Otkako Hrvatska ima aktualni izborni model za izbore zastupnika u Hrvatski sabor, tri puta su pobjeđivale koalicije – SDP i HSLS 2000., Kukuriku koalicija 2011. i Domoljubna koalicija 2015., a dvaput samostalno HDZ – 2003. i 2007. Kako se trenutačno čini SDP opet računa na izbornu pobjedu u koaliciji, dok bi HDZ nakon razočaravajućeg rezultata Domoljubne koalicije mogao samostalno tražiti povjerenje birača. [Read more…]
Hoće li na kraju svi biti izborni gubitnici?
Nakon što je na parlamentarnim izborima SDP uvjerljivo izgubio većinu, a HDZ izgubio priliku za uvjerljivu pobjedu, može li i Most nezavisnih lista izgubiti političku uvjerljivost?
Iako su Domoljubna koalicija i koalicija Hrvatska raste nakon provedenih parlamentarnih izbora zajedno osvojile 115 saborskih mandata, [Read more…]
Bezobrazluk čistog obraza
Cenzura u Slobodnoj Dalmaciji zabranila objavu kolumne Damira Pilića “Pila naopako” u kojoj kritizira HDZ. Legendarni kapetan hrvatske nogometne reprezentacije napustio Sportske novosti i revoltiran ponašanjem HDZ-a najavio svoj glas dati Zoranu Milanoviću. Jurica Pavičić otkazao suradnju sa Slobodnom. [Read more…]
Slika stvarnog Zorana Milanovića
Marina Karlović-Sabolić, ”Milanović – Mladić koji je obećavao”, Profil, Zagreb, 2015.
”…Krize rađaju lidere. Oni inspiriraju naciju u teškim vremenima. Njihove ideje mijenjaju zemlju nabolje, njihovo ponašanje utire put novim vrijednosnim kodovima. Nema nikakve sumnje da je ovaj mladi Zagrepčanin sinjskih korijena i vatrene naravi sebe smatrao upravo takvim liderom. [Read more…]
Izbori bez izbora
Oh, kako je to napeto, ljudi – kao kišobran. Tjednima se politička Hrvatska grozničavo bavi time kada će parlamentarni izbori, a iz HDZ-a, kojemu se srčano pridružio i dio nezavisnih medija, stižu gromovite optužbe da vladajuća koalicija tu nešto muti. Ali nitko ne izlazi s koliko-toliko suvislim objašnjenjem što. [Read more…]
RIP Kukuriku koalicija
Hvala Bogu, Kukuriku koalicija jučer je utrnuta u Trnovcu Bartolovečkom kraj Varaždina izostankom IDS-a s potpisivanja sporazuma Milanovićeve nove fronte za sljedeće izbore.
Hvala Bogu, jer ime Kukuriku koalicija prvi put se javno pojavilo u naslovu mog uvodnika objavljenog 17. srpnja 2009. godine, dva dana nakon što su se njezini čelnici sastali u poznatom istoimenom kastavskom restoranu. [Read more…]
Mogu li Holy i Josipović pomrsiti račune Milanoviću?
Hoće li SDP i njegova nova stara koalicija na predstojećim parlamentarnim izborima izgubiti ključne mandate koje će im samostalnim izbornim nastupom oduzeti ORaH Mirele Holy i koalicija Uspješna Hrvatska Ive Josipovića i Radimira Čačića? [Read more…]
O, Zorane! Moj Zorane!
Nikakvi su izgledi da je Walt Whitman, moguće raspolažući Nostradamusovim sposobnostima, prije dva i pol stoljeća, pišući elegiju a odu svom mrtvom predsjedniku Abrahamu Lincolnu – O Captain! My Captain! – zapravo pisao s mišlju na Zorana Milanovića, vođu državice koja će tek jednom nesretno postojati.
Čak i najzapjenjeniji među mladoturcima u Forumu mladih SDP-a, rasadniku Milanovićevih najnevjerojatnijih kadrova, teško da bi se drznuli svom vođi spjevati takav stih:
O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila.
Ili:
O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stišću
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
I Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa.
Milanović se riječima “O Captain! My Captain!” patetično u knjizi žalosti oprostio od svog prethodnika Ivice Račana, podgrijavajući tako lažni mit da ga je ovaj osobno namijenio za svog nasljednika, ne shvativši pritom kakav je teret izborom izraza kondolencije sam sebi natovario na nedorasla leđa
Evo će i osma godina od tog upisa u žalobnu knjigu, a pleća od kojih smo očekivali, jer su nam tako obećala, da nas ponesu u bolje sve su slabija i pogrbljenija.
Sve od pisanih tragova koji mogu ostati za Zoranom Milanović eventualni su zapisi u novinskim rubrikama poput “Bizarre” ili “Vjerovali ili ne”, crtice koje bi bilježile neobjašnjivo postojanje vođe stranke koji zaredom gubi četvore redovne izbore (lokalne, dvoje europske i predsjedničke) te dvoje izvanredne, ali za dvije vodeće stranke strateški važne – u Sisačko-moslavačkoj županiji i Vukovaru.
Taj je je vođa i predsjednik Vlade koja upravlja državom koja je 12 tromjesečja uzastopno, dakle točno od početka njegove vladavine, u recesiji i – pojeo vuk magare. Takav slučaj svjetski politički i politološki anali još nisu zabilježili.
I još bi četiri godine. Valjda ganja rekord od 32 recesijska kvartala.
Pa je, nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom.
SDP, prema Milanovićevom iskazu je liberalna stranka, u ekonomskim odlukama vođena je primarno neoliberalnom doktrinom i interesom krupnog kapitala. Dakle, svjesno i pod punom odgovornošću odrekli su se socijaldemokracije i ljevice ili u prijevodu – sitne raje, a priklonili elitistima.
Na HNS ne vrijedi trošiti prostor i vrijeme, oni su uvijek tamo gdje članska iskaznica garantira izdašan priključak na državnu sisu. HSU je, kao usko interesna skupina uglavnom tamo gdje je vlast, a IDS je svoje leno davno zapišao i ne zovu ga džaba istarski HDZ.
Nakon što mu je predsjednički kandidat izgubio izbore, uvidio da je vrag odnio šalu i šegačenje, krenuo u ubrzano formiranje takozvane lijeve koalicije. Taj oksimoronski poduhvat i prije nego što je ozbiljno startao već izaziva duboki podsmijeh i glasan grohot. Ljevica u hrvatskoj ne postoji, ma što zadrigli desničari i nacionalisti mislili o tome. Pogotovo to nije interesno-nepotističko-klijentelistička nakupina koja se naziva Kukuriku koalicijom
E sad, “to” što za sebe misli da lijeva koalicija kreće u daljnje širenje s ostalim “lijevim” strankama. Da vidimo kakva nas tu sreća čeka. ORaH, navodno zeleni lijevi, već je poslao odbijenicu, ližući rane i pokušavajući amortizirati štetu nastalom kao rezultat srčane potpore predsjedničkom kandidatu te “lijeve” koalicije. Živi zid se sam izjašnjava kao politički transvestit i nije opcija za povezivanje.
Laburisti su na nedavnom izvještajnom saboru mijenjali Statut i trećina izaslanika je, u dubokom nesporazumu s vlastitim političkim identitetom, poduprla amandman kojim se tražilo da se iz temeljnog stranačkog dokumenta briše definicija da su lijeva stranka. Reformisti su se već izvoljeli lijepo preporučiti HDZ-u, a od velevažnog je značaja i to što se njihovu priključenju žestoko usprotivila Vesna pusić koja otvara šampanjac kada u anketama uhvati dva posto.
Upeo se tako Zoran Milanović, nakon što je razbucao sve što se razbucati dalo, tražiti magični amalgam kojim bi u savez uvezao još čudotvornijeg kljunaša od Kukuriku koalicije kako bi osigurao opstanak na vlasti, a sve u smrtnom strahu da mu se u izbornoj godini ne zavalja ulica i da mu pod prozorom ne arlauču razočarani, očajni, bijedni, prevareni, poniženi pa povlači iznuđene poteze, koje je, koliko još jučer, ismijavao, a predlagatelje rješenja prezirao kao populiste i demagoge.
Hoćeš fiksiranje tečaja franka, hoćeš otpis dugova najsiromašnijima (pri čemu oba rješenja diskriminiraju i u povlaštenu kategoriju svrstavaju tek dio ugroženih), hoćeš široko otvaranje vrata svog ureda nezadovoljnicima svih vrsta za koje nije ni znao da postoje dok je u Taču prebirao po buteljama koje su se stapale s biranim delicijama.
Jedinu prednost i kapital koje je imao pred glavnim konkurentima iz HDZ-a – poštenje i moral – Milanović je davno poništio, bilo osobno, bilo kroz svoje začudne suradnike koje je sam birao, pa se i on, poput Tomislava Karamarka, okreće na trenutke zastrašujućoj, na trenutke zamornoj, a uglavnom potrošenoj ideološkoj retorici nudeći nam, u nedostatku rezultata u mandatu, za društvo i državu zabrinjavajuću matricu – “ili mi ili oni”. I time dobrovoljno pristaje biti Karamarkov politički brat blizanac.
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome
Koja to logika čini njega dobrim, prihvatljivim i poželjnim samo zato što je Karamarko loš, nazadan i odbojan, nije objasnio. Milanović, vidljivo je već sada, upada u istu grešku zbog koje je njegov predsjednički kandidat izgubio izbore.
Zaveden vjerom u vlastitu superiornost – intelektualnu, političku, anketnu i svaku drugu koje se mogao sjetiti, dosadašnji se predsjednik uljuljkao u ideju da će mu izborna pobjeda sama od sebe pasti u krilo. Nisu na našoj takozvanoj ljevici čuli onu staru narodnu mudrost koja naročito vrijedi u politici: ne jaše konja onaj kome stoji, nego onaj tko ga ima. Očito Karamarku ide nešto bolje s ergelama.
Neće Milanović moći zajahati ni na valu nadiruće grčke Syrize ili rapidno rastućeg španjolskog Podemosa (koji je izrastao iz pokreta Indignados što je model evolucije koju bi vrlo lako mogla slijediti ovdašnja inačica tog pokreta Radička fronta), a koji su u državama s milijunima obespravljenih i poniženih, baš kao u Hrvatskoj, uspješno “outali” ovovjeki socijalizam koji će vjerojatno tek početi osvajati Europu, barem njezin prezreni i bijesan većinski dio.
Milanović, koji je svjesno i namjerno uništavao sve lijevo, neće moći računati da će upasti u taj domino-efekt jer: a) za ući u tu priču ipak treba imati malo cojones, a ne se smrznuti kada HDZ-ovci podviknu da je komunjara i jugofil, b) ta, zaboga, on je liberal i kalvinist.
Lako za Milanovića. On nikada nije bio nevažniji, trajat će još najdulje godinu i pol. No, nama i dalje ostaje potraga i borba da nam se sav politički izbor i dalje ne svodi na poraznu, neugodnu i nerješivu dilemu: militarizacija ili pauperizacija?
Kada već ne može računati s Whitmanom, za Zorana Milanovića tu je uvijek Bijelo dugme: “Ostat ću samo crna tačka poslije ove igre kad me slome, kad me mirno slome… po meni se ništa neće zvati…”. I sam je Milanović, uostalom, nekoliko puta izjavio kako ne želi da ga ljude pamte ni po čemu. Ne brini, Zorane, nećemo. Svakako ne po dobrome.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Glasati, piškiti ili kakiti?
Tako je to kad malo dijete ne zna hoće li piškiti ili kakiti, posprdno je poručio SDP-u Ivo Sanader uoči parlamentarnih izbora 2007. godine komentirajući razmirice socijaldemokrata oko toga tko će biti premijer, a tko predsjednik Sabora, a da to na koncu nisu postali ni Ljubo Jurčić ni Zoran Milanović.
Sudeći kako danas poput munje vladajući rade kopernikanske obrate čim se neka njihova odluka pokaže za dva dana nepopularnom u narodu, baš kao što je nekada Sanader preko noći ”ispravljao” pogrešne odluke svojih ministara, moglo bi se uistinu reći da vladajuća Kukuriku koalicija nije sigurna bi li piškila ili kakila.
Sudeći kako danas poput munje vladajući rade kopernikanske obrate čim se neka njihova odluka pokaže za dva dana nepopularnom u narodu, baš kao što je nekada Sanader preko noći ”ispravljao” pogrešne odluke svojih ministara, moglo bi se uistinu reći da vladajuća Kukuriku koalicija nije sigurna bi li piškila ili kakila
Od već zaboravljenih ”Linićevih poreza” na kamate na štednju i na nekretnine, koji su gromoglasno najavljeni, pa potom zajedno s njim završili pod tepihom, pa do čvrste odluke o monetizaciji autocesta kao biti ili ne biti našeg opstanka koja se nakon reakcije iz HNS-a više ne čini tako sudbonosnom.
Iz te pelene političke prevrtljivosti možda je najviše zasmrdila saga oko preferencijalnog glasovanja odnosno novog izbornog zakona. Kada su junački protiv Željke Markić i sakupljanja potpisa za njegovu izmjenu inicijative ”U ime obitelji” zajednički ustali i vladajući SDP i oporbeni HDZ, e da se ne bi ponovila farsa s referendumom o ustavnom definiranju braka kao zajednice žene i muškarca, neki su na obzoru, bila to fatamorgana ili ne, vidjeli čak i veliku koaliciju desnih i lijevih.
Jasno je da slobodni strijelci na izbornim listama ne odgovaraju ni Karamarku ni Milanoviću, jer im ruše autoritete stranačkih vođa od čije milosti ovisi tko realno može u saborske klupe ili pak na bilo koju prestižnu i unosnu funkciju.
Premijer Milanović još je za Dan neovisnosti, mrzovoljan prema Markićkinoj inicijativi, poručio puku da se treba baviti ”pravim hrvatskim problemima, a to nije izborni zakon već nezaposlenost mladih”. I vječni HDZ-ov guru pravnih procedura i izbornog mešetarenja Vladimir Šeks žestoko se okomio na Markićku, pa se činilo da će ovoga puta završiti na svom referendumskom štitu.
Ostvari li svoj cilj uz malu pomoć predsjednika Republike i Sabora, u ovom srazu Davida protiv dva Golijata, Željka Markić postat će relevantan politički faktor koji u savezništvu s Milanom Kujundžićem može na sljedećim parlamentarnim izborima mnogima pomrsiti račune. Prije svih Karamarku, koji je ostao u ”knock downu”, kao posljednji branitelj izbornog statusa quo, što ni njegovi najbliži stranački kolege, poput Prgometa ne odobravaju
A onda se deus ex machina s Pantovčaka ukazao predsjednik Ivo Josipović poslavši pismo predsjedniku Sabora Josipu Leki koji ga je objeručke prihvatio i hitro.hr najavio kako će uskoro sazvati sjednicu Predsjedništva Sabora na kojoj će saborski klubovi pokušati pronaći konsenzus oko uvođenja preferencijalnog glasovanja već na idućim parlamentarnim izborima!
Tako su Josipović i Leko podigli uvis pobjedničke ruke Željke Markić, jer, koliko god je slijeva i zdesna pokušali omalovažiti, ovakav rasplet priče o preferencijalnom glasovanju, njezin je pravi politički trijumf, bez obzira je li skupila dovoljan broj glasova za raspisivanje referenduma ili ne.
Ostvari li svoj cilj uz malu pomoć predsjednika Republike i Sabora, u ovom srazu Davida protiv dva Golijata, Željka Markić postat će relevantan politički faktor koji u savezništvu s Milanom Kujundžićem može na sljedećim parlamentarnim izborima mnogima pomrsiti račune. Prije svih Karamarku, koji je ostao u ”knock downu”, kao posljednji branitelj izbornog statusa quo, što ni njegovi najbliži stranački kolege, poput Prgometa ne odobravaju.
Na konopcima je i Zoran Milanović koji je već zaboravio na prave hrvatske probleme i odustao od nezaposlenosti mladih prije nego što je se i dohvatio. U bunilu, dok čita od Leke proslijeđenu mu kopiju Josipovićevog pisma, premijer mrmlja sebi u bradu kako će biti najveći pobornik preferencijalnog glasovanja ako će ono riješiti bilo što. Hoće, samo mora odlučiti bi li piškio ili kakio.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Udar na temelje sustava
Da imaju zrno političke i ljudske odgovornosti, premijer Zoran Milanović i šef opozicijskog HDZ-a Tomislav Karamarko sjeli bi napokon za stol i pokušali dogovoriti nekoliko ključnih poteza, koji se brzinski moraju povući, prije nego što situacija u državi postane posve neupravljiva, možda i nepopravljiva.
Među ostalim, morali bi se dogovoriti o saniranju posljedica nadirućeg referenduma o izbornim pravilima, koji će, po svemu sudeći, u Ustav ugraditi dodatne elemente destabilizacije cijelog sustava. Bez minimuma suglasnosti vlasti i opozicije proizvođenje se kaosa u Hrvatskoj ne može zaustaviti.
Naravno, takav je susret i dogovor teško očekivati. Kao što je općepoznato, između lidera vlasti i opozicije dosad je dominirao režeći oblik komunikacije. Za obojicu bi sada svaki civiliziran razgovor bio ravan gutanju žaba. Ali, Milanović i Karamarko, svaki u svojoj ulozi, jedan kao premijer, drugi kao šef najjače opozicijske stranke, imaju odgovornost koja im mora biti mnogo važnija od međusobnih animoziteta.
Milanović i Karamarko, svaki u svojoj ulozi, jedan kao premijer, drugi kao šef najjače opozicijske stranke, imaju odgovornost koja im mora biti mnogo važnija od međusobnih animoziteta. Za početak bi se mogli dogovoriti kako prebroditi vrijeme do parlamentarnih izbora, u koje se ni jednom, ni drugom ne žuri. Milanoviću zato jer želi ostati što dulje na vlasti. Karamarku prijevremeni izbori također ne odgovaraju jer još nije spreman za preuzimanje vlasti
Za početak bi se mogli dogovoriti kako prebroditi vrijeme do parlamentarnih izbora, u koje se ni jednom, ni drugom ne žuri. Milanoviću zato jer želi ostati što dulje na vlasti. Karamarku prijevremeni izbori također ne odgovaraju jer još nije spreman za preuzimanje vlasti.
No, od tog pragmatičnog pitanja mnogo je važniji njihov dogovor o tome kako popraviti štetu koju su svojim propustima i svojom nojevskom politikom sami skrivili, otvarajući prostor referendumskoj inicijativi na čijem čelu kao frontmenica sada jaše Željka Markić. Da je Kukuriku u izborne zakone ugradio preferencijalno glasanje, da je u dogovoru s HDZ-om promijenio Ustav i uredio referendumsku problematiku, taj se balon opasnih namjera ne bi imao čime napuhati. Sada je pitanje kako se s njegovim posljedicama uopće nositi.
Referendumski paket s uvođenjem preferencijalnog glasanja bez ikakvog ograničenja, spuštanje izbornog praga na 3 posto, zabrana predizbornog koaliranja te još neke njegove krajnje dubiozne sastavnice neće predstavljati udar samo na postojeću konstrukciju moći u političkim strankama. Voluntaristički skovanim zadiranjem u izbornu materiju zaljuljat će ne samo političke vrhuške, nego i temelje sustava. Izborni stručnjaci najavljuju fragmentiranje parlamentarne scene, što će rezultirati slabom i nestabilnom vlašću.
Profesor Goran Čular govori o “institucionalno razornim” tendencijama.
Sve to u situaciji koja je u Hrvatskoj ionako na rubu izvanrednosti. Zbog višegodišnjeg ekonomskog urušavanja i depresije. Ogromne nezaposlenosti, rasta siromaštva i beznađa. Zbog narasle društvene nervoze i nabujalih socijalnih tenzija. Masovnog iskazivanja goleme distanciranosti i omraze prema političkim elitama.
Mnogo je važniji dogovor o tome kako popraviti štetu koju su svojim propustima i svojom nojevskom politikom sami skrivili, otvarajući prostor referendumskoj inicijativi na čijem čelu kao frontmenica sada jaše Željka Markić. Da je Kukuriku u izborne zakone ugradio preferencijalno glasanje, da je u dogovoru s HDZ-om promijenio Ustav i uredio referendumsku problematiku, taj se balon opasnih namjera ne bi imao čime napuhati. Sada je pitanje kako se s njegovim posljedicama uopće nositi
Javnost nema povjerenja u vlast, državne institucije i političko predstavništvo. Paravojni stožeri postavljaju se iznad legalno izabrane Vlade i prijete rušenjem arhitekture vlasti. Crkva pokušava zamijeniti državu. Biskupi se, često bez ikakvih etičkih skrupula, bave politikom. Neki od njih, grleći se s ratnim zločincima, ruše svaki vrijednosni orijentir u narodu. Vlast i opozicija tuku se ideološkim maglama. Ukupna je atmosfera sklona ekstremima. Zagovornici politike “što gore – to bolje” prosperiraju.
Na žalost, ni Zoran Milanović, ni Tomislav Karamarko ne shvaćaju ozbiljnost situacije. Premijer uporno tvrdi da ga se referendumska inicijativa Željke Markić uopće ne tiče, da su to HDZ-ova dječica i neka se oni međusobno raskusuraju.
Međutim, očinstvo bi se u ovom slučaju vrlo teško moglo utvrditi. Tko je pravi ćaća može se sada samo nagađati: HDZ, koji je s lidericom populističke desnice ozbiljno šurovao, ili vladajuća koalicija koja joj je svojom političkom impotencijom popločala put?
Ali, sve kad bi Milanović i bio u pravu, kad njegova stranka i Vlada zaista od referendumskog stampeda gospođe Markić ne bi trpjeli baš nikakve posljedice, njegova je nezainteresiranost u ovoj stvari, glumljena ili stvarna, posve neprihvatljiva.
Neprihvatljivo je da premijer pere ruke i prikazuje se indiferentnim spram događaja koji će po Hrvatsku sigurno imati vrlo neugodne konsekvence. Njegova bi funkcija ipak podrazumijevala neki osjećaj odgovornosti za državu.
Referendumski paket s uvođenjem preferencijalnog glasanja bez ikakvog ograničenja, spuštanje izbornog praga na 3 posto, zabrana predizbornog koaliranja te još neke njegove krajnje dubiozne sastavnice neće predstavljati udar samo na postojeću konstrukciju moći u političkim strankama. Voluntaristički skovanim zadiranjem u izbornu materiju zaljuljat će ne samo političke vrhuške, nego i temelje sustava
S druge strane, Tomislav Karamarko zaista je pustio duha iz boce kojega ni sam više ne može kontrolirati. Željka Markić i vukovarski antićirilični stožeraši funkcionirali su kao udarna pesnica njegove politike. Pretvarajući HDZ u desničarsku armadu, s ekspoziturama za izvanparlamentarno ljuljanje i rušenje aktualne vlasti, oporavio je i konsolidirao stranku, ali je destabilizirao cijelu državu.
Karamarko je, istina – kako se i sam voli pohvaliti – dobio troje izbore, ali je u Hrvatskoj obnovio ideološke konfrontacije, forsira retoriku podjele i građanskog rata, kvari međunacionalne odnose, suportira antimanjinska raspoloženja, inklinira atmosferi političke neregularnosti, dozvoljenosti svih sredstava, izlaska iz institucija…
Međutim, čini se da ni sam više nije gospodar situacije. Njegove lutke s konca odjednom se, gle čuda!, ne daju zauzdati. Željka Markić, velikih političkih apetita, bacila mu je rukavicu u lice. Više nije jasno ni to prijete li uzurpatori vukovarskog Dana sjećanja državnom vrhu po HDZ-ovu nalogu ili Karamarko pleše onako kako mu dojučerašnji pijuni sviraju…
Ozbiljnost situacije zahtijevala bi da se i ključni politički lideri u Hrvatskoj napokon uozbilje i prestanu svaki sa svoje strane poigravati državom. Krajnji je čas da Zoran Milanović i Tomislav Karamarko uspostave barem minimalnu komunikaciju. Ne da bi zaustavili referendumski pokret koji se valja Hrvatskom i koji bi ih obojicu mogao pomesti, nego kako bi isključili svaku mogućnost da se jedan nesporno demokratski institut, zbog svoje zakonske neuređenosti, zloćudno iskoristi protiv stabilnosti i interesa države.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).