autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • EJRENA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Abrahamov blagoslov (5)

Autor: Giorgio Grlj / 01.12.2013. Leave a Comment

Nadam se da sam u prethodna četiri nastavka uspio pokazati kako ni riječ dana Abrahamu, a posebice ne ona koja je došla po utjelovljenoj Riječi – Isusu iz Nazareta, ne isključuje i ne favorizira ni jednog čovjeka, ni jedan narod u Božjem spasenjskom planu. Naprotiv, još će Izaija u četiri poznate pjesme o Sluzi Jahvinu (u kome se Isus prepoznavao) reći: ”Premalo je da … vratiš Ostatak Izraelov … nego ću te postaviti da spas moj do na kraj zemlje doneseš” (Iz 49.6), a Petar, u kući rimskog okupatorskog vojnika, reče: ”Sad vidim da Bog nije pristran, nego mu je u svakom narodu mio onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno” (Djela 10.34,35).

 

Kako onda pojedine skupine kršćana ”navijaju” za Izraelce, a protiv Palestinaca? Jedini odgovor je da im je to kukavičje jaje podmetnuto kroz jedan teološki sustav koji se ne temelji na nauku Pisma – dispenzacionalizam. Povijest je samo jedna. Ne postoji jedna povijest za Crkvu, a druga za Izrael. Postoji jedna Božja nakana za ovaj svijet. Da bi ostvario svoj plan, Bog se uvijek koristio ljudima. Kršćani vjeruju da se proročka riječ o ”Sluzi po kome će se Božja volja ispuniti” (Iz 53.10) u punini ostvarila u Isusu iz Nazareta.

Zašto pojedine skupine kršćana ”navijaju” za Izraelce, a protiv Palestinaca? Jedini odgovor je da im je to kukavičje jaje podmetnuto kroz jedan teološki sustav koji se ne temelji na nauku Pisma – dispenzacionalizam. Povijest je samo jedna. Ne postoji jedna povijest za Crkvu, a druga za Izrael. Postoji jedna Božja nakana za ovaj svijet

 

U njemu povijest Židova i ”pogana” postaje jednom poviješću. Razdvajanje te povijesti, kako to čini dispenzacionalizam, predstavlja gaženje Kristove žrtve na križu, znači poništiti doseg Novoga saveza koji je Boga stajao žrtve Njegova Sina. To znači ne prepoznati koliko se duboka i korijenita promjena zbila na križu. Taj ”ne-narod” (pogani, tj. mi) nije postao nešto malo dražim Bogu, već je postao punopravnim članom Božjega domaćinstva. Bog ne voli ništa manje Palestince ili Hrvate nego što voli Židove.

 

Što to konkretno znači za kršćane, ne samo one koji poput tzv. mesijanskih kršćana žive u Palestini (to su Židovi koji su u Isusu iz Nazareta prepoznali očekivanog Mesiju), već i za sve nas rasijane širom svijeta?

 

Budući da je pomirenje ključna odrednica Isusove misije, odatle proizlazi i misija njegovih sljedbenika koji ne mogu biti navijačka skupina jedne strane, već agenti pomirenja među zavađenom braćom, no dispenzacionalizam s podvojenom poviješću ne uspijeva u svoj vidokrug uključiti i Palestince.

 

Baš to, aktivno zauzimanje za mir i pomirenje jest ono što krasi rad mojih prijatelja u Izraelu, okupljenih u ”Službi pomirenja – Musalaha”. ”Uzmemo deset Izraelaca i deset Palestinaca, zajašimo deve, odemo u pustinju na deset dana i vratimo se kao prijatelji”, kazuje Salim Munayer, osnivač Musalahe. Riječ je o palestinskom kršćaninu, oženjenom Britankom, koji se neumorno zalaže za mir i pomirenje među zavađenim stranama čiji se radikali zalažu za ”konačno rješenje” pitanja onih na drugoj strani. Iako mu njegova životna priča daje pravo na radikalizam svake vrste, on za razliku od nas, promatrača sa Zapada, ne navija ”za svoje”, već kao svoje prepoznaje sve ljude koji, neovisno o etničkoj pripadnosti, pristaju na prijateljstvo. Svoju dirljivu životnu priču dijeli s nama na: vimeo.com.

Treba li onda ”navijati” za Palestince protiv Izraelaca? Zajedno s Pavlom kažemo: ”Nipošto!” U poznatom tekstu u poslanici Rimljanima (9-11 poglavlje), Pavao raspravlja o statusu Izraela (u odnosu na ”pogane”) koji je većinom odbio prepoznati Isusovo mesijanstvo, što je nekima (poslije u kršćanskoj povijesti i te kako prisutno) poslužilo kao, recimo to suvremenim rječnikom, podloga za antisemitizam

 

Država Izrael trebala bi potpadati pod međunarodni pravni poredak i nikad zbog nekog ”višeg prava” koje bi joj pripadalo kao ”Božjemu narodu” nije izuzeta iz obveze njegova poštovanja. Rušenje kuća, sječa maslina, zatvaranje vode, pretvaranje Zapadne obale u razmrvljeni teritorij premrežen koridorima koje Palestinci prelaze uz specijalne propusnice kako bi, primjerice, iz Betlehema došli u Aman u Jordanu, jer na Ben Gurion aerodrom u Tel Avivu nemaju pravo pristupa, život u izbjegličkim logorima, zid – taj strašni i ponižavajući zid koji nije odijelio samo suprotstavljene narode, već i obitelji Palestinaca, nekažnjeno ubijanje najsofisticiranijim oružjem… dugačak je popis onoga za što bi svaka država na svijetu i te kako odgovarala.

 

I dok možemo razumjeti da ekonomski moćan ”svjetski policajac” izvozi demokraciju uništavajući pritom tisućljetne civilizacije i stare države, Izrael si, ako se za ponovno zauzimanje zemlje iz koje je izbivao više od 1800 godina, poziva na obećanja stara oko 4800 godina ne može dopustiti gore pobrojeno. Ah, da, ne poziva se na to onaj sekularni Izrael. Njemu je dovoljna vojna premoć. Tim obećanjima pojedini kršćani opravdavaju bolne stvari koje se događaju Palestincima. Uz obećanja, ponovimo to, idu i obveze. Ne, mesijanska se država ne prepoznaje po teroru. ”Bit ćeš blagoslov narodima” rečeno je Abrahamu.

 

Treba li onda ”navijati” za Palestince protiv Izraelaca? Zajedno s Pavlom kažemo: ”Nipošto!” U poznatom tekstu u poslanici Rimljanima (9-11 poglavlje), Pavao raspravlja o statusu Izraela (u odnosu na ”pogane”), koji je većinom odbio prepoznati Isusovo mesijanstvo, što je nekima (poslije u kršćanskoj povijesti i te kako prisutno) poslužilo kao, recimo to suvremenim rječnikom, podloga za antisemitizam. Da malo parafraziram Pavla: to što se ljudi poput Palestinca Salima, nadahnuti duhom Isusa iz Nazareta pokazuju kao Božji i ljudski prijatelji, ne umanjuje nadu da će jednoga dana taj duh prijateljevanja zahvatiti i one koji se u ovom trenutku moraju braniti zidom jer neljudski uvjeti u kojima žive obespravljeni potiču radikalizme i terorizam.

 

Tko zna, ne bi li izostanak na religiji utemeljene potpore jednoj strani, a umjesto toga inzistiranje na dijalogu i poštovanju međunarodnog prava bio veći doprinos mirovnom procesu na Bliskome istoku od svih navijanja ”za naše”?

 

(Kraj feljtona. Giorgio Grlj je baptistički pastor u Rijeci i predsjednik Protestantskog evanđeoskog vijeća u RH – PEV).

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, Abrahamova djeca, antisemitizam, autograf.hr, Bog, Crkva, Giorgio Grlj, Isus, Izrael, Jahve, Nazaret, Palestina, Protestantsko evanđeosko vijeće

Abrahamov blagoslov (4)

Autor: Giorgio Grlj / 24.11.2013. Leave a Comment

Zajednica vjere koja je ostala nakon završetka Isusove misije tumačila je starozavjetne tekstove, na kojima je većina njih odrasla, u svjetlu njegovih riječi i djela i, što je još važnije, njegove osobe. Nije čudno ni to da se razumijevanje ”Abrahamova blagoslova” nakon Isusa radikalno promijenilo.

 

Tako Petar u Djelima 3.25 u svojoj drugoj javnoj propovijedi citira Post 22.18: ”Tvojim će se potomstvom blagoslivljati sva plemena zemaljska” i kaže svojim slušateljima da se taj blagoslov upravo po Isusu daje najprije njima. No, nije ni kod njega tako lako sazrelo razumijevanje kako su i ”drugi” uključeni u taj blagoslov.

 

Tek poslije u kući rimskoga časnika Kornelija on izjavljuje: ”Uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego je u svakome narodu onaj tko ga se boji i čini pravdu Njemu prihvatljiv” (Djela 10.34, 35). Iako je proveo nekoliko godina uz Isusa, koji se ipak uglavnom kretao u židovskom društvu, tek mu sada, kad nakon viđenja dolazi u Kornelijevu kuću, polako postaje jasno: Bog nije jednostran, nije ograničen, nije nacionalno opterećen kao što su bili oni. Petar je poslije zbog pritiska okoline opet reterirao na stare pozicije, zbog čega ga je Pavao, kako sam kaže, oštro ukorio: ”A kad Kefa (Petar) dođe u Antiohiju, u lice mu se suprotstavih, doista je zavrijedio osudu: jer prije no što će doći neki od Jakova blagovao je zajedno s poganima, a kad oni dođoše, povlačio se i odvajao od njih bojeći se onih iz obrezanja”. (Gal 2. 11-12).

Iako je Petar proveo nekoliko godina uz Isusa, koji se ipak uglavnom kretao u židovskom društvu, tek mu sada, kad nakon viđenja dolazi u Kornelijevu kuću, polako postaje jasno: Bog nije jednostran, nije ograničen, nije nacionalno opterećen kao što su bili oni

 

To nam pokazuje da se duhovna bitka za ostvarenje božanske namisli ne dobiva tako lako, da je čovjek uvijek sklon vratiti se na staro, prihvatiti praksu koja u svojoj uskogrudnosti isključuje, koja se oslanja na postignuće tijela, a ne na slobodu i silu Duha.

