autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Where Is My Wife?

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 06.10.2014. Leave a Comment

Gone Girl 1Tko zna gdje bi bila karijera Rosamund Pike da je David Fincher nije odabrao za ulogu Amy Elliott Dunne, protagonistice svoga najnovijeg filma ”Nestala”?

 

Iako je na velikom platnu zasjala još 2002., i to još kao Bond djevojka, Pike je cijelo ovo vrijeme ostala negdje u drugom planu kao solidna, ali nerazvikana glumica – svjetska je publika pamti, možda, po epizodi u ”Ponosu i predrasudama”, te po pariranju Tomu Cruiseu u ”Jacku Reacheru”. Usprkos očito dobitnoj kombinaciji izgleda, intelekta i talenta, Pike sve dosad nije dobila priliku pokazati što zaista može. Na čelu joj je doslovno pisalo “velika filmska diva” – ali i nije neka vijest da Hollywood ima problema s čitanjem.

Amy Elliott Dunne, protagonistica filma, nestala je u svakom stvarnom smislu u kojem osoba može nestati; “Nestala” se bavi mučnim postupkom ponovnog pronalaženja sebe

 

Amy Dunne je na svoj način jednako fascinantan ženski lik u Fincherovoj filmografiji kao Marla Singer ili Lisbeth Salander – utoliko više što Amy izvana izgleda upadljivo normalno. Dapače, sve je u ”Nestaloj” naizgled posve normalno: priča se vrti oko bračnog para ljudi u najboljim godinama, intelektualaca nastanjenih u mirnome mjestu na američkom Jugu koji se upravo spremaju proslaviti petu godišnjicu naizgled idilična braka kojem, očito, nedostaju jedino djeca.

 

Ona je naizgled trofejna žena – nekoć uspješna novinarka iz New Yorka, te ni više ni manje nadahnuće za uspješan serijal dječjih knjiga svojih roditelja. Ona je Čudesna Amy, ili možda “Čudesna Amy”: ona je predivna i uvelike nepoznata, baš kao i Rosamund Pike, a u isti je mah uvelike određena javnim identitetom fiktivne sebe.

 

Podno normalnosti krije se prijetnja – ali ne izvanjska, kao u Fincherovu najslabijem filmu, ”Sobi panike”, a ni inscenirana, kao u ponešto boljoj ”Igri”: prijetnja gubitka identiteta, naime.

Nick Dunne, protagonist filma, ljigav je u svakom smislu koji Ben Affleck može utjeloviti, a takvih je legija; “Nestala” se bavi mučnim postupkom dokazivanja nevinosti kad je očito da si kriv

 

Amy je iz New Yorka, da: ne živi više u New Yorku zato što je iz dotičnoga grada 2008. isplazila kriza koja je, osim što je zavila cijeli svijet u jade politike stezanja remena, dokinula potrebu za pametnim novinarima (te tako i dobar dio mogućnosti za izlazak iz dotične krize). Ostavši bez posla, Amy se doselila u suprugovo rodno mjesto i ondje uložila preostalu životnu ušteđevinu u ugostiteljski projekt muža i njegove sestre blizanke, bar nazvan The Bar. I od žene s uspješnom karijerom pretvorila se u uspješnu bijelu kućanicu, u ideal konzervativnih pedesetih.

 

Gone Girl 2Amy je, slijedom svega toga, nestala kao osoba davno prije nego što je zaplet ”Nestale” svojski krenuo svojim zavojitim putem, na kojem obrati stižu neočekivano često i ritmom koji se protivi prohtjevima tročinske dramaturgije – koliko god bili utemeljeni na likovima i njihovoj psihologiji. Ne, potka ovog filma nije zapravo pitanje je li Amy ubio njezin suprug Nick: pitanje glasi, kako to inteligentno navodi teaser plakat velikog Neila Kellerhousea, stalnog Fincherova dizajnera – “Ne znaš što imaš sve dok to ne…” Da, Amy je nestala u svakom stvarnom smislu u kojem osoba može nestati, a ”Nestala” se bavi mučnim postupkom ponovnog pronalaženja sebe.

 

Ben Affleck bio bi idealna filmska zvijezda da nije tako ljigav. Možda to shvaća i Hollywood, pa ga nagrađuje Oscarima za scenaristiku, režiju i produkciju, premda nema te sile zbog koje bi ga nagradio za glumu.

