novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Ne bih glasao ni glasovao za Mirelu Holy čak ni kada bih znao da je na drugoj strani neko veće zlo. Zato što sam dotepenac, premda skoro dvadeset i osam godina živim u Zagrebu. I zato što sam instinktivno u svakoj ovakvoj priči na strani dotepenaca, svejedno jesu li oni Srbi, Hercegovci, djeca vojnih lica, Židovi, migranti iz Sirije, Bangladeša i Afganistana, dalmatinski studenti, Konavljani i Dubrovčani, Kinezi i Crnci… [Read more…]
Ivanka Toma
Sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, Mislav Kolakušić, savršeno se uklapa u već poveću galeriju aspiranata na istaknute političke funkcije koji su uvjereni da je za stjecanje vlasti i moći potreban dojam i ništa više. [Read more…]
Ovih nekoliko redaka želim posvetiti priči koja je recentno uzdrmala političko-ekonomsku sferu Cropolisa: gospodarstveno-politički fenomen Agrokor. Agrokor je autentična priča o tome kako je gospod(ar)stvo Hrvatske uništilo hrvatsko gospodarstvo. [Read more…]
Josip Kregar
I u najboljim kućama roditelji se ponekad svađaju pred djecom. Djeca šute i preplašeno gledaju. Svi pedagozi i dječji psiholozi uvjerljivo će objasniti da to ostavlja teške tragove na ličnost djeteta. Djeca zaslužuju živjeti u, možda lažnom, svijetu u kojem se roditelji vole, u kojem nema vikanja, u kojem te nitko ne tjera da jedeš kad nisi gladan ili da jedeš što ne voliš. [Read more…]
Marina Karlović-Sabolić, ”Milanović – Mladić koji je obećavao”, Profil, Zagreb, 2015.
”…Krize rađaju lidere. Oni inspiriraju naciju u teškim vremenima. Njihove ideje mijenjaju zemlju nabolje, njihovo ponašanje utire put novim vrijednosnim kodovima. Nema nikakve sumnje da je ovaj mladi Zagrepčanin sinjskih korijena i vatrene naravi sebe smatrao upravo takvim liderom. [Read more…]
Boško Picula
Hoće li SDP i njegova nova stara koalicija na predstojećim parlamentarnim izborima izgubiti ključne mandate koje će im samostalnim izbornim nastupom oduzeti ORaH Mirele Holy i koalicija Uspješna Hrvatska Ive Josipovića i Radimira Čačića? [Read more…]
U politici se javlja sve više žena – osvetnica, borkinja i vizionarki – koje se ne mogu zauvijek otpisati samo zbog toga što su ih iz njihovih stranaka svrgnuli svojeglavi muškarci. Jadranka Kosor, Mirela Holy i Aleksandra Kolarić nisu se povukle u zavjetrinu nakon srdžbe stranačkih bogova, kao što su to učinili mnogi njihovi muški kolege. [Read more…]
Piše: Zdravko Milinović
Foto: Josip Štilinović
Hrvatska ljevica je uvijek bila manje hrvatska nego što je trebala, ali i više hrvatska nego što je to smjela, piše dr. Antun Vujić u svojoj knjizi “Hrvatska i ljevica” koja je upravo izašla iz tiska u nakladi “Ljevak”. Utemeljitelj i predsjednik Hrvatske socijaldemokratske stranke 1989. godine govori o ujedinjenju sa SDP-om, svojim pokušajima polovicom devedesetih da poveže Ivicu Račana, Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala, o Zoranu Milanoviću i krizi današnje ljevice. Doktor filozofije, leksikograf i političar, danas je glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda.
Socijaldemokracija je u krizi. Kad se pročita vaša knjiga, nameće se pitanje može li socijaldemokracija propasti i nestati s europske scene kao i komunizam?
Mislim da ne mogu nestati istodobno i socijaldemokracija i komunizam. Ako bi nestala socijaldemokracija, javila bi se potreba za radikalnijom ljevicom, kao što se već javlja, jer nisu nestala sama socijalna protuslovlja na kojima ona nastaje, nego se ona i zaoštravaju, dapače krizno. Socijaldemokracija ima amplitude, sada je možda ispod crte, ali ako počne izražavati svoju stranu socijalnog konflikta, opet će rasti. Za to je, međutim, potrebna reorijentacija socijaldemokracije, buđenje iz neoliberalnog sna u kojem je društvo ostalo bez njezine zaštite, a krizni rezultati su vidljivi u cijeloj Europi.
U Grčkoj je Syriza pretekla PASOK, a ORaH pak prvi put SDP.
Syriza upravo pokazuje trend o kojem govorim. Ona dolazi PASOK-u slijeva i počela ga je marginalizirati s obzirom na koaliciju u kojoj je PASOK socijalno steriliziran, a i s obzirom na raniji konformizam stranke. Socijaldemokracija se mora radikalizirati koliko su se radikalizirale i socijalne prilike, što sada već mnogi ističu. Govorim ponajprije o europskoj i svjetskoj razini. Ako se to ne shvati, funkciju socijaldemokrata preuzet će drugi, vjerojatno u manje kompromisnom obliku. ORaH je tek u izgradnji i ne znam ide li u tom radikalnijem ljevičarskom smjeru kao Syriza. Međutim, gospođa Holy je otvorena prema javnosti pa ćemo to brzo doznati, a očito hrabro ulazi u prostor nezadovoljstva političkom konstelacijom u Hrvatskoj te je javnost i nagrađuje.
Kako komentirate to što Zoran Milanović kaže da je SDP stanka lijevog centra, a sebe često kvalificira liberalom….
Više sam puta čuo tu kritiku pa sam se potrudio malo bolje informirati. Milanović je za sebe rekao da je “svjetonazorski prije svega liberal” i dodao da to u Hrvatskoj “ne znači biti neoliberal” niti “pobornik darvinizma tržišta”, kako se izrazio, nego je to svrstao u zaštitu manjina, slabijih i drugih. Njegovo je također mišljenje da SDP “obuhvaća tradicionalan socijaldemokratski, ali i građansko-liberalni korpus”. I o tome se, dakako, može kritički raspravljati, a danas se postavlja i pitanje što je to zapravo “lijevi centar”? Međutim, glavno je pitanje kakvu politiku vodi taj “lijevi centar”. Nažalost, vodi onakvu kakvu vodi i drugdje u Europi, a to znači da kritički ne politizira glavna pitanja – vladajući tržišni fundamentalizam i asocijalni, također vladajući i otuđeni, financijski sektor koji su u međusobnoj konjunkciji i proizvode ovu krizu.