 

S tim se slaže i Pavao u nekoliko svojih pisama. U poslanici Galaćanima ključna je rasprava o opravdanju po vjeri i odnosu prema Zakonu, ali u slijedu argumentacije uključena je rasprava o Abrahamovu blagoslovu koji Apostol razumije radikalno drugačije.

 

Pavao, kao i prije Petar, ”potomstvo” razumije u jednini i to ”potomstvo” izjednačuje s Kristom: ”U Kristu” su svi narodi blagoslovljeni. U Kristu ”mnogi narodi” postaju ”svi narodi.” Inače, ta sintagma ”u Kristu” ključna je za Pavla. Po Kristu je nastao jedan novi narod u svom pluralitetu. Bez Krista je obećanje da će postati ocem mnogih naroda, da će mnogi kraljevi iz njega izaći i da će biti blagoslov narodima, nemoguće razumjeti.

 

Oni od vjere sinovi su Abrahamovi i oni su taj Abrahamov blagoslov. Kako se on posreduje? Potomstvo (jed.) Abrahamovo je Krist i po njemu na ljude dolazi Duh Sveti. Pod “mi” misli na Židove i pogane – argument iz poslanice Efežanima: Isus je u svom tijelu od dva naroda stvorio jedan novi narod, zametak novoga stvorenja. Taj Duh jest Abrahamov blagoslov i on se poput rijeke izlijeva na sve ljude.

 

Pavao uopće nije zainteresiran za teologiju zemlje i sve ono što spada na ”zemaljski Jeruzalem”. Njegov je interes ”nebeski Jeruzalem” koji se ne može geografski locirati i sigurno nije riječ o gradu u Palestini. Ustrajavati na zemaljskom Jeruzalemu, iz Pavlove vizure, znači ustrajavati na starome Savezu, na Zakonu, na ropstvu, na prolaznosti i ograničenosti. Apostol pogana, kako je nazivan, zna da je Bog u svom spasenjskom djelu prisutan po cijelome svijetu i da grad Jeruzalem nije jamac bilo čega što polaže pravo na atribut ”vječno”.

Pavao, kao i prije Petar, ”potomstvo” razumije u jednini i to ”potomstvo” izjednačuje s Kristom: ”U Kristu” su svi narodi blagoslovljeni. U Kristu ”mnogi narodi” postaju ”svi narodi.” Inače, ta sintagma ”u Kristu” ključna je za Pavla. Po Kristu je nastao jedan novi narod u svom pluralitetu

 

Kod Pavla nigdje ne nalazimo distinkciju koja je tako draga dispenzacionalistima: s jedne strane Crkva, a druge Izrael. Za jedne vrijede jedni, a za druge drugi zakoni. Toga u Pismu Novoga zavjeta nema. Jedna je povijest spasenja.

 

Stjepan, prvi kršćanski mučenik, završava svoju propovijed u kojoj se spominje Izraelove povijesti i kaže: ”Nema Boga u Hramu” (Djela 7.49). Postavlja se pitanje odakle ”navijanje” među kršćanima za ponovnu izgradnju Hrama u Jeruzalemu?

 

Priča o rušenju džamije s pozlaćenim krovom (Dome of the Rock) posebno im je draga jer će na njezinu mjestu, drže, ponovno niknuti Hram. Osnovna je funkcija Hrama da se u njemu prinose žrtve. Zastupanjem ideje o obnovi Hrama jasno se iskazuje očekivanje ponovnog prinošenja životinjskih žrtava tijekom tisuću godina (milenij). No, nakon Isusovih riječi Samarijanki da se ”pravi klanjatelji ne klanjaju Bogu ni na ovom brdu (Gerizimu) ni u Jeruzalemu, već u duhu i istini”, nakon Pavlove i Stjepanove jasne tvrdnje da ”Bog ne prebiva u rukom načinjenim hramovima” (Dj 17.24) i u konačnici nakon Kristove žrtve na križu (Heb 7.27) kako je moguće tvrditi da je potrebno obnoviti staro kad proroci kazuju: ”Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?” (Iz 43.19).

 

Ako vjerujemo nauku Isusa i njegovih apostola, kako istodobno možemo zazivati obnovu staroga sustava koji svojim žrtvama nije mogao očistiti grijeh i nije mogao umiriti prinositelja žrtve, kako će reći autor poslanice Hebrejima?

Obnova palog Davidova šatora nije obnova zemaljskog kraljevstva koje je nekad postojalo, već Božje kraljevstvo, a ono nije geografski određeno. Nema veze sa zemljom, s Hramom, Davidovim kraljevstvom, već s onima koji se priključe Božjoj spasenjskoj namisli, a ona nije ničim ograničena, ponajmanje nacijom i zemljom

 

Širenje Abrahamova blagoslova na pogane nije prošlo bez otpora u prvoj crkvi. Zato je sazvan prvi crkveni sabor. Pitanje koje se postavilo bilo je: kako da pogani budu dio Božjeg naroda kad Mojsijev zakon stoji kao zapreka na tom putu? Zapreka u smislu: preko Zakona (tj. požidovljenja) do kršćanstva. Indikativan je i apostolski prvak Jakov na tom saboru. Citira riječi proroka Amosa 9.16-18:

 

16 Nakon toga ću se vratiti

i ponovno podignuti pali šator Davidov,

i ruševine ću njegove ponovno sagraditi

i podignuti ga

17 da preostali ljudi potraže Gospodina,

i svi pogani na koje je zazvano ime moje.

