novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Dvaput sam u životu, dan za danom, bio na koncertima Đorđa Balaševića. Zbilo se to prije tačno dvadeset godina, 7. i 8. veljače 1998. Vrijeme je bilo sumorno sivo, po skorenom siječanjskom snijegu popadala je garež iz dimnjaka, rječica je tekla tanka i mutna, nije bilo vode po krčmama i kavanama, svud naokolo zijevale su, prolamale se ruševine iz tek minulog rata. [Read more…]
Damir Grubiša
U susjednoj Italiji pojave fašističkog vandalizma postaju sve brojnije. Oskrnavljeni su židovski grobovi, sprejem je na stanovima i zgradama svastikama obilježeno gdje stanuju Židovi, vandaliziraju se grobovi antifašista iz Drugog svjetskog rata, neofašističke organizacije izlaze iz anonimnosti i sve su glasnije. [Read more…]
Godina je 1938. u Beču. Društvance u kući dobrostojećeg advokata čavrlja čekajući večeru. O čemu? O ratu. Odnosno, rječima romanopisca: “Kasniji kroničari našega vremena jednom će ustanoviti da su godine 1938. u svakom razgovoru vođenom u svakoj zemlji naše smušene Evrope vladala nagađanja o vjerojatnosti ili nevjerojatnosti novoga svjetskog rata. [Read more…]
Ugledni New York Times još je prije dvije godine upozorio na pojavu koju je nazvao ”fenomenom globalnog fašizma”. To upozorenje je uglavnom ignorirano, da bi se danas ponovo pojavilo u medijima potaknuto zbivanjima na svjetskoj sceni. [Read more…]
Divljački okrutna i nemilosrdna bila je odmazda kolonijalnih sila nakon gušenja Bokserskog ustanka 1901. u Kini. Ali, osim svjedočanstava o masovnim pljačkama, silovanjima i pogubljenjima, u tom vrtlogu nasilja nastala je i sljedeća priča. [Read more…]
U petak 11. prosinca navršilo se 20 godina otkako je preminuo Miko Tripalo, što je obilježeno promocijom knjige Centra za demokraciju i pravo Miko Tripalo ”Za demokratsku i socijalnu Hrvatsku” koja sadrži važne eseje o Tripalu, te izabrane Tripalove intervjue, govore i članke (uredili Dario Čepo, Slaven Ravlić i Goran Sunajko). [Read more…]
Mlađi suradnik HAZU, predsjednik Sabora, slavan po recenzijama uprizorenja “Male Floramye” u konclogoru Jasenovac, priložio je ovih dana svoj prilog reviziji hrvatske povijesti: Vladimir Nazor nije otišao u partizane, nego su ga isti tvarno oteli i potvorili kao antifašista i neprijatelja Nezavisne Države Hrvatske. [Read more…]
U svojoj 72. godini počela je da se bavi ronjenjem, a u 97. je preživela helikopterski udes u sudanskoj pustinji izašavši iz srušene letelice sa polomljenim rebrom. Uoči stotog rođendana privela je kraju montažu svog prvog filma posle pedeset godina prinudne apstinencije, dokumentarca nastalog u dubinama Indijskog okeana naslovljenog ‘‘Podvodne impresije”. Film je prikazan na satelitskom programu Arte.
‘‘To može samo Leni Riefenstahl”, nepodeljeno je mišljenje svih, i onih koji joj se dive i onih koji je preziru. Istovetan sud je, pre sedamdesetak godina, izrekao nemački kancelar Adolf Hitler, kada je 1934. jednoj od najlepših i najslavnijih igračica i glumica onog doba, koja je s vremenom uzrasla do samostalnog filmskog autora, poverio krajnje izazovan zadatak – snimanje filma o kongresu Nacističke stranke u Nuernbergu.
Neko bi danas pomislio da je to bila nepristojna ponuda koju je nemoguće odbiti. Ne, bila je to njena želja, za koju se borila svojom upornošću i neizrecivim šarmom. Rad na tom filmu sudbinski je i tragično obeležio njenu celokupnu karijeru i život, sve do ulaska u treći milenijum.
Helena Bertha Amaia – Leni Rifenštal (rođena u Berlinu 22. avgusta 1902. – umrla 8. septembra 2003. u seocetu Poeking blizu Muenchena) školovala se za profesionalnu balerinu, ali je povreda stopala usmerila njeno interesovanje ka filmskoj glumi.