 

Gone Girl 3Možda je stvar u dugogodišnjem sumnjičenju njegova vrlo platonskog prijateljevanja s Mattom Damonom. Vrlo vjerojatno je stvar u njegovu statusu glavnog plejboja za uspostavljanje srednje trajnih veza s biranim starletama, koji je održavao dobrim dijelom prvog desetljeća dvijetisućitih, nakon rješavanja viška kila, a prije stupanja u brak s Jennifer Garner. Posve sigurno je stvar u izraženoj čeljusti s rupicom u bradi, zbog koje izgleda kao karikatura muževnosti iz pedesetih – i zbog koje je bio Daredevil, i zbog koje će biti Batman.

 

Fincher nije imao druge nego nasuprot glumici za koju malotko zna postaviti glumca o kojemu svatko zna i više nego što bi htio. Nick Dunne u Affleckovoj pojavi djeluje kao poznata kvantiteta: zgodan momak, da, ali ujedno i simpatičan dečko, spreman na pošalicu, a i pokoje pivo s prijateljima u The Baru. Kad bi ih imao. Jer, tko bi se družio s ljigavcem?

 

Tragedija Nicka Dunnea je u njegovoj latentnoj ljigavosti čak i kad je zaista nema. Nick je žrtva istih okolnosti krize kao i Amy: za razliku od nje, on nije rođen s pedigreom i nije rođen u New Yorku. On je samo mali seljo iz Missourija s ocem u domu (umirovljeničkom, valjda, ali za one umirovljenike kojima nisu sve koze na broju) koji se drznuo oženiti djevojkom koja ga u klasnom smislu – jedinom važećem na Jugu – dobrano nadmašuje.

 

Gone Girl 4Pa kad Amy nestane, svi će se prsti spremni na pronalaženje dežurnog krivca uprti u Nicka.

 

U adaptaciji Gillian Flynn, autorice bestselera iz 2012. na kojem se ”Nestala” temelji, ovo je naizgled čisti triler o jednom do krajnosti nategnutom braku koji je prešao u autodestrukciju – podno sve prividne normalnosti, okolnosti su tako beznadne da tu mora pasti krv. A ako je to krv sirotana koji još vjeruje u Gatsbyjeve ideale, tim bolje. Ovo više nije dvadeseto stoljeće.

 

Fincher, više nego voljan usmjeriti svoj pogled dublje od površine, odnosno onog ionako svima znanog potkožnog tkiva, u njemu pronalazi još i više. Zapažanja Flynn o utjecaju aktualne krize na rasap perspektive i prirođenih vrijednosti pripadnika srednje klase pritom su mu dobrodošla: u autoričinim razlaganjima načina na koji su mediji spremni na prečac osuditi, da ne kažem žigosati očite negativce u slučajevima slabo shvaćene složenosti Fincher pronalazi još i više, tek jednu od najsuptilnijih osuda novinarske struke u okolnostima nastalim nakon 11. rujna, pogotovo zato što ovdje zaposleni žuti novinari proždiru nezaposlene kolege profesionalce.

 

Ipak, težište ”Nestale” stoji na najomiljenijem motivu filmografije Davida Finchera – manipulaciji. Njegova najpoznatija djela temelje se na vrhunskima. Nakon što je osobno bio izmanipuliran pri režiranju nesretnog ”Aliena3”, manipuliranju nazivno glavnih likova posvetio je ”Sedam” i ”Igru”, da bi predmilenijski zeitgeist uobličio bolje od bilo koga u ključnom filmu završetka 20. stoljeća, ”Klubu boraca”: ondje neimenovani protagonist izmanipulira vlastiti korporativni identitet u anarhističku mu antitezu zvanu Tyler Durden.

 

Gone Girl 5Manipulacije u kasnijoj Fincherovoj filmografiji teže biti suptilnije, a često ih izvode marginalizirani pojedinci, od psihopatskog naslovnog lika ”Zodijaka” do suštinski nedruštvenog Marka Zuckerberga u ”Društvenoj mreži”; kad Lisbeth, uvjerljivo najpozitivniji noseći lik nekog Fincherova filma, na kraju ”Muškaraca koji mrze žene” izmanipulira sustav u cilju bogaćenja kojemu je bogatstvo najmanje bitan razlog, to dovodi do najdirljivijeg trenutka redateljeve karijere. Ali ni sekunde ne dvojimo u njezinu sposobnost da to izvede.