 

Na što se misli pod ”obnovom palog Davidova šatora”? U skladu s očekivanjima Židova, pomislimo na Davidovo kraljevstvo, ali Jakov to razumije potpuno drugačije. On tu obnovu vidi u tome što ”preostali ljudi – pogani” dolaze do spoznaje Boga i postaju dionicima Saveza. Obnova palog Davidova šatora nije obnova zemaljskoga kraljevstva koje je nekad postojalo, već Božje kraljevstvo, a ono nije geografski određeno. Nema veze sa zemljom, s Hramom, Davidovim kraljevstvom, već s onima koji se priključe Božjoj spasenjskoj namisli, a ona nije ničim ograničena, ponajmanje nacijom i zemljom. Jakov je brzo dokučio Isusove riječi kad je umjesto najave obnove Izraelova kraljevstva na svom odlasku s ovoga svijeta rekao: ”Pođite u svijet i naviještajte evanđelje” (Djela 1.8).

 

Uzelo bi nam još puno prostora razmatranje opsežnog pisma Hebrejima kao i knjige Otkrivenja (Apokalipse) iz kojih je razvidno da kršćanska vjera svoje ispunjenje ne nalazi u restauraciji starog poretka, već u očekivanju i aktivnom zauzimanju za ono što je Isus zvao Božjim kraljevstvom.

 

U posljednjem nam nastavku ovog feljtona valja naznačiti neke moguće implikacije činjenice da Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta imaju ponešto drugačije viđenje spasenjske povijesti, no što je imaju dispenzacionalisti – u našem slučaju glasačko tijelo one politike koja nekritički podupire sve što Izrael čini, zlorabeći tako Isusov nauk.

 

(Nastavlja se).

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, apostol, autograf.hr, Bog, David, Giorgio Grlj, Isus Krist, Jeruzalem, Kornelije, Pavao, Petar, vjera

Abrahamov blagoslov (3)

Autor: Giorgio Grlj / 17.11.2013. Leave a Comment

Sam Isus, a to su nastavili dokazivati i svjedočiti njegovi sljedbenici, svoju je misiju doživljavao kao ispunjenje starozavjetnih očekivanja. Zato su nam važne njegove riječi o zemlji, Hramu, Jeruzalemu i ostalim za nas važnim pojmovima u sklopu ovog razmatranja. Važne su nam, jer kako rekosmo, glasačko tijelo politike koja podržava američku politiku na Bliskom istoku tvrdi da je obnova izraelske države izravno ispunjenje biblijskih proročanstava i da to kršćani pod svaku cijenu moraju podupirati.

 

Kako Isus može tvrditi da će zemlju baštiniti krotki kad se to nikad u povijesti nije dogodilo? Zemlju su uvijek zadobivali silnici. Misli li se pod ”zemljom” na buduće Božje, mesijansko, kraljevstvo koje je Isusovom misijom inaugurirano, ali još ne i ostvareno? Moguće, no u evanđeljima se kraljevstvo Božje ne povezuje s geografijom već sa srcem

 

Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju (Mt 5.5)

 

Ova je Isusova riječ dio onoga što nam je poznato pod imenom ”blaženstva” iz tzv. Propovijedi na gori. Jedan od preduvjeta postojanja kraljevstva (države) jest teritorij. Bez teritorija kraljevstvo može postojati samo virtualno, ali ne i stvarno. Zato su se kroz svu povijest vodili ratovi i sukobi. Zavladati teritorijem, njegovim blagom i ljudima bio je cilj svakog osvajača.

 

Kako Isus može tvrditi da će zemlju baštiniti krotki kad se to nikad u povijesti nije dogodilo? Zemlju su uvijek zadobivali silnici. Misli li se pod ”zemljom” na buduće Božje, mesijansko, kraljevstvo koje je Isusovom misijom inaugurirano, ali još ne i ostvareno? Moguće, no u evanđeljima se kraljevstvo Božje ne povezuje s geografijom već sa srcem.

 

S tim se uglavnom ne bi složili oni koji su držali i drže da je Božje kraljevstvo moguće uspostaviti tu na zemlji ljudskim trudom. Takvi pokušaji ostvarenja Božje vladavine na zemlji ljudskom snagom nisu završavali samo neuspješno već često i pogubno. Božje se kraljevstvo, kako ga je Isus propovijedao, ostvaruje u ljudskome srcu, te odatle kao kvasac, sol i svjetlo donosi kvalitetu ovome svijetu ne poistovjećujući se ni s jednim političkim poretkom. Odatle se i obećanje ”baštinjenja zemlje”, može razumjeti i kao ”blago krotkima, oni će dobiti svoje srce”, ili ”sretan je onaj koji se daje u Božje ruke, on će pronaći svoje srce”.

 

Za zle ljude zna se reći da su bez srca (bez duše). Staviti svoj život u Božje ruke, znači dobiti srce, dobiti život, uspostaviti odnos sa Stvoriteljem. Kad se danas pogleda zbilja u Izraelu, jasno je da do zemlje dolaze ekonomski i vojni silnici. Moglo bi se čak reći da su krotki (u-kroćeni) sve dalje od posjedovanja palestinske prašine.

