novinarstvo s potpisom
Željko Porobija
Island je valjda jedinstven primjer tako malene države s toliko velikim odjekom i simpatijama u cijelom svijetu. Njihov svojedobni brutalni obračun s korupcijom u državnom vrhu postao je uzor za mnoge države – i, naravno, mnoge Hrvate – u borbi protiv nepoštenja vlasti. [Read more…]
Borivoj Dovniković-BORDO
Proljeće 1944. Divno je bilo gledati bezbrojne leteće tvrđave kako uz uzbudljivo brujanje motora lete preko nas prema rumunjskim naftnim poljima na sjeveroistoku, a nakon nekoliko sati u suprotnom smjeru, prema Italiji. Bilo je to u Požarevcu, istočno od Beograda, gdje sam s ocem brojao zadnje dane nacističke okupacije 1944. godine. [Read more…]
McDonald’sov hamburger, pomfrit i frape od jagoda svuda su jednaki, kao i Coca-Cola. Kad razmotate sendvič ili otvorite bocu, u Parizu kao i u Hong Kongu, znate što ćete naći unutra, a potrošači upravo to i traže. Oni ne žele rizik i avanturu, eksperiment s nečim različitim.
Poznati okusi zašećerene sode, zagorene junetine i užeglih krumpirića ispunjavaju ih spokojem. Okus smeća podsjeća ih na kuću, u smeću su svoji na svome. Franšize postoje upravo zbog žudnje za poznatim. Globalne prehrambene imperije zgrću milijarde na lijenosti da se istraži nešto drugo i strahu od drugoga.
Nešto od te ekonomske pameti zacijelo je usvojio i hercegovački poduzetnik Michael Ljubas kad je napravio internetske portale Dnevno.hr, Dnevno.rs i Dnevno.ba, koji svojim užeglim i zagorenim nacionalističkim smećem, uvijek pod istim logotipom, marljivo hrane i poje tisuće Hrvata, Srba i Bošnjaka.
Registrirati jedno ime za sve uspaljene tikve i s jedne IP adrese dijeliti i ustaške i četničke sadržaje, napraviti franšizu od mržnje, poduzetnička je zamisao, ako mene pitate, vrijedna godišnje nagrade Gospodarske komore. Zapravo, svih gospodarskih komora u regiji.
Biznis je potpuno genijalan. Dnevno.hr objavi, na primjer, patriotski vapaj Vukovaraca da se ne kupuje u srpskim dućanima, a Dnevno.rs uzvrati gnjevnim: “Bestidno: Hrvati traže bojkot srpskih proizvoda!”
Dnevno.rs iskreno je zgađeno ustaškim povicima reprezentativca Joea Šimunića i ushićeno kliče kada ga je međunarodna nogometna organizacija oštro kazni. Istodobno, Dnevno.hr ne može upravo riječima dovoljno nahvaliti Šimunićevu domoljubnu gestu na Maksimiru, a Fifinu mjeru protiv njega doživljava kao konačan i neoboriv dokaz da nas sirote Hrvate nitko ne voli.
Za Dnevno.hr Kristina Ćurković je “splitska lavica, hrvatska junakinja, skromna djevojka koja se iz petnih žila, na svoj način, bori za Hrvatsku”, a Dnevno.rs je naziva “mladom ustaškom nadom, mrziteljicom Srba, gejeva, ćirilice i EU.”
Gotovo svaka politička vijest na ova dva sajta stoji izvrnuta, kao u ogledalu, što je za Dnevno.rs desno, na Dnevno.hr je lijevo, a iza obje kapitalom i ugledom, materijalno i moralno stoji jedan čovjek, Michael Ljubas.
Kao što McDonald’s svuda prodaje iste zamrznute odreske od mljevenog mesa, koji se prije posluživanja podgriju u mikrovalnoj, Ljubasov informativni regionalni lanac iste vijesti prodaje Hrvatima i Srbima, samo je lokalni začin nešto drugačiji.
Koji put ne treba ni izvrćati lijevo i desno. Neke se vijesti i komentari mogu prenositi jedan kroz jedan, tek sa sitnijim lektorskim intervencijama, jer čitatelji oba sajta jednako ne podnose homoseksualce, komuniste i Sjedinjene Američke Države kao takve.
Također, objavi li Dnevno.rs da “svetom prevashodno dominiraju jevrejske pare”, Dnevno.hr će, uz ljubazno dopuštenje autora, prenijeti da “svijetom prije svega vlada židovski novac”.
Dnevno.hr za svoje vrijednosti uzima vjeru i domovinu, dok je Dnevno.rs, upravo suprotno, okrenut veri i otadžbini.
Nikad se nitko, što ja znam, nije tako omrsio činjenicom da su hrvatski i srpski postali dva jezika kao Michael Ljubas.
Uzimajući za autore najgorljivije nacionalističke manijake sa svih strana, tip se lijepo bogati na glupanima, od njihove lijenosti da se istraži ono drugo i njihovog straha od drugoga. Netrpeljivost i paranoja od drugoga čista je dobit za njegovu franšizu mržnje, Dnevno, koja god domena stajala iza točke.
Sva njegova poduzeća, svi portali savršeno su usklađeni. Posao funkcionira kao podmazan, pa i ako se vama čini nelogičan. Dnevno.hr, Dnevno.rs i Dnevno.ba zapravo su spojene posude. Ustaška ponuda ovisi o četničkoj potražnji, upravo što četnička ponuda ovisi o ustaškoj potražnji. Premda će međusobno zagovarati istrebljenje, oni su ne mogu jedni bez drugih. Manijaci su izravno ovisni jedni od drugih. Može se čak kazati da Michael Ljubas i njegovo Dnevno na jedan perverzan način razvijaju bratstvo i jedinstvo.
Ostaje nam samo nadati se da Dnevno neće ostati tek regionalna franšiza. Ljubas bi trebao proširiti biznis i na Sjevernu Irsku, napraviti jedan Dnevno za katolike, drugi za protestante.
Jedan Dnevno za Židove, jedan za Palestince. Jedan za Ruse, drugi za Ukrajince. Jedan za Tutsije, jedan za Hutue…
Mogućnosti su neizmjerne.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Svijet – čitavi gradovi, s njima i (zamišljene) nacije, posredovani Youtubeom, plešu u ritmu pjesme ”Happy” Pharella Williamsa. U tim je reprezentacijama pojedinačnih, gradskih, a onda i nacionalnih sreća koje se nadaju kao nekovrsna globalna pop-Utopija, sadržano niz paradoksa koji, više od emocionalnog stanja (pojedinačnih i kolektivnih) aktera, otkrivaju globalne uvjete lokalnih izvedbi.
Nikada se sreća nije zamišljala toliko povezana s materijalnim statusom kao danas: toliko da je posjedovanje – uz ljepotu i mladost (potonju slavljenu toliko još jedino u totalitarizmima prošlog stoljeća) – utjelovljenje sreće same. Nije li onda napadno pokazivanje vlastite (pa i kolektivne) sreće u stanovitu neskladu s globalnom (ili nacionalnom) ekonomskom krizom koja naše dojučerašnje kule materijalnih nadanja – u kojima se moderni pojedinac ustoličuje kao samokreirani VIP-kralj – potapa, prokazujući ih pritom kao obične kule u pijesku?
Logikom današnjeg srednjoškolca: može li se biti istinski happy bez najnovijeg, cool modela smartphonea (kako bi netko, gledajući ikoji od spotova, mogao pomisliti)? Stoga je spotove ispravnije razumjeti, ako se hoće povjerovati u iskrenost otpjevanog, tako da se njihove aktere zamišlja kako su, netom prije izloženosti kamerama, konzumirali obližnje trgovačke centre, salone za uljepšavanje i teretane: mjesta ostvarenja današnjeg individualizma i sreće.
Na ovom mjestu teško se ne prisjetiti da su neke od najbezbrižnijih pjesama u Srbiji nastale 90-ih godina prošlog stoljeća za najgore oskudice uzrokovane sankcijama. Pritom one, u turbo-folk ritmu, nisu slavile alternativne koncepte sreće. Eksploatirajući tipične topose tranzicijskog hedonizma kao u stihovima
Coca Cola, Marlboro, Suzuki
Diskoteke, gitare, buzuki,
To je život, to nije reklama
Nikom nije lepše nego nama,
turbo-folk je, prema nekim interpretacijama, jedna od temeljnih konstrukcija uz koje se održavao režim Slobodana Miloševića. Iz te perspektive mogli bismo se zapitati koliko je globalno širenje Williamsove pjesme rezultat pounutrenog zapadnjačkog nagovora da se misli pozitivno posljedično i make-up prekrivanja permanentne krize i s njom neraskidivo povezane nesreće?
Utopistička slika u kojoj su svi, bez ostatka, sretni lažna je, barem iz jednog razloga: može li se, naime, biti sretan dok su svi sretni? Drugačije rečeno: je li moguće naći sreću u najnovijem modelu Iphonea u trenutku kada ga svi posjeduju?
Kapitalizam se hrani ne toliko zastarjelošću tehnologije koliko natjecanjem u usrećujućoj neravnoteži posjedovanja. Ako je u nekapitalističkim uvjetima, gdje su dobra znatno ograničena, za sreću trebala susjedu crknuti krava, danas se to ”crkavanje“ događa kupnjom boljeg smartphonea: od fatalističkog čekanja smrti (susjedove) krave konzumerizam je pojedince pretvorio u proaktivne kovače (kupce) vlastite sreće.
Koncept sreće u potrošačkom kapitalizmu dobio je jedan specifičan izraz u trenutku kada je slika ostvarila ne samo prednost nad idejom već i postala, na kraju, važnija od originala. Od same sreće važnija je, makar i fingirana, njezina slika; ne samo kao američki credo (koji je također uspješno prigrlio potrošački kapitalizam) Think positive, što na kraju ima uroditi nepatvorenom srećom.
Nedavno mi je jedna žena u ranim četrdesetima nemogućnost stavljanja fotografija s netom završenog predavanja na Facebook pravdala svojim istovremenim (Facebook statusom) boravkom u Veneciji, uz opasku: ”Neka pate“. U tom kontekstu suvremena dvojba može glasiti ovako: biste li bili sretni, a da nitko to ne zna ili nesretni dok svi misle obratno?
Individualistički ethos što se razvija tijekom 20. stoljeća do danas u temelju je rekonceptualizacije sreće koja se locira u 1960-te godine kada se, kako to forumilira Pascal Bruckner, pravo na sreću preinačuje u obavezu da se bude sretan. Tome je, uz uspon individualizma i odgovornosti za vlastiti život, među ostalim, kumovao izum kredita – ranije u Americi, a onda u Europi. Svijet se nije riješio samo boli već je, u vremenu gospodarskog rasta, svakome dana prilika da posjeduje kuću, namještaj i najnoviji automobil. Kredit je bio tu da liši odgode želje i frustracije što je do jučer proizlazila iz (neizvjesne) štednje.
Ono što su psiholozi počeli učiti majke i očeve – kako je za njihovo zdravo dijete potrebna zdrava frustracija i odgoda želje – naposljetku je prestalo važiti i za same roditelje. Internet je samo pomogao tome: do tražene informacije dijeli nas tek nekoliko trenutaka upisivanja u Google pretraživač i nekoliko klikova mišem. U tom međugeneracijskom zajedništvu sve manje sviklosti na frustraciju svijetu, koji se nadaje kao supermarket zadovoljenja narcističkih želja, izvan vidokruga iskustva ostaje sve ono što ne služi toj svrsi, pa i ono što su neka ranija razdoblja prepoznavala kao sreću.
Više od sustava raspodjele bogatstva kapitalizam je ustoličio takav koncept sreće koji je ujedno i jedan od njegovih najsnažnijih aduta samoodržanja: možda valja rušiti kapitalizam jer je nepravedan, ali zašto bi ga rušili kada je u njegovom fundamentu sadržana i njemu svojstvena ideja sreće koje smo privrženici, magična felicitas Americana? U tome je jedan od problema pred kojim stoje svi budući pokreti poput pokreta Occupy Wall Street.