Međutim, teško je zamisliti da se s hrvatske europske periferije mogu nametati politička rješenja koja zasad nisu politički radikalizirana ni u europskom centru. Ali, ako se stvari ne zaoštravaju ni u izričaju, svakako se neće zaoštravati ni u praksi. Što se mene tiče, ja u našem “građansko-liberalnom korpusu”, ako je riječ o političkoj prezentaciji, vidim ponajprije dosta klijentelizma, pa mi je tu teško zamisliti saveznika, ne za tradicionalnu socijaldemokraciju, nego za političku promjenu upravo u novom i izraženijem socijaldemokratskom smislu.
Milanovića su izabrali mahom oni koji su stupili u stranku nakon 2003. Sukobi generacija u strankama nisu rijetkost. No, može li u SDP-u doći do raskola? Sami kažete da su raskoli česti u socijaldemokraciji.
Ja u knjizi postavljam trilemu, za socijaldemokraciju uopće, pa i za SDP posebno: reorijentacija (ili povratak orijentaciji), raskol ili nikomu ništa. Pritom mislim da je reorijentacija bolja od raskola, a raskol bolji od “nikomu ništa”. Kad govorim o “reorijentaciji”, onda mislim na prethodno spomenuto prepoznavanje stranačkih pozicija i nove/stare stranačke socijalne baze, na socijaldemokraciju kao političku domovinu za sve one koji žive od rada, dakako, u novim društveno-ekonomskim i političkim odnosima. Ne mogu biti prorok, ni za socijaldemokraciju ni za SDP. Ali, mislim da je najgora solucija ona – “nikomu ništa” jer bi to značilo stagnaciju, a stagnacija vodi u propadanje, propadanje opet u raskol, a raskol u novu ili nove orijentacije. Šteta bi bilo, uz ipak značajne zasade, počinjati od početka.
Foto: Josip Štilinović
Što bi se moglo dogoditi u stranci ako SDP izgubi izbore?
Uza sve što je u Hrvatskoj na političkoj sceni, ne bih nagađao o gubitku izbora. Ipak, još je Max Weber opisao jednu pojavu u strankama koja na vaše pitanje “što se može dogoditi?” omogućuje i onaj moj odgovor “nikomu ništa”. Ako stranka i izgubi na izborima, a osvoji dovoljno mandata da osigura pozicije svojoj nomenklaturi, uvijek se može naći dovoljno izlika da se i poraz predstavi kao neka vrsta pobjede pa da se ništa i ne mijenja.
Zagovarali ste uvijek šire okupljanje na ljevici. Tako je i došlo do ujedinjenja SDP-a i vašeg SDH. Nije li to ujedinjenje završilo kao “prisajedinjenje”? Nije li time više dobio Račan nužan politički facelifting?
To je ujedinjenje 1994. bilo bitno za uspon novog SDP-a. Redefinirana su i neka ključna povijesna mjesta stranke, uključujući i odnos prema Hrvatskom proljeću. Također, to je ujedinjenje bilo u javnosti smjesta prihvaćeno kao pozitivan događaj na hrvatskoj političkoj sceni. Rejting novog SDP-a odmah je skočio višestruko u odnosu na ranije mizerne rejtinge obiju stranaka. Kako je poznato, za šest godina stranka je od jedva nekoliko zastupnika pobijedila i na izborima, čime je hrvatska ljevica prvi put, u cijeloj svojoj povijesti, došla na vlast demokratskim putem. Nije se radilo o “prisajedinjenju”.
Postoji i Rezolucija koja podvlači strogo ravnopravne uvjete ujedinjenja, sada se može naći i u mojoj knjizi, a i rukovodstvo je uvelike križano. Postojao je, međutim, interes da se, kao i u ostaloj Europi, takva stranka prikaže pod oznakom “reformiranih komunista”, a to je odgovaralo i onima koji su se tako osjećali u njoj, makar i ne bili većina, kao i onima koji su socijaldemokraciju na svaki način željeli povezivati s komunizmom, makar i reformiranim. Ako bi i bilo nekog faceliftinga, Račan je goleme promjene u Partiji proveo prije toga – od SKH prema SDP-u.
Vaša ideja je 1994. bila i povezivanje SDP-a s povijesnim vođama Hrvatskog proljeća, Savkom i Mikom. Kako i zašto to nije uspjelo?
To bi mogla biti i poduža priča. Ali, pojednostavnjeno, ne i pogrešno, Savka se posve otklonila od socijaldemokratske alternative još u Koaliciji narodnog sporazuma, a Miko je nakon tek prebrođene teške bolesti ostavljao Savki prvenstvo. Prišao je najprije i njenoj novoformiranoj Narodnoj stranci, a poslije, kad se tamo nije snalazio, okrenuo se ljevici i socijaldemokraciji, ali onoj alternativnoj, Akciji socijaldemokrata, što je bilo svakako prekasno, ako ne i pogrešno. Novi SDP je već bio zaživio. Zašto Miko pak nije prišao SDP-u, to je složena priča u kojoj ima i dosta psihologije.
Što bi se promijenilo da je Savka postala, kako kažete, socijaldemokratska Ruža Hrvatske i nadvladala komunističke karanfile?
Da, Savka je imala epitet Ruže Hrvatske, što se poklapa i s onom tada popularnom Hourinom pjesmom i sa simbolom socijaldemokracije. Ali važnije, i prema Savkinoj vlastitoj povijesti, kao istinski komunistički reformist 1971., Savka je u novoj konstelaciji trebala biti bliža nekom socijaldemokratskom određenju. U donekle sličnoj poziciji, Dubček je poslije sloma komunizma u Čehoslovačkoj birao socijaldemokraciju i znatno pridonio njenoj bržoj obnovi u obje kasnije države.
Zašto nigdje ne spominjete možda i najvećeg komunističkog disidenta Milovana Đilasa?