 

Blago mirotvorcima, oni će se zvati sinovi Božji (Mt 5.9)

 

Pomirenje je srž Isusova djela. Bar tako tvrde evanđelja i poslanice. Tvrde to Isusovi apostoli, a on sam o svom je djelu govorio kao o ispunjenju Izaijina proroštva o trpećem sluzi (vidi: Izaija 53) koji svojim djelom donosi spas mnogima. Sasvim je očekivano da Isus u svom nauku koji ostavlja svojim sljedbenicima snažno naglasi potrebu mirotvornog djelovanja. Zato, ako tko posjed želi utemeljiti na obećanju, mora prije svega imati na umu da je mirotvorstvo modus operandi.

 

Silom nadvladati protivnika uobičajeno je, ali nije i prihvatljivo za Isusa. Kristovi sljedbenici ne bi trebali podržavati ratne huškače ma na kojoj strani oni bili i slijegati ramenima kad se spomenu trpljenja Palestinaca na Zapadnoj obali i Gazi s uzdahom: ”Ah, to je Božja volja!”

 

Veće od Hrama

 

Pri kraju svoje javne službe Isusu su prišli njegovi učenici opijeni ljepotom Hrama (vidi: Mt 24 , Mk 13, Lk, 21). On im reče da od tog Hrama neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen (Mk 13.2). I tako bi i tako je i danas. Isus je navijestio razaranje Hrama, no nije za njim žalio, kao što nije rekao ni jednu riječ o njegovoj obnovi ili bar potrebi da ga se poslije obnovi. I baš u toj šutnji nalazimo odgovor na pitanje treba li, prema dispenzacionalističkom vjerovanju i očekivanju, obnavljati Hram. Mislim da to nije potrebno posebno obrazlagati. Za Isusa na mjesto razorenog Hrama dolazi drugi hram. Hram nerukotvoren: ”Ovdje je nešto veće od Hrama” (Matej 12. 1-8).

 

Pri kraju svoje javne službe Isusu su prišli njegovi učenici opijeni ljepotom Hrama (vidi: Mt 24 , Mk 13, Lk, 21). On im reče da od tog Hrama neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen (Mk 13.2). I tako bi i tako je i danas. Isus je navijestio razaranje Hrama, no nije za njim žalio, kao što ni jednu riječ nije rekao o njegovoj obnovi ili bar potrebi da ga se poslije obnovi. I baš u toj šutnji nalazimo odgovor na pitanje treba li, prema dispenzacionalističkom vjerovanju i očekivanju, obnavljati Hram

 

Da je u kontekstu njegova ponovna dolaska bilo važno obnoviti Hram i sve ono što dispenzacionalisti govore, ne bi li bar nekom slabašnom aluzijom Isus na to upozorio? No on svoj povratak ne povezuje s obnovom Hrama, već s propovijedanjem evanđelja po cijelom svijetu (Mt 24. 14) i time, kako ćemo za koji trenutak vidjeti, polaže temelj razumijevanju povijesti izvan okvira nacionalnoga kraljevstva.

 

Zadnje pitanje njegovih apostola prije njegova odlaska s ovoga svijeta ponovo je bilo: ”Hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelu?” I ponovo on o tome ne govori ništa, već ih upućuje na naviještanje evanđelja po cijelome svijetu (Djela 1. 6-8). Na čemu onda temeljiti uvjerenje da će se Hram kao fizička građevina obnoviti, ili pak razumjeti Izraelovo kraljevstvo kao religijsku kategoriju?

 

Zašto onda trošiti novac za uspostavu onog bogoslužbenog poretka koji je samome Isusu izgledao dovoljno stran a da za njim nije suzu prolio kad mu je navijestio kraj? Suzu je ispustio zbog ljudi koji, živeći u Jeruzalemu, nisu spoznali što je za njihovo spasenje, čas svog pohođenja (Lk 19.41-44), ali ne i za kamenjem koje će uskoro zadesiti propast.

 

Ako je Isus veći od Hrama, a kršćani vjeruju da jest i da će, kako uči Pismo, a sva vjerovanja kroz povijest opetovano kazuju, Isus ponovo doći ne da obnovi staro, već da inaugurira novo. Očekujući veće, bilo bi nerazumno (ponovo) graditi manje. Očekujući novo, neumjesno je restaurirati staro.

 

U sljedećem ćemo nastavku razmotriti nauk Isusovih apostola o ovom pitanju – o Abrahamovu blagoslovu.

(Nastavlja se)

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: autograf, Božje ruke, Giorgio Grlj, Hram, Isus, Jeruzalem, kamen, kršćani, pismo, silnici, zemlju će baštiniti krotki, život

Abrahamov blagoslov (2)

Autor: Giorgio Grlj / 03.11.2013. Leave a Comment

Osam zapisa Božjih objava čovjeku po imenu Abram/Abraham, ocu vjere Židova, kršćana i muslimana, nalazimo u ”Knjizi Postanka” od 12. do 23. poglavlja. Aramejac Abram prvi je poziv primio u današnjem Iraku:

 

Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati. (12. 1-3)

 

Obećano mu je da će od njega nastati veliki narod, sam će biti blagoslov svim plemenima na zemlji i da će blagoslov ili prokletstvo ”drugih” prema narodu ovisiti o njihovu odnosu prema njemu. U prvoj objavi još nema naznake o zaposjednuću zemlje. Nalazimo je poslije:

 

Oči svoje podigni i s mjesta na kojem si pogledaj prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu; jer svu zemlju što je možeš vidjeti dat ću tebi i tvome potomstvu zauvijek (13.14-17). I još: Toga je dana Jahve sklopio Savez s Abramom rekavši: ‘Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke, rijeke Eufrata.’ (15 pogl.)