Što bi neki koji bi (s pravom) ”okupirali (pa i doslovno) Wall Street“ učinili s tom okupacijom? Vjerojatno ponovili put njihovih generacijskih predšasnika koji su šezdesetosme širili ljubav da bi se kasnije skrasili i na Wall Streetu. Jedan od temeljnih antropoloških problema krije se u činjenici da ljudi puno lakše podnose nepravdu onda kada ona ide u njihovu korist. Kada je suprotno, tada se vole nazivati pravednicima.
Izmijeniti koncept (zapadnjačke) sreće onoliko je kompleksniji izazov koliko je današnji svijet kompleksniji od prijašnjih. Pa i kad bi ovo društvo bilo najsretnije od svih dosad postojećih, to vrijedi učiniti barem iz jednog razloga: ”mi smo vjerojatno prvo društvo u povijesti koje ljude čini nesretnima zato što nisu sretni“ (Pascal Bruckner).
Dva su ministra kulture u suvremenoj Hrvatskoj podigli svoje zadužbine. Stipe Šuvar sagradio je Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu, Božo Biškupić započeo je i dovršio Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu. Obojica su gradili za vrijeme ekonomskih, političkih i moralnih kriza, suprotstavljajući se općoj društvenoj klimi, a ponekad i raspoloženju političkoga vrha.
Šuvar je knjižnicu započeo u inat Beogradu, u vrijeme kada je u jugoslavenskoj federaciji zavedena zabrana svih “neproizvodnih investicija”. Biškupić je gradio, premda njegovu partiju nimalo nije zanimala suvremena umjetnost, a suvremeni su umjetnici, opet, bili listom protiv njega i njegove partije, kao nositelja retrogradnih i tradicionalnih ideja u kulturi i umjetnosti. Božo Biškupić kao da je Muzej suvremene umjetnosti gradio protiv sebe samog.
Obje građevine su, kako to s velikom i važnom arhitekturom biva, zrcala određenog povijesnog i kulturnog trenutka Hrvatske.
Šuvareva knjižnica lijepa je i skladna, i danas predstavlja jednu od onih pomalo utješnih, europskih veduta Zagreba. Biškupićev muzej je nezgrapan, pomalo nalik socijalističkom domu zdravlja, iznutra nefunkcionalan, a izvana, u okolici, naizgled trajno nedovršen i nedovršiv. Ali ga svejedno treba slaviti, i građevinu i zadužbinara, jer da nije bilo Bože Biškupića, ovaj naraštaj, i tko zna koliki još naraštaji, ne bi doživjeli to da u Zagrebu stoje ispred Muzeja suvremene umjetnosti.
Uostalom, ono što kvari arhitektura, mogu popraviti ljudi koji će je naseljavati. Kao što će, uostalom, ljudi i pokvariti svaku arhitektonsku ljepotu.
Ideja da u Muzeju suvremene umjetnosti prenoći Štafeta mladosti, sasvim je idiotska. Pehar koji će simbolički, na četiri godine, pripasti svjetskom prvaku u nogometu, globalna je Štafeta mladosti, tako da je ideja o njegovom dočeku i noćivanju u MSU globalno idiotska. Zato Štafetu i dočekuju po trgovačkim centrima, u sportskim i sajamskim dvoranama, na stadionima, a ne u muzejima suvremene ili bilo koje druge umjetnosti.
Štafeta je izraz divljenja, kolektivne poniznosti i metaforičnog uznesenja. To se narod klanja svome zajedničkom zemaljskom ocu, drugu Titu ili nogometnom kralju, svejedno je. Takva je vrsta simbolizacije potrebna svakoj zajednici, kao nadomjestak Boga ili marksistički zamišljene duhovne nadgradnje, ali ona mora ostati daleko od umjetnosti, od muzeja i galerija koji služe za neku drugu vrstu simbolizacije.
