Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi.

 

Zbog izostanka kritičke analize i šire društvene diskusije o tome što podrazumijeva život u suvremenom potrošačkom društvu, u Hrvatskoj su se godinama otvaranja raznolikih šoping-centara slavila isključivo kao znak napretka i priključivanja Zapadu, još jedan dokaz da smo daleko napredovali u odnosu na vrijeme kada se po traperice moralo ići na tršćanski Ponte Rosso.

 

Tako smo i došli u situaciju da se otvaranje Ikee na periferiji Zagreba uzima kao velik i relevantan društveni događaj u svim medijima, da se uopće napomene kako u najavljenoj orgiji šopinga – najavljivalo se čak 25 tisuća ljudi već prvi dan!? – ima i nečega uznemirujućeg, pa i bolesnog.

Hrvatska ne može reći da nije bila pravodobno i uvjerljivo upozorena. Primjerice u kinima je igrao i više puta je na TV-u prikazan ”Klub boraca” David Finchera, knjiga Naomi Klein ”No Logo” je prevedena na hrvatski i o njoj se izvještavalo u medijima, ali kad je bauk konzumerizma početkom stoljeća došao u svojoj najnovijoj verziji u Hrvatsku, narod je egzaltirano uskliknuo: ”Šopingiram, dakle jesam!” (što se savršeno nadovezalo na bankarski credo ”kreditiram, dakle jesam”) i više se nije osvrtao. A trebalo bi

 

U društvu pogođenom dugogodišnjom krizom, čiji raznoliki aspekti vrište za javnim izražavanjem nezadovoljstva i masovnim prosvjedima, 25 tisuća ljudi je nedosanjani san za bilo koji sindikalni ili aktivistički skup u ovoj državi. Socijalna pravda i ekonomska politika jednostavno nisu ni približno seksi roba kao lako sklopiv namještaj iz Švedske.

 

Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove nadajući se nekakvim dodatnim proizvodima, da listaju sve te kataloge i prate tko gdje ima kakvu akciju.

 

Odnosno, da što više svog slobodnog vremena provode baveći se i razmišljajući o šopingu, da žude za proizvodima koje si ne mogu priuštiti, zbog čega će se osjećati loše. A tog će se osjećaja osloboditi ako si nešto kupe. Začarani krug je tako uspješno uspostavljen i čovjek se transformirao u potrošača a plus na računu u minus.

 

Fetišizacija robe nigdje nije toliko vidljiva kao na primjeru raznih gadgeta kojima se ljudi masovno koriste, iPhoneima i Androidima, tabletima i mobitelima, prema kojima se mnogi odnose kao da su im prijatelji s kojima ostvaruju duboke i značajne intimne odnose.

 

Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije.

Potrošačko društvo je u proteklih petnaestak godina u Hrvatskoj metastaziralo u svakodnevne živote građana na često jedva primjetan način, kao nešto što se podrazumijeva i što nema smisla propitivati, pa se nitko ne pita je li uopće normalno i poželjno da vam se u Konzumu ili DM-u nude njihove kartice za bodove. Sada dakle više nije dovoljno da potrošač (staromodno rečeno – čovjek) dođe u trgovinu i kupi ono što mu treba od namirnica, nego se ljude sustavno pa i iritantno potiče da se tijesno povezuju s lancima dućana, da sakupljaju nekakve bodove

 

Ekstenzivno pričati o bilo kojem gadgetu jednako je zanimljivo kao i potrošiti desetak sati na priču o tome što može vaš štednjak a što stroj za pranje rublja. Štednjak kuha, stroj pere, mobitel zove. To je to, kraj priče. Sve su to samo uređaji, tehnički alati koji ljudima u međuvremenu trebaju jer ubrzavaju i olakšavaju raznolike svakodnevne procese života, ali doista ništa više od toga.

 

Činjenica da su zahvaljujući marketingu i konzumerizmu mnogi ljudi povjerovali da im razni uređaji i proizvodi garantiraju i određeni stil života zapravo bi trebala biti duboko zabrinjavajuća a ne posve ignorirana. Drugdje i jest te možete naći mnoge knjige, studije i istraživanja koja se time bave, kao i razne aktiviste i pokrete koji se tome sve uspješnije suprotstavljaju i trude educirati javnost, no u Hrvatskoj – što je najbolji znak života na periferiji i iza suvremenih trendova – vulgarni masovni konzumerizam i sve njegove manifestacije smatraju se dokazom društvenog napretka.