 

Granice ove ”obećane” zemlje daleko nadilaze granice Izraela u bilo kojemu vremenskom razdoblju. Daleko je Nil od Eufrata. Abrahamu je obećana zemlja deset naroda. Polaganje prava na istu zemlju uvijek vodi sukobu. No ipak kod Abrahama ne nalazimo takve osvajačke aspiracije. Ne da ne ratuje za zemlju već, kad se nađe u prilici, prepušta bolju zemlju Lotu. Zato bi se ovo ”dajem zemlju” moglo razumjeti i drugačije, a ne samo u terminima ratovanja i genocida.

Valja zapaziti: Abram je Aramejac. Kad on to i kako postaje Židov? Ako se išta tom čovjeku može pridati kao pridjev, to je ”vjernik” ili ”otac vjere”. Nije ”nacionalnost” to što ga određuje, već baš vjera. Vjera u jednoga Boga – Jahvu. Cijeli njegov život, koji je trebao poslužiti kao model življenja njegovim nasljednicima, bio je velika vježba povjerenja

  

Jer, ne smetnimo to s uma, od Abrahama se traži da i sam bude blagoslov na temelju blagoslova koji je primio. Dakle, da bude instrument blagoslivljanja, a ne uzrok frustracija i smrti što ratovanje i genocidno istrebljivanje uvijek izazivaju.

 

A ovo je Savez moj s tobom: postat ćeš ocem mnogim narodima; nećeš se više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam. (17. 1-22)

 

Riječ je o mnogim narodima. Potpunije razumijevanje ovako kompleksnog proročanstva, bar za nas kršćane, nije moguće bez uvida apostola Pavla na temelju djela Isusa Krista, ali o tome u jednom od sljedećih nastavaka. Shvatljivo bi bilo da bude blagoslov jednom velikom narodu (što Židovi, brojno, nikad nisu bili u povijesti), ali mnogi narodi? Koji su ti?

 

Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje (Išmaela) podići ću velik narod, jer je tvoj potomak. (21. 12-13)

 

Olako se preskače Išmaela. U ”Postanku” (17, 9-14) nalaže se obrezanje kao znak Božjeg saveza s Abrahamom i njegovim potomcima. Prvi je obrezan Išmael. Izaka još 14 godina nije bilo pošto je Išmael postao dionikom Saveza. Danas je u bilo kojem pravnom sustavu sasvim neprihvatljivo dati nasljedno pravo starijemu samo zato što je stariji. Ovdje je obrnuto: unatoč i tadašnjim običajima, cjelokupno se nasljedstvo daje mlađemu. Može postojati razlika između vrijednosti nasljeđa, ali pravo štiti od ljudske samovolje i one koji ne bi nekom oporukom bili potpuno isključeni. Može li se na temelju spisa koji nastade pred nekoliko tisuća godina u drugačijim društvenim okolnostima potpuno obespraviti jedan narod?

 

”Postanak” (25. 12-15) izravno navodi sinove Išmaelove, čime postaje očito da se ostvarilo obećanje kako će i od sluškinjina sina nastati velik, bratski narod. Narod od istoga oca. Je li riječ o Arapima? Mati mu je bila Egipćanka. Neuobičajeno je, doduše, da se prvorođenca potpuno zanemaruje, ali to je shvatljivo jer je Hagara bila sluškinja, pa iako je Abrahamov sin, Išmael je u drugome planu. Svakako, biblijski pisac nakon ovih naznaka više nije zainteresiran za Išmaela i njegove nasljednike, osim što se donosi iscrpna genealogija u ”Postanku” (25, 12-18). Palestinci će danas reći: ”Priznajemo prvenstvo Izakovih sinova, odnosno Izraela, ali zar mi, sinovi Išmaelovi, zbog njihova prvenstva moramo biti istrijebljeni?”

 

Zaključno se može reći: Aramejac je pozvan da se iz dalekoga svijeta zaputi u jednu drugu zemlju koja će mu pripasti. Valja zapaziti: Abram je Aramejac. Kad on to i kako postaje Židov? Ako se išta tom čovjeku može pridati kao pridjev, to je ”vjernik” ili ”otac vjere”. Nije ”nacionalnost” to što ga određuje, već baš vjera. Vjera u jednoga Boga – Jahvu.

 

Cijeli njegov život, koji je trebao poslužiti kao model življenja njegovim nasljednicima, bio je velika vježba povjerenja. Sve to kulminira u zahtjevu da žrtvuje svoga sina, kojega je dobio u starosti. Čak i pred takvom kušnjom vjere Abraham ne posustaje i zato dobiva priznanje i obećanje se ostvaruje po Izaku. Obećanje je trostruko: a) dobit ćeš zemlju, b) od tebe će nastati narod i c) tobom će se blagoslivljati svi narodi.