Kao komunističkom disidentu u Jugoslaviji Đilasu svakako pripada prvenstvo. Iako je u ratu, pa i još neko vrijeme poslije, imao najtvrđe komunističke stavove, i njegov je obrat bio najdublji. Potkraj Jugoslavije, koliko znam, održavao je veze i s hrvatskim disidentima ili političkim izopćenicima te s njima dijelio i mnoga mišljenja, napose o Miloševiću i predstojećoj agresiji. Ipak, bavio sam se hrvatskom ljevicom i njezinim tokovima, zanimao me i Maček, a ne i Milan Grol, pa nisam spominjao ni neke druge važne i utjecajne protagoniste izvan Hrvatske, što bi vjerojatno bilo korisno i za shvaćanje putova i stranputica hrvatske ljevice u širem kontekstu.
U proces okrupnjivanja i revitalizacije hrvatske ljevice sredinom devedesetih, šturo navodite, pokušali su se uključiti čak i Mesić i Manolić. Možete li to objasniti.
Kad su Mesić i Manolić napustili HDZ i 1994. u sukobu s tamošnjom “desnicom” formirali Hrvatske nezavisne demokrate, to još ipak ne znači da su, s obzirom na ono prije, odjednom postali “ljevica”. Teško da se o tome može reći nešto više od, kako kažete, “šturoga”. Ali, može se dodati da je sve što je bilo važnije, “desno” i još desnije, uključujući i privatizaciju i s njom povezanu korupciju, HDZ obavio već do te 1994. zajedno s Manolićem i Mesićem. Puko zbrajanje svega što se, makar i post festum, drži “ljevicom” ne vjerujem da bi moglo voditi njenoj revitalizaciji.
Josipa Manolića nazivate “vječnim suvremenikom svega postojećeg”. Zašto niste željeli njegovo približavanje ljevici?
Pa, u vašem citatu je i odgovor. Kratkoneprolazni akcent je na “vječno” i na “sve postojeće”.
Što je bilo s Tuđmanovim projektom HDZ-a kao političkog konglomerata politika od socijaldemokracije do nacionalne desnice?
Tuđman je sve to zaista i govorio i htio. Ali nije primjećivao da je takav konglomerat povijesno preživio upravo s monopartijskim vremenom od kojega smo se trebali odmicati prema stranačkom pluralizmu europskoga tipa. Također, HDZ se definirao kao pokret i “zajednica” istodobno, ali je pogotovo isprva bio određen gotovo isključivo najbučnijim desničarskim nacionalizmom, pa su Tuđmanovi pozivi na tzv. pomirdbe više dijelili nego mirili one kojima su bili upućeni. Takav HDZ nije mogao privući mnoge i hrvatski i demokratski orijentirane ljude, oskudijevao je i u “kadrovima” iako je privukao upravo dio stare komunističke nomenklature koja je zbog privatizacijskih interesa preokrenula kapute. To je pak dodatno odgurnulo i demokrate, posebno intelektualce, pa i one različitih orijentacija.
Zatim se HDZ ipak odlučio da predstavlja samo demokršćansku stranku, ali ni to nije išlo lako s obzirom na njegov sastav, čak ni u inozemstvu gdje su mu prigovarali u spektru, ipak neopravdano, od parakomunizma, preko konvertitstva do obveznog populizma, pa i fašistoidnosti. Paradoksalno, Tuđman je dobio podršku na posve drugačiji način od onoga koji je očekivao kroz stranku ili “pokret”. Kada ga je u vlastitoj stranci trebalo podržati naspram radikalne desničarske grupe i kada je trebalo osigurati političko jedinstvo za obranu zemlje, to su učinile sve hrvatske relevantne stranke, i ljevica, stupivši u Vladu demokratskog jedinstva 1991.-92. Dakle ne kroz HDZ, nego u određenoj mjeri i kao spas od njega.
Gdje je i kako iz vaše prve nekomunističke stranke ljevice nestao suosnivač SDSH Miroslav Tuđman?
Miroslav Tuđman i ja bili smo stari prijatelji kad je nastupilo vrijeme formiranja stranaka. Prije toga on se vrlo uspješno bavio informacijskim znanostima i napisao je neke od temeljnih znanstvenih radova iz toga područja. Time sam se donekle bavio i ja sa stajališta leksikografije. Umnogome smo dijelili politička stajališta, s time da Miro nije želio ulaziti u aktivnu politiku. Međutim, odlučio je podržati socijaldemokratsku opciju za koju je tada, kao i ja, držao da je veoma važna za europsku političku konstrukciju Hrvatske. Tako je ponekad nastupao i na skupovima stranke – više što je to osjećao kao dužnost nego što bi to sam želio.
Na tim skupovima često se, bez loše namjere, suprotstavljalo “našeg” Tuđmana “njihovu”, što je i meni bilo neugodno vizavi Miroslava. Svakako, u HDZ se nije želio uključivati ponajprije držeći da bi trebalo graditi stranke, a ne pokrete. Nakon raketiranja Banskih dvora u listopadu 1991. solidarizirao se s ocem. Mislim da je i to osjećao kao dužnost. Poslije više nismo kontaktirali, osim što smo se u nekoliko navrata slučajno sreli, a i tada nismo razgovarali o politici. O Miroslavu Tuđmanu kao čovjeku kakvog poznajem mislim sve najbolje.
Za Račana kažete da je bio jedan od rijetkih državnika među hrvatskim političarima. Ipak, niste se uvijek slagali. Oko čega ste se sporili?
Da, već sam govorio da je Račan stigao djelovati s obje strane povijesti – one koju je zatvorio i one koju je otvorio. To je činjenica. Kao i to da je s njim hrvatska ljevica prvi put došla na vlast na demokratski način, demokratskim izborima, što mu daje državničku atribuciju. Na strateškim točkama smo se potpuno slagali, a na nekim taktičkim i nismo.
Mislim da njegova politika u Istri koja je žrtvovala moguću dominantnu poziciju SDP-a u korist IDS-a nije bila dobra. U tome smo se i sporili. Također, ja sam bio za samostalan izlazak SDP-a na izbore 2000., a za koaliciju s Budišinim liberalima poslije izbora i na temelju rezultata izbora, a Račan za predizbornu koaliciju.
