Tko zna gdje bi bila karijera Rosamund Pike da je David Fincher nije odabrao za ulogu Amy Elliott Dunne, protagonistice svoga najnovijeg filma ”Nestala”?

 

Iako je na velikom platnu zasjala još 2002., i to još kao Bond djevojka, Pike je cijelo ovo vrijeme ostala negdje u drugom planu kao solidna, ali nerazvikana glumica – svjetska je publika pamti, možda, po epizodi u ”Ponosu i predrasudama”, te po pariranju Tomu Cruiseu u ”Jacku Reacheru”. Usprkos očito dobitnoj kombinaciji izgleda, intelekta i talenta, Pike sve dosad nije dobila priliku pokazati što zaista može. Na čelu joj je doslovno pisalo “velika filmska diva” – ali i nije neka vijest da Hollywood ima problema s čitanjem.

Amy Elliott Dunne, protagonistica filma, nestala je u svakom stvarnom smislu u kojem osoba može nestati; “Nestala” se bavi mučnim postupkom ponovnog pronalaženja sebe

 

Amy Dunne je na svoj način jednako fascinantan ženski lik u Fincherovoj filmografiji kao Marla Singer ili Lisbeth Salander – utoliko više što Amy izvana izgleda upadljivo normalno. Dapače, sve je u ”Nestaloj” naizgled posve normalno: priča se vrti oko bračnog para ljudi u najboljim godinama, intelektualaca nastanjenih u mirnome mjestu na američkom Jugu koji se upravo spremaju proslaviti petu godišnjicu naizgled idilična braka kojem, očito, nedostaju jedino djeca.

 

Ona je naizgled trofejna žena – nekoć uspješna novinarka iz New Yorka, te ni više ni manje nadahnuće za uspješan serijal dječjih knjiga svojih roditelja. Ona je Čudesna Amy, ili možda “Čudesna Amy”: ona je predivna i uvelike nepoznata, baš kao i Rosamund Pike, a u isti je mah uvelike određena javnim identitetom fiktivne sebe.

 

Podno normalnosti krije se prijetnja – ali ne izvanjska, kao u Fincherovu najslabijem filmu, ”Sobi panike”, a ni inscenirana, kao u ponešto boljoj ”Igri”: prijetnja gubitka identiteta, naime.

Nick Dunne, protagonist filma, ljigav je u svakom smislu koji Ben Affleck može utjeloviti, a takvih je legija; “Nestala” se bavi mučnim postupkom dokazivanja nevinosti kad je očito da si kriv

 

Amy je iz New Yorka, da: ne živi više u New Yorku zato što je iz dotičnoga grada 2008. isplazila kriza koja je, osim što je zavila cijeli svijet u jade politike stezanja remena, dokinula potrebu za pametnim novinarima (te tako i dobar dio mogućnosti za izlazak iz dotične krize). Ostavši bez posla, Amy se doselila u suprugovo rodno mjesto i ondje uložila preostalu životnu ušteđevinu u ugostiteljski projekt muža i njegove sestre blizanke, bar nazvan The Bar. I od žene s uspješnom karijerom pretvorila se u uspješnu bijelu kućanicu, u ideal konzervativnih pedesetih.

 

Amy je, slijedom svega toga, nestala kao osoba davno prije nego što je zaplet ”Nestale” svojski krenuo svojim zavojitim putem, na kojem obrati stižu neočekivano često i ritmom koji se protivi prohtjevima tročinske dramaturgije – koliko god bili utemeljeni na likovima i njihovoj psihologiji. Ne, potka ovog filma nije zapravo pitanje je li Amy ubio njezin suprug Nick: pitanje glasi, kako to inteligentno navodi teaser plakat velikog Neila Kellerhousea, stalnog Fincherova dizajnera – “Ne znaš što imaš sve dok to ne…” Da, Amy je nestala u svakom stvarnom smislu u kojem osoba može nestati, a ”Nestala” se bavi mučnim postupkom ponovnog pronalaženja sebe.

 

Ben Affleck bio bi idealna filmska zvijezda da nije tako ljigav. Možda to shvaća i Hollywood, pa ga nagrađuje Oscarima za scenaristiku, režiju i produkciju, premda nema te sile zbog koje bi ga nagradio za glumu.

 

Možda je stvar u dugogodišnjem sumnjičenju njegova vrlo platonskog prijateljevanja s Mattom Damonom. Vrlo vjerojatno je stvar u njegovu statusu glavnog plejboja za uspostavljanje srednje trajnih veza s biranim starletama, koji je održavao dobrim dijelom prvog desetljeća dvijetisućitih, nakon rješavanja viška kila, a prije stupanja u brak s Jennifer Garner. Posve sigurno je stvar u izraženoj čeljusti s rupicom u bradi, zbog koje izgleda kao karikatura muževnosti iz pedesetih – i zbog koje je bio Daredevil, i zbog koje će biti Batman.

 

Fincher nije imao druge nego nasuprot glumici za koju malotko zna postaviti glumca o kojemu svatko zna i više nego što bi htio. Nick Dunne u Affleckovoj pojavi djeluje kao poznata kvantiteta: zgodan momak, da, ali ujedno i simpatičan dečko, spreman na pošalicu, a i pokoje pivo s prijateljima u The Baru. Kad bi ih imao. Jer, tko bi se družio s ljigavcem?

 

Tragedija Nicka Dunnea je u njegovoj latentnoj ljigavosti čak i kad je zaista nema. Nick je žrtva istih okolnosti krize kao i Amy: za razliku od nje, on nije rođen s pedigreom i nije rođen u New Yorku. On je samo mali seljo iz Missourija s ocem u domu (umirovljeničkom, valjda, ali za one umirovljenike kojima nisu sve koze na broju) koji se drznuo oženiti djevojkom koja ga u klasnom smislu – jedinom važećem na Jugu – dobrano nadmašuje.

 

Pa kad Amy nestane, svi će se prsti spremni na pronalaženje dežurnog krivca uprti u Nicka.

 

U adaptaciji Gillian Flynn, autorice bestselera iz 2012. na kojem se ”Nestala” temelji, ovo je naizgled čisti triler o jednom do krajnosti nategnutom braku koji je prešao u autodestrukciju – podno sve prividne normalnosti, okolnosti su tako beznadne da tu mora pasti krv. A ako je to krv sirotana koji još vjeruje u Gatsbyjeve ideale, tim bolje. Ovo više nije dvadeseto stoljeće.

 

Fincher, više nego voljan usmjeriti svoj pogled dublje od površine, odnosno onog ionako svima znanog potkožnog tkiva, u njemu pronalazi još i više. Zapažanja Flynn o utjecaju aktualne krize na rasap perspektive i prirođenih vrijednosti pripadnika srednje klase pritom su mu dobrodošla: u autoričinim razlaganjima načina na koji su mediji spremni na prečac osuditi, da ne kažem žigosati očite negativce u slučajevima slabo shvaćene složenosti Fincher pronalazi još i više, tek jednu od najsuptilnijih osuda novinarske struke u okolnostima nastalim nakon 11. rujna, pogotovo zato što ovdje zaposleni žuti novinari proždiru nezaposlene kolege profesionalce.

 

Ipak, težište ”Nestale” stoji na najomiljenijem motivu filmografije Davida Finchera – manipulaciji. Njegova najpoznatija djela temelje se na vrhunskima. Nakon što je osobno bio izmanipuliran pri režiranju nesretnog ”Aliena^3”, manipuliranju nazivno glavnih likova posvetio je ”Sedam” i ”Igru”, da bi predmilenijski zeitgeist uobličio bolje od bilo koga u ključnom filmu završetka 20. stoljeća, ”Klubu boraca”: ondje neimenovani protagonist izmanipulira vlastiti korporativni identitet u anarhističku mu antitezu zvanu Tyler Durden.

 

Manipulacije u kasnijoj Fincherovoj filmografiji teže biti suptilnije, a često ih izvode marginalizirani pojedinci, od psihopatskog naslovnog lika ”Zodijaka” do suštinski nedruštvenog Marka Zuckerberga u ”Društvenoj mreži”; kad Lisbeth, uvjerljivo najpozitivniji noseći lik nekog Fincherova filma, na kraju ”Muškaraca koji mrze žene” izmanipulira sustav u cilju bogaćenja kojemu je bogatstvo najmanje bitan razlog, to dovodi do najdirljivijeg trenutka redateljeve karijere. Ali ni sekunde ne dvojimo u njezinu sposobnost da to izvede.

 

U ”Nestaloj”, jedno od dvoje protagonista izniman je manipulator, premda djeluje kao žrtva, dok je drugo od njih obrnut slučaj. To su datosti predloška Gillian Flynn: nitko nije onakav kakvim se čini, a gledateljsko poistovjećivanje sa zadanom žrtvom i zadanim krivcem nosi svoju cijenu.

 

Ako scenarij i nosi izvjesnu pristranost, onda ona ide u korist muškog protagonista; Fincher je, kao izuzetno rodno osviješten filmaš (što mu se rijetko, ako i ikada priznaje – čovjek je ipak režirao neke od najerotičnijih videospotova svih vremena, od ”Freedom ’90” nadalje: s dotičnim, usput, ovdje dijeli snimatelja Jeffa Cronenwetha, kao i montažu putem zacrnjenih kadrova u odusdnim situacijama); kažem, kao rodno osviješten filmaš, Fincher je nesklon tome, te daje jednak prostor kompromisima, improvizacijama i žrtvovanjima obaju glavnih likova.

Scenaristički predložak Gillian Flynn, besprijekorno adaptiran prema autoričinu vlastitom bestseleru o rasapu američkog braka, početna je točka za majstorsko djelo Davida Finchera o nizu suptilnijih, aktualnijih stvari

 

Nakon višekratnog gledanja ”Nestale” polako blijede prvi dojmovi pripovijedanja temeljenog na šoku, obmani i obratima; blijedi suživljavanje sa svršetkom, tako omraženim među čitateljima knjige i tako suštinski točnim, tako egzistencijalno neizbježnim u Fincherovu tumačenju. (Mislili ste da je suština srdžbe spakirana u kutiju najgora stvar na svijetu? Predomislit ćete se.)

 

U tome je, usudio bih se postulirati, snaga pedantnosti pristupa, matematičke preciznosti realizacije i objektivne besprijekornosti Davida Finchera, istinskog nasljednika disciplinirane intelektualnosti Stanleyja Kubricka među živim redateljima. Ništa nije onakvo kakvo se čini na prvi pogled, kazat će mu (inače besprijekorno adaptiran) scenarij Gillian Flynn; ništa nije ni onakvo kakvo se čini na drugi, ili treći, ili pedeseti pogled, zaključit će sjetno Fincher. Nick i Amy samo su se upoznali u vrlo čudnom trenutku svojih života.

 

”Nestala” je film u kojemu superiorni znaju biti nadigrani od strane inferiornih, film u kojemu ljudi posvećeni vrlo principijelnoj pravdi staju na stranu nepravde, kao i film koji ide korak dalje od obrazlaganja rasapa američkog braka i suočava nas s gubitkom vlastitog identiteta u ovim čudnim godinama ovog stoljeća koje je očito pošlo posve ukrivo. ”Nestala” je, ruku na srce, jedini film koji je redatelj ”Kluba boraca” mogao snimiti petnaest godina kasnije: alternativa bi bio romaneskni prikaz nastavka veze “Tylera” i Marle, a od toga bismo tek poželjeli nestati.