Židovi su, kao Abrahamovo potomstvo, počevši od ulaska u zemlju nakon robovanja u Egiptu pa sve do novog ulaska nakon Drugoga svjetskog rata, bili sve samo ne blagoslov za narode koji su ondje živjeli. Treći je dio jednoga blagoslova jednostavno zanemaren

 

Gledano iz perspektive onih koji po genetici polažu pravo na zemlju, prva dva obećanja čine se prihvatljivima, a treći dio jednoga blagoslova lako se previdi. Abrahamovo potomstvo ima zadatak, a on proistječe iz privilegija, a taj je da svojom egzistencijom blagoslivlja sve narode svijeta. Čak i kad ne bi priznali Isusa kao agenta tog blagoslova za sve narode (kao što i ne priznaju), sinovi Izraelovi morali bi držati na umu ovo: vi ćete biti blagoslov.

 

Židovi su, kao Abrahamovo potomstvo, počevši od ulaska u zemlju nakon robovanja u Egiptu pa sve do novog ulaska nakon Drugoga svjetskog rata, bili sve samo ne blagoslov za narode koji su ondje živjeli. Treći je dio jednoga blagoslova jednostavno zanemaren.

 

No mene kao sljedbenika Isusa Krista zanima što o toj problematici govori Novi zavjet, a on to čini tako što starozavjetne tekstove interpretira u svjetlu Isusa i njegova djela. Što, dakle, kazuje Novi zavjet o Abrahamovu blagoslovu?

 

(Nastavlja se)

 

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: Abraham, Aramejci, Isus Krist, Jahve, Novi Zavjet

Abrahamov blagoslov (1)

Autor: Giorgio Grlj / 27.10.2013. Leave a Comment

Ovaj je tekst nastao u vrijeme izraelske ofenzive na pojas Gaze početkom 2009. godine. Do okončanja vojnih akcija oko 1300 ljudi je ubijeno, od toga velik broj žena i djece, preko 5000 ljudi je ranjeno, oko 50 000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom, nanesena je šteta od oko 2 milijarde dolara na infrastrukturi, a ponad svega produbila se već ionako ozbiljna i temeljita mržnja između dva naroda.

Šokantno je bilo prijepodne posjetiti muzejski postav o stradanju 6 milijuna Židova u memorijalnom centru Yad Vashem i nakon toga gledati ponavljanje povijesti s izmijenjenim ulogama u Betlehemu i Zapadnoj obali, uživo svjedočiti zastrašujućoj zbilji u kojoj žive protjerani iz svojih domova prije više od 60 godina bez mogućnosti povratka

Uslijedilo je to nakon našeg boravka u Izraelu u studenom 2008. (bio sam na putu sa suprugom). Taj me je boravak naveo na promišljanje situacije koje se danomice događa pred očima cijelog (nezainteresiranog) svijeta. Šokantno je bilo prijepodne posjetiti muzejski postav o stradanju 6 milijuna Židova u memorijalnom centru Yad Vashem i nakon toga gledati ponavljanje povijesti s izmijenjenim ulogama u Betlehemu i Zapadnoj obali, uživo svjedočiti zastrašujućoj zbilji u kojoj žive protjerani iz svojih domova prije više od 60 godina bez mogućnosti povratka. Dakako da vijesti koje nam mas-mediji dnevno donose stvaraju sliku obojenu interesima. Isto tako nema sumnje da ćemo, promatramo li situaciju iz striktno današnje perspektive, steći dojam o krivici jedna strane i biti skloni glorificirati drugu.

Temeljni je problem u tome što dva bratska naroda koja polažu pravo na istu zemlju, a ne znaju, ne žele i ne mogu živjeti zajedno, ratuju s osnovnom idejom da istjeraju onog drugog. Iako su neke arapske države priznale Izrael i s njim potpisale mirovne sporazume (Egipat, Jordan), ekstremističke skupine poput Hamasa i države poput Irana žele taj isti Izrael eliminirati sa zemljopisnih karata i ”pobacati sve Židove u more” (nadajmo se da će novi iranski predsjednik odustati od ekstremizma svog prethodnika, op. a.). Izrael pak od samog početka ponovnog naseljavanja Palestine, što javno što tajno, provodi temeljni plan – mrvljenjem teritorija Zapadne obale sve Palestince milom ili silom natjerati da napuste to područje kako bi Židovi neometano živjeli u “svojoj” zemlji.

Ako izuzmemo duboko, iskreno i trajno neprijateljstvo među njima, što je već samo po sebi dovoljno za održavanje trajnog ratnog stanja, ostaju nam oni utjecaji sa strane koji to stanje perpetuiraju. I to je ključni dio ovog teksta. Kako mi kao kršćani, možda i nehotice, doprinosimo silama rata? Određeni kršćanski krugovi u SAD-u (pokrovitelja izraelske politike na Bliskome istoku) koji su ujedno i glavnina biračkog tijela, židovsko naseljavanje Palestine, posebice ono nakon II. svjetskog rata, opravdavaju vjerskim razlozima, i podupiru ga kao ostvarenje proročanstava Pisma. To glasačko tijelo nekritički podupire sve što Izrael čini, amnestirajući ga od svake političke i kaznene odgovornosti. Mnogi će američki turisti pri posjetu Betlehemu cijeli dan gladovati i žeđati kako ne bi koji dolar ostavili omraženim Palestincima.