Mislim da je s Budišom Račan opet skrivao povijesni rep, što od ujedinjenja stranaka 1994., po mom mišljenju, više nije trebao. Ali, ne bih se kladio tko je bio u pravu. Također, Račan je bio sklon ponečemu što sam ja smatrao demagogijom, a ne demokracijom; tako sam ja bio protiv neposrednih izbora gradonačelnika smatrajući da će to otežati izgradnju političke odgovornosti stranaka, a to se i pokazalo u mnogim slučajevima. Međutim, iako smatram da sam tu, kao i u pitanjima olakog poigravanja referendumima, potpuno u pravu, moram priznati da sam u tome i prilično osamljen.
Foto: Profil Knjiga
Kako to da je SDP ostao jedina partija među strankama?
To je bio Račanov izuzetno jak uvjet ujedinjenja SDH (stranka) i SDP (partija). O svemu drugome smo se lako sporazumjeli. Smatrao je da bi ga njegovi optužili da je i simbolički “izdao Partiju” te da bi se to prenijelo i na dodatni gubitak već ionako zagubljenog članstva. Tako smo se povukli ja i moji smatrajući da je ujedinjenje ipak važnije od naziva.
Je li Račan trebao podnijeti ostavku nakon gubitka izbora?
Mislim da je ostavku barem trebao ponuditi, što je uoči izbora i rekao, ali poslije nije učinio. Vjerojatno mu ne bi bila prihvaćena ili bi se od njega u najmanju ruku tražilo da ostane počasni predsjednik, možda i s nekim ovlastima. Umjesto toga, puštena je priča o “isluženosti” pojedinih ministara iako je on od svih barem bio stariji, a i njihov premijer.
Niste li nepravedni i previše kritični prema medijima? Govorite o “medijskom totalitarizmu”.
Tzv. “medijska kolonizacija politike” dobro je opisan fenomen u suvremenoj politološkoj literaturi. Dakako, nije riječ baš o “totalitarizmu”, to je gorka metafora, ali o ispiranju mozga jest, kao i o sprezi medija i oligarhijskih interesnih struktura koja snažno utječe na politička gledišta građana, pa onda i na njihova izborna opredjeljenja, raspoloženja prema strankama i političarima. Sve to utječe i na spinovski karakter politike koji zamjenjuje političko poštenje, o čemu sam dosta pisao.
Ako vam se, dakle, stalno servira – kako neki mediji (ne svi) blamiraju sve i svakog – radnici neće da rade a hoće plaće, seljaci neće kopati a hoće poticaje, profesori ne uče, nego prodaju ispite, liječnici ne liječe ako ne dobiju kuverte, studenti ne studiraju, nego hoće besplatno plandovanje, pa što je još ostalo od društva, i tko će se uopće zalagati za radnike, seljake, liječnike, profesore, studente… Možda političari? A kako kad su i oni svi lopovi. To je slika stavova nekih od medija. Jedino što ovom društvu ostaje po tom mračnom, da ne kažem totalitarnom scenariju jadni su, porezno preopterećeni poduzetnici, i ti mešetari i bankarski kovači za druge lažnog, ali za sebe stvarnog novca, zapravo medijski pokrovitelji politike “rezanja” svega i svačega, osim njih samih.
“Sprega medija i interesa poslovnih krugova u kojima su i njihovi vlasnici” ipak nije samo tranzicijski, a pogotovo ne samo naš fenomen.
Naravno da nije. I drugdje ima “Appeltovih izvještaja” na koji, koliko znam, u Hrvatskoj još nije odgovoreno. Ali, ako znamo da danas sve manje ljudi raspolaže sve većim bogatstvom, a treći najbogatiji čovjek na svijetu W. Buffet kaže vlastitim riječima da on zna da se u svijetu zapravo vodi klasna borba, ali se veseli da je to borba u kojoj pobjeđuje njegova klasa, među ostalim i kontrolom medija, onda se vidi i tko omogućuje takvu klasnu borbu u kojoj se faulovi više ne sviraju, a za to sviranje bili bi zaduženi mediji.
A gdje vidite famoznu “medijsku političku policiju”?
Ja sam je vidio jedne večeri na televiziji kad su pokazali kako su neki medijski izvjestitelji jednog medijskog koncerna, mislim EPH-a, jer tko ga ne bi imao, zajedno s policijom rano ujutro upali na vrata jedne gospođe u spavaćici uzevši ekskluzivu i na optužbu i na presudu za njezino sudjelovanje u politički osmišljenoj aferi Indeks, politički osmišljenoj, podvlačim u smislu onog prethodnog nabrajanja tolikih počinitelja društvenih zala. Vi tu policiju niste vidjeli?
Je li za vas i danas socijaldemokratska razdjelnica uvođenje poreza na kapitalnu dobit i poreza na imovinu? Koliko je i kako (ne)uvođenje tih poreza bilo važno u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina?
Porez na kapitalnu dobit i porez na imovinu (posebno luksuznu ili nekorištenu) nije samo neka socijaldemokratska nego je i demokratska razdjelnica svakog društva koje uspostavlja balans između rada i kapitala, vlasništva i njegova korištenja, nasuprot disbalansu u tim odnosima koji se nužno izvrću u korupciju, tj. u sustav u kojem je bolje mešetariti nego raditi, a bogatstvo spremati u bunkere. To na različite načine provode i tvrdo kapitalističke zemlje, počevši od SAD-a. Hrvatska je na makinacijama iz pretvorbe izgubila golemo bogatstvo, a nije teško ni danas naći one koji su ga stekli bez kune poreza.
Ipak, ako me pitate što bi to značilo danas – iskreno – mislim da bi trebale nove analize. Kad smo to predlagali za izbore 2007., odmah su nas optužili da “uvodimo nove namete”, i to ne samo suparnička stranka nego i od dio utjecajnih medija, vjerojatno ponajprije njihovi oglašivači ili vlasnici, što je u nekim slučajevima jedno te isto. Međutim, tada su ovi porezi bili izvedivi i iz veoma aktivno zamišljene državne industrijske politike. Podcrtavam, državne, a neke imaginarne samorealizacije tržišne pameti koju još uvijek podučavaju provincijalni ekonomisti. Kao što znate, takve politike nema, a nema ni razvoja.