Zato je uvredljivo Fifin pehar izlagati u Muzeju suvremene umjetnosti, i zato ta štafeta nigdje, osim u Zagrebu, nije ni bila izložena na takvome mjestu. Reći ćete da suvremeni umjetnici vole nogomet? Još više nogomet vole vjernici i njihovi pastiri, pa bi se svejedno našli uvrijeđenima kada bi Fifin pehar bio izložen na oltaru Zagrebačke katedrale.
U Muzeju suvremene umjetnosti političari su iščekivali rezultate izbora, a profesor Josipović je organizirao svoj božićni prijem. Da, ali to je u skladu s funkcijom muzeja, isto kao što je u skladu s funkcijom katedrale da se u njoj organiziraju koncerti ozbiljne glazbe. Osjećate li razliku?
Ako je ne osjećate, pokušajmo ovako: Muzej suvremene umjetnosti je na dan Štafete Fife bio sa svih strana oblijepljen jeftinim reklamnim trakama Coca cole, i izgledao je kao poprište seoskog vašara, najjeftinijega estradnog teferiča, tehno derneka na Zrću i svega onog što brend Coca cole u Hrvatskoj sugerira. U nekim drugim zemljama, Coca cola je znala biti pokrovitelj ozbiljnih kulturnih projekata, čak i simbol demokratskog prevrata, ali u Hrvatskoj nije bilo tako. I uopće nije važno što Coca cola nema veze s hrvatskom kulturom i umjetnošću, sve dok Coca cola preko Štafete Fife i mladosti ne uđe u Muzej suvremene umjetnosti.
Tada je to porazno po umjetnost i po stotine milijuna kuna koje su građani solidarno uložili u taj beton, u to staklo. Neobično je kako Snježana Pintarić, ravnateljica Muzeja, u svemu tome ne vidi nekakav “programski sadržaj”, nego je to za nju samo iznajmljivanje prostora, koje je pod njezinom, a ne pod kustoskom nadležnošću.
U pravu su kustosi što su se pobunili protiv njezine odluke, protiv Štafete Fife, ali ne bi nikako valjalo njihov protest politički konotirati i upućivati ga na račun gradonačelnika Bandića, koji je, je li tako, prije nekoliko tjedana gospođu Pintarić nagradio novim mandatom. Takva bi konotacija, naime, bila podnošljiva samo kad na drugoj strani priče ne bi bila profesorica Zlatar, aktualna ministrica kulture, pod čijim se visokim pokroviteljstvom u dubrovačkom Revelinu otvorio striptiz bar, a njezinu i svoju kulturnu politiku možda je i najbolje definirao tamošnji gradonačelnih Vlahušić (dubrovnikpress.hr, 26. siječnja 2014.): “Ako ćemo mi Grad prodavati džabe, onda je to prostitucija.”
Kada se kulturna baština u kojoj nema striptiz bara, nego služi sebi, svojoj ljepoti i starini, proglašava kažinom, kuplerajem ili bordelom, tada ni Štafeta Fife nije daleko od suštine suvremene umjetnosti. Jadno bi stoga bilo napadati Bandića zbog Coca cole u MSU, a uporno prešućivati i skrivati Zlataričin moralni i kulturni striptiz po Dubrovniku.
Snježana Pintarić neuk je i žilav kadar u kulturi. Ako je Muzej suvremene umjetnosti nefunkcionalna i frigidna građevina, ona će je načiniti samo nefunkcionalnijom i odbojnijom.
Ali ta gospođa će uvijek dobiti još jedan mandat, i još jedan, i još jedan, sve dok ne ode u penziju, kada će istoga dana biti zaboravljena. Sa stanovišta vječnosti, na koju računa i umjetnost kojom ona tako suvereno ravna, Snježana Pintarić nikada nije ni postojala.
Svojim pobunjenim kustosima, svim tim nadama beroš, milovcima i lejlama topić – imena im pišimo malim slovom ne samo zato što ih koristimo kao metafore, nego i zato što su u carstvu hrvatskoga kulturnog striptiza, Bandićevog koliko i Zlataričinog, umjetnici i umjetnički kustosi savršeno beznačajni i mali – svima njima gospođa ravnateljica bi, eventualno, mogla kuhati kavu i prinositi kišobran ako pada kiša, ali uzalud je to govoriti, uzalud je napominjati, jer u hrvatskoj kulturnoj i političkoj svakodnevici nema toga što bi nade beroš, milovci i lejle topić mogli učiniti, a da ih Snježana Pintarić i ini Zlataričini ili Bandićevi androidi ne pobijede i ne ponize.
Zašto je tako? Zato što ne postoji kulturna javnost koja bi na skandal principijelno reagirala. Kažete, potpisali su neki peticiju podrške kustosima? A neki drugi su, velite mi, potpisali peticiju podrške Društvu prijatelja dubrovačke starine?
Jedni će udariti po Bandiću, da se svide profesorici Zlatar, dok će drugi udariti po dubrovačkom androidu, da se dopadnu drugoj strani. Nitko se, međutim, ne bi zamjerio jednima i drugima.
Eto, zato vam se Muzej suvremene umjetnosti pretvara u Mamićevu štalu, a u Revelinu se oko štange uvijaju hrvatske suvremene umjetnice. Skupe umjetnice, naravno. Da to rade džaba, bile bi kurve.
(Prenosimo s autorova portala)
Ništa ne uvrijedi našeg čovjeka kao kad mu odbijete Coca-Colu. “Moja, domaća, vidjet ćeš, k’o grom”, kaže on srdačno i već dovikuje ženi: “Vinka, natoči Anti Coca-Cole iz one bačve desno od ulaza u konobu”, a vas lagano ispuni zebnja jer lijepo pamtite kakvu ste glavobolju imali posljednji put kad vas je netko častio domaćom Coca-Colom.
Bojažljivo srknete iz drvene bukare koju vam je gospođa pružila i… zapravo, nije loše.
“Pa dobra je”, priznate domaćinu, koji ozarenih očiju iščekuje vaš sud.
“Jel’de je dobra”, kaže on. “To sam ja po starom receptu, kako mi je još pokojni ćaća pravio Coca-Colu.”
“A koliko si cukra stavio?” upitate ga znatiželjno.
“Ništa”, reče domaćin odrješito. “Bože sačuvaj! Mi cukar nikad nismo mećali.”
“Nevjerojatno”, zadivite se vi. “Pravi Coca-Cola okus s nula posto šećera. Je li ti i Fanta možda ovako dobro ispala?”
Film ‘Glup i gluplji’
“Fantu slabije pijemo, pa je ove godine nismo radili”, objasni on. “Ostalo mi je još pet stolitara lanjske od limuna i dvije rosfrajke od sto litara narančine. Ako hoćeš, mogu ti natočit da poneseš.”
“Ajde”, prihvatite vi njegovu ljubaznu ponudu, “dat ćeš mi dvije demejanice za dicu…”
Ovaj šašavi prizor zamislio sam prije nekoliko dana kad je na sajtu Ministarstva gospodarstva objavljen popis primatelja državne potpore za ulaganje u opremu za 2013. godinu i na njemu se, sramežljivo skrivena u mnoštvu firmi, našla Coca-Cola Hrvatska, d. o. o. u većinskom vlasništvu Coca-Cola Company sa sjedištem u Atlanti u američkoj saveznoj državi Georgiji. Ideja da Republika Hrvatska subvencionira proizvodnju Coca-Cole, Fante i Spritea, kao da su gazirane šećerne vodice nekakvi domaći tradicionalni proizvodi, poput maslinova ulja, plavca malog, drniškog pršuta, paškog sira, slavonskog kulena ili istarskih tartufa, razvedrila me kao malo što u posljednje vrijeme. Zaista, kažem vam, dok god Hrvati pomažu Coca-Colu, još ima radosti na ovome svijetu.