 

U ”Nestaloj”, jedno od dvoje protagonista izniman je manipulator, premda djeluje kao žrtva, dok je drugo od njih obrnut slučaj. To su datosti predloška Gillian Flynn: nitko nije onakav kakvim se čini, a gledateljsko poistovjećivanje sa zadanom žrtvom i zadanim krivcem nosi svoju cijenu.

 

Ako scenarij i nosi izvjesnu pristranost, onda ona ide u korist muškog protagonista; Fincher je, kao izuzetno rodno osviješten filmaš (što mu se rijetko, ako i ikada priznaje – čovjek je ipak režirao neke od najerotičnijih videospotova svih vremena, od ”Freedom ’90” nadalje: s dotičnim, usput, ovdje dijeli snimatelja Jeffa Cronenwetha, kao i montažu putem zacrnjenih kadrova u odusdnim situacijama); kažem, kao rodno osviješten filmaš, Fincher je nesklon tome, te daje jednak prostor kompromisima, improvizacijama i žrtvovanjima obaju glavnih likova.

Scenaristički predložak Gillian Flynn, besprijekorno adaptiran prema autoričinu vlastitom bestseleru o rasapu američkog braka, početna je točka za majstorsko djelo Davida Finchera o nizu suptilnijih, aktualnijih stvari

 

Nakon višekratnog gledanja ”Nestale” polako blijede prvi dojmovi pripovijedanja temeljenog na šoku, obmani i obratima; blijedi suživljavanje sa svršetkom, tako omraženim među čitateljima knjige i tako suštinski točnim, tako egzistencijalno neizbježnim u Fincherovu tumačenju. (Mislili ste da je suština srdžbe spakirana u kutiju najgora stvar na svijetu? Predomislit ćete se.)

 

U tome je, usudio bih se postulirati, snaga pedantnosti pristupa, matematičke preciznosti realizacije i objektivne besprijekornosti Davida Finchera, istinskog nasljednika disciplinirane intelektualnosti Stanleyja Kubricka među živim redateljima. Ništa nije onakvo kakvo se čini na prvi pogled, kazat će mu (inače besprijekorno adaptiran) scenarij Gillian Flynn; ništa nije ni onakvo kakvo se čini na drugi, ili treći, ili pedeseti pogled, zaključit će sjetno Fincher. Nick i Amy samo su se upoznali u vrlo čudnom trenutku svojih života.

 

”Nestala” je film u kojemu superiorni znaju biti nadigrani od strane inferiornih, film u kojemu ljudi posvećeni vrlo principijelnoj pravdi staju na stranu nepravde, kao i film koji ide korak dalje od obrazlaganja rasapa američkog braka i suočava nas s gubitkom vlastitog identiteta u ovim čudnim godinama ovog stoljeća koje je očito pošlo posve ukrivo. ”Nestala” je, ruku na srce, jedini film koji je redatelj ”Kluba boraca” mogao snimiti petnaest godina kasnije: alternativa bi bio romaneskni prikaz nastavka veze “Tylera” i Marle, a od toga bismo tek poželjeli nestati.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Amy Elliott Dunne, autograf.hr, Bond, CSI, David Fincher, film, Gillian Flynn, glumac, Hollywood, Multiplex, Nestala, New York, recenzija, redatelj, Rosamund Pike, Tom Cruise, Vladimir C. Sever, Wife

Vulgarni konzumerizam

Autor: Gordan Duhaček / 24.08.2014. Leave a Comment

Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi.

 

Zbog izostanka kritičke analize i šire društvene diskusije o tome što podrazumijeva život u suvremenom potrošačkom društvu, u Hrvatskoj su se godinama otvaranja raznolikih šoping-centara slavila isključivo kao znak napretka i priključivanja Zapadu, još jedan dokaz da smo daleko napredovali u odnosu na vrijeme kada se po traperice moralo ići na tršćanski Ponte Rosso.