Ranih dvadesetih igrala je u grupi čuvenog Maxa Reinhardta, dok je od sredine decenije nastupala kao filmska zvezda u nekoliko ‘‘planinskih filmova“ (žanr koji je u to vreme bio nemački pandan američkom vesternu) u režiji Arnolda Fanka. Njen prvi samostalni autorski rad – film ‘‘Plava svetlost” (Die Blaue Licht, 1931.), koji je režirala, producirala i u kojem je igrala glavnu žensku ulogu, doneo joj je ogromnu popularnost. Naredne godine ovaj film je na prvom izdanju i danas čuvenog Venecijanskog festivala dobio srebrnu medalju.
Kad su već minule strahote Drugog svetskog rata, Leni je neprekidno bila zasipana pitanjima o Hitleru i Nemačkoj toga doba. Uvek je odgovarala da je u početku bila fascinirana Hitlerom kao i devedeset odsto Nemaca.
Pored dva kraća dokumentarca snimila je dva dugometražna dokumentarna filma, koji su i danas u najbiranijim antologijama svetskog filma – ‘‘Trijumf volje” (Die Triumph zum Willen,1935.) i ‘‘Olimpija” (1938.). Posle rata jedva je uspela da završi romantičnu filmsku bajku ‘‘Nizija” (Tiefland, 1954.), čija premijera je prošla potpuno nezapaženo.
Vreme nemačkog romantizma te vrste zauvek je prohujalo. Posle rata nije mogla više da se bavi snimanjem u Nemačkoj, premda su neki filmski autori, koji su svojim filmovima pogubnije podržavali nacističku doktrinu, doživeli da im bude oprošteno i da dobiju nove prilike za rad. No Leni nije bila spremna da kleči i da se suviše posipa pepelom.
Retki su umetnici i ljudi od duha koji dožive obeležavanje stote godišnjice svoga života. Još su ređi oni čije je delo tako dramatično obeležilo svoju epohu kao što se to dogodilo Leni Riefenstahl. U izvanrednom dokumentarnom filmu od stotinak minuta ‘‘Lepi, čudovišni svet Leni Riefenstahl” (1993.), koji je svojevremeno prikazan i na našem Festu i više puta na televiziji, još vitalna gospođa koja je ušla u desetu deceniju života navlači pred kamerama ronilačko odelo, masku, stavlja na leđa bocu sa kiseonikom i, mahnuvši nam, spušta se u dubine okeana.
Kamera reditelja Raya Müllera je prati, ona ugleda džinovsku ražu (upravo onakvu kakva je ovih dana ubila čuvenog australijskog istraživača raznih nemani Stieva Irwina). Prilazi joj, gledaju se iz velike blizine, i, na naše zaprepašćenje, Leni je pomiluje po leđima kao da je reč o kućnom ljubimcu.
Taj susret sa čudovištem kao da simbolizuje njenu opsednutost neobičnim i neljudskim. Nešto od te radoznalosti verovatno se nalazilo u njenoj opčinjenosti Hitlerom i njegovim doglavnicima. Oni koji su gledali zadivljujući i zastrašujući ‘‘Trijumf volje” u vreme prve premijere morali su da znaju šta taj film predskazuje. Ali još nekoliko narednih godina vođe zapadnih demokratija udvarali su se Hitleru videći u njemu čoveka koji će se suprotstaviti boljševičkoj nemani.
Paklenom ironijom sudbine Hitler, koji je bio nominalno socijalista (nacionalsocijalizam) koliko i Staljin komunista (obojica su već imali pretrpane koncentracione logore), nije najpre napao sovjetsku imperiju, već je pokorio zapadnu Evropu sve do kanala Lamanche. Pre toga mala Poljska bila je zajednički zalogaj dvojice diktatora. Dalje je sve bolno poznato.
Vratimo se ipak na početak tridesetih, kada Leni Riefenstahl dobija velika autorska ovlašćenja od samog Hitlera. Godišnji skupovi Hitlerove partije, održavani u samom svetilištu nacizma – Nuernbergu, sa grandioznom smotrom kao vrhuncem, bili su najznačajniji događaji Nemačke onog doba, planirani do savršenstva.