 

Pritom se ne bi smjelo zaboraviti da je jedan od ključnih elemenata aktualne hrvatske ekonomske depresije baš taj i takav konzumerizam, u kojem su ljudi od 2000. na brojne načine poticani na bezglav šoping, pa je dobar komad ekonomskog rasta Sanaderove ere rezultat kupovanja svega i svačega tada jeftinim novcem koji se u međuvremenu pokazao itekako skupim. Hrvatska ekonomija od 2000. pa do početka krize 2008. zapravo i nije rasla, jer se u Lijepoj Našoj skoro ništa ne proizvodi, nego se ušopingirala u rupu u kojoj je sad već šestu godinu.

 

Zato vrijedi i spomenuti, baš jer je riječ o skoro pa čudu, da je inzistiranje Katoličke crkve na neradnoj nedjelji bio dobar potez. Doduše, motivi biskupa za tu na kraju neuspješnu kampanju nisu bili altruistički nego oportunistički (ali hej, to su biskupi; nije kao da misle o općem dobru!), jer se nadalo da nedjeljom zatvoreni šoping-centar znači više pastve na misi i više novca u škrabici, no sigurno bi zdravije za hrvatsko društvo bilo da obitelji i prijatelji vikendom idu na izlete, u muzeje, na sportske i kulturne priredbe nego da – troše i kupuju.

Moguće je da griješim, ali bih se kladio da prosječan građanin Hrvatske zna više o opcijama na svojem mobitelu nego o ekonomiji ili politici. Kulturu da uopće ne spominjem. Neupitno je da o svom mobitelu može više govoriti te vjerujem da nisam jedini koji je u svojem socijalnom krugu bio izložen teroru višednevnog razglabanja o friško kupljenom mobitelu, o svemu što on to može učiniti i što je sada zahvaljujući njemu postalo lakše, kao da je riječ o nečemu relevantnom. A nije

 

Iako se liberali vjerojatno neće složiti s tim, ali meni se čini da je za mentalno stanje društva i nacije itekako poželjno imati jedan dan u tjednu kad građani – pa čak i ako to hoće – ne mogu kupovati.

 

Kako su se u Hrvatskoj nekritički, pa čak i s oduševljenjem, preuzimaju potrošačka ponašanja sa Zapada, samo je pitanje vremena kada će se i ovdje uvesti Black Friday, tj. Crni petak. U SAD-u je to prvi petak nakon Dana zahvalnosti, poznat po ogromnim popustima u trgovinama i čoporima ljudi koji gaze jedni preko drugih kako bi se domogli stvarčica koje si inače ne mogu priuštiti. Mrtvih je u tom krkljancu već bilo, ali koga briga kad se nudi akcija od 80 posto. Nekad su ljudi umirali da bi svrgnuli tiranskog kralja ili totalitarni režim, danas u pokušaju da kupe PlayStation.

 

Realno gledajući, ne treba sumnjati u predviđanja da će se na otvaranju Ikee pojaviti ogromna masa ljudi. Pa i otvaranje prvog dućana H&M-a u Zagrebu bilo je praćeno višednevnim gužvama na Cvjetnom trgu i ljudima koji satima stoje u redu te pripadajućim i očekivanim tenzijama. Među njima se moglo vidjeti i neke žestoke protivnike Horvatinčićeva i Bandićeva smuljanog projekta, a oni su na javni interes i svoje utemeljene kritike zaboravili čim su im Hennes i Mauritz ponudili Jersey dress za 149 kuna. Slična se gužva ponovila kad se otvorio prvi Zarin dućan, a kako bi ljudi kupili krpice koje će biti na raspolaganju i za tjedan i za mjesec dana. I sve to kao da nikome nije čudno ili problematično iako izgleda kao neka vrsta ludila.

 

Takav je život u doba konzumerizma, u kojemu se ljude uvjerava da šopingiraju kako bi bili sretni i imali smislen život, iako je istina baš obratna. Bezumno kupovanje ne samo da će vam isprazniti novčanik, nego će vas navući i na junk food sreću, kratak i intenzivan osjećaj ushita koji možete osjetiti samo ako ponovno nešto kupite.

 

Ali ono što se u svom tom kupovanju i šopingu lako zaboravlja jest to da potrošači trošenjem teško zarađenog novca na sve i svašta ujedno nešto besplatno (pro)daju. Komadiće svoje duše, što je jedna od onih stvari – poput ljubavi i takvih sitnica – koje novac jednostavno ne može kupiti. Dakle nešto neprocjenjivo.

 

(Prenosimo s tportala).