćivati ništa niti je se smije ticati što će taj građanin učiniti sa svojom diplomom i svojim obrazovanjem kada ih jednom stekne.

 

Istina, štetno je po neko društvo da ga po završenom studiju napuštaju mladi stručnjaci. To se dade jednostavno riješiti. Dovoljno je da politička elita upravlja državom tako da ona postane privlačna za ljude i kapital, dakle politički potpuno inkluzivna i ekonomski otvorena, s bezuvjetno zajamčenim građanskim i poduzetničkim slobodama. Time bi se međutim doveli u pitanje njeni ideološki temelji jer je nastala kao isključivi zabran jedne jedine društvene (etničke) grupe.

Ako netko u pedesetoj godini poželi upisati komparativnu književnost ili povijest umjetnosti, to je druga priča: neka plati

 

Država koja nije privlačna svima, štoviše, država u kojoj se pomisao kako pripada samo nekima ne smatra sramotnom, u posljednjoj konzekvenci ne može biti korisna nikome. Nacionalizam je skupa zabava. I ne isplati se.

 

Na stranu rasprava o dostupnosti obrazovanja kao civilizacijskoj vrednoti kojoj nije mjesto na tržištu. Na stranu i činjenica, koju priznaje i sâm ministar, da je zamisao o zatočeništvu u Hrvatskoj nakon završenog školovanja pravno i praktično neprovediva. Najgori od svega su lakoća kojom pripadnici političke elite posežu za ucjenama i njihova drskost u raspolaganju sudbinama i slobodom građana.

 

To je ključ za razumijevanje ove krize koja je osim ekonomske, intelektualne i moralne supstance progutala i budućnost.

 

Kada je država drska i samodopadna umjesto ponizna i samozatajna i kada joj prevelik broj građana umjesto sumnje i opreza poklanja bezuvjetnu ljubav, ona prije ili kasnije postaje mjesto gdje nitko ne želi doći ili ostati, niti itko iz nje smije izići.

 

(Prenosimo s tportala).

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt