Europa se raspada pred našim očima – to je bit manifesta kojim se tridesetoro pisaca, intelektualaca, dobitnika Nobelove nagrade obratilo europskoj javnosti u dramatičnom apelu za očuvanje osnovnih vrijednosti Europe. [Read more…]
Nesretnici pjevaju ‘Happy’
Svijet – čitavi gradovi, s njima i (zamišljene) nacije, posredovani Youtubeom, plešu u ritmu pjesme ”Happy” Pharella Williamsa. U tim je reprezentacijama pojedinačnih, gradskih, a onda i nacionalnih sreća koje se nadaju kao nekovrsna globalna pop-Utopija, sadržano niz paradoksa koji, više od emocionalnog stanja (pojedinačnih i kolektivnih) aktera, otkrivaju globalne uvjete lokalnih izvedbi.
Nikada se sreća nije zamišljala toliko povezana s materijalnim statusom kao danas: toliko da je posjedovanje – uz ljepotu i mladost (potonju slavljenu toliko još jedino u totalitarizmima prošlog stoljeća) – utjelovljenje sreće same. Nije li onda napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?
Nije li napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?
Logikom današnjeg srednjoškolca: može li se biti istinski happy bez najnovijeg, cool modela smartphonea (kako bi netko, gledajući ikoji od spotova, mogao pomisliti)? Stoga je spotove ispravnije razumjeti, ako se hoće povjerovati u iskrenost otpjevanog, tako da se njihove aktere zamišlja kako su, netom prije izloženosti kamerama, konzumirali obližnje trgovačke centre, salone za uljepšavanje i teretane: mjesta ostvarenja današnjeg individualizma i sreće.
Na ovom mjestu teško se ne prisjetiti da su neke od najbezbrižnijih pjesama u Srbiji nastale 90-ih godina prošlog stoljeća za najgore oskudice uzrokovane sankcijama. Pritom one, u turbo-folk ritmu, nisu slavile alternativne koncepte sreće. Eksploatirajući tipične topose tranzicijskog hedonizma kao u stihovima
Coca Cola, Marlboro, Suzuki
Diskoteke, gitare, buzuki,
To je život, to nije reklama
Nikom nije lepše nego nama,
turbo-folk je, prema nekim interpretacijama, jedna od temeljnih konstrukcija uz koje se održavao režim Slobodana Miloševića. Iz te perspektive mogli bismo se zapitati koliko je globalno širenje Williamsove pjesme rezultat pounutrenog zapadnjačkog nagovora da se misli pozitivno posljedično i make-up prekrivanja permanentne krize i s njom neraskidivo povezane nesreće?
Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?
Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?
Kapitalizam se hrani ne toliko zastarjelošću tehnologije koliko natjecanjem u usrećujućoj neravnoteži posjedovanja. Ako je u nekapitalističkim uvjetima, gdje su dobra znatno ograničena, za sreću trebala susjedu crknuti krava, danas se to ”crkavanje“ događa kupnjom boljeg smartphonea: od fatalističkog čekanja smrti (susjedove) krave konzumerizam je pojedince pretvorio u proaktivne kovače (kupce) vlastite sreće.
Koncept sreće u potrošačkom kapitalizmu dobio je jedan specifičan izraz u trenutku kada je slika ostvarila ne samo prednost nad idejom već i postala, na kraju, važnija od originala. Od same sreće važnija je, makar i fingirana, njezina slika; ne samo kao američki credo (koji je također uspješno prigrlio potrošački kapitalizam) Think positive, što na kraju ima uroditi nepatvorenom srećom.
Nedavno mi je jedna žena u ranim četrdesetima nemogućnost stavljanja fotografija s netom završenog predavanja na Facebook pravdala svojim istovremenim (Facebook statusom) boravkom u Veneciji, uz opasku: ”Neka pate“. U tom kontekstu suvremena dvojba može glasiti ovako: biste li bili sretni, a da nitko to ne zna ili nesretni dok svi misle obratno?
Individualistički ethos što se razvija tijekom 20. stoljeća do danas u temelju je rekonceptualizacije sreće koja se locira u 1960-te godine kada se, kako to forumilira Pascal Bruckner, pravo na sreću preinačuje u obavezu da se bude sretan. Tome je, uz uspon individualizma i odgovornosti za vlastiti život, među ostalim, kumovao izum kredita – ranije u Americi, a onda u Europi. Svijet se nije riješio samo boli već je, u vremenu gospodarskog rasta, svakome dana prilika da posjeduje kuću, namještaj i najnoviji automobil. Kredit je bio tu da liši odgode želje i frustracije što je do jučer proizlazila iz (neizvjesne) štednje.
Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”Mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner)
Ono što su psiholozi počeli učiti majke i očeve – kako je za njihovo zdravo dijete potrebna zdrava frustracija i odgoda želje – naposljetku je prestalo važiti i za same roditelje. Internet je samo pomogao tome: do tražene informacije dijeli nas tek nekoliko trenutaka upisivanja u Google pretraživač i nekoliko klikova mišem. U tom međugeneracijskom zajedništvu sve manje sviklosti na frustraciju svijetu, koji se nadaje kao supermarket zadovoljenja narcističkih želja, izvan vidokruga iskustva ostaje sve ono što ne služi toj svrsi, pa i ono što su neka ranija razdoblja prepoznavala kao sreću.
Više od sustava raspodjele bogatstva kapitalizam je ustoličio takav koncept sreće koji je ujedno i jedan od njegovih najsnažnijih aduta samoodržanja: možda valja rušiti kapitalizam jer je nepravedan, ali zašto bi ga rušili kada je u njegovom fundamentu sadržana i njemu svojstvena ideja sreće koje smo privrženici, magična felicitas Americana? U tome je jedan od problema pred kojim stoje svi budući pokreti poput pokreta Occupy Wall Street.
Što bi neki koji bi (s pravom) ”okupirali (pa i doslovno) Wall Street“ učinili s tom okupacijom? Vjerojatno ponovili put njihovih generacijskih predšasnika koji su šezdesetosme širili ljubav da bi se kasnije skrasili i na Wall Streetu. Jedan od temeljnih antropoloških problema krije se u činjenici da ljudi puno lakše podnose nepravdu onda kada ona ide u njihovu korist. Kada je suprotno, tada se vole nazivati pravednicima.
Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner).
Fleksi je MMF-u seksi
“Dobra ekonomija nije samo efikasna, ona je i diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi”, kaže Pascal Bruckner u jednome od eseja iz “Bijede blagostanja”… Hrvatsko gospodarstvo, nažalost, miljama je daleko od diskretne i drage prijateljice, ono je, punoljetnosti usprkos, egoistično derište, koje neprestano vrišti i kuka. Za neuspjehe i padove vječno optužuje druge, a bez tutorstva odraslih (čitaj EBRD, MMF i Svjetska banka…) nije u stanju učiniti ama baš ništa.
I prvo čitanje spornoga prijedloga Zakona o radu, što se u srijedu nije dalo pokolebati sindikalnim protestom na Markovu trgu, poduprto je priopćenjem Udruge stranih ulagača u Hrvatskoj (FIC) koja se, eto, nada pronalaženju rješenja koja će omogućiti nove investicije. Vele da je nefleksibilnost ZOR-a kontraproduktivna za privlačenje dugoročnih investicija u Hrvatsku. Svjetska banka pak poručuje kako je postojeći Zakon o radu među najrigidnijima u Europi (mada smo i kod njegove izrade primijenili Resavsku školu i dobrano prepisivali od Nijemaca), te da investitori neće ulagati kod nas ako se te odredbe nastave primjenjivati.
Vlada, kao predlagač Zakona, našla se između čekića i nakovnja – stiješnjena je protestom sindikata i zahtjevima inozemnih institucija i ulagača, pa i domaćega HUP-a da se hitno krene u promjene radnoga zakonodavstva… I krenulo se. I u Saboru i na ulici. Na obje lokacije pomalo nepromišljeno i nepripremljeno.
Vlada, kao predlagač Zakona, našla se između čekića i nakovnja – stiješnjena je protestom sindikata i zahtjevima inozemnih institucija i ulagača, pa i domaćega HUP-a da se hitno krene u promjene radnoga zakonodavstva… I krenulo se. I u Saboru i na ulici. Na obje lokacije nepromišljeno i nepripremljeno
Sindikati na Markovu trgu dozvolili su da se na njihov opravdan protest kontra dodatne liberalizacije tržišta rada ukrca vlasti i moći vječno žedan HDZ za čije je višegodišnje vladavine Hrvatskom radništvo i dovedeno na egzistencijalni rub i poniženo privatizacijskom pljačkom onoga što su njihovi roditelji desetljećima u “mraku socijalizma” stvarali. Sindikalisti i HDZ-ovci zajedno su, na moju žalost, napustili sabornicu dok je ministar Mirando Mrsić pokušao braniti neobranjivo.
Nalikovalo je to, kao što je dobro upozorio Milorad Pupovac, “plivanju niz rijeku”, rijeku inozemnih zahtjeva za promjenama ZOR-a, što iza krinke investicija nevješto kriju poriv za ekspanzijom na hrvatsko tržište dodatno obezvrijeđene radne snage. Znaju oni da su hrvatski građani u toj mjeri izmučeni neplaćanjima, neizvjesnošću radnog mjesta i nezaposlenošću da će se uskoro biti spremni zadovoljiti i mrvicama s njihovih bogataških stolova.
Ma koliko se ministar trsio nije nikoga, najvjerojatnije ni sebe samog, uspio uvjeriti da će predložene izmjene donijeti bilo što dobro hrvatskome radništvu. Ogorčena ulica nadjenula mu je i nadimak – Pinokio! I u pravu su. Nije dobro fleksibiliziranje radnog vremena što, primjerice, omogućava poslodavcu da radni tjedan (pa makar i vremenski limitirano) produži na strašnih 56 sati. Nije dobro ni omogućiti lakše otpuštanje radnika, zapošljavanje preko agencija što, pokazuje to i dosadašnja praksa, debelo snižava cijenu rada, a ne stvara ni minimum mogućnosti da netko iz armije od 385.000 onih s Burze rada dobije šansu za zaposlenje.
Nije problem samo u ministru kojeg sindikalisti, ali i zastupnik Dragutin Lesar, optužuju za laži. Za lažni dijalog sa socijalnim partnerima jer se odigravao bez stvarne želje uvažavanja argumenata suprotne strane. Nije se ni pokušalo u dugotrajnim pregovorima doći do konsenzusa (za što se u lipnju 2010. zalagao i premijer Milanović). I maloj djeci je u srijedu postalo jasno kako ministar Mrsić radi po strogim uputama MMF-a kojeg jedino zanima zaštita kapitala posuđenog prezaduženoj Hrvatskoj. I ministar je to i po cijenu demonstracija izvršio.
Od socijaldemokratske vlasti svi smo očekivali da će raditi u korist onih u koje se zaklinjala, da će razvijati industrijsku demokraciju, da će unapređivati institute koji štite radno ovisno stanovništvo koje ju je dovelo na vlast. Nitko od socijaldemokrata, pa ni desno orijentirana oporba, nije očekivao da će ovako zdušno i bez alternative zastupati tržišni staljinizam
Osim mlakog ministrovog obrazloženja promjena Zakona mene je zapanjila nespremnost zastupnika, i onih s pozicije i onih iz opozicije, da se ozbiljno upuste u raspravu o Prijedlogu. Oni iz vladajuće koalicije lakonskim stajanjem iza predloženih odredbi još su jedanput pokazali posvemašnju nesposobnost empatije, suosjećanja sa svojim građanima (to je valjda zarazno – kliconoša je, nema sumnje, premijer). No ni oporba nije bolja. Njih su pak više od ZOR-a zanimali novinarski tračevi nakon nedavno održanoga skupa SDP-a, tulumi i raspored sjedenja, premda nitko iz zadnjih redova nije pozivao na bacanje Predsjednika u jamu, k’o što je to slučaj na HDZ okupljanjima.
Izuzetak su Dragica Zgrebec, Milorad Pupovac i Dragutin Lesar iz čijih se diskusija vidjelo da suvereno vladaju problematikom.
Pupovac i Lesar se nisu dali impresionirati ministrovim obrazloženjem da se promjenama samo želi poboljšati poslovna klima, očuvati postojeća radna mjesta i eventualno otvoriti nova. Pupovac je kazao da je fleksibilizacija organizacije radnog vremena jednostavno u modi. „Trendi je biti fleksi“, kazao je Pupovac, a na njegovu se izjavu nadovezao i Lesar rekavši kako bi slogan promotora izmjena mogao glasiti:”Fleksi je seksi”.
I jest, fleksi je MMF-u seksi, no radnicima koji će bez dodatnoga plaćanja raditi i 56 sati tjedno i čiji će rad dodatno pojeftiniti nije nimalo napeto. Nije im nimalo seksi zastupnička nepripremljenost za razgovor o ovoj prevažnoj temi, straši ih mogućnost da će iz zarađenog, uz državu i poslodavca, uskoro morati namiriti još jednog aktera – agenciju koja će posredovati pri zapošljavanju. Zato je u pravu predsjednik SDS-a kad pita dokle će se više cijediti, i kroz ovu i kroz druge reforme, ono što se cijediti više ne može – radništvo.
Od socijaldemokratske vlasti svi smo očekivali da će raditi u korist onih u koje se zaklinjala, da će razvijati industrijsku demokraciju, da će unaprijediti institute koji štite radno ovisno stanovništvo koje ju je dovelo na vlast.
Nitko od socijaldemokrata, pa ni desno orijentirana oporba, nije očekivao da će ovako zdušno i bez alternative zastupati tržišni staljinizam. Mislili smo da će znati izaći iz klinča kapitala i sebičnih ucjena investitora, stati na stranu krizom izmučenih građana, stvoriti pravni okvir u kojemu će i radnik i poslodavac zajednički ostvariti nacionalnu ekonomiju koja, kako to lijepo veli Pascal Bruckner, nije samo efikasna, već diskretna, draga prijateljica koja napreduje bez dizanja velike povike, ne čineći cjelokupno društvo potpuno ovisnim o sebi.