 

Tako smo i došli u situaciju da se otvaranje Ikee na periferiji Zagreba uzima kao velik i relevantan društveni događaj u svim medijima, da se uopće napomene kako u najavljenoj orgiji šopinga – najavljivalo se čak 25 tisuća ljudi već prvi dan!? – ima i nečega uznemirujućeg, pa i bolesnog.

Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi

 

U društvu pogođenom dugogodišnjom krizom, čiji raznoliki aspekti vrište za javnim izražavanjem nezadovoljstva i masovnim prosvjedima, 25 tisuća ljudi je nedosanjani san za bilo koji sindikalni ili aktivistički skup u ovoj državi. Socijalna pravda i ekonomska politika jednostavno nisu ni približno seksi roba kao lako sklopiv namještaj iz Švedske.

 

Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove nadajući se nekakvim dodatnim proizvodima, da listaju sve te kataloge i prate tko gdje ima kakvu akciju.

 

Odnosno, da što više svog slobodnog vremena provode baveći se i razmišljajući o šopingu, da žude za proizvodima koje si ne mogu priuštiti, zbog čega će se osjećati loše. A tog će se osjećaja osloboditi ako si nešto kupe. Začarani krug je tako uspješno uspostavljen i čovjek se transformirao u potrošača a plus na računu u minus.

 

Fetišizacija robe nigdje nije toliko vidljiva kao na primjeru raznih gadgeta kojima se ljudi masovno koriste, iPhoneima i Androidima, tabletima i mobitelima, prema kojima se mnogi odnose kao da su im prijatelji s kojima ostvaruju duboke i značajne intimne odnose.

 

Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije.

Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove

 

Ekstenzivno pričati o bilo kojem gadgetu jednako je zanimljivo kao i potrošiti desetak sati na priču o tome što može vaš štednjak a što stroj za pranje rublja. Štednjak kuha, stroj pere, mobitel zove. To je to, kraj priče. Sve su to samo uređaji, tehnički alati koji ljudima u međuvremenu trebaju jer ubrzavaju i olakšavaju raznolike svakodnevne procese života, ali doista ništa više od toga.

 

Činjenica da su zahvaljujući marketingu i konzumerizmu mnogi ljudi povjerovali da im razni uređaji i proizvodi garantiraju i određeni stil života zapravo bi trebala biti duboko zabrinjavajuća a ne posve ignorirana. Drugdje i jest te možete naći mnoge knjige, studije i istraživanja koja se time bave, kao i razne aktiviste i pokrete koji se tome sve uspješnije suprotstavljaju i trude educirati javnost, no u Hrvatskoj – što je najbolji znak života na periferiji i iza suvremenih trendova – vulgarni masovni konzumerizam i sve njegove manifestacije smatraju se dokazom društvenog napretka.

 

Pritom se ne bi smjelo zaboraviti da je jedan od ključnih elemenata aktualne hrvatske ekonomske depresije baš taj i takav konzumerizam, u kojem su ljudi od 2000. na brojne načine poticani na bezglav šoping, pa je dobar komad ekonomskog rasta Sanaderove ere rezultat kupovanja svega i svačega tada jeftinim novcem koji se u međuvremenu pokazao itekako skupim. Hrvatska ekonomija od 2000. pa do početka krize 2008. zapravo i nije rasla, jer se u Lijepoj Našoj skoro ništa ne proizvodi, nego se ušopingirala u rupu u kojoj je sad već šestu godinu.

 

Zato vrijedi i spomenuti, baš jer je riječ o skoro pa čudu, da je inzistiranje Katoličke crkve na neradnoj nedjelji bio dobar potez. Doduše, motivi biskupa za tu na kraju neuspješnu kampanju nisu bili altruistički nego oportunistički (ali hej, to su biskupi; nije kao da misle o općem dobru!), jer se nadalo da nedjeljom zatvoreni šoping-centar znači više pastve na misi i više novca u škrabici, no sigurno bi zdravije za hrvatsko društvo bilo da obitelji i prijatelji vikendom idu na izlete, u muzeje, na sportske i kulturne priredbe nego da – troše i kupuju.

Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije

 

Iako se liberali vjerojatno neće složiti s tim, ali meni se čini da je za mentalno stanje društva i nacije itekako poželjno imati jedan dan u tjednu kad građani – pa čak i ako to hoće – ne mogu kupovati.

 

Kako su se u Hrvatskoj nekritički, pa čak i s oduševljenjem, preuzimaju potrošačka ponašanja sa Zapada, samo je pitanje vremena kada će se i ovdje uvesti Black Friday, tj. Crni petak. U SAD-u je to prvi petak nakon Dana zahvalnosti, poznat po ogromnim popustima u trgovinama i čoporima ljudi koji gaze jedni preko drugih kako bi se domogli stvarčica koje si inače ne mogu priuštiti. Mrtvih je u tom krkljancu već bilo, ali koga briga kad se nudi akcija od 80 posto. Nekad su ljudi umirali da bi svrgnuli tiranskog kralja ili totalitarni režim, danas u pokušaju da kupe PlayStation.

 

Realno gledajući, ne treba sumnjati u predviđanja da će se na otvaranju Ikee pojaviti ogromna masa ljudi. Pa i otvaranje prvog dućana H&M-a u Zagrebu bilo je praćeno višednevnim gužvama na Cvjetnom trgu i ljudima koji satima stoje u redu te pripadajućim i očekivanim tenzijama. Među njima se moglo vidjeti i neke žestoke protivnike Horvatinčićeva i Bandićeva smuljanog projekta, a oni su na javni interes i svoje utemeljene kritike zaboravili čim su im Hennes i Mauritz ponudili Jersey dress za 149 kuna. Slična se gužva ponovila kad se otvorio prvi Zarin dućan, a kako bi ljudi kupili krpice koje će biti na raspolaganju i za tjedan i za mjesec dana. I sve to kao da nikome nije čudno ili problematično iako izgleda kao neka vrsta ludila.

 

Takav je život u doba konzumerizma, u kojemu se ljude uvjerava da šopingiraju kako bi bili sretni i imali smislen život, iako je istina baš obratna. Bezumno kupovanje ne samo da će vam isprazniti novčanik, nego će vas navući i na junk food sreću, kratak i intenzivan osjećaj ushita koji možete osjetiti samo ako ponovno nešto kupite.

 

Ali ono što se u svom tom kupovanju i šopingu lako zaboravlja jest to da potrošači trošenjem teško zarađenog novca na sve i svašta ujedno nešto besplatno (pro)daju. Komadiće svoje duše, što je jedna od onih stvari – poput ljubavi i takvih sitnica – koje novac jednostavno ne može kupiti. Dakle nešto neprocjenjivo.

 

(Prenosimo s tportala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Android, autograf.hr, cerdo, David Fincher, DM, ekonomija, Gordan Duhaček, Hrvatska, Iphone, Konzum, konzumerizam, mobitel, Naomi Klein, No Logo, osvrt, politika, tablet, tportal, vulgarno

Tako je svugdje u svijetu

Autor: Vladimir Cvetković Sever / 18.08.2014. Leave a Comment

Art framework under photos of any sizeKad je potkraj srpnja Alberto Barbera, umjetnički ravnatelj Filmskog festivala u Veneciji, za Screen Daily pokušao objasniti razloge iz kojih njegov festival – najstariji i najugledniji na svijetu – nije uspio dobiti pravo na prikazivanje dvaju iznimno očekivanih filmova iz zenita sezone, velikih favorita za Oscara, njegovo otvaranje duše otkrilo je dubinu jaza dvaju filmskih svjetova.

 

“Nisu mi uvijek jasni razlozi iz kojih filmovi ne dolaze”, kazao je sav nujan zbog gubitka novih djela Davida Finchera i Paula Thomasa Andersona, koja će, umjesto na Lidu, premijeru imati na Festivalu u New Yorku. “Stječem dojam da su SAD sve posvećenije domaćim produkcijama i svojem lokalnom tržištu, umjesto međunarodnom.”

 

Ništa, naravno, nije dalje od istine, što otkrivaju hladne brojke. Svjetsko tržište zabave i medija uprihodilo je 2012., posljednje godine za koju su podaci dostupni, više od 1600 milijardi dolara; gotovo trideset posto tog iznosa otpadalo je na američke medijske sadržaje. Disproporcija je utoliko veća ako se shvati da se ostalih sedamdeset posto prihoda gotovo isključivo odnosilo na konzumaciju lokalno stvorenog medijskog sadržaja na tržištu na kojem je nastao. Bollywood je, primjerice, golem samo u Indiji; Hollywood je golem svugdje.