Vest da je Riefenstahlova počastvovana poverenjem da na filmskoj traci ovekoveči te grandiozne spektakle potkrepila je glasine koje su već dugo kolale da je Leni Fuererova ljubavnica. Ona se nije previše trudila da te priče pobija (to je moglo biti i opasno) sve do posle rata kada joj je pređašnja veza s nacistima postala tamna mrlja na savesti, zbog čega je nekoliko godina odležala u pritvoru.
Ali 1934. godine, kada je Hitlerova moć bila bezgranična i, činilo se, večna, snimanje filma o nirnberškoj priredbi nad priredbama bio je posao u kojem ništa nije bilo nemoguće, niti nedostupno. Leni je za potrebe snimanja filma imala na raspolaganju sve što je poželela i zamislila: avione, dizalice, kamione, vozove. Sve gradske komunalne službe bile su joj na usluzi, filmska ekipa je brojala ukupno 120 ljudi.
‘‘Trijumf volje” se smatra ključnim filmom nacističke filmske propagande. Tehnički savršeno izveden (bez ijedne reči komentara), uz upotrebu 30 kamera, što je za ono vreme bilo nezamislivo u svetu filma, i danas uživa slavu jednog od najvećih dokumentaraca 20. stoleća, a decenijama se filmski kritičari i teoretičari prepiru oko odnosa propagandnih ciljeva filma i njegovog vrhunskog vizuelnog jezika.
Na mnogim listama najvećih filmova svih vremena taj film se nalazi na samom vrhu. Od 1952. svakih deset godina najpoznatiji filmski časopis Sight and sound (London) objavljuje liste najboljih filmova za koje glasaju stotine kritičara sa svih strana sveta. I pre četiri godine ‘‘Trijumf volje” i ‘‘Olimpija” su bili među najboljima. Estetiku Leni Riefenstahl sa znatno manje uspeha primenjivali su reditelji staljinističkog bloka istočne Evrope menjajući samo ideološki predznak.
Posle ogromnog uspeha ‘‘Trijumfa volje” već slavna Leni je u Nemačkoj postala još više slavljena i obožavana, tako da niko nije bio iznenađen kad joj je 1936. pripala čast da kamerama ovekoveči Olimpijadu u Berlinu. ‘‘Olimpija”, film iz dva dela, od kojih je svaki bio dužine celovečernjeg filma, dospeo je do publike tek dve godine kasnije, pošto je Leni strahovito mnogo vremena i nerava potrošila na rad u montaži i postprodukciji.
Rat je već bio na vidiku, svet je osetio mnogo jasnije ko je Hitler i kakve strahote smera, tako da je i Leni, koja je sebe već videla kao holivudsku zvezdu i s tim ambicijama otputovala u Ameriku, u gradu snova (Los Angeles) doživela razočaranje naišavši na ledenu dobrodošlicu i bojkot.
O Leni Riefenstahl su napisane obimne biografske knjige i ozbiljne studije; monografije o najvećim dokumentarnim filmovima ‘‘Trijumf volje” i ‘‘Olimpija” štampane su u čuvenoj ediciji filmskih klasika, koju u poslednjih petnaestak godina objavljuje Britanski filmski institut. I upravo su ta dva dela glavni izvor svih kasnijih nevolja ove lepe i darovite žene. To su ujedno jedina dva dugometražna filma koja je Leni načinila u vreme Hitlerove vladavine. To joj mnogi nisu oprostili, a pogotovu oni koji ih nikada nisu videli.
Posle rata Leni je bila četiri godine pod zvaničnom istragom. Najoštriji su u optužbama bili Francuzi, koji se nikada nisu zapitali kako su njihovi velikani Jean Paul Sartre, Albert Camus, Marcel Carné izvodili svoje predstave i snimali u Parizu pod nemačkom upravom. Naposletku, bila je ‘‘denacifikovana”, oslobođena krivične (što ne znači i moralne) odgovornosti. Živela je u tišini i povučeno u blizini Muenchena, često boravila među nubijskim plemenima o kojima je načinila nekoliko neverovatnih zbirki fotografija.
Kako je zgodno primetila američka kritičarka Suzan Sontag u svom ogledu ‘‘Fascinantni fašizam”, odblesak mita o lepoti arijevske rase pronašla je, što bi ogorčilo sve ubeđene fašiste, u najlepšem crnačkom plemenu središne Afrike.
Posle pada fašizma uporno je odbijala svaki dodir s javnošću i novinarima. Opsežne intervjue dala je samo nekim nenemačkim sineastima. Sredinom šezdesetih već pomalo zaboravljenu rediteljku otkrili su francuski ‘‘novotalasovci” Godard, Truffaut, Rohmer i mlađi posvećujući joj čuveni tematski blok u pariskom časopisu Cahiers du Cinema i ogroman intervju koji se danas preštampava u mnogim zbornicima i antologijama.
Na njen75. rođendan do nje je nekako stigla novinarka berlinskog magazina Stern. Ledena Leni je iz njenih ruku uzela tridesetak dobro sročenih pitanja i rekla joj da dođe sutradan. Ali od intervjua nije bilo ništa, jer je Leni hladno odbrusila: ‘‘Na sva neprijatna pitanja odgovoriću u priči o svom životu, u memoarima koje ću sama napisati.” Potom je desetak godina prekopavala po ličnoj i skrivanoj dokumentaciji o strašnim vremenima i napisala obimnu knjigu ‘‘Sećanja” (Logos, Beograd, 2006.). Prvo američko izdanje objavljeno je 1987. godine, a pet godina kasnije usledilo je englesko izdanje te knjige sa naslovom ‘‘Curenje vremena”(The Sieve of Time). Reč je o jedinstvenom svedočanstvu o životu u Nemačkoj u prošlom stoleću, jednoj od najboljih knjiga te vrste koju smo pročitali.
Ništa nije sakrila, ni svoju opsednutost fašističkim režimom (sve do osvajanja Poljske i ubijanja nevinih ljudi na ulicama Varšave, posle čega je utekla nazad i povukla se u svoj filmski projekat ‘‘Nizija”, od kojeg sve do pedesetih neće biti ništa) kojoj su podlegle bar dve trećine nemačkog naroda toga vremena, ni svoje sumnje i nedoumice.
Verovatno tu ima nešto i glume političke naivnosti, no u sličnim prilikama to je gotovo nezaobilazno. Jedino nije priznala ono što je bio ‘‘šapat svih šapata”: da je bila Hitlerova ljubavnica i njegov predani propagandista. Drugih dokaza za to nije bilo, ali to je večita priča o lepim i uspešnim ženama u Holivudu i širom sveta, slatka muška osveta koja živi od neostvarenih želja i pokvarene mašte. Ako je to jedina tajna njenog života, neka bude.
Odsečno je priznala: Brzo sam uvidela ružne strane Hitlerovog režima, ali sam kao i mnogi drugi uglednici nemačke kulture (izuzimajući Thomasa Manna, Bertholdta Brechta, Adorna, Markusea i nekoliko stotina uglednih stvaralaca, koji su pobegli iz Nemačke, dodajemo mi) bila konformista, imala sam jedan život i činilo mi se da će hitlerizam trajati duže od mog života (ovo je naša slobodna interpretacija svih njenih odbrana).
Upitana po ko zna koji put o moralnoj odgovornosti zbog povezanosti sa fašističkim režimom, uz pitanje da li se kaje, Leni Riefenstahl je u jednom intervjuu 1993. rekla: ‘‘Kazati da mi je žao i nije mnogo teško, ali ne mogu da se razapnem i da uništim samu sebe. To je tako strašno. Tokom više od pola stoleća sam patila zbog toga i to se neće završiti pre moje smrti. To je takav neverovatan tekst, stoga reći ‘žao mi je’ jeste neprimereno, jer tako malo izražava.”
Desetak godina posle objavljivanja ‘‘Sećanja” poznata engleska istoričarka Audrie Salkeld objavila je 1996. dokumentovanu biografiju Leni Riefenstahl u kojoj je preorala sve arhive i dokumente proveravajući svaki navod iz prisećanja nemačke ikone. Ta studija doživela je izvanredna priznanja, nagrađena je uglednom nagradom Bordmen Tasker, a o njoj je londonski Observer napisao: ‘‘Divna knjiga… U ovoj ne samo senzitivnoj već i visokointeligentnoj biografiji Salkeldova je uspela da sa zadivljujućom pribranošću sagleda Rifenštalovu i njene psihološke konflikte nastale između politike i ličnosti toga doba.”
Svi su odmah pojurili da vide šta je od skrivenih tajni Salkeldova otkrila i da li je uhvatila Leni u lažima. I šta su utvrdili? Salkeldova je dopunila mnoge priče i objašnjenja, ali, sem malih i nebitnih činjeničnih omaški, potvrdila je sve bitne tvrdnje Leni Riefenstahl!
Da nije ostavila za sobom ‘‘Trijumf volje” i ‘‘Olimpiju”, danas ne bismo znali kako je fašizam izgledao iznutra. U tom smislu ‘‘Sećanja” Leni Riefenstahl suštinski produbljuju razumevanje jedne epohe koja, to sada sa žalošću vidimo, nije završena. Sudbina Leni neprekidno aktuelizuje sudbinu uspešnih umetnika u zločinačkim i autoritarnim režimima. Nekad i sad!
Željko Ivanković pripadao je onoj sarajevskoj književnoj generaciji koja nije doživjela Drugi svjetski rat, vremena života na tačkice, Trumanovih jaja, životne i ideološke oskudice, nego je djetinjstvo i mladost, sve do godina zrelosti, provodila u bolja i bogatija jugoslavenska vremena, obilježena postupnom političkom i kulturnom liberalizacijom, neponovljivim ekonomskim rastom i životnim standardom kakvoga, to je već sasvim izvjesno, za naših života na južnoslavenskim prostorima više neće biti.
Formativno razdoblje njegove generacije obuhvaćalo je sedamdesete godine dvadesetog stoljeća. Tada se Sarajevo najviše izgradilo, niknula su brojna satelitska naselja na južnim prilazima gradu, broj stanovnika se skoro udvostručio, obnovljena je infrastruktura, a političke okolnosti – koje su simbolizirale osobe Branka Mikulića i Hamdije Pozderca – vodile su tome da Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina od nedefinirane pokrajine, ili tampon zone između Hrvatske i Srbije, postane ravnopravna drugim republikama i stekne svoj državni subjektivitet, čime je i Sarajevo, prvi puta u svojoj povijesti, postalo metropola.
Pokretali su se omladinski i književni časopisi, Televizija Sarajevo je, na užas zagrebačke, a pogotovu beogradske središnjice, pokrenula vlastiti centralni dnevnik, republika je uložila ozbiljna sredstva u uzdizanje i jačanje izdavačkih poduzeća Svjetlost i Veselin Masleša, pojavile su se prve poetske antologije u kojima je, opet uz neraspoloženje Zagreba i Beograda, afirmirano postojanje zajedničke i kompozitne bosanskohercegovačke književnosti, koju su bez obzira na svoje nacionalne pripadnosti, činili muslimanski (danas bošnjački), srpski i hrvatski pisci.
Bilo je to živo vrijeme, premda je u isti mah trajao i nesmiljeni progon stvarnih i izmišljenih ideoloških protivnika, nacionalista i neprijatelja socijalizma, koji je zahvatio i pojedine pisce, a kojim je Brankova i Hamdijina vlast prema Beogradu garantirala svoju komunističku pravovjernost.
Ivanković se pojavio kao osoba s ruba. On nije bio glavni tamo gdje je sve uzavrelo i gdje se stvarala jedna živa kulturna povijest. Tih i pomalo distanciran, netko tko nije rođeni Sarajlija (zanimljivo, ta vrsta zavičajne identifikacije sve do 1990. bila je neobično važna, čime je, između ostaloga, ipak potvrđivan stanoviti provincijalni karakter toga sarajevskog procvata), netko tko je prošao neke vjerske škole (što je tek bilo sumnjivo i odbojno), Ivanković ni time, a ni svojim temperamentom, nije bio predodređen da bude vođa i bard.
Pisao je pjesme i književne kritike, prevodio s njemačkoga i uređivao kulturne časopise. Bio je posvećenik književnoga posla, jedan od onih koji su u svakoj kulturi najvažniji i koji stvaraju iluziju o civilizacijskim i identitetskim kontinuitetima, iluziju o tome da društvo stoji na čvrstim i sigurnim temeljima, koji neće biti poljuljani dok god je nas i naših biblioteka. Ljudi poput Ivankovića male su tvrđave u svakoj kulturi. Bosanska i sarajevska nesreća sastojala se u tome što je 1991. i 1992. većina tih tvrđava pala.
Kada je započela opsada, on je bio tridesetsedmogodišnjak, obiteljski čovjek, kakvi su u proljeće 1992. masovno gledali kako bi ženu i djecu poslali nekamo izvan grada, da bi zatim, tako životno rasterećeni, odlučivali o vlastitim prioritetima. Je li Sarajevo trebalo braniti ili ga je trebalo u sebi pregorjeti?