Ti kršćanski krugovi zastupaju tzv. dispenzacionalističku teologiju, te ću se stoga u ovom tekstu (feljtonu) pozabaviti kritičkim čitanjem onih biblijskih tekstova za koje se kaže da podupiru gledište koje u uspostavi države Izrael vidi Božje djelo. Ako to i jest tako, onda nam se valja pitati ostvaruje li država Izrael to u duhu baš tih svetopisamskih navještaja kako bi se s pravom mogla zvati “mesijanskom državom” jer u paketu s obećanjima dolaze i obveze.

Kao kršćanin, odgojen u dispenzacionalističkom nauku, kojega je posjet Izraelu iz temelja prodrmao i prisilio ga na preispitivanje učenja koje je predstavljano kao neupitno biblijsko, osjećam potrebu te tekstove još jednom pročitati i vidjeti kazuju li oni baš ono što taj teološki sustav tvrdi. Kad bi dispenzacionalizam bio samo mentalna vježba od koje nitko nema štete ili koristi, ne bi bilo vrijedno truda baviti se ovim pitanjem, ali kad neki sustav služi kao pogonsko gorivo sukoba, teološko opravdanje jedne politike koja se predstavlja svjetovnom ali je u svojoj biti temeljno religiozna, onda je nemoguće šutke prijeći preko toga. To učenje nalazimo u temelju većine evanđeoskih teologija.

Za one koji se po prvi put susreću s ovim pojmom, polazište za razumijevanje ovog nauka mogu biti natuknice na http://en.wikipedia.org/wiki/John_Nelson_Darby. Dispenzacionalizam nije nauk Pisma, već se pristaše tog učenja koriste Pismom kako bi potkrijepili svoj nauk. Unatoč pokušajima da se taj nauk predstavi kao nauk minulih vremena, neprijeporno je da prije Darbyja takav sustav tumačenja povijesti spasenja nije postojao.

Jesam li u pravu kad kažem da je Darby svoj svjetonazor ugurao u Pismo i time učinio nasilje nad njim prisilivši ga da kaže nešto što je strano samome Pismu, ostaje svakom čitatelju da sam zaključi. Svjestan sam zaprepaštenosti koju ovdje izrečena teza donosi u prostodušni um vjernika odgojenog u “neupitno biblijskoj istini”, kako si vole laskati njezine pristaše, ali ta zaprepaštenost nikako ne može biti dovoljan argument za šutnju

Svjestan sam činjenice da će teza ovog teksta predstavljati nepremostivu prepreku mnogima koji su odgojeni da bez zadrške opravdaju sve što politički Izrael čini, jer to “Bog tako hoće”. Ali, budući da sam postavljen pred dilemu šutjeti nakon viđenog i promišljenog i time ne uznemiravati kršćanske cioniste ili pak govoriti i izvrći se sasvim realnoj mogućnosti da me moja braća i sestre koji gaje isključive simpatije prema Izraelu odbace, odlučujem se za potonje. Moja je nakana situaciju promotriti kroz prizmu života i nauka Isusa Krista, koji mi služi kao hermeneutički ključ za razumijevanje biblijskih tekstova koji govore o obećanjima danima Abrahamu. Neću, dakako, tumačiti sve starozavjetne tekstove koji govore o zemlji, ponovnoj uspostavi razorenog kraljevstva, već samo one koji se tiču Abrahama i njemu danih obećanja kao i novozavjetne tekstove koji govore o Izraelu, zemlji i kraljevstvu. Dakako, krećem od Abrahama, koji stoji na početku artikuliranog odnosa jednoga Boga, jednoga čovjeka i jednoga naroda (kako ga vide i židovstvo i kršćanstvo i islam).

Jesam li u pravu kad kažem da je Darby svoj svjetonazor ugurao u Pismo i time učinio nasilje nad njim prisilivši ga da kaže nešto što je strano samome Pismu, ostaje svakom čitatelju da sam zaključi. Svjestan sam zaprepaštenosti koju ovdje izrečena teza donosi u prostodušni um vjernika odgojenog u “neupitno biblijskoj istini”, kako si vole laskati njezine pristaše, ali ta zaprepaštenost nikako ne može biti dovoljan argument za šutnju. Jer šutnja u ovom slučaju znači podupiranje one politike koja u velikim patnjama ljudi ne vidi ništa loše ako su one u funkciji ostvarenja jednog višeg cilja, a to je uspostava države Izrael kao ispunjenje davnih obećanja. A je li?

 

(Nastavlja se)

Filed Under: ABRAHAMOVA DJECA Tagged With: autograf, Betlehem, Egipat, Gaza, Izrael, Jordan, Palestinci, Yad Vashem, židovi

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

Piše: Srećko Pulig

Ex libris D. Pilsel

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Viktor Ivančić: Radnici i seljaci

Piše: Katarina Luketić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. I Jovo i Ante kažu Banija

    I Jovo i Ante kažu Banija

    vedran-srsen
  2. Sramota

    Sramota

    marinko-culic
  3. Tajna hrvatskog serklaža

    Tajna hrvatskog serklaža

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Ovako se pokazuje ljudskost

    Ovako se pokazuje ljudskost

    novosti
  2. Kao da ih nikad nije bilo

    Kao da ih nikad nije bilo

    goran-gazdek
  3. Selo puno naroda, naučnika i umjetnika

    Selo puno naroda, naučnika i umjetnika

    igor-mrkalj

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se