Međutim, ako već načinjete pitanje poreza i ekonomskog razvitka, posebno onog vezanog za ulaganja, strana ili domaća svejedno, onda treba reći da ta ulaganja idu tamo gdje je uredan radni i pravni ambijent, a osobito tamo gdje ima potraživanja. Tamo gdje je “rezanje” jedina pamet, tamo nema ni potraživanja, pa nema ni ulaganja, nema ni kupovne moći građana, nema ni otvaranja radnih mjesta, pa ni pokretanja proizvodnih projekata. Jedino što treba priznati jest da ovaj ćorsokak nije samo hrvatski, nego je i europski, ali će ga platiti više oni s periferije nego oni iz centra, više oni koji mu se ne suprotstavljaju od onih koji mu se suprotstavljaju. Jednostavno, više Hrvatska nego Francuska, dapače i Italija, koja se također počela buniti protiv stega sada već razvikanog tržišnog fundamentalizma EU.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Predsjednički izbori nisu službeno još ni počeli, a ratovi, pogotovo anketama i ispitivanjima javnog mnijenja, sve više se zahuktavaju.
Prolazi li Josipović u prvom krugu, kao što kažu jedni, i odnosi li Kujundžić glasove Kolindi Grabar-Kitarović koja će svoju šansu morati potražiti u repesažu, kao što tvrde drugi?
Ivi Josipoviću uspjela je nemoguća misija ujedinjavanja ljevice koju sukobi i razdiranja prate praktički od prvog dana preuzimanja vlasti, kako unutar Kukuriku koalicije, tako još drastičnije i unutar SDP-a samog. Milanovićeva ”otpadnica” Mirela Holy ne želi biti protukandidatkinja aktualnom predsjedniku, već će, baš kao i njezina bivša stranka, te gotovo sigurno i ostali partneri u vlasti, svesrdno podržati Josipovića.
To je i razumljivo, jer njezin ORaH još nije stasao iako je prolistao bujnije nego su svi očekivali zalijevan prije svega bujicom nezadovoljstva Milanovićevim vođenjem kako Vlade tako i SDP-a. Holy je dobro procijenila da isticanjem svoje kandidature ni ona ni njezina stranka ne bi profitirali, jer ne bi dobila podršku svih onih koji se za ORaH trenutačno izjašnjavaju.
Uostalom, takav potez u lijevom biračkom tijelu i centru ne bi izazvao ništa drugo osim zbrke i drugog izbornog kruga u koji bi opet ušao aktualni predsjednik.
Također, Holy i Josipović ni ne mogu biti pravi protukandidati, jer su politički bliže jedan drugome nego što je to Milanović s oboje nekadašnjih stranačkih suradnika. ORaH će svoju priliku tražiti na parlamentarnim izborima, a vrijeme do njih valja im iskoristiti u formiranju stranačke strukture koja će moći parirati HDZ-u i SDP-u te profiliranju kadrova koji su još uvijek za širu javnost velika nepoznanica osim predsjednice same.
S druge strane, potez Milana Kujundžića sasvim je očekivan i logičan, jer je njegov Savez za Hrvatsku za stotinjak glasova izgubio mjesto europarlamentarca iako je prešao izborni prag, i to upravo u srazu s HDZ-om, iako je u kampanji medijski bio gotovo šikaniran.
Njihov rezultat za mnoge je bio iznenađenje, jer je HDZ uvijek bio nesporni autoritet desnog biračkog tijela koji bi progutao svaku stranku i pojedinca koji bi se s vremena na vrijeme pokušali nametnuti kao konkurenti Tuđmanovom projektu koji je uvijek više težio biti pokretom nego istinskom strankom.
Kujundžić je dakako svemirski udaljen od Josipovića, ali nije puno bliži ni Grabar Kitarović kojoj krila jastreba u predizbornoj kampanji posuđuje Tomislav Karamarko. No Savez za Hrvatsku može rasti samo na konfrontaciji s HDZ-om koji još uvijek sa sebe nije uspio skinuti stigmu Sanaderove korumpirane vladavine.
Dobije li Kujundžić na predsjedničkim izborima 10 i više postotaka glasova, za njega osobno će to biti odličan rezultat, a za stranke koje ga podržavaju signal da na parlamentarnim izborima imaju prostora osvojiti dovoljno mandata bez kojih će biti nemoguće formirati vlast.
U stvari, koliko god pokušavali stvoriti dojam teške artiljerijske vatre koju razmjenjuju, Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović samo bi se u nijansama a nikako suštinski razlikovali u obnašanju funkcije predsjednika RH.
Njihova jedina nespojivost su ishodišne stranke i religiozno opredjeljenje, a sve ostalo politička manikura.
Stoga je i dramatiziranje predsjedničke utrke, kao i ratovanje anketama, suvišno.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Piše Drago Pilsel
Snimio: Josip Štilinović
Psihologinji Mirjani Krizmanić u ponedjeljak je uručena nagrada “Miko Tripalo” za 2013. godinu, za njezin dugogodišnji rad i nesebični javni angažman u zaštiti dostojanstva čovjeka i obrani njegovih sloboda te promicanju društvene pravednosti. Nagradu su joj na skupu “Mediji i javni interes” na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti uručili predsjednik Upravnog odbora Centra “Miko Tripalo” Goran Radman i predsjednik Povjerenstva za nagradu “Miko Tripalo” Velimir Visković. Visković je istaknuo da se Krizmanić, koja je bila dugogodišnja profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta i predstojnica Katedre za kliničku i zdravstvenu psihologiju, u svojim psihologijskim istraživanjima bavila i proučavanjem tolerancije. To je, naglasio je, iznimno važno za hrvatsko društvo, obilježeno visokim stupnjem nesnošljivosti prema svima koji se razlikuju.
Naveo je i da ju je šira javnost upoznala po knjizi popularne psihologije “Tkanje života”, za koju je dobila i nagradu “Kiklop”. Krizmanić je svoju poziciju društveno i etički angažirane intelektualke, dodao je, uvjerljivo demonstrirala i u knjizi “Život s različitima”, u kojoj se bavi pitanjima normalnosti i različitosti, nijekanjem trajnih posljedica invaliditeta, pozitivnom diskriminacijom te stereotipima i predrasudama. “Svojim radom i sveprisutnim angažmanom Krizmanić nastoji upozoriti javnost na važnost prihvaćanja i njegovanja demokratskih i liberalnih načela slobode, jednakosti, solidarnosti, altruizma, snošljivosti, pluralizma te zaštite ljudskih prava po uzoru na najrazvijenija demokratska društva”, rekao je Visković.