Malo je takvih koji su se usuđivali postavljati si to pitanje, jer je to bio izbor između dvije prijetnje i dvije zjapeće praznine: ili ćemo gubiti glave, ili ćemo gubiti sebe.
Dvadesetak godina kasnije, onima koji su sačuvali glave, a u međuvremenu nisu otišli tako daleko da si više ne bi postavljali sarajevska pitanja, ova je dilema dramatično prisutnija nego što je bila tada. Vrijeme se ne može vratiti, niti se daju otkupiti već učinjeni životni izbori, ali s Ivankovićevog stanovišta, ostanak u vlastitome gradu, značio je odlazak dalje nego što ga je ijedan brod, avion ili pasoš mogao odnijeti. No, o tome ćemo, vodeći računa o kronologiji, kasnije reći još koju riječ.
U književnome smislu, rat je za njega bio izrazito blagorodan. Naime, ta ekstremna životna i socijalna okolnost, koja većinu ljudi, ali i većinu pisaca, čupa iz korijena – kao što nevješt seoski brico čupa zdrav zub – u Ivankoviću je našla nepomjerljivog protivnika, čiji su mir i sabranost katkad djelovali pomalo neljudski. U ono pred čim bi svatko drugi makar trepnuo, ako ne bi okrenuo glavu i pobjegao, ovaj je pisac gledao širom otvorenih očiju, gledao i bilježio, kao da u ratu nema baš ničega što bi čovjeka učinilo manje piscem, a više uplašenom zvjerčicom, kao da je potpuno normalno da se, eto, s vremena na vrijeme i zarati.
Osim toga, u njegovoj njemačkoj pedantnosti i franjevačkom učenju na kronikama, opisima vremenskih prilika i dnevnicima, našla se podloga za književno djelo što će nastajati u kontinuitetu dugome sedamsto dana.
Svakoga, ili skoro svakoga od tih dana Ivanković je mogao umrijeti, mogli su umrijeti njegovi bližnji, moglo se dogoditi, i događalo se, i nešto gore od smrti; svakoga, ili skoro svakoga od tih dana morao se barem po stotinu puta uvjeriti da književnost nije važna, nije važan jezik na kojem nastaje, nije važna kultura i nismo važni mi, i nema, pod ovim nebom, ama baš nijednoga razloga da bi čovjek išta bilježio, jer neće biti, tako se po stotinu puta učinilo, onih koji bi sutra to čitali i razumjeli, onih kojima bi bila važna ova književnost, ovaj jezik i kultura, i pisac koji ju je u tom strašnom vremenu stvarao; svakoga, ili skoro svakoga od dana u kojima je Željko Ivanković pisao svojih ”700 dana opsade” postojalo je nešto što je njegov posao činilo duboko uzaludnim.
Često se u to vrijeme sarajevska opsada uspoređivala s opsadom Lenjingrada, koja je bila i strašnija i smrtonosnija, ali je u sebi nosila nadu, na kakvu Sarajevo nije moglo računati, da će se ubuduće čovjekova civilizacija mjeriti mjerilima te opsade. Uostalom, vrijedi poslušati Šostakovičevu Sedmu simfoniju, onu koja je pisana za te opsade, i samo nekoliko mjeseci kasnije izvođena u New Yorku, kao najčudesnija estetizirana poruka iz pakla u ljudskoj povijesti.
Sarajevo je, pak, bilo maleno, u Sarajevo su dolazili ratni turisti. I upravo to, taj moment uzaludnosti, ”700 dana opsade” čini dodatno veličanstvenom knjigom. Premda je već malo onih koji će to jasno osjetiti, ta je knjiga njegova Sedma simfonija.
Nakon što je rat minuo, a ovaj se dnevnik premijerno pojavio u Zagrebu, kod tada silno važnog Durieuxa, činilo se da je Sarajevo dobilo knjigu koja će ga spasiti. Osim što je predstavljala krajnje uvjerljiv estetski čin i što je u njoj bila zabilježena povijest svakodnevice pod opsadom, ona je predstavljala pohvalu intelektualne ustrajnosti.