Amerika nije mogla dosegnuti današnju unipolarnu moć da nije bilo jednog presudnog utjecaja na srca i umove svjetskog stanovništva: produkcije Hollywooda danas bilježe najveći rast upravo na teritorijima svojih nominalno najvećih oponenata, zemalja zvanih BRICS

 

Amerika danas ima jedini istinski globalan medijski sadržaj. I premda on ne donosi američkoj izvoznoj bilanci onoliko koliko se ponekad misli – strojevi, instrumenti, motori i neizbježno oružje još uvijek su neprikosnoveni – njegov je utjecaj na opstojnost onoga što se sve češće naziva unipolarnim svijetom nemoguće izraziti brojkama.

 

S padom Berlinskog zida prije četvrt stoljeća osvanule su teze o kraju povijesti, odnosno o početku “Novog američkog stoljeća”; sve su paradigme osim američke doživjele neuspjeh, smatrali su ideolozi ovog vrlog novog svijeta, i sad cijeli planet ima postati preslika pobjednika. Pristup ostvarivanju tog cilja u stvarnom je novom stoljeću počeo otkrivati svoje naličje: kao Two-Face iz ”Batmana”, američka medijska dominacija s jedne strane nudi umivenu pojavnost vladavine zakona, ljudskih prava i multikulturalnosti melting pota, dok s druge vreba ratno-huškački militarizam pokvarenog svjetskog policajca koji se umiješa uglavnom kad treba zaštititi vlastite financijske i energetske interese.

 

Bez Hollywooda i američkog filma takvo stanje stvari bilo bi istinski neodrživo. Zamislite samo kako bi svijet izgledao da s početkom Prvog svjetskog rata nije došlo do fundamentalne promjene u strukturi moći tada tek propupale svjetske filmske industrije. Sve do 1914., naime, najveći su studiji svijeta pripadali Francuskoj, zemlji koja je film izmislila: Gaumont je osnovan još 1895., Pathé godinu dana nakon njega. Zbog vrlo lako rješive internacionalizacije nijemog filma, tada uspostavljen sustav filmskih zvijezda i žanrova lako je prelazio granice; usprkos nepobitnom doprinosu američkog talenta razvoju medija, Europa je dominirala čak i tržišno.

 

A onda se na četiri mučne godine Europa pretvorila u bojno polje, nigdje veće nego upravo u Francuskoj. Kad su topovi utihnuli s potpisivanjem varljivog mira u Versaillesu, malo je tko primijetio da je pravi pobjednik u medijskom prostoru postala jedina zemlja čija je produkcija u ratnom razaranju ostala netaknuta.

Kao Two-Face iz “Batmana”, američka medijska dominacija s jedne strane nudi umivenu pojavnost vladavine zakona i ljudskih prava, dok s druge vreba ratno-huškački militarizam pokvarenog svjetskog policajca

 

Sve što je otada uslijedilo samo je dodatno pojačavalo taj odnos snaga, tako neophodan za osvajanje onoga što se u vojno-propagandističkom žargonu naziva hearts and minds. Pritom Hollywood vrlo rijetko poseže za otvorenom propagandom; naslovi iz sredine osamdesetih, poput ”Top Guna”, ”Ramba II” i ”Crvene zore” danas djeluju vulgarno, bez obzira na patinu nostalgije koju neki gaje prema Reaganovoj eri. Bilo je to doba siromašenja drugog i trećeg svijeta nakon promjene financijske paradigme uspostavljene u Bretton Woodsu. Neameričke su režime banke srušile daleko djelotvornije nego što su to vojska i CIA ikad mogle: ali proces bi prošao s daleko više otpora da mu Hollywood cijelo vrijeme nije davao dojam samorazumljive neizbježnosti.

 

Hrvatska je u tom pogledu bila gotovo idealtipska zemlja. Čak i danas od najviših državnih dužnosnika nerijetko čujemo da nešto valja učiniti na ovaj ili onaj način – koji češće ide u korist Amerike nego nas samih – jer “tako je svugdje u svijetu”. Pri čemu je taj svijet koji je svugdje uglavnom onaj koji poimamo na velikim ekranima multipleksa i, korolarno, kroz današnji ekvivalent Nickelodeona i filmskih žurnala s početka 20. stoljeća – televiziju i društvene mreže.