Zahvalivši na nagradi, Krizmanić je istaknula da je cijeli život bila samo “Titov pionir” te nije pripadala ni jednoj političkoj stranci. Smatra da je nagradu dobila zbog “pionirskih vrijednosti” – lojalnosti, urednosti, marljivosti i odgovornosti. “Mislim da su me sada nagradili što sam cijeli život bila pionir. S pionirskim vrijednostima sam proživjela cijeli život i nikad nisam mislila da se za to dobiva nagrada. Kada sam čula da sam nagrađena, mislila sam da se to netko šali i sada me to silno veseli”, poručila je prof. Krizmanić, inače članica Savjeta našega portala.
Uz čestitke, cijenjena gospođo, jedna konstatacija: mislim da se nagradom željelo naglasiti koliko je važno ne gubiti obraz, to jest, koliko je važno ostati svojima, ne savijati kičmu, pak tako živjeti a da ne gazimo po drugima. Kako se vama čini ona ovih dana često citirana Račanova rečenica da se “može izgubiti sve osim obraza” i da bi, kako smatra prof. Šiber, trebala postati nit-vodilja SDP-a, ali i svih ostalih stranaka?
Slažem se s vama da bi trebalo biti tako, ali, eto, nije. Nisam baš do sada primijetila ni da se takvo ponašanje naročito cijeni. Ljudi se više općenito ne obaziru na to kakav je čiji obraz, jer su navikli da je manje-više svačiji već šaren.
Ovaj intervju objavljujemo na dan kada se Glavni odbor SDP-a bavi Zoranom Milanovićem, odnosno njegovim najistaknutijim oponentom, u povodu krize u stranci i optužbi donedavna ministra financija Slavka Linića. Uoči ovoga dana izjavili ste da smatrate da je ponašanje premijera ”uvredljivo za sve: za građane, ministre, zastupnike i predsjednika države”. Jer da ”nije on kralj, nije on Luj XIV., iako se ponaša upravo tako”, odnosno da ”Milanović kao da izlazi iz okvira stvarnosti, jer ako vas jedan bivši ministar, kojeg ste izbacili iz Vlade, na ovakav način optužuje, onda nema minoriziranja, nema svođenja toga na unutarstranačko prepucavanje i nema izdavanja kraljevskih zapovijedi da je sve gotovo.” Pitanje kako će odlučiti SDP-ovci je važno, svakako, jer ne samo što, inače, ništa nije gotovo dok sve ne bude raščišćeno, već imamo vrlo svojstvenu sposobnost da stvari ne raščišćavamo. Najprije, što vama govori ponašanje Milanovića, a što ponašanje Linića?
Nerado komentiram ponašanja ljudi koje sam vidjela samo na televiziji i koja su, osim toga, već na neki način ”frizirana“ ili okrnjena došla na televiziju. Svačije ponašanje u velikoj mjeri ovisi o kontekstu ili situaciji u kojoj se pojavljuje, a ne samo o njegovim/njezinim osobinama ličnosti. Ukratko, meni se čini da se premijer Milanović bez potrebe (a i osnove) ponaša bahato, a bivši ministar Linić gubi kontrolu nad svojim ponašanjem, vjerojatno zbog niza uvreda koje su mu bile upućene. Ako je točno što sam pročitala u novinama da je premijer Milanović nazvao bolesnu suprugu gospodina Linića kako bi preko nje prijetio gospodinu Liniću, to smatram ljudski i profesionalno nedopustivim ponašanjem.
Je li Slavko Linić zaslužio izbacivanje iz stranke ako je zbog puno manjeg delikta izbačena Aleksandra Kolarić?
S obzirom na činjenicu da SDP nema jasnih i dosljednih kriterija ili ih možda kao stranka ne primjenjuje, jer o svemu odlučuje predsjednik stranke, nemam pojma što će se događati s gosp. Linićem. Podsjećam vas da županica Merzel nije još ni smijenjena s dužnosti županice, već je sama odredila tko će je zamjenjivati dok je u istražnom pritvoru, a sve optužbe ili sumnje koje se oko nje pletu nisu dovoljne da ju se izbaci iz stranke. Koliko do sada vidim izbačene su dvije pametne, višestruko sposobne i obrazovane žene: Aleksandra Kolarić i Mirela Holy, koja je zapravo gurnuta, potaknuta da izađe iz SDP-a. Kad bi se po istim kriterijima izbacivalo i druge, već bi se stranka osjetno ”stanjila“.
Je li kod vas splasnulo oduševljenje ili, da budemo precizniji, radost koju ste pokazali kada je Kukuriku koalicija dobila vlast?
Jest, od radosti više ni traga, ali kako mi se smanjivala radost zbog dolaska na vlast Kukuriku koalicije, tako je raslo razočaranje i tjeskoba zbog onog što nas sve čeka.
Jeste li davali objašnjenja sebi ili drugima o rezultatima izbora za Europski parlament? Kakva?
Ne, jer: a) nije bilo ni prave kampanje, b) građani su za sve to totalno nezainteresirani i c) toliko su pasivni da ne izlaze ni na izbore koji ih se neposrednije tiču. Osim toga, čini mi se da velika većina samo sa zavišću gleda na plaće koje će europarlamentarci dobivati. Veseli me, međutim, što je, ako se dobro sjećam, više od 125.000 glasača dalo svoj preferencijalni glas Toninu Piculi. Znam da su mnogi pri tome iskoristili priliku da ne zaokruže njegovu stranku, već samo njega.
Jedna moja kolegica mi je rekla da u strašnim poplavama koje su pogodile Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku vidi snažnu sliku. Opisala mi je to riječima koje pamti iz obiteljske tradicije: da voda mora oprati zemlju koja se toliko ”napila krvi” i da je to dobro, ma koliko poplave bile strašne za pogođene građane. Rekla mi je da su joj potekle suze kada je vidjela hrvatske policajce kako pomažu u Obrenovcu. Što se vas najviše dojmilo, kako vam se čini ova metafora o potrebi da se ”opere zemlja” i spašava li nas nekako pokazana solidarnost, ad intra i ad extra?
Ja ne vjerujem u slike o ”pranju“ zemlje, ma kako dobo zvučale. Ali vjerujem u iskrenu solidarnost koja se u velikoj nevolji koja je snašla Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i nas pokazala među unesrećenim i pogođenim ljudima. Moja je prva pomisao bila kako bi svi ti narodi već odavno pronašli prihvatljivi zajednički modus vivendi da ih političari i Crkva (isključujem iz toga muslimansku vjersku zajednicu) stalno ne potpiruju i ne dopuštaju im da zaborave zločine ”onih drugih”.
Vratimo se vašoj nagradi. Što točno znače pionirske vrijednosti lojalnosti, urednosti, marljivosti i odgovornosti? Naime, ja ih, ne želeći generalizirati, sve teže primjećujem ne samo u Vladi već u političkim strukturama…
Pionirske vrijednosti ovdje su samo metafora za vrijednosni sustav u kojem su djeca u to vrijeme bila odgajana. Ja sam, zajedno s mnogo druge djece, kao pionir provodila velik dio slobodnog vremena u Pionirskom domu – instituciji u kojoj su djecu pionirski rukovodioci-studenti besplatno poučavali. Ja sam tako, na primjer, bila učlanjena u dramsku, crtačku i šahovsku sekciju, na koje sam poslije škole trčeći odlazila i u njima beskrajno uživala. Tamo smo se družili i bili poučavani, između ostalog, i o tome kako se treba uljudno ophoditi s drugim ljudima, ma koje dobi oni bili. Treba li uopće dodati kako danas roditelji trebaju platiti za svaku izvanškolsku aktivnost svoje djece, a oni koji to ne mogu (velika većina) strepe da im djecu, na primjer, ne uhvate dileri droga. Između ostalog učili su nas i kako je poštenje izuzetno važno, a laganje nedopustivo. Ima u Hrvatskoj mnogo ljudi koji žive u skladu s ”pionirskim vrijednostima“ samo što se ti ljudi ne bave politikom, niti zanimaju političare.
Kaže se da Kolinda Grabar Kitarović nije potpuno bez šansi pred predsjednikom Ivom Josipovićem jer je potrebna ”potpuna dezinfekcija”, misleći da kao osoba koja dolazi sa strane nije ”zaražena”, mada će je kandidirati stranka osuđena za korupciju. Ne pitam vas za koga ćete glasovati ako u finišu budemo birali između njih dvoje, nego je li hrvatsko društvo bolesno i jesu li političke strukture toliko ”kontaminirane”?
Mislim da nijedan član stranke koja se na razne načine toliko ogriješila o državu i narod (da bude jasno: HDZ) ne može biti ”nekontaminiran”. Nekontaminirani su već odavno prestali biti članovi te stranke. Ne bih rekla da je hrvatsko društvo bolesno, ali da jest pasivno, rezignirano, duboko razočarano, višestruko izvarano… Strašno je slušati od gotovo svih političara kako ”treba biti optimističan”. Obraćaju nam se kao maloj djeci koju treba uvjeriti da će ”ako budu dobra (optimistična), sve biti u redu”. Za poticanje optimizma potrebna su djela koja će ga opravdati.
Snimio: Josip Štilinović
Napisao sam knjigu zahvaljujući odluci da prođem temeljitu psihoterapiju, dovršenu prije deset godina otprilike, i znam da sam od tada drugačiji u odnosu na ljude vaše struke. Ne smatram ih više prodavačima magle, što je predrasuda koja je hranjena i tijekom teološkog studija. Želim vam se zahvaliti na vašim knjigama i pitati vas što ste naučili pišući ih?
Pišući svoje knjige, koje ja smatram popularno pisanim knjigama iz primijenjene psihologije, naučila sam da je za jednostavno i svima razumljivo pisanje najprije potrebna pristojna količina znanja, pa se stoga prije nego što počnem pisati neku od tih knjiga dugo i opsežno na to pripremam. Čitam stručne knjige iz tog područja, stalno o tome razmišljam, razgovaram s ljudima… Naučila sam i da se ljudima može pomoći i pisanom riječju i naučila sam biti zahvalna što mi se u tako visokoj životnoj dobi dogodila radost da u tome uspijevam.
Rekli ste da ste imali zazor od priručnika za samopomoć, a onda ste sami ispisali šest uspješnih self help knjiga i tako postali ne samo jako korisna mnogima nego i važna adresa mnogim kolegama i redakcijama. Osim Željke Markić i njena društvanca nisam primijetio da su se ljudi na vas ljutili. Kako nosite teret popularnosti? Je li nakon knjige ”Tkanje života” postalo težim biti pionirkom?
Već sam u gornjem odgovoru spomenula da ja svoje knjige ne smatram knjigama samopomoći. U toj se, naime, literaturi dijele savjeti koji bi trebali vrijediti za sve ljude, a to jednostavno nije moguće. Mi smo svi, svatko od nas, unikatni i međusobno se razlikujemo. Ne može se istim savjetima pomoći svim ljudima, pa ja stoga nastojim govoriti o različitim problemima s kojima se ljudi susreću i različitim načina rješavanja tih problema. To svakome u manjoj ili većoj mjeri omogućuje da sam za sebe nađe prikladna ili primjerena rješenja problema koji ga muče.
Jeste li religiozni?
Ne znam jesam li religiozna. U uobičajenom smislu svakako nisam, jer u crkve ulazim samo kako bih tamo u miru uživala u njihovoj ljepoti i posebnoj atmosferi. Možda sam svojevrsni agnostik, koji često ima potrebu zahvaliti se Nekome ili Nečemu na mnogo toga što me u životu svakodnevno raduje, obogaćuje…
Kakav dojam na vas ostavlja papa Franjo?
Papa Franjo je za mene od prvog trenutka, kad je sve prisutne na Trgu sv. Petra pozdravio s ”Draga braćo i sestre, dobra večer”, netko izuzetno vrijedan i sasvim poseban. Ja papu Franju doživljavam kao sasvim, sasvim izuzetnu osobu i kao pravog vjernika i svećenika, od kakvih nigdje, a naročito ne kod nas – ne vrvi. Papa Franjo je pun blagosti i dobrote, razumijevanja za ljude, želje da pomogne, a ne da osudi, da smiri, a ne uzburka… Mnogi predstavnici naše Crkve uopće ne oklijevaju čak s oltara širiti u najmanju ruku netrpeljivost… Ne bih htjela govoriti o njima, ali mislim da je papa Franjo zaista za cijeli svijet dar Božji. Zvuči pomalo nerazumno, ali ja ću to ipak reći: ja papu Franju ne samo izuzetno cijenim već baš volim. Kad ga vidim i čujem, postane mi toplo oko srca i duše (ako ju imam) i svaki put mu u sebi poželim dobro zdravlje i dug život. I, to još svakako treba dodati, papa Franjo je uz sve već spomenuto (a to je samo mali dio onog što bi se o njemu moglo reći) izuzetno obrazovan, s finim smislom za humor i bez ikakvog traga bahatosti ili oholosti koju ovdje gledamo svuda oko nas.
Hoćete li gledati otvaranje Mundijala i utakmicu između brazilske i hrvatske nogometne reprezentacije?
Otvorenje ću možda gledati, a utakmicu sigurno neću. Ne znam ništa o nogometu, smetaju me mahnita trčanja igrača raširenih ruku oko stadiona kad im uspije neki planirani potez, kao da se radi o vrhunskim dostignućima za opće dobro sviju nas, kao i glorificiranje sporta ispred svih drugih ljudskih aktivnosti. U našoj zemlji postoji velik broj talentiranih mladih ljudi (oba spola) koji s mnogu truda i ustrajnosti postižu svjetske uspjehe u različitim područjima znanosti i primijenjenih znanja, a da još nikada, doslovce NIKADA nitko od njih nije bio na naslovnoj stanici bilo kojih novina. Tako to izgleda u ”zemlji znanja“.
Izjavili ste da je vaš životni moto ”Ništa po svaku cijenu”. Što to zapravo znači? Biti tolerantan prema samom sebi?
Ne, to zapravo znači ne izdati svoje vrijednosti i svoja uvjerenja za neke ”konkretnije vrijednosti” kao što su položaj i slično, ne podnositi ničije maltretiranje u ime nečeg što je navodno jako vrijedno (ljubav, prijateljstvo, domoljublje), itd. Meni se nekako čini da je to ”Ništa po svaku cijenu” toliko samo po sebi razumljivo i očito da uopće i nema smisla opširno obrazlagati.
Budući da vas ljute ili oneraspoložuju arogancija, bahatost, licemjerje, pomanjkanje lojalnosti, poštenja i odgovornosti, te svaki oblik zavisti i netolerancije, kako uspijevati ostati veselom osobom i zračiti toliko dobrom energijom?
Jest, sve što ste naveli me smeta i ljuti, ali ja svuda oko sebe vidim mnogo dobrih, skromnih, u svakom pogledu vrijednih ljudi i nastojim se s takvima i družiti. Imam, osim toga, velik broj različitih izvora radosti i sama sam sebe odgojila da se na njih ne navikavam. Drugim riječima, ako mi se, na primjer, sviđa neko glazbeno djelo, ja ću ga uvijek ponovo slušati s istom radošću, kao što ću se uvijek ponovo diviti prirodi u svim njezinim oblicima, bliskom kontaktu s drugim ljudi, umjetničkim djelima, prevođenju stručnih knjiga, profesiji koju sam odabrala i koju bih uvijek ponovo odabrala. I možda ono najvažnije, kad sam bila oduzeta od dječje paralize i to u toj mjeri da se nisam mogla sama u krevetu ni okrenuti, sklopila sam jedne noći na Rebru, kad nisam od bolova i očaja mogla spavati, sa sobom svojevrstan pakt. Odlučila sam da se, ako ikada prohodam toliko dobro da mogu samostalno živjeti, neću žaliti zbog toga što ću cijeli život morati živjeti s vidljivim posljedicama dječje paralize. Uglavnom u tome uspijevam.
Snimio: Josip Štilinović
Kako komunicirate s vašom macom? Supruga i ja imamo šest mačaka i ne uspijevam se snaći, jer svaka naša maza govori drugačijim jezikom, a sada su nam se u dvorištu pojavile dvije nove, sasvim male…
Moja komunikacija s mojom macom je vrlo jednostavna. Ona mi pokaže i ”kaže“ različitim načinima glasanja sve što hoće i od mene traži, a ja, kao dobar butler, odmah skačem i ugađam. Kad to ne činim dovoljno dobro, ona me na neki način kazni: ugrize, gleda u oči i ”protestira”, ali zato kad je sve u redu, predivno prede i mazi se. I na nju se ne navikavam i veselim joj se svakog dana ponovno i to od jutra do mraka (i obrnuto). Blago vama s tolikim macama. Naravno da svaka govori drugačijim jezikom, kad svaka ima i svoju ličnost, različitu od ostalih.
Smeta me riječ ”invalid”, ponajprije jer na jeziku na kojem sam odrastao, španjolskom, taj pojam puno jasnije nego na hrvatskom znači ”onaj koji ne vrijedi” ili, u nešto blažoj varijanti, ”onaj koji je manje vrijedan” (inválido). No, pustimo sada moje tegobe sa semantikom, jeste li se ikada osjećali manje vrijednom? I što bi bila dodatna vrijednost vašega karaktera?
Griješite što vas smeta naziv ”invalid”. Nije problem u riječi, već u predrasudama. Kao prvo, svaka osoba s invaliditetom (zašto bi to bio bolji naziv, pa to je samo eufemizam) je u nekom aspektu ili nekoj aktivnosti uistinu ”invalidna”. Eto, ja idem teško po stepenicama, ne mogu potrčati, ne mogu poskočiti, ne mogu se penjati…. Kad izbjegavamo nazvati pojave pravim imenom, mi samo potičemo nastanak i održavanje predrasuda, jer ako djetetu branimo da kaže šepav, grbav, debeo i slično, mi ga učimo da je to nešto tako strašno da ono uopće ne smije ni reći ono što VIDI. Djecu bismo trebali učiti da onaj tko je invalid nešto ne može ili to može slabije od drugih i da se ta riječ odnosi samo na to. Izvan toga ta osoba može biti dobra ili loša, pametna ili glupa, poštena ili nepoštena i tako redom, pa prema tome ništa drugo ne možemo o njoj zaključiti niti se zbog toga što nešto ne može ili nema prema njoj drugačije ponašati. Tako bismo suzbijali predrasude. I za kraj, da vas podsjetim na velikog Shakespearea, koji je rekao: ”Ruža bi jednako mirisala i da se drugačije zove”.