Mogla bi se napraviti odlična komedija o ovome, da Hrvatski audio-vizualni centar financira snimanje nastavka hita “Glup i gluplji” s premijerom Milanovićem i ministrom Vrdoljakom u glavnim ulogama. Strahovit je humoristički potencijal priče, krenemo li samo od činjenice da je primatelj potpore jednom već imao punionicu u nas, u Solinu, dok prije nekoliko godina nije pošteno podijelio otpremnine zaposlenima i s čitavim pogonom otperjao negdje gdje je valjda radna snaga jeftinija.
Gledatelji će se ispotiho zakikotati prvo gledajući gdje Hrvatska pomaže kupnju industrijske opreme nekome tko je vjerojatno jednaku opremu nedavno rastavio, natovario u tegljače i ponovno sastavio u drugoj državi.
Radna mjesta u Moldaviji
Krasan bi obrat bio da se to ponovno dogodi, ovaj put sa strojevima koje smo mi dijelom platili. Čisto da ne propadne vic, ja ne bih žalio novca ako će se o našem trošku otvoriti nova radna mjesta u Azerbajdžanu ili Moldaviji.
No, nije to najsmješnije u ovome neobičnom slučaju. Pravi je piš i smijancija da Coca-Cola uopće traži potporu od Republike Hrvatske, da jedna međunarodna korporacija s gotovo sto pedeset tisuća zaposlenih dolazi na natječaj koji je pod jednakim uvjetima raspisan i za njih i za vlasnika farme nesilica u Siveriću, da se oholi executive manageri guraju s bajom koji je, tek da se malo upristoji, ostrugao osušeni pileći drek s gumenih čizama.
Znate li koliku je neto dobit Coca-Cola Company imala prošle godine? Više od devet milijardi dolara. Koliko oni u Atlanti zarađuju, punionicu bi u nas mogli napraviti s pozlaćenim slavinama kao u dvorcu sultana od Bruneja. Mogli bi je popločati oniksom kao biskupsku palaču, samo od para koje im ispadnu s lopate.
Coca-Cola Company bi, po duši govoreći, da se malo stisne, na dvadeset četiri rate mogla čitavu Lijepu našu, zajedno s njezinih tisuću otoka, kupiti.
Njihovih devet milijardi dolara čistog profita u 2012. više su od trećine, skoro polovica čitavoga godišnjeg budžeta ove zemlje. Pa recite i sami, zar se to nije ubilo za komediju?
Da zamislite tipa koji je u Armanijevu odijelu i ručno šivanoj Brionijevoj košulji izašao iz Lamborghinija pred pučkom kuhinjom i s izgrebenom plastičnom zdjelicom pokorno stao u red za varivo od raskuhanih mahuna, jedva biste mogli prispodobiti besramnu pohlepu i škrtost nekoga tko zarađuje devet milijardi, a žica sitniš od poreznih obveznika jedne jadne, prezadužene, upropaštene, balkanske “danas jesmo, sutra nismo” države.
Nazdravite ‘pjenušcem’
I, kao kruna svega, sočna trešnjica na vrhu torte, naša “Dumb And Dumber” vlast, kojoj tur viri iz izlizanih štofanih hlača, im to daje.
“Ah, što ćemo s Coca-Colom? Pomozi sirotu na svoju sramotu”, kaže premijer Zoran Milanović ministru Ivanu Vrdoljaku, potpisujući odobrenje za državnu potporu za ulaganje u opremu.
Dobijete li u samoposluživanju božićni popust na gaziranu šećernu vodicu, dvije litre za cijenu litre i po, sad znate tko vam je to omogućio. Nađete li na etiketi boce kako je dvadeset i pet posto tekućine besplatno, ne zaboravite zahvaliti Ministarstvu gospodarstva Republike Hrvatske.
Natočite onda do vrha i nazdravite pjenušavim napitkom, prvo milostivim međunarodnim korporacijama koje neće propustiti izbiti svaku lipu i cent koje mogu izbiti, a zatim pametnim šefovima država i vlada koji će napraviti sve da bogate učine još bogatijima.
I smijte se, smijte se što više. Nećete još dugo.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)