 

Srca i umovi malih zemalja u globalnom su smislu već preoteti. Američka je medijska industrija tvorac najmoćnijih sadržaja našeg vremena, dovoljno raznolikih da svakome mogu nešto ponuditi i stvoriti iluziju poželjnosti koja se suštinski ne razlikuje od primamljivosti originalnih Levi’sovih traperica iz Trsta iz doba stasavanja današnjih svugdjeusvjetaša. A tome su podložne i zemlje s mnogo slabijim kompleksom manje vrijednosti od naše: najveći rast gledanosti produkcije Hollywooda danas bilježe na teritorijama grupacije država koja pruža najorganiziraniji otpor američkoj dominaciji – Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke republike.

Hollywood je iz vlastite perspektive dosegao točku ne samo komercijalne, nego i kreativne hegemonije – točku s koje sada može samo pasti. Tako je bilo, i ostalo, svugdje u svijetu

 

Nije uvijek bilo tako: desetljeća su trebala da američki medijski konglomerati za najprestižniji dio svoje produkcije počnu dobivati pohvale europskih sineasta. Europa i njezini festivali bili su prostor u kojemu su sve svjetske kinematografije dolazile jedne drugima na megdan, prostori gdje su se otkrivali filmski rukopisi velikih autora Japana, Švedske, Meksika, Sovjetskog Saveza – i postajali svjetski fenomeni. Cannes, Berlin i stara mletačka dama bili su krajnji arbitri kvalitete, i morali su proći svi procesi novih valova, kako s ove, tako i s one strane Atlantika, da američki filmovi na njima počnu bivati uvažavani.

 

Danas je, čini se, taj proces dovršen. Amerika ima svoju ljetnu sezonu blockbustera za koje joj više ne trebaju čak ni donedavno uobičajena gala-premijere na Croisettei: zašto se baciti u trošak u Cannesu kad film još efikasnije možete promovirati putem Facebooka? Amerika ima i svoju jesensku sezonu drama koje će se natjecati za Oscar, ali za njih im Lido više ne treba. Sjevernoamerički filmski festivali poput Sundancea, Telluridea, Toronta i spomenutog New Yorka sve uspješnije odrađuju taj dio posla, a dokle god Amerikanci budu držali kontrolu nad starim i novim medijskim kanalima, njihovi će filmovi biti ti kojima će se baviti ciljana srca i umovi.

 

Jesmo li, dakle, i u kinematografskom smislu došli do kraja povijesti? Je li Amerika stvarno postala do te mjere dominantna da sama sebi može biti krajnje mjerilo kako zarade, tako i kvalitete? Ako je vjerovati signoru Barberi, jest; samo, nije li proračunato igranje na franšize već počelo pokazivati znakove zamora? Nije li američko zanemarivanje diskursa s drugim svjetskim kinematografijama doseglo zenit – i time ograničilo raspon vlastite buduće relevantnosti? Nije li se u trenucima hubrisa svih velikih sila oduvijek krilo sjeme njihova pada?

 

Tako je bilo, i ostalo, svugdje u svijetu.

Filed Under: CSI: MULTIPLEX Tagged With: Alberto Barbera, autograf.hr, Batman, Bollywood, BRICS, CSI, David Fincher, film, Hollywood, Multiplex, Paul Thomas Anderson, policajac, produkcija, recenzija, SAD, Screen Daily, svijet, Venecija, Vladimir C. Sever

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

Piše: Srećko Pulig

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. I Jovo i Ante kažu Banija

    I Jovo i Ante kažu Banija

    vedran-srsen
  2. Sramota

    Sramota

    marinko-culic
  3. Tajna hrvatskog serklaža

    Tajna hrvatskog serklaža

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Ovako se pokazuje ljudskost

    Ovako se pokazuje ljudskost

    novosti
  2. Kao da ih nikad nije bilo

    Kao da ih nikad nije bilo

    goran-gazdek
  3. Selo puno naroda, naučnika i umjetnika

    Selo puno naroda, naučnika i umjetnika

    igor-mrkalj

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se