Od takvih se knjiga, obično, živi nakon rata, na njima se gradi identitet jedne kulture, one su temeljne, po njima se prepoznajemo. Usporedba nije pretjerana: ono što je za njemačku kulturu nakon 1945. bio ”Doktor Faustus” Thomasa Manna, to je polovinom devedesetih za sarajevsku i bosanskohercegovačku društvenu identifikaciju značila knjiga ”700 dana opsade”, zajedno s, recimo, Vešovićevom kronikom ”Smrt je majstor iz Srbije”. Tada je to, kažem, tako izgledalo.
”Tko je upalio mrak” naslov je druge vrste. To je vedra, duhovita i pomalo šašava knjiga, pisana u žanru pojmovnika, leksikona i imenika, kakvi su tih godina među bosanskim piscima bili moderni. I što je prividno paradoksalno, to je nesumnjivo najduhovitija Ivankovićeva knjiga uopće. Danas se čita na gotovo istovjetan način kao u vrijeme kada je prvi puta objavljena. Ako je s vremenom na nečemu izgubila, tada je to baš ta njezina zarazna vedrina. Optimizam koji se pokazao uzaludnim.
Danas je cjelokupno književno djelo Željka Ivankovića, a pogotovo ova dva naslova, jedna grandiozna figura samoće. U gradu koji, osim arhitekture i zelenih obronaka, nema gotovo ničega zajedničkog s gradom koji je Ivanković branio i u čiju je korist svjedočio pred vječnošću našega jezika, on kao da je čovjek s drugoga svijeta, živi relikt neke bolje prošlosti, čiji su ideali pokopani dublje i temeljitije od svih naših mrtvih i pokojnih.
Pritom, ta se sahrana odvijala nakon što opsade više nije bilo, u desetak poslijeratnih godina, sve dok jednoga dana nije postalo definitivno jasno kako je rat za neke Sarajlije dobiven, dok je za druge izgubljen. Možda bi se kao nadnevak tog poraza trebao uzimati onaj sramotni datum kada je Ambasada Islamske Republike Iran u Sarajevu izdala neku vrstu potjernice, komesarskoga pisma, fetve ili akcionog zaključka – kako je kome drago – u kojoj se Željka Ivankovića istodobno proglašava za neprijatelja islama i bošnjačkoga naroda, te za osobu koja je nepoželjna u Sarajevu.
Osim što je uslijedila sramotna, i gotovo jednoglasna šutnja butum šehera, koju je časno narušio tek dnevni list Oslobođenje, te pisci i intelektualci za čije bi nabrajanje bili dovoljni prsti jedne ruke, Ivankovića je javno iskazanom gestom odmahivanja ruke odbio braniti i stanoviti Sven Alkalaj, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Time je službeno Sarajevo, skupa s bošnjačkom kulturnom i književnom elitom, potvrdilo da pravo prvenstva i građanstva u tom gradu ispred Željka Ivankovića danas imaju i portir rođen u Teheranu i šofer rođen u Isfahanu. U političkome smislu, to je rezultat opsade Sarajeva kojoj je u svome dnevniku pisac svjedočio.
Željko Ivanković važan je hrvatski pjesnik, prozni pisac i esejist. Kada ostaje izvan obzora nacionalne književnosti, tada se to obično tiče uskogrudosti njezinih carinika i komesara. Ali to, pogotovo sa stanovišta neke već sasvim dohvatljive budućnosti, i nije neki naročit problem. Otkrivat će jednom Hrvatska svoje ”orijentalne” pisce, otkrivat će ih kao što Grci i Armenci, makar i na daljinu, otkrivaju svoje tragove u Izmiru ili Istanbulu. A kada ih konačno otkrije, važan će biti Ivanković, kao i tih njegovih ”700 dana opsade”.
Ipak, prvo što se o njemu uvijek treba reći jest da je on bosanskohercegovački pjesnik, prozni pisac i esejist. Dok je živ, to će biti njegov primarni kulturni, književni i identitetski kontekst. Činjenica što je taj kontekst u velikoj mjeri dio nekakvog neobičnog virtualiteta, možda i sjećanja, ništa mu ne oduzima na autentičnosti i uvjerljivosti.
Uostalom, možda to jest gadna okolnost po čovjekovu egzistenciju, možda je u njoj više poniženja nego u onome što su nosili rat i opsada, ali ona je za književnost neobično blagotvorna. Iz nje se itekako može pisati.
Koliko god bila građanski nedostojanstvena, ona je sama suština književnoga dostojanstva. Zato je danas, više nego ikad, aristokratski uzvišeno smatrati se bosanskim/bosanskohercegovačkim